|
|
|
|
Mr Zvezdan Folić: VJERONAUKA I MEĐUKONFESIONALNI ODNOSI U CRNOJ GORI OD 1945 - 1965. Nakon Drugog svjetskog rata nova vlast u Crnoj Gori, u skladu sa ideološkim nazorima, započela je proces ubrzane sekularizacije; istoriograf Zvezdan Folić piše o smanjivanju uticaja vjerskih institucija na školstvo, kao i o međukonfesionalnim odnosima do sredine šezdesetih godina Teološka misao nepoželjna u oblikovanju svijesti učenika Izgradnja novog školskog sistema u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata implicirala je, pored ostalog, i odbacivanje teološke misli u oblikovanju svijesti učenika. Praksa religijskog mišljenja i uticaj vjerskih institucija trebalo je da gube društveni značaj i preko njihovog eliminisanja iz nastavnog procesa. Novi obrazovni metodi, prožeti principima dijalektičkog materijalizma, nijesu dopuštali svođenje stvarnosti na nešto što je metafizičko ili samo duhovno. Prošlost se, takođe, mogla isključivo objasniti putem prirodnih procesa, događaja koji se empirijski mogu dokazati. Naznake nove prosvjetne politike u Crnoj Gori predočene su 8. novembra 1944. u Nikšiću na konferenciji prosvjetno-kulturnih radnika. Isticano je da se škole moraju osavremeniti, posvetiti što većem broju učenika i njihovoj kulturnoj i prosvjetnoj edukaciji, okrenuti budućnosti. Postupno umanjivanje značaja vjerske nastave nagovijestila je odluku Povjereništva za prosvjetu CASNO-a kojom je vjeronauka proglašena za fakultativni predmet. Učenici su mogli pohađati časove vjeronauke jedino uz odobrenje svojih roditelja. Nastava iz ovog predmeta izvođena je prve poratne godine u jednom broju crnogorskih šкola. Nedostatak vjeroučitelja i opšte, loše stanje školskih objekata, onemogućavali su njeno masovnije pohađanje i uspješnije odvijanje. Ustavno načelo o odvajanju crkve od škole u Crnoj Gori je veoma brzo operacionalizovano. Na Četvrtoj sjednici Ministarstva savjeta NR Crne Gore, održanoj 16. marta 1946, odlučeno je da se ukine vjerska nastava u crnogorskim školama. Zatim je Ministarstvo prosvjete NR Crne Gore uputilo 23. marta 1946. raspis školskim organima u kojem je zahtijevalo ukidanje vjerske nastave u školskim prostorijama. Zatečeni ovim odlukama, predstavnici vjerskih zajednica su nastojali da što bolje osmisle izvođenje vjerske nastave. Protojerej Nikola Marković, predsjednik Crkvenog suda na Cetinju, u brojnim apelima upućenim meritornim organima pokušavao je da vjeronauku ponovo uvrsti u školske programe ili makar da se omogući njeno odvijanje u školskim prostorijama. Pošto su ove molbe bile odbijene, Crkveni sud CPM je 30. jula 1946. poslao cirkularni dopis arhijerejskim namjesništvima u eparhiji, u kojem su data uputstva za organizovanje vjerske nastave u novonastalim okolnostima. Ovim uputstvom predviđeno je da sveštenici pokušavaju pridobiti pojedine vjernike koji bi jednom nedjeljno na par sati ustupali svoju kuću ili lokal za obavljanje vjerske nastave. Iz arhijerejskog namjesništva u Titogradu, pristizali su samo nepovoljni odgovori, jer tamošnji sveštenici nijesu mogli ubijediti nijedno lice da ustupi svoje prostorije za izvođenje vjerske nastave. Ravnodušnost pravoslavnih vjernika bila je, po svemu sudeći, prisutna i na ostalim područjima Crne Gore, pošto preko dostupne dokumentacije uočavamo da pravoslavni sveštenici nijesu obavljali vjersku nastavu u periodu koji nas interesuje. Vremenom je slično raspoloženje obuzelo i pravoslavni kler, pa su težnje za izvođenje vjeronauke bile sve rjeđe, da bi ne dugo zatim i potpuno usahle. Obnoviti institucije u Crnoj Gori ukinute 1918. Princip odvajanja crkve od države reflektovao se i na izvođenje vjerske nastave kod islamskih vjernika. Vjerska nastava se tokom 1946. godine izvodila u mektebima u Ulcinju, Baru i Rožajama. Njihovo djelovanje je ubrzo prekinuto, pa islamski vjernici od početka 1947. godine nijesu pohađali vjersku nastavu. Ponovno odvijanje vjerske nastave kod dijela pripadnika IVZ u Crnoj Gori uslijedilo je u kasnijem periodu. Proklamovani zakonski paragrafi najslabije su uticali na redukciju vjerske nastave kod vjernika rimokatoličke crkve u Crnoj Gori. Početna strepnja i nespokojstvo bili su brzo prevaziđeni. Agilnost i prilagodljivost