|
|
|
|
Dr. Branislav Kovacevic MUSLIMANI - BOSNJACI U CRNOJ GORI  Izmedju Istoka i Zapada Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko drzavno, istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Ivo Andric, veliki poznavalac istorijskih tokova na nasim prostorima i dubokoumni tumac balkanske sudbine, naroda i ljudi, u nekoj prilici je, kada je trebalo da se predstavi, lakonski rekao: "Rodjen sam kao Hrvat, odrastao kao Srbin, a moja sudbina je islam". Iako izrecene u licnom kontekstu, ove rijeci jugoslovenskog nobelovca imaju i neko opste znacenje i podsticu na vise rukavaca razmisljanja. U Andricevoj recenici koja nosi vise dimenzija znacenja, obuhvacena su tri svijeta na nasem prostoru u nekoliko civilizacijska kruga, ali i svekolika slojevitost, slozenost i zamrsenost egzistencije, istorijskog trajanja i pretrajavanja, sto je uveliko determinisalo kulturno, religijsko, nacionalno, i duhovno bice naroda i pojedinaca. Crna Gora u tom smislu, na razmedju Istoka i Zapada, nije nikakav izuzetak. U istom prostorno-istorijskom okviru nalaze se i Muslimani - u Crnoj Gori. Andriceva izrecena misao moze se donekle presloziti, pojednostaviti ili preoblikovati, a njen opsti okvir manje - vise ostaje isti. U njenom duhu mogli bismo, recimo, kazati: crnogorski Muslimani su nastali u Osmanskom carstvu, oblikovali se kao Bosnjaci, a njihova sudbina je Crna Gora. Ili: rodjeni kao Crnogorci ili Srbi, primanjem islama svrstavani su u "Turke" a njihova sudbina je "bosnjastvo". Medjutim, Muslimani u Crnoj Gori sacuvali su i neku svoju posebnost, nezanemarljivu specificnost koju cine njihovo porijeklo, islam i istorija. Oni su i u Crnoj Gori jedan od tri svijeta, entiteta na kojima se drzi njeno drzavno, istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, njeno savremeno bice. Prodor islama Korijeni islama u Crnoj Gori nijesu ni toliko duboki ni jaki koliko su to, recimo, u Bosni i Hercegovini. Medjutim, pitanje juznoslovenskih muslimana pa i Muslimana u Crnoj Gori mora se posmatrati u sirem kontekstu - i po istorijskoj horizontali, u proslosti i sadasnjosti. Za razumijevanje i naucno sagledavanje ovoga vaznog pitanja balkanske istorije potreban je slozeniji, svestraniji, multidisciplinarni pristup. Istorijska nauka je utvrdila da je, nakon dominacije antickog, grckog i rimskog svijeta, Balkan kao dio Mediterana i kolijevka evropske civilizacije i kulture docekao, iz indoevropske pramagline, narode koji su bili izvan istorije, nazvane varvarima, medju kojima su bili i nasi slovenski preci, cije je juzno krilo u nekoliko talasa banulo pred kapije Rima i Konstantinopolja. Rasuti na prostoru vec podijeljenog Rimskog carstva, nasi preci su se, nastanjujuci se u politickoj i duhovnoj sveri dva njegova mocna centra - i sami podijelili. Primanjem hriscanstva, uz nastojanje da sto vise zadrze svoj slovenski karakter i obicaje, oni su usli u prostrani okvir hriscanskog svijeta, koji se 1054. godine podijelio na latinski i vizantijski dio, na katolicku i pravoslavnu religijsku sferu. Iako u pocetku razlike medju njima nijesu bile tako velike, one su se kasnije, iz politickih i vjerskih razloga, sve vise radikalizovale. Razlike medju njima su vremenom bivale sve vece a antagonizmi izrazitiji, i pored izvjesnih pokusaja pomirenja uzajamna nepomirljivost ostala je do nasih dana. Ta dva puta prema Bogu u okviru istog ucenja, kroz pomirenje covjeka i Boga u Hristu, nijesu doveli i do pomirenja naroda i ljudi vec do njihovog uzajamnog antagonizma, do stvaranja evropskog Zapada i evropskog Istoka. I u tom smislu balkanski Sloveni su se i po toj osnovi podijelili. Poimanje Hrista i hriscanskog dogmata nije drasticno podijelilo samo nase pretke nego i njihove potomke. Pad Balkana U srednjem vijeku na nasem prostoru osjecala su se i druga religiozno filozofska strujanja. Neki istrazivaci pored zvanicnih drzavnih crkava latinske i vizantijske (kasnije i svetosavske) pominju i tzv. slovensku crkvu, dok drugi afirmisu rasprostranjenost bogumilskog ucenja i bogumila (patarena) na sirokom prostoru Balkana, narocito u Bosni. Medjutim, prodor islama na Mediteran, u kolijevku evropske civilizacije, kroz kapije hriscanskog svijeta, u srce pravoslavlja, bio je sudbonosan za balkanske Slovene i njihove drzave na koje se srucio kao elementarna nepogoda, najavljujuci dolazak jednog novog poretka stvari, treceg svijeta izmedju dva hriscanska i tu