Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





Dr Čedomir Marković
MANASTIR MORAČNIK

-neka nova saznanja-

 

preuzeto iz:






Manastirski kompleks sa crkvom Sv. Bogorodice na ostrvu Moračniku, na Skadarskom jezeru, odavno je prisutan u našoj stručnoj i naučnoj literaturi i o njemu je na više mjesta pisano.1 Svi do danas izrečeni zaključci o njegovoj genezi, razvoju i izgledu zasnivali su se isključivo na podacima koji su poticali djelimično iz istorijskih izvora, a uglavnom iz sačuvanih ostataka manastira. Osnovna zapažanja o manastiru nijesu se bitnije mijenjala još od davne 1931. godine, kada je Đ. Bošković objavio precizne arhitektonske snimke crkve ovog zanimljivog kompleksa.2 lstina, bilo je izvjesnih dopuna koje su uslijedile iz kasnijih opservacija, ali one nijesu bitnije uticale na izmjenu naših saznanja o manastiru Moračniku.
Najpotpuniju analizu arhitekture manastira, posebno crkve, sačinio je V. Đurić, koji je svoja zapažanja bazirao na sačuvanim ostacima manastira, čije se stanje sedamdesetih godina, kada je analiza rađena, nije bitno razlikovalo od stanja koje je 1931. godine zabilježio Đ. Bošković.3 Istini za volju, više se nije ni moglo učiniti, jer u okviru manastirskog kompleksa nikada nijesu obavljena arheološka istraživanja koja bi zasigurno pomogla da se bliže i potpunije sagledaju mogući izgledi i namjene pojedinih objekata i utvrde njihovi, bar relativni, hronološki odnosi.
Prilika da se nešto više sazna o ovom izuzetno vrijednom manastiru ukazala se 1984. godine, kada su obavljena manja arheološka istraživanja, prevashodno za potrebe definisanja projektnih rešenja za njegovu sanaciju i prezentaciju.4 Istraživanja, kao što to najčešće biva, nijesu obavljena u onom obimu koja bi u potpunosti omogućila stručno i naučno definisanje kompleksa, ali su, ipak, doprinijela da se dođe do niza veoma dragocjenih podataka na osnovu kojih se, sa više pouzdanosti, može govoriti o mogućem prvobitnom izgledu čitavog kompleksa, o mogućim prvobitnim izgledima njegovih pojedinih segmenata, o vremenima njihove gradnje, kao i o njihovim međusobnim odnosima. Iz dosadašnjih izvora se zna da se kompleks manastira Moračnika sastoji od crkve posvećene Sv. Bogorodici, od ostataka priprate, od ostataka prizidane bočne kapele, od ostataka dva neidentifikovana objekta - smještenim jedan južno, a drugi istočno od crkve - i konačno od moćne kule sa urušenim gornjim djelovima smještene sa jugoistočne strane. Kao što je već napomenuto, dosadašnje detaljnije stilsko-hronološke analize uglavnom su se odnosile na crkvu, dok su ostali objekti kompleksa samo naznačeni, uz kraći opis njihovih sačuvanih djelova, s naznakom da je objekat, koji se nalazio južno od crkve moguće služio kao manastirska trpezarija, a onaj istočno kao konak.5 Manastir Moračnik prvi put se u pisanim izvorima pominje u povelji Balše III Đurđevića iz 1417. godine, kojom on manastiru daruje jedno gumno soli, što upućuje na mogućnost da je sam darodavac mogao biti i ktitor crkve.6 Ako se prihvati teza da je njen ktitor bio Balša III Đurđević, koji je stupio na presto 1403. godine/ onda bi se vrijeme gradnje crkve moglo fiksirati između 1404. i 1417. godine, kada se prvi put pominje u dokumentima. Da se radi 0 najmlađoj crkvenoj građevini podignutoj na goricama Skadarskog jezera zaslugom dinastije Balšića, potvrđuje i analiza njene arhitekture,8 što bi konačno išlo u prilog iznijetoj tezi 0 Balši III kao njenom ktitoru, koji je tako nastavio tradiciju građenja crkava na goricama Skadarskog jezera, kao što je to učinio i njegov otac Đurđe II Stratimirović Balšić, podižući u zadnjim decenijama XIV vijeka crkvu Sv. Đorđa na ostrvu Beški.9
Arheološka istraživanja obavljena 1984. godine, kako je već rečeno, imala su za cilj definisanje čitavog manastirskog kompleksa, posebno njegovih pomoćnih objekata, od kojih su se neki samo nazirali. Istraživanja su, dakle, bila usmjerena na pripratu, prostor ispred priprate, ostatke objekta uslovno nazvanog "trpezarija", ostatke manastirskih konaka, na kulu, prilazni put, manastirsku kapiju i obimne zidove. Pažnja je, takođe, bila usmjerena i na ostali prostor ostrva, posebno na njegov najviši dio, na kome su otkriveni ostaci još jedne manje crkve.
Raščišćavanjem priprate, za koju se pretpostavlja da je podignuta odmah nakon završetka gradnje crkve, otkrivena je neposredno ispred portala crkve, u nivou poda, veća pravougaona kamena ploča profilisanih ivica, a uz nju, sa sjeverne strane, još jedna manja, fragmentovana. Svojim izgledom i dimenzijama, ploče jako podsjećaju na grobne. Međutim, kako ispod njih nijesu otkrivene grobne rake, može se s pravom pretpostaviti da su ploče izmještene sa nekih starih, davno zaboravljenih i zapuštenih grobova iz bliže okoline i da su sekundarno upotrijebljene za formiranje poda priprate. Ovakva pretpostavka navodi na pomisao da je Moračnik i prije podizanja crkve Sv. Bogorodice bio naseljen i da zasnivanje manastira nije prva građevinska intervencija na ovom udaljenom ostrvu Skadarskog jezera. Još jedna masivna, pravougaona kamena ploča, koja je svojom debljinom izlazila iz nivoa poda, otkrivena je u jugozapadnom uglu priprate, ali, za razliku od ranijih, ova je pokrivala grob. Istina, i ona je upotrijebljena sekundarno, jer je grobna raka već ranije bila pokrivena tanjom, nepravilnom, lučno povijenom kamenom pločom, preko koje je položena nova, masivnija, pravilna pravougaona ploča, s očitom namjerom da bolje zaštiti grob.