sveštenika, ali i odanost i duboka religioznost rimokatoličkih vjernika bili su u više slučajeva iznad nastojanja novih vlasti da maksimalno minorizuje izvođenje vjerske nastave. Vjeronauka se najredovnije i sistematski izvodila u rimokatoličkim crkvama u Boki Kotorskoj. Otpuštene katihete, pretežno pravoslavne crkve, bile su “prekvalifikovane” u profesore pojedinih nastavnih predmeta u osnovnim i srednjim školama. Proces laiciziranja školstva nije dopuštao izvođenje nastave sveštenicima u njihovoj uniformi, odnosno odjeći. Odlukom Ministarstva prosvjete NR Crne Gore od 17. septembra 1946. zabranjeno je rimokatoličkim redovnicima Elekti Laštuvki i Nivardi Birtić izvođenje nastave u osnovnoj školi u Herceg Novom. Istiskivanje vjerske nastave valja sagledati u okviru nove kulturno-prosvjetne politike crnogorskih vlasti. Prosvjetni sistem je imao svoje obrazovne i naučne metode a, sem toga, nije ni pomišljao da toleriše subjekte sa kojima se nalazio u krajnje ideološkom nesaglasju. Podizanjem niskog obrazovnog nivoa i težnje za emancipacijom stanovništva, takođe su uticali na laicizirani prosvjetni model. Predratno stanje je reprodukovalo analfabetizam i stoga je težište početnog prosvjetnog poduhvata bilo stavljeno na opismenjavanje stanovništva. U periodu 1945 - 1951. bilo je opismenjeno čak 58.000 lica u Crnoj Gori. Osobita pažnja poklanjala se albanskoj nacionalnoj manjini, koja u predratnom razdoblju nije mogla slušati nastavu na maternjem jeziku. Samo u periodu 1945 - 1948. u Crnoj Gori otvoreno je 27 osnovnih, jedna viša osnovna i jedna sedmogodišnja šкola sa nastavom na albanskom jeziku. Ovaj broj šкola uvećavan je i narednih godina. Prvi put u školskim klupama našla se i brojna ženska populacija, naročito islamske vjeroispovijesti, koja je u ranijim vremenima, uglavnom zbog tradicionalnih stega bila isključena iz školskog procesa. Negativno predratno iskustvo i kruta privrženost ideološkim načelima uticali su da se izvođenje vjerske nastave doživljava i kao način opstruiranja profilisanog školskog sistema. Izučavanje vjeronauke apriorno je shvatano kao dokaz neprihvatanja nastavnih sadržaja u školama. Petru Perkoliću, parohu u Šestanima kod Bara, mjesne vlasti su onemogućavale održavanje časova vjeronauke. Pravosudni organi u Baru su u maju 1948. zaplijenili 450 katehizama namijenjenih djeci III i IV razreda osnovne škole. Žalbe barskog nadbiskupa Nikole Dobrečića bile su bezuspješne, i pored toga što je upotreba ovih katehizama bila odobrena od strane Ministarstva prosvjete u NR Hrvatskoj. Administrativne mjere, nakratko, dale su očekivani efekat. Izvođenje vjeronauke od strane rimokatoličkih pastira bilo je od 1949. godine, jedno vrijeme, prekinuto u barskom srezu. Nema ravnodušnosti kada je riječ o obrazovanju mladih U zaključcima Politbiroa CK KPJ od 22. januara 1952. naglašeno je da se vjerska nastava može izvoditi u vjerskim objektima (crkvama, džamijama itd), ali ne i u privatnim stanovima, župskim kućama, privatnim stanovima sveštenika i slično. Po ovom pitanju zauzeto je jedinstveno stanovište. Podvučeno je da se mora voditi briga o aktivnostima sveštenika prilikom izvođenja vjerske nastave, odnosu klera prema organima vlasti, eventualnim zloupotrebama vjerske nastave u političke svrhe. Josip Broz Tito je 29. aprila 1952. u razgovoru sa predstavnicima prosvjetnih radnika u Jugoslaviji istakao da državni organi ne progone vjerske zajednice, ali da ne mogu ostati hladnokrvni prema obrazovanju mlađih naraštaja. Želja za izvođenjem vjerske nastave bila je naročito izražena kod islamskih vjernika u Crnoj Gori. Zanimljivo je da najviši organi IVZ u Crnoj Gori nijesu dijelili takvo mišljenje. Čelnici Vakufskog sabora Crne Gore su na petom redovnom zasjedanju, održanom 2. juna 1951, uzgredno konstatovali da pripadnici IVZ mogu dobiti vjersko obrazovanje u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu i da to pitanje ne treba više razmatrati. Vjernici IVZ u Crnoj Gori bili su uporni i veoma često su slali zahtjeve organima vlasti i svojim vjerskim predstavnicima u vezi sa obezbjeđivanjem vjerske nastave. Ne obazirući se na apele svojih vjernika, vođstvo Ilmije u Crnoj Gori je 19. maja 1952. godine dalo