ostao, nastojeci da se sasvim ucvrsti. Ta borba je trajala nekoliko stoljeca, i njene su posljedice bile dalekosezne, sve do danasnjih dana. Prodor islama na prostor Sredozemlja, Balkana posebno, cija je udarna snaga bilo mocno Otomansko carstvo, uveliko je odredjivao istorijske tokove i pravce na kojima su pretrajavali nasi drevni preci. Islam kao novo monoteisticko ucenje, cija sustina je bezuslovno pokoravanje bozjoj volji, sirila je mocna Otomanska imperija. Pred tom nezaustavljivom stihijom pale su jedna za drugom za relativno kratko vrijeme sve balkanske drzave iz vizantijske sfere i Bosna, koja je bila "izmedju", pri kraju bliza rimskoj, dok su se karantanska knezevina i hrvatska drzava vec ranije podlozile pod njemacku, franacku i madjarsku vlast. Srednjovjekovna Zeta, Balsica i Crnojevica, odasvud stijesnjena i opkoljena, kako bi rekao nas najveci pjesnik, najduze je odolijevala furioznom Otomanskom carstvu ili popularno receno Turskoj carevini. --------------------------- Antagonizmi i uticaji Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko, drzavno, istorijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Turci su malo-pomalo, dio po dio, osvajali zetsku drzavu, koja se pred kraj Crnojevica vladavine pocela nazivati Crnom Gorom, i konacno je osvojili 1496. godine. Crna Gora je pripala Skadarskom sandzaku. Veliki dio srednjovjekovne Zete pripadao je na sjeverozapadu Hercegovackom, a na sjeveroistoku Novopazarskom sandzaku. U stvari, na nekim kartama s pocetka 19. vijeka ucrtano je da se s tih strana Crna Gora granicila s Hercegovinom i Bosnom sto ima ne mali znacaj za nasu temu (ali moze da navede i na nekriticke i nenaucne zakljucke) iako su se te granice za nekoliko stoljeca cesto mijenjale. Formalno, Crna Gora je bila u sastavu Turske carevine sve do zvanicnog medjunarodnog priznanja 1878. godine, iako je fakticki vodila oslobodilacku borbu nekoliko stoljeca a prostor Stare Crne Gore bio skoro nezavisan od turske vlasti. Balkanska razmedja Dok je Zapadna Evropa dozivljavala veliki duhovni preporod, podstaknut humanizmom i renesansom i snazan ekonomski uspon kao posljedica razvitka gradova i trgovine, budjenje nauke i racionalistickog pogleda na zivot i svijet, dotle je na prostoru Balkana doslo do destrukcije jedne kulture i zastoja njenog kontinuiteta. Dosla ne samo jedna mocna vojna i politicka sila nego i velika religija, koja je zahvaljujuci svome ucenju i moci, sticala i svoje pristalice i medju slovenskim zivljem, kojega su privlacile prednosti osmanskog feudalnot sistema i razne povlastice i privilegije, ali i jednostavnost i racionalnost nove vjere. Osim dobrovoljnog, interesnog bilo je i prisilnih prelazaka na islam ili od nevolje i inata. Iznenada, na razmedju dva hriscanska svijeta nasla se jedna nova, sustinski razlicita civilizacija koja je nosila svoje osobenosti, izgradjivala specificnu kulturu i poseban drzavni, pravni i moralni poredak. Ona je, negdje duze a negdje krace, za cetiri-pet vjekova, ostavila snazan pecat na veliki prostor Balkana, pa i na Crnu Goru, posebno na onaj dio koji je pod otomanskom, turskom vlascu bio do 1878. godine odnosno do 1912. Uticaj turske vlasti i islama nije bio mali ni na slobodni dio Crne Gore koji se tako dugo i zestoko odupirao i njoj i prodoru islamskog ucenja. Antagonizam ta dva proporcionalno neravnopravna svijeta je bio stalan, nepomirljiv i vrlo surov. Turska carevina i postojanje Crne Gore su se apsolutno iskljucivali. Crna Gora i islamsko ucenje, takodje. Otuda, osim brojnih drugih razloga, takav nepomirljivi antagonizam izmedju Crnogoraca hriscana i njihovih sunarodnika i srodnika koji su presli na islam. Tek od 1878. godine islamsko stanovnistvo ulazi u drzavni korpus Crne Gore. Nauka je utvrdila da su prelazak balkanskih Slovena, pa i Crnogoraca, na islam uslovljavali brojni i razliciti razlozi. Primanjem islama nasi preci su prihvatilil ne samo vjersko ucenje nego su postajuci muslimani postojali povlasceni gradjani, dio islamske zajednice, s pravima i obavezama i prema drzavi i prema vjeri. Islamizirani Sloveni, ali i drugi, sve su vise i snaznije inkorporirani u drzavno politicki korpus Otomanskog carstva i u njegov duhovni, kulturni, moralni, pravni i svaki drugi oblik zivota. Tako se u okviru islamskog svijeta i velike drzave vremenom izgradjivao jedan sasvim novi kulturni i nacionalni entitet, cije su kohezione sile bile islam i pripadnost