Manastir Moračnik

Grobna raka je formirana od nepravilnih, gotovo bez reda, nasatice postavljenih kamenih ploča, na čijem je zemljanom dnu ležao relativno dobro očuvan skelet mlađeg muškarca, položen na leđa, orijentisan istok-zapad, sa glavom па zapadu, i sa desnom rukom opruženom niz tijelo, a lijevom savijenom u laktu i položenom na donji dio stomaka. Nažalost, uz pokojnika nije nađen ni jedan prilog koji bi pomogao bližem datovanju groba. Ni sama konstrukcija groba nije mogla značajnije pomoći, jer su slični ili identični načini formiranja grobnih raka poznati sa šireg prostora i u dužem vremenskom periodu. Izvjesna je samo činjenica da je grob ukopan kada je priprata već bila formirana, ali preciznije o vremenu kada je to učinjeno i ko je u njemu sahranjen ostaje i dalje otvoreno pitanje.

0 postepenoj gradnji manastirskog kompleksa, pored priprate, govore i otkriveni ostaci spoljašnje
priprate, odnosno otvorenog trijema, ostaci manastirske kapije, prilaznog puta i nekih drugih još uvijek neidentifikovanih objekata.

Od spoljašnje priprate, odnosno otvorenog trijema, otkriveni su tragovi kamenog sokla, mjestimično očuvanog, na nivou temeljne stope, nešto više sa sjeverne i južne strane, kao i nekoliko kamenih ploča poda. Dvije fragmentovane kamene podne ploče, različitih dimenzija, koje su, bez sumnje, primarno služile kao grobne, položene su ispred ulaza u pripratu u sekundamoj upotrebi. I ovdje se, kao i kod priprate, nameće isti zaključak o mogućem izmještanju ploča sa nekih starih, davno zaboravljenih grobova koji su se morali nalaziti na samom ostrvu, jer je posve nelogično pomišljati da je samo nekoliko nadgrobnih ploča, i to u dva navrata, donijeto sa nekog drugog, udaljenijeg mjesta i upotrijebljeno za formiranje dijela poda priprate i trijema. Svakako je izvjesnije da su ploče izmještene sa grobova koji su se nalazili na samom Moračniku, a što bi učvršćivalo ranije iznijetu tezu da je ostrvo bilo nastanjeno i prije zasnivanja manastira Sv. Bogorodice.10
Slaba konstrukcija sokla i njegovo plitko temeljenje upućuju na mogućnost da je služio kao osnova za drvene stupce koji su nosili krovnu konstrukciju trijema formiranu na dvije vode. Gradnja spoljašnjeg, otvorenog, drvenog trijema nije novina među manastirskim kompleksima podignutim na goricama Jezera. Ostaci stičnog trijema otkriveni su i kod crkve Sv. Đorđa na ostrvu Beški. I ovdje su se očuvale kamene ploče poda i tragovi niskog sokla koji je nosio krovnu konstrukciju oslonjenu na drvene stupce. Značajno je istaći da su se na zapadnom zidu priprate crkve Tv. Đorđa očuvali tragovi, koji govore da se radilo o dvoslivnom krovu koji se oslanjao na zapadnu fasadu crkve. Na osnovu ovih tragova moguće je precizno utvrditi i njegovu visinu i nagib.11 Nema sumnje da se neimar Moračnika ugledao na crkvu Sv. Đorđa na Beški kada je odlučio da i ispred svoje crkve podigne otvoreni trijem i to, najvjerovatnije, u trenutku kada je već bilo završeno oblikovanje većeg dijela kompleksa, odnosno kada je formiran i prilazni put, i manastirska