Zvezdan Folić
ZASJEDANJE ARHIJEREJSKOG SABORA
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE 1954.

Djelovanje vrha Srpske pravoslavne crkve u deceniji nakon Drugog svjetskog rata bilo je izrazito antidržavnog karaktera; istoriograf Zvezdan Folić priredio je izvještaj Službe državne bezbjednosti o zasjedanju Sinoda SPC iz 1954. godine koji slikovito govori i o crkvi i o tajnoj policiji tog vremena

Skoro cijeli episkopat SPC sarađivao je sa okupatorom

Kao što je poznato, veći dio sveštenstva i skoro čitav episkopat Srpske pravoslavne crkve sarađivao je za vrijeme rata sa okupatorom, a naročito sa organizacijom Draže Mihajlovića, uzimajući aktivnog učešća u borbi protiv NOP-a. Poslije rata, rukovodstvo SPC nijednim svojim aktom nije se zvanično izjasnilo da stvarno prihvata nastale promjene u Jugoslaviji, dobar dio sveštenstva i skoro svi episkopi SPC zauzeli su neprijateljski stav prema novoj Jugoslaviji. I ne samo to. Mnogi su nastavili sa aktivnim neprijateljskim radom, koristeći pri tom crkvu, otvoreno ili prikriveno u reakcionarne političke svrhe. Od prvog dana reakcionarni episkopat naročito je zauzeo opozicioni stav prema novom uređenju, okupljajući ostatke reakcije oko sebe, omogućujući tako i sebi i njima da se pod okriljem crkve uspješnije bore protiv Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). Reakcionarni dio pravoslavnog klera ispoljavao je poslijeratnu neprijateljsku aktivnost na najraznovrsnije načine: njegovi pripadnici povezivali su se, pomagali i jatakovali odmetničkim grupama, organizovali i učestvovali u ilegalnim organizacijama, vršili špijunažu u korist inostranstva, povezivali se sa emigracijom i ubačenim špijunima i teroristima, širili usmenu i pismenu neprijateljsku propagandu, raspirivali šovinizam, koristili crkve, crkvene ustanove, vjerske publikacije, vjerske obrede i vjerske škole u neprijateljske svrhe. Posebno i naročito su razvijali živu neprijateljsku propagandu o tobožnjem progonu crkve i vjere u zemlji, sa ciljem da se naškodi ugledu Jugoslavije u inostranstvu. Prilike u SPC poslije rata su se iz godine u godinu mijenjale. Niže sveštenstvo sve više je uviđalo da takva politika SPC ne samo što ne koristi interesima samog sveštenstva, nego da je ona kobna i po interese SPC u cjelini. Naročito, pak, rodoljubivi dio nižeg klera u SPC, koji je za vrijeme rata uzeo učešća u borbi protiv neprijatelja, nije htio da prihvati takav stav SPC prema novoj Jugoslaviji. Naprotiv, odmah poslije oslobođenja on je poveo intenzivnu akciju za saradnju SPC sa državom. Ovaj pokret rastao je sve više, dok nije najzad našao svoj puni izraz u stvaranju svešteničkih udruženja (po republikama), odnosno Saveza Udruženja pravoslavnog sveštenstva FNRJ. Zahvaljujući zalaganju ovog patriotskog dijela sveštenstva, politici države prema vjerskim zajednicama - uključujući i SPC, kao i pomoći koju su dobila od strane države, ova udruženja su okupila u svojim redovima oko 72 posto čitavog pravoslavnog sveštenstva u FNRJ. Već više godina ova udruženja igraju važnu ulogu u životu SPC. Ona su dala svoj ogroman doprinos u nastojanjima da se između SPC i države postave odnosi, koji će biti korisni i za državu i za SPC. Osnova njihove djelatnosti je: saradnja sa narodnim vlastima, borba protiv svih koji hoće da koriste crkvu i vjeru u reakcionarne političke svrhe, rad na pružanju materijalne i druge pomoći svome članstvu i rješavanje raznih drugih staleških pitanja. Zbog takvog svog rada Udruženje je od prvih dana došlo u sukob sa rukovodstvom, odnosno episkopatom SPC. Stvarne suprotnosti između Udruženja i njihovog rada s jedne strane, i najreakcionarnijeg dijela episkopata s druge strane, baziraju na gledanju, stavu i odnosu jednih i drugih prema FNRJ. Zbog toga taj sukob ne samo što nije izglađen kroz dugi niz godina, već se iz godine u godinu zaoštravao u tolikoj mjeri da je postao, van svake sumnje, krupno političko pitanje u odnosima između SPC i države.
Reakcionarni episkopi su naročito na ovom pitanju - kao, uostalom, i na drugima - pokazali svoje pravo lice, svoj odnos i stav prema društvenom poretku u tolikoj mjeri, da je on postao potpuno očigledan, uprkos nastojanja ovih da ga prikrivaju svojim licemjernim izjavama o njihovoj tobožnjoj želji za saradnju sa državom.

