Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Balša Brković:
SVI CRNOGORSKI SVECI



Ko su sve crnogorski sveci, ili sveci sa teritorije Crne Gore, ili, pak, sveci čiji se kult, više ili manje
poštovao, ili poštuje u Crnoj Gori, te kako su njihovi kultovi rasli ili zamirali, i, uopšte, kako izgleda biti svet u narodu koji je u većem dijelu svoje istorije uglavnom bio čuven po svojim - grijehovima i grešnicima.



Nedavno crmničko proglašenje novog pravoslavnog sveca (Sv. sveštenomučenik Luka Vukmanović Crmnički), kao i vatikanski početak procesa beatifikacije jedne crnogorske princeze (i kraljice Italije Jelene Petrović Njegoš Savoja), ne samo da su podsjetili na već tradicionalnu dvostrukost crnogorskog bilo čega, već su skrenuli pažnju javnosti na ovaj, reklo bi se, pomalo zaboravljeni fenomen. Naime, većina današnjih ljudi crkvu doživljava kao starovremensku instituciju, ili, prosto vjeruje da je kolegijum svih svetih - krug definitivno zatvoren za prinove.
Opet, ritualna dimenzija čina proglašenja sveca, svetkovine koje obično uz to idu, kao da kod dobrog dijela današnjih Evropljana prizivaju nostalgiju za nekim starim svijetom, "kada se znalo u šta se vjeruje", i kada je, naravno, sve bilo bolje. Fenomen Zlatnog doba: premda ne rđa, njegova prva osobina je da je - nepovratno prošlo. No, delegitimisanje velikih naracija moralo se, prirodno, odraziti i na prostor religije.
Međutim, vrijeme nakon sloma komunizma donijelo je gotovo svim zemljama koje baštine to jedinstveno iskustvo sasvim novu crkvu. Dok je u ostatku svijeta (ovo ne važi za Treći svijet) riječ o posustaloj sili, koja danas gotovo da samo simbolički egzistira u javnom životu bilo kojeg naroda, poput nekog zamorenog socijalnog giganta, sasvim drugačiji koncept crkve obilježio je devedesete godine prošlog vijeka u Drugoj Evropi, kako bi to rekao Česlav Miloš.
Primjerice, u ovom trenutku na području Splita gradi se desetak velelepnih bogomolja. To je pouzdan trag devedesetih, takođe i ono što sociolozi vole da objašnjavaju uz pomoć teze o slomu jedne moralne aksiologije, koju je odmah morala naslijediti neka druga - a crkva je taj poredak koji je, konzerviran u vremenu od prije pet decenija, spremno čekao svoju priliku. I dobio je. Crkva je najednom bila sveprisutna - neukusno mnogo na TV, u medijima, pastiri su postajali popularni poput rok - zvijezda, a nacionalna akcija i opsesivno osjećanje o pozvanosti da se kreiraju "konačna rješenja" nacionalnih problema, bili su najelitnijim sveštenicima u prvom planu. Mitropolit Jovan je u kasnijem intervjuu, koji navodi Milorad Tomanić u knjizi "Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj", uvjerljivo ocrtavao duh vremena: "Pojedinci iz Srpske pravoslavne crkve bili su svjesno ili nesvjesno uvlačeni u opasnu i krvavu ratnu igru, nepravedno uvedeni u to kolo i izmanipulisani." A glavni manipulatori, pojašnjava mitropolit Jovan bili su akademici bliski Patrijaršiji - Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Matija Bećković...
U prostoru postkomunizma reaktuelizovana je praksa kanonizovanja svetaca. Serija proglašenja svetaca u Rusiji krajem osamdesestih - tada su posvećeni i genijalni slikar Andrej Rubljov, kao i monah koji je Dostojevskom poslužio kao prototip za lik starca Zosime iz "Braće Karamazovih" - kao da je najavila sunovrat jednog svijeta. I energiju i potrebu za novom ulogom crkve. Što je bila zajednička tačka svim postkomunističkim prostorima. Ali, koju, čini se, nijesu sve crkve na isti način doživjele. Uloga crkve u, recimo baltičkim zemljama ili Sloveniji, bila je, tokom posljednje decenije prošlog vijeka sasvim drugačija od djelovanja hrišćanskih crkava u Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj ili Crnoj Gori...
Stoga, pogledajmo, u čast Svetog Luke i (buduće) Blažene Jelene Savojske, ko su sve crnogorski sveci, ili sveci sa teritorije Crne Gore, ili, pak, sveci čiji se kult, više ili manje poštovao, ili poštuje u Crnoj Gori, te kako su njihovi kultovi rasli ili zamirali, i, uopšte kako izgleda biti svet u narodu koji je u većem dijelu svoje istorije uglavnom bio čuven po svojim - grijehovima i grešnicima.

ISTORIJSKI PREGLED:
Hrišćanski običaj poštovanja svetaca najvjerovatnije vodi porijeklo iz određenih paganskih, politeističkih naslaga koje su, osobito u mediteranskom prostoru, bile mnogo žilavije nego što se to obično misli.
Pišući o ranom hrišćanstvu Trevor Ling, znameniti profesor Uporednih religija iz Mančestera, u svojoj "Istoriji religije istoka i zapada", veoma precizno pojašnjava ovaj fenomen: "Ali, nova religija nije iz temelja istisnula ranija neznabožačka vjerovanja i običaje; naprotiv, ona ih je usvojila i pohrišćanila. Mnoga svojstva hrišćanske religije, što ih je ispoljila izranjajući kroz evropsku istoriju, predstavljala su prilagođavanje ranijim vjerovanjima i kultovima. Neznabožački politeizam našao je nov odušak u poštovanju svetaca. Posejdona - Neptuna, čuvara pomoraca i čamdžija, zamijenio je Sveti Nikola kao njihov svetac - zaštitnik. Kult boginje Dijane iz Efesa djeluje u najvećoj mjeri kao prototip kulta djevice Marije, koju su, najprije u tom gradu počeli poštovati kao "majku Božju". (...) Na mnoge načine bili su asimilovani i izgledom pohrišćanjeni mjesni, narodni ili oblasni običaji predhrišćanskog vjerskog karaktera. Doprinos koji su neznabožačka religijska vjerovanja i postupci Evrope dali stvarnoj istorijskoj prirodi i obliku hrišćanstva nesumnjivo je značajan, mada ga gdjegod previđaju; i još predstavlja bogato područje za proučavanja."
Kako rane hronike i spisi bilježe, prvi svetac u postapostolskoj crkvi bio je Polikarp, episkop Smirne (156. ili 157. godina), čiji su sljedbenici odlučili da održavaju praksu godišnjeg pomena u znak sjećanja na njegovo mučeništvo.
Ovaj podatak navodi pouzdana Enciklopedija živih religija, nastala pod uredništvom Kita Krima, a čiji je prevod (na dopunskim tekstovima radio je i Atanasije Jevtić) objavio beogradski “Nolit”, kao "najranije nedvosmisleno pominjanje jednog svetitelja".
Poštovanje svetih više se praktikovalo hvalom, i ugledanjem, didaktičkom dimenzijom, dakle, nego li liturgijskim pomenima.
"Do kraja III veka, svetitelji su već prizivani kao posrednici, a kult mučenika se postepeno proširio toliko da je obuhvatao i one čiji se vrlinski život mogao smatrati svedočanstvom jednakim mučeništvu: device, isposnici, stradalnici. Ova poslednja kategorija prvobitno je uključivala one koji su stradali za veru, ali nisu bili mučeni. Kasnije je primenjena na sve ljude koji su živeli svetim životom" (Enciklopedija živih religija).
Na Zapadu je odluka o kanonizaciji povjerena isključivo papskom autoritetu, dok praksa ortodoksnog istoka odluku daje Svetom arhijerejskom sinodu.
Odanost puka svetačkim kultovima bila je tolika da su se vremenom javljali i kritičari takve prakse. Takođe, nakon Luterove šizme, mnogi hrišćanski rigoristički svjetonazori zabranjivali su izradu i obožavanje ikona. Mračni Kalvin je trgovima Ženeve grmio protiv svetih slika ali i protiv prakse poštovanja svetaca.
Umberto Eko kaže da je italijanski puk štovao uvijek prvenstveno svece, jer, Bog je prevelika apstrakcija za njih. Takođe i praktična dimenzija. "U Italiji, ako čovjek želi da mu se niko ne piša ispod prozora, postavi na zid kakvu ikonu Svetog Pavla ili Svetog Nikole", napisao je tvorac "Imena ruže".

--------------------------------------------------------------------------------
Sv. Urlih Auzburški je prvi kanonizovan

Svetački kult je praktikovan na različite načine - izrađivane su i poštovane ikone, čuvane su i bile predmetom hodočašćenja mošti svetaca, njihovi zemni ostaci kojima je, prirodno, pridruživana i jedna suptilna spiritualna mitologija - o čudesnim djelima i jasnim znacima. U Crnoj Gori, i ne samo u njoj, na taj način je i danas izuzetno jak kult hodočašćenja moštima Svetog Vasilija Ostroškog.
Popularnost takve prakse dala je, kasnijem, i neželjene posljedice. Počeli su se javljati svetački kultovi na svakom koraku, te je crkva morala nešto poduzeti kako bi pastvu zaštitila od mogućih prevara. I tako je rođena ideja o strogo utemeljenoj praksi kanonizacije. Prvi svetac koji je "prošao" taj "zvanični put" bio je Urlih Auzburški, kanonizovan 993. godine.

--------------------------------------------------------------------------------
Hrišćanski uzori

U hrišćanstvu se pojam "svetosti" odnosi na one ljude koje "crkva može zvanično da predloži za uzor hrišćanskog života i za zastupnike vjernika zato što su, pošto su živjeli vrlinskim, hrišćanskim životom do podvižništva, smrću prešli u punoću života sa Bogom." (Vadel)
Kasniji teolozi, naravno, pronašli su - ona mjesta i u Starom i u Novom zavjetu, koja navješćuju koncept svetosti. U tom kontekstu spominje se svjedočenje Jude Makabejca o ukazanju proroka Jeremije koji se moli "za narod i grad sveti".
Krajnje teološko utemeljenje fenomena "onih koji su bliži Bogu" ipak, nalazi se u novozavjetnom učenju o zajednici svetih, mističkom tijelu Hristovom i prirodi crkve.

Zašto je srpska rodoljubiva istoriografija u prirodnom savezništvu sa SPC napravila zavrzlamu oko nesrećnog kneza Vladimira?

U srednjem vijeku, toliko mnoštvo glasovitih kultova, podstaklo je hodočasnike da počnu prelaziti Evropu sa kraja na kraj, krstariti - od Santjaga de Kompostele na Pirinejima, do Il de Frans, od irskih manastira do apeninskih crkava... Krenulo je ono što Norman Forster naziva "prvim evropskim turizmom".
Ta dimenzija je značajna i u našem vremenu. Zahvaljujući portgalskoj Fatimi ili Međugorju vjerski turizam danas postoji kao jedna od najunosnijih dimenzija globalne strasti prema putovanju. Uzgred, djevojka koja je ugledala gospu u Fatimi, prije desetak godina proglašena je sveticom. A posljednji zagrebački "Globus" (broj 611) donosi podatak da u ukupnom turističkom prometu Bosne i Hercegovine Međugorje participira s više od fantastičnih 60 posto!
Postoji određen broj zajedničkih - uglavnom apostola i ranohrišćanskih svetaca - no, i katolici i pravoslavni i dalje proglašavaju nove svece.

SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI:
Prvi svetac kojeg je dao onaj etničko-kulturološki korpus koji će rezultirati modernim crnogorskim identitetom, dakle: prvi crnogorski svetac.
Najvjerovatnije je sin Petra (Petrislava), arhonta dukljanskog, značajnog po olovnom pečatu iz X vijeka, najstarijim dokazom te vrste o nedvosmislenom državotvornom pregnuću dukljanskih Slovena, predaka današnjih Crnogoraca. Vjerovatno je njegovu državničku sudbinu karakterisala potreba tananog političkog ekvilibriranja između novog balkanskog gopodara Samuila i još moćne Romejske imperije. Ipak, nakon rata sa makedonskim carem 987. godine predaje mu se u ropstvo, da "zaštiti narod od stradanja" (Rotković). Tu počinje priča koja provocira neke od najfrekventnijih narativnih stereotipa epskog svjetonazora, a jednako bi mogla biti pouzdanom inspiracijom za holivudske scenariste. Pojavljuje se ženski lik. Samuilova kćerka Kosara zaljubljuje se u utamničenog dukljanskog kneza i uspijeva izmoliti oca da joj sužnja da za muža i da ih zajedno pusti u Vladimirovu zemlju. (Ovo nije usamljen primjer "zavođenja" kćeri onoga koji drži "ključe od tamnice" u crnogorskoj povijesnici - pored tretmana toga motiva u narodnoj poeziji, naravno - poznata je i storija o zarobljenom Vuku Mićunoviću u kojeg se zaljubljuje Turkinja đevojka - vjerovatno je riječ o narativnom modusu koji je bio jednostavno neodoljiv crnogorskom - opštejužnjačkom, mediteranskom - macho konceptu svijeta.)
Vladimir i Kosara dolaze u Duklju, svakako prije 990-91. godine. Jer, te godine Vladimir šalje izaslanike u Konstantinopolis ne bi li obezbijedio političku podršku tadašnje regionalne super-sile. Romejska imperija pobjedom na Belasici 1014. godine zadaje makedonskom caru strahovit udarac. Samuila nasljeđuje sin Gavrilo Radomir (Gabriel Roman) koji strada u lovu 1015. godine od ruke brata od strica Jovana Vladislava, sina Samuilovog brata Arona, koga je car dao pogubiti kao grkofila. Upravo će novi car, Jovan Vladislav, godinu dana kasnije Vladimira "domamiti na vjeru" u Prespu i ubiti ga. Vjerovatno bi ovaj hiperaktivni ubica nastavio u istom stilu, da nije i sam ubrzo poginuo kod Drača, ali, i ovim je uradio nevjerovatno mnogo za crnogorsku mitologiju. Iz skiciranog istorijskog okvira nići će jedan od najljepših narodnih mitova. Legenda o Vladimiru i Kosari i njihovoj ljubavi i mučeništvu. (I značajan književni odjek ove istorijske epizode u crnogorskoj književnosti: primjerice J. Brković, M. Lompar, R. Rotković, ali i značajni srpski pisac Aleksandar Popović - Žak, autor dramskog teksta o Vladimiru i Kosari, a koji je, početkom devedesetih bio predmetom jedne zbilja komplikovane političke analize - sa sve grafikonima - sadašnjeg poslanika Dejana Vučinića.)
Kosara je, dalje kaže priča, tri godine nakon smrti svoga muža kosti Vladimirove prenijela u Zetu. Sahranjena je pored njega. Po dijelu izvora (Dukljanin) njih dvoje su vodili besporočan život (a počelo je tako obećavajuće: nekim zbunjujućim pogledom u tamnici), te, sljedstveno tome, nijesu imali potomstva. Drugi, pak, autori (Ferjančić) njegovim sinom smatraju kneza Vojislava, pobjednika sa Rumije koji će od Zete ubrzo napraviti - kako bi to Bžežinski rekao - "regionalnog igrača".
Vladimirov kult u narodu, nesumnjivo je bio veoma prisutan i u Zeti, i nešto kasnije, Albaniji. U Crnoj Gori on je "preživio" do našeg vremena - i danas se svakog 6. juna (22. maj po starom kalendaru) iznosi Vladimirov krst na Rumiju.
Međutim, Srpska pravoslavna crkva je Svetog Vladimira Dukljanskog pretvorila u Svetog mučenika Jovana Vladimira kralja srpskog, kako ga naziva i Nikolaj Velimirović, koji povodom njegovog kulta dodaje: "Mošti ovoga svetog kralja mučenika počivaju netljene u njegovom manastiru kod Elbasana i na njima se kroz vekove dešavahu, i dan danas dešavaju, mnogobrojna čudesa."
Tu se zapravo od Vladimira pokušava napraviti, po svaku cijenu - prvi srpski kralj Jovan Vladimir, premda je u ovoj četvoročlanoj nominaciji tačno samo njegovo ime Vladimir.
Naime, problem je u tome što opštepriznati i istorijski nedvosmisleno utvrđeni prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani krunu od izaslanika katoličkog poglavara rimskog pape Honorija III dobija precizno - 1217. godine u mansatiru Žiča. Gotovo dva vijeka nakon Vladimirove smrti! Te su svi dukljanski kraljevi Vojislavljevići hronološki nesumnjivo stariji do prvog srpskog kralja. To je bio razlog zašto je rodoljubiva nacionalna istoriografija u Srbiji, u prirodnom savezništvu sa SPC napravila ovakvu zavrzlamu oko nesrećnog kneza Vladimira. Jer, da su dukljanski Sloveni, preci današnjih Crnogoraca, bili Srbi onda svakako Stefan Nemanjić ne bi bio prvi srpski kralj. Kako izgleda takva interpretacija prošlosti najvidljivije je u Rotkovićevoj kritici "Žitija Sv. kralja Vladimira" Antonija Farčića, gdje se navodi: "Farčić veli da se u službi Sv. Jovanu Vladimiru ne veliča samo kao kralj nego i kao car! A iz kojega vremena je ta služba? Sačinjena je na osnovu sasvim proizvoljne akolutije (žitija) Vladimirova iz 1690. godine! U kojoj se navodi da je Vladimir (u stvari nepostojeći Jovan Vladimir) bio sin cara Nemanje! A Nemanja je rođen 1114. godine, a Vladimir ubijen 1016. godine! Sin je, dakle, poginuo 98 godina prije rođenja svojega oca!"
Ovo sasvim lijepo dočarava okolnosti i namjere koje su dovele do pokušaja preinačenja duha i porijekla jednog kulta.

--------------------------------------------------------------------------------
Svetac sa stotinu ruku

Naravno, interes crkve počivao je u mogućnosti jasnog, amblematskog, egzemplarnog prikazivanja religijskih doktrina, te preciznog nametanja jedne moralne aksiologije. Zato se nalazilo opravdanje i za stanovite manipulacije. Recimo, ako vjerujete da su sve ruke Svetog Jovana koje se nalaze po uzoritim evropskim manastirima, uključujući i onaj na Cetinju, zaista pripadale njemu, morate biti spremni da zamislite časnog sveca, u najmanju ruku kao kakvog Šivu, ako ne i kao neko mitološko, storuko stvorenje. Slično je i sa česticama Časnog krsta - neko je izračunao da je, pod uslovom da su svi komadi po svetilištima hrišćanskog svijeta autentični, krst na kom je Isus razapet morao biti dugačak oko četrnaest kilometara.
"Narod i povijest uvažili su njegove privatne vrline"
Ponešto različite tonove u skasku o Vladimiru, koju je teško osloboditi potamnjujućeg zagrljaja vremena, unosi knjiga Frana Milobara "Dukljanska kraljevina". Milobarova studija nastala je krajem XIX vijeka, te je lako shvatiti unekoliko pojačan panslovenski impuls - on Samuila smatra nekom vrstom zastupnika Slovenstva, pa Vladimiru zamjera određenu rezervisanost prema Samuilovoj politici. Ipak, Milobarov portret Vladimira nije baš državnički laskav: " Vladimir je imao prostranu državu i lijepi broj junačkoga naroda, pa ipak nije a ma baš ništa učinio za svoga tasta i šurjaka, kad su ovi bili u najtežoj stisci. On se je držao postrance, kao da se čitava stvar njega i ne tiče, a ipak se je Samuel borio, kako je najbliža budućnost pokazala, za čitavo Slavenstvo Balkana. Vladimir je vladao lijepi niz godina, no sve to vrijeme nije ostavio nikakovoga traga svoje djelatnosti. Istina, narod i povijest uvažili su njegove privatne vrline kao čovjeka; no o Vladimiru kao vladaru nema povijest što da kaže. Za njegove vlade se je Duklja gotovo podvostučila obzirom na granice, no k tomu on sam svojim djelovanjem nije gotovo ništa pridonio."
Doduše, iz ostatka knjige je očito da, uz izvjesni pripovjedački šarm, Milobar i prema činjenicama ima odnos prije spisatelja, nego li istoriografa.

Sudeći po zakletvi crnogorskih komunista iz 1942. svetačke kosti imale su simboličku težinu čak i za nepokolebljive bezbožnike

U ozbiljnoj istoriografiji stvari su ipak jasnije - u Dukljanina (Barski rodoslov), kao i u vizantijskim izvorima dileme nema - dukljanski knez se zove samo Vladimir. Ime Jovan uz Vladimir najvjerovatnije prvi put postavlja albanski feudalac Karlo Topija na natpis iznad vrata crkve koju je obnovio 1381. godine. "Pitajući se otkuda novo ime Jovan, Nikola Banašević ispravno zaključuje da je to vjerovatno došlo otuda što su se, poslije prenosa njegovih moštiju u Albaniju, u njegovu prvobitnu legendu upleli elementi iz života jednog veoma popularnog svetitelja, Sv. Jovana Preteče." (Rotković) Sve postaje jasnije ako se zna da su Vladimirove mošti iz današnje Crne Gore prenesene u Albaniju upravo u manastir koji je već nosio ime Svetog Jovana, a pri tom i u mjestu koje se zove Šin Đon, što je zapravo albanski oblik imena Svetog Jovana.
I naravno, legende o svecima, gotovo uvijek sadrže mnoge slojeve, jednostavno - nanose svake epohe koja je bila u prilici da učestvuje u toj vertikalnoj komunikaciji jedne zajednice. Ostavljajući priču o svojim vrlinama ili stradanjima svaka generacija je utiskivala i svoj trag, zadobijala svoj komadić pečata, čije puno značenje se vjerovatno može sagledati tek u nekom (nemogućem?) istovremenom čitanju svih palimpsestnih slojeva jednog predanja.
Sudbina Vladimirovog kulta umnogome je ilustrativna priča o putanjama crnogorskog povijesnog identiteta: beskrajne nejasnoće i nepotrebna komplikovanja oko stvari koje bi morale biti čiste.
Kao što su bile čiste drevne priče.
CRNOGORSKI PARADOKSI: Ovdašnje pravoslavlje bilo je, nema sumnje, sasvim atipično. Budući da je carigradski patrijarh u svakoj svečanoj prilici sjedio za Sultanovom sofom, pravoslavlje je na većini svoje teritorije bila religija trpnje, i svjetonazor za beskrajni status quo, što je upravo odgovaralo bosforskoj političkoj realnosti. Zato su se pravoslavni narodi (Srbi, Bugari, Grci, Makedonci) posljednji oslobađali otomanskog ropstva. To jedino ne važi za ovdašnje pravoslavlje - crnogorski popovi su nosili oružje i nerijetko bili najvještiji u njegovoj upotrebi... Možda je još jedan govorljiv detalj koji potvrđuje crnogorski paradoksabilnost i tekst čuvene zakletve na Ostroškoj skupštini (8. februar 1942) gdje se čak i crnogorski komunisti zaklinju nad "kostima naših pjesnika i svetitelja..." Svetačke kosti očito su imale simboličku težinu čak i za nepokolebljive bezbožnike.
A priče su, uostalom, neobične: kao neke rijeke ponornice za koje možete znati gdje nestaju, ali nikada ne možete pretpostaviti gdje će je mater zemlja ponovo izbaciti na površinu. Ili, kad nekoga dragoga na plaži zatrpate pijeskom - najuzbudljiviji je trenutak ustajanja zatrpanog tijela - koji se, to je suština, uvijek desi. Upravo tako je i sa riječima. Koliko god stvari i novih riječi da prospete po njima - negdje se već moraju pojaviti. Kao oni Bulgakovljevi rukopisi koji ne gore. Valjda je to kosmički zakon.
Falisifikovane stvari, na neki čudesan način, uvijek bivaju sačuvane. Konzervirane. Dovoljno moćne da razgrnu oklop krivotvorenog.
Tako su i kultovi potiskivani, mijenjano im je značenje, poistovjećivani sa drugim kultovima. Ne samo u pravcu one Lingove opaske o zamjeni na relaciji pagansko - hrišćansko, već i u okviru samog hrišćanskog svjetonazora. Kult prisutan u dijelu Crne Gore kao Sveta Ćekla (Tekla) prekriveni je stariji kult, ili varijetet kulta Svete Petke (grčka Sveta Paraskeva), najpopularnije ženske svetice, koja je zapravo paganska Venera (otuda je njen dan petak - Venerin dan), pretvorena u hrišćanski kult. Ili, manastir Savina kraj Herceg Novog nosi ime po Svetom Savi (Sabbi) Osvećenom, no, istorijski i crkveni marketing preusmjerio je ovu etimologiju prema liku Save Nemanjića. Jaki domaći kultovi poput Svetog Pantelejmona ili Svete Anđelije potiskivani su da bi otvorili prostor novim kultovima, čija značenja su bila više u saglasju sa novim vremenima, političkim ili kulturološkim prilikama. To valja razumjeti u svijetlu one Njegoševe filozofeme "nove nužde rađu nove sile". Ali i kao precizan dijagram transfera socijalne moći u jednom periferijskom i relativno izolovanom društvu kakvo je bila Crna Gora.
Hoću reći da vjerujem da bi se - uporednom širokom analizom ovih kultova, mogla ispisati svojevrsna "povijest crnogorske kulture" na način na koji je Aleksandar Etkind u "Erosu nemogućeg" kroz priču o prihvatanjima i otporima psihoanalizi, ispisao jednu od najgovorljivijih istorija ruske moderne duhovnosti.