Imperiji, koji je po nekom istorijskom haloefektu svrstavan u turski nacionalni korpus, iako on to u sustini nikada nije bio niti je mogao postati, ali se neprekidno formirao kao poseban entitet, nacion koji se izgradjivao kroz istoriju. Povlacenjem Otomanske imperije sa ovih prostora, muslimani su u razlicitom i politickom i drzavnom kontekstu ostali ono sto su bili: Sloveni muslimanske vjeroispovijesti, bez obzira na izvjesno mijesanje sa neslovenskim elementima u okviru velike drzave koja se protezala na tri kontinenta. Transformacija etnickog bica Istina, slovensko etnicko bice nasih muslimana se uveliko pocijepalo prelaskom na islam, kroz odanost novoj vjeri i drzavi, ili je zatrpavan slojevima visevjekovne otomanske svijesti i pripadnosti islamskoj civilizaciji i kulturi. To ne znaci da su se izgubili, ili isciljeli svi slojevi slovenskog kulturnog i duhovnog bica balkanskih muslimana, narocito crnogorskih, pogotovo onih koji su porijeklom iz nahija, plemena pa i varosi na prostoru Crne Gore. Oni su neprekidno bastinili tekovine dvije civilizacije: jednoj je korijen bio u islamu i prostranom muslimanskom svijetu a drugoj u starijim slojevima pagansko-hriscanskog slovenskog bica. U najopstijem znacenju, nasi muslimani su pretezno Sloveni koji su presli na islam, od kojih su istorija i otomanska drzava stvarali poseban etnos koji se na podrucju srpskohrvatskog jezika formirao u posebnu naciju. Posebnost muslimanskog etnickog bica, objedinjena u "bosanstvu" ili danas u "bosnjastvu", izgradjivala se vjekovima, u okviru Turskog carstva i, najvise, u antagonizmu sa svojim sunarodnicima koji su ostali hriscani u istoj drzavi ili, kasnije, izvan nje. Nacionalna svijest Muslimana, bez obzira na njihovo prvobitno staronarodno porijeklo, koje nije istorodno, oblikovala se postepeno, u vise faza, kroz nekoliko drzava, s zakasnjenjem, ali uz uzajamnu solidarnost uz snazno osjecanje pripadnosti islamskom svijetu, vjeri i kulturi, ali i starim slovenskim korijenima, predotomanskoj drzavi i vjeri, narocito bogumilskom ucenju, koje je u Bosni bilo zvanicno dok je u drugim krajevima proglasavano za jeres. ------------------------- Muslimansko pitanje Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko drzavno, istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Iako nemaju istorodno staronarodno nacionalno porijeklo, oni su svoje nacionalno stablo, svoje etnicko bice izgradjivali kroz jedinstvo vjere i jedinstvo razlicitosti u svemu drugome. To jedinstvo razlicitosti, uprkos brojnim unutrasnjim oprecnostima, obuhvaceno je zajednickim simbolicnim imenom Bosnjak, sto podrazumijeva vise jedinstvo istorijske svijesti i tradicionalnih interesa nego jedinstvo etnickih komponenti. Uostalom, to jedinstvo u razlicitostima dozvoljava i afirmise samo islamsko ucenje i u znatnoj mjeri, emocionalno i politicki, povisena pripadnost islamu i heterogenoj islamskoj porodici naroda. Istina, postujuci demokratsko pravo pojedinca da se slobodno nacionalno izjasnjava, bilo bi nepravedno ne reci da se danas jedan broj muslimana osjeca nacionalno i drugacije: vjerski kao musliman a nacionalno kao Crnogorac, Srbin, Hrvat, Makedonac, Albanac... Samo albanski muslimani iskljucivo insistiraju na albanskom nacionalnom identitetu i za njih je apsolutno neprihvatljivo bilo kakvo "bosnjastvo". Pa ipak, takvi izuzeci iz opsteg nacela konstituisanja muslimanskog etnickog bica ne dovode u pitanje istorijski princip njegovog istorijskog oblikovanja i sazdanja nacionalne svijesti i identiteta. Ogranicenja i podsticaji Nestankom drzave u cijem krilu su dugo zivjeli i izgradjivali svoju svijest i kulturu, slobodu i ravnopravnost vjeroispovijesti - kasnije zivjeci u drugim drzavama ili kroz nekolike forme jugoslovenske zajednice - balkanski muslimani su se nasli u procijepu izmedju katolickog i pravoslavnog svijeta i u okviru njihovih drzava, medju drzavotvornim narodima: Srbima, Hrvatima, Bugarima, Grcima, Crnogorcima i albancima - cije su se drzave prema muslimanskom entitetu ponasale nepovjerljivo, imperijalno ili suvise kalkulantski, politicki dozirano, etnicki neiskreno, vjerski podozrivo, ustavno bezlicno a u praksi licemjerno, tako da je nerijeseno muslimansko pitanje podsticalo muslimane na svojevrsni radikalizam, demokratsku regresiju, intelektualnu ekvilibristiku, politicku sofistiku, ali i na stvaralacki pristup i borbu za afirmaciju cijelog jednog sistema