prioritet sljedećim aktivnostima: “Zadatak je članstva da ubjeđivanjem otkloni sva takva nazadna mišljenja da se u današnjim uslovima otvaraju mektebi”. Zahtjevi za predavanje vjeronauke bili su aktuelni i narednih godina kod dijela islamskih vjernika u Crnoj Gori. O ovom, kao i drugim pitanjima, diskutovalo se 31. jula 1958. kada je reis-ul-ulema Sulejman Kemura posjetio Pljevlja u kojima su mu lokalne vlasti priredile svečani doček. Dotičući problematiku vezanu za vjersku nastavu, reis Kemura je podvukao značaj sticanja osnovnih pojmova iz vjeronauke, a zatim je istakao da se tom prilikom kod vjernika mora razvijati i ljubav prema svojoj domovini. Odobravao je izvođenje vjerske nastave pod uslovom da se ona odvija u skladu sa zakonskim propisima. Želja vjernika i reisova podrška bili su od presudnog značaja za otpočinjanje vjerske nastave pripadnika IVZ u Pljevljima. Nastavu je izvodio penzionisani imam Mehmed Coković, a ona se odvijala u neuslovnim prostorijama. Predavanja iz vjeronauke trajala su samo do kraja oktobra 1958. godine. Sa ovim radom bili su nezadovoljni i predstavnici lokalne vlasti, ali i član Saborskog odbora IVZ iz Pljevalja koji nije imao povjerenja u pedagošku i obrazovnu svrhovitost ovako izvođene nastave. Upornost i istrajnost islamskih vjernika oko uvođenja vjerske nastave realizovana je 1962. godine, kada je Komisija za vjerska pitanja u NR Crnoj Gori odlučila da se vjeronauka predaje u Ulcinju, Pljevljima i selu Rosulama u Bukovici kod Pljevalja. Brojnost vjernika i njihovih molbi za izvođenje vjeronauke bio je osnovni parametar za donošenje ove odluke. Katehizacija djece islamskih vjernika nije, i pored dobijene dozvole, otpočela u Pljevljima. Postavljeni imam, odustao je od stupanja na dužnost vjeroučitelja, uprkos tome što mu je u Pljevljima bio obezbijeđen dvosoban stan, solidna mjesečna primanja i ostale beneficije. Pravoslavno sveštenstvo bez obrazovnog autoriteta U Ulcinju je za kratko vrijeme bilo upisano 110, a u Rosulama 70 učenika za pohađanje vjeronauke. Nastava se izvodila sa dva časa nedjeljeno u vanškolsko vrijeme. Početne ocjene o izvođenju vjeronauke i uspjehu učenika bile su povoljne i zadovoljavajuće. Ovi pozitivni utisci su, po svoj prilici, podstakli i islamske vjernike iz Tuzi kod Titograda i Mrkojevića kod Bara, da zatraže dozvolu za izvođenje vjeronauke za svoju djecu. Nedostatak potrebnih uslova spriječio je realizaciju ove inicijative. Nastava vjeronauke u pomenutim mjestima ubrzo je počela da gubi privlačnost kod islamskih vjernika. Broj učenika bivao je sve manji, pa je 1964. godine katehizacija u Rosulama obuhvatala 35, a u Ulcinju samo 25 učenika. Veliko osipanje bilo je uzrokovano i neredovno izvođenom nastavom. Rimokatolički kler je pridavao ogromnu pažnju izvođenju vjerske nastave, tretirajući ovo pitanje nezaobilaznom sastavnicom u edukaciji svojih vjernika. Ta istrajnost uslovila je ne samo održavanje vjerske nastave u Boki Kotorskoj, već se od sredine pedesetih godina odvijala i u drugim crnogorskim sredinama. Tačnije, obnovljeno je njeno izvođenje u Baru a jedno vrijeme izvodilo se u Gusinju. Sveštenik Milorad Defar župnik u Gusinju, obavljao je katehizaciju djece u privatnom objektu i stoga je 1958. godine bio kažnjen sa 15 dana zatvorske kazne. Nastavu vjeronauke 1964. godine pohađalo je 273 djece rimokatoličke vjeroispovijesti, što je pokazivalo jedan trend rasta, ali i očuvanja učenja i reputacije rimokatoličkih pastira i crkve u Crnoj Gori. Pravoslavni sveštenici u Crnoj Gori, kao što smo ranije rekli, nijesu izvodili vjersku nastavu poslije njenog ukidanja iz školskih programa 1946. godine. Ovo sveštenstvo jednostavno nije uspjelo da se prilagodi novonastaloj situaciji, niti da pronađe ubjedljivije načine djelovanja u pridobijanju svojih vjernika za izučavanje vjeronauke. Sekularizacija školstva već je na samom početku proizvela gubljenje obrazovnog autoriteta kod pravoslavnog klera, što on neće uspjeti da povrati. Napokon, i ogromna većina stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti prihvatila je obrazovne metode novog školskog sistema, kao i svjetovni pogled na život. INTERKONFESIONALNI ODNOSI: Pojam interkonfesionalnih odnosa ima široko