BLAŽENA OZANA: Nakon prvog crnogorskog sveca, pogledajmo kako je izgledao život zasigurno najpopularnije svetice sa crnogorskih prostora. Njen kult je, pored Kotora i cijele Boke veoma prisutan i u Dalmaciji.
Veoma rano - već u šesnaestom vijeku u Kotoru se formirao i zaživio kult Blažene Ozane, "Ozane Crnogorkinje", kako jednu od njenih nominacija navodi Rotković.
Riječ je o Crnogorki iz sela Releze, Lješanska nahija, rođenoj 25. XI 1493, od roditelja, koji se, prema njenom prvom biografu Račiću (Razzi) bili pravoslavni hrišćani, pod imenom Jovana - Joše Đujović. Sa majkom je često išla u Kotor, na Crnogorski pazar. Onovremeni izvori je opisuju kao nisku i prijatnu osobu, izuzetno blage ćudi. U to vrijeme običaj je bio da mlade Crnogorke dolaze na službu u ugledne kotorske familije: bijahu to, kako bi rekao Gorki, njihovi univerziteti. Jovana je sa četrnaest godina postala sluškinja u domu sudije i gradskog vijećnika Lesa Buće i njegove žene, plemenite Marine rodom iz ugledne porodice Bizanti.
Neki izvori navode da se zvala Katarina Kosić. (Pod tim imenom navodi je i kapitalni "Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike Zapadnog kršćanstva"). Budući da je rođena na dan Sv. Katarine, aleksandrijske mučenice, vjerovatno je prelaskom na katoličanstvo uzela baš to ime. Don Niko Luković, najpredaniji istraživač građe o Blaženoj Ozani, navodi da su o kultu Blažene Ozane pisali i holandski, njemački, italijanski, portugalski i francuski autori.
Formalizovanje i ozvaničenje njenog kulta desilo se srazmjerno kasno - proces je započeo 1905, a okončan 1907. godine. Vatikan je odluku o njenoj beatifikaciji donio preko tri i po vijeka od Ozanine smrti, 20. decembra 1927. godine. Što je još uvijek manje od vremena koje je trebalo da bi Jovanka Orleanka bila proglašena sveticom. Ali iz vizure aktuelnih običaja u SPC, i smiješno male istorijske distance koju praktikuje mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, to su, nesumnjivo, gigantski vremenski razmaci.
No, bez obzira na sve to, njeno prisustvo nije bilo izuzetno živo samo u kotorskom i bokeljskom puku, već i u umjetnosti - i to kontinuirano, od XVII vijeka, pa do naših dana.

--------------------------------------------------------------------------------
Prvu socijalnu pjesmu u crnogorskoj književnosti napisao je jedan kralj

Crna Gora je zemlja granice, sljedstveno tome i prostor ambivalencije, dvostrukosti. Uvijek je tako: riječ je o prirodnom zakonu. Na granici je uvijek (najmanje) dvoje. Crna Gora je prirodni kontekst za paradoks.
Mnogi su i golemi crnogorski paradoksi: naš prvi školovani slikar bio je daltonista (I.Šobajić), jedan od naših prvih pisaca opismenio se tek u pedesetdrugoj (Marko Miljanov Popović), prvu socijalnu pjesmu u crnogorskoj književnosti ("na grbaču od naroda, lažni sjedi demagoga...", 1898) napisao je monarh (Nikola I), a u prostom puku ovdje je amblem bludnika nad bludnicima (a što će vam svi spomenuti, onako uzgred, ali ne bez stanovitog ponosa) - jedan mitropolit (Petar II)!

--------------------------------------------------------------------------------
Ozana je predvidjela i zemljotres 1563. godine

"Nakon sedam godina napustila je buduća svetica udobne odaje Bućine i izabrala malenu ćeliju u blizini crkve Sv. Bartolomeja. Ozanin ispovjednik bio je Vincentije Buća, glasoviti teolog - humanist XVI st. Napisao je sedam rasprava o Bibliji, tumačenje poslanica Svetog Pavla, knjigu o Salamunovoj "Pjesmi nad pjesmama" i više korizmenih propovijedi. (...) Kažu da je buduća svetica, osim maternjeg, govorila i talijanski i latinski. Često su je posjećivali građani i stranci, i ona im je, navodno, davala mudre odgovore. Pričaju takođe da su se njena proročanstva ispunjavala, pa da je čak predvidjela zemljotres 1563. godine. (...) Da dodamo još samo to da je pred smrt tražila da joj na maternjem jeziku čitaju Muku Gospodnju po Ivanu" - piše Rotković o njenom kultu u knjizi Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja.

Sudeći po pojavama Sv. Vasilija Ostroškog i Svetog Stefana neko bi mogao pomisliti da je XVII vijek ovdje bio - stoljeće svetaca

SVETI VASILIJE OSTROŠKI:
O simboličkom značaju manastira Ostrog i moštiju Svetog Vasilija koje prebivaju u njemu, ilustrativno kazuju dva, sudbinskim i ironijskim nitima, povezana detalja. Naime, u aprilu četrdeset prve godine, kada je Treći rajh napao Jugoslaviju Karađorđevića, (pre)mladi kralj Petar II je, bježeći iz svoje domovine svratio u Ostrog. Uzgred, tu je monarhova pratnja ostavila čudesnu ikonu Bogorodice Filermske, sa koje će, za njenog boravka u Crnoj Gori nestati jedan dragulj (kao potvrda paganske prirode Crnogoraca: dragulj ima prednost nad pijetetom prema svetinji). I ne samo Crnogoraca - jedan dragulj iščupan je već ranije. Tada u Ostrogu, kod starješine Leontija Mitrovića, ostaju i jedna od (mnogih) ruku Svetog Jovana, i čestica Časnog krsta.
Ne sudite prebrzo: Karađorđevićima je neprocjenjivu ikonu donijela emigrantska Ruska crkva, nakon što su je bijeli Rusi uspjeli prebaciti na Zapad. A ruski car je nju dobio na poklon od Velikog majstora Malteškog reda, krajem XVIII vijeka. Malteškim vitezovima ikonu je, pak, za jedne istorijske epizode u kojoj mu je bila neophodna njihova naklonost poklonio turski sultan. Odista uzbudljiva putanja. Kakav primjer one nenaslutivosti gospodnjih puteva. Tek - krajnja tačka tih puteva u ovom slučaju bila je - Crna Gora. Nakon obilaska manastira Ostrog kralj i njegova pratnja poletjeli su sa Kapinog polja prema Grčkoj, i kasnijem izbjegličkom životu u Londonu. Tada je, u avionu prepunom dragocjenosti (toliko da su Filermosu morali ostaviti), poginuo jedan od značajnih crnogorskih političkih djelatnika prve polovine XX vijeka - ujedinitelj Marko Daković, jedan od onih koji su se brzo razočarali. Jer, nova (SHS) državna realnost nije imala ništa zajedničko sa njihovim (ujediniteljskim) snom. Crna Gora je bila istorijski izigrana, i Daković je to znao. Pa, ipak, pozvan 1941. od Karađorđevića hitro im se odazvao, i bio je u tom famoznom avionu koji je poletio sa Kapinog polja. Negdje iznad Grčke kašet pun zlatnih poluga otkačio se, pao na nesrećnog Dakovića, i ubio ga. Kao naravoučenije Crnogorcima - da blago može ubiti jednako kao sablja. I bukvalno. Manje od godinu dana kasnije, u februaru četrdeset druge u manastiru Ostrog dešava se čuvena i već pominjana Ostroška skupština crnogorskih rodoljuba, organizovana od strane ovdašnjih komunista. Tako različiti posjetioci ovoga manastira najbolje dočaravaju širinu i snagu kulta Svetog Vasilija, čije mošti se tu nalaze. Širina njegovog kulta ne nadilazi samo ovakve, ideološke i nacionalne krajnosti, već i one istorijski trajnije - među religijama. Svetom Vasiliju, naime, pored pravoslavnih vjernika hodočaste i katolički vjernici, ali i pripadnici islamske religije. Manastir izgrađen u stijeni izgleda kao kakva crnogorska replika uzb-udljivih grčkih Meteora.
Pravoslavni vjernici slave Svetog Vasilija 29. aprila, po julijanskom kalendaru, odnosno 12. juna po preciznijem, gregorijanskom.
Za Svetog Vasilija se vjeruje da je rođen 28. decembra 1610. godine u hercegovačkom Popovom polju. "Prolog monaha Tadije" navodi: "od roditelja prostih no blagočestivih".
Koliko se zna, zamonašio se u trebinjskom manastiru Uspenja bogorodice. Ubrzo se nadaleko čuo glas o predanosti njegovoj, i podvižničkom životu. Obično se navodi da je za monaškog života stekao ogromno poštovanje u narodu. Kasnije je postavljen za episkopa Zahumskog i Skenderijskog, kako se u različitim žitijima napominje "bez svoje volje". Kada je razoren manastir Tvrdoš u kojem je stolovao povukao se u Ostrog. Živio je molitvenim životom, posvećen mističkoj kontemplaciji, a upokojio se 29. aprila 1671. godine.
O kasnijim pokušajima više ili manje diskretne šovinizacije njegovog svetačkog žitija svjedoče ove riječi Nikolaja Velimirovića: "... kao pastir dobri utvrđivaše stado svoje u veri pravoslavnoj čuvajući ga od svirepstva turskoga i lukavstva latinskog." Pritom čovjek ovo piše preko tri vijeka nakon Vasilijevog života, i o svecu kod koga je priroda njegovog zavjeta potomstvu naglašavala upravo ekumensku, opštečovječansku dimenziju ljudskog usuda. Da nije bilo tako, zašto bi do danas pripadnici različitih religijskih svjetonazora hodočastili upravo ovom svecu.
Inače, bilo je primjetno u vrijeme eskalacije novokomponovanog vjerništva da je njegov kult od novopečenih pravoslavaca, najradije prihvatan. Jedno vrijeme, u širem društvu nijeste mogli pomenuti ovoga sveca, a da svi okolo ne promrmljaju "Slava mu i milost" i malo poustanu. A moć da se polupaganski Crnogorac u svakoj prilici podigne sa stolice takođe govori o snazi njegovog kulta.
I danas, za lijepog vremena, dok šetate podgoričkim ulicama, pa vam se desi da naiđete na kakvog slikara amatera što nudi svoje vizije svijeta rađene prema turističkim razglednicama, primijetićete da je apsolutno najfrekventniji motiv - manastir Ostrog. Naravno, stara je istina - diletanti sve mogu da obesmisle, no, ipak... O prirodne i spiritualne bedeme Ostroga odbijala su se ne samo vojnička, nego i umjetnička pregnuća. Pisac ovog teksta je do sada vidio samo nekoliko umjetničkih slika Ostroga (Cvetko Lainović, Rajko Todorović-Todor...) koje su izbjegle tu sladunjavu vizuelnu demagogiju.

PREPODOBNI SVETI STEFAN PIPERSKI:
Nešto mlađi savremenik Svetog Vasilija Ostroškog. Sudeći po ove dvije biografije neko bi mogao pomisliti da je sedamnaesti vijek u Crnoj Gori bio - stoljeće svetaca. Očito da je XVII vijek bio neka vrsta prelomnice u crnogorskoj istoriji. Godinu prije nego što će umrijeti Sveti Stefan Piperski na vlast u teokratskoj podlovćenskoj državici doći će Danilo, prvi od mitropolta Petrovića, i počeće lagani zaokret od političkog ideala crnogorskog društva većeg dijela XVII vijeka - a to je "stupanje pod mletački protektorat" (Ž.Andrijašević), prema snažnom zamahu kulta Rusije, "pravoslavne zaštitnice".
Mošti Svetog Stefana Piperskog nalaze se u manastiru Ćelija u piperskom selu Crnci.
Rođen je u Župi nikšićkoj u drugoj ili trećoj deceniji sedamnaestog vijeka, od roditelja Radoja i Jaćime iz bratstva Krulanović.
Po pravoslavnom predanju bio je podvižnik u Moračkom manastiru, gdje je, kasnije bio i iguman. Kada su ga Turci odatle protjerali povukao se u Rovca, da bi se, nakon izvjesnog vremena nastanio u Piperima, "u jednoj ćeliji, gdje je do smrti ostao u trudnom i bogougodnom podvigu".
Umro je 20. maja (2.juna) 1697. godine, i to je dan koji mu je posvećen u pravoslavnom kalendaru.
Životu Svetog Stefana, ali i svečevim moštima pripisuju se mnoga čudesa, a njegov kult je, prevashodno funkcionisao kao lokalni, plemenski kult u Piperima. Ostalo je zabilježeno da su Piperi, prilikom bilo kakvog napada podgoričkih ili spuških Turaka, svečeve mošti iz manastira Ćelija nosili u manje dostupna sela iznad Crnaca.

--------------------------------------------------------------------------------
Mitropolit je krčmi omošti Svetog Vasilija

Crnogorska javnost reagovala je nevjericom i zbunjenošću kada je, nedavno, otkriveno da aktuelni mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori gopodin Amfilohije ima običaj da povremeno komade moštiju ovoga sveca poklanja manastirima po Srbiji i Republici Srpskoj.
Njegova nevješta odbrana - jer cjelovitost je jedan od svetačkih znakova, a Amfilohije je varvarskim činom dijeljenja svečevih ostataka simbolički negirao upravo to - učinila je vidljivim da on nije ni očekivao tako žestoku reakciju, i još jednom potvrdila da mitropolit zapravo veoma slabo poznaje Crnogorce.