OSVRT NA RAD SABORA SPC 1953. GODINE:
Arhijerejski Sabor SPC održao je svoje zasjedanje za 1953. godinu u vremenu od 18. maja do 5. juna. Rješavao je po nizu predmete iz oblasti crkvene administracije i zakonodavstva, finansija, prosvjete, crkvene organizacije i discipline, kao i odnosa SPC i države. Među ovim posljednjim najglavnije pitanje bilo je priznanje pravila Saveza Udruženja pravoslavnog sveštenstva FNRJ.

Reakcionarni episkopi samo zaoštravaju odnos sa državom

I pored toga što je prije, kao i u početku rada Sabora, najveći broj episkopa, u razgovorima koji su vođeni sa mnogima od njih - pojedinačno, davao uvjeravanja da će oni, kao i Sabor u cjelini, nastojati da se putem pozitivnog rješavanja najbitnijih pitanja, uključujući tu i pitanje priznanja pravila Udruženja - odnosi SPC i države normalizuju i poboljšavaju - već takoreći od prvih početaka njegovog rada osjećalo se da će rad Sabora biti kanalisan u suprotnom pravcu. Na to je ukazivalo nekoliko momenata. Grupa najreakcionarnijih episkopa: Arsenije Bradvarević, Simeon Stanković, Vasilije Kostić, Jovan Ilić itd, zadojena mržnjom i neprijateljstvom prema FNRJ, razvila je veoma živu delatnost u pravcu stvaranja neprijateljskog raspoloženja na Saboru, vršeći snažan pritisak na pozitivnije episkope u cilju da onemogući svaki njihov pozitivan pokušaj za rješenje spornih pitanja između SPC i države. Izvještaji jednog broja episkopa - naročito pomenute grupe najreakcionarnijih, koji su čitani na početku rada Sabora, kiptjeli su od mržnje prema postojećem poretku u zemlji. Ti episkopi su smišljeno u njima veoma oštro napadali poredak kroz iznošenje podataka o tobožnjim progonima vjere i crkve - od strane vlasti, o proganjanju i kažnjavanju sveštenika i vjernika, o rušenju i “skrnavljenju” crkava itd. Tendencija ovakvih izvještaja bila je jasna. Oni su išli za tim da optužbama protiv vlasti i države zbog “progona” vjere i svega crkvenog, okrenu Sabor protiv pozitivnog rješenja bitnih pitanja, ka zaoštravanju odnosa sa državom, ka suprotstavljanju crkve državi. I nema sumnje, ti izvještaji su i učinili svoje, budući da se radi o izvještajima najautoritativnijih današnjih predstavnika SPC. Ali, neki reakcionarni episkopi ne samo što su kroz izvještaje iznosili navedene stvari, nego su još od početka konkretno i pozivali Sabor na preduzimanje koraka u tom cilju. Tako je napr. episkop Vasilije uz čitanje svoga izvještaja napao Sinod što nije izvršio odluku Sabora iz 1952. godine da se zbog “progona vjere od strane državnih vlasti” uputi “memorandum Vladi FNRJ”, pa je ponovo pozvao i ovaj Sabor da učini isto, jer “i danas postoje objektivni razlozi” za to. “Ometanje krsne slave vjernicima, pritisak prosvjetnih vlasti na prosvjetne radnike i učenike da ne smiju slaviti niti na bilo koji način manifestovati svoja religiozna ubjeđenja, pretjerano oporezivanje parohijskih prihoda sveštenika i razna zastrašivanja vjernih da ne smiju učestvovati u životu crkve, opravdani su razlozi da se i ovoga puta Sv. arh. sabor pozabavi ovim pitanjem i ponovo donese odluku o jednom memorandumu ove prirode”. Osim ovoga on je pozvao Sabor i da odbaci pitanje priznanja Udruženja, čiji rukovodioci su “zasuli g. arhijereje pogrdama, uvredama... podmećući im čak i veleizdajstvo. Nedostojno bi bilo za Sv. arh. sabor da se ogluši na ove napade i da raspravlja o organizaciji koju vode takvi sveštenici”. I izvještaj Arh. sinoda Saboru je imao slične tendencije, jer je i on sadržao mnoge slične “činjenice kao i izvještaji arhijereja”. I u njemu se isticalo “da je odnos sveštenika prema državnim vlastima korektan i lojalan”, ali da se, suprotno, za odnos državnih vlasti prema sveštenstvu to “ne može reći”. Drugim riječima: iako crkva i sveštenstvo nastoji i hoće da bude korektno prema državi, to mu, eto, ne pomaže, jer državni organi rade obrnuto. Nema sumnje, svi ti faktori imali su svoje dejstvo. Reakcionarni episkopat je osigurao za sebe većinu u Saboru. Time je na njemu bila stvorena atmosfera u kojoj nije bilo izgleda ni za kakvo pozitivno rješenje bilo kojeg pitanja - značajnijeg sa stanovišta interesa države. U tako stvorenoj atmosferi Sabor je donio niz odluka koje su značile otvoreno zaoštravanje odnosa sa državom. Tako napr. Sabor je usvojio “apel” episkopa Vasilija, kao i drugih najreakcionarnijih episkopa i donio odluku da se uputi “memorandum” Vladi FNRJ, odnosno Saveznom izvršnom vijeću povodom “progona” vjere i crkve od strane organa državnih vlasti itd (“Memorandum” nije upućen, jer je Sinodu stavljeno do znanja da, zbog postupaka i odluka Sabora, koje su donesene pod pritiskom faktora iz inostranstva, a protiv interesa naše zemlje, neće biti primljen).

