Slobodan Čukić
SKADARSKO JEZERO U SVJETLU OTKRIĆA OSTATAKA ILIRSKIH BRODOVA U HUTOVOM BLATU

       Podvodno arheološko istraživanje na hercegovačkom lokalitetu Desilo u opštini Čapljina, u Hutovom blatu pod vođstvom mr Snježane Vasilj rezultiralo je prvim pronalaskom ostataka ilirskih brodova i luke, što iznova otvara pitanje arheološke valorizacije skadarskog priobalja i podjezerja

Zainteresovanost za arheološku baštinu

       U martu 2007. godine na hercegovačkom lokalitetu Desilo u Hutovom blatu, malenom jezeru u opštini Čapljina, na dubini od osam metara, istraživački tim pod vođstvom bosanske arheološkinje mr Snježane Vasilj pronašao je ostatke dva ilirska broda, prva ikada otkrivena, ne samo na području Bosne i Hercegovine, već uopšte.

       Osim tog pronalaska i brojnih drugih artefakata i ostataka drevnog naselja, na dnu jezerceta su naredne godine (2008) pronađeni i ostaci nekadašnje luke ilirskog plemena Daorsi, što je takođe prvo otkriće te vrste, koje po važnosti nimalo ne zaostaje za pronalaskom brodova. Ove vijesti izazvale su veliku senzaciju i to ne samo u BiH. O tome smo tada izvijestili u rubrici Nauka, za što smo imali višestruke razloge.

       Prije nego se posvetimo ovim važnim događajima, pozabavićemo se nedopustivo malim obimom arheoloških istraživanja na crnogorskom tlu, a u tom kontekstu i skoro potpunom odsustvu potrage za tragovima prijeslovenskih kultura. U vezi ove jedinstvene nezainteresovanosti, predlažemo našim čitaocima da malo “surfuju” po hrvatskim i bosanskim sajtovima specijalizovanim za arheologiju ne bi li se upoznali sa atmosferom entuzijazma i podrške koja prati svaku vijest o otkriću kakvog praistorijskog nalazišta, ilirskog naselja ili srednjovjekovnih zidina. Osim toga u Bosni i Hrvatskoj se uporedo sa arheološkim otkrićima redovno osnivaju nevladine organizacije za očuvanje i vrednovanje baštine, poput recimo Udruge Uzorna Nakovana u selu Nakovana na Pelješcu gdje je prije desetak godina otkriveno jedinstveno ilirsko svetilište u pećini Spila.

       Stvar je vrlo jednostavna. Ti ljudi prosto uočavaju da se u njihovom neposrednom okruženju nešto značajno dešava na polju arheologije i kulture, što ih motiviše da se na neki način uključe u zaštitu i eventualnu valorizaciju baštine. Pa zar po svijetu ne nalazimo bezbrojne primjere kako se od ostataka kakvog svetilišta ili grada stvara velika civilizacijska priča, koja u krajnjem rezultira popularizacijom cijelog područja i, ne zaboravimo, osjetnim finansijskim efektima.

       Jedan sjajan primjer duboke zainteresovanosti i visokog senzibiliteta za odgonetanje i valorizovanje povijesti svog podneblja je Milutin Božović, profesor umjetnosti sa Cetinja, koji je najzaslužniji što se još jedan neolitski lokalitet od nedavno nalazi na arheološkoj mapi Crne Gore. Naime, zahvaljujući Božovićevoj inicijativi s početka ove decenije, arheolog Predrag Malbaša je 2003. započeo istraživanja na lokalitetu Zagora, udaljenom petnaestak kilometara od Podgorice u pravcu Cetinja. Božović je na pomenutoj lokaciji, koja predstavlja poveću magmatsku stjenovitu formaciju, svojevrsni prirodni kompleks sa brojnim pećinama i izvorima, još 1948. godine pronašao mnoštvo fragmenata keramike. Možda je Božovićevoj zainteresovanosti za ovaj poduhvat pridonijela priča o otkriću Crvene stijene na granici prema Hercegovini. Jer, obično se zanemaruje da ta zasluga pripada jednom pjesniku, Dušanu Vasiljeviću iz Petrovića. “Decenijama je Dušan Vasiljević, predano i s ljubavlju, iskopavao kost po kost, predmet po predmet, a onda je jednoga dana doveo u Petroviće profesora Jovana Ivovića, direktora Zavičajnog muzeja u Nikšiću i dr Alojza Benca iz Sarajeva i tako je 1954. godine senzacionalno oglašen lokalitet Crvena stijena – od tada nezaobilazna tačka u istraživanju evropske istorije”, piše Vitomir Nikolić u svojoj knjizi “S kraja na kraj zaborava”.

       Dakle, zahvaljujući entuzijazmu Milutina Božovića, početkom ove decenije o lokalitetu Zagora obaviještene su kompetentne osobe iz cetinjskog kulturnog miljea i arheološke struke i stvar je polagano krenula.

       Ukoliko želite da se uvjerite u to kakav je ambijent stvoren u Bosni proteklih godina povodom arheoloških otkrića, dovoljno je da na pretraživaču ukucate nazive Desilo, Hutovo blato ili prosto - Snježana Vasilj i za tren ćete se naći u gomili entuzijastičkih tekstova sa nedavnih iskopavanja u Hercegovini. Ulaskom na sajtove i blogove posvećene arheologiji, osim entuzijazma, otkrićete i odličnu foto-dokumentaciju, što je, kada su u pitanju crnogorski arheološki lokaliteti prava rijetkost.

Silni nerad, lijenost i neodgovornost

       Pokušajte recimo da pronađete fotografije Martinićke gradine. Nema šanse da će vam to poći za rukom. Još manje ćete doprijeti do fotografija Municipija S u Kominima na sjeveru Crne Gore ili recimo, fotografija Crvene stijene ili pak nekropole u Gostilju (da i ne govorim o manje poznatim i “popularnim” lokalitetima poput Riječana). Foto-dokumentacija sa ovih istraživanja vjerovatno decenijama tavori u nekoj prašnjavoj fijoci, ukoliko u međuvremenu nije propala. Kamo sreće da se neko dosjeti da to skenira i postavi na web. Pritom je ponajmanje važno da li su fotografije crno-bijele ili u koloru. Jer, javnosti su potrebni dokumenti! Moderna crnogorska javnost zahtijeva svjedočanstva, zahtijeva foto-priče, a ne mistifikacije i ideologizacije koje se često ispredaju oko istraživanja. Ali umjesto te prezentacije, od dostupnog foto-materijala na raspolaganju imamo samo nekoliko starih “namještenih” kolor fotografija Duklje i par fotografija Meduna (koje su na web postavili saradnici Semira Osmanagića). Doduše, može se pronaći i ponešto kvalitetno odrađeno, poput eksponata iz Budvanskog muzeja. Međutim, to je prije incident nego praksa. Možda bi neko ovaj neshvatljivi izostanak foto-prezentacije pokušao da opravda “bezbjednosnim” razlozima, ali to jednostavno ne stoji. U pitanju je lijenost i neodgovornost. Vjerovatno imamo najgoru onlajn prezentaciju arheoloških nalazišta u Evropi. A one koji su navikli da je (“makar”) Albanija u svemu iza nas, obavještavamo da na albanskim sajtovima, osim podataka, mogu naći i vrlo kvalitetne fotografije o recentnim istraživanjima i otkrićima.

       Bosanski mediji se dakle prosto utrkuju u izvještavanju sa arheoloških nalazišta i javnoj potpori istraživačima, pri čemu motive za tu podršku ili za polemiku koja se vodi između zvaničnih institucija i alternativnih istraživača stavljamo u drugi plan. Jer, to je i pored nesumnjive opravdanosti, ipak sporedna tema. Tamo su, u krajnjoj liniji, svi na dobitku. O tome kakav je ambijent stvoren u Bosni u proteklim godinama dodatno govori vijest da je arheološkinja Snježana Vasilj koja je rukovodila podvodnim istraživanjima na Hutovom blatu nedavno proglašena ženom godine u BiH prema izboru koji je sproveo jedan časopis. Zvuči neobično. Međutim poenta nije u tome koliko je taj potez delikatan ili ne, već pitanje, kada ćemo mi u Crnoj Gori doživjeti da jedna arheološkinja (ili arheolog, svejedno) bude proglašena za ženu ili za ličnost godine? Jer prije nego što nekog ovdašnjeg arheologa proglasimo najuzoritijom personom treba, avaj, nešto otkriti. Treba dakle, iznijeti nešto važno na svjetlo dana i tim potezom, osim doprinosa nauci i opštem kulturnom ambijentu, pokazati i dokazati arheološkoj birokratiji koliko još toga leži pod zemljom i čeka da bude iskopano, konzervirano i rekogniscirano. Ali, kod nas na nesreću, pored još uvijek postojećih ideoloških barijera i činjenice da se arheološkim iskopavanjima pridaje mali značaj, nije zaštićeno ni ono što je nad zemljom i što je veoma vidno onima koji to žele da uoče i nešto preduzmu na zaštiti i rekognisciranju.

       U vezi ovoga treba posebno istaći jednu bizarnu okolnost. Naime, kad u svakodnevnim razgovorima nekome pomenem brojnost neistraženih i nerekognosciranih arheoloških lokacija u okolini Podgorice, sagovornici to obično dočekaju s nevjericom i pitanjem: “Pa je li moguće?” ili, “Pa ja sam mislio da je to sve istraženo?” ili, “Pa zar je moguće da toga toliko ima?”

       Ali odgovor je nedvosmislen. U okolni Podgorice, u krugu od dvadesetak kilometara leži pravo arheološko blago. Praistorijsko, antičko i srednjovjekovno. Štoviše, po njemu svakodnevno gazimo, svakako uz opasku da ga iz dana u dan ima sve manje, što zbog nezainteresovanosti zvaničnih institucija, što zbog proste računice “običnog naroda” da je bolje da se drevni (vidljivi, nadzemni) ostaci kakve građevine na svom imanju buldožerom poravnaju, nego da se rizikuje “da vam banu arheolozi, pa da vam kopaju usred dvorišta - i život zagorčaju”.
Kako je samo na ovom polju bijedan autoritet države.

Arheološki lokalitet kao kameni majdan

       U prilog opisanoj građanskoj kontra-logici svjedoči iskustvo našeg sugrađanina iz Tološa o čemu je u više navrata govoreno u emisiji “Robin Hood” na TV IN. Naime ovaj čovjek je primjer kako arheološka iskopavanja mogu da se pretvore u noćnu moru, te da vlasnik zemljišta na kome se vrše istraživanja može da zapadne u apsurdnu poziciju i postane birokratskom žrtvom u kojoj ga šalju od šaltera do šaltera, pri čemu se navodno ne zna što je čija nadležnost i ko uopšte treba da završi posao. Kad treba prebaciti krivicu i odgovornost na drugoga, tu smo majstori bez premca. Nedavno sam upitao obaviještenu osobu iz arheološke struke o tome ko bi mogao biti odgovoran što do sada nije sprovedeno detaljno popisivanje i zaštita arheoloških spomenika, i u tom kontekstu eventualno snositi odgovornost za devastaciju arheološkog blaga koja se desila u periodu od objavljivanja one famozne namjere o registraciji i zaštiti arheoloških spomenika od prije nekoliko godina. Jer stvar je jasna. Objelodanjivanje ovakvog poduhvata u javnosti podrazumijevalo je istovremeno registrovanje svih poznatih lokaliteta. Štaviše, te je lokalitete trebalo prvo “u tišini” popisati pa tek onda na glas bilo šta objavljivati. Dakle, ukoliko je neko ovim spomenicima namjerio da zvanično pruži status materijalnih svjedoka istorije, trebalo je da im istovremeno pruži i status zaštićenosti, odnosno zaštićenog svjedoka povijesti. Od prvog momenta.
Ali stvari su i u ovom slučaju postavljene tako da se birokratiji ne može ništa. Naime, upravo mi je ona ista (obaviještena) osoba iz arheološke struke rekla da se odgovornost uvijek može prebaciti sa jedne na drugu instituciju iz te oblasti, pod izgovorom “da je to njihova a ne naša nadležnost”. Ili se pak, uvijek može reći da se za neki uništeni (nadzemni) objekat nije znalo.

       Kotoranin Marijan Bolica posvjedočio je u svom opisu Duklje još daleke 1614. godine da se “podgorički Turci koriste za svoje gradnje dobro obrađenim kamenjem i … mermerima, koje otuda prevoze na seljačkim kolima” (Što li se samo nalazi u zidovima starovaroških zdanja?). Pa nije valjda ovo sedamnaesti vijek kada se kamen iz ovog drevnog grada odnosio u gomilama na zapregama ka Podgorici radi gradnje kuća i ograda, i kada su lijepi blokovi sa natpisima i antičkim ornamentima isticani na starovaroškim fasadama. Da i ne pominjemo koliko je kuća i međa od tog kamena izgrađeno u neposrednoj okolini Duklje ili na potezu prema Piperima. Doduše, to se dešavalo u vrijeme u kome nije postojala svijest o značaju arheološke baštine niti jasna državna regulativa. Duklja je dakle, vjekovima imala status običnog kamenog majdana, s kojeg su tone većih i manjih kamenih blokova raznošene svuda po široj okolini. U svemu tome jedna okolnost istovremeno zvuči paradoksalno i egzemplarno, jer vidimo da pored toga što duh Duklje duboko prožima ovaj prostor, ispada i da je Duklja bukvalno u fizičkom smislu utkana u život ovog podneblja.
I danas na žalost ima mnogo više onih koji ljube starine samo u svojoj kući i najpredaniji su u istraživanju i rekognosciranju kada naslute da bi svojoj omiljenoj kolekciji mogli da pridruže kakav novi artefakt. Ali treba “razumjeti” ljude. Pa, kako čovjek da odoli porivu da doma ponese “prelijepe mramore” sa Duklje, da se poslužimo Bolicom. Uostalom, to je raznošenje maltene bilo uzdignuto do svojevrsnog crnogorskog gostoprimnog običaja. Zar u vrijeme knjaza Nikole, cijela dva i po vijeka nakon Boličinog opisa raznošenja dukljanskih zidina, nije svaki strani diplomatski predstavnik mogao da posjeti Duklju i da iskopava gdje to nađe za shodno, i ponese što mu je milo. Po principu, ko nađe, njegovo je.

       Jedna lakonska dosjetka u prilog ovog arheološko-pragmatičkog kontra-rezona našeg čovjeka mogla bi da glasi - da eto bogu fala ima još bezbroj suhomeđa (suhozida, suvozada, suvomeđina). Ima ih toliko da bi se mogle izgraditi još dvije Stare Varoši i još triput toliko piperskih kula i međa. A od mnogo, ne boli glava. Zar Cijela Crna Gora nije svojevrsna (stalna) istorijska postavka? Pa ko voli starine, nek izvoli - neka se prošeta do bilo kojeg starijeg sela i neka rekogniscira drevne artefakte do mile volje – što one izvorne, što one ugrađene u mlađe građevine. Uostalom, ako je mogao Ivan Crnojević da uziđuje krše iz starog cetinjskog manastira u novi, što to ne bi mogao običan narod da ugrađuje u kuće krše iz zidina? Kao što se to dešavalo proteklih godina u Donjoj Gorici u Podgorici, gdje su znatne stare zidine na lokalitetu Mratinje bukvalno razgrabljene i ugrađene u temelje kuća ili zidove imanja. Ima li ovome lijeka?