značenje i često nadilazi okvire prostog odnosa među vjerskim zajednicama i svakodnevne komunikacije između pripadnika različitih konfesija. Ključni elemenat koji determiniše ove odnose predstavlja uspostavljena politička klima, obrazovno-politički nivo stanovništva, istorijsko nasljeđe i, dakako, vjerska panorama određene teritorije. Pošto je odnos države prema vjerskim zajednicama istorijski promjenljiva kategorija, ta relacija se po pravilu reflektuje i na interkonfesionalne odnose. Poučeno gorkim i bolnim iskustvom iz Drugog svjetskog rata, novo jugos-lovensko rukovodstvo je pored iskrenog opredjeljenja za normalni suživot svih svojih građana, nastojalo da i pravnom regulativom neutrališe oživljavanje demona nedavne prošlosti i time ulije sigurnost i bezbjednost kod stanovništva. Predsjedništvo AVNOJ-a je već 24. maja 1945. donijelo Zakon o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora. Ovim zakonom sankcionisano je svako pružanje povlastica i prednosti građanima DFJ na osnovu njihove nacionalne, vjerske i rasne pripadnosti. Visoke kazne za raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje Donesen u vremenu strahovitih ožiljaka prošlosti i želje nosilaca vlasti za što bržom konsolidacijom društvenih i političkih prilika, zakon je propisivao oštre, u pojedinim slučajevima i drakonske kazne za počinioce ovih krivičnih djela. Tačnije, sankcije su se kretale od kazne zatvorom, gubitka nacionalne časti, pa čak do smrtne kazne. Krivični zakonik FNRJ donesen 1951. godine takođe je propisivao visoku kaznu za izazivanje i raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje i ona je iznosila čak petnaest godina zatvora. Za vrijeđanje građanina na nacionalnoj i vjerskoj osnovi bila je propisana sankcija od dvije godine lišenja slobode. Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti tretiralo se kao krivično djelo protiv naroda i države i u krivičnim zakonicima donesenim 1959. i 1965. godine, a za počinioce je bila propisana kazna strogog zatvora u trajanju do dvanaest godina. Podizanje međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa na veći nivo od zatečenog bilo je jedna od prioritetnih djelatnosti crnogorskog državnog i partijskog rukovodstva. Ta težnja skoro neprestano je emitovana na mnogobrojnim konferencijama i sastancima, a napisi sa tim porukama bili su veoma prisutni i na stranicama “Pobjede”. Nastojalo se da se ostvari i veći stepen zbližavanja između građana različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, i otklone izvori nesuglasica i eliminišu istorijski potrošene kategorije. Najjače teorijsko sredstvo u premošćavanju ovog problema bili su postulati marksističkog učenja koji su, pored ostalog, popularisali humanost, solidarnost, energično i beskompromisno odbacivali teze o “grešnim narodima”. Crnogorsko državno rukovodstvo je i u praksi ovom osjetljivom problemu prilazilo s velikom ozbiljnošću i odgovornošću. Stremilo je da i preko učinjenih djela ubijedi i uvjeri sve svoje građane da Crnu Goru i socijalističku Jugoslaviju iskreno dožive svojom državom. Povjerenje se naročito željelo utkati u svijest muslimanskog naroda koji je u toku rata bio najviše izložen četničkim represalijama. Veliku podršku ovim htjenjima pružali su i pojedini islamski sveštenici, poput Hasana Šlakovića, imama iz Bara, koji je predstavnicima lokalne vlasti u toku 1945. godine sondirao teren za političko djelovanje među Muslimanima u barskom srezu. Slično je bilo i sa imamom Huseinom Redžepagićem kome vlast povjerava funkciju predsjednika opštinske frontovske organizacije u Plavu. Ni ovaj izbor se nije pokazao nedjelotvornim jer Redžepagić uspijeva da animira svoje rezervisane vjernike u davanju podrške oficijelnim intencijama. Primjerima Šlakovića i Redžepagića pošli su već 1945. odranije poznati rodoljubi, kao što su bili Hasan Mavrić i Said Bojković, imami iz Ulcinja, Abdulah Hodžić, imam iz Trpezi kod Berana, Adem Međedović, imam iz Bijelog Polja i Ahmed Šabović, imam iz Plava, a nešto docnije pridružuju im se Šukrija Bakalović, imam iz Dinoša kod Podgorice i Husein Vuković, imam iz Krajine kod Bara. Iako je situacija u Crnoj Gori 1945. godine bila bremenita teškim ekonomskim i socijalnim