VIŠE OD OBIČAJA: INSTITUCIJA KUMSTVA U CRNOJ GORI NEKAD I SAD

Milutin Labović: I SA KUMA PADA POZLATA

U NAŠEM DRUŠTVU kumstvo je bilo velika duhovna veza, cijenjena više od srodstva. Vremena se mijenjaju, svetost ove veze blijedi. Ipak, opstaju kumovske obaveze

Veće časti nije bilo no kad ti u kuću dođe prijatelj sa zdravicom i pozove te za kuma ili za vjenčanje ili krštenje djeteta, pa se potom kumovski trag nastavi po nekoliko pasova. Kum je uvijek bio drag i rado viđen gost, ali po svoj prilici ova religiozna institucija, koja je bila jača od običaja, postepeno gubi značaju. Za "Pobjedu nedjeljom" poznate ličnosti govore o kumstvu nekad i sad.

- U našem nekadašnjem patrijarhalnom svijetu, čije reflekse osjećamo i danas, kumstvo je bila prava institucija - ističe Čedo Baćović, pravnik iz Nikšića. Međutim, i sa njega je dosta pozlate opalo do danas, jer se ni ono više ne čini "sveto" kao što je bilo ili se bar činilo da je bilo. Tome je zasigurno doprinijela erozija morala u svim segmentima društva.

Brojni pjesnički i prozni oblici i izrazi govore o kumstvu, kao: Vijeća mu kumstvo, kum ću biti, a prikumak nigda, kum i sveti Jovan, kum nije dugme, kumstvo je sveto, ne valja kumovati sa višim od sebe, devet puta kumovaše, najposlije se poklaše...

Poznati pamtiša i pametar Obrad Višnjić, u svom djelu "Golija i Golijani" pisao je o kumstvu ovako:

„Kumstvo je bilo velika duhovna veza koja se poštovala i cijenila više od srodstva. Postojalo je više vrsta kumstava. Nasledno je kad se momak ženi i zove krštenog kuma ili njegovog sina da bi ga vjenčao, a kasnije krstio djecu. Kumstvo iz milosti je među drugovima koji su se voljeli. Kumstvo iz interesa je kad se za kuma zove glavar, seoski trgovac ili bogatiji ljudi. Kumstvo od nevolje je kad od čistog straha zovete nekog za kuma, obično nakon svađe ili pokušaja ubistva ili je to bilo kumstvo uz umir krvi. Kumstvo po prisanu je ako se nekome usni da će mu onaj kojega je sanjao biti sretan kum, odmah ga zove da kumuje.”

- Sva kumstva su bila sa sveštenikom - objašnjava Čedo Baćović, kao i brak, dok se građanski brak, koji je danas obavezan, nije mnogo praktikovao na ovim našim prostorima.

Dragan Vugdelić, profesor engleskog jezika i počasni konzul Velike Britanije kaže da je u engleskom jeziku riječ kumstvo nastala još u anglosaksonskom od dvije riječi - bog i otac. Dakle otac u Bogu, ili otac pred Bogom je, pored davanja imena i obavljanja čina krštenja kojim se uspostavlja veza sa Svevišnjim, imao obavezu da vodi računa o svom kumčetu u slučaju da mu roditelji rano umru. Posebno je interesantan čin krvnog kumstva kojim se, skoro kao magijom, rješavao sukob, posebno krvna osveta. Kumstvo je bilo jače od oružja i zakona.

- Kod malih naroda, kakav je naš, ističe Dragan Vugdelić, kumstvo je uz uspostavljanje prijateljskih odnosa putem braka i bratimljenja, u određenom dužem istorijskom periodu značilo opstanak. U trenutku napada neprijatelja uz bratstvenike prvi su priskakali kumovi. Nažalost, bojim se da je u današnje vrijeme malo ostalo od te tradicije. Kumstvo se, koliko saznajem iz druženja sa većim brojem ljudi, svodi na stavljanje potpisa u matičnu knjigu vjenčanih, a rijetko se ta veza nastavlja davanjem imena djeci, krštenjem, ako je to želja ili osjećanje kumovske porodice, a još manje produženjem te veze na naredne generacije. S druge strane institucija kumstva se u savremenom dobu vezuje za neke negativne pojave - kriminal - da li pod uticajem Holivuda ili kao odraz stvarnosti - svejedno.

Ne znači da se taj odnos u potpunosti gubi, bar ne u lingvističkom smislu: često čujemo da je neko kumovao kafiću, mostu, građevini... Ali u suštinskom, usudio bih se reći da će se nametanje potrošačkog mentaliteta, koji te sprečava da posjećuješ prijatelje (ako nijesi u mogućnosti da odneseš flašu pića) i uništavanje tradicionalnih lokalnih vrijednosti dovesti da se i institucija kumstva postepeno gasi.