--------------------------------------------------------------------------------
Milunovićeva Blažena Ozana

Najraniji poznati spjev o Blaženoj Ozani datira iz 1628. godine, a autor Vicko Bolica Kokoljić najvjerovatnije se služio nekim ranijim, proznim predloškom. Pjesnik u 77 strofa iznosi njenu mladost i mističke doživljaje. Vicko Dudan, dominikanac, ispisuje njen život u preko 300 strofa i 1204 stiha. Dominik Cecić (kraj XVII vijeka) književno je fokusirao čuda koja joj se pripisuju povezujući njen život sa biblijskim epizodama. U novije vrijeme najveću relevanciju ima bavljenje don Nika Lukovića, a kao književna ili naučna tema prisutna je i u djelu dvojice bokeljskih polihistora - dr Miloša Miloševića i akademika Radoslava Rotkovića. Jevrem Brković joj posvećuje jednu pjesmu, dok je velikan crnogorske moderne umjetnosti Milo Milunović naslikao fresku "Blažena Ozana".
Nakon zemljotresa iz 1979. godine poznati crnogorski vajar iz Hrvatske Vasko Lipovac napravio je vrata za kotorsku crkvu Blažene Ozane (Maria Collegiata) sa sličicama iz života ove popularne svetice.

Neobično je da svetac, čiji je kult toliko jak da se Zakonik opšti usvaja nad njegovim moštima, sasvim iscuri iz narodnog pamćenja

PREPODOBNA MATI ANGELINA:
U kalendarima Srpske pravoslavne crkve ona je zabilježena kao "despotica srpska". I ništa više od toga. Ne navodi se njeno porijeko, ni njen rod. Međutim, sudeći prema jednom nedavnom tekstu (Cimeša), izgleda da je riječ o sinovici gospodara Zete Ivana Crnojevića, srednjovjekovnog crnogorskog vladara i osnivača prijestonice Cetinja.
Cimeša u pomenutom tekstu upozorava na odlomak iz "Bilješki jednog pisca" poznatog srpskog književnika iz Hrvatske Sima Matavlulja, inače višegodišnjeg cetinjskog gosta, gdje ovaj opisuje jedan jutarnji susret sa gospodarom. Knjaz Nikola I ga je, opisuje Simo dalje, pozvao i rekao mu: "Evo, ću ti dati siže za jednu pričicu. Dakle, čuj... I tada mi knjaz ispriča sadržinu, kako su 1464. godine uoči Svetoga Nikole, došli u dvor Ivana Crnojevića dva mlada slijepca - sinovi Đura Smederevca; kako se Ivanova sinovica Angelina udala tom prilikom za slijepog despotovog sina Stevana, da bi sačuvala plemeniti soj despotovića; kako se za taj brak izlio poslije blagoslov, a sama Angelina primljena poslije od crkve za sveticu."
Trifun Đukić (pisac, prevodilac, nacionalni radnik, autor mistifikatorske pjesme o Marku Miljanovu i Jusufu Krniću - "Đe si Juso, grmnu ispred dvora...", otac humoriste Lole Đukića) u "Pregledu književnog rada Crne Gore" (Cetinje, 1951) dodaje ovoj pričici još neke detalje. On tvrdi da se Angelina udala za slijepog Stevana, pridošlog u pratnji svojeg takođe slijepog brata Grgura, čime je "spasila plemeniti soj Despotović". Taj gest, ispoljeno hrišćansko požrtvovanje (mora da je tu bilo i neke politike, ali žanr je žanr...) donijeće joj svetački status u pravoslavnoj crkvi. Slavi se 30. jula (12. avgust po tzv. novom kalendaru, koji je, uzgred, kao tačniji usvojila i Grčka pravoslavna crkva).
Za taj datum vezana je još jedna zanimljivost. Naime, Nikola I, taj istinski velemajstor demagogije, a da bi povijesnom legitimitetu svoje dinastije pridodao i još jednu - pored sopstvenih književnih uzleta, naravno, ako i ovdje nije riječ o istom - vezu sa Crnojevićima, ustanovio je posebno obilježavanje "Dana majke Angeline".
I korak dalje, Nikola (majstor citata) nije mogao da odoli ni stanovitim istorijskim analogijama. Završetak one priče piscu Matavulju izgledao je ovako: "Zato će vjenčanje Njene Svjetlosti knjaginjice Zorke sa Njegovom Svjetlošću knjazom Petrom Karađorđevićem biti na Dan majke Angeline 30. jula".
I zaista, ova srpsko-crnogorska međudinastička veza (koja će Zorki donijeti sumnjivu slavu bolesnice u jednoj popularnoj pjesmi) ustanovljena je - 30. jula 1883. godine.
Samo, očito, ovaj put mladoženja nije bio - slijepac.
ANA MARIJA MAROVIĆ:
Riječ je o izuzetno zanimljivoj ženi, i jednom od najplemenitijih izdanaka bokeljske kulture XIX vijeka, premda je cio život provela u Veneciji, a, formalno, proces njene beatifikacije nije okončan, te (još uvijek) ne pripada ovom spisku. Naime, spisi procesa za njenu beatifikaciju još uvijek su u Sv. Kongregaciji u Vatikanu. No, sa sasvim izvjesnim ishodom, reklo bi se, te je samo pitanje vremena kada će i ona biti "ravnopravni" član ovog "svetačkog (multikonfesionalnog) hora".
Ova monahinja, takođe i suptilna pjesnikinja i slikarka, rođena je 1815. godine u Veneciji, kao Ana, kći Josipa Marovića i Marije, rođene Ivanović. Njeni roditelji pripadali su, tada veoma brojnoj bokeljskoj koloniji u mletačkoj prijestonici. Anin uzoriti život prošao je u duhovnoj kontemplaciji i neprekidnom dobrotvornom radu. Godine 1837. upoznaje kardinala i patrijarha Venecije Jakopa Monika. Sa dvadeset i tri godine (1838) osnovala je u Veneciji "Pia Unione di Riparatori e Riparatrici delle offese al S. Cuore di Gesu". Bila je povjerena brizi čuvenog venecijanskog sveštenika don Danijele Kanala, u čijem prisustvu 1864. godine, sa još sedam sestara oblači redovničko odijelo tada utemeljenog Instituta Presvetog Srca Isusovog. Uzima redovničko ime Ana Marija.
Sa don Danijelom Kanalom hodočastila je u Rim, u jesen 1869. godine. Tada se srela i sa papom Pijem IX. Zbog svoje vrline i dobrote, bila je izuzetno poštovana među Venecijancima.
Umrla je 3. oktobra 1887. godine, u 72. godini života. Hroničari ističu da je, "jedva čujnim glasom ponavljala riječi Isuse, ljubim te". Sahranjena je na groblju San Mikele, sa svim gradskim počastima. Zapamćeno je da su pogrebu pisustvovali svi slojevi venecijanskog građanstva, sa gradskim čelnicima i najvišim crkvenim velikodostojanstvenicima.
Godine 1926. njeni smrtni ostaci preneseni su sa groblja San Mikele u kapelicu Zavoda "Canal-Marovich". Iza oltara nalazi se podna ploča od bijelog mermera u koju je urezano "Anna Maria Marovich".
U Perastu je 1997. objavljena knjiga njenih soneta koji su izvorno pisani na italijanskom jeziku u prevodu don Gracije Ivanovića. Pored stihova, Ana Marija Marović napisala je desetak knjiga među kojima su i naslovi "Hrišćansko stanovište o ženskom odijevanju", "Pravila za hrišćanski život djevojaka" i "Razmatranje o Božjoj ljubavi".

SVETI PANTELEJMON:
Završne riječi Trideset treće tačke Zakonika Petra I Petrovića Njegoša usvojenog "na jedinokupni sabor i vijeće u manastir Cetinje 1798. goda, oktomvra 18 dne", glase: "Za sahraniti i uzdržati sve ovo višenapisano i na trideset i tri člena razdijeljeno, učinismo svikolici zakletvu, cjelujući čestni i životvorjašći krest i svjatoe Evangelije, pri tom i svjatija mošći velikomučenika Panteleimona."
Jasno, i prije potpune dominacije kulta Svetog Petra Cetinjskoga, Crnogorci su se zaklinjali nad svetačkim moštima. Međutim, neobično je da svetac čiji kult je toliko jak da se Zakonik opšti potvrđuje ritualnim zaklinjanjem nad njegovim moštima, sasvim iscuri iz narodnog pamćenja... Razumljivo je da državotvorna i dinastička logika Petrovića favorizuje domaći, porodični kult, ali, i pored poznate moći i umijeća Crnogoraca da se brzo prestroje, ovo je bilo neočekivano efikasno - Sveti Pantelejmon ne postoji u svijesti današnjih Crnogoraca, bez obzira što su naši preci jedan od najvažnijih pravnih akata donijeli nad njegovim zemnim ostacima.
O ovom Svetom Pantelejmonu (budući da je imenjak jednog od ranih - i vrlo popularnih - svetaca čiji kult je bio neobično jak u Grčkoj, a kome je posvećen i manastir na Atosu) i više je nego oskudna literatura. Izvori se ne slažu u pokušajima da se dokuči građanski identitet Svetog Pantelejmona čije kosti su se nekada nalazile u Cetinjskom manastiru.
Mošti su nestale - ili bar nije poznato gdje se nalaze, kult je zamro (ili je namjerno potisnut), a neki izvori upućuju na pretpostavku da je riječ o Crnogorcu Luki Kaluđeroviću.

--------------------------------------------------------------------------------
Slikarstvo Ane Marije Marović

"Tek nekoliko crteža i ulja koji su pretekli od likovnog truda Ane Marije jedva daju ideju o mogućnostima i dometima njenog umjetničkog likovnog talenta. Ali, sasvim su dovoljni da ustvrdimo kako ga je imala i to u velikoj mjeri, ako se uzme u obzir neredovno bavljenje i nedostatak trajnijeg studijskog rada", zapisao je don Branko Sbutega.
Postoje podaci koji upućuju da je neko vrijeme uzimala slikarsku poduku kod umjetnice Taljapjetre. Čini se da najprecizniju ocjenu njenog likovnog rada daje upravo Sbutega kada konstatuje da je "umjetnost bila tek jedno od sredstava da izrazi kompleksnu spiritualnu stvarnost svoje duše, i nipošto primarno", te da "ona nije očigledno pokušavala stići do granica svojih talenata, nego na obale svojeg transcedentalnog određenja."

--------------------------------------------------------------------------------
Poređenje sa Sestrom Huanom Ines de la Kruz

Poezija Ane Marije Marović je neka vrsta lirskog duhovnog dnevnika, i versifikacijski je prilično vješta. Vidljivo je to u jednom od najljepših soneta (XXXI, Magdalenin uskrs):
"U vrtu plakala je sva tužna Magdalena.
Što plačeš, Magdaleno, rad čega suze tvoje?
Oh, uzeše mi Njega, što Bog je i sve moje
Pa uzalud Ga tražim i lutam kao sjena."
Upoznavanje sa poezijom Ane Marije Marović autoru ovoga teksta u sjećanje je prizvalo jednu izuzetnu figuru - veliku baroknu pjesnikinju, čak bi se moglo reći rodonačelnicu meksičke književnosti na španskom, takođe monahinju - Sestru Huanu Ines de la Kruz, kojoj, poput ove čestite Bokeljke, svetost nije smetala da se bavi umijećem stihova, tim, po nekima "najopasnijim od svih poroka".

Skandalozni prekid predstave “Sveti Sava” Siniše Kovačevića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu bio je objava totalizacije društva

Povodom identiteta Svetog Pantelejmona, a pored teze da je riječ o Luki Kaluđeroviću, imamo i drugačije pretpostavke. Neki, pak, izvori tvrde da je po srijedi izvjesni grčki živopisac kojeg je sudbina dovela u Crnu Goru, a on je tu, predano živopišući, okončao zemno bitisanje. Navodno je bio sa Krita gdje je kult Svetog Pantelejmona izuzetno jak, a vjerovatno je i on sam slikao Svetog Pantelejmona, te se nakon smrti monaha živopisca desilo stapanje umjetnika i lika koji je oživljavao.
To je sasvim moguće, i u duhu vremena i prostora: siromašni su se na najrazličitije načine trudili da dođu do kakvih mošti, do simbola koji će njih same označiti. Ovo važi za Korziku, Siciliju ili Baskiju jednako kao za Crnu Goru. U oskudna vremena sveci su prijeko potrebni, i kakav ćutljivi grečeski slikar mogao je sasvim valjano poslužiti umjesto sveca. O njemu se malo znalo, a narodi koji poput Crnogoraca vole da znaju sve o svakome - tu osobinu neobično cijene. Naratološki, prije svega: onaj ko je Niko, može biti Svako. To, u jednoj dimenziji potvrđuje i povijest Šćepana Malog, ali i lokalni, primorski mit o misterioznom ruskom monahu koji je poslužio Vidi Ognjenović za dramski tekst "Jegorov put". Narodi oskudni vrlinama očito vjeruju da im sveci jedino mogu - padati s neba...
Mošti i sveci bili su, današnjim rečnikom kazano, znak prestiža... Pored priče o zaboravljenom svecu, i priča o sudbini moštiju Svetog Arsenija te neobičan put njegovog kulta u nekim periodima crnogorske istorije to bjelodano pokazuju.