vrijednosti i autenticne kulture, definisanja nacionalne svijesti i nacionalnih ciljeva i trazenja demokratskih rjesenja za suzivot s drugim entitetima. S druge strane, ostali entiteti, katolicki i pravoslavni prije svega, u zavisnosti od pravnih ili veliko-drzavnih interesa, osim casnih pravnih i politickih pregnuca ili moralnih podviga pojedinaca, uglavnom su negirali sve sto je autohtono i autenticno muslimansko, pogotovo u nacionalnom smislu, cerececi muslimanski etnos na Prokrustovoj postelji podivljale proslosti - nastojeci da ga intelektualno ili silom vrate u prvobitni nacionalni korpus: u Srbe, Hrvate ili Bugare, nacionalnom regresijom ili da ih sasvim istrijebi - sto se dogadjalo prilikom i nakon raspada Jugoslavije, narocito u Bosanskom ratu. Taj rat je afirmisao tendenciju da, oslanjajuci se na istoriju, tradiciju i ukupno drzavno i duhovno nasljedje, Bosna bude matica svih muslimana koji govore srpskohrvatskim (bosnjackim) jezikom kao i do sazrijevanja nacionalne svijesti definisane kroz pojam "bosnjastva". Naravno da u tome, osim progresivnih tendencija i demokratskih rezultata, mogu se uociti i neke negativne teznje koje podsjecaju na velikodrzavna "dostignuca" iz neposrednog okruzenja, na ideologije koje bi da okupe "pod jedan barjak" sve svoje pripadnike vjere i nacije u jednoj drzavi, da druge nacije pretope u svoj nacionalni korpus, da posebne kulture inkorporiraju u svoju. U tom smislu Srpstvo, Hrvatstvo i Bosnjastvo stoje u istom redu, kao tri svijeta u trajnom antagonizmu, tragajucih jedan pored drugih, koji nece da se poznaju i upoznaju, tudji jedni drugima, kao svocad. Teze i nedoumice O muslimanima na nasim prostorima se vise zna i pamti nego sto je pisano. Cak ni u ozbiljnoj naucnoj literaturi tema muslimana u Crnoj Gori nije bog zna osobito sistematski obradjivana niti iscrpno izucavana, sa vise aspekata, ni parcijalno niti u cjelini. Ipak, nepravedno bi bilo ne kazati da postoje i vrijedni radovi koji tretiraju problem muslimana u Crnoj Gori. Nazalost, nasa istoriografija pa i druge nauke se mogu jos uvijek da se oslobode izvjesnih predrasuda, ideolosko-nacionalnog naboja i naucnog konzervativizma. Licno ne bih ulazio u istoriju Muslimana u Crnoj Gori, niti bih se upustao u razradu bilo kojeg segmenta ove izuzetno znacajne teme. Zelim samo da istaknem nekoliko teza i nedoumica. Prije svega, zelim da se kao naucnik zapitam: - Da li je muslimansko-bosnjacka nacija, osim vjerom, kadra da prevazidje stanje ocigledne nepovezanosti, demokratski a ne nasilno po srpskom ili hrvatskom konceptu. Bosnjastvo je cak i u Bosni (osim u drzavnom smislu) raznolika cjelina, u kojoj postoje vidljive suprotnosti, osobito ako se ono sagledava izvan bosansko-hercegovackog okvira, recimo u Crnoj Gori. One su evidentne u muslimanskom korpusu i u Crnoj Gori. Kako se i cime moze pravdati "bosnjastvo" u Crnoj Gori kada pretezan broj muslimanskih porodica pamti svoje crnogorsko porijeklo? Takodje, ako su konstitutivne dimenzije i sustinske komponente muslimanskog etnosa: politicka, vjerska, nacionalna, jezicka... da li pojam "bosnjastva" moze da obuhvati jednako sve crnogorske Muslimane? Da li je bosnjaska nacija ogranicena (omedjena) srpskohrvatskim jezickim podrucjem? Da li su i makedonski muslimani - Bosnjaci? Gdje su i koje su granice Bosnjastva? Da li je nacionalna svijest crnogorskih Muslimana dominantno ili iskljucivo bosnjacka? -------------------------- Ka naucnoj istini Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko drzavno, istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Takodje, u slicnom duhu, moze se postaviti odnos crnogorskih Muslimana (Bosnjaka) prema drzavnoj ideji Crne Gore. Crnogorskim Muslimanima je Crna Gora domovina. Medjutim, ako je Bosna zamjena u danasnje vrijeme za nekadasnju mocnu Imperiju u kojoj je muslimanski entitet nastao i maticna drzava (i drzavna misao) velikog dijela balkanskih muslimana, da li je ona to isto i za crnogorske Muslimane)? Iz ovog proizilazi teza za razmisljanje o odnosu crnogorskih Muslimana prema drzavnoj ideji, drzavnoj misli Crne Gore. Oni su ne samo konstitutivni narod savremene Crne Gore nego i drzavnopravni branitelji njena suvereniteta i nezavisnosti. Iz perspektive naseg doba i kritickog promisljanja namece se pitanje otkada se moze pratiti kult "bosnjastva" u Crnoj Gori, koji se u Bosni stvarao stoljecima-do bosanskih banova i kraljeva, preko