Boro Milović
Vjerske slobode u Crnoj Gori

Religija, još od svog postanka, teži da objasni smisao univerzuma i da ljudima da objašnjenja vezana za život i smrt. Vjernici, kao ljudi koji pripadaju određenoj religiji suočavaju se sa mnogobrojnim izazovima, koje ta pripadnost donosi. Religija može biti izvor sukoba, previranja i krvavih ratova, a vjerska sloboda donosi pravo na vlastitu vjeru bez ometanja od strane drugih. Sloboda vjeroispovjesti predstavlja temelj ljudskog dostojanstva i jedno je od osnovnih ljudskih prava. Nažalost u većini religija se javlja veliki broj ljudi koji nemaju tolerantnosti prema pripadnicima drugih religija, i time stvaraju osnovu za razvoj vjerskog fundamentalizma. Taj vjerski fundamentalizam, štoviše, predstavlja pobunu protiv tekovina koje moderna civilizacija nosi, odnosno pobunu protiv pluralizma u svako smislu, a pogotovo vjerskog. Pokušaću da opišem stanje vjerskih sloboda u Crnoj Gori, kako iz mog ugla, tako i koristeći se primjerima koje su određene vjerske zajednice u Crnoj Gori navodile kao glavne izvore vjerske netolerantnosti u Crnoj Gori.

Balkansko poluostrvo preživjelo je velike pokolje tokom svoje istorije. U biti, ti su sukobi bili međunacionalni, i naročito međuvjerski. Dakle, Balkan je osuđen na multikulturalnost i multikonfesionalnost, iako su oni dosad bili prožeti sukobima. Posljednja decenija je dokazala da čak i jedna uspješna zemlja, zasnovana na „bratstvu i jedinstvu“ nije mogla izbjeći masovni pokolj. Naravano, između ostalog, osnova i ovog sukoba je bila vjerska. Fundamentalizam je buktao sa svake strane, a bilo je na hiljade mrtvih pripadnka i jedne, i druge i treće konfesije. Uzroci za ovakvu netrpeljivost su razni. Balkan se nalazi na liniji razdvajanja između velikih svjetskih religija, i većina njegovih zemalja imaju šarolik vjerski sastav stanovništva. Prethodna decenija, “oslobođena komunističkih stega” bila je obilježena oživljavanjem i ponovnim aktiviranjem religija i vjerskih zajednica, koje nijesu mogle funkcionisati za vrijeme komunizma, pedeset godina unazad. Tako je ponovno stečena vjerska sloboda bila osnovna odlika mladih balkanskih demokratija. Ali, kao što sam napomenuo, u deceniji koja je za nama, desili su se krvavi sukobi u kojima se nijesu poštovali ni običaji rata, a kamoli vjerske slobode. Zato je i dan danas na balkanu lakše pronaći vjersku netoleranciju, nego toleranciju. No, za to bi bilo potrebno sagledati istorijski tok razvoja vjera na Balkanu i njihov odnosa sa nacionalizmom tokom godina. Ono na što se trebamo osvrnuti sada i ovdje, jeste primjena međunarodnih standarda o vjerskim slobodama. Koliko se primjenjuju u razvijenim državama svijeta, a koliko kod nas? Svjedoci smo glasnog osuđivanja mučenja ljudi, samo zbog njihove pripadnosti određenoj religiji, borbe za puštanje na slobodu onih koji su zatvoreni zbog svog vjerskog opredjeljenja i borba za zaštitu vjerskih manjina u raznim krajevima svijeta. To je dio univerzalnih prava koje ne samo da pokušavaju zaštititi vjerske manjine i prave vjernike, već i spriječiti zloupotrebe, poput korišćenja vjere za opravdavanje nasilja. Osnova svakog građanskog društva i države, zasniva se na poštovanju vjerskih sloboda. Njihovo dosljedno sprovođenje spriječava vjerski ekstremizam i fundamentalizam i na taj način štiti slobodu ljudi. Poštujući vjerska prava, poštujemo život i ljudsko dostojanstvo. Vjerske slobode podstiču miran suživot pripadnika različitih konfesija. Zemlje koje poštuju vjersku slobodu pomažu udaranju temelja demokratije i vladavine prava. Vjerske slobode zauzimaju važno mjesto u nastojanju da se oblikuje sigurniji, pravedniji i mirniji svijet. Za sada se u većem dijelu svijeta može reći da vjerske slobode traju samo kao ideal dok prijetnje fundamentalista nikako da prestanu. Iako veliki broj ljudi živi u slobodi širom svijeta, danas daleko veći broj njih još uvijek pati zbog raznih režima, autoritarnih vladara i netolerantnih sistema. Sloboda je možda za mnoge realnost, ali je takođe za mnoge druge samo veliki san. Svjedoci smo da se vjerske slobode sve više i više cijene kao univerzalni princip, iako se u velikom broju zemalja krše. Mnogi ljudi i dalje pate zbog svoje pripadnosti vjeri ili iskazivanjem vjere, dok mnoge vlade odbijaju da priznaju ili da zaštite to prirodno i univerzalno pravo. To što vjernici pristaju da trpe ovakvo stanje, koje često uključuje i mučenja, zatvaranja, pa čak i smrt, dokazuje nam kakva je odlika njihove vjere. Neki su, dakle, spremni trpjeto sve ovo, i i dalje pripadati svoj religiji.