KULT SVETOG SAVE NEMANJIĆA:
Ovih netipičnih ljetnjih mjeseci, ljeta gospodnjeg 2002, u Podgorici, možete kupiti društvenu igru (poput Čovječe ne ljuti se, Rizika ili Monopola) koja se zove Putevima Svetog Save.
Taj detalj je ilustrativan, iako na način koji se autorima igre vjerovatno ne bi svidio. Svetosavski kult je, naime, od samog početka - i ne samo u Crnoj Gori - više stvar marketinga nego li narodne memorije koja je, neizbrisivo, upamtila osobito harizmatičnog sveca. A reklo bi se da je riječ o najprisutnijem svecu, posebno što vam se, i danas, može desiti da čujete ljude koji najfantastičnije legende o njegovom životu i djelima prepričavaju uvjereno kao jučerašnji izlet sa porodicom.
Takođe, moguće je uočiti jednu "fatalnu privlačnost" između stvarnosti balkanskog potonuća posljednje decenije drugog milenijuma i modusa upotrebe znaka ovog sveca. Sjetimo se skandalozne zabrane pozorišne drame srpskog pisca Siniše Kovačevića o Svetom Savi sa sjajnim Žarkom Lauševićem u naslovnoj ulozi. Tada je ulica (i bukvalno) nahrupila u pozorište i odlučila da uzme stvar u svoje ruke. Tadašnja intelektualna scena Beograda na to je reagovala mlako, ili uopšte nije reagovala. ("Ipak ne može se tako sa jednim svecem", govorilo se. Zbilja, a kako može? Možda prepisati piscu recept za pisanje? I publici za gledanje?) Cijelu tu ujdurmu, pritim, vodio je čovjek koji je bio lider - Svetosavske stranke. Dakle, ovaj svetac je bio amblemom i nadahnućem za formiranje političke stranke. Sličan primjer nije lako naći. Svetosavsku stranku vodio je bivši pop Žarko Gavrilović, koji se u medijima pojavljivao u mantiji, a poletni novinari tadašnje TV Bastilje uglavnom su ga uredno oslovljavali sa "Oče". Prekid te predstave u Jugoslovenskom dramskom pozorištu značio je objavu totalizacije društva.
Šta im je zaista smetalo u toj, nikako epohalnoj, uzgred, pozorišnoj predstavi. Sava Nemanjić je bio prikazan - kao političar a ne duhovnik. Beskrupolozan, proračunat, nemilosrdan. Pri tom je to smetalo ljudima koji su sveca konvertovali u amblem sopstvene političke stranke. To su oni prividni paradoksi, koji uvijek suštinski osvjetljavaju stvar. Stranački svetosavci su, na jedan perverzan način, samo potvrdili ono što je o Savi kazano u predstavi. No, kada je lik u ogledalu nakazan, uzalud se razbija ogledalo...
A kako je sve počelo?
"U Crnoj Gori se prvi put slavi Sv. Savo, kao školski praznik, 1856. godišta u Cetinjskoj školi pri Cetinjskomu Manasti(je)ru za doba izvanjca arhimandrita i igumana Cetinjskoga manasti(je)ra, -Nikanora Ivanovića i njegovoga zemljaka (iz Drniša kod Zadra) naučitelja Stevana Petranovića." (Zeković)
Međutim, sudeći po istoriografskoj literaturi, koja uspijeva izbjeći opasnom zijevu nacionalne mitomanije, ni u Srbiji situacija nije baš mnogo drugačija. Kult Svetog Save biva ojačan i faktički stavljen u državnu službu tek naredbom Miloša Obrenovića iz 1827. godine. Milan Milićević piše da "srpski narod do tada nije ni znao ko je taj Sveti Sava". On dodaje da "Sveti Sava nije veliki svetac za seljake, ali da se, otkako je naređeno da se slavi - priznaje". Tako vam je to kad nepismen vladar smišlja školsku slavu... Čovjeka sviknutog na današnju frekventnost toga kulta zbunjuju ovakve činjenice. No, one (činjenice) su poput Erinija, neumoljive: Sveti Sava je među hrvatskim Srbima prvi put proslavljen 1846. godine; poznata školska pjesma "Uskliknimo s ljubavlju" nastala je početkom XIX vijeka, a prvi put je otpjevana 1839. godine u Segedinu.
Dakle, nacionalni korpus u konstituisanju, kakav je bio srpski početkom XIX vijeka imao je prirodnu potrebu za jakim amblemom i toga procesa, ali i ciljeva koji su taj proces pokrenuli. Najmoćniji amblem toga tipa tada je bio - svetački kult. Dimenzija školske slave bila je snažan podsticaj daljem, i ubrzanom širenju. Sva mašinerija jednog školskog sistema koji je obuhvatao i Srbiju kao državu u nastajanju, ali i one teritorije na koje je računao maksimalistički projekat tadašnje (ali, naravno - ne samo tadašnje) srpske političke elite, bila je na raspolaganju za strateški razmah svetosavskog kulta. Što će reći - nastavni kadar, visoko činovništvo i udžbenici... (Uzmite aktuelni - crnogorski - primjer poluzvaničnog Atlasa za III razred osnovne škole - i zamislite kako bi izgledali budući Crnogorci ukoliko bi taj udžbenik bio i dalje izvorom njihovih informacija o svijetu.)
Zapravo, čitava nacionalna obnova prolazi u znaku savizacije ranije srpske, nažalost i ne samo srpske, istorije i geografije. Sava dobija dimenziju nacionalnog vizionara, i u XIX i XX vijeku postaje u toj mjeri dominantna duhovna figura, bolje reći znak, da SPC ide i korak dalje - proglašava svetosavlje zvaničnim oblikom srpskog pravoslavlja, čineći pri tome najmanje jedan, iz hrišćanske vizure, neoprostiv grijeh - deifikaciju (oboženje) sveca. Dodatni razlog bilo je njegovo porijeko - izdanak polumitske dinastije Nemanjić koja je istovremeno bila simbol i "nekadašnje srpske moći", ali i sanjane i brižljivo projektovane "Velike Srbije".

--------------------------------------------------------------------------------
Vjerske slobode Marije Terezije

Čak bi se moglo reći da su vjerske slobode u državi austrijske carice Marije Terezije direktno uslovile i pospješile razvoj ovoga kulta.
Nakon jedne od reformi čuvene carice donesena je odluka da se redukuje broj nacionalnih praznika (samim tim i neradnih dana) svih podanika monarhije. Njena ideja bila je da svaki narod carevine ima po jedan, centralni praznik. Kao odgovor na to Karlovačka mitropolija predložila je 1774. godine Savu Nemanjića za zaštitnika i nacionalnog sveca Srba u Austriji. Tek od tada počinje da mu se pridaje uloga glavnog nacionalnog prosvetitelja. Prva proslava Svetog Save kao školske slave desila se u Zemunu (Austrija) 1815. kada je ovaj dan prvi put "proslavljen svečano, uz prasak prangija" (Stranjaković).

--------------------------------------------------------------------------------
Politički i dinastički interesi

Sava Nemanjić bio je sin srpskog velikog župana Stefana Nemanje, a rođen je 1169. godine. Klasična, dakle "umivena" žitija (Teodosijevo "Žitije Svetog Save" ima najveću književnu vrijednost, što ne umanjuje njegovu istorijsku nepouzdanost) naglašavaju njegovu žudnju "za duhovnim životom, zbog čega je odbegao u Svetu Goru, gde se zamonašio i sa retkom revnošću (kako dvosmislena formulacija - BB) prošao ceo podvižnički ustav" (Nikolaj Velimirović). U svetogorskom monaškom pregnuću njemu se pridružuje i otac, koji umire pod imenom monaha Simeona. No, Sava Nemanjić očito vrijeme nije privodio samo u molitvi, već je imao sluha i za mnogo životnije i svjetovnije stvari - nesumnjivo vođen političkim i dinastičkim interesima, ubrzo je izdejstvovao nezavisnost Srpske crkve i postao prvi njen arhiepiskop.

Zahvaljujući predanoj savizaciji toponima u toku XIX vijeka, u Crnoj Gori Sveti Sava je prije svega - geografska “činjenica”

Sava je, dalje kažu zvanična žitija, podigao "zajedno sa ocem svojim, manastir Hilandar, a potom i mnoge druge manastire, crkve i škole po zemlji srpskoj" (Nikolaj Velimirović). Naravno - ovakva formulacija ne obavezuje vas na bilo kakvu preciznost i istinitost, ali, pisci žitija obično dobro znaju u kojoj mjeri je njihova publika zahvalana, i ne samo da neće ništa posumnjati, već će, ako je gdje moguće, i dodati. Žitija obično pominju i putešestvija Save Nemanjića, hodočašće u Svetu zemlju, "mirenje braće zavađene oko vlasti, mirenje Srba sa susedima njihovim (izgleda - uvijek isti problemi, BB)", ali tu se ne spominje ono što bi se danas zvalo - diplomatska aktivnost od najvećeg nogućeg značaja. Nemanjići su radili kao tim - dok se jedan bavio utvrđivanjem države, pronalaženjem jeretika (omiljena disciplina Nemanjića) i slično, drugi je radio na crkvenoj emancipaciji. Da bi, u punoj mjeri bio jasan značaj takvih misija, mora se prizvati činjenica da je u srednjem vijeku crkva apsolutni izvor svakog legitimiteta. Vlast koja nema svoju crkvu bila je u stalnim neprilikama - na unutrašnjem jednako kao i na vanjskopolitičkom planu. Kraljeve su krunisali prvosveštenici - tu neraskidivi vezu označavala je kruna - spiritualni blagoslov za sva vladarska pregnuća.
Složenom diplomatsko-crkvenom inicijativom Sava je uspio da izdejstvuje ukidanje Ohridske arhiepiskopije, koja je imala "najduži staž" na prostorima Srbije, Makedonije i Bugarske, i da, koordinirano sa bugarskim crkvenim vlastima, nakon delegitimisanja Ohrida otvori prostor za priznavanje od strane Romejske imperije (koja se još oporavlja od kratkotrajne epizode Latinskog carstva u Carigradu) novih crkvenih hijerarhija na Balkanu, prevashodno u Srbiji i Bugarskoj. To je ono što precizno kazuje i Nikolaj Velimirović, episkop žički, i jedan od ključnih modernih ideologa svetosavlja: "(...) i stvarajući srpsku crkvu, stvarao je kroz to srpsku državu i kulturu." Sava će 1935. od Nikolaja dobiti i jednu kvalifikaciju koja se i danas često citira - vladika žički tada je, prilikom jednog javnog predavanja na Kolarcu, Adolfa Hitlera uporedio sa Svetim Savom, kazavši da "Hitler tek sada sa crkvom čini ono što je Sveti Sava nama Srbima odavno svršio."
Sava je okončao u bugarskom Trnovu (kome je pomogao da se uzdigne iznad Ohrida) 12. januara 1236. godine. Kasniji srpski kralj Vladislav prenio mu je tijelo u Mileševu, odakle ga je, navodno, uzeo Sinan paša i spalio na Vračaru u Beogradu, 27. aprila 1595. godine. Kažem navodno, jer postoje tvrdnje (knjiga Mirka Dragovića Sveti Sava nije spaljen) koje izričito negiraju bilo kakavu povijesnu utemeljenost mita o vračarskom pepelu.
U Crnoj Gori, moglo bi se reći, Sveti Sava je prije svega - geografska "činjenica". Naime, jak talas svetosavske euforije u drugoj polovini XIX vijeka, kada tek i započinju ozbiljnija etnološka, arheološka, geografska, botanička i druga proučavanja po Crnoj Gori, učinio je da, gdje je god bilo ikakve, ne osnove koja se mogla dotaći ovog sveca, već bilo kakve asocijacije, bude stavljen znak Svetog Save. Kako je jedan pisac primijetio - Sveti Sava je poništio svakog našeg Savu - ako se igdje kakav potok ili brdo nazivalo po nekom nesrećnom Savi što se tu ubio, ili napravio kakav čin za pamćenje, sve su to Crnogorci poznog XIX i ranog XX vijeka pretvarali u siguran biljeg prisustva Svetog Save. Kojeg, a to je govorljiv detalj - Njegoš nigdje u svom književnom djelu ne spominje. I zašto bi - u perverznim igrama sa hronologijom - Sava će doći tek kasnije...
Naravno, stara je istina - da je Sava Nemanjić zaista uspio stati na svaku stopu gdje se u Crnoj Gori nešto navodno zove po njemu - ne bi čovjek u životu ne samo ništa drugo uspio da uradi, već ne bi imao vremena ni za jednu čestitu molitvu. Međutim - ta igra sa geografijom nije naivna. Potreba za mijenjanjem toponima upućuje na neke sasvim druge stvari. Ne liči li na tu savizaciju crnogorske toponomastike i današnja praksa SPC u Crnoj Gori. Primjerice, nedavno je episkop Joanikije Mićović u Vasojevićima, u prisustvu treće književne i druge crkvene lige, planinskom vrhu Teferidž promijenio ime u - Krstac. Ovo "toponomastičko čišćenje" (Foča-Srbinje, Teferidž-Krstac) neka je vrsta blizanca "etničkog čišćenja". Naravno, tu je postavljen i ogromni krst. Vjerovatno će već za dvadesetak godina zbunjenim ekskurzijama osnovaca popovi objašnjavati - "Djeco, taj krst je postavio Sveti Sava kada je jednom prolazio ovuda..."
POLITIKA SPC U CRNOJ GORI: "Postupci pojedihih episkopa SPC, posebno mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija Jevtića, bili su dobar primer kako želje i maštanja mogu potpuno da odvoje od realnosti i izuzetno umne i obrazovane ljude. Iako su važili za žestoke antikomuniste, njih dvojica su poverovala da će svoje snove o Velikoj Srbiji ostvariti u saradnji sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, Vukom Draškovićem i njima sličnim bivšim komunistima. Iscrtavali su mape te Velike Srbije i čak se 80-tih godina nadali da je Slobodan Milošević, takođe komunista (i to ne bivši), čovek koji ima želju da zajedno sa njima poradi na realizaciji takvog jednog projekta." (Milorad Tomanić: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd 2001)
Fakticitet je neumoljiv: SPC je u Crnu Goru došla kao imperijalni servis, te, stoga, njena duhovna djelatnost, na žalost, nije bila prevashodno vođena stvarnim potrebama naroda kojem je pastirovala, već velikodržavnim projektom jednog drugog naroda, zapravo, različitih političkih elita koje, kroz posljednja dva vijeka kreiraju i realizuju maksimalistički srpski državni i nacionalni projekat. (citat ii Tomanića)
Bez obzira što je riječ o strategiji koja prvenstveno oslikava duh jedne institucije ( a što ne znači da nije bilo i veoma bogougodnih i u crnogorskom narodu uvaženih sveštenika SPC), to je, prirodno, presudno oblikovalo metode i sredstva njene duhovne akcije u Crnoj Gori.
Suštinski, pojavna strana rečenog procesa je temeljno zamjenjivanje svetosavljem autentičnog, povijesnom egzistencijom stvorenog i potvrđenog crnogorskog pravoslavlja. Ovaj fenomen je vidljiv i kroz favorizovanje pojedinih svetačkih kultova, a nauštrb drugih.