bogumila i bosanske vlastele i privilegovanog polozaja u okviru Imperije pa sve do danasnjeg doba. Iako nije svuda isti, kult Crne gore kod crnogirskih Muslimana je i te kako snazan. Da li su kod njih u saglasnosti ili u suprotnosti ta dva kulta i dvije drzavne ideje? Bar po rezlultatima posljednjih nekoliko izbora, moze se s velikom pouzdanoscu kazati da je Crna Gora drzavna misao najveceg broja crnogorskih Muslimana, uz nacionalnu i vjersku solidarnost sa Bosnjacima iz Bosne. U demokratskom kontekstu, znaci: u svijesti crnogorskih Muslimana Bosna i Crna Gora nijesu oprecne, ne iskljucuju se; bez obzira na stepen razlicitosti u pogledu drzavnih i nacionalnih interesa s druge strane islam trazi duhovno jedinstvo svojih sljedbenika. Istorijski pregled Nekada su i crnogorski Muslimani bili obuhvaceni jednom i jedinstvneom islamskom zajednicom Otomanske carevine. Danas su oni organizovani u zasebnu Islamsku zajednicu Crne gore koja postuje njene interese i nije joj niucemu protivna. U tom smislu mogao bi se izvesti zakljucak da su Muslimani u Cnroj Gori, osim vjerskih obiljezja, izgradjivali i crnogorsko nacionalno obiljezje i karakter. Pa ipak, ostaju ocigledne protivurjecnosti u pojmu "bosnjaka" i "bosnjastva" u Crnoj Gori. Zelim da nesto kazem i o polozaju Muslimana u Crnoj Gori nakon 1878. godine kada se ona oslobodila ispod turske vlasti i inkorporirala u svoje drzavno tkivo i krajeve u kojima je zivio ne mali broj Muslimana, od kojih je najveci dio izvornog crnogorskog porijekla. bivsi podanici Otomanske imperije postali su gradjani drzave Crne Gore. Ona im je garantovala gradjanska prava i slobodu vjeroispovijesti kao i ostalim svojim podanicima, sto je definisano Ustavom (6. HRR 1905) u clanu 129, stav 3. U dojucerasnjoj, vjekovima dusmanskoj a po vjeri protivnoj Crnoj Gori drzava je pomenutim Ustavom uvrstila islam u "priznate i slobodne vjere", iako mu nije dala ravnopravnost u odnosu na drzavnu pravoslavnu. Medjutim, to je ogroman napredak crnogorskog pravnog sistema, a za ondasnje Crnogorce vjerovatno nezamisliv ustupak drzave dojucerasnjim neprijateljima. Ali, sa ove distance mogli bi se reci da je crnogorski rezim, zajedno sa suverenom, neocekivano hrabro, bez obzira na tadasnje ustavno-pravne evropske tekovine, potegao multietnicko ogledalo Crne Gore u kome su se jasno odrazila lica i drzave i njenih entiteta i, nadasve, njihov polozaj u prosirenoj crnogorskoj drzavi. Ogledalo je jasno pokazalo obje strane i njihov uzajamni odnos. To multietnicko ogledalo drzava crnogorska je dalje izostravala i u njemu odslikavala svoj sve vise demokratski lik. Ta multieticnost i multikulturnost je njegovana sve do danasnjih dana, uprkos protivnim tendencijama u crnogorskom drustvu. U Crnoj Gori Nikole R Muslimani su imali posebnu vjersku zajednicu, na cijem celu je bio muftija. On je po polozaju bio poslanik Crnogorske narodne skupstine. Crnu Goru su Muslimani prihvatili ubrzo ne samo kao svoju drzavu nego i kao jedinu domovinu. Jedino krajevi koji su oslobodjeni u balkanskim ratovima nijesu imali vremena da se sasvim sazive sa Crnom Gorom, ni pravoslavci ni muslimani. Medjutim, to je u izvjesnoj mjeri nadoknadjeno u Kraljevini Jugoslaviji i, narocito u Republici Crnoj Gori u okviru Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije. U tom periodu staru sandzacku svijest zamijenila je vrlo snazno crnogorska, koja je primljena kao iskonski svoja. Medjutim, i kod muslimana i kod pravoslavaca ta je svijest u posljednjoj deceniji dozivjela u izvjesnoj mjeri regresiju, prije svega zahvaljujuci reliktima proslosti i konzervativnim ideolosko-politickom konceptima. Autohton korpus Preci muslimana u Crnoj Gori su uglavnom s crnogorskog pravoslavlja presli u islam, dok su se njihovi potomci u njemu radjali, i postajali u ocima svoje hriscanske brace Turci ali ne i Bosnjaci. Danas crnogorski Muslimani, zajedno sa Crnogorcima, Srbima, Albancima i Hrvatima nose na svojim plecima sudbinu Crne Gore i odgovorni su za njenu buducnost. Bosna i "Bosnjastvo" ne rjesavaju polozaj i sudbinu crnogorskih Muslimana. Muslimanski nacionalni korpus je po svome porijeklu autohton u Crnoj Gori. Iako je u njegovom zivotu u danasnje vrijeme velika uloga BiH, nista nije manja, ako ne i veca, ni uloga Crne Gore. Naucna istina o Muslimanima-Bosnjacima nastaje ne samo u iscitavanju istorijskih izvora i promisljanju naucnih stavova nego i u suceljavanju i sprezi