- Što se mene tiče država i porodica su na tri stuba: otac, majka i kum - tvrdi Radosav-Cico Popović, direktor Kina "Kulture" i publicista. Te tri stvari ne možeš promijeniti. Ako se igdje cijeni kum onda je to u Crnoj Gori. Institucija kumstva je zakletva, besa zavazda. Siguran sam da nigdje na svijetu nema kao kod nas: "Mi smo trostruki kumovi".

Ispričao nam je Cico Popović kako je on tražio kuma kad se ženio:

- Dogovorim se sa matičarem da to bude u četvrtak, bez graje - povedem jednog kuma, gleda me matičar i pita: A đe ti je drugi kum? Pa zar nije dosta jedan, čudim se ja, ali me on požuri da što prije nađem drugoga. Pođem ja do bifea "Korzo" i nađem kolegu Mesa đe pije. "Oli, Meso, da mi kumuješ"? "Oću, što ne"! Kako tada tako i danas - raatnijega kuma nijesam imao.

Sjećam se jedne prilike kad sam pred ocem prvog kuma iz stare podgoričke familije nazvao - kumara. Kad je kum pošao pita me otac: Kako ti ono nazva ovog poštenog čovjeka? Kumara - rekoh. U ovu kuću da to više ne čujem i objasni da je kumara kao da mu se sprdaš. Kum je "kum". Tada sam zaboravio riječ "kumara".

U ovim dosadašnjim brzim sklapanjima brakova brzo se i do kuma dolazi. No, ipak neko bira i traži onoga koji će mu sjutra pomoći, pa makar na svadbi kad se zapjeva: "Kume, izgore ti kesa", "Pokaži se zlatni kume"...

Kostina kumstva

Kosta Kilibarda, samouki vajar i boem iz Zelenike kod Herceg-Novog, ima 59 kumstava. On smatra da je kumstvo nešto najuzvišenije među ljudima, a posebno u Crnoj Gori.

- Ja imam kumove u Crnoj Gori, Srbiji, inostranstvu. Svi su mi dragi i moj susret sa nekim od njih je poseban doživljaj. Cijenim kumove iznad svega - veli Kosta Kilibarda. Postoji legenda koja govori da su se pri ulasku u kumovu kuću opanci dobro čistili da se ne unese prljavština, a kad se izlazilo sa njegovog imanja čistili su se još bolje, da, ne daj bože, ne odneseš kumovu zemlju pri njima. Eh, to je davno bilo. U posljednji vakat počele su i neke nezabilježene rabote pod ovom kapom nebeskom - kumovi se žene od kumova, ama evo i rođaci... Danas se kumovi najčešće zovu iz interesa. Nije ni čudo što često i kumstvo i brak traju koliko i svadba.

Veza sa religijom

Kumstvo je vezano za religijsku tradiciju, kao što je Jovan Krstitelj krstio Hrista, to je prevođenje iz biološke egzistencije u duhovno postojanje - ističe profesor antropologije dr Sonja Tomović Šundić. Zato kumstvo kao crkveni obred ima veliku vrijednost, jer predstavlja svjedočenje u svetost tajne krštenja, a onaj koji se krsti preobraća u duhovni način postojanja. Kumstvo ima visoku vrijednost, na čiju se svetost pomalo zaboravlja. Koliko god da se kumstvo danas cijeni, zaboravlja se da mu je izvor u religiji.

Oprosti kume pjanom đedu

Mićo Radojev iz Ljubomira rano osta bez oca. Pala kuća na njega. Najstarije muško u kući. Posto kućni domaćin u sedmoj godini života. Ko dijete, po tradiciji, moro je da obavlja sve obaveze domaćina, kao veliki.

Na krštenju jednog kumčeta u kuma Pavla đurova našo se kum Mićo među odraslijim ljudima. Mićo, ko kum, zauzeo počasno mjesto među gostima. Sjedi ko privezan na visokoj stolici.

Pojelo se, popilo, a neki se, bogme, zagrijali od pića. U jednom trenu, malo nakresan, opazi Mića stari Spasoje Andrijin.

- Šta ćeš ti mali među ljudima? Napolje! Igraj se sa đecom.

Mali Mićo sleže ramenima i poče da se skida sa visoke stolice.

Uto domaćin zavika:

- Ne, Spasoje, to je kum!

Spasoje se trgnu i iznenadi. Žao mu i krivo. Đe on da išćera kuma iz kuće i to još na krštenju.

- A čiji si ti? - pita Spasoje.

Kažu mu.

- Oprosti kume. Znao sam ti i đeda i oca i strica kao ugledne i poštene ljude. Oprosti, kume, pjanom đedu!

Tekst preuzet iz dnevnog lista "Pobjeda"