--------------------------------------------------------------------------------
Pogled sa druge strane

Kako to obično u tkanju istorije i bude - uz proces oboženja i nacionalne divinizacije Save Nemanjića, morao se odvijati i jedan paralelni proces obrnutog tipa. Očito da je njegova djelatnost ostavila i razloge za neke sasvim drugačije vizure. U tom smislu najilustartivnija je knjiga "Žitije Svetoga Save od Bogumila monaha". Riječ je o jednom od onih tekstova čija sudbina podsjeća na romane Umberta Eka. Rukopis navodno potiče iz Savinog vremena, i bogumilsko je svjedočanstvo o ratu Nemanjića, podsticanih iz Rima, protiv brojne bogumilske zajednice u Srbiji i Bosni. Rukopis je poslije peripetija dostojnih literature 1995. godine u Beogradu objavio nekadašnji NIN-ov novinar Dragan Jovanović, koji je "u tajnu ove knjige upućen" od svoga djeda sveštenika, arhijerejskog namjesnika belopalanačkog Vojislava P. Popovića, koji ga je brižljivo čuvao, i preveo sa staroslovenskog jezika. Bogumil monah opisuje Savu kao krvnika bogumilskog, kao žrtvu mladalačkog ludila, bludnika, satanistu i slično...

--------------------------------------------------------------------------------
Mistička odora svetosavlja

"Tako je svetosavlje postalo jedan od oblika srpskog nacionalizma, kojega su imperijalističke težnje došle do punog izražaja u nastojanju da se obnovi srednjovjekovno Dušanovo carstvo, bez obzira na to što ono nije bilo samo srpsko. Toga radi su mogli junacima svetosavlja postati brojni srpski svještenici i kaluđeri, koji se nijesu istaknuli i proslavili svojim bogoslovskim djelima i pobožnim životom, nego ratničkijem poduhvatima, zavjerama, krvavim djelima i učestvovanjem u ratovima. Prema tome svetosavlje je sa srpske strane uzeto kao jedan važan elemenat za hipnotizovanje srpskog naroda, pa se to sve do danas sačuvalo, s tom razlikom što su se sredstva ove hipnoze znatno povećala i obukla u mističku odoru svetosavlja." (Savić Marković Štedimlija)

Knjaz Danilo je obećao da će “jednoga sveca dati za Hercegovce i Bosance čim Kosijerovo pripadne Crnoj Gori”

SVETI ARSENIJE:
Sudbina moštiju i kulta ovoga sveca, podsjeća na kakvu postmodernističku mistifikaciju.
No, prije svega, pogledajmo "zvanični" dio.
Sveti Arsenije, arhiepiskop pećki, naslijedio je na arhiepiskopskom tronu Srpske crkve njenog utemeljitelja Savu Nemanjića. Značajan je po tome što je središte duhovnog života u Srbiji Nemanjića premjestio iz Žiče u Peć. Iz toga će, kroz nekoliko narednih stoljeća, proisteći ključna duhovna ustanova srpskog naroda - Pećka patrijaršija.
Mit od početka povezuje sudbine ovoga sveca i Save Nemanjića. Po žitiju Svetog Arsenija, što ga bilježi kasniji, tako uporno ovovremeni, žički vladika, pod pseudonimom monaha Tadije (pomenuo sam postmodernizam, zar ne), kaže se da ga je kao mladog monaha, "željnog podviga", upravo Sava privukao u Žiču.
Po legendi, Sava ga kasnije postavlja za igumana Žičkog bratstva. "Kada udariše Mađari", opet mu Sava Nemanjić daje zadatak, danas bi se reklo "delikatnu političku misiju". Poslao ga je na jug, da "nađe skrovitije mesto za arhiepiskopiju", a Arsenije je odabrao - grad Peć, i tu, "u čast apostolima sagradio crkvu Voznesenja Gospodnjeg". Pred svoj drugi odlazak za Jerusalim Sava ga određuje za svog nasljednika.
Arhiepiskop Arsenije umro je 28. oktobra 1266. godine (i taj dan mu pripada u kalendaru Srpske pravoslavne crkve), a sahranjen je u pećkom hramu.
Nakon "zvaničnog" dijela, pređimo na - nedoumice. Rad Mirka Dragovića Sveti Sava nije spaljen iznosi zapanjujuću, ali i veoma literarnu pretpostavku, dostojnu kakvog holivudskog scenarija. Navodi Dragovića pritom su veoma precizni, i počivaju na korektnim istorijskim faktima. On, naime, tvrdi da su mošti Svetog Save sakrivane imenom drugog sveca - a riječ je upravo o Arseniju Sremcu, kako ga autor naziva - ne bi li se, "iz nacionalnih razloga", sakrila istorijska mistifikacija o nepostojećem spaljivanju na Vračaru.
Ovdje počinje veza ovoga sveca sa Crnom Gorom. Po svemu sudeći, mošti Svetog Arsenija prokrijumčarene su u Crnu Goru (u tom kontekstu pominje se ime izvjesnog Nikodima) i tako su stigle u Morački manastir. Čak se tvrdi da se sve do 1912. godine "ruka nekoga od srpskijeh svetitelja - posigurno S. Sava - čuvala u porodici Čengića, u selu Potpeću, blizu Pljevalja". Od trenutka kada su mošti Svetog Arsenija (ili Svetog Save ako uvažite Dragovićevu argumentaciju) stigle u Crnu Goru počinje njihovo lutanje. Pomenuti Nikodim se posvađao sa starješinom Morače (navodno oko podjele prihoda u novcu i stvarima koji je doticao - kultovi su imali i svoju ekonomsku dimenziju), pa je nezadovoljni Nikodim pokupio sveca i sa njim pobjegao u kučko selo Kosor. No, Arsenijevim moštima ni tu nije bio suđen duži boravak. Kada je veliki vojvoda Mirko Petrović palio po Kučima 1856. godine, neki bjelopavlićki odred je pronašao svečeve mošti, i to ne u crkvi, već u kući lokalnog sveštenika. "Bjelopavlići su Svetitelja odnijeli i metnuli u manastir Ždrebaonik. Kazali su narodu ono predanje koje je Kučima kazao Nikodim: da je taj Svetitelj Sv. Arsenije II, arhiepiskop srpski, učenik i zamjenik Sv. Save."
No, ni tu nije kraj Arsenijevih putešestvija. Slijedi završna epizoda, koja, čini se, precizno objašnjava ulogu i nacionalno-probuditeljsku dimenziju većine pravoslavnih svetačkih kultova. Ovdje su izuzetak samo sveci iz XVII vijeka, kontemplativni mistici - Sveti Vasilije i Sveti Stefan, međutim njihovo odsustvo iz takvog koncepta, takođe ima nacional-političku pozadinu. Vasiliju se nije mogla oprostiti bliskost prema unijatskim tendencijama karakterističnim za njegovo vrijeme.
"Knjaz Danilo je obećao igumanu kosijerovskom, Teodosiju Miškoviću, da će mu dati jednoga svetitelja za Hercegovce i Bosance, čim Kosijerovo pripadne Crnoj Gori. Stričevo obećanje Nikola je izvršio... On (svetac) nije bio u Ždrebaoniku za sve ovo vrijeme od 1856. g. kad su ga donijeli Bjelopavlići, nego je prenesen 1884. u manastir Kosijerovo, na granici tursko-crnogorskoj u Hercegovini. Prenos je izvršio po naređenju knjaza, a docnije kralja Nikole Petrovića - Njegoša, a po obećanju knjaza Danila..."
Ova, kao i priča o Svetom Pantelejmonu, potvrđuje crnogorsku istorijsku glad za svetiteljima i kultovima. Takođe i jedan ilustrativan detalj za politiku Petrovića: državnu granicu trbalo je praviti i simboličkim transferima - zato su obećane kosti - i očekivani kult koji uvijek uz to ide - išle kao prethodnica crnogorske države, i njenog utemeljenja u pojedinim, rubnim, krajevima.
Dakle, ovaj kult je, sticajem istorijskih okolnosti stigao u Crnu Goru, i u pojedinim, ne odveć dugim periodima bio je jak u lokalnim okvirima, ali, moglo bi se reći da nije ostavio dubljeg traga u svijesti Crnogoraca.

SVETI LEOPOLD:
"Sveti Leopold (Bogdan) Mandić je unio nove duhovne dubine u svoj tihi rad molitve i žrtve za sveti cilj jedinstva, po čemu je jedan od preteča tzv. "duhovnog ekumenizma". Njegova osnovna misao vodilja bila je da svoj život posveti misli krišćanskog jedinstva, posebno između Zapadne i Istočne Crkve", kazao je tada nadbiskup zagrebački, i kasniji kardinal Franjo Kuharić, povodom proglašenje svetim, Leopolda (Bogdana) Mandića 16. oktobra 1983. godine. Prethodnik tadašnjeg pape Jovana Pavla II (koji je izabran nakon kratkotrajnog papstva Jovana Pavla I), Pavle VI prethodno je Leopolda Mandića proglasio blaženim - 2. maja 1976. godine. Popularno ga zovu i svetac pomirenja.
Oba ova čina - beatifikacija i posvećenje - obilježena su u Herceg Novom, kod crkve Svetog Jeronima i crkve Svetog Leopolda u starom hercegnovskom gradu.
Njegov kult je danas veoma jak, prvenstveno u Italiji, a o tome svjedoči i jedan bizaran podatak: prije nekoliko godina u Podgorici su se pojavili i italijanski upaljači sa njegovim likom.
Bogdan Mandić je rođen 12. maja 1866. godine, kao jedanaesto dijete (od ukupno dvanaset) oca Petra i majke Dragice (Karoline), rođene Carević. Prvo se školovao u kapucinskom sjemeništu u Udinama, a zaredio se 1890. godine u Veneciji, gdje je dobio ime fra Leopold. Kasnije studira filozofiju u Padovi i teološke nauke u Veneciji.
Kao sveštenik boravio je u Kopru, Zadru, Rijeci, Veneciji... Žarko je želio da ode u svoj Herceg Novi "da bude misionar u domovini bogatoj istorijom i vjerskim razlikama". Želja mu se nije ostvarila, uglavnom i zbog slabog zdravlja.