prilikama, crnogorska vlada je manifestovala zavidnu brižnost i pažnju prema više stotina muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koje su bile stacionirane u Pljevljima. Crnogorska vlada pomogla je muslimanskim izbjeglicama Ove izbjeglice su živjele u nesnosnim stambenim i higijenskim prilikama, a njihov problem je još više usložnjavala činjenica da se u zimu 1945 - 1946. nijesu mogli vratiti u svoje domove. O njihovom položaju raspravljano je na sjednici Ministarskog savjeta Federalne Crne Gore, održane 3. novembra 1945. godine. Na predlog Blaža Jovanovića, predsjednika crnogorske vlade, odlučeno je da se muslimanskim izbjeglicama tokom zime 1945 - 1946. upućuje mjesečna pomoć u iznosu od 200.000 dinara. Namijenjene subvencije su najvećim dijelom realizovane, što je potvrđeno na sjednici crnogorske vlade 5. aprila 1946. godine. Tom prilikom crnogorska vlada je riješila da plati sve troškove repatrijacije muslimanskim izbjeglicama, čime je još jednom ispoljila pažnju i saosjećanje sa ovim nevoljnicima. Zahvalni za pruženu zaštitu u toku rata i nepokolebljivo uvjereni u dobronamjernost crnogorskih državnih organa i prosperitetnost novog vremena, organi i članstvo IVZ u Crnoj Gori su istrajno slijedili, njegovali i afirmisali tendencije na uspostavljanju harmoničnih interkonfesionalnih odnosa. Ta sljubljenost na ovom polju bila je posebno uočljiva na sjednicama najviših organa IVZ. Nerijetko je atmosfera na ovim sjednicama podsjećala na skup frontovskih aktivista. Iskrena osjećanja nijesu potiskivana, pa je gotovo svaki početak i kraj zasijedanja organa IVZ bio propraćen oduševljenim klicanjem Josipu Brozu Titu i Blažu Jovanoviću. Jako izražena deklarativna određenja pripadnika i sveštenika IVZ prema oficijelnim tendencijama nijesu bila ni u najmanjem raskoraku sa njihovim djelovanjem u praksi. Većina imama bili su nosioci i autoritativni tumači o potrebi saradnje, sloge i harmoničnih odnosa sa vjernicima ostalih vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Crnogorski državni organi bili su posebno zadovoljni ostvarenim stepenom saradnje između predstavnika IVZ i pravoslavne crkve na sjevernom dijelu svoje teritorije. Valja podsjetiti da je nekoliko pravoslavnih vjernika iz Bukovice kod Pljevalja pomoglo svojim skromnim prilozima izgradnju džamije u selu Rosulje u Bukovici. Jak izraz te saradnje odigrao se 31. jula 1958. kada je reis Sulejman Kemura posjetio Pljevlja. Na poziv pravoslavnog sveštenika, reis Kemura je posjetio i obližnji manastir Sveta Trojica. Utiske o ovom događaju zabilježio je Osman Bulić, sekretar Islamskog starješinstva za NR Crnu Goru, ističući sljedeće: “Prilikom dolaska u manastir izašao je predstavnik Pravoslavne crkve sa još jednim sveštenikom, starješinom Manastira i ostalim kaluđericama. Prijem je bio vrlo srdačan. Tom prilikom se predstavnik Pravoslavne crkve zahvalio na posjeti i poželio mu dobrodošlicu u ovaj sveti dom kao prvom muslimanskom Vrh. vjerskom predstavniku (podvukao - Z.F.)... Hadži Reis se zahvalio na gostoprimstvu i naglasio da se smatra sretnim što veliki broj sveštenika svih konfesija radi na učvršćivanju bratstva i jedinstva koje je izvojevano kroz našu Borbu uz davanje velikih žrtava”. Vrhunac vjerske tolerantnosti na crnogorskom prostoru vezan je za aktivnosti oko podizanja pravoslavne crkve u Rožajama. Ovo pitanje pokrenuo je mitropolit Danilo koji se 15. decembra 1970. obratio i Komisiji za vjerska pitanja SR Crne Gore. Mitropolit je zahtijevao da se u Rožajama podigne pravoslavna crkva ili da kompetentni organi nadoknade štetu nastalu zbog rušenja pravoslavne crkve u ovom gradu izvršenog 1947. godine. Tolerantnost i pomirljivost pravoslavaca i rimokatolika Mitropolit Danilo je isticao da je naišao na razumijevanje predsjednika Skupštine opštine Rožaje, ali da su za ove probleme nadležni Izvršno vijeće SR Crne Gore i Skupština opština Ivangrada. Apostrofirao je da bi muslimani u Rožajama bili zadovoljni podizanjem pravoslavne crkve u svom gradu “... jer zajednički život i primjerna vjerska trpeljivost to opravdavaju”. Ubrzo se Komisiji za vjerska pitanja SR Crne Gore, povodom navedenog problema, obratio i Hamdija Fetahović, predsjednik Skupštine