kapija, i prilazno stepenište. Slični otvoreni drveni tremovi srijeću se kod niza sakralnih objekata podignutih u Crnoj Gori, istina iz nešto docnijih vremena (crkva manastira Koma na Skadarskom jezeru,12 crkva Sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polju,13 kao i crkva Sv. Nikole u Nikoljcu, takođe kod Bijelog Polja 14). Zanimljivo je da se i ispred crkve Sv. Jovana Bogoslova manastira Poganova, smještenog na rijeci Jarmi u blizini Pirota, nalazi sličan, otvoreni trijem, pri čemu treba istaći da se radi o trikonhalnoj crkvi nastaloj sredinom XIV vijeka, svakako prije balšićkih trikonhosa.15
Od trijema do manastirske kapije vodila je popločana staza, mjestimično preko izravnanih stijena, a visinska razlika savladana je pomoću četiri stepenika formirana od većih kamenih ploča. Na ovaj način, uspješno je riješen prilaz crkvi, odnosno manastirskom kompleksu.
Manastirskom kompleksu se prilazilo sa zapadne strane. Od malog kamenog pristana, formiranog pri obali jezera, pa do manastirske kapije vodio je prilazni put, u dužini od oko desetak metara, do same kapije, sa obije strane zaštićen zidovima zidanim u suvomeđi, prosječne širine 1,00 m i sa očuvanom prosječnom visinom od 1,00 m. U manastirsku portu se ulazito kroz monumentalnu kapiju koja je, sudeći po masivnim bočnim zidovima, bila zasvedena i pokrivena krovom na dvije vode, nešto slično kao kapija manastira Sv. Bogorodice na ostrvu Starčevu. U sredini kapije otkriven je kameni prag sa očuvanim ležištem za vratnice. Pada u oči činjenica da bočni zidovi kapije nijesu istih dimenzija. Južni zid je masivniji, dužine tri i širine dva metra, dok je sjeverni gotovo za polovinu i kraći i uži, što navodi na pomisao da je arhitektonsko rešenje kapije moralo biti nešto drugojačije od uobičajenih. Pored dva pomenuta zida koji su štitili prilazni put, od kapije se, i sjeverno i južno, odvaja još po jedan, nešto tanji zid. Zanimtjivo je da su ovi zidovi, koji su u dužini od oko 9,00 m. okrenuti licem za padu, relativno pažljivo zidani od lomljenog kamena uz upotrebu krečnog maltera, da bi se dalje nastavili u masivne podzide zidane u suvomeđi. Ovakvi podzidi, čija debljina često prelazi 1,00 m, opasuju manastirski kompleks sa sjeverne, sjeveroistočne i južne strane, dok je dio istočne strane zaštićen zidovima konaka koji se izdižu na stijenama iznad samog jezera.
Arheološka istraživanja bila su usmjerena i na moguće definisanje prvobitnog izgleda kapele prizidane uz južnu stranu crkve. Pored podataka sa kojima se od ranije raspolagalo, iskopavanjima je utvrđeno da je i kapela sa zapadne strane imala manji, otvoreni trijem, od koga se sa južne strane sačuvao masivni stubac, koji je, moguće, nosio dva poprečno postavljena luka. Južni, otvoreni dio trijema je kasnije zazidan, tako da se dobio manji zatvoren prostor, neka vrsta priprate, sa podom od kamenih ploča. Nažalost, o izgledu krovne konstrukcije kapele nema nikakvih podataka, jer su tragovi, koji su se, moguće, natazili na južnom zidu crkve, uklonjeni prilikom njene restauracije.16