dva pogleda: ne samo kako oni sebe vide kroz istoriju, drzave i drustva kroz koja su prolazili nego i kroz prizmu drugih, o cemu postoji brojna literatura u nauci i umjetnosti. -------------------------- Fikcija i stvarnost Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko drzavno istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Polozaj i sudbina balkanskih Muslimana - Bosnjaka pa i crnogorskih kretala se u rasponu izmedju stvarnosti i istorijske svijesti, posmatrane svojim i tudjim ocima. Pred svojom istorijskom svijescu, kolektivnom i pojedinacnom, Muslimani - Bosnjaci dozivljavaju sebe i nastanak svoga nacionalnog bica kao posljedicu istorijskog toka zbivanja na balkanskom prostoru u kome su dominantne sile bile pad srednjovjekovnih drzava pod tursku vlast i sirenje islamske monoteisticke religije, koja je afirmisala drzavni unitarizam na prostoru Osmanskog carstva. U tom okviru oblikovala se ne samo vjerska nego i nacionalna svijest Muslimana - Bosnjaka, naravno i uz brojne druge cinioce. Osjecajuci svoju gradjansku pripadnost i podanistvo velikoj islamskoj imperiji kao nesto prirodno, tek sa nestankom te drzave i njene mocne zastite i zaklona, na vjetrometini izmedju pravoslavlja i katolicanstva, velikih pritisaka i nacionalnog prisvajanja i posvajanja, dolazi do nacionalnog samoosvjescivanja Muslimana, oblikovanja nacionalne svijesti, ali i do njenog naucnog i filozofskog utemeljenja. Izmedju stvarnosti i fikcije, istorijskog kompleksa i jasne svijesti o sebi trebalo je ponijeti veliko pregnuce ali i podnijeti velike zrtve da se muslimansko bosnjacki korpus izgradi kao realni, priznati i ravnopravni entitet, u cijoj svijesti se jos uvijek mijesaju stvarnost i fikcija. Zato se u tumacenju tog treceg balkanskog svijeta i ljudske sudbine desavalo da tamo gdje je prestajalo naucno promisljanje i pokazala nemoc diskursa, pristizala je umjetnost, narocito knjizevnost i velika knjizevna djela Iva Andrica, Mese Selimovica, Camila Sijarica, Isaka Samokovlije, Maka Dizdara i drugih. Samo su velika umjetnicka djela mogla da pokazu i dokazu tradicionalnoj muslimanskoj svijesti i njenim stvaraocima i ideolozima da Tursko carstvo za Muslimane - Bosnjake nije bilo idealna drzava a zivot u njoj raj, vec veliku istinu da je ljudska sudbina teska, zivot najveca vrijednost ali i cesto uzaludan i bez nekog viseg smisla, a mjesto pojedinaca u njemu uvijek ugrozeno, da je nerijetko i borac za vjeru i zakon "na gubitku", kako bi rekao umni Mesa Selimovic; da se pocesto i u tom idealizovanom svijetu proslosti i najvece vrijednosti mogu da nadju u koliziji - pravda i humanost, recimo. Jednostrana tumacenja To nije mimoislo ni Petra AA Petrovica NJegosa, crnogorskog gospodara, vladiku i pjesnika, mislioca i humanistu - cije je i drzavnicko i knjizevno djelo, narocito "Gorski vijenac", uzdizano i slavljeno, ali s druge strane osporavano, krikvotvoreno, pogresno i tendenciozno tumaceno. Izmedju ostalih, velike zamjerke NJegosu kao piscu i njegovom djelu upucivane su upravo zbog njegovog odnosa prema Otomanskoj carevini, muslimanima i islamu. U tom smislu je NJegosevo djelo tumaceno jednostrano, neprincipijelno i tendenciozno, vanknjizevnim i vanestetskim mjerilima - pretezno ideoloskim i politicko-utilitarnim - pri cemu se prenebregava osnovni smisao svakog pravog umjetnickog, posebno knjizevnog djela, narocito njegova metaforicnost, viseslojnost i viseznacnost, njegova umjetnicka istina i estetski karakter. Pritom se zanemaruje NJegosevo politicko, drzavno i diplomatsko pregnuce, dok se istrgnutim citatima iz njegovih knjizevnih tvorevina, rijecima koje izgovaraju pojedini knjizevni likovi pridaje znacaj pjesnikovog licnog stava. Takav pristup napravio je nasem najvecem pjesniku veliku nepravdu i ne malu stetu. Na NJegosa su se okomili narocito oni koji su takozvanu "istragu poturica" ("istoricesko sobitije" s pocetka 18. vijeka, koje u nauci nije potvrdjeno kao dogadjaj) dozivjeli i tumacili kao afirmaciju bratoubilastva i genocida, sto je van svake suvisle pameti. Takva ogresenja se cine i danas kada se NJegosevo djelo ne uzima kao literatura, umjetnost - vec kao istorija, kao sredstvo a ne kao cilj. Zato je potrebno sasvim novo iscitavanje "Gorskog vijenca", koji kao umjetnicko djelo afirmise visu svijest, humanisticki odnos kroz borbu za opstanak, katarzu umjesto "istrage", razumijevanje tokova nase istorije i tragicne balkanske