Kulminacija neprijateljskog stava crkve prema novoj državi

Da svi sveštenici koji su “napustili crkvenu službu” u roku od 6 mjeseci regulišu svoj kanonski odnos, inače će biti izopšteni, raščinjeni. (Ovo se odnosilo na one sveštenike koji su aktivno učestvovali u NOB-i i koji su aktivni u saradnji sa narodnim vlastima, a sada su obično na nekim dužnostima u Udruženju ili sl. - nemaju parohija. Naravno, ova odluka se nije odnosila na sveštenike ratne zločince i emigrante koji već po desetak godina nisu “regulisali svoj kanonski odnos” u SPC.) Kulminaciju, pak, neprijateljskog stava reakcionarnog dijela episkopata, izraženog preko ovog Sabora, predstavljala je odluka Sabora o nepriznavanju pravila svešteničkog Udruženja (usvojena sa 11 : 6 - uz jedan uzdržani glas) koji glasi: “Sv. Arh. Sabor odobriće pravila Saveza svešteničkih udruženja. Odluke zasjedanja Arh. Sabora od 1953. godine, a posebno odluka o pravilima svešteničkih Udruženja, koja su, uzgred, bila u najosnovnijem prilagođena primjedbama Sabora iz 1946. i 1952. godine, jasno pokazuju: a) da se uopšte nije radilo o pravilima Udruženja kao takvim i njihovom nepotvrđivanju zbog eventualnih manjkavosti i tome slično - jer bi onda ovako sastavljena odluka bila potpuno izlišna (jednostavno bi pitanje ostalo otvoreno dok se pravila ne korigiraju), nego da se tu radi o manifestovanju političkog raspoloženja i stava većeg dijela episkopata SPC; b) da takvi stavovi i odluke predstavljaju političku demonstraciju i zauzimanje otvorenog negativnog, opozicionog stava prema državnom i društvenom uređenju i pokušaj onemogućavanja normalizovanja i sređivanja odnosa države sa SPC, kako bi se od toga pravio politički kapital za upotrebu antijugoslovenskim reakcionarnim krugovima u inostranstvu, kao i ostacima reakcije u zemlji. Ima više faktora koji su učinili da se episkopat u 1953. godini odluči na ovakav korak, koji su, zapravo, uslovili ovakve odluke Sabora. Uoči Sabora 1953. godine (u maju mjesecu) došao je u našu zemlju u posjetu Pravoslavnoj crkvi Vodams, opunomoćnik Kenterberijskog arhiepiskopa anglikanske crkve Fišera (čiji je Vodams sekretar). Tom prilikom, osim razgovora koje je vodio sa pojedinim episkopima u toku sedmodnevnog boravka u gostima kod SPC, on je donio i predao Patrijarhu, odnosno Sinodu, pismo koje je preko pravoslavnog sveštenika u Londonu Miloja Nikolića uputio Slobodan Jovanović, ratni zločinac i bivši predsjednik jugoslovenske emigrantske vlade. U tom pismu Jovanović traži od Sinoda, odnosno episkopata SPC da se na djelu suzbije i razbije uvjerenje koje je u svijetu počelo da se širi kako SPC, za razliku od katoličke, pravi kompromis sa režimom. On dalje, između ostalog, kaže: “Titova posjeta Vel. Britaniji poljuljala je komunistički režim u Jugoslaviji. Tito za ovaj mah ne bi smio da javno proganja crkvu. Sada je prilika da naša crkva učvrsti svoj položaj i dade narodu nove moralne snage u njegovoj borbi za pravoslavlje. Svešteničko Udruženje crkva ne bi trebalo nikako da prizna...” itd. Episkop Nikolaj Velimirović, koji se kao politički emigrant nalazi u SAD, već od ranije je razvio živu aktivnost među episkopatom SPC pored ostalog i protiv priznanja pravila svešteničkog Udruženja. U jednom veoma opširnom pismu koga je poslao Patrijarhu, odnosno Sinodu 1952. godine, u kome se na svešteničko Udruženje baca drvljem i kamenjem, on kaže na kraju: “Na završetku ovoga predloga o nepriznavanju ove nekanonske, nenacionalne i nesvetosavske crkvene organizacije izjavljujem da ću se boriti protiv njezine destruktivnosti u SPC, i ako, ne daj Bože, Sv. Arh. Sabor prizna to svešteničko Udruženje, produžiću borbu, odvajam svoj glas i za sebe izjavljujem, ne slažem se s takvom odlukom i odvajam svoje mišljenje, zadržavajući sebi pravo da nastavim borbu protiv istoga putem usmene i pismene riječi sve dok ta organizacija ne svede svoju aktivnost i pravila pod rukovodstvo i nadzor Sv. Arh. Sinoda i Sabora”. I neposredno pred Sabor 1953. godine i Nikolaj i Dionisije razvili su akciju u istom smislu, stupajući u pismeni kontakt sa pojedinim episkopima.