Nalaze mogu pružiti samo istraživanja

       Na vijest o pronalasku ilirskih brodova u Hutovom blatu u Hercegovini, asocijacija koja se sama od sebe nameće je naše Skadarsko jezero (Skadarsko blato) i mogućnost otkrivanja potopljenih plovila koja su koristili drevni Labeati, Grci i Rimljani. Zbilja, vjerovatnoća da se tako nešto dogodi na prostoru Labeatide ni u čemu nije manja od onoga što se desilo u oblasti koju su naseljavali Daorsi, a u kojoj su na dnu jezerceta otkrivene brodice. Labeatsko pleme je prema rimskim izvorima naseljavalo prostor od Skadra do Meduna (Meteona) i sredinom drugog vijeka prije nove ere dostiglo svoje blistave državne trenutke. O graditeljskom umijeću ovih drevnih žitelja jezerskog basena i danas svjedoči jedinstvena arhitektura medunskih zidina, svakako uz ogradu da ima ozbiljnih indicija da su te zidine gradili ilirski prethodnici - o kojima znamo vrlo malo.

       Kako bilo, ne treba biti Grevs da bi se pretpostavilo da se Bojanom i Skadarskim jezerom (Lacus Labeatis) plovilo odvajkada. O tome svjedoče istorijski izvori. Najstariji podatak ostavio nam je Tit Livije. Rimski istoričar je na prelazu iz stare u novu eru (prepričavajući uglavnom Polibija) opisao kako je u danima kada su rimske legije izbile pred Skadar i strahovito porazile vojsku ilirskog kralja Gencija 168. godine pr.n.e, ovaj zatražio predah od rimskog zapovjednika Lucija Anicija da bi odlučio što dalje da čini. Anicije je ilirskom vladaru izašao u susret i dao mu trodnevni rok za odluku, a Gencije je potom na lađi preko Bojane isplovio ka Skadarskom jezeru, u zaludnoj nadi da će dočekati spasonosne vijesti od svog polubrata Karavancija o dolasku u pomoć sa svježim ilirskim snagama.

       Livijeva bilješka o Gencijevoj plovidbi Bojanom i jezerom u danima pred konačnu propast je dragocjena, ali nedovoljna. Za njenu validnu arheološku potvrdu potreban nam je materijalni dokaz, poput ostatka ilirskog, grčkog ili rimskog broda, ili pak drevne luke. Situacija je slična onoj koja je donedavno vladala oko daorske plovidbe. Jer i pored toga što se na novcu pronađenom u Daorsonu nalazi slika lađe, kao i što grčki i rimski istoričari često pominju ilirske okretne brodove i naveliko hvale njihovu pomorsku vještinu, za daorsku brodogradnju i plovidbu nije bilo nikakve materijalne potvrde.
Postojali su samo posredni tragovi. I bilo je tako sve dok Snježana Vasilj nije u martu 2007. godine otkrila ostatke daorskih plovila u Hutovom blatu u Hercegovini.

       Ali, potreba da se pretpostavka o drevnoj plovidbi Skadarskim blatom osnaži materijalnim dokazima očito nas uvodi u začarani krug. Jer, takve nalaze mogu da ponude samo istraživanja - dokaz se mora zasnivati na pronalasku nekog materijalnog svjedočanstva poput ostataka brodova ili štoviše, nekog pristana. A pošto istraživanja nema ili po tom pitanju jednostavno ne postoji ni zera ideje - nema ni opipljivih dokaza. Ko bi zapravo smio i da pomisli na tako nešto kao što je podvodno arheološko istraživanje Skadarskog jezera, kad nadležne institucije ne vode brigu ni o poznatim, zemnim lokalitetima.
Kako vidimo, preostaju nam posredni tragovi. Što se tiče ovih istorijskih putokaza, osim Livijevog pomena Gencijeve plovidbe Bojanom i jezerom u danima pred propast ilirske države, raspolažemo i labeatskim novcem na čijem se reversu nalazi utisnuta slika broda, baš kao što je to slučaj sa novcem ilirskog plemena Daorsa, nađenom na lokaciji u Ošanićima blizu Stoca u Hercegovini, a po kojem je prema natpisu Daorson i samo nalazište dobilo ime. Hrvatska autorka Sara Vukušić u tekstu “Tko je kovao novac od ilirskih vladara” iz 2005. godine na jednom mjestu objavljuje avers i revers novca ilirskog plemena Labeata. Vukušićka pritom ne navodi porijeklo novca, odnosno, da li je u pitanju novac otkriven možda u Skadru ili Lješu (u kojima je Gencije kovao novce) ili je u pitanju novac pronađen krajem pedesetih godina prošlog vijeka u nekropoli u Gostilju u Zeti, tokom istraživanja koje je 1957-58. godine istražio poznati bosanski arheolog Đuro Basler - rezultati su objavljeni 1969. godine u sarajevskom “Glasniku Zemaljskog muzeja” pod naslovom “Nekropola na Velim ledinama u Gostilju (Donja Zeta)”.
Pored Sare Vukušić, o labeatskom novcu piše i Duje Rendić-Miočević. U tekstu “Ilirski vladarski novci u Arheološkom muzeju u Zagrebu” autor pored ostalog pominje i “u posljednje vrijeme pronađeni i identificirani novac plemena Labeata … s albanskog dijela Skadarskog jezera”, ne dajući bliže podatke.

Amanet Zarije Bešića istraživačima jezera

       Opisujući poraz Gencijevih trupa u ravnici pred Skadrom i progon potučene ilirske vojske koji je preduzeo Lucije Anicije, potom i bijeg poraženih, njihovu pogibiju na gradskoj kapiji, kao i veliko rasulo koje je zavladalo među braniocima, Tit Livije se trudi da razumije odluku ilirskog kralja da se sučeli sa rimskim trupama u polju, na otvorenom prostoru. I kako je Gencije u toj situaciji uopšte mogao da isplovi rijekom prema jezeru kad je rimski logor bio na samo pet stotina koraka od Skadra? Rimski istorik, koji je ove događaje opisivao s distance od jednog i po vijeka (prepričavajući uglavnom Polibija i koristeći rimske analiste) osobito ističe Gencijevu stratešku prednost koju ovaj začudo nije iskoristio, pri čemu misli na jedinstvenu konfiguraciju terena oko Skadra. Livije pojašnjava da utvrđenu ilirsku prijestonicu “opasuju dvije rijeke, Klausal koja teče mimo one strane grada koja se otvara na istok, i Barbana sa zapadne strane, koja izvire iz Labeatskog jezera”.

       Vidimo da je Barbana drevno ime za rijeku Bojanu. Toponim Barban srijećemo i danas na području Istre, koju je naseljavalo ilirsko pleme Histri poznato po moreplovstvu i gusarenju – ovo posljednje je zapravo opšta ilirska odlika, od Istre do Epira, koja je bila duboko utemeljena u njihovoj običajnosti (na što li nas ovo samo podsjeća).

       Dakle, opisujući rimski trijumf nad Ilirima (rat je okončan prije nego što su vijesti o njegovom izbijanju uopšte stigle do Rima) Livije u prvi plan ističe pogrešnu Gencijevu odluku da započne bitku u polju, umjesto da se zatvori u tvrđavu okruženu i zaštićenu prirodnim branama, odnosno rijekama koje sa istočne i zapadne strane okružuju grad i potom se, par stotina metara nizvodno spajaju i nastavljaju ka moru. Livije ovdje donosi i jedan interesantan podatak. Naime, kako navodi, Klausal i Barbana, “nakon što se sastanu, utiču u rijeku Orijund koja izvire iz planine Skord, a povećava se i mnogim drugim rijekama i utiče u Jadransko more”.

       Koliko ovaj opis odgovara nekadašnjoj konfiguraciji rječnih tokova oko Skadra, a koliko odražava Livijevu imaginaciju nije nam poznato. Istoričar nas je kako smo rekli, o ilirsko-rimskom sukobu izvijestio s distance od jednog i po vijeka, a od opisanog događaja do danas proteklo je skoro 2 200 godina. Pouzdano možemo reći da se za ta dva milenujuma mnogo toga izmijenilo. Pouzdano znamo da je u rječnom sistemu u okolini Skadra sredinom 19. vijeka došlo do velike promjene toka Drima i dinamike nanošenja pijeska i šljunka u korito Bojane, što je direktno uticalo na smanjenje njene propusnosti. Naime, tada je Drinjača (rukavac Drima) skrenula u Bojanu neposredno kod njenog izlaska iz jezera. Ovo je dovelo do naglog porasta jezerskog nivoa za oko 3 metra i potapanja dijela prijezerskog pojasa, odnosno velikih poljoprivrednih površina, osobito u zapadnom dijelu jezera koji danas pripada Crnoj Gori.
(Naš poznati stručnjak za vino dr Svetozar Savić, u svojoj studiji “Ekološki uslovi i autohtone sorte vinove loze u Crnoj Gori” iz 2003. godine naveo je da su: „Promjene nivoa površine Skadarskog jezera polovinom XIX vijeka, uslovile ... potapanje velikog dijela obradivih površina u priobalnom području”. Savić dalje kaže da “mnogi seljaci i danas imaju sudske turske karte (tapije) o kupovini pojedine zemlje i vinograda, koje danas leže pod vodom”, te dodaje da se “promjene površine jezera najbolje ... mogu vidjeti na topografskoj karti, koju je izradio austrijanac F. Vajs 1827 g., za potrebe Turske. Na toj karti su po obodu današnjeg jezera veća sela”.)

       Prodor Drinjače u Bojanu 1846-1848. godine je, kako piše akademik Branko Radojičić u “Geografiji Crne Gore” (DANU, 2002), doveo do velike seobe stanovništva “iz svih okolnih sela Zete, Crmnice i Rijeke Crnojevića”. Radojičić podsjeća i da je odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Turska bila obavezana da izvrši vraćanje ovog rukavca, čime bi se postiglo da se Drim svim svojim tokom uliva u more - što se nije dogodilo i pored svih inicijativa sa crnogorske strane.

       Kao relevantan faktor za povećanje jezerskog nivoa treba uzeti i tektonsku nestabilnost ovog podneblja, na što je u prošlom vijeku posebno ukazao pažnju akademik dr Zarija Bešić. Ovaj naučnik je svoje opservacije o tome iznio u “Istoriji Crne Gore”, a na to je, kao na svojevrsni amanet istraživačima Skadarskog jezera posebnu pažnju obratio i Vitomir Nikolić u svojoj knjizi “S kraja na kraj zaborava”.
“Iako po užoj specijalnosti geolog, dr Bešić je bio zainteresovan i za druge naučne oblasti, a pogotovo kada je u pitanju crnogorsko-hercegovački prostor”, naglašava Nikolić, ukazujući na njegovu poruku kolegama raznih struka: “Nije ovdje mjesto da govorimo koliko su pojedini prirodni događaji a naročito vjekovna kolebanja nivoa Skadarskog jezera, uticali na nestanak naselja, ali o tome treba voditi računa kod svakog proučavanja ovog terena, a naročito jezera i njegove neposredne okoline, pa ako je to kolebanje godišnje i minimalno, ono se dugim vjekovima vidno izrazi. O ovoj geološkoj činjenici moraju da vode računa jednako geolozi, geomorfolozi, hidrolozi, arheolozi, istoričari i svi drugi ispitivači ovog kraja”.

Zaplijenjena ilirska flota od 220 lađa

       Zarija Bešić nam je, dakle, ostavio u amanet da je tektonska nestabilnost jezerskog podneblja fenomen koji zahtijeva multidisciplinaran pristup i precizna mjerenja (čitaj: velike novce i skupu aparaturu). Neko Bešićeve riječi može shvatiti olako, ali stvar je upravo obrnuta. Jer, ukoliko jezerski basen tone, i ukoliko taj tempo iznosi pola centimetra godišnje, petovjekovni efekat bi iznosio dva i po metra, a milenijumski – cijelih pet metara. Vidimo da ovo “pije vodu”. Ukoliko pak zanemarimo period prije Gencija i počnemo da pratimo ovu polucentimetarsko-godišnju dinamiku tonjenja od doba ilirske propasti (skoro 2200 godina) dobićemo rezultat od jedanaest metara. Na prigovor da je pola centimetra previše, smanjićemo brojku na 0,25 cm, što opet nakon dvadeset dva vijeka daje cifru od pet i po metara.
Bešić je ukazao i na okolnost da je Skadarsko jezero nekada bilo široko povezano sa morem u području današnje rijeke Bojane, kao i na to da je “docnijim tektonskim pokretima veza sa morem prekinuta, a u basenu se formiralo slatkovodno jezero”. Doduše, ovaj podatak nam nije od neke velike pomoći, sem što nas opominje na ekstremne posljedice do kojih bi na ovom podneblju moglo da dođe ukoliko bi se ostvario neki katastrofički scenario globalnog zagrijavanja. Ali to nije naša tema.

       Osim što je skrenuo pažnju na geološku nestabilnost skadarskog basena, Bešić je taj proces doveo u vezu i sa naseljenošću prijezerja. On je prvo zaključio da “sve gornje navedene činjenice nesumnjivo govore o nestabilnosti širokog terena u području Zetske ravnice i basena Skadarskog jezera”, pa dodao: “Pitanje je koliko su te promjene uticale na pomjeranje i raspored naselja i na njihov nestanak, a priče da se ispod Skadarskog jezera nalaze ostaci građevina još nisu dovoljno dokazane, ali nijesu i neosnovane, kada se uzme u obzir labilnost terena. Tako se misli da su nestala priobalna sela Salkovina, Trmše, Plamnica, Staro Mataguže i druga”.

       Jednostavnom računicom pokazali smo da tektonska kolebanja na koja je ukazao Bešić mogu imati vrlo značajan uticaj i u slučaju kada bi skadarsko tlo tonulo jedva primjetnom dinamikom od 0,25 cm godišnje. Ali kad tu dinamiku posmatramo u sprezi sa uticajem koji su na tempo oticanja jezerske vode Bojanom imali izmjena rječnih tokova na jugu i količina rječnih nanosa sa sjevera, situacija postaje nešto drugačija. Jer, ukoliko tlo u skadarsko-zetskom basenu tonulo čak i tempom od 1 mm godišnje, to bi na period od dvadeset i dva vijeka opet iznosilo preko dva metra, što uz višekratni efekat izmjene rječnih tokova oko Skadra i manje propusnosti oticanja zbog zatrpavanja korita, čiji je ukupni rezultat povećanje od još nekoliko metara, iznosi kumulativnu brojku od šest, sedam metara ili više. Sasvim dovoljno za nestanak prijezerskih naselja i potapanje viših građevina koje su se nalazile na nižem terenu, poput crkve sa zvonikom (vidjećemo još zbog čega je ovo važno).

       Već smo vidjeli da je 1848. godine došlo do velikih migracija stanovništva iz Zete, Crmnice i Rijeke Crnojevića zbog provale Drinjače (rukavca Drima) u Bojanu.

       Opreznost nas navodi na pomisao da je pri pomeni potopljenih naselja, možda, ipak riječ o legendama koje kako znamo postoje u svim priobalnim područjima svijeta, poput priča o zvonjavi koju ribari ponekad čuju i slično. Ali u ovom slučaju tvrdnje se mogu dovesti u čvrstu vezu sa izvjesnim dokumentima, kao i iskustvima nekih istraživača i žitelja prijezerja, o čemu ćemo uskoro nešto više reći. Dozvolimo pripovijesti da nas polako dovede do tog mjesta.

***

       Pored opisa Gencijeve plovidbe Barbanom i Labeatskim blatom, Tit Livije nam je ostavio i dragocjene podatke o labeatskoj mornarici. Rimljani su nakon što su porazili Ilire, pored ostalog, zaplijenili i 220 labeatskih brodica - lembova, što je impresivna cifra. Lemb je imao plitko, ravno dno i stoga je, poput mnogo kasnijih vikinških drakara, mogao da plovi i po plićoj vodi. A ta okolnost je osobito važna prilikom plovidbe rijekom i jezerskim priobaljem. U ovaj ilirski brod je moglo da stane do pedeset ljudi, što nas dovodi do podatka da je ilirska mornarica mogla da preveze preko deset hiljada vojnika - što je cifra koja vjerovatno ne odstupa mnogo od brojnosti tadašnje ilirske vojske.