opštine Rožaje. Fetahović je podvukao da niko iz opštine Rožaje nije odgovoran za rušenje pravoslavne crkve, već je taj postupak učinjen po nalogu vlasti iz ondašnjeg beranskog sreza. Iako je zahtjev za kompenzaciju štete bio zastario, Fetahović je smatrao da bi bilo cjelishodno udovoljiti mitropolitovom traženju. Smatrao je mitropolitov zahtjev za odštetu u visini od 150.000 dinara realnim i nadoknadivim. Konačno, Fetahović je bio apsolutno saglasan da se u Rožajama podigne pravoslavna crkva. Nedostatak dokumentacije ne dopušta nam dalju rekonstrukciju ovog problema. Tolerantnost i pomirljivost bile su dominantne odlike u odnosima između predstavnika i vjernika pravoslavne i rimokatoličke crkve u Crnoj Gori. Duboko istorijsko nasljeđe, sem nekoliko sporadičnih slučajeva, stajalo je iza tih relacija. Veliki pobornik tog plemenitog opredjeljenja bio je i barski nadbiskup dr Nikola Dobrečić. Vrijedi navesti da su na njegovu inicijativu još u predratnom periodu u zabavište Barske nadbiskupije bila upisana djeca sve tri vjeroispovijesti. Bio je to neuobičajen primjer da se u jednoj crkvenoj instituciji nađu na okupu djeca rimokatoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti uz puno odobrenje i podršku svojih roditelja. Barski nadbiskup je i u poslijeratnom, izmijenjenom društveno-političkom okviru, nastavio da njeguje univerzalne i opštehumane vrijednosti. Svoju instituciju smatrao je sponom između različitih kultura, a sebe pozvanim da neumorno djela na njihovom zbližavanju. Dobrečić je bio pristalica ekumenizma, odnosno potrebe približavanja pravoslavne i rimokatoličke crkve u Crnoj Gori i Jugoslaviji. Tretirao ih je kao “sestrinske crkve”, a njihove vjernike kao “braću u Hristu”. Simbolično uporište takvog ophođenja potvrđivao je svakodnevni život. Tako se u Sutomoru nalazila crkva Sv. Petke i Sv. Ćetke u kojoj su bila dva oltara za pravoslavne i rimokatoličke vjernike. Skladnost u relacijama odlikovala je odnose između rimokatoličkih i islamskih vjernika. Dobrečić se prema pripadnicima islamske vjeroispovijesti odnosio kao prema “jednokrvnoj braći”, a njihov vjerski poglavar često je bio na prvom mjestu povodom raznih svetkovina. Najtransparentniji izraz te tolerancije i harmonije bilo je poštovanje kulta Jovana Vladimira kojeg su respektovali članovi sve tri vjerske zajednice na širem barskom podr-učju. Vjersku toleranciju istrajno i iskreno širili su u posmatranom razdoblju i predstavnici rimokatoličke i pravoslavne crkve u pitomini bokokotorskog prostora. Ona je izdržala probu u veoma smutnim vremenima, izašavši neokrnjena i iz najtežih iskušenja. Odgovorni i oprezni, mudri i pronicljivi, bokokotorski pastiri su bili duboko svjesni međusobne upućenosti vjernika različitih konfesija, čuvajući i na taj način interkonfesionalnu idilu svog zavičaja. Od 1963. veze pravoslavnih i katolika još su prisnije Jedna od manifestacija te širokogrudosti predstavlja učešće pravoslavnih vjernika na procesijama organizovanim od strane, u poslijeratnom periodu, agilnijih sveštenika Kotorske biskupije. Intenzivniji i još prisniji odnosi između predstavnika rimokatoličke i pravoslavne crkve u Crnoj Gori započeli su od 1963. godine, odnosno od početka održavanja Drugog vatikanskog koncila. Jedna od fundamentalnih intencija ovog koncila, koju je inicirao papa Ivan XXIII, a nastavio dosljedno da sprovodi njegov nasljednik papa Pavle VI, sastojala se u radu na ujedinjenju hrišćanskih crkava. Prema istraživanjima Radmile Radić, u inaugurisanom ekumenizmu, naglašena je potreba opšteg dijaloga, odbacivanje svih riječi i djela koji nijesu u skladu sa pravima i istinom i, najzad, zajednički rad za dobrobit cijelog čovječanstva. Proglašeno je da je zbližavanje moguće jedino preko obostranog otklanjanja izvora nesuglasica i istorijski prevaziđenih antagonizama. Ekumenističke tendencije naišle su na pozitivan odjek i na jugoslovenskom području. Navešćemo nekoliko najupečatljivijih primjera koji potvrđuju umjesnost navedene konstatacije. Banjalučki biskup Pihler je lično dao prilog za izgradnju pravoslavne crkve u Banjaluci, a Saritas je na njegovu intervenciju za tu svrhu uplatio pomoć od 3.000 američkih dolara. Za susrete su korišćeni