--------------------------------------------------------------------------------
Ignorisanje mogućnosti razvoja vjerskog turizma

S obzirom da se u Padovi i u drugim brojnim mjestima i danas gaji kult Svetog Leopolda, kao i da je svetac rođen u Herceg Novom, Ćaba Mađar iz Zelenike, potomak budimpeštanske porodice koja je sagradila na početku prošlog vijeka prvi hotel na Crnogorskom primorju, hotel "Plaža" u Zelenici, izložio je jednu ideju. Na skupu "Kultura i turizam", koji je održan u Novom početkom marta ove godine, Ćaba Mađar je predložio da se i u Crnoj Gori otpočne razvijati i vjerski turizam, ističući pri tom upravo kult Svetog Leopolda Mandića. To je potrebno znatno više popularisati na turističkim sajmovima, posebno onim u Italiji - Padovi i Milanu, predložio je Ćaba Mađar.
Ovaj predlog prihvatila je Turistička organizacija kao inicijativu i već je dat jedan sajt na Internetu. Inače, Ćaba Mađar (koji je nedavno od strane mađarske vlade predložen za počasnog konzula u Crnoj Gori), svojevremeno je od pape dobio pozivnicu da dođe u Vatikan i prisustvuje proglašavanju Blaženog Leopolda Mandića svetim 16. oktobra 1983. godine.

P.J.

--------------------------------------------------------------------------------
Narativne igrarije u svetiteljskim žitijima

U predanju o Savinom izboru Arsenija za nasljednika dešava se ključni simbolički transfer, koji će anticipirati i njihovu posthumnu sudbinu, odnosno neobičnu prepletenost povijesnih puteva njihovih ostataka. Ili, okrenimo stvar: možda je mit nastajao "retroaktivno", pokušavajući da i njihove zemaljske živote ispreplete, kao one potonje. To je zamislivo, ako se zna da je čitava savinska i postsavinska mitologija nastajala srazmjerno kasno, a da se ticala odista mračnih i istorijski veoma udaljenih perioda. A u mraku povijesti - svi su sveci isti. Odnosno - što je veći mrak nalegao na stvari koje opisujete, to je i vaša umjetnička sloboda veća. A onda možete sebi dopustiti i narativne igrarije. I detalj koji ovo potvrđuje: upravo je Arsenije vršio pritisak na Vladislava da u Srbiju prenese Savine ostatke iz Trnova.

Sveti Leopold Mandić iz Boke proglašen je svecem znatno ranije od predviđenog roka što je posebno naglasio i papa Pavle VI


Znatan dio djelatnosti Svetog Leopolda Mandića bio je povezan sa njegovim najdubljim uvjerenjem o mogućnosti hrišćanskog jedinstvu u "jednoj Hristovoj crkvi". Vjerovatno je dio nadahnuća za svoje ekumenske stavove - kojima će događaji nakon Mandićeve smrti dati snažnu povijesnu potvrdu, premda ne i potpuno ispunjenje - crpio iz svijesti o istorijskoj i religijskoj prirodi Zaliva svetaca, kako Boku često nazivaju, između ostalog i zahvaljujući životnom i spiritualnom putu ovoga Novljanina.
Bokeljsko iskustvo jedna je od tipičnih manifestacija mediteranizma, ne samo u smislu Brodelovih istoriografsko-antropoloških postavki, već i u duhu Matvejevićevog Mediteranskog brevijara, i sličnih postavki o Sredozemlju kao globalnom kulturalnom palimpsestu, te njegovim najslikovitijim egzemplarnim oazama - poput Istre, Boke, Sicilije, Krita ili Malte.
"Živio je kreposno te su ga već za života smatrali svecem", a glas o njegovoj svetosti, "brzo se proširio glas".
Njegovo već pomenuto proglašenje za sveca (16. oktobar 1983) odvijalo se uz prilično rezervisano držanje većine ondašnjih SFRJ-medija. Još uvijek je bio jak ideološki, partijski pogled na život i svijet, a sve se to odvijalo tek tri i po godine nakon smrti "najvećeg sina naših naroda i narodnosti" (komunistička mantra iz onog vremena), kome su se, još uvijek, i narodi i narodnosti "zaklinjali da neće skrenuti". (Kao da je riječ o kakvom magistru geometrije, a ne o neopreznom mašinbravaru.) Kao takav, događaj je imao stanovit ekskluzivitet, te je privukao brojne poklonike Sveca, ali i poštovaoce Crkve. Dio medija je izabrao da događaj tretira kao neku zabavnu bizarnost - novi svetac je među nama - dok se priličan broj glasila odlučio za diskretnu ideološku diskvalifikaciju. Što će reći da se svemu prišlo kao dijelu neke zavjere, koju su komunisti prozreli, ali su odlučili da cooliraju. Tek će za koju godinu - krajem osamdesetih - zavladati paranoidna retorika, pa će za sve biti krivi Njemci, Amerikanci i Vatikan. (Ovo danas možete pronaći još samo u udžbenicima koji se štampaju u Beogradu, a koriste u Crnoj Gori, poput zlosrećnog Atlasa o kome su "Vijesti" nedavno pisale.) U toj intonaciji, serviranoj kao miks ateizma i društvene zabrinutosti, prednjačili su beogradski NIN i “Duga”. Tih godina kreće i priča o fenomenu Međugorja, koja će, bukvalno promijeniti duhovnu, ali i ekonomsku sliku hercegovačkog kamenjara. Organizovena su emisije (Kino oko, npr.) gdje su u studio dovođeni sociolozi, psiholozi, omladinci i novinari da bi vodili dvosatne razgovore sa refrenom tipa "Šta se to dešava našem društvu". Upravo tako rigidna i neprimjerena reakcija doprinijeće da se tih osamdesetih na svakoj strani golemo uveća kredibilitet crkve, i to direktno nauštrb civilnih institucija, koje su bile simbol samoupravne birokratske nesposobnosti. To je takođe jedan od razloga zašto su sve crkve na prostoru bivše Jugoslavije ušle u devedesete kao ključni moralni stožeri svojih naciona.
I danas o njemu žive brojne priče kao čudotvorcu. Zbog toga se i odstupilo od pravila da se proglašenje svetim može obaviti tek 50 godina nakon smrti "kandidata". Bokeljski ispovijednik i pomiritelj Leopold Bogdan Mandić proglašen je, međutim, znatno ranije od toga roka, a to je činjenica koju je prilikom beatifikacije posebno naglasio papa Pavle VI, kome su lično bile veoma bliske Leopoldove ekumenske ideje, budući da je on poglavar koji je okončao Drugi vatikanski koncil (1963 - 1965, sazvan od Jovana XXIII), gdje je promovisan novi vatikanski ekumenizam. Ubrzo će, na tom fonu i uslijediti susret Pavla VI sa vaseljenskim, carigradskim patrijarhom Atenagorom.
Sveti Leopold je prisutan kao lik na jednoj od sjajnih slika Voja Stanića. Slika Sacri conversazioni koja se nalazi u Gospi od Škrpjela prikazuje zajedno likove Blažene Ozane, Blaženog Gracije, rođenog u mjestu Muo pored Kotora i Svetog Leopolda Mandića.

KULTOVI RANOHRIŠĆANSKIH SVETACA U CRNOJ GORI: Primorski dio Crne Gore je od najranijeg srednjovjekovlja bio već hristijanizovan, te su veoma jaki bili ranohrišćanski kultovi svetaca koji obilježavaju period kakvog-takvog hrišćanskog jedinstva. Ti kultovi su takođe imali i onu dimenziju o kojoj piše mančesterski profesor Trevor Ling - pretapanja starijih, predhrišćanskih, prvenstveno paganskih vjerovanja. Dalje, upravo neki od tih svetaca predstavljali su kljužne kultove na Jadranu, budući da je pomorstvo bila zapravo glavna djelatnost. Ovo treba shvatiti u svijetlu činjenice da se mošti Svetog Nikole nalaze u Bariju, te je i ta bliskost središta kulta bila veoma važna. Značajan spomenik toga perioda je i oksfordski rukopis djelimično čakavizovane varijante barske Legende o Svetom Mikuli, koja se, najvjerovatnije tiže upravo ovoga kulta. Međutim, najveći lokalni značaj imao je upravo kult Svetog Tripuna, čije je središte bilo u Kotoru, gdje je i podignuta katedrala posvećena ovom svecu.

--------------------------------------------------------------------------------
Sveti Leopold: “Moje je srce s onu stranu mora”

Ostavio je mnogo zapisa koji svjedoče njegovu domovinsku nostalgiju. "Moje je srce s onu stranu mora", ili "Ja živim za svoj narod. Molite blaženu Gospu, da mi isprosi milost da, kada ispunim svoje poslanje u Padovi, mogu ponijeti svoje bijedne kosti među svoj narod, za dobro njihovih duša", samo su neke od izjava koje su ostale iza smjernog franjevca-kapucina.
U svakom slučaju, imamo i jednu veoma konkretnu potvrdu o tome koliko mu je i taj, zavičajni identitet bio važan.
On se, naime, u građanskom smislu nije htio odreći svoje domovine. Zbog toga što nije želio da prihvati da je Italijan, tokom I svjetskog rata bio je interniran na jug Italije.
Izuzimajući kratki period izgnanstva, Sveti Leopold je od 1909. pa do smrti, 30. jula 1942. godine bio ispovijednik u Padovi gdje i danas postoji mnoštvo njegovih poklonika.

--------------------------------------------------------------------------------
Kapucini su formirani 1528. kao dio franjevačkog reda

Sveti Leopold Mandić pripadao je jednom od najpopularnijih redova zapadnog hrišćanstva - franjevcima - kapucinima.
Redovništvo u katoličanstvu počiva na tri zavjeta: siromaštva, poslušnosti i čistoće. Postoji mnogo redova, a po pravilu nose ime po osnivaču, koji je obično i autor regule reda, i onaj koji određuje tip i smisao duhovne akcije - medicinska pomoć, misionarski rad, i slično...
U hrišćanstvu ova praksa se javlja u III, a u IV vijeku dobija snažan zamah.
U XI vijeku javljaju se reformatorski pokreti unutar najstarijeg, benediktinskog reda. Iz toga će proizaći kartuzijanci (1084, osnivač Sveti Bruno), cisterciti (1098, osnivač Sveti Robert, reorganizator Sveti Bernard; ovaj red će biti reformisan i 1663. pod imenom - trapisti).
Nekada su bili slavni i krstaški redovi, poput jovanovaca (hospitalaca), templara i tevtonaca. Vrijeme gradova, XIII vijek, donijeće nove redove - često nazivane prosjačkim, premda bi ispravije bilo reći - propovjednički, jer im je to bila osnovna djelatnost). Sveti Franjo iz Asizija, mistik i pjesnik, osniva franjevački red 1208. godine, da bi u narednim vjekovima upravo ovaj red (nazivan i Mala braća) postao vjerovatno najpopularniji katolički red. Zanimljive informacije o franjevcima u ranoj fazi mogu se pronađi u Ekovom "Imenu ruže". Španski propovijednik Sveti Dominik utemeljio je dominikanski red 1215. godine, a karmelićani su ustanovljeni pet godina prije dominikanaca. Vrijeme duhovne obnove Zapada, nakon Tridentskog koncila donijeće i pojavu isusovaca (jezuita), misionarskog reda koji je osnovao Sveti Injacio de Lojola, veliki španski mistik, autor "Duhovnih vježbi".
Franjevački red je vremenom postao jedan od najbrojnijih pa je doživio i reorganizaciju u okviru koje se 1528. godine formira i kapucinski red. Kapucinski redovnici nose smeđu odjeću.