Stare karte svjedoče o izmjenama nivoa

       Ono na što nas upućuje pomen zaplijenjene ilirske “flote” zbog specifiične povezanosti Skadarskog blata sa morem je postojanje jezerske luke u kojoj su, pored morskih utočišta, labeatski moreplovci i gusari sidrili svoja okretna plovila. Jer, gusarenje je kako smo rekli, bilo opšteilirsko obilježje, od Istre do Epira, koje je strateški bilo životno vezano za skrovite morske ili jezerske rukavce ili pogodne zalive u kojima su brodice mogle biti sklonjene od nevremena kao i od mogućih gonilaca, a i iz kojih se po potrebi brzo moglo isploviti na otvoreno more. O ilirskoj plovidbi u širokom pojasu od Jonskog mora do Istre imamo opširne podatke, čak i poprilično detaljne opise diplomatskih i ratnih sporova, kao i jednog plovidbenog embarga koji su Rimljani nametnuli Ilirima.

       Da li je možda Hotsko jezero koje se danas u vidu špicastog zaliva nalazi na sjeveru Skadarskog jezera, a čijom sredinom ide i državna granica između Crne Gore i Albanije, nekada predstavljalo jednu takvu skrovitu luku, idealno prirodno sidrište u kojem su brodovi bili zaštićeni od oluje i visokih talasa. Između Skadarskog i Hotskog jezera (gdje se danas nalazi Božaj) danas postoji relativno širok vodeni prolaz, ali sudeći prema starijim kartama, na primjer onoj koju je oko 1680. godine izradio venecijanski kartograf Vinćenco Marija Koroneli, ova dva vodena entiteta svojevremeno je povezivao plovni rječni rukavac, baš nalik onom koji i danas vezuje Neretvu sa Hutovim blatom. Dakle, u periodu prije nego što je povećanje jezerskog nivoa dovelo do spajanja ova dva “blata” u jedinstvenu cjelinu, iz (Hotskog jezera) je isticala rijeka koja je nakon nekoliko stotina metara uticala u jezero. Ovo ukazuje da se na dnu Hotskog jezera nalaze snažni izvori, koji su inače uobičajena pojava na Skadarskom jezeru – što se tiče dubine Hotskog jezera o tome govore dvije oke - Ljugu ifel (u prevodu Duboki do), kao i Funija, duboka 25 metara. Dakle, ova podvodna vrela su zahvaljujući depresiji na tom terenu prvobitno stvorila jezerce, iz koga je plovnim rječnim rukavcem voda oticala prema jugu i uticala u veće Skadarsko jezero. O ovome imamo i jedno svjedočanstvo. Martin Ljucđonaj iz Podhuma mi je nedavno pripovijedao kako je njegov stogodišnji đed Mark Ljucđonaj koji je napustio svijet prošle godine, u mladosti čuo priču od svojih starijih rođaka, koji su je opet čuli u mladosti (očito negdje sredinom 19. vijeka) kako je pri ljetnjem vodostaju pomenuti rukavac na pogodnim mjestima bio širok svega nekoliko metara.
O ovome u istorijsko-kartografskom kontekstu piše i akademik Branko Radojičić u “Geografiji Crne Gore”: “Karte omogućavaju praćenje hidrografskih promjena u Crnoj Gori. Najljepši primjer za to je mijenjanje površine Skadarskog jezera. Na starim kartama, sve do druge polovine prošlog (19. vijeka, prim S. Č.) površina jezera je znatno manja od današnje. Na nekim kartama rijeka Bojana, kako se naziva i donji tok Morače, od mjesta spajanja sa Zetom, povezuje manja jezera, Zetsko i Skadarsko, koja zahvataju samo mali dio današnjeg jezera. Na nekim starim kartama označeni su Hotsko i Skadarsko jezero, a između njih je veća površina današnjeg jezera i kopno. Na kartama starijim od polovine prošlog (19. vijeka, prim. S. Č.) nema rijeke Drinjače, rukavca Drima, čije je skretanje prema Bojani, otoci Skadarskog jezera (1846-1848) uslovilo uzdizanje nivoa jezera više od 3 metra. Analizom starih karata iz atlasa J. Milovića, može se uočiti da je veliki broj rječnih tokova nestao” (str. 111).

***

       Priča o rječnim i jezerskim rukavcima i plovnim putevima okreće nas nakratko otkriću ilirskih brodova i luke u Hutovom blatu u Hercegovini. Ovaj pronalazak je važan i zbog toga što ukazuje na trgovinu sa zaleđem. Naime, brojni arheološki nalazi svjedoče o razvijenoj trgovini između Grka i Ilira u helenističkom dobu. Sa tim je u vezi i priča o ilirskom gusarenju, jer poznato je da je period rimskog prisustva na ovoj strani Jadrana započeo nakon što su grčke kolonije na jadranskoj obali zatražile rimsku zaštitu od ilirskih upada i pustošenja. (O drevnom uvozu proizvoda sa grčko-helenističkim obilježjima ubjedljivo svjedoče nalazi iz nekoliko zemljanih humki u Momišićima, istraženih 1959. godine, a u taj period svakako treba ubrojati i one dvije staklene posude koje je u tumulu što se nalazio unutar zidina Duklje 1879. godine pronašao francuski konzul Priko de Sent-Meri.)

Amfore otkrivene u prijezerskom pojasu

       Poznato je da su na jadranskoj obali postojali emporijumi, trgovačka središta, poput Narone. (Milutin Garašanin nagađa da se jedan emporijum mogao nalaziti u drevnoj Budvi. U tom kontekstu pominje se i u Ulcinj.) Arheološkinja Snježana Vasilj je s tim u vezi pretpostavila da je u Naroni roba pretovarivana na manje brodove i potom transportovana rijekom Neretvom ka unutrašnjosti, pa i prema Hutovom blatu ka kojem sa lijeve obale Neretve vodi rječni rukavac.

       Zar ova situacija prosto ne “upire prstom” ka Bojani, Skadarskom jezeru i Hotskom jezeru? Plovnost Bojane je u to vrijeme bila daleko veća nego danas, što znači da su njom mogle ploviti i veće lađe. Vinćenco Koroneli na pomenutoj karti s kraja 17. vijeka naglašava da Bojanom mogu ploviti i veliki brodovi. A ta je okolnost u ekonomskom smislu bila daleko povoljnija nego ona u Naroni jer se roba nije morala pretovarivati na manje brodiće, već direktno dovoziti do nekog jezerskog “emporijuma” i odatle dalje ka unutrašnjosti raznositi kopnenim putevima.

       U vezi sa ovim fokusiramo se na podatak da je otkriću ilirskih brodova na dnu Hutovog blata prethodilo otkriće mnoštva amfora početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Crnogorsko i hrvatsko podmorje oduvijek su slovili za bogata nalazišta ovih posuda za čuvanje i prevoz ulja i vina. Postoji i nekoliko tipova amfora, pa čak i onaj koji je karakterističan za istočni dio Jadrana. Ali more nije što i jezero. Jedno je pronaći amfore u podmorju a nešto sasvim drugo u podjezerju. Jer, ne pronalaze se amfore svaki dan na jezerskom dnu, za što postoji i sasvim jednostavno objašnjenje. Naime, plovnih rijeka koje spajaju jezero i zaleđe s morem prosto nema na svakom koraku. Stoga su vodeni putevi poput Bojane i Neretve imali izuzetnu važnost već zbog same činjenice što je jadransko primorje od zaleđa odvojeno teško prohodnim planinskim pojasom i krasom. A roba je ovim rijekama, uprkos prirodnim preprekama vrlo lako mogla biti transportovana u unutrašnjost.

       Otkriće amfora u Hutovom blatu u Hercegovini poslužilo je dakle, kao snažna indikacija za stvaranje naučne hipoteze. Hajde da u vezi s time vidimo da li je bilo kakvih otkrića amfora u skadarskom prijezerju?
Tokom nedavnog boravka u kući Maja Radovića u selu Mataguži, koje je od Gostilja udaljeno nekoliko kilometara, imao sam priliku da se još jednom uvjerim da skadarsko priobalje čuva hiljadu tajni. Tokom podužeg razgovora, posvjedočeno mi je da su prije nekoliko decenija na poljima pri jezeru otkrivene i dvije očuvane kao i jedna oštećena amfora. Te dvije neoštećene amfore su u međuvremenu, tokom dioba porodičnog nasljedstva završile u Beogradu gdje se najvjerovatnije i danas nalaze u privatnoj kolekciji, dok se treća, oštećena dugo nalazila u kući Radovića u Matagužima sve dok nije potpuno polomljena i zagubljena. Njene ostatke nisam vidio, ali ono što sam dobro mogao da osmotrim i fotografišem, a što je takođe pronađeno u jezerskom priobalju prilikom oranja su sačuvani poklopac amfore, jedan novčić, različiti fragmenti keramike, vjerovatno ostaci fibule i jedan drevni ribarski teg za mreže od nepečene gline. Radović je pored ovoga pomenuo i mnoštvo drugih predmeta koje je njegova porodica posjedovala tokom proteklih decenija a koji su vremenom razdati poznanicima, prijateljima i rođacima.

       Još ćemo se vratiti pripovijesti Maja Radovića jer ona sadrži mnoštvo interesantnih podataka koji ukazuju na prijezersku antičku baštinu. Sada svakako treba nešto reći i o eksponatima u kući-muzeju porodice Ivezaj u Vranju. U ovoj jedinstvenoj zbirci, među brojnim predmetima izloženo je i više poklopaca amfora, kao i nekoliko fragmenata polomljenih amfora, nađenih najvjerovatnije na području Podhuma, odnosno na prijezerskom prostoru koji gravitira ovom naselju. Ovi nalazi dodatno ukazuju na razvijenu trgovačku plovidbu Bojanom i Skadarskim jezerom, kao i na mogućnost da su se na potezu Hotskog jezera, Podhuma, Sukurića, Kotrobudana, Gostilja i Mataguža nalazila naselja i trgovačke ispostave sa vjerovatno manjim pristanima, gdje je uvezena roba istovarana i razmjenjivana sa lokalnim stanovništvom za domaće proizvode, a potom kopnenim putevima prenošena prema sjeveru i sjeverozapadu.
Ali bilo je toga i na južnoj strani jezera. Naš poznati stručnjak za vino, dr Svetozar Savić u svojoj knjizi “Ekološki uslovi i autohtone sorte vinove loze u Crnoj Gori” (2003) navodi podatak da su u crmničkom selu Brčeli pronađena „ljudska staništa sa posuđem za vina - amforama iz III i II v. pr. n. ere“. Dr Savić osim toga podsjeća da su “na ostrvima u Jadranskom moru i njegovom zaleđu (šira okolina današnje Podgorice) vinogradarstvo … unapređivali i Rimljani, koji su ostavili i mnoge zapise u kojima se opisuju različite sorte, načini uzgoja i njega loze”.
O tom prisustvu na ovom području svjedoči i nedavno otkrivena villa rustica u Donjoj Gorici, gdje su, između ostalog, pronađeni i fragmenti amfore, o čemu ćemo kasnije reći nešto više.

Lembov opis jezera prije izliva Drinjače

       Osim pretpostavke o drevnim trgovačkim ispostavama na području Huma, Mataguža i Gostilja, nameće se i pomisao da su se takve postaje mogle nalaziti i desno od ušća Morače, prema krajnjoj zapadnoj tački jezera ili čak negdje na kraju njegovih rukavaca koji dopiru duboko u unutrašnjost, poput mjesta na kojem danas leži Rijeka Crnojevića. (Pri tom stalno moramo razmišljati o nekadašnjoj plovnosti tih jezerskih fjordova, zbog povećanja nivoa jezera koje se dogodilo 1848. godine – Branko Radojičić u “Geografiji Crne Gore” navodi da je “uzdizanjem nivoa jezera, osobito od polovine XIX vijeka, skoro cijeli tok Crnojevića rijeke potopljen”.

       U vezi s tim potapanjem postoji jedan kuriozitet. Naime Englez Čarls Lemb opisao je svoj boravak (sa suprugom!) u Crnoj Gori u novembru 1843, godine, i u tom kontekstu plovidbu Crnojevića rijekom u čunu, kao i boravak na Skadarskom jezeru sa čije je obale tih dana Petar II Petrović topovima bezuspješno pokušavao da ugrozi tursku posadu na ostrvu Lesendro - koje mu je malo prije toga na prepad oduzeto. Lembovi su dakle boravili na obali Skadarskog jezera nekoliko godina prije nego što je Drinjača prodrla u Bojanu i uzdigla nivo za tri metra, a zahvaljujući prilično opširnom Čarlsovom opisu plovidbe od Rijeke Crnojevića do Tankog rta, gdje se vladika nalazio, kao i usputnim procjenama udaljenosti, moglo bi se mnogo toga rekonstruisatii. Sve se dakle, dešavalo u kasnoj jeseni (18. novembra), pri relativno visokom, ako ne i najvišem vodostaju, kao i vrlo niskoj temperaturi - Lemb pominje da se voda ledila.
S obzirom na visok nivo jezera treba posmatrati i njegovu procjenu da se Žabljak Crnojevića nalazi na oko pet milja od obale jezera - procjenu je izveo ili sa mjesta gdje se iz pravca Crnojevića rijeke ukazuje Žabljak ili sa Tankog rta. Dakle, Žabljak je po Lembu bio udaljen preko osam kilometara od obale (1 milja = 1609,3 m). S obzirom da se nivo jezera tokom godine koleba i do pet metara, znači da se tih godina u ljetnjem periodu kopneni pojas mogao pružati mnogo dalje u pravcu današnjeg Virpazara.
Lemb pominje i da su se na ostrvcetu Lesendro, čiju je dužinu procijenio na najviše stotinu, a širinu na 40 do 50 metara (pri visokom vodostaju) nalazile dvije kule, kao i da su po cijelom ostrvu bili razapeti vojnički šatori - izbrojao ih je oko 40. Eto dakle nekih devetnaestovjekovnih repera za upoređivanje sa sadašnjim stanjem.

***

       To što za pretpostavku o drevnim trgovačkim postajama na jezeru nemamo materijalnu potvrdu u vidu kakve antičke građevine ili ostataka drevnih brodova, možemo valjda da zahvalimo i tome što ovdje niko nikada nije “zvanično” pretpostavio da bi tako nešto mogao pronaći u podjezerju. (Možda naši arheolozi mudro decenijama čekaju postizanje dogovora sa albanskom stranom o zauzdavanju Drinjače i produbljavanju korita Bojane, što bi dovelo do pada nivoa jezera od 3-4 metra.)

       Kakve prepreke stoje pred jednim ovakvim podvodnim poduhvatom može da posvjedoči iskustvo Snježane Vasilj u periodu prije nego što je počela sa istraživanjem Hutovog blata u Hercegovini. Ova arheološkinja vrlo slikovito opisuje njeno trogodišnje hrvanje sa bosanskom birokratijom dok konačno nije uspjela u namjeri da započne podvodnu potragu. Vasilj pripovijeda da je morala da prođe kroz brojne birokratske zavrzlame i pored toga što se još od 1971. godine znalo da na dnu Hutovog blata leži mnoštvo amfora. A za radnu hipotezu bilo je potrebno samo malo naučne imaginacije: jer, amfore su bile jaka indicija da je na mjestu njihovog pronalaska potonuo neki antički brod - ilirski, grčki ili rimski, čiji bi se ostaci mogli i danas tu nalaziti. A možda je pored toga negdje u blizini postojala i nekakva drevna luka. A gdje je luka tamo je valjda bilo i naselje. A uz naselje se moralo nalaziti i groblje gdje su se ti drevni ljudi sahranjivali.