Manastir Moračnik, idealna rekonstrukcija

N0, bez obzira na ovu okolnost, više je nego vjerovatno da je kapela bita pokrivena jednoslivnim krovom koji se oslanjao na dio južnog zida crkve i priprate.
Istraživanjima je definitivno označena i osnova građevine koja je podignuta južno od crkve, za koju se
pretpostavlja da je mogla služiti kao manastirska trpezarija. Podaci do kojih se došlo nijesu u potpunosti razriješili dilemu da li se zaista radi o manastirskoj trpezariji ili o građevini neke druge namjene. Značajno je istaći da je u cjelosti otkrivena njena osnova sa ulazom na sjevemoj strani. Otkriveni ulaz, smješten u blizini kule na koju se građevina oslanjala svojim istočnim zidom, omogućavao je ostvarivanje najkraće veze ove građevine sa crkvom i ostalim djelovima manastirskog kompleksa.
Njen položaj u odnosu na ostale objekte kompleksa i pogodna veličina od oko 30 m2 upućuju na
mogućnost da se zaista radi o manastirskoj trpezariji.
Inače, sam objekat je bio skromnih dimenzija, nepravilne, trapezoidne osnove, koji se svojim istočnim zidom oslanjao na zapadni zid kule, o čemu rječito govore očuvani tragovi krovne konstrukcije. Iz ovih tragova može se sa sigurnošću zaključiti da se radilo o niskoj, prizemnoj građevini sa krovom na dvije vode i sa kalkanskim zidom okrenutim ka zapadu.
Od zgrade podignute jugoistočno od crkve, zapravo između crkve i kule, koja je, bez sumnje, služila kao manastirski konak17, očuvali su se obimni zidovi čija visina na pojedinim mjestima prelazi 4,00 m, što omogućava da se sa više sigurnosti pronikne u njen prvobitni izgled. Utvrđeno je da je zgrada imala tri ulaza - na sjevernoj, zapadnoj i južnoj strani. Ulaz sa sjeverne strane, koji je očito služio kao ekonomski, nešto je većih dimenzija i kod njega je "in situ" otkriven blago profilisani kameni prag, a uz prag i nekoliko kamenih ploča od poda prostorije. Istovremeno je zapaženo da je prvobitna širina ulaza, koja je iznosila 1,60 m, u nekoj kasnijoj intervenciji sužena na 0,87 m. bez uočenog pravog razloga. Moguće je da je ona uslijedila sa približavanjem nesigurnijih vremena kada se moralo brinuti o većoj bezbjednosti manastira.
Prvobitni izgled ulaza se sa sigurnošću nije mogao utvrditi, mada se, na osnovu nekoliko blago zakošenih kamenova ka unutrašnjosti otvora u njegovom gornjem dijelu i kvadera sige nađenih u njegovom podnožju, moglo pretpostaviti da je bio lučni, što bi, s obzirom i na veličinu, imalo punog opravdanja.
Ulazom formiranim na zapadnoj strani, ostvarivala se veza konaka sa crkvom, "trpezarijom" i ostalim djelovima kompleksa, dok se kroz ulaz na južnoj strani ulazilo u omanju, zasvedenu prostoriju. Bitno je istaći da su svi ulazi otkriveni na nivou prizemlja konaka, ali je on svakako morao imati i sprat, o čemu, pored očuvanih visina zapadnog i istočnog zida, svjedoče i ležišta za drvene grede, koje su nosile međuspratnu konstrukciju, koja se zapažaju na unutrašnjim površinama ovih zidova. Komunikacija sa spratom najvjerovatnije se uspostavljala unutrašnjim stepeništem, čiji ostaci, nažalost, nijesu otkriveni.