veći vjerski praznici jedne ili druge crkve, a dolazilo je do vizita i u samim crkvama. Rimokatolički sveštenici u Vojvodini su tokom 1965. godine pozivali pravoslavne pastire na duhovne vježbe i ovi su se tim pozivima odazivali. Takvih kontakata bilo je i u Hrvatskoj. U Varaždinu je pravoslavni paroh držao propovijed u rimokatoličkoj crkvi. U ovom gradu su često, prilikom sahrane, zvonila zvona na obje hrišćanske crkve. Kulminacija interkonfesionalnog uvažavanja ispoljena je 8. septembra 1966. kada je u Sarajevu obavljena sahrana Nektarija Krulja, mitropolita dabrobosanskog. Pored patrijarha Germana sa nekoliko episkopa, sahrani su prisustvovali i nadbiskup vrhbosanski, rimokatolički sveštenici i redovnice, reis-ul-ulema i nekoliko desetina hiljada građana Sarajeva. Tokom sahrane zvonila su istovremeno zvona na svim crkvama u ovom gradu. Na sesijama Drugog vatikanskog koncila raspravljalo se i o stavu prema pojedinim nehrišćanskim vjerama. Zanimljivo je da je jedan od glavnih nosilaca duha pomirenja, trpeljivosti i koegzistencije bio Franjo Šeper, nadbiskup zagrebački. Šeper je povodom rasprave o Deklaraciji o odnosima s nehrišćanskim vjerama insistirao da ona treba da otvori stranicu dijaloga sa Jevrejima, s kojima rimokatolička crkva ima dosta zajedničkog (Stari zavjet, apostoli i dr), pa je predložio da se formira posebna komisija za odnose sa Jevrejima. Pledirao je da u koncilskom dokumentu treba eksplicitno naglasiti da za Hristovu smrt nije kriv jevrejski narod, te da se stoga mora skinuti hipoteka “grešnosti i bogoubistva” koja je kroz istoriju nepravedno imputirana ovom narodu. Pokazalo se da ovo nije bilo uzaludno nastojanje, te da je korespondiralo sa razmišljanjem većine rimokatoličkih velikodostojnika na Drugom vatikanskom koncilu. Na ovom najautoritativnijem skupu rimokatoličkih prelata donesena je odluka kojom su rehabilitovani Jevreji “zbog raspeća Hrista”. Mitropolit Danilo protiv ujedinjenja dvije crkve Gorljivi sljedbenik ove proklamovane pacifističke tendencije bio je i Smiljan Čekada, biskup skopski. Čekada je, poslije donošenja pomenute odluke, posjetio nekoliko država na Bliskom istoku i tom prilikom se u razgovoru s tamošnjim vjerskim poglavarima uvjerio u svrhovitost takvog opredjeljenja. Sugestivno je o tome govorio i svojim vjernicima. Kao paradigmu misionarskog djelovanja isticao je Majku Terezu, rimokatoličku redovnicu porijeklom iz Skoplja. Ova redovnica je blagodareći svom požrtvovanju, posvećenosti i plemenitosti predstavljala najbolju personifikaciju rimokatoličke crkve u Indiji. Slijedeći intencije Drugog vatikanskog koncila, rimokatolički velikodostojnici u Crnoj Gori bili su inspiratori i nosioci još tješnjeg povezivanja i dinamičnije komunikacije između rimokatoličke i pravoslavne crkve. Nadbiskup Tokić je posjetio manastir Ostrog i u spomen knjigu ovog hrama neuvijeno upisao da bi pravoslavni i rimokatolici trebalo da se ujedine sa svim hrišćanima. Inače, Tokić je smatrao da će se pravoslavne crkve prije od ostalih hrišćanskih zajednica odlučiti za fuziju sa rimokatoličkom crkvom. Ove optimistične prognoze nije podržavao mitropolit Danilo, smatrajući ih brzomislenim i iluzornim. Gracije Ivanović, apostolski administrator Kotorske biskupije, preduzimao je niz aktivnosti na sprovođenju ideja Drugog vatikanskog koncila. Savjetovao je i obavezivao svoje sveštenstvo da ažurno i revnosno djela na otjelotvorenju koncilskih nakana, posebno na polju ujedinjenja hrišćanskih crkava. Nastojao je da za ovaj cilj pridobije mitropolita Danila, pozivajući se pri tome na tradicionalno dobre odnose između rimokatoličkih i pravoslavnih vjernika, akcentirajući ulogu pojedinih ličnosti iz prošlosti koje su bile prepoznatljive po vjerskoj toleranciji i patriotizmu. Nerijetko je u ovom vremenu rimokatoličko sveštenstvo u Boki Kotorskoj prisustvovalo pojedinim pravoslavnim crkvenim svetkovinama. Na proslavi uskršnjih praznika 1963. godine u Đenovićima kod Herceg Novog, za vrijeme održavanja liturgije, u crkvi su se nalazile dvije rimokatoličke redovnice. Na crkvenoj proslavi Petrovdana 1963. godine na Cetinju, učestvovao je rimokatolički sveštenik i rimokatolička redovnica iz Boke i oko trideset vjernika