sudbine. Bez krivice krivi Samo su veliki umovi uspjevali da sloze parcad razbijenog multietnickog ogledala balkanskog i u njemu oglednu lica ljudi i naroda odavno posvadjanih i zakrvljenih, ali zivucih jednih pored drugih i jednih s drugima. Bolno mjesto na toj iskrivljenoj slici jeste takozvani istorijski grijeh i vjecna krivica nasih muslimana. Taj istorijski grijeh ogleda se u navodnom nacionalnom, duhovnom i vjerskom posrnucu jednog dijela balkanskih Slovena: Srba, Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca, Hercegovaca i drugih. NJihovo preobracanje i primanje islama, a time i ukljucivanje u osmanski feudalni sistem i drzavni korpus, dozivljava se kao velika nacionalna tragedija, etnicka i vjerska katastrofa - izdaja narodnih, nacionalnih i vjerskih ciljeva. Takve krupne odluke dijela nasih sunarodnika determinisane su brojnim i razlicitim razlozima i objektivnim istorijskim okolnostima, upravljane "rukom slijepog" slucaja ili velike istorijske nuzde. Treba reci da su ti nasi mnogi preci bili, gledano ocima onoga vremena i naroda koji je bio u ropstvu, moguce i krivi, ali njihovi potomci, rodjeni u islamu i u Carstvu kome se nije vidio kraj ni u prostoru ni u vremenu - jesu bez krivice. NJihov hibris, ma koliko bio u sferi istorije i odredjene drustvene stvarnosti, jeste fiktivan i spada u laznu krivicu. Slicno junacima st arogrcke teodikeje i antropodikeje, bozanskog i ljudskog svijeta, njihov veliki prestup moze se nazvati krivicom bez krivice, koji je kulminirao u savremenoj drami Muslimana - Bosnjaka u kojoj je vise nego ocigledna tragicna ironija sudbine, opstajanje izmedju stvarnosti i istorijskog grijeha i krivice, koja je za drugu stranu, apsurdno, vjecna. U tom rasponu od nekoliko stoljeca nastajalo je muslimansko duhovno i etnicko bice. Posto nijesu htjeli ni mogli ni na Istok ni na Zapad, ni medju katolike ni medju pravoslavne hriscane, Muslimani su ostali izmedju otimajuci se od "bratskog" zagrljaja i jedne i druge strane. Ali u vremenima kriza i lomova, etnickih i vjerskih sudara, u velikim iskusenjima, kad im se pruzila prilika, znali su takodje i oni "bratski" da uzvrate. S autenticnog muslimanskog gledista Bosnjaci ne osjecaju nikakvu objektivnu krivicu za ono sto se dogodilo, i odbolovali su rane etnicke bolesti i naturene komplekse. -------------------------- Zajednicka kuca Muslimani su jedan od tri entiteta na kojima se drzi crnogorsko drzavno, istorijsko, religijsko, nacionalno i kulturno sazdanje, ali i savremeno bice Upravo u Crnoj Gori, gdje je sukob dva svijeta bio najzesci a nepomirljivost drasticna, najprije dolazi do (ne)ocekivanog otreznjenja. Te demokratsko-humanisticke zacetke nalazimo jos u drzavi knjaza Nikole, koji se danas sve vise istinski ispoljavaju. Savremena Crna Gora u svome osvjescivanju i samoosvjescivanju gradi sebe ali i nas, a mi svi zajedno nju, u kojoj sve vise cili predstva o istorijskom grijehu i vjecnoj krivici. Crna Gora kao multietnicko drustvo ne moze se ni razumjeti ni graditi po stereotipu dva, odnosno tri, nepomirljiva svijeta, kao suzivot gluvonijemih, ne u istorijskom monologu nego u dijalogu. Monoteizam obje vjere skoro da taj dijalog iskljucuje, kroz vracanje u proslost. Iako proslost treba postovati, sazdanje buducnosti treba graditi u zivom zivotu. S avetima proslosti, na groblju, apsurdno je zidati kucu u kojoj ce zivjeti nasa pomirena djeca. U temelje drustva u Crnoj Gori nije dovoljno ugraditi samo razumijevanje, povjerenje vec i ljubav. Ali to nije moguce dok traje nacionalna paranoja i dok smo jos u busijama svojih predaka iz kojih vodimo udesene razgovore. Sve strane u balkanskoj krcmiö nose svoje frustracije, svoje mitove i mitologizovanu, samoj sebi nejasnu, svijest. Na zdanju nase stvarnosti jos se vide puskarnice i visoki zidovi koji nas dijele od komsija - koje cuva nas militaristicki duh a u isto vrijeme galami o civilnom drustvu i vodi dijalog. U procesu svoje nacionalne i kulturne identifikacije od Muslimana u Crnoj Gori se ocekuje da u oblikovanju svoga etnickog bica i formulisanju nacionalnih i kulturnih ciljeva definisu i svoj status, svoj odnos prema Crnoj Gori i crnogorskom drustvu. Da li su oni narod ili nacionalna manjina u Crnoj Gori, Muslimani - Bosnjaci iz Crne Gore (kao: Srbi iz Crne Gore) ili su Muslimani u Crnoj Gori? Da li su crnogorski muslimani u Crnoj Gori u matici ili su u dijaspori? Muslimani u Crnoj Gori