       Sve ove pretpostavke su se na koncu i obistinile.
       U vezi sa ovim navodimo i okolnost koja bi mogla biti od koristi nekim budućim podvodnim arheolozima prilikom istraživanja Skadarskog jezera. Naime, drevne artefakte u Hutovom blatu na dubini od oko 7-8 metara prekrivao je sloj mulja. Zahvaljujući ovoj prirodnoj zaštiti jedno rimsko gvozdeno koplje i jedna prijerimska gvozdena sjekira skoro idealno su bili zaštićeni od korozije i nakon cijela dva i po milenijuma stigli na kopno u veoma dobrom stanju.

Potopljeni pojas od nekoliko kilometara

       Rimljani su nakon osvajanja ovih prostora izgradili mrežu puteva. O tome govore istorijski zapisi i miljokazi. Na Pojtingerovoj tabli (Tabula Peutingeriana) vidi se da je drum vodio od Scobre (Skadra), preko Sirine (Gradac), Bersumna, Nalata, Sallunta (koji se prema Branislavu Borozanu nalazio nedaleko od Martinićke gradine), Varisa (Povije), Sanderve (Nikšića), Sallunta (Riječana - to je ona Salthua u kojoj je stolovao dokleatski prvak Gaj Epikad) i Leusina (Panika). Jedan pomen ove rimske ceste imamo kod Maksima Šobajića (“Starine u Zeti”) u opisu “divno uglačanih blokova” ” u ravnici podno Martinićke gradine nedaleko od Spuža, gdje se nalazio Salunto, a odakle je put dalje vodio ka Andervi i tamo se račvao ka sjeveru i zapadu.

       Rimski put je s juga vodio obalom kroz današnje ulcinjsko polje preko nekog drevnog mosta na Bojani ka Skadru a zatim nastavljao prema sjeveru pored istočnog jezerskog oboda i pored Hotskog jezera (u čijem sastavi se nalazi i Humsko blato). Oko njega je tada bilo mnogo više kopna, budući da je nivo Skadarskog jezera bio mnogo niži kao i da je od jezera bilo odijeljeno rječnim rukavcem. Ono što je skoro izvjesno je da je u prijerimskom periodu na tom potezu morao postojati stariji ilirski put koji je kasnije vjerovatno dijelom iskorišćen i doveden do “standarda” rimskog druma. Na to u našoj okolini ukazuje strateški položaj sela Dinoša sa veoma starom fortifikacijom koja se nalazi na uzvišenju Đuteza u njegovoj neposrednoj blizini. Na to ukazuju i ostaci fortifikacija na uzvišenjima na cijeloj trasi puta prema jezeru (Samobor na Humskom blatu?). Ovi ostaci (većinom neistraženih) utvrda jaka su indicija da je ilirskog druma moralo biti mnogo prije rimskog, kao i da je bilo razvijene trgovine i prije dolaska Rimljana.
Ovaj prvobitni ilirski put počeo je da dobija na važnosti u helenističkom periodu sa pojavom grčkih trgovaca i naseljenika, a njegova trasa se, vjerovatno, na što ukazuje i pravac kasnijeg rimskog puta, protezala prema Bjelopavlićima i dalje ka Hercegovini, u pravcu ilirskog Daorsona.

       Ali nećemo na tu stranu. Ostajemo na prostoru prijezerja gdje je na potezu između Hotskog i Labeatskog jezera jedan krak ovog drevnog ilirskog puta vjerovatno vodio prema naseljima uz sjeverni obod jezera, koja su odavno pod vodom.
Da li u prilog ovome možemo navesti kakav materijalni trag?

       Na postojanje ovakvog puta jasno ukazuje nekropola u Gostilju koja se nalazila u blizini nekog nepoznatog antičkog naselja i eventualno svetilišta. Ispred crkve u Gostilju i danas stoji kapitel koji je pripadao nekom raskošnom antičkom objektu. Ovo zdanje moglo se nalaziti u neposrednoj blizini današnje gostiljske crkve, a možda i negdje mnogo južnije prema jezeru (do koga ima oko 4 kilometra oranica oivičenih šumom) odakle je kapitel kasnije prenesen u današnji Gostilj. U vezi s tim, treba pomenuti i ostatke antičkog objekta u Gostilju koji su bez istraživanja poravnati u građevinskim radnim akcijama nakon Drugog svjetskog rata.

       Za pretpostavku o kopnenim putevima koji su nekada vodili pored jezera a koji su poput drevnih naselja, potopljeni, osim starih karata na kojima se ovaj pojas jasno nazire, poput one Koronelijeve, možemo da se poslužimo i prikazom Skadarskog jezera na školskim kartama Crne Gore od doba Duklje, koje su 2002. godine u “Istorijskom atlasu” objavili beogradski Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i Preduzeće za kartografiju “Geokarta”. Na ovim kartama jasno je punom linijom i bojama označeno nekadašnje područje jezera, dok je današnja površina ocrtana isprekidanim linijama. Ovo je popriličan iskorak u odnosu na uobičajenu kartografsku praksu koja Skadarsko jezero čak i u antičkom dobu prikazuje u današnjim razmjerama. Jedini problem sa pomenutim kartama je okolnost što je jezero prikazano u toj nekadašnjom veličini od ranog srednjeg vijeka do otprilike doba Crnojevića, nakon čega kartografski prikaz najednom pravi skok na današnje jezerske gabarite.

       Uglavnom, prema ovoj školskoj karti može se odmjeriti da je na sjevernoj strani jezera gdje se danas nalaze Plavnica, Gostilj i Mataguži, u proteklim vjekovima potopljen pojas širine od dva do tri kilometra, dok je na južnoj strani (gdje su Krnjice i Murići) taj potopljeni pojas uži, u širini od kilometar.

       Osim toga, na osnovu ovih školskih karata može se zaključiti i da su današnja skadarska ostrva na kojima se nalaze manastiri, ili barem neka od njih, u dukljanskom dobu bila gorice, odnosno uzvišenja u priobalju, u čijoj su se blizini nalazile šume, oranice i vinogradi, a vjerovatno i ribarska naselja.

       Akademik Branko Radojičić u svojoj “Geografiji Crne Gore” piše da je u srednjem vijeku Skadarsko jezero “zahvatalo manji prostor”, kao i da su i ova današnja ostrva upravo su bili humovi – gorice, a u njihovoj okolini bili su gajevi i velika poljoprivredna imanja”.
Ovo je dragocjeni podatak, ali srednji vijek je širok pojam, a mi bi voljeli znati kada su gorice postala ostrva. Kada se to moglo dogoditi?

       Na školskoj karti jasno vidimo da je Morača tekla nekoliko kilometara prema jugu od današnjeg ušća kod Vranjine podno manastira, reklo bi se skroz do Godinja. Uz ovu kartu, u istom atlasu objavljena je još jedna na kojoj vidimo da su se današnji jezerski manastiri nekada nalazili u poširokom kopnenom pojasu, uz južnu obalu jezera.

       Do kada je postojao taj pojas?

       Možda nam u odgovoru na to pitanje može pomoći i opis one prve bitke koju je dukljanski knez Dobroslav (Vojislav) vodio sa Vizantincima 1040. godine a iz koje je izašao kao pobjednik. Taj prvi okršaj odigrao se kod Vranjine, dakle negdje istočno od današnjeg ušća Morače, možda baš na zemljištu koje se danas nalazi pod vodom, gdje je Dobroslav kao stratešku pogodnost iskoristio teren oivičen rijekama. Vizantinci su prethodno morali preći Moraču iz pravca istoka, što je dukljanskom vladaru pružalo šansu da ih satjera nazad prema vodi ukoliko uspije da ih iznenadi. Ali gdje je tada tačno bila obala jezera?
Hajde da vidimo kako je događaj opisan u Sclavorum Regnumu: “I kralj Dobroslav sakupi vojsku i dade dio vojske četvorici sinova, pa ih pošalje u mjesto koje se zove Vranjina, prema istočnoj strani, da tamo sačekaju ishod bitke, a on pak sa svojim sinom Radoslavom navali na Grke sa zapada i počeše ih žestoko sjeći ... Kad to vidješe Grci, dadu se u bijeg, a pade ih veoma veliko mnoštvo koje niko nije mogao izbrojiti. A najviše onih koji su bježali, upravo kad su mislili da su se izvukli, napadnu i poubijaju kraljevi sinovi koji su bili na istočnoj strani. I toga dana je nad Grcima bio izvršen veliki pokolj i nesreća”.
Vidimo dakle da je dio dukljanske vojske bio negdje pored Vranjine, dok je Dobroslav sa drugim dijelom vojske bio negdje zapadno, dok su Vizantinci očito morali biti negdje u sredini, kao i da su na to mjesto došli iz pravca, iz kog nisu mogli primijetiti sakrivene dukljanske čete.
Ali gdje je bio taj prostor kod Vranjine da bi se na njemu moglo sakriti toliko vojske?

       Akademik Radoslav Rotković u opisu ove bitke u svojoj “Kratkoj ilustrovanoj istoriji crnogorskog naroda” kaže da je vizantijska vojska nastupala “od Skadra gornjom stranom Skadarskog jezera”, te da je Dobroslav “rasporedio vojsku tako da je jedan dio sakrio u šumi i vodi kod Vranja i Plavnice, a drugim dijelom dočekao neprijatelja, oslanjajući se na brdo okolo Vira”.
Rotković je, kako vidimo, u rekonstrukciji događaja nije uočio da je sjeverna linija jezera bila mnogo niže, kao i da se Morača ulivala u jezero negdje mnogo južnije. To ga je navelo da onaj sakriveni dio dukljanske vojske postavi na jedino logično mjesto, na kome to dozvoljava današnji teren, dakle mnogo istočnije, kod Plavnice i Vranja. Što se tiče linije nastupanja Vizantinaca iz pravca Skadra, ona je u “carskom” maniru široko zaobilazila šumoviti pojas uz jezero, krećući se sa sjeverne strane Vranjine. A Dobroslav je u tome vidio šansu!

       Što se tiče zapadnog oboda jezera, Rotković je pravilno zaključio da je na tom dijelu suvi pojas morao zahvatati mnogo veći prostor prema istoku nego danas, jer bitka se mogla odigrati samo na kopnu. Dakle, kopna je moralo biti dovoljno da bi se Vizantinci odlučili da uopšte tuda krenu, odnosno, dovoljno da bi prostor primio toliko dukljanske i vizantijske vojske.

       Ukoliko prihvatimo podatak da se u 11. vijeku Morača ulivala u jezero nekoliko kilometara niže prema mjestu gdje je danas Grmožur, onda vrlo lako možemo da zamislimo i prostranu desnu obalu Morače s južne strane Vranjine, gdje su dukljanske čete od grčkih izvidnica skrivali povisoko brdo i šuma. Dakle ovaj dio vojske nalazio se negdje u podnožju Vranjine sa južne strane, koje je danas pod vodom. Nakon što je grčka vojska prošla prema zapadu, ova grupa je vjerovatno zauzela povoljan položaj i iščekivala momenat za akciju. Nakon Dobroslavljevog iznenadnog udara, Grci su u panici počeli da bježe, ne znajući da im je odstupnica već presječena. Možemo samo zamisliti grčku vojsku koju Dobroslav satjeruje prema Morači, gdje ih dočekuje druga polovina dukljanske vojske. Još kad bi neko shvatio da se ovaj događaj (u “paketu” sa bitkom na Tuđemilu 1042. godine) može pretočiti u veliki film.

Koroneli spominje Crmničku Barbanu

       Vidjeli smo da se Morača nekada ulivala u jezero mnogo južnije od današnjeg ušća na Vranjini, te da je to moglo biti negdje od Grmožura prema Godinju. Akademik Branko Radojičić na jednom mjestu u svojoj “Geografiji Crne Gore” čak pominje mogućnost da je manastir Moračnik nazvan upravo po Morači koja je nekada tekla u blizini. Da li je to moguće?

       Dakle, uz južnu obalu jezera vjerovatno je postojao poširok kopneni, naseljeni pojas u kome su na goricama bili podignuti manastiri. Pritom treba obratiti pažnju da položaj manastira na vrhu ovih uzvišenja, dodatno ukazuje da je u drugoj polovini 14. vijeka, kada je oko 1370. godine otpočeta njihova izgradnja, nivo jezera u određenim periodima godine već plavio okolna polja i prelazio kritičnu tačku. Dr Čedomir Marković u svojoj studiji “Manastir Moračnik” objavljenoj u “Glasniku Narodnog muzeja Crne Gore” 2004. godine, pominje da je prilikom arheoloških istraživanja 1984. godine, prilikom rasčišćavanja priprate u crkvi otkrivena “neposredno ispred portala crkve, u nivou poda, veća pravougaona kamena ploča profilisanih ivica, a uz nju, sa sjeverne strane, još jedna manja, fragmentovana. Svojim izgledom i dimenzijama, ploče jako podsjećaju na grobne. Međutim, kako ispod njih nijesu otkrivene grobne rake, može se s pravom pretpostaviti da su ploče izmještene sa nekih starih, davno zaboravljenih i zapuštenih grobova iz bliže okoline i da su sekundarno upotrijebljene za formiranje poda priprate. Ovakva pretpostavka navodi na pomisao da je Moračnik i prije podizanja crkve Sv. Bogorodice bio naseljen…”.

       Da li je možda riječ o grobnim pločama koje su izmještene iz pojasa koji je počela da prekriva voda?
Ukoliko dakle, prihvatimo okolnost da su se ostrvski manastiri nekada nalazili u kopnenom pojasu, na karti Vićenca Koronelija s kraja 17. vijeka već jasno vidimo tri ostrva uz južnu obalu jezera, jedno u zapadnom dijelu (Vranjina?) i dva u predjelu Murića, što jasno govori da se povećanje nivoa dogodilo negdje u prethodna tri vijeka, vjerovatno tek nakon 1420. godine. Svakako uz napomenu da se pomenuta Koronelijeva karta u nekim djelovima mogla oslanjati na starije podatke. Ovaj mletački kartograf je inače na kartu upisao i vrlo detaljne podatke o etničkoj i vjerskoj strukturi naselja u prijezerju, pa je tako na nekoliko mjesta naveo i precizan broj “grčkih” (pravoslavnih, “šizmatičkih”) i katoličkih kuća u pojedinim selima, a osim toga i podatke o muslimanskim žiteljima prijezerja, kao i prisustvo turske posade u naseljima (pochi Turci). Osim toga treba obratiti pažnju da je Koroneli uz donji tok Morače, nizvodno od ušća Cijevne upisao naziv Crmnička Barbana (Barbana Fiume Zermn) što se uočava i na nekim drugim starijim kartama (Branko Radojičić je u tom kontekstu ukazao da se tok Morače na nekim starim kartama od ušća Zete nizvodno naziva Bojanom - antičko ime Bojane je po Liviju - Barbana).
Vidimo da je Koroneli bio dobro obaviješten kada je u pitanju etnički sastav skadarskog basena, što je i razumljivo kad se zna da je imao pristup povjerljivim mletačkim državnim podacima. Venecija je u tom periodu imala velike planove sa Crnom Gorom, pa su u skladu s tim detaljno proučavana područja na koja se računalo.