Crna Gora je kroz svoju istoriju prolazila kroz teške periode. Ratovi koji su se vodili na Balkanu, uticali su i na stanje u njoj. Međutim, Crna Gora je uspjela da sačuva bogatu tradiciju međuvjerske tolerancije. U kratkim crtama ću predstaviti glavne osobine religije u Crnoj Gori, a zatim iznijeti postojeće probleme. Sociološka istraživanja koja su sprovođena osamdesetih godine ukazivale su da je u odnosu na bivše jugoslovenske sredine, stepen klasične religioznosti bio najniži u Crnoj Gori i po podacima iz 1985. godine nije prelazio 19 procenata. Ista istraživanja pokazuju da su se tokom devedesetih dogodile značajne promjene u tom smislu, tako da se već 1993. godine bilježi podatak da je religioznost prisutna kod čak 69 procenata ispitivane populacije.
Postavlja se pitanje, što je odjednom navelo ljude da postanu vjernici u tolikom broju. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Crnoj Gori se 69 odsto stanovništva izjasnilo kao pripadnici pravoslavne vjere. Postotak zastupljenosti islamske vjeroispovjesti je iznosio oko 19,18 odsto, dok je katolika bilo oko 4,5 procenata. Ostatak su bili građani koji su pripadnici neke druge vjeroispovijesti ili su se izjasnili da nijesu vjernici. Slične podatke bilježi i najnoviji popis koji je održan u Crnoj Gori. Što se poštovanja vjerskih prava tiče, kroz crnogorsku istoriju nalazimo nekoliko bitnih momenata. Osim istrage poturica, ili nekih drugih nemilih događaja istorija bilježi nekoliko pozitivnih primjera u smilsu poštovanja vjerskih sloboda. Neposredno nakon Berlinskog kongresa 1878 godine, Crna Gora se obavezala da poštuje prava ljudi islamske vjeroispovjesti, koji su mahom živjeli na novim, pridobijenim teritorijama. Tako se apelovalo na stanovništvo, da ne napušta pomenute teritorije, i da im se apsolutno garantuje poštovanje svih vjerskih sloboda. Drugi primjer nalazimo, ubrzo poslije Berlinskog kongresa. Naime, 1886 godine između Crne Gore i Vatikana sklopljen je ugovor nazvan „Konkordat“. Crna Gora je prva država koja je prihvatila takav sporazum, a potpisali su ga Knjaz Nikola i papa Leo XIII. Tim ugovorom, Crna Gora je priznala katoličkoj manjini na svojoj teritoriji sva prava vezana za slobodno ispovijedanje religije. Posljednji u nizu pozitivnih primjera, nalazimo u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905 godine. U članu 40. se kaže da je državna vjera u Crnoj Gori istočno – pravoslavna. Posebno se napominje da, pored autokefalne Crnogorske Pravoslavne Crkve sve priznate vjeroispovjesti jesu slobodne u Crnoj Gori. Tako se i prvim Ustavom garantuju prava vjerskih manjina. Posmatrajući period od posljednjih deset godina, stiče se utisak, da kako vrijeme protiče, u Crnoj Gori sve više jača vjerska tolerantnost i svijest o multikonfesionalnom društvu. Tako nije na odmet primijetiti da su pripadnici muslimanske ili katoličke vjeroispovjesti veoma rijetko dolazili u situaciju da im se osporava neko pravo na vjersku slobodu. Čak i kada se to desilo, bilo je učinjeno od strane pojedinaca, a ne sistematsko nepoštovanje od strane države. Građani pravoslavne vjeroispovijesti jesu najbrojnija religiozna grupa u Crnoj Gori. Međutim tu nastaje najveći problem. Oni su podijeljeni po nacionalnom, ali i po crkvenom pitanju. Tako, dio Crnogoraca od 1993 godine, vjerske obrede obavlja u restauriranoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a drugi dio njih, zajedno sa velikim brojem pravoslavnog stanovništva koje se izjašnjava Srbima, obrede obavlja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Rijetkost je naići na ovakav problem u vjerskim slobodama. Dakle, pripadnici vjerskih manjina, generalno imaju sva vjerska prava ispoštovana, dok se glavni problem javlja između predstavnika dominantne konfesije u jednoj državi. Tako imamo primjere da predstavnici i jedne i druge crkve, tvrde da su im ugrožena elementarna prava. Prije nego navedem neke od primjera, napomenuo bih i sljedeću stvar. Velike tenzije koje su vladale među pripadnicima dvije Pravoslavne crkve, od osnivanja Crnogorske Pravoslavne crkve su, mora se priznati dosta ublažene. Na prvim proslavama Badnje večeri na Cetinju, mogli su se vidjeti kordoni policije između pripadnika jedne i druge crkve. Naelektrisana atmosfera bila je i drugim gradovima gdje bi CPC pokušavala da napravi svoje skupove. Za razliku od vremena od četiri, pet godina unazad, danas se može primjetiti normalna atmosfera bez policije, i to ne samo na Cetinju, već i u velikom broju crnogorskih gradova, u kojima već tradicionalno obje crkve obavljaju svoje obrede. Ipak, još uvijek se mogu naći sporadična osporavanja po pitanju prava nad vjerskim objektima, a nemile scene dešavaju se i u Beranama, gdje su pristalice Srpske Pravoslavne crkve više puta pokušale da „zabrane“ proslave Badnje večeri. To je direktno kršenje svih međunarodnih konvencija o vjerskim slobodama, jer se pripadnicima jedne vjerske zajednice ne dozvoljava obavljanje vjerskih obreda. To se manifestuje i kao ugrožavanje temeljnih ljudskih prava pravoslavnih Crnogoraca i kao ozbiljan problem na crnogorskoj političkoj sceni. Dakle, na pravoslavno stanovništvo (Crnogorce i Srbe) otpada oko 70 posto građana Crne Gore. Odredba člana 11. Ustava Republike Crne Gore kaže da sve vjeroispovijesti (Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, Rimokatolička crkva i druge, kojih je registrovano četrdeset) odvojene su od države i ravnopravne su i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Država ima pravo materijalnog pomaganja. Prema članu 34, Crna Gora je i demokratska republika. Dakle, crkva je odvojena od države u punom smislu i elementarno je pravo svakog građanina da slobodno, javno ili privatno, ispovijeda svoju vjeru. S obzirom da u Ustavu Crne Gore ne postoji upisana državna crkva, logično je da su sve konfesiju u potpunosti jednake. Jedan od glavnih problema koji su se javili, bilo je i registrovanje vjerskih organizacija. Tako su, opet pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti jedne druge optuživali za nelegalnu registraciju, odnosno bespravno držanje objekata. Simptomatično je to što i pripadnici Srpske i Crnogorske Pravolsavne crkve imaju žalbe na neravnopravnost u odnosu na pripadnike ostalih nacija i konfesija. Crnogorska pravoslavna crkva, svoj status definiše nelegalnim ukidanjem 1920. godine, dekretom regenta Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevica. Tada je Srpska pravoslavna crkva postala zvanična crkva u Crnoj Gori, prisvojivši oko 650 crkava, manastira i imanja Crnogorske crkve. Nakon pada komunističke vlasti, obnovljena je Crnogorska pravoslavna crkva, Od tada, pa do danas ona se bori za rješenje svog statusa. CPC