Južno od konaka, povezana vratima sa njegovim prizemljem i svojim zapadnim zidom prislonjena uz istočni zid kule, otkrivena je još jedna, već spomenuta, manja prostorija, koja je svojevremeno bila zasvedena plitkim, poluobličastim svodom. U nekom vremenu, da li još za aktivnog postojanja ili nakon napuštanja manastira, svod se urušio i prostoriju zatrpao. Zanimljivo je da je istočni zid ove prostorije, iako masivan i oslonjen na živu stijenu, sa spoljašnje strane ojačan još jednim čvrstim zidom, koji je, po svemu sudeći, služio kao kontrafor sa zadatkom da osigura stabilnost istočnom zidu opterećenom teškim svodom. Kao kontrafor zapadnom zidu zasvedene prostorije, služio je istočni zid kule uz koji je prislonjen. Sa svoda ove prostorije, na kome je bila formirana ili neka vrsta terase ili, moguće, još jedna zatvorena prostorija, ulazilo se u kulu, o čemu govori ulaz u istočnom zidu kule na ovoj visini. Kako u unutrašnjosti zasvedene prostorije nije otkrivena direktna veza sa kulom, odnosno veza iz njenog prizemlja, nema nikakve sumnje da se ulaz u kulu oduvijek nalazio na sadašnjoj poziciji, odnosno na nivou prvog sprata i kule i konaka. Uz ovaj zaključak, logično se nameće i pitanje da li se komunikacija sa kulom oduvijek ostvarivala na ovakav ili, moguće, na nekakav drugojačiji način, o čemu će kasnije biti više riječi. Sada je bitno zaključiti da je zasvedena prostorija, sa čije se gornje površine danas ulazi u kulu, prizidana uz istočni zid kule pošto je kula već bila podignuta, o čemu dovoljno jasno govori zapadni zid prostorije koji je prislonjen uz istočni zid kule bez međusobne čvrste veze. Na osnovu sačuvanih zidova kule, ne može se posve sigurno utvrditi njena prava visina, kao ni prvobitni izgled krova, odnosno posljednjeg sprata. Sačuvana ležišta za spratne grede, koja se uočavaju na unutrašnjim površinama zidova, dozvoljavaju da se, s izvjesnom rezervom, zaključi da je kula imala četiri sprata međusobno spojena unutrašnjim, uzanim, drvenim stepeništem. Posebno je značajno istaći da se na posljednjem spratu u zidu nalazi manja polukružna apsida, što govori da je pretpostavljena prostorija na četvrtom, posljednjem spratu, prema potrebi, služila i kao kapela. Takođe je značajan i podatak da je prostorija bila zasvedena krstastim svodom od koga su ostale sačuvane samo dvije ugaone konzole, slične onima iz priprate crkve Sv. Đorđa na ostrvu Beški.18 Manastirskom kompleksu pripada i osnova zagonetne toloidne konstrukcije otkrivene u sjeverozapadnom dijelu porte, na prostoru između kapije i crkve, priljubljena uz ogradni zid. Očuvani donji dio konstrukcije sastoji se od dva kružna kamena stepenika, od kojih je niži načinjen od krupnih, nasatice postavljenih većih kamenih blokova, a viši od nešto sitnijih, položenih na isti način. Unutrašnji prostor je ispunjen sitnim lomljenim kamenom. Nikakvih drugih tragova nije bilo koji bi pomogli da se otkrije namjena ove konstrukcije.