Kotorske biskupije koji su bili primljeni kod mitropolita Danila. Povodom smrti rimskog pontifeksa Ivana XXIII, administrator Ivanović je u katedrali Sv. Tripuna obavio pomen 1963. godine, na kojem je bio prisutan arhijerejski namjesnik Bogoboj Milošević, koji je dobio počasno mjesto u ovom hramu. Ovom pomenu prisustvovao je jedan manji broj pravoslavnih vjernika. Nije bilo slučajno što je jubilarna godišnja skupština Udruženja rimokatoličkih sveštenika održana u novembru 1963. godine baš na Cetinju u kojem se nalazila rezidencija crnogorsko-primorskog mitropolita. Dan prije održavanja ove skupštine, rimokatolički sveštenici su posjetili mitropolita Danila i pozvali ga da prisustvuje njihovom skupu. Mitropolit se odazvao ovom pozivu. Analizirajući predočene susrete i kontakte, Božo Martinović, sekretar Komisije za vjerska pitanja u Crnoj Gori, bio je ubijeđen da je djelatnost rimokatoličkih pastira bila na liniji Drugog vatikanskog koncila, dok je aktivnost pravoslavnih sveštenika, naročito mitropolita Danila, opisivao kao kurtoaznu i nespremnu da podrži namjere rimokatoličke crkve. Interkonfesionalni odnosi pod kontrolom državne vlasti Upornost rimokatoličkih prelata na polju ekumenizma nije jenjavala ni 1964. godine. Nadbiskup Tokić je razgovarao sa mitropolitom Danilom i ponovo mu izložio tendencije na ujedinjenju crkava. Mitropolit je energično odbijao ovu mogućnost, što nije pokolebalo Tokića u njegovim namjerama. Sliku gotovo idiličnih interkonfesionalnih odnosa u Crnoj Gori, malim dijelom krnjila je nespremnost hijerarhije SPC da uvaži egzistiranje manjih vjerskih zajednica, u ovom slučaju pripadnika adventističke crkve. Ostajući tvrdokorni i dosljedni svojim poimanjima još iz predratnog perioda i istovremeno ignorišući pojedine ustavne odredbe, velikodostojnici SPC su i adventističku zajednicu tretirali kao sektu koja širi “opasno učenje”. Nalagali su svojim pastirima da preko propovijedi i tumačenjem Svetog pisma odvrate pravoslavne vjernike “od krivog učenja vjere”. Nije nam poznato kako su državni organi reagovali na ovo očigledno kršenje zakonskih paragrafa koji su propisivali ravnopravnost i nesmetano funkcionisanje svih vjerskih zajednica. Interkonfesionalne odnose u Crnoj Gori, u cjelini posmatrano, u periodu 1945 - 1965. odlikovala je tolerantnost, pomirljivost, snošljivo koegzistiranje. Podatak da niti jedan sveštenik, niti vjernik u Crnoj Gori u ovom razdoblju nije raspirivao i širio vjersku mržnju i netrpeljivost, ubjedljiva je potvrda iznesene konstatacije. Dakako, tome je u velikoj mjeri doprinijela i politika crnogorskih državnih organa koja je, pored ostalog, istisnula izvjesne antagonizme iz prošlosti, uspjela da ubijedi svoje podanike u prednosti zajedničkog života, ulije vjeru u blagodeti sjutrašnjice, propisivala zakonske sankcije za eventualno podsticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti. Treba naglasiti da su interkonfesionalni odnosi bili u sjenci intenzivne sekularizacije i emancipacije crnogorskog društva pa su se uglavnom odvijali između predstavnika različitih vjerskih zajednica, dok veći broj vjernika nije bio zahvaćen tim kontaktima. Ideološki činilac, posebno primjetan u obrazovnom sistemu nije, i pored plemenitih ciljeva, dopuštao bolje i kompleksnije upoznavanje građana koji su bili različitih konfesija, imali drugačije običaje, bili na različitom kulturno - obrazovnom nivou. Državni organi su sa nepovjerenjem dočekali i pokušaj rimokatoličkih velikodostojnika usmjeren na ujedinjenju hrišćanskih crkava. Takvo stanovništvo proisticalo je iz usađene predrasude o rimokatoličkoj crkvi kao “nedovoljno patriotskoj zajednici”, ali i zbog prenaglašenog strahovanja da bi intencije Drugog vatikanskog koncila mogle da naškode uspostavljenoj interkonfesionalnoj uravnilovci. Ideologijom obavijene, jugoslovenske vlasti nijesu dopuštale da se bez njihove pomne kontrole odvija nesmetana koegzistencija i komunikacija između različitih vjerskih zajednica, što je, inače, najčvršći garant interkonfesionalne harmonije i mira. Načinjeni propusti, ipak, gube svoj značaj u poređenju sa postignutim rezultatima koji su, u poređenju sa predratnim i ratnim prilikama, bili zaista impozantni. |