Vrijeme zamaha gradova nametnulo je jednu novu ekonomiju svetosti: svaki grad morao je posjedovati mošti kakvog uglednog sveca

Pouzdani "Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1990) ovako bilježi Svetog Tripuna: "Trifun, sveti, muženik (lat. Tryphon; hrv. još i: Tripun, Trifon). Zaštitnik Kotora i naslovnik kotorske katedrale. Njegove su relikvije dobili Kotorani 809. godine od mletačkih trgovaca. Katedrala je posvećena 1166, ali je mnogo puta prepravljana, dok nije dobila današnji oblik."
Sveti Tripun je bio frigijski mučenik iz "nepoznata vremena", vjerovatno se radi o trećem ili četvrtom vijeku naše ere. Predaja govori da je rođen u Kampsadi. Ranohrišćanski spisi ga, ne odviše pouzdano, smještaju u vrijeme Dacijevog progonstva, i obično ga predstavljaju kao mladića s kamenom i palmom. Tako je prikazan i u kotorskoj katedrali, na oltarnoj pali iz 1440. godine. Ova ikonografska verzija jednako važi i za pravoslavne crkve, koje ga, pored toga, prikazuju i unekoliko ratobornije - kao mladog vojnika s kopljem u ruci.
Njegov dan je u rimskom kalendaru slavljen 10. novembra i to u periodu od XI vijeka pa sve do reforme iz 1969. godine. Danas se u Kotoru kao njegov dan obilježava 3. februar, a u pravoslavnim kalendarima posvećen mu je - 1. februar.
Sveti Tripun se smatra i zaštitnikom baštovana, "jer mu je po legendi za vrijeme mučenja anđeo donio "krunu od dragoga kamenja okićenu cvijećem".
Pravoslavna martirologija bilježi ga kao iscjelitelja koji je još u djetinjstvu otkrio tu veliku i svetu moć. "U to vrijeme zavlada rimskim carstvom car Gordijan, čija kćerka Gordijana siđe s uma, i time baci svog oca u veliku žalost. Svi ljekari ne mogaše ludoj Gordijani ništa pomoći. Tada zli duh iz lude djevojke progovori i reče, da njega niko ne može istjerati, osim Trifuna. Poslije mnogih Trifuna iz carstva bude i ovaj mladi Trifun pozvat po Božjem Promislu. On bi doveden u Rim, gdje je iscijelio carevu kćerku. Car mu podari mnoge darove, koje Trifun pri povratku kući sve razdijeli siromasima. U svom selu produži ovaj sveti mladić čuvati guske i moliti se Bogu", bilježi Pravoslavni Prolog.
U stvari, popularnost i razvoj nekih kultova u gradovima Mediterana svjedoči jedan važan istorijski proces - koji će, zapravo, u krajnjem, presudno doprinijeti da danas pojam Mediterana znači sve ono što znači.
Vrijeme zamaha gradova nametnulo je jednu novu ekonomiju svetosti: svaki grad koji je držao do sebe, čiji trgovci su željeli pokazati svoju moć u novoj komunikaciji gradova, morao je, u lokalnoj katedrali posjedovati mošti kakvog, po mogućstvu što uglednijeg sveca. Tome pogoduje još jedna činjenica: politički krah istočnog Mediterana. Nadiranjem Arapa, jedne nove i vitalne civilizacije, dolazi do ubrzanog gubljenja bliskoistočnih hrišćanskih teritorija, čega je direktna posljedica transfer "najuglednijih" svetačkih moštiju i kultova prema rastućim gradovima zapadnog Sredozemlja. Tako i Sveti Nikola stiže u Bari, jedno od središta normanskog vojničkog uticaja (a oni nijesu imali drugog - normanska kultura nije ostavila gotovo nikakve tragove - tako prolaze vojnički narodi). Sličan istorijski okvir oslikava i dolazak moštiju Svetog Tripuna u Kotor.
Drugi impuls koji je pospješio takav proces bile su ikonoboračko - ikonobraniteljske tenzije (i iz toga proističući građanski ratovi) u Romejskoj imperiji, osobito one iz vremena patrijarha Fotija - a što je uključivalo ne samo progon svetih slika već i duhovni ambijent nepogodan za dalji razvoj mnogih svetačkih kultova. Sve to bila je posljedica suptilnih uticaja rastućeg islama - koji je već stupio u plodonosnu komunikaciju sa poraženom persijskom zoroastrijanskom kulturom - na istočno hrišćanstvo, kako u dimenziji osporavanja slike, tako i u svjetonazoru koji je isključivao običaj poštovanja mnogih svetih ljudi.
Kult Svetog Tripuna i danas je jak u Kotoru, a nedavno obnavljanje katedrale i svečanost koja je pratila taj veliki datum, u najljepšem svijetlu su cijelu crnogorsku, ali i širu, javnost podsjetili na nekadašnje običaje i njihov značaj za gradove koji su se rađali iz tmina ranog srednjovjekovlja.
Postoje u Crnoj Gori tragovi još jednog ranog i šireg hrišćanskog kulta - riječ je o Savi (Sabbi) Osvećenom. Ovom svecu se desilo da, zahvaljujući istom imenu, bude u XIX vijeku uglavnom stopljen sa novonastalim i od države maksimalno podržavanim kultom Svetog Save (Nemanjića). Tako da, iako se stari manastir Savina (u nekim drevnim izvorima i Sabina) tako zvao još na početku jedanaestog vijeka, dakle, dobrih vijek i po prije zemaljske egzistencije budućeg školskog sveca, mnogi crnogorski eksperti za ovu tematiku ne žele ni da se osvrnu na ovaj, najblaže rečeno, ozbiljan problem. Ali, očito je da postoje poslovi u kojima vam činjenice mogu samo smetati. Zasigurno da Savina nije jedini toponim u Crnoj Gori koji je doživio takvu sudbinu.
Sava je takođe i ime sveca koji ima određenu težinu u slovenskom kontekstu na Balkanu. Riječ je, naime, o jednom od učenika "slovenskih apostola" Svetog Ćirila i Svetog Metodija, koji su, pod vođstvom Svetog Klimenta Ohridskog (izuzetno zanimljiv, i poput Svetog Vasilija multikonfesionalan kult), nastavili epohalno djelo "solunske braće". Drugi nastavljači zvali su se - Gorazd, Naum i Angelar.
Kultovi potaknuti ovim svecima razvili su se u okviru makedonske, bugarske i srpske crkve, ali kasnije dobijaju liturgijsko poštovanje i u slovenskim crkvama katoličkog Zapada: ukrajinskoj, slovenačkoj i hrvatskoj. "Istočna ih Crkva naziva petočislenicima, odnosno sedmočislenicima, već prema tome pribraja li im se i Sv. Ćirila i Metoda (staroslovenski čislo - broj)", navodi se u već pominjanom "Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike".
Kao misionari su se raspršili po ondašnjem slovenskom svijetu: Gorazd je imenovan od Svetog Metodija nasljednikom na episkopskoj stolici panonsko - sremskoj, a Kliment i Naum nastanjuju se na Ohridskom jezeru, gdje razvijaju djelatnost od najvećeg mogućeg značaja - iz toga će proisteći Ohridska arhiepiskopija, ali i njihov status narodnih prosvjetitelja. Preostaloj dvojici - Angelaru i Savi, nakon njihovog odlaska u Bugarsku, gubi se svaki trag.

--------------------------------------------------------------------------------
Porfirogenit spominje i kult Svetog Tripuna

Kotorski kult Svetog Tripuna bio je veoma rano - riječ je o X vijeku, poznat i u Konstantinopolju. U Spisu o narodima, Konstantin Porfirogenit piše: "Grad Kotor znači na jeziku Romana suženo i stisnuto, zato što more ulazi kao uski jezik od 15 do 20 milja i na kraju mora je grad. Uokolo ovoga grada su visoka brda, tako da se sunce vidi samo ljeti u podne, a zimi nikada. U tom gradu počiva Sveti Trifun, koji sigurno liječi svaku bolest, a naročito one koji pate od gušenja pluća. Hram je njegov zasvođen."

(Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom II)

--------------------------------------------------------------------------------
Prethrišćanski impulsi

Među ranohrišćanske kultove spada i kult Svete Petke (Grkinja Paraskeva) koji je, kao i u slučaju Svetog Nikole, hristijanizirani paganski kult, no, ovaj put nije riječ o pomorcima, već o klasičnom primjeru ženskog kulta, koji slijedi duh paganske ženske boginje ("Bijela proto-boginja" sa svim svojim licima), kakva je bila grčka Afrodita, odnosno rimska Venera. Stoga je i fiksirana za petak, nekadašnji Venerin dan. Ovaj kult je prilično popularan u Srbiji, i odatle se, u znatnoj mjeri proširio i na Crnu Goru. Ovaj podatak je interesantan u svijetlu činjenice da je na teritoriji Srbije detektovana jedna od najstarijih evropskih "ženskih" civilizacija (kult boginje - majke, one koja rađa) - riječ je o Lepenskoj kulturi. Takođe, izgleda da je na crnogorskom prostoru postojao sličan kult pod imenom Svete Ćekle (Tekle).
Očito da je sudbina dobrog dijela ranih kultova pokazivala tendenciju stapanja sa kasnijim kultovima, ali i transfer starijih, prethrišćanskih impulsa. Nesumnjivo da su i političke prilike, te razvoj država u raznim povijesnim prilikama, dodatno profilisale i status takvih kultova.

Detalj iz novije istorije: godine 1942. jedan paštrovski partizanski bataljon nosio je ime Svetog Stefana Štiljanovića

Pored moštiju Svetog Tripuna čiji kult je, kao što smo vidjeli, bio izuzetno živ u Kotoru već u X vijeku (toliko da je informacija stigla i u Porfirogenitovu sveznadarsku "radionicu" - a bila je to enciklopedija jedne epohe), u relikvijaru kotorske katedrale, nazvane upravo po ovom maloazijskom mučeniku, nalaze se i mošti Svete braće Petra, Andrije i Lovra. U njihovu čast podignuta je i crkva u selu Krašići blizu Tivta.
Vjerovatno bi valjana multidisciplinarna analiza mogla dokazati prisustvo još nekih ranohrišćanskih ili hristijanizovanih paganskih kultova na prostoru današnje Crne Gore, međutim opasni lavirinti mitologije i tekstologije katkada znaju sakriti ili maskirati neke, manje ili više značajne, činjenice. Stoga hod kroz naše predstave i saznanja o prošlosti, ponekad tako neodoljivo podsjeća na iskustvo tumaranja Minotaurovim domom.

SVETI JOANIKIJE DEVIČKI:
Ovog sveca u ovakvom ili onakvom crnogorskom kontekstu pominju tek neki autori (Zeković, Cimeša). Kanonizovan je u SPC, još u prvoj polovini XV vijeka, a kao godine njegove smrti pominju se 1430, 1440 i 1450. Navodi se da je rodom bio iz Dioklitije Fortinske, odnosno sa crnogorskoga primorja. Pripadao je isihastima, jednoj od formi pravoslavnog misticizma, i samovao je u Crnoj Reci na Ibru, gdje je, navodno, utemeljio i manastir. Nakon toga odlazi u Drenicu na Kosovu i asketski obitava u Devičkoj pustari po čemu i dobija dodatak imenu - Devički. U XVI vijeku Pećka patrijaršija među lokalnim hrišćanskim stanovništvom snažno podržava ovaj kult. "Ktitor je manastira Deviča đe mu mošti i danas počivaju. U tom manastiru sačuvan je i njegov portret kao ktitora, uz portrete iz XVI vijeka u Pećkoj priprati i iz 1601. g. u selu Mlečani kod Prizrena u crkvi Sv. Nikole", navodi se u tekstu "Crnogorci koje je kanonizovala SPC kao srpske svece" (Cimeša) u Zekovićevom "Podsjetniku o Crnoj Gori i crnogorstvu".

SVETI STEFAN ŠTILJANOVIĆ:
Episkop žički Nikolaj Velimirović ovako piše o još jednom Crnogorcu koji se nalazi među svetite-ljima kanonizovanim i poštovanim u okviru Srpske pravoslavne crkve: "Despot srpski. Rodom iz Paštrovića. Upravljao srpskim narodom u preteškim prilikama boreći se hrabro protiv Turaka i Latina. Pravednik Božji i rodoljub, ovaj divni knez može se uporediti sa Sv. Aleksandrom Nevskim (ruski svetac i vojskovođa, pobjednik nad njemačkim Tevtoncima u presudnom boju ruske istorije, na Čudskom jezeru 1242. godine - BB) ili sa Sv. kraljem Jovanom Vladimirom (riječ je zapravo o dukljanskom knezu Vladimiru, BB). Upokojio se početkom XVI veka (po nekima 1515. god). Na grobu njegovom pojavljivala se noću svetlost, prema kojoj su i pronađene njegove svete mošti, koje su dugo počivale u fruškogosrkom manastiru Šišatovcu, pa su za vreme Drugog svetskog rata prenete u Beograd i položene u Sabornu crkvu pored tela kneza Lazara. Njegova žena Jelena videći netljene mošti Stefanove i čudesa od istih zamonaši se i predade podvigu do smrti."
Naravno, vladika Nikolaj se, izgleda nikako nije mogao osloboditi opsesivne mržnje prema Zapadu. Ne samo da se ovaj vrli Paštrović nije borio protiv Latina, već je, u borbi za ugarski prijesto direktno podržao Ferdinanda Habzburga protiv Jovana Zapolje. Štiljanović je očito bio u regionalnim okvirima relevantan feudalac, a navodno je bio "kastelan Novigrada i Orahovice i upravnik Valpova".
Predanje kaže da je Crnu Goru napustio krajem XV vijeka.
Interesantan detalj iz novije istorije: godine 1942. jedan paštrovski partizanski bataljon nosio je ime ovog sveca. Njegov kult je tek u posljednje vrijeme nešto prisutniji u Crnoj Gori, a u Budvi, pri SPC postoji i Pravoslavni duhovni centar "Stefan Štiljanović".

BLAŽENI GRACIJE I DRUGI SVETITELJI IZ BOKE:
Blaženi Gracije bio je redovnik avgustinac, rođen u bokeljskom mjestu Muo 1438. godine. Roditelji su mu se zvali Benedikt i Dobra. Živio je od ribarenja, i često plovio ne samo Jadranskim, već i Jonskim morem. Kada je imao trideset godina, ovaj odvažni ribar došao je u Veneciju, gdje će, ubrzo, stupiti u red avgustinaca, najvjerovatnije direktno motivisan tada nadaleko čuvenim propovijedima Simona Kamerinskog. Prilikom stupanja u red promijenio je svoje građansko ime Pavle u Gracije. "