Manastir Moračnik, pogled sa južne strane

Moguće je, sa nešto više vjerovatnoće, pomišljati da se radi o isturenom, kružnom postamentu koji je nosio drvenu konstrukciju zvonika. Ovome ide u prilog i činjenica da crkva nema zvonika, kao i da sam položaj odgovara ovoj vrsti objekta. Pored zgrada koje su pripadale manastirskom kompleksu, treba napomenuti da je na najvišoj koti Moračnika otkrivena još jedna manja crkva sačuvana do nivoa svodnog vijenca. Crkvica je locirana na omanjem kružnom platou omeđenom potpornim zidovima zidanim u suvomeđi. Radi se o jednostavnoj, jednobrodnoj građevini od pritesanog kamena sa polukružnom apsidom i sa po jednim uzanim prozorom na obje podužne fasade i jednim na apsidi. Lijevo i desno od apside, nalazi se po jedna dublja niša za đakonikon i proskomidiju. Iz sačuvanih tragova iznad apside, zapaža se da je crkva bila zavedena prelomljenim svodom. Ova mala crkva se ne pominje u istorijskim izvorima ni u stručnoj literaturi, pa se o njenom patronu i vremenu podizanja ništa pouzdano ne može reći. Može se samo pretpostaviti da je podignuta ili za potrebe monaštva u vrijeme najintenzivnijeg života manastira, kada je postojeća crkva postala premala, ili, pak, da se radi o mauzolejnoj crkvici koju je podigao neko od članova vlastelinskih porodica Balšića ili Crnojevića. Njena jednostavna obrada, jednobrodna osnova i prelomljeni svod pokazuju dovoljno sličnosti sa crkvicom koju je za svoj ukop podigla Jelena Balšić 1440. godine na ostrvu Beški,19 što bi možda moglo da ukaže da je i crkvica na Moračniku nastala u istom periodu. Definitivne odgovore na ova pitanja moguće je očekivati tek u nekim budućim istraživanjima. Iz svega rečenog, moguće je sada sa nešto više izvjesnosti proniknuti u vrijeme i način nastajanja manastirskog kompleksa na ostrvu Moračniku, kao i u mogući njegov prvobitni izgled. Kao prvo, nedvosmisleno je utvrđeno da je manastirski kompleks bio ograđen debelim ogradnim zidovima, građenim u većem obimu u suvomeđi, na čijoj se zapadnoj strani nalazita moćna, zasvedena kapija kroz koju se stupalo u manastirsku portu. Takođe je utvrđeno da je od manjeg pristana formiranog uz samu obalu jezera pa do manastirske kapije vodio grubo trasiran prilazni put koji je u blizini kapije, sa obje strane, zaštićen moćnim zidovima u suvomeđi. Od kapije se, preko nekoliko kamenih stepenika, dolazilo pod otvoreni trijem, a iz njega u široku pripratu i samu crkvu. Pored trijema, sa južne strane crkve dospijevalo se u otvoreni trijem prizidane kapele, a pored ove, iz relativno uzanog koridora sa iste strane, kroz vrata u sjevemom zidu ulazilo se u zgradu koja je, moguće, služila kao manastirska trpezarija. Iz istog koridora, kroz vrata u zapadnom zidu, ulazilo se u prizemlje konaka, gdje se unutrašnjim stepeništem dospijevalo na sprat, a odatle, preko terase ili kroz još jednu prostoriju, ulazilo se u odbrambenu kulu. U prizemlje konaka se ulazilo i kroz široki, lučni ulaz sa sjeverne strane (vidi osnovu).
Kao drugo, na osnovu međusobnih odnosa i veza, zaključeno je da svi objekti kompleksa nijesu nastali istovremeno, već da su podizani postepeno, jedan po jedan. Za praćenje nastanka i razvoja kompleksa, čini se da je od prvorazrednog značaja moćna kula uz koju su svi objekti prislonjeni - i konak, i trpezarija, i zasvedena prostorija sa istočne strane. Pažljivim posmatranjem međusobnih odnosa navedenih objekata i kule, može se doći do zanimljivih podataka i, konačno, do određenih zaključaka. Naime, nameće se posve vjerovatnim da je kula najstariji objekat na Moračniku, koja je na ovom kamenitom i relativno udaljenom ostrvu u Skadarskom jezeru podignuta sa istim ciljem sa kojim je podignuta i kula na Tophali, tom krajnjem ostrvu prema granici Albanije. Istina, kula na Moračniku nije podignuta istovremeno kada i pirg na Tophali, već, moguće, neku deceniju docnije, zapravo onda kada su nadolazeće opasnosti postale izvjesnije i kada je trebato formirati neki vid čvršće predstraže za osiguranje unutrašnjeg dijela jezera. Moguće je da je jedan od prvobitnih zadataka pirga na Tophali bio usmjeren i na zaštitu omanje trolisne crkve, podignute na istom ostrvu, koja se oblikom osnove vezuje za slične crkve nastale u periodu između IX i XII vijeka20 i koja je, moguće, poslužila kao izvorište osnovnog oblika svih kasnijih trikonhosa koje su Balšići izgradili na goricama jezera. Istovremeno, usamljena i moćna kula na Moračniku ulivala je dovoljno sigurnosti da se uz nju u prvim decenijama XV vijeka podigne crkva, a odmah zatim i ostali objekti manastirskog kompleksa.