***

       O plovidbi Bojanom i jezerom u drevno doba, pored one Livijeve bilješke o Genciju u danima pred propast 168. godine pr.n.e, ne posjedujemo nikakav drugi podatak. Doduše, ovo neumoljivo odsustvo istorijskih zapisa ponekad se “smiluje” pa nam ipak podari kakav dragocjeni detalj vezan za sasvim drugo vrijeme, poput one epizode iz Sclavorum Regnuma barskog ljetopisca o zlosrećnom knezu Miroslavu. Barski hroničar između ostalog pominje ovog dukljanskog kneza, vladara Podgorja, koga su progutali jezerski talasi dok je idući u posjetu svom bratu pokušavao da preplovi Skadarsko blato. Epizoda o stradanju kneza Miroslava spada u onu grupu rijetkih podataka iz doba prije kneza Vladimira iz kojih ponešto možemo da naslutimo o drevnoj jezerskoj svakodnevici.

Koordinirana pljačka 70 ilirskih gradova

       Knez Miroslav je vjerovatno negdje krajem devetog ili tokom desetog vijeka putovao iz pravca sjeverozapada (Zahumlja) ka Prapratni koja se nalazila u Krajini i tom prilikom stigao do obale Skadarskog jezera. Ljetopisac pripovijeda kako: “Jednom tako Miroslav, došavši da vidi svog starijeg brata, uđe u čamac i dok je plovio Blatom, odjednom nasta oluja u kojoj nastrada on i oni koji bijahu sa njime. Njegovu zemlju posjedne njegov brat i vladao je njome umjesto njega”.

       Koliko samo pripovijest o stradanju dukljanskog kneza i njegove pratnje nudi podataka o životu na ovom prostoru prije jedanaest vjekova. Nevrijeme na Skadarskom blatu zna da se podigne za čas i iznenadi i najiskusnije ribare i dan-danas. Moglo je dakle da iznenadi i dukljansku gospodu, baš kao i labeatske ribare i grčke trgovce cijeli milenijum prije toga. Doduše, iz epizode o Miroslavu ne možemo da naslutimo da li se radilo o plovidbi čunom, koji bi u ovom slučaju morao biti krcat ljudima, ili o nekom većem plovilu koje, ipak, nije moglo da odoli jezerskim talasima.

***

       Pretpostavili smo da je rijeka Bojana činila trgovačku žilu kucavicu sa bližim ilirskim zaleđem. Ono na šta pri tom nismo ukazali je da je ovaj plovni put vjerovatno predstavljao vezu i sa dubljim (dokleatskim?) zaleđem koje je možda bilo povezano sa jezerskom plovidbom negdje na prostoru jezerskih ili rječnih rukavaca koji su zalazili duboko u unutrašnjost.

       Ovo zahtijeva da se nešto više kaže o prostoru koji su naseljavali Labeati i Dokleati. Granica između teritorija ova dva plemena nije jasna, kako je ukazao srpski arheolog Milutin Garašanin. Postoje i tvrdnje da su Dokleati nastali od Labeata, ali tome se suprotstavlja podatak o rodu Epikada, dokleatskih prvaka koji su postojali u doba Gencijeve (labeatske) vladavine polovinom drugog vijeka pr.n.ere (M. Garašanin).
Za razumijevanje odnosa između ova dva važna ilirska plemena treba znati da su Rimljani ubrzo po osvajanju ilirske države 168. godine prije nove ere uveli novu teritorijalnu podjelu u kojoj je Labeatima pripala otprilike trećina dotadašnje ilirske kraljevine, a što govori o njihovoj tadašnjoj populacionoj snazi. Gencijeva država je inače do propasti zahvatala prostor od Neretve do Epira i bila je prilično uređena. Plaćao se porez i kovao novac. Dakle, vidimo da se Neretva pojavljivala kao granica milenijum prije Duklje.
Za priču o promjeni odnosa među ilirskim plemenima nakon 168. godine pr.n.e. veoma je bitan i podatak o strahovitoj pljački nad Labeatima i njihovim saveznicima koju su Rimljani izveli nakon trijumfa. Patriotski raspoloženi Tit Livije doduše u svojim spisima ne govori direktno o pljački, već o ogromnom blagu koje su Rimljani zaplijenili, te u polulicemjernom tonu dodaje kako su Labeati i ostali Iliri nakon poraza zahvaljujući rimskoj velikodušnosti ostali slobodni i kako im je nametnut upola manji porez od onoga koji su morali da plaćaju pod Gencijem - koga opet, opisuje kao tešku pijanicu i čovjeka nemogućeg karaktera.

       Ali, pravu sliku pošasti koja je snašla Labeate nakon trijumfa Lucija Anicija daje nam istoričar Apijan, koji je pisao vijek nakon Livija. Ovaj za razliku od svog rodoljubivog prethodnika opisuje (koristeći rimske analiste) kako je Emilije Paulo, rimski vojskovođa koji je porazio makedonskog kralja Perseja u isto vrijeme kad i Lucije Anicije ilirskog kralja Gencija, u skladu sa “tajnim uputama senata na svom povratku u Rim posebno posjetio sedamdeset gradova koji su pripadali Genciju”.

Sedamdeset gradova!

       Apijan navodi kako su se žitelji ovih sedamdeset (Genciju naklonjenih) naselja veoma uzbunili zbog rimskog prisustva, te kako im je Emilije Paulo “obećao da će im oprostiti ono što su učinili ako mu predaju svo zlato i srebro koje imaju. Kada su oni na to pristali, poslao je odred svoje vojske u svaki od tih gradova, odredivši da svi zapovjednici djeluju istog dana i zapovijedivši da u zoru u svakome gradu objave da stanovnici donesu svoj novac na tržnicu u roku od tri sata; kada oni to učine, neka opljačkaju što je ostalo. Tako je Paulo opljačkao sedamdeset gradova u jednom satu”.
Dakle, zahvaljujući Apijanu posjedujemo ovu krasnu ilustraciju rimske “velikodušnosti” i razrađenog umijeća masovne pljačke (bez mnogo buke).

Trideset tumula u okviru zidina Duklje

       O ovoj jedinstvenoj pljačkaškoj vještini bez premca u istoriji, o kojoj svjedoči Apijan, trebalo bi valjda posvetiti makar dva školska časa, jer bi na taj način djeca stekla pravu sliku rimske veličine, koja je, kako znamo, u novom vijeku poslužila i kao uzor liberalnim demokratijama. Kako smo već rekli, u opisu tih događaja nakon ilirske propasti, Livije (koji nije ni pomenuo Paulovu koordiniranu pljačku 70 gradova) u skoro demagoškom tonu navodi kako su Rimljani velikodušno odlučili “da Makedonci i Iliri budu slobodni, da bi svim plemenima bilo jasno da snage rimskog naroda ne donose ropstvo slobodnima, nego naprotiv slobodu porobljenima; da plemena koja su bila slobodna vide da im je sloboda sigurna i stalna i da su pod zaštitom rimskog naroda, a ona koja su živjela pod kraljevima da osjete da su oni sada blaži i pravedniji pod paskom rimskog naroda…”
Kakva uzorna republikanska propaganda! Zbog čega li me ono S.P.Q.R. (Senatus Populus que Romanus - rimski senat i narod) redovno podsjeća na Cezarovih milion galskih žrtava i na prvi dokumentovani genocid na evropskom tlu...
Kako opljačkati sedamdeset ilirskih naselja u jednom jedinom satu?
Livije međutim na drugom mjestu, ipak, pominje da je Lucije Anicije u Rim odnio silno ilirsko blago, kraljevski namještaj i ostalo. “U trijumfu je provezao mnoge vojničke zastave i drugi plijen i kraljevski namještaj, 27 ponda zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara i 120.000 ilirskog srebrnog novca. Pred kolima su vođeni kralj Gencije sa ženom i djecom i Karavancije, kraljev brat, te nekoliko ilirskih plemića.”
A onih 220 zaplijenjenih ilirskih lembova je po odluci senata predato drugim ilirskim plemenima, rimskim saveznicima.

       Dakle, labeatskom plemenu, kao i njihovim saveznicima ovim je silnim pustošenjem koje opisuju Apijan i Livije, kao i teritorijalnom reorganizacijom nanesen udarac od koga se ekonomski nisu mogli povratiti sve i da su zbilja ostali slobodni. Uz to, podaci o ovako temeljitoj pljački Ilira i zapljeni brodova moraju se uzeti kao relevantan faktor u procjeni mogućih arheoloških nalaza. Pitanje je koliko je plovila, novca i drugih dragocjenosti uopšte ostalo u Labeatidi nakon ove rimske pošasti i što se u tom smislu iz prijerimskog perioda uopšte može očekivati – očito je da su u tom smislu najpouzdanije nekropole, u koje sudeći prema nalazu iz Gostilja, Rimljani nisu dirali.
Ali i pored ove propasti, Labeati su postojali i u vremenu rimske dominacije, s obzirom na to da su navedeni u popisu imena plemena Naronskoga konventa.
Opadanje labeatske snage svakako stoji u direktnoj vezi sa jačanjem dokleatske moći. Ova dva plemena živjela su u susjedstvu. Granica među njima nalazila se negdje na potezu između Duklje i Meduna (Meteon Labeatidis terreae). Najprirodnija pomisao je da je tu granicu činio kanjon rijeke Morače. Možda se ona protezala cijelim donjim tokom ove rijeke od Platija do Skadarskog jezera, a možda se labeatska teritorija u prijezerskom pojasu u dobu njihove najveće moći prostirala i na desnoj obali Morače, na prostoru gdje se nalazi Žabljak Crnojevića. U svakom slučaju najzapadnija identifikovana lokacija koju su nastanjivali je Gostilj, što zaključujemo na osnovu labeatskog novca iz Gencijevog perioda pronađenog u tamošnjoj nekropoli. Kako smo već rekli, vrlo je moguće da je u vrijeme Gencijeve nadmoći u drugom vijeku pr. n. ere i borbe sa Rimljanima najveći dio Zetske ravnice pripadao Labeatima, da bi tek kasnije, nakon Gencijevog poraza 168. godine prije nove ere, Dokleati počeli da ih potiskuju ka istoku i postepeno zauzimaju njihovu zemlju.

       Ono što je skoro pouzdano je da se dokleatsko područje prostiralo od ušća Zete u Moraču Bjelopavlićkom ravnicom prema zapadu u pravcu današnjeg Nikšića. O tome svjedoči grad Doclea koji je očito dobio ime po tom plemenu, pri čemu se mora voditi računa da je ovaj municipijum osnovan skoro vijek i po nakon Gencijevog poraza, početkom nove ere. (Da je taj prostor bio naseljen i prije toga, najrječitije svjedoči zapis francuskog konzula Prikoa de Sent-Merija koji je među prvima posjetio Duklju 1879. godine. Francuski diplomata je u svom izvještaju između ostalog pomenuo da se u okviru gradskih bedema nalazi i trideset tumula!)

Dokleatski kasteli po unutrašnjosti

       Dragocjeni podatak francuskog konzula Prikoa de Sent-Merija o brojnim tumulima u okviru gradskih bedema Duklje često se zanemaruje u arheološkim izvještajima o tom municipijumu. Ti izvještaji prisustvo ilirskih starosjedilaca obično pominju u vezi sa njihovom romanizacijom kroz opise načina sahranjivanja, kao i predmeta nađenih u nekropolama. Ali položaj pomenutih tumula u okviru bedema, od kojih je De Sent-Meri u jednom našao predmete iz helenističkog perioda (dvije staklene posude) jasno ukazuje na izuzetnu važnost koja je u Duklji pridavana tim nadgrobnim obilježjima, nastalim najvjerovatnije u prijerimsko doba.

       Izgradnja ovog municipijuma je inače, kao i drugim osvojenim prostorima u carstvu, bila pouzdano sredstvo za romanizaciju starosjedilačkog (ilirskog) stanovništva u zaleđu. Islužene rimske legionare trebalo je istovremeno nagraditi za dugogodišnju vojnu službu (i ukloniti iz blizine Rima kao rizičan politički činilac), a idealan modus za to bio je da im se da zemlja u osvojenim područjima, gdje bi istovremeno sprovodili romanizaciju i čuvali carske interese.

       Ali bilo je i snažnih otpora ovoj praksi. Četiri decenije nakon Gencijevog poraza izbile su dvije ilirske pobune, a zabilježen je i neuspješni ilirski ustanak, koji je između 6. i 9. godine nove ere izbio pod Batonom, a koji je možda direktno povezan sa osnivanjem Duklje, upravo u toj prvoj deceniji nove ere?
Pored imena ovog grada, o Dokleatima direktno govori i otkriće dvije ploče u Riječanima (u Donjim Banjanima) sa natpisima koje je protumačio Milutin Garašanin. Jedna ploča odnosi se na dokleatskog prvaka Gaja Epikada (Caius Epicadi filius principes civitatis Docleatium) a druga na njegovog sina Agira, zapovjednika kastela (castellum) pod imenom Salthua. Ovaj kastel je na Pojtingerovoj tabli vjerovatno greškom upisan kao Salunto – teško je moguće da je uz onaj Salunto koji se nalazio na potezu između Skadra i Anderve , a koji Branislav Borozan locira podno Martinićke gradine, mogao postojati još jedan. U vezi Salthue, dokleatskog grada-utvrde, Garašanin je ukazao da “termin kastel svakako obilježava lokalnu formu naselja u ovim krajevima”.

       Na ovaj pomen “lokalne forme naselja” vraćamo se onom Apijanovom opisu masovne pljačke ilirskih gradova. Naime, taj istoričar jasno pominje brojku od 70 gradova (koje naziva polisima!?) a koji su bili na Gencijevoj strani u trenutku njegovog poraza. Od njih su se neki morali nalaziti na području današnje Crne Gore. Ova brojka dobija na težini ako uzmemo u obzir da se mnoštvo ilirskih gradova poput Olciniuma, Risiniuma ili Daorsona pridružilo Rimljanima protiv Gencija prije odsudne bitke kod Skadra, zbog čega ti gradovi kasnije nisu bili opustošeni, već nagrađeni autonomijom.

       U pokušaju da uočimo tip i veličinu ilirskih naselja pomaže nam Livije koji razlikuje urbes (gradove), oppida (utvrđena naselja, gradine), arces (tvrđave) i castella (manje tvrđave). Iz ovoga naziremo i gabarite dokleatske Salthue koja se nalazila negdje na putu koji je od Risna vodio ka sjeveru i spajao se sa putem koji je vodio od Anderve zapadno ka Naroni. Naziremo zapravo da je moglo postojati više manjih dokleatskih (i labeatskih) kastruma poput utvrde Salthua. Važnost ovih mjesta u dokleatskoj unutrašnjosti, kojih je zasigurno bilo a koje Pojtingerova tabla ne pominje, porasla je u periodu rimske dominacije kada su dobili ulogu kontrolnih tačaka, trgovačkih postaja i odmorišta, a osim toga i odredišta koja je trebalo snabdjeti svim onim proizvodima koji su bili uobičajeni za mediteransku trgovinu.
Ovdje je važno pomenuti da prema nekim procjenama naseljenosti okolnih područja u prijerimskom periodu, akademik Branko Radojičić (“Geografija Crne Gore”) zaključuje da je na kvadratni kilometar dolazilo prosječno 1,5 ljudi, što je oko trideset puta manje u odnosu na današnju naseljenost Crne Gore od 44,6 stanovnika na kilometer kvadratni. Gustina naseljenosti se povećala u periodu rimske dominacije za otprilike dva i po puta (4 na km2) da bi opet naglo opala u dobu slovenske najezde (2 na km2).

***

       Dokleati su, dakle, znatno ojačali u periodu nakon rimskog osvajanja i ubrzo postali brojnije i značajnije pleme od Ardijeja. Plinije pominje da su od ovih imali skoro dvaput više dekurija (bratstava). Ovaj dragocjeni podatak o bratstvima u okviru pojedinih plemena kao temelju njihove političke organizacije poznat nam je na osnovu toga što su u Dalmaciji postojale tri sudsko- administrativne oblasti zvane konventi (conventus) i to u Skradinu (Scadrona), Solinu (Salona - administrativnom centru provincije Dalmacije) i Naroni (u Vidu, kod Metkovića, blizu ušća Neretve).