moraju, takodje, biti svjesni svoje drustvene i kulturne uloge. Sigurni smo da za Muslimane Crnoj Gori ona nije tudje gnijezdo. Jer, i oni su zajedno sa ostalim, njen konstitutivni dio, njeni graditelji. Niko nije podstanar Moze li Crna Gora biti multietnicka drzava i multikulturno drustvo ako nije kolijevka, djedovina, domovina i matica autohtonim Srbima, Muslimanima i Hrvatima vec samo Crnogorcima, kojima svi oni manje-vise osporavaju istorijsko pravo na svoju proslost, drzavu i naciju. Muslimai imaju pravo da se kao gradjani ili entitet osjecaju i izjasnjavaju kako hoce, ali bi i po njih i po Crnu Goru bilo stetno da se na prostoru drzave Crne Gore odricu istorijskog nasljedja i svoga crnogorskoga porijekla. Jer to opet vodi u neku fikciju koja oko sebe stvara neki novi, lazni mit. Muslimani se u Crnoj Gori, bez obzira na jos uvijek prisutne relikte proslosti, ne uzimaju u negativnom kontekstu. U ocima Crnogoraca i Srba stvara se o njima realnija i ljudskija slika, bez primitivnog osjecaja vjecite krivice i izdajstva. Istraga i istrebljenje ne pripadaju crnogorskom ni drzavnom ni nacionalnom konceptu. Ona pripada onima koji su to kukavicije jaje podmetnuli i velikom NJegosu i njegovom djelu da bi Crnogorce i Muslimane drzali u stalnom podozrenju, nepovjerenju i neprijateljstvu. Medjutim, Crna Gora knjaza Nikole je javno i ustavno, svojevremeno, odbacila taj koncept. On nije primjeren ni crnogorskom moralnom kodeksu cojstva i junastva. Vec tada se Crna Gora uputila civilizacijskim, evropskim putem. Veliki dio Crne Gore je odavno na strani otpora i protivljenju zlu i zlim vremenima. Crna Gora je postala zajednicka kuca svih njenih nacionalnih i kulturnih entiteta koju oni svi grade, dogradjuju i podizu na vise spratove moralne, duhovne, drzavne i nacionalne svijesti. U njoj niko nije podstanar, niti na izletu. Vrijeme opasnih avantura i zabluda je potroseno, vrijeme iluzija se survalo. Izgradjuje se jedna nova, konkretna realnost u kojoj ne zive himere vec stvarni ljudi, nacionalni i kulturni entiteti. Crnogorci ne potiru niciji identitet. Oni dobro razumiju sto to znaci, posto se grcevito bore za ocuvanje i svoga imena i svoga identiteta crnogorskog. Crnogorci nemaju ni drugu domovinu ni drugu maticnu drzavu. Crnogorska nacija je konstituens drzave ali su i ostale nacije konstitutivne. Medjutim, glavna opasnost za crnogorsko drzavno bice jesu velikodrzavne teznje i velikonacionalni koncepti: srpski, hrvatski, bosnjacki, albanski... Zajedno u razlikama Unutar Crne Gore jos od kraja 19. vijeka afirmise se nacelo suzivota i tolerancije, koje je imalo svoje razdvojene faze. Iz ädepresivnog optimizmaö crnogorsko drustvo prelazi u humanisticki okvir otvorenog, civilnog drustva. NJegova heterogenost i razlicitost ne teze ka unifikaciji vec prema visem jedinstvu u kome treba da dominiraju ljudska prava i slobode. Razlicitosti u tome jedinstvu, njihovo uzajamno postojanje i prozimanje stvara jedan novi, ljudskiji lik Crne Gore. Ne mogu Muslimani Crnoj Gori osporavati njenu drzavnost zato sto je to njihova maticna republika, njihova drzava. Crnogorski Muslimani ne bi trebalo da su manjinski nego konstitutivni narod u Crnoj Gori. To potvrdjuje i njihovo masovno raspolozenje za rjesenje njene drzavne i nacionalne posebnosti. Tako da je, na neki nacin, äbosnjastvoö kod crnogorskih muslimana vise deklarativno nego stvarno. Crna Gora kao demokratsko drustvo pruza jednake sanse svima da izgradjuju i sebe i drzavnu zajednicu. Razumijevanje, razrjesenje nedoumica i unaprjedjenje polozaja, mjesta i uloge Muslimana (jednako kao i svih drugih naroda) u istoj drzavi moze se ocekivati samo u stabilnoj, demokratski razvijenoj drzavnoj zajednici, u kojoj ce biti garantovana i dosljedno postovana jednakost i potpuna sloboda ispoljavanja nacionalnih osobenosti, tradicionalnih kulturnih, vjerskih i drugih vrijednosti. To podrazumijeva dijalog a ne intelektualne busije. Ali desavalo se i desava da se u nacionalnoj samonadmenosti i vajkanju, kao u onoj basni o lisici i kiselom grozdju zapitamo gdje je problem: u grozdju ili u lisici - u nama ili u drugoj strani, ili obostrano. Medjusobno se razumjeti i uzvisiti iznad podjela i mrznje, iznad onoga sto je bilo da ne bi bilo opet - iznad sebe i u sebi. Zivjeti u razlikama, jedinstveno i zajedno. To je veliki zadatak nase istorije, drzave, drustva i kulture. To je i humanisticko nacelo dana koji dolazi. Kraj |