I као treće, u prilog iznijetoj tezi o kuli kao začetku graditeljske djelatnosti na Moračniku, ne može se zapostaviti već iznijeta konstatacija da se u kulu ulazilo kroz jedna jedina vrata smještena na njenom prvom spratu, do kojih se, u jednom periodu njena postojanja, dospijevalo sa sprata konaka preko unutrašnjeg stepeništa i terase ili, moguće, zatvorenog prostora koji je nekada postojao iznad zasvedene prostorije, koja se, kako je rečeno, svojim zapadnim zidom i danas oslanja na istočni zid kule. Ovo nesumnjivo govori da je zasvedena prostorija izgrađena kada je kula već uveliko postojala i kada je, bez ikakve sumnje, morala imati drugojačije riješen ulaz. Više je nego vjerovatno da je kula sa istočne strane imala spoljašnje, drveno stepenište koje je vodilo do ulaza, koji se, radi veće bezbjednosti, nalazilo na prvom spratu. Takođe je više nego sigurno da se spoljašnje stepenište u slučaju neposredne opasnosti moglo podići i time ulaz u kulu učiniti bezbjednijim. Ovako organizovan, relativno jednostavan ali daleko bezbjedniji ulaz u kulu, mogao je da služi i nakon izgradnje konaka, odnosno sve do momenta dok se uz njegovu južnu stranu nije dogradila zasvedena prostorija. Ova nova okolnost je uslovila da se dotadašnji pristup kuli izmijeni i da se, umjesto spoljašnjeg stepeništa za prilaz kuli, iskoristi sprat konaka do koga se stizalo unutrašnjim stepeništem. Sve ovo upućuje na činjenicu da je kula postojala i prije konaka koji se dijelom svog južnog zida oslanja na sjeverni zid kule, a svakako prije dogradnje male, zasvedene prostorije sa njene istočne strane.


Osnova manastira Moračnik nakon
arheoloških istraživanja

Da nema sumnje da je kula postojala prije podizanja i drugih objekata manastirskog kompleksa, govore i sačuvani ostaci tzv. trpezarije, čiji se sjeverni i južni zid svojim čelima naslanjaju na kulu, dok je zapadni zid kule činio istočni zid trpezarije na kome su se očuvali tragovi dvoslivnog krova o prvobitnom, usamljenom položaju kule па Moračniku možda govori i prostorija sa apsidom, na njenom poslednjem spratu, namijenjena za bogosluženje. U ovoj maloj, improvizovanoj kapeli služba se mogla obavljati u vrijeme opsade ili, što je vjerovatnije, u vrijeme kada na ostrvu Moračniku još nije bila izgrađena crkva.
Još jedan detalj ukazuje da je kula vremenski prethodila ostalim objektima manastirskog kompleksa. Radi se o ostacima niskih, ugaonih konzola, koje su nosile rebra krstastog svoda kojim je bila zasvedena prostorija na pretpostavljenom posljednjem spratu kule. Ostaci konzola se čine istovjetnim oni ma iz priprate crkve Sv. Đorđa na Beški, pa se može pomišljati da je i čitava krstasta konstrukcija bila istovjetna, što se, nažalost, ne može utvrditi, jer, osim ostataka konzola, drugih tragova svoda kod kule nema. No, bez obzira na ovu okolnost, sačuvane konzole ipak dozvoljavaju da se iznese teza da su oba svoda nastali istovremeno ili, pak, da je svod kule, koja je nastala odmah iza pirga na Tophali, moguće nešto stariji i da je poslužio kao uzor graditelju priprate crkve na Beški. Na kraju, kao rezime izloženog, čini se posve vjerovatnim zaključak da je kula, kao dio šireg fortifikacionog sistema na jezeru, prvi i ujedno najstariji objekat izgrađen na Moračniku uz koji je nešto docnije podignuta crkva Sv. Bogorodice, a odmah zatim, sukcesivno, i ostali objekti manastirskog kompleksa, da bi se čitava građevinska djelatnost završila podizanjem male, jednobrodne crkvice na najvišoj koti ostrva.
U svakom slučaju, ovakvu interpretaciju rezultata dobijenih obavljenim arheološkim istraživanjima treba shvatiti isključivo kao još jedan pokušaj da se svestranije kulturološki i hronološki valorizuje manastir Moračnik. Bez ikakve sumnje, treba očekivati da će nova istraživanja ovog zanimljivog kompleksa dati odgovore na mnoga, još uvijek otvorena pitanja, od koji su neka ovdje samo naznačena.