Od Huma do Vira ili od Huma do Dinoše?

       Naroni su pripadala i ilirska plemena sa područja današnje Crne Gore, a Plinije je među njima pomenuo i Dokleate sa 33 dekurije (bratstva), Ardijeje sa 20 dekurija, kao i Labeate i druga plemena, što upućuje na to da su Dokleati uz Dalmate i Liburne, bili jedno od najbrojnijih ilirskih plemena. Budući da su se ova dva nalazila mnogo sjevernije, Dokleati su svakako bili najbrojniji u ovom regionu. Pomenimo i to da su teritorije plemena nazivane župama (civitates), kao i da su župe bile sastavljene od dekurija (bratstava). Na čelu župe se isprva nalazio strani vojni predstavnik, a po stabilizaciji prilika prepositom (preapositus) koji je obično biran među domaćim plemenskim prvacima (principima), a koji je vremenom obično postajao rimskim građaninom. Osim toga, znamo za još jedan dragocjeni podatak - da je pored bratstava postojao i savjet plemenskih prvaka - principa (principes), sa čim se u vezi pominje i plemensko vijeće Dokleata.
Gdje god da je bila granica između Labeata i Dokleata, izvjesno je da na relativno malom prostoru možemo locirati najmanje dva labeatska utvrđena grada, Skadar i Medun (Meteon), kao i dokleatsko naselje na ušću Zete u Moraču iz koga je kasnije izrastao rimski municipijum Duklja, te na kraju i jedan dokleatski grad-utvrdu (castellum) Salthua, na području Riječana.

       Ovo je i pravi momenat za pitanje o mogućoj jezerskoj lokaciji na kojoj se nalazila kakva ilirsko-helenistička trgovačka postaja, jezerski “emporijum” u kome su u prijerimskom dobu grčki trgovci sa lokalnim labeatskim i dokleatskim seljacima razmjenjivali robu za domaće proizvode poput dokleatskog sira, za koji se eto, tvrdi, da je bio nadaleko poznat i tražen, i koji je, da se poslužimo savremenom terminologijom, predstavljao jedan od protobrendova. Što je dakle, logičnije od pomisli da je zelena i plodna obala Labeatskog jezera, koja je u kasnijim vjekovima potopljena, u jednom teško dokučivom dobu činila pravi raj za život i vrvjela trgovcima. Doduše, ovu pretpostavku nije jednostavno dovesti u vezu sa pljačkaškim ilirskim upadima u grčke kolonije na moru u trećem vijeku pr.n.ere. Možda je grčko-ilirska trgovačka razmjena ipak vršena isključivo u emporijumima na morskoj obali, dok su uvezenu robu u unutrašnjost, vodenim i kopnenim putem, uglavnom prenosili ilirski trgovci.

***

       Jezerski basen bio je žitnica u kojoj je po poznatoj izreci nekada “mačka mogla preći s krova na krov od Huma do Vira”. Ovu sam staru izreku, omiljeni topos u jezerskim pričama, nedavno iznova čuo od Dragana Vukotića, ugostitelja iz Gostilja. U vezi sa tim omiljenim jezerskim toposom dobro pamtim priču jednog podgoričkog pilota, gospodina u ziji, koji je negdje 1996-97. godine sa žarom pripovijedao o tome kako su u deceniji nakon Drugog svjetskog rata prvi zadružni traktori prilikom dubljeg zaoravanja plodne zemlje na području Podhuma svako malo na površinu izbacivali komade keramike i drugog materijala, koji su vjekovima ležalina dubini od 25 cm do maksimalno pola metra, malo ispod granice do koje su dopirali motika ili primitivno ralo. Ovi drevni artefakti su počeli masovno da izbijaju na površinu u momentu kada je do njih nije doprlo “moderno” ralo koje je zahvatilo u dubinu dodatnih petnaestak centimetara. Dakle, ovo obilje keramike koje se u bilo koje doba može naći na zetskim i podhumskim oranicama snažno svjedoči o utemeljenosti izreke koja upućuje na gustu naseljenost priobalja u potezu od Huma do Vira.
Pritom osobito treba obratiti pažnju na redosljed toponima, jer se po pravilu polazi od Huma. U razgovoru sa Vukotićem postavio sam toponime redosljedom od Vira ka Humu, na što je on skoro istovremeno ponovio izreku, ispravljajući poredak. Doduše, u nekim današnjim prijezerskim naseljima se u ovoj izreci ne ide od Huma ka Viru već u sasvim suprotnom pravcu – od Huma ka Dinoši! Na ovo mi je nedavno skrenuo pažnju Martin Ljucđonaj iz Podhuma. Naime, na tom prostoru sačuvan je upravo takav oblik - da je u staro vrijeme “mačka mogla preći s krova na krov od Huma do Dinoše”! Što itekako ima osnova (baš kao i ona prva “trasa” koja vodi od Huma ka Viru) jer je upravo kroz Podhum prolazila rimska cesta i otuda vodila ka sjeveru, a potom na nekom mjestu skretala ka sjeverozapadu – Martin je više puta naglasio da su njegovi rođaci prilikom izgradnje kuća pri brdu nailazili na kamene blokove, odnosno ostatke starog druma, malo poviše sadašnjeg asfaltnog puta. Dakle, vrlo je moguće da su obije izreke, i ona koja “vodi” od Huma ka Viru, kao i ona koja vodi od Huma ka Dinoši, zasnovane na činjenicama, te da jasno govore o prostoru na kome su izvorno nastale. Pored toga, zetska varijanta u kojoj se od Huma polazi prema Viru posredno govori i o pojasu u kome su se nekada nalazila naselja a koji je danas pod vodom.
Ovaj varijetet očito nudi obilje tragova. Zar uostalom nije moguće, da je na području Koplika, koji se nalazi s one strane granice, nedaleko od Podhuma i Božaja, u upotrebi varijanta (na albanskom) da je “mačka mogla preći s krova na krov od Huma do Skadra”.

Usmeni i materijalni tragovi kulta zmije

       Okolina Hotskog jezera nam je interesantna zbog još jedne stvari. U pitanju je jedna stara legenda koja još uvijek živi na tom prostoru. Ovu priču je pod odrednicom “blor” prvi zabilježio Vuk Karadžić u svom bečkom izdanju “Srpskog rječnika”. Ta legenda, poput mnogih, sadrži u sebi vrlo udaljene vremenske slojeve, povezujući ih u osobenom mitotvoračkom duhu. Pripovijest je kao i uvijek postavljena tako da se u njenom jezgru nalazi neki drevni događaj koji je oslonjen na neki skorašnji, a koji onoj drevnoj matrici iznova daje neophodnu egzistencijalnu aktuelnost i tako je čuva u pamćenju i brani od zaborava. O čemu je riječ?

       Karadžić je zapisao da je blor “velika šarena zmija plosne glave, za koju se pripovijeda da može do 15 stopa biti dugačka i goveče udaviti (stopa iznosi 0,324 m, dakle oko 4,5 m prim S.Č.). Ovakvih blorova kažu da je bilo do skoro u jezeru Skadarskome, a sad se slabo koji nalazi, i to mali, kao i druge zmije po našijem zemljama. Kažu, kad veliki blor opazi čovjeka na čamcu, on dignuvši glavu iznad vode sa zvizdom ide upravo nanj. Crnogorci pripovijedaju da se za vremena Mahmut paše Bušatlije (koji je poginuo 1796. godine) između Hotskoga huma i jezera Skadarskoga pojavio tako veliki blor, da je drumom, koji je onuda išao, karavan prekinut dok se nije nekakav Turčin zarekao i otišao te ga ubio; ali ni on kažu da ga na atu nije smio ščekati, nego kad mu se poprikuči, opali nanj dvije puške male, i kojima su bile sindžirlije, pa okrene ata i pobjegne bez obzira ne znajući je li pogodio ili nije; po tom opet niko nije smio onamo otići dok nijesu čobani iz planina po smradu poznali da je ubijen”.

       Na ovu priču pažnju je obratio Vitomir Nikolić u svojoj knjizi “S onu stranu zaborava”, u vezi sa starim podgoričkim predanjem po kojem je u jezeru “odista postojala neka čudovišna zmija zvana blor ili blaor”. Za ovu “neman” u Podgorici i okolini postoji i naziv “alovita zmija” ili “alovica”. Nikolić doduše cijelu priču posmatra u vezi sa mogućim porijeklom legende o Svetom Đorđu koji je ubio “aždahu” koja je živjela u jezeru ispod Trojan-grada, odnosno ispod Trojanovog grada, što su tragovi koje nećemo pratiti. Nas ne zanima trojanski diskurs već okolnost da legenda o svetom Đorđu zaodijevanje legende o čudovišnoj zmiji koja je bila predmet paganskog obožavanja u hrišćansko ruho. U tome je osobito važan momenat da je “aždahi” glave došao jedan bogougodnik. Ali i pored prekrivanja starijeg pripovijednog sloja, njegovi tragovi su ipak ostali sačuvani. Pitanje je da li se u prethrišćanskom dobu priča odnosila na nekog (ilirskog?) junaka?

       Dakle, u najstarijem sloju legende uočavamo podatke koji su dragocjeni za našu priču, jer ukazuju kako na drevni mitološko-religiozni ambijent, tako i na arhajsku jezersku svakodnevicu, ispunjenu strahovima od mogućeg susreta sa zmijskim čudovištem, koje je u tom dobu vjerovatno imalo status svetog i obožavanog bića. Takvo mjesto je opis zmije koja se uzdignute glave “sa zvizdom” ustremljuje na ribarski čamac. Ovaj opis vuče korijene iz vrlo udaljenog vremena i svjedoči o animističko-psihološkim iskušenjima drevnih labeatskih ribara prilikom otiskivanja na jezero. Karadžićev podatak da je ovih zmija bilo “do skoro” ukazuje u tipično mitotvornom maniru, kako na neodređeni period njihovog odsustva - koji se može mjeriti vjekovima ili milenijumima, tako i na nesigurnost po pitanju faktičkog postojanja “blorova” (“sad se slabo po koji nalazi”). Opis čudovišne zmije oblikovan je u mnogo starijem dobu i da je usmenom predajom, poput bilo kojeg mita, doveden do (nad)vremenske neprepoznatljivosti. Međutim, ta vanvremena matrica se u nastavku ovovremenuje vezivanjem za neki događaj iz nedavne prošlosti - dovoljno blizak da bi bio aktuelan i dovoljno udaljen da bi zadržao atmosferu mističnosti i neprovjerljivosti. Baš kako nalaže mitotvorna praksa.

       Na prostoru oko Hotskog jezera ovo mitsko biće nazivaju “grabovči”, za koji podatak mogu da zahvalim Martinu Ljucđonaju iz Podhuma, koji mi je saopštio i jednu zgodu vezanu za ovo čudovišno stvorenje. Glavni akter u toj epizodi je lovac koji se negdje na širem prostoru Hotskog jezera ili Humskog blata susreo sa “grabovčijem” i koji je na jedvite jade uspio da ga ubije iz puške zahvaljujući pogotku u predjelu ispod glave, prilikom čega je od straha - posijedio. Nakon svega od zmije je ostao poveliki kostur.
Treba obratiti pažnju na mjesto u Vukovom opisu, da je nakon pojave “blora” na prostoru između Hotskog huma i jezera kuda je prolazio drum, čak bio prekinut karavanski saobraćaj, što dodatno ukazuje na psihologiju straha ili strahopoštovanja koju je izazivao pomen ovog “stvorenja”.

Mitski boj sa zmijom u rangu Gilgameša

       Legendu o borbi sa “grabovčijem”, ogromnom zmijom koja je obitavala na Skadarskom jezeru a koju sam čuo od Martina Ljucđonaja iz Podhuma, zapisao je u drugoj polovini 19. vijeka Pavle Rovinski negdje na zapadnoj strani jezera. Glavni akter ove zgode, u kojoj se ne upotrebljava naziv grabovči, već jednostavno - ogromna zmija - je Đikan Pejanov.

       Evo pripovijesti. “Pojavila se ogromna zmija na Ploči i nikome nije dozvoljavala da prođe barkom. Tada je Đikan, a bio je poznat kao dobar lovac, pripremio dvoje ostiju, naoštrio je osti,uzeo pušku i pošao čunom. Prolazeći mimo Ploče, počeo je da zviždi, izazivajući tako zmiju. A ni zmija nije mnogo čekala da se javi. Uskočila je u vodu i zaplivala pravo k njemu. Đikan puca u zmiju, ali zrna se odbijaju od krljušti. Zmija prilazi čamcu i podiže glavu. Tada on primjećuje ispod njenog grla bijelu mrljicu, udara je ostima na to mjesto, probija je potpuno, i ‘ tek nastaje borba. Zmija je nastojala da se oslobodi ostiju, a Đikan ih sve više zabada u njen vrat. Na kraju je zmija iznemogla i počela da izdiše, ali je pri tome frknula i poprskala mu slabine nekakvom žitkom tečnošću, od koje je taj dio tijela sagorio, i cijelo tijelo počelo da se suši. Bolujući poslije toga nedugo, Đikan Pejanov je umro. Zmijino tijelo su izvukli na obalu i tu je istrulilo, a kosti su poslije prenesene na Rijeku, koje su, cio skelet bile teške 60 oka. Taj skelet je bio dugo na Rijeci, dok nijesu došli Turci i zapalili ga.”

       Pripovijest o borbi Đikana sa zmijom mogla bi biti sastavnim dijelom bilo kojeg slavnog mita, u kojem neki junak, Gilgamešovog kalibra, izvodi herojska djela u gornjem i donjem svijetu. Rekli smo već da priča o velikoj zmiji reflektuje količinu straha koja je u drevno doba činila sastavni dio jezerske svakodnevice. Evo još jedne ilustracije te psihologije iz naše usmene tradicije: “Putovala dva Crnogorca u Skadar. Prolazeći mimo Goveđeg broda, čuli su krik. Potrčavši k mjestu odakle se vrisak čuo, vidjeli su kako je zmija obavila tijelo nekog čovjeka, i već mu je bila progrizla stomak. Nesrećni čovjek ih je molio da pucaju u zmiju. Ali videći da čovjek umire, oni su se prepali da im ne pripišu krivicu za njegovu smrt, jer je bio Arnaut. Dotrčali su do obližnjeg sela i tamo ispričali šta su vidjeli. Kada su ljudi došli, čovjek je već bio umro,a zmija utekla”.
Fantastična pripovijest o “bloru”, “blaoru”, “alovici” ili “grabovčiju” koja još uvijek na ovom prostoru živi punim intenzitetom, dobila je na zamahu nakon nedavne tvrdnje o viđenju ogromnog zmijolikog bića na jezeru (u pitanju su dva očevica, što događaju daje veću težinu), a o čemu su mediji isrcpno izvijestili javnost.

       Nezavisno od epiloga tog najnovijeg slučaja, očito je da u pričama o ogromnim zmijama potpuno nestao mitsko-religiozni kontekst, koji je u skadarskom basenu i široj okolini u davnini najvjerovatnije bio uzdignut do obožavanja zmije kao svete životinje – a čije tragove u obliku zmije na nadgrobnim obilježjima nalazimo na pojasu od Podhuma do Fundine i dalje prema Kučima i zaleđu.