daje žalbe da njeni Sveštenici obrede moraju obavljati pod vedrim nebom, jer Srpska Pravoslavna crkva neće da vrati prisvojene hramove. Takođe se navodi da država finansijski pomaže Srpsku i Katoličku crkvu, kao i Islamsku vjersku zajednicu, a da to jedino ne čini za Crnogorsku crkvu. Srpska crkva, s druge strane ima svoje argumente i napada CPC po raznim osnovama. Pozivajući se na univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, SPC optužuje drugu stranu za bjesomučne napade na djecu sveštenika i vjernika, učenike Bogoslovije sv. Petra Cetinjskog, monahinje, monahe, sveštenike i vjernike. Poseban akcenat stavljaju na “skrnavljenje” i “otimanje” imovine mitropolije crnogorsko-primorske. Tako se ređaju primjeri kamenovanja, upadanja i prisvajanja srpskih crkava od strane pristalica Crnogorske Pravoslavne crkve. Neki od ovih objekata su: hram Sv. Đorđa u Ćeklićima, crkva Sv. Đorđa u selu Tomići, hram u Očinićima, crkva Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, crkva u Milijevićima i druge. Svi navedeni objekti su, kako navodi Srpska Pravoslavna crkva, bili napadani, pljačkani ili preuzimani, a u pojedinim su i spaljivane ikone Sv. Save. Posebno dugačak spisak SPC navodi u prilog fizičkih napada koji su vršeni na njene pripadnike, vjernike, svještenike i učenike, uglavnom na Cetinju. Iz navedenih primjera se jasno vidi da je jaz između Srpske i Crnogorske Pravoslavne crkve toliko veliki, vjerovatno mnogo veći, nego između pripadnika potpuno različitih konfesija. U svakom slučaju član 18. Pakta o Građanskim i političkim pravima, Evropska konvencija i sam crnogorski ustav propisuju pravo na slobodu religije i javno ispovijedanje, te je očigledno da ga i jedna i druga strana krše, a istovremeno bivaju diskriminisani. Uprkos svemu, Crna Gora ima bogato iskustvo konfesionalne i nacionalne tolerancije kroz istoriju. Jedan posebno zanimljiv primjer je iznošenje krsta svetog Vladimira Dukljanskog pred jednu crkvu u blizini Bara, u kojoj tradicionalno učestvuju pravoslavci, katolici i muslimani. Često se dešavalo, i dešava se da u istoj crkvi obrede obavljaju i pravoslavna i katolička crkva. Poremećeni odnosi između Crnogorske i Srpske crkve gorući je problem, u pogledu vjerskih sloboda u Crnoj Gori. Nažalost, ovo nije samo pitanje crkve jer je to uticalo i na produbljivanje starih nacionalnih i političkih podjela u Crnoj Gori između samih Crnogoraca i Srba. Crnogorska vlast mora da učini sve kako bi popravila odnose dvije pravoslavne crkve. Čineći to, ona će popraviti stanje vjerskih sloboda u cjelini i time doprinijeti mirnom suživotu svih. Zato u Crnoj Gori ne smije biti privilegovane crkve, jer bi se time kršilo više odredbi Ustava - o odvojenosti vjeroispovijesti od države, o ravnopravnosti vjeroispovijesti, o slobodi misli i udruživanja, o slobodi vršenja vjerskih obreda i vjerskih poslova.. Poseban značaj imaju niz odredbi međunarodnih dokumenata i ugovora, koje se moraju poštovati. Zato se Crna Gora mora nadati i pritiscima međunarodne zajednice kako bi se ispoštovali principi koje propisuju internacionalni dokumenti. Ona imaju status imperativnog prava a time i dodatni legitimitet. Pravo na slobodno ispovjedanje vjere je jedno od najprirodnijih i najintimnijih građanskih prava i u multikonfesionalnoj sredini, kakva je Crna Gora, ona se moraju poštovati.