1 0 manastiru Moračniku vidi: D. Bošković, Izveštaj i kratke beleške sa putovanja, "Starinar" III, ser. knj. VI, Beograd 1931, 162-165; V. Petković,
Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda, Beograd 1950,39-40; V. Korać, Moračnik, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb
1964; P. Mijović, Tragom drevnih kultura Crne Gore, Titograd 1970, 153-195; V. Đurić, Istorija Сгпе Gore, knj.2, tom 2, Titograd 1970, 428-430; P.
Mijović, Umjetničko blago Crne Gore, Beograd-Titograd 1980,152; P. A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, Cetinje 1994, 448; T.
Pejović, Manastiri na tlu Cme Gore, Beograd 1995, 107-111; Č. Marković - R. Vujičić, Spomenid kulture Сгпе Gore, Beograd 1997, 109-110.
2 D. Bošković, op.cit. sl.42.
3 V. Đurić, op. cit. 428-430; uporedi: D. Bošković, op. cit. sl.41.
4 Arheološka istraživanja obavljena su u organizaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Radovima je rukovodio Č. Marković.
Saradnici: V. Vukmirović, dip. arh. i T. Mijović, D. Đurić i S. Decevic, arh. teh.

5 V. Đurić, op.cit. 429.
6 I. Božić, Istorija Crne Gore, knj.2, tom 2, Titograd 1970, 130.
7 Ibid. 86.
8 V. Đurić, op.cit. 428-430.
9 Ibid. 422-424.

10 Ispred crkve Sv. Bogorodice na ostrvu Beški nalazi se nekoliko fragmentovanih arhitektonskih elemenata (djelovi stubova i baza) koji ne pri-padaju crkvi, pa se može pretpostaviti da je na tom mjestu postojala neka starija gradevina, moguće kasnoantička, što govori da je ostrvo bilo nastanjeno i prije podizanja manastirskog kompleksa sa crkvom sv. Đorđa.
11 Arhitektonska dokumentacija se čuva u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju. Vidi: T. Pejović, op.cit. 116.
12 0 manastiru Komu vidi: T. Pejović, Manastir Kom, Skadarsko jezero (zbornik radova sa simpozijuma Cmogorske akademije nauka i umjetnosti), Titograd 1983, 603-613 (sa literaturom).
13 0 crkvi sv. Nikole u Podvrhu vidi: A. Skovran, Crkva sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja, "Starinar" n. s. 1Х-Х, Beograd 1958/59; Č. Marković - R. Vujičić, op. cit. 139.
14 0 crkvi Sv. Nikole u Nikoljcu vidi: S. Petković, Nikoljac, Enciklopedija likovnih umjetnosti 3, Zagreb 1964 (sa literaturom); Č. Marković • R. Vujičić, op. cit. 137-138.
15 M. Tadić - Đurić, Poganovo, Enciklopedija likovnih umjetnosti 3, Zagreb 1964 (sa literaturom).
16 Prvi ved restauratorski zahvati na crkvi obavljeni su 1964/65. godine kada su prezidane veće partije zidova. Vidi: V. Drecun, Rad Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Сгпе Gore u 1965. godini, "Starine Crne Gore" III/IV, Cetinje 1965,240.
17 Da se radi o zgradi manastirskog konaka mišljenja je i V. Đurić. Vidi: V. Đurić, op. cit.429.
18 U priprati crkve Sv. Đorđa na ostrvu Beški sačuvan je krstasti svod čija se rebra oslanjaju na ugaone konzole. Vidi: V. Đurič, op. cit. 422.
19 O crkvi Sv. Bogorodice na ostrvu Beški vidi: D. Bošković, op.cit. 161-162; V. Đurić, op.cit.485-487; T. Pejović, Manastiri... 116, Č Marković - R. Vujičić, op.cit. 96-97.
20 Č. Marković - R. Vujičić, op. cit. 124.