       U vezi sa time, valjalo bi se podsjetiti na jednu od najneobjašnjivijih pojava na ovom prostoru - drevnu tradiciju zmijara. O ovim osobama postoje vrlo živa svjedočanstva - bilo da je u pitanju njihova sposobnost da nekom vrstom zviždukanja “dozovu” zmije i “otpuste” ih po želji, bilo da nekom vrstom “šaputanja na uho” pomognu ljudima i životinjama koje je ujela zmija. Snaga ove običajnosti i strahopoštovanje koje i danas uživaju, čuvaju sjećanje na istaknuti društveni i religijsko-magijski položaj koji su znalci ove vještine imali u prethrišćanskim, kao i hrišćanskim vremenima.
Na kraju ovog pasusa posvećenog kultu zmije i legendama o velikim zmijama u širem skadarskom basenu, treba još jednom obratiti pažnju na okolnost da se mitsko-legendarni karakter tih “događaja” svakodnevno oživotvoruje novim (brojnim) “viđenjima”, što govori da skadarski basen predstavlja netaknuto mitotvorno izvorište u punom značenju te riječi.
Već smo kao arheološki indikator pomenuli obilje keramike na zetskim njivama koje izbija na površinu prilikom svakog oranja u skadarskom priobalju. Sa tim međutim, nismo stigli do kraja priče.

Priča o iskopavanju kamenog bloka

       Već pominjani Majo Radović iz Mataguža mi je povodom stalnog nailaženja na materijalne tragove drevnih kultura u zetskom priobalju rekao da se ponekad naiđe i na krupnije (kamene) ostatke nekadašnjih građevina. Za ovaj važan podatak svakako posjedujemo i neophodnu foto-dokumentaciju. Naime, prilikom oranja ralo često zapne o keramičke posude, a rjeđe i o kamene blokove, što predstavlja veliki problem zetskim poljoprivrednicima zbog oštećenja i lomova oruđa.
Radović mi je s tim u vezi ispričao jednu zgodu. Naime, njegov rođeni brat je jednom prilikom ralom okrznuo neki krupni kamen pod zemljom, što ga je razljutilo, pa je odlučio da ga iskopa i ukloni iz njive da bi izbjegao dalja oštećenja. Majo mi je sa žarom pripovijedao o tome kako se prilikom pokušaja uklanjanja ispostavilo da je u pitanju poveliki pravilan kameni blok ili zidina sastavljena od blokova, te da se prilikom kopanja stiglo do dubine od oko metar i po (pokazivao je rukom u visini grudi) nakon čega se odustalo od daljeg iskopavanja i prešlo na razbijanje površinskog kamenog sloja eksplozivom - sve dok gornji sloj bloka nije stanjen za oko 20 cm i tako obezbijeđena polumetarska dubina - nakon čega je sve zatrpano. Na moje pitanje o dubini na kojoj bi se moglo nalaziti dno pomenutog bloka Radović je procijenio da bi to moglo iznositi oko dva metra.

       Ko zna što sve kriju Skadarsko blato i okolna polja, osobito ako stalno imamo u vidu okolnost da je ogromni dio nekadašnjeg priobalja duže potopljen zbog višestrukog povećanja nivoa jezera u proteklim vjekovima? Pored davnih promjena za koje nemamo podatke, kao i onih koje su upamćene, poput one iz 1846-48. godine, znamo za još jedno povećanje u prošlom vijeku o kojem živo pripovijedaju naši savremenici.

       Evo jednog svjedočanstva. Moj prijatelj, poštovani Drago Vukićević koji je odrastao na Vranjini na Skadarskom jezeru pričao mi je u više navrata kako je, dok je bio dijete, negdje na prelazu iz tridesetih u četrdesete godine prošlog vijeka, njegova majka davala pod najam livade na prostoru prema Virpazaru, koje su u međuvremenu poplavljene i danas se nalaze pod vodom na dubini od metar i po do dva metra.
U beskrajnim razgovorima koje sam sa Dragom Vukićevićem vodio o jezeru, o vjetrovima sa neobičnim nazivima (primjerice “murlan” i “grbin”), o teškom životu na Vranjini i nekadašnjoj trgovini sa Zećanima (suvi krap za slaninu), o ribarskim terminima poput riječi “šežanj” (ili sežanj), rijetkim ulovima ili gubicima krapova preko petnaest kilograma ili pak rječnoj struji koja kroz jezero protiče ispod Željezničkog mosta i ponekad se jasno raspoznaje po drugačijoj nijansi, razgovor se više puta dotakao promjene nivoa jezera kao velike nepoznanice u razumijevanju drevne naseljenosti skadarskog basena. Prisjećajući se mladićkog doba, i dana provedenih u lovu s legendarnim ribarom Đurom sa Vranjine, Drago mi je jednom prilikom, na pitanje da li je ikada pod vodom vidio ili uočio bilo što nalik kakvoj građevini, odgovorio da mu se negdje pedesetih godina prošlog vijeka, dok je sa Đurom čunom plovio jezerom da bi provjerili pari (parangale), učinilo da je pod vodom opazio nešto poput siluete nekakve građevine. Na pitanje da li je to bio obris kuće, odgovorio je da mu se “nekako više učinjelo” da je u pitanju bilo nešto poput zvonika od crkve. I to mu se dogodilo samo jednom, naglasio je sa mjerom i oprezom.

       Nedavno sam prilikom obilaska nekih lokaliteta u Zeti, u razgovoru sa dvojicom prijatelja spomenuo i ovaj razgovor sa Dragom Vukićevićem, na što mi je jedan od njih uzvratio da je sličnu priču čuo od Dragana Vukotića iz Gostilja, koga smo već pominjali. Primio sam ovaj iznenađujući podatak s krajnjim oprezom, nadajući se da ću što prije imati prilike da ga provjerim u direktnom kontaktu sa očevicem. Malo kasnije istog dana krenuli smo ka Gostilju da bi pogledali i fotografisali kapitel koji stoji ispred tamošnje crkve, a koji je po svoj prilici pripadao nekom reprezentativnom antičkom objektu, sa nepoznate lokacije. Tom prilikom sreli smo se sa Draganom Vukotićem i neko vrijeme proveli u razgovoru. Razgovor se u početku odnosio na ostatke drevne ube (lubure, bunara) koji se nalaze na malenom gostiljskom raskršću ispred Vukotićevog ugostiteljskog objekta, a onda je spontano prešao na viđenje crkvenog zvonika pod vodom prilikom plovidbe jezerom. Vukotić je potvrdio taj podatak, precizirajući da je u pitanju bio bijeli zvonik, te da je to bilo na udaljenosti 400-500 metara od obale. Takođe je rekao da se to dogodilo u ljetnjem periodu pri niskom vodostaju, te više puta ponovio da je ono što je vidio u prisustvu nekoliko ljudi bio “bijeli zvonik crkve pod vodom”. Na dodatna pitanja o izgledu i dubini na kojoj se nalazio ovaj objekat Vukotić je uzvratio, pokazujući na prostor pred sobom: “Stajali smo u čamcima, evo ovako, i tu, pod sobom posmatrali, tu pod vodom, evo ovako, bijeli zvonik!”

U priobalnom području bilo je ilirskih naselja

       Priče Draga Vukićevića i Dragana Vukotića o ovom podvodnom objektu svakako ukazuju na to da su na Skadarskom jezeru, u blizini sjeverne, zetske strane, u pojasu od nekoliko stotina metara postojala naselja i sakralni objekti koji su u međuvremenu potopljeni zbog višestrukog povećanja nivoa jezera. Treba obratiti pažnju na podatak da se prema Vukotićevom opisu vrh uočenog crkvenog objekta nalazi na oko metar i po do dva metra ispod površine. Ukoliko uzmemo u obzir prosječnu visinu crkvenih zvonika od oko 5-6 metara onda dolazimo do brojke od oko 8 metara, pri ljetnjem vodostaju, na udaljenosti od oko pola kilometra od obale jezera koja gravitira Gostilju. Eventualna potvrda postojanja ovakve jedne (srednjovjekovne?) građevine snažno bi istakla mogućnost da se pod vodom mogu kriti i antički materijalni ostaci.

       U vezi toga vrlo su interesantni podaci koje Pavle Radusinović donosi u studiji “Skadarsko jezero i njegov obodni pojas” iz 1964. godine (“Grafički zavod”, Titograd). Radusinović naime, na jednom mjestu kaže da su “na sjevernom priobalnom području jezera Rimljani ... imali nekoliko naselja, koja su ustvari bila naslijeđena od Ilira, a zatim nadograđena”. Radusinović ne otkriva izvor za ovakvu tvrdnju. Možda je njena osnova u okolnosti da je samo par godina prije toga bosanski arheolog Đuro Basler okončao iskopavanja na antičkoj nekropoli u Gostilju, te da je u tom periodu njegov nalaz labeatskog novca i grobnih priloga bio naširoko komentarisan u podgoričkim intelektualnim krugovima.

       Radusinović u nastavku obrazlaže tvrdnju - da su Rimljani na sjevernom obodu jezera imali nekoliko naselja - pa kaže da se “to može zaključiti po ostacima velikih blokova kamena, kao fundamenata građevina, zatim keramičkih izrađevina (kojih je prije pola vijeka svakako na zetskim poljima bilo daleko više nego danas, prim. S.Č.), numizmatičkih nalaza i narodnom predanju”. “Smatra se, naime”, nastavlja Radusinović “ da su oni živjeli u selima Vranju, Starim Matagužima, Gošićima i Donjem Gostilju. Veoma preduzimljivi rimski doseljenici su, po tvrđenju istoričara (kojih?) pretvorili tada znatno veći obradivi obodni pojas Jezera u pravu žitnicu, koja je pored provincije Prevalis čak i Rim dijelom snabdijevala žitom. Ovo je utoliko vjerovatnije što je čitava oblast bila vezana putevima, koji su gravitirali prema Medovi kao južnoj polaznoj osnovici Rimljana prema Balkanskom poluostrvu - odakle je na drugoj strani, pored ostalih, počinjao poznati put Via Egnatia prema unutrašnjosti poluostrva, a na drugoj strani najkraći pomorski put prema južnoj Italiji. Otuda je označeni put na Tabuli Peutingeriani i Itinerariumu Antoniniu, koji je dijagonalno vezivao skadarsku oblast na pravcu Skadar - Duklja, osobito prometno aktivirao plodne površine od Žabljaka preko Plavnice i Mataguža prema Podhumu, Vraki i Skadru”.
Ovom Radusinovićevom zapažanju malo se toga može zamjeriti. Pravo je čudo da u svojoj knjizi nije pomenuo i megalitske blokove u Starim Matagužima, o kojima ćemo uskoro nešto više reći.

***

       Pored antičkih ostataka na zetskim oranicama, svakako treba pomenuti i nezvanične rezultate podvodnih istraživanja u pojasu uz južnu obalu jezera, gdje se nalaze ostrva. Pretraga na prostoru oko Starčeva nagovijestila je u protekloj deceniji veoma značajne rezultate i to u vidu dugačke (podvodne) zidine, na udaljenosti 400-500 metara od obale, na dubini od oko 8 metara. Osim toga, postoje tvrdnje i da se na prostoru između Starčeva i obale pod vodom nalaze ostaci mosta. Pritom ne raspolažemo podatkom u kojem se periodu godine ovo desilo, što je od izuzetno važno zbog razlike u vodostaju. Međutim, treba reći i da nalaz dugačke podvodne zidine nije potvrđen u ponovljenom ronjenju (izvedenom u paru) zbog veoma loše vidljivosti, odnosno prevelike zamućenosti vode.
Inače, nedavno iskustvo sa Hutovog blata pokazalo je da se vrlo naporna i zahtjevna podvodna istraživanja na jezeru, zbog hladnoće i zamućenosti mogu sprovoditi u ograničenom periodu u toku godine. Uz maksimalnu rezervu prema vijestima o podvodnim objektima kod Starčeva (do eventualnog fotografisanja ovog nalaza) ukazujemo na okolnost da dubina na kojoj su uočeni ovi objekti sasvim odgovara ranije pretpostavljenom povećanju nivoa jezera.

Nalazi li se Meteon na prostoru Mataguža

       Kad je riječ o širem priobalnom pojasu, vidjeli smo već što nam je o nalazima amfora i keramike, kao i iskopavanju kamenog bloka ispripovijedao Majo Radović iz Mataguža. Ta pripovijest na momente djeluje nestvarno, ali to je samo djelić ogromnog prijezerskog arheološkog mozaika koji tek treba sastaviti. U prilog tome donosimo još jedno materijalno svjedočanstvo. Riječ je o ostacima (najvjerovatnije) zidine koja se nalazi u nenaseljenom priobalnom području, u šumovitom pojasu, u gustom šiblju. U pitanju su tri pravougaona, finoobrađena kamena bloka, postavljena u pravolinijskom poretku, u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Blokovi su spojeni takoreći idealno, bez upotrebe maltera, što znači da imaju sve karakteristike megalitskog suhozida, odnosno ostatka megalitske zidine. Postavljeni su na kamenoj osnovi, odnosno grubo obrađenim kamenim pločama, a unaokolo su vidni brojni ostaci podeblje podne keramike. Na metar udaljenosti od ova tri bloka, nalazi se četvrti, istih dimenzija, postavljen pod pravim uglom. Taj četvrti blok obavijen je izuzetno gustim šibljem, što onemogućava da se uoči čega ima u nastavku. Nedaleko od ove zidine, na livadi se jasno uočavaju tragovi građevine, postavljeni u istom pravcu kao i zidina, dok se u okolnom žbunju nalazi gomila manjih kamenih blokova.

       Ova arheološki još uvijek nerekognoscirana lokacija, koju obavija gusta vegetacija, svakako spada u najintrigantnije lokalitete u Crnoj Gori. Njen značaj, s obzirom da je u pitanju suhozid sačinjen od neuobičajeno velikih kamenih blokova, koji se uz to nalazi u prijezerskom pojasu, gdje kilometrima unaokolo ne postoji ništa slično, ne može se dovoljno sagledati. Lokacija je udaljena oko četiri i po kilometra od obale jezera, pri aprilskom vodostaju, što znači da je u antici ili srednjem vijeku mogla biti udaljena od obale i cijelih 7-8 kilometara.

       O ovom lokalitetu pisao je nedavno i Branislav Borozan te pritom iznio podatak da mu je svojevremeno “sa shvatljivim oprezom” naš tragično stradali arheolog arheolog Milan Pravilović, saopštio da je na ovom lokalitetu vršio sondažna iskopavanja, “te saopštio, da su ostaci zidova koje je pronašao, a koji su građeni u megalitskom opusu, možda ostaci ilirskog grada Meteona”.
Ubikacija ovog drevnog naselja na lokalitetu u Starim Matagužima je sasvim moguća, nastavlja Borozan, dodajući da će ispravnost te hipoteze, pokazati arheološka iskopavanja ovog lokaliteta koja će se svakako nekada morati desiti.

       Ukoliko bi se hipoteza pokazala tačnom, kaže Borozan, time bi se pored pored ostalog, otklonila iznešena sumnja u vjerodostojnost navedenog dijela teksta Tita Livija koji se tiče pripadnosti Meteona plemenu Labeati. Čak i lingvisti možda ne bi ostali uskraćeni u određivanju nove ubikacije Meteona. Možda bi se ipak mogla potražiti i neka glasovna ili etimološka veza između naziva Meteon i Mataguži.
Borozan ukazuje i da su sondažnim iskopavanjima na lokalitetu u Starim Matagužima otkriveni ostaci fortifikacionog sistema nekog ilirskog naselja, odnosno ostaci jedne pravougaone kule približnih dimenzija 8 x 8 m te bedem koji je od nje u pravoj liniji praćen više desetina metara nakon čega se prestalo sa iskopavanjima. Sve je zidano u megalitskom opusu. Jedan megalit-zidanik je zaista impozantnih dimenzija, dužine 8.20 m.

       Borozan zaključuje da će ovaj lokalitet imati unikatnu vrijednost za proučavanje kulture starih Ilira, jer je riječ o velikom naselju koje je podignuto u otvorenoj ravnici blizu obale jezera. Ta unikatnost proizilazi iz činjenice da su skoro sva ilirska naselja, zbog fobija vremena u kojima su nastajala, locirana su na brdima, ćuvicima i drugim mjestima pogodnim za odbranu. Činjenica da je ovaj grad nastao u otvorenoj ravnici, kao i sami njegovi ostaci, govori o tome da su u njega ulagani ekstremni resursi onoga doba, kako bi mu bio obezbjeđen opstanak na ovom mjestu. Jedinstven je i po tome, što njegov fortifikacioni sistem ne prati neku povoljnu izohipsu terena, već je sagrađen na jasnoj geometriskoj koncepciji. Ništa manje intrigantni su i razlozi kao i način njegovog nastanka na ovom mjestu. Sagrađen je posred ravnice a za njegovo podizanje korišteni su najveći megaliti dosada pronađeni na prostoru Crne Gore.

Jedinstveno satiranje arheološke baštine

       Nakon Pravilovićevog i Borozanovog ukazivanja na megalitske blokove u Starim Matagužima, neophodno je obratiti pažnju na još jedan detalj. Riječ je o okolnosti da materijal i finoća obrade pomenutih blokova u mataguškom priobalju veoma naliči stepenu obrade sedam – osam velikih kamenih blokova koji se nalaze desetak kilometa istočno, u suvom rječnom koritu u Vuksanlekićima, podno lokalnog katoličkog groblja. Pozicija na kojoj se nalaze ovi fino obrađeni blokovi ne ukazuje na razlog njihovog postojanja i najvjerovatnije je da su prenešeni na to mjesto. Od mještana sam saznao da je ovo kamenje dugo stajalo u koritu i služilo za prelazak rječice, što je razumljivo objašnjenje s obzirom na lokalne potrebe, ali svakako neupotrebljivo glede njihove veličine i prvobitne namjene. Vuksanlekići su doduše odavno upisani na arheološku mapu Crne Gore. Tu se nalazi rimski miljokaz, a pretpostavlja se da se tu mogla nalaziti i antička Cinna, koja se kao postaja na rimskom drumu bila udaljena 22 milje od Skadra, što prema ondašnjoj vrijednosti milje od 1480,5 km iznosi oko 33 kilometra. (Sljedeća postaja Birziminium bila je udaljena 18 milja prema sjeverozapadu i sa velikom sigurnošću možemo reći da se nije nalazila na ušću Ribnice u Moraču, jer se to jednostavno ne uklapa u trasu rimskog druma.)
Na jednom od velikih obrađenih blokova u koritu rječice u Vuksanlekićima uočava se i urezani krug sa krstom. Moguće je da ovi blokovi na sebi imaju još ovakvih simbola. Da li je ovo kamenje u Vuksanlekiće možda prenešeno iz Starih Mataguža, sa lokacije na kojoj se nalaze megalitski blokovi, odnosno sa antičke građevine koja je očito razrušena i potom raznesena po okolini?

***

       U nastavku, pozabavićemo se nedopustivo malim obimom arheoloških istraživanja na crnogorskom tlu, a u tom kontekstu i skoro potpunim odsustvom potrage za tragovima prijeslovenskih kultura.
Ovo je zapravo rečeno preblago. Jer, ne samo da se arheološki interes u nas može svesti na par lokaliteta čije se istraživanje beskrajno oteže, već dokumentovano možemo obavijestiti crnogorsku javnost da su u proteklim godinama, od kada je obznanjena namjera ministarstva kulture o popisivanju arheoloških lokaliteta u cilju njihove zaštite i stavljanja pod nadzor države, skoro potpuno uništena najmanje dva značajna potencijalna arheološka nalazišta.

       Prvi lokalitet je bagerima razoren u selu Podvrh, blizu Martinića - pri čemu postoje jake indicije da se radilo o seoskoj rimskoj vili (villa rustica). Drugi je na sličan način uništen na području Donje Gorice, nekoliko stotina metara desno od puta prema Cetinju, pri čemu je možda bila riječ o antičkom naselju vrlo značajnih gabarita koje se, izgleda nalazilo na važnom putnom pravcu. Ovu pretpostavku snažno porupire otkriće ostataka antičkog objekta, vjerovatno vile rustike (villa rustica) na posjedu porodice Mugoša u Donjoj Gorici, udaljenom oko petsto metara od pomenutih zidina. O postojanju ovog lokaliteta, koji je otada poznat pod imenom “Grot”, Predrag Mugoša je 2007. obavijestio Centar za arheološka istraživanja Crne Gore, a zaštitni arheološki radovi pod rukovodstvom arheologa Mila Bakovića, izvedeni su krajem juna i početkom jula 2008. godine. U toku iskopavanja otkriven je bazen sa stepenicama i taložnikom u središtu, koji je nekada vjerovatno imao odlivnik i čiji su zidovi svojevremeno bili glatki. Na dnu bazena nalazio se sloj gareži, što ukazuje da je objekat svojevremeno stradao u požaru. Osim toga, otkriven je komad kapitela kao i dio žvrnja, nekoliko fragmenata amfore, te ugljenisani ostaci jelenskih rogova sa metalnim držačem. Pored ovih nalaza, na lokalitetu se nalazi više kamenih blokova sa kanalima i četvrtastim ili kružnim udubljenjima. Istraživanja na ovom vjerovatno će biti nastavljena jer dio ka sjeveroistoku još nije istražen.

Dio akvadukta treba urediti za prezentaciju

       U vezi istraživanja na lokalitetu Grot vrijedi pomenuti i zapažanje Peđe Mugoše, koji očito posjeduje onu neophodnu zainteresovanost za očuvanju i razumijevanje arheološke baštine. Naime, u Istri je tokom iskopavanja rimske vile otkriven sličan objekat sa bazenom skoro identičnih dimenzija kao na lokalitetu Grot. Antički istarski bazen, koji takođe ima taložnik u sredini, služio je za čuvanje maslinovog ulja, što navodi na zaključak da je slično moglo biti i u Grotu. Tome u prilog idu otkriveni fragmenti amfore.
Zainteresovanost Peđe Mugoše za zaštitu i rekognisciranje antičkog objekta na porodičnom imanju u Donjoj Gorici predstavlja usamljeni slučaj. Jer na samo pola kilometra zapadno od lokaliteta Grot, do nedavno su se nalazili ostaci znatnih zidina koji su preživjeli silne vjekove i kojih danas nema jer su poravnati sa zemljom ili iskorišćeni za gradnju kuća ili ograda u okolini. Izgleda da je ono što u susjednim državama predstavlja arheološku rutinu ovdje svedeno na pustu nadu ili jedinstveno satiranje arheološke baštine. Nezainteresovanost zvaničnih institucija, kao i društvena brutalnost i neznavenost očito svjedoče o tome da se po stepenu kulturne (ne)izobraženosti još uvijek nalazimo u predgrađanskom dobu.
Da nevolja bude veća, postoje indicije da su neki crnogorski arheolozi, koji su još uvijek aktivni u strukovnim organizacijama i institucijama bili dobro upoznati sa postojanjem ovih lokaliteta. Još čudnije zvuči što ima indicija da je ovim osobama poznato da su lokaliteti u Donjoj Gori i Podvrhu uništeni (Naime, pored školovanih arheologa, odnosno stručnjaka u oblasti arheologije kojima je posao istraživanje, rekognicija i zaštita baštine, u Podgorici i okolnim gradovima žive osobe koje već decenijama vrlo predano tragaju za ostacima prošlosti i koje redovno obavještavaju pojedine crnogorske arheologe, istoriografe i istoričare kulture o otkrivenim arheološkim tragovima, indicijama ili lokacijama i koji često guraju stvari s mrtve tačke).

       Ovu indiferentnost prema arheološkoj baštini možemo ilustrovati još jednim primjerom. Nedavno su u Podgorici prilikom proširivanja ulice na Koniku prema Vrelima Ribničkim otkriveni ostaci rimskog akvadukta. Ovaj dragocjeni ostatak rimske civilizacije je na nesreću, zatrpan nakon kratkotrajnog “ispitivanja” (predizborni tempo nije dozvoljavao duže “arheološke” zastoje).

       Trenutno na postojanje drevnog akvadukta ne ukazuje nikakav natpis ili putokaz koji bi zainteresovane obavještavao da se tu nalazi nešto staro skoro dva milenijuma (ruku na srce, to je učinio jedan ugostitelj u Dinoši, pored Cijevne, što treba pozdraviti). A prema riječima jednog znalca, bilo je dovoljno otkopati i urediti pet-šest metara, postaviti plastične providne ploče-štitnike kroz koje bi se mogao baciti pogled na drevni vodovod, staviti odgovarajuću metalnu ogradu, par klupa i na taj način prezentovati dio antičke baštine. Ukupni trošak ovog poduhvata mogao bi oznositi desetak hiljada eura ili manje, što je sitnica prema uobičajenoj otpremnini jednog državnog funkcionera od stotinjak hiljada eura.
Najmanje što bi dobili ovim elementarnim obilježavanjem akvadukta na Vrelima Ribničkim bila bi mogućnost da se prilikom odlaska prema kanjonu Cijevne sa nekim ko nije iz Podgorice, što se piscu ovih redova često događa, pohvalimo komadom rimske starine i poentiramo kako mi ovdje u Podgorici ne samo što imamo značajne antičke i srednjovjekovne gradove i utvrde u bliskom okruženju (Medun, Duklja, Martinićka gradina, Oblun, Buac, Divan-grad, Žabljak Crnojevića, Dinoša i Đuteza), već eto i u sred grada “gazimo po istoriji”.

       Ali, nakon svega, akvadukt je i dalje pod zemljom i nikakvog obilježja nema, i nikoga zbog toga ne boli glava, baš kao što niko nije ni trepnuo zbog razaranja ona dva lokaliteta u Donjoj Gorici i Podvrhu.
Prilikom odlaska prema kanjonu Cijevne 9. maja ove godine zatekao sam radnike koji su asfaltirali dionicu od deponije na Vrelima Ribničkim prema Dinoši. Istovremeno su izvođeni i radovi na postavljanju trotoara, pri čemu su pored puta, na udaljenosti od petnaestak metara bile iskopane rupe vjerovatno radi postavljanja stubova. Pored svake rupe nalazile su se gomile bijelog kamena koje su izvađene prilikom kopanja. Pogađate, riječ je o akvaduktu koji se pruža od Vrela Ribničkih prema Koniku paralelno sa asfaltnim putem, što ukazuje da se tu u prošlosti takođe mogao nalaziti drum.
Da li će nakon svega neko ipak odlučiti da sačuva i učini vidnim dio akvadukta?

Dinoša, jedinstveni muzej na otvorenom

       U vezi jedinstvene nezainteresovanosti koju jednako pokazuje struka i javnost, čast izuzecima, predlažemo našim čitaocima da posjete hrvatske i bosanske sajtove specijalizovane za arheologiju, ne bi li se upoznali sa atmosferom entuzijazma i podrške koja prati svaku vijest o otkriću kakvog praistorijskog nalazišta, ilirskog naselja ili srednjovjekovnih zidina. Osim toga u Bosni i Hrvatskoj se uporedo sa arheološkim otkrićima redovno osnivaju nevladine organizacije za očuvanje i vrjednovanje baštine, poput recimo Udruge Uzorna Nakovana u selu Nakovana na Pelješcu gdje je prije desetak godina otkriveno jedinstveno ilirsko svetilište u pećini Spila.

       Stvar je vrlo jednostavna. Ti ljudi prosto uočavaju da se u njihovom neposrednom okruženju nešto značajno dešava na polju arheologije i kulture, što ih motiviše da se na neki način uključe u zaštitu i eventualnu valorizaciju baštine. Pa zar po svijetu ne nalazimo bezbrojne primjere kako se od ostataka kakvog svetilišta ili grada stvara velika civilizacijska priča, koja u krajnjem rezultira popularizacijom cijelog područja i, ne zaboravimo, osjetnim finansijskim efektima.

       Porastu ove zainteresovanosti, osobito u Bosni, svakako je pridonio i angažman arheologa-amatera oko kojeg se u tamošnjim medijima godinama vodi bespoštedna polemika. S pravom. Jer tvrdnje treba potkrijepiti konkretnim nalazima. Ali, koliko god da su tvrdnje bile senzacionalističke, štaviše, megalomanske, ne može se poreći da je upravo zahvaljujući tom angažmanu u Bosni na polju arheologije mnogo toga pokrenuto s mrtve tačke. Stepen zanimanja za arheološka otkrića na bosanskom tlu nikada nije bio veći. I ne samo u Bosni. Vijesti o tamošnjim događajima prate se s pažnjom širom regiona, a zanimanje za arheologiju osjetno se povećalo i na hrvatskom medijskom prostoru. Doduše, u Hrvatskoj u tom smislu postoje zbilja nedostižni standardi.

***

       Na kraju, ostaje nam da još jednom istaknemo osobe poput Milutina Božovića i Predraga Mugoše čija inicijativa predstavlja često presudni momenat u otkrivanju nekog artheološkog lokaliteta ili prosto njegovom registrovanju, prije nego nestane s lica zemlje. Ovdje svakako još jednom treba u najboljem kontekstu pomenuti Maja Radovića iz Mataguža, Draga Vukićevića iz Podgorice, Dragana Vukotića iz Gostilja i Martina Ljucđonaja iz Podhuma.

       Za kraj ove pripovijesti ostavili smo Ibrahima Dukaja iz Dinoše, koga takođe krasi visoka zainteresovanost za očuvanje i vrednovanje arheološke baštine svog podneblja. Naime, na njegovom imanju je proteklih godina otkriveno mnoštvo predmeta iz perioda antike, poput bakarnih novčića, ostataka keramike, vrhova kopalja i metalnih pločica koji su vjerovatno činili dio oklopa, kao i drugih nalaza. Kao ilustraciju ovih tvrdnji navodimo da je Ibrahim Dukaj nedavno na svom imanju prilikom okopavanja bašte pronašao veoma dobro očuvani rimski novčić, na kojem se vjerovatno nalazi lik cara Klaudija koji je vladao polovinom trećeg vijeka nove ere. Ovi sve češći arheološki nalazi u Dinoši, odakle je polazio vodovod prema Duklji svjedoče o važnom položaju koje je to naselje imalo u prvim vjekovima nove ere. Dinoša zapravo sa svojim suvozidnim fortifikacijama i jedinstvenim religioznim objektima, vodeničkim kanalima uklesanim u stijeni i tumulima na vrhovima okolnih brda, predstavlja svojevrsni muzej na otvorenom, na kojem se na relativno malom prostoru nalaze tragovi ilirske, rimske, hrišćanske i islamske kulture, povezani ujedno. O tim istorijskim slojevima vrlo ubjedljivo svjedoče i nekoliko tumula na obalama Cijevne par stotina metara nizvodno, kao i mnoštvo kiljana na mjesnom katoličkom i muslimanskom groblju. Na istom mjestu se nalaze i ostaci stare crkve, za koju postoji lokalno predanje da je upravo u njoj kršten Stefan Nemanja (izvor Ribnice udaljen je tek nekoliko stotina metara). Dvorište džamije u Dinoši i danas krasi ostatak drevnog rimskog stuba, dok se na fasadama nekih kuća mogu uočiti kameni blokovi sa vrlo neobičnim ornamentima, koji su očito pripadali nekom mnogo starijem objektu. Ali, ono što predstavlja najveću nepoznanicu na području Dinoše je jedinstveni kameni oltar na otvorenom, okružen polukružnom zidinom, okrenut u pravcu sjever-jug, koji se nalazi u neposrednoj blizini ostataka crkve.

Preuzeto iz dnevnog lista Vijesti.