Ne radi se o interesima crkve nego o političkim ciljevima

Pošto je još u toku rada Sabora postalo očigledno da reakcionarni dio episkopata gura Sabor na zaoštravanje odnosa sa državom i donošenje negativnih odluka, u prvom redu povodom pravila svešteničkih Udruženja, te da bi se pokušalo da ih se u tome omete član Saveznog izvršnog vijeća Slobodan Penezić pozvao je u ime Izvršnog vijeća Sabor da pošalje jednu svoju delegaciju na razgovor o najbitnijim pitanjima za koja je država zainteresovana, a na dnevnom su redu zasjedanja Sabora. Međutim, Arh. Sabor je intervencijom najreakcionarnijih episkopa odlučio da odbije taj poziv Saveznog izvršnog vijeća za razgovore, te nije ni poslao delegaciju koju je Penezić očekivao. Izgovorili su se da žele da Penezić dođe i pred svima iznese stanovište države, a ne samo pred delegacijom. Bilo je, pak, jasno da reakcionarni episkopat ne želi razgovore i da time pokušava spriječiti dolaženje u dodir sa predstavnicima države prije nego u Saboru ostvare svoje namjere (donesu negativne odluke), kako bi spriječili eventualni uticaj na njih. Zbog takvog postupka reakcionarnog episkopata, odnosno Sabora, Savezno izvršno vijeće je preko Vjerske komisije (tadašnjeg njenog predsednika Mirka Ćukovića) pozvalo 4. VI 1953. god. predstavnike crkve (na poziv su došli patrijarh Vikentije i episkop German) i dalo im saopštenje sljedeće sadržine: Savezno izvršno vijeće smatra neshvatljivim i neoubičajenim odbijanje SPC da pošalje na razgovor svoju delegaciju na poziv člana Saveznog izvršnog vijeća, i da takav gest ne vodi razumijevanju i saradnji. Naprotiv; Stav jedne grupe episkopa na Saboru nije rukovođen interesima crkve već određenim političkim ciljevima; Savezno izvršno vijeće smatra da postavljanje pitanja odobrenja pravila svešteničkog Udruženja ne znači nikakav pritisak od strane države, nego samo korak u pravcu produbljivanja i učvršćivanja odnosa između SPC i države na obostranu korist. Ako, pak, za odobrenje tih pravila nema, po ocjeni Saveznog izvršnog vijeća, bitnijih smetnji - niti u pogledu samih pravila niti crkvenog Ustava i kanonskih propisa - a grupa episkopa na Saboru i pored toga ide na zaoštravanje odnosa sa državom (nastojanjem da se ono negativno riješi), onda znači da je rukovode neki drugi - politički ciljevi; U Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica unijeta su neka ograničenja i to isključivo radi Katoličke crkve (napr. "može", "ako" i sl.). Savezno izvršno vijeće upozorava da stav grupe episkopa SPC može dovesti do neželjenih odnosa i sa Pravoslavnom crkvom. Jer radni ljudi u našoj zemlji, koji daju materijalna sredstva - od kojih država daje dotacije i druge beneficije i Pravoslavnoj crkvi - ne mogu biti ravnodušni kako se oni, kojima oni daju sredstva, odnose prema našoj zajednici; Savezno izvršno vijeće smatra da grupa episkopa SPC želi svojim radom da dovede u pitanje sve ono što je do sada postignuto u dosadašnjoj saradnji između države i SPC i upozorava u vezi s tim na moguću reakciju naše javnosti - koja će biti pravilno obaviještena o svemu - u slučaju da SPC zauzme stav koji hoće da joj nametne ova grupa episkopa.
Povodom ovog saopštenja Saveznog izvršnog vijeća, koga je Patrijarh doslovno prenio, Sabor je 5. VI 1953. god. održao sjednicu i na njoj donio sljedeću odluku: "Povodom saopštenja Predsjednika Državne komisije za vjerska pitanja pri Saveznom izvršnom vijeću g. Mirka Ćukovića Njegovoj Svetosti Patrijarhu srpskom Gospodinu Vikentiju na dan 4. juna 1953. godine, u kome se iznose izvjesne tvrdnje, Sveti Arhijerejski Sabor smatra za potrebno da izjavi sljedeće: U svome radu Sveti Arhijerejski Sabor ne rukovodi se nikakvom politikom niti se bavi politikom. Sveti Arhijerejski Sabor uvijek je stajao na gledištu saradnje sa državnim vlastima. Na tom gledištu stoji i sada, što je u najboljoj namjeri izraženo i ovoga puta od strane članova Svetog Arhijerejskog Sabora, koji su željeli da Gospodin Ministar Slobodan Penezić dođe u Patrijaršiju, kako je i dosad praktikovano, i pred svima članovima Svetog Arhijerejskog Sabora iznese svoje mišljenje o pitanjima koja su ga interesovala. Zato Sveti Arhijerejski Sabor duboko žali što je zbog nesporazuma došlo do nepravilnog tumačenja zaključka dogovora članova Svetog Arhijerejskog Sabora po pitanju razgovora sa Gospodinom Ministrom Penezićem”.

Prekid odnosa između države i Srpske pravoslavne crkve

U izjavi Svetog Arhijerejskog Sabora kaže se da u tom Saboru ne postoje nikakve grupe, nego da je svaki Eparhijski Arhijerej član Svetog Arhijerejskog Sabora i o crkvenim pitanjima slobodno odlučuje na osnovu crkvenih kanona, crkvenih zakona i propisa, svoga uvjerenja i savjesti. Sveti Arhijerejski Sabor dalje izjavljuje žaljenje povodom tvrdnji da jedan dio ili grupa Episkopa, članova Svetog Arhijerejskog Sabora, stoji pod bilo kakvim uticajem sa strane, a najmanje pod uticajem Vatikana i da pomaže njegovu politiku prema našoj državi. Poznato je da je kroz cijelu našu istoriju stav Srpske pravoslavne Crkve i njen odnos prema Vatikanu uvijek bio određen i dosljedan. Taj stav je i danas isti bez obzira na nove političke odnose u svijetu. Članovi Svetog Arhijerejskog Sabora, Episkopi Srpske pravoslavne crkve uvijek su bili i jesu patrioti i rodoljubi i uvijek su imali i imaju na srcu interese svoje zemlje, te se ne mogu nazvati neprijateljima države kad brane ugled Pravoslavne crkve, njene interese i crkvenu disciplinu. Sveti Arhijerejski Sabor smatra da je pitanje Svešteničkog Udruženja stvar unutrašnje crkvene prirode i crkvene discipline u našoj Crkvi. Stoga, ukoliko ovo Udruženje prelazi granice čisto staleške organizacije, ukoliko je ono crkveno i vjersko Udruženje, Sveti Arhijerejski Sabor je slobodan da o njemu rješava u svojoj nadležnosti u duhu crkvenih kanona, crkvenih zakona i propisa.
7. Sveti Arhijerejski Sabor stavlja u dužnost Svetom Arhijerejskom Sinodu da prednji zaključak što prije dostavi Državnoj komisiji za vjerske poslove". Po nalogu Sabora Sinod je 6. VI 1953. godine ovu odluku, odnosno ovaj svoj odgovor Saveznom izvršnom vijeću aktom dostavio Saveznoj verskoj komisiji. Međutim, Vjerska komisija je vratila istog dana ovaj akt Sinodu bez razmatranja. Zbog toga je Sabor sljedećeg dana 7. VI 1953. g. održao ponovo svoju sjednicu i odlučio da Saveznom izvršnom vijeću, odnosno Slobodanu Peneziću uputi jednu svoju delegaciju, sastavljenu od patrijarha Vikentija, mitropolita Damaskina i episkopa Jovana, sa ciljem da dade "potrebno usmeno obavještenje", tj. da usmeno izloži svoj odgovor Saveznom izvršnom vijeću. Drug Penezić, pak, nije primio ovu delegaciju i ona se poslije 2 dana iščekivanja - razišla. Time su odnosi između SPC i države bili faktički prekinuti. Prekinuti su međusobni kontakti do kojih je, ranije, povremeno dolazilo.

ZASJEDANJE SABORA:
Prva sjednica redovnog zasedanja Arhijerejskog Sabora održana je 31. maja 1954. godine u Beogradu u Patrijaršijskom dvoru pod predsjedništvom Patrijarha Vikentija. Poslije izvršenog čina prizivanja Sv. Duha u dvorskoj kapeli, koje je izvršio mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije uz asistenciju više episkopa, prešlo se u salu za sjednice Arhijerejskog Sabora. Sjednici su prisustvovali pored Patrijarha: mitrpolit crnogorsko-primorski Arsenije, mitropolit zagrebački Damaskin, episkop sremski Nikanor, episkop banjalučki Vasilije, episkop braničevski Hrizostom, episkop banatski Visarion, episkop budimski German, episkop šabačko-valjevski Simeon, episkop raško-prizrenski Vladimir, episkop šumadijski Valerijan, episkop budimljansko-polimski Makarije, episkop gornjo-karlovački Simeon, episkop zahumsko-hercegovački Longin, episkop timočki Emilijan, episkop niški Jovan i episkop pakrački Emilijan. Mitropolit dabro-bosanski Nektarije usljed bolesti došao je sa zakašnjenjem, tako da nije prisustvovao na dvema sjednicama. Od mitropolita i episkopa sjednici nijesu prisustvovali: mitropolit skopski Josif i episkopi: žički Nikolaj, bački Irinej i američko-kanadski Dionisije. U smislu člana 60, Ustava Srpske pravoslavne crkve konstatovan je potreban broj episkopa za donošenje punovažnih odluka. Sjednica od 4. 5. 54. g. počela je u 9 časova. Prije prelaska na dnevni red, Patrijarh je pročitao dopise koje su uputili neki episkopi Saboru. Poslije rješenja napred pomenutih pitanja prešlo se na čitanje izvještaja Sinoda Saboru. Izvještaj se odnosi na rad Sinoda od prošlog do ovogodišnjeg zasjedanja Sabora. Prema ranije utvrđenom dogovoru Nj. Sv. Patrijarh sa članovima Sv. Arh. Sinoda: episkopom braničevskim g. Hrizostomom, episkopom banatskim g. Visarionom i episkopom budimskim g. Germanom, išao je 15. aprila o.g. na sastanak sa predsjednikom Savezne vjerske komisije g. Dobrivojem Radosavljevićem u kabinetu g. Radosavljevića.

Štetno djelovanje mitropolita crnogorsko-primorskog Arsenija

Prisutni su bili i predsjednik Vjerske komisije NR Srbije Iso Jovanović i sekretar Savezne komisije Miloje Dilparić. Kada su gornje teme bile iscrpljene g. Radosavljević je pokrenuo izvjesna pitanja, kao pitanje episkopa Nikolaja, svešteničkog Udruženja, crkve u Makedoniji i saradnje crkve sa državom. Iz izlaganja g. Radosavljevića vidjelo se da Vlada želi da se episkop Nikolaj ukloni, razriješi dužnosti eparhijskog arhijereja, da se pravila svešteničkog Udruženja potvrde, da se "Makedonski problem" riješi izborom dvojice episkopa, Makedonaca, i da se cio Sv. Arh. Sinod privoli da sarađuje sa državom. Ova saradnja bi se naročito ogledala u odnosu prema strancima koji pohađaju našu zemlju i Pravoslavnu crkvu. Smatra se da su odnosi Pravoslavne crkve sa drugim crkvama u inostranstvu po prirodi stvari politička pitanja. Misli da bi naša crkva trebala da ima inicijativu u tim pitanjima i da se uvijek sa državom dogovara. Iz inostranstva dolaze predstavnici raznih crkava neprijateljski raspoloženi prema nama i Pravoslavnu crkvu smatraju kao neprijatelja današnje naše države. Patrijarh ne bi trebalo da primi svakoga od njih i za svaku sitnicu. Neka ih prima koje drugo svešteno lice. Sa Grcima treba zbog Hilandara, a i inače, oživjeti dobre odnose. Trebalo bi posjetiti Krf, Hilandar. Nije loše ići i u Antiohiju - Siriju. Za sve te stvari inicijativa može da poteče bilo od Sinoda bilo od države. Ističe negativan odnos nekih predstavnika crkve prema državi, na primjer mitropolit Arsenije. Mi smo vam dali materijal o njemu i vi nijeste ništa učinili. On bi mogao da dođe bez obzira što se protiv njega vodi istraga. On samo treba da se javi tamošnjim vlastima. Njegovi se postupci štetno odražavaju na naše odnose. Bilo je suđenje njegovim sveštenicima. Tu se javno govorilo o njegovom štetnom radu. Tako ne može dalje da ide. Vi treba da utičete da se tako ne radi. Na pitanje episkopa g. Visariona da li država insistira na priznanju svešte-ničkog Udruženja, g. Radosavljević je rekao: "Ne mogu to da kažem za prošlu godinu. Ali, iz govora druga Rankovića jasan je stav Vlade da treba da se potvrde pravila. Odluka Sabora je dobila politički karakter i sad kad bismo istakli da nam je stalo da se Udruženje prizna, ne bi bilo dobro. Nego, da nađemo način kako da se to pitanje riješi. Razmislite, dogovorite se i nađite načina. Mi smo sada malo popravili naše odnose, pa ne bi trebalo sada da ih kvarimo. Episkop Varnava je na uslovnom otpustu. On je osuđenik, određeno mu je mjesto boravka, prvo u Sarajevu, a sada u manastiru Gomjenici. Penziju dobija. Ne mora da ide na ljekarske preglede." U pregledu državne subvencije g. Radosavljević je rekao da će se i to pitanje riješiti u vezi sa popravljanjem odnosa i rješenjem drugih neriješenih pitanja. Na dan 21. maj 1954. godine održan je treći sastanak u Saveznoj vjerskoj komisiji. Prisutni su bili od strane države: g. Dobrivoje Radosavljević, Iso Jovanović, Petar Ivićević i Miloje Dilparić. Od strane crkve: Nj. Sv. Patrijarh srpski g. Vikentije, mitropolit crnogorsko-primorski g. Arsenije, episkop braničevski g. Hrizostom, episkop banatski g. Visarion i episkop budimski g. German. U toku razgovora g. Radosavljević je dodirnuo nekoliko pitanja, koja, kako on kaže, stoje neriješena između crkve i države. "Jedno od neriješenih pitanja je priznanje pravila svešteničkog Udruženja. Vi treba da nađete način kako ćete da to riješite. A kako, kada i u kojoj formi ćete to učiniti - to je vaša stvar". Kaže da je odluka Sabora o Udruženju sada anahronizam. G. Iso Jovanović je rekao da bi sve trebalo oprostiti i ne pominjati staro. G. Radosavljević je kazao, da kajanje može biti razno. Ako ima dobre volje, naći će se i način za rješenje. Potom se prešlo na pitanje crkve u Makedoniji. Nj. Sv. Patrijarh je istakao da je Inicijativni odbor preuranio sa razvodom brakova dvojice makedonskih sveštenika. Ti razvodi su nepravilni. Po bračnim pravilima to je sasvim drukčije. Izgleda da oni nijesu razveli građanski brak. Episkop Hrizostom:
"Meni se čini da smo mi počeli sa tanjega kraja, kako kaže Gorski vijenac. Mi ne verujemo da će ti kandidati proći u Saboru". G. Radosavljević:
"I crkvi i nama konvenira da se to pitanje riješi. Ako ovi kandidati (Nestor Popovski i Tomo Dimovski) ne odgovaraju - da se nađu drugi.

Crkva da radi svoj posao, a ne da se bori protiv poretka

Mogli bi i sami sveštenici u Makedoniji na skupštini da izaberu kandidate".
Predlaže Nj. Svetosti da ode u Makedoniju i obiđe 10 mjesta.
"Uvjerite se šta sveštenstvo želi. Mi ne postavljamo uslove. Hoćemo da osjetimo vašu dobru volju. A vi rješavajte pitanja onim redom koji je vama pogodan."
Njegova svetost:
"Da li taj Vaš plan ne bi naišao dolje na opoziciju?"
G. Radosavljević: "O tome bih morao da razgovaram sa drugovima Makedoncima. Da se zato sastanemo s Ljupčo Arsovim još jednom. On dolazi ovih dana". Nj. Sv. Patrijarh je tada umolio da se nađe način i puste na slobodu sveštenici, koji se po sudskim presudama nalaze na izdržavanju kazne po Kazneno-popravnim zavodima. G. Radosavljević:
"A, ja Vas molim, da Vi učinite da oni ne dolaze u zatvor".
Onda je Nj. Svetost pomenuo pitanje Nj. Vpr. mitropolita crnogorsko-primorskog g. Arsenija. Nj. Vpr. mitropolit g. Arsenije izlaže stanje i svoj lični položaj u Crnoj Gori i kaže da je tamo stanje teško. On je radio sa ljudima koje je zatekao, a nije ih postavio. Nije gonio one koji su u svešteničkom Udruženju, pa mu se, ipak, zamjerilo što je neke odlikovao, a što druge nije.
"Sve optužbe protiv mene okreću se oko svešteničkog Udruženja i zbog njega".
G. Radosavljević:
"Nije sve oko Udruženja. Ima i drugih i vi to znate. Tu se politika gura iza crkve i Udruženja. Neko misli da se krije iza crkve i svešteničkog Udruženja i da otuda vodi borbu protiv državnog poretka. Vi, g. mitropolite, znate šta ste radili i govorili. I drugi episkopi sprovode odluku Sabora i nijesu dospjeli do zatvora. Politika jedne grupe sveštenika i vaša dovela vas je pred sud. To je sada stvar suda. Još ima ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji se kriju iza crkve. Mi to ne dozvoljavamo nikome, pa ni vama, pa da ste tri puta mitropolit. Crkva treba da vrši svoj posao, a ne da se bori protiv poretka u zemlji. Klevetali ste organe vlasti, zastupali Ajzenhauera itd. Nije važna kafa, nego izjave date prilikom izbora Ajzenhauera. Gledao sam izveštaj Javnog tužioca. Rekli ste da je bilo prinude, a utvrđeno je da toga nije bilo. Bilo je nekih priželjkivanja da bi, čak, bio dobar i atentat protiv maršala Tita. Važno je za sređivanje odnosa između crkve i države da se crkva ne koristi u političke svrhe. Srpska pravoslavna crkva treba da se pomiri s državnim uređenjem i da gleda svoj posao. Na toj osnovi da radimo na sređivanju odnosa. Vaša stvar, mitropolite, je pred sudom i vi to tamo rješavajte. Nije tačno da ste vi zbog Udruženja pozvani na odgovornost. Tako isto i vaši sveštenici. Sami su to oni izjavili. Vi ste rekli i potpisali da su sveštenici izdržali torturu. Toga nije bilo". G. Mitropolit: "Kad sam vidio Vujaša bio je blijed kao smrt". G. Radosavljević: "Prirodno je da onaj ko sjedi u zatvoru ne može biti kao onaj koji se kreće po suncu. Molio bih vas da vi to kod suda raščistite. Da i vi pomognete da se odnosi između crkve i države srede. Pomozite da se i druga pitanja pravilno riješe". Mitropolit Arsenije: "Nikad nijesam bio reakcionar". Navodi svoj govor pri ustoličenju. G. Radosavljević: "Odrecite se borbe protiv ovog državnog uređenja. Da se ujedinimo i pomognemo". Episkop Visarion: "Mi želimo da nam pomognete da se nađe forma, kako da se odluka Sabora izvrši". G. Radosavljević: "Država ne stoji iza toga (svešteničko Udruženje). Mi ih pomažemo. Pozovite Udruženje pa njima sve kažite i s njima to riješite". S ovim je ovaj sastanak završen i zakazan novi kad dođe Ljupčo Arsov. Naredni sastanak održan je u zgradi Patrijaršije 24. maja 1954. godine, u petak od 11.30 do 13.15 časova. Prisutni: Nj. Sv.
Patrijarh sa svim članovima Sv. Arh. Sinoda, a od strane države: g. Dobrivoje Radosavljević i g. Ljupčo Arsov. G. Radosavljević moli Nj. Svetost da upozna g. Arsova s našim razgovorima o eventualnom popunjavanju eparhija u NR Makedoniji. Nj. Svetost izlaže opširno situaciju. Kaže da se protiv predloženih kandidata za episkope u NR Makedoniji, Nestora Popovskog i Tome Dimovskog, dižu glasovi kritike. Smatra da je razvođenje njihovih brakova preuranjeno, a i nepravilno sprovedeno. Ističe da naša crkva ne želi nikome da natura svoje kandidate. Pao je bio predlog da samo sveštenstvo u NR Makedoniji na svojim skupštinama izabere kandidate. Kad bi se tako postupilo Sabor bi imao neku osnovu da sastavi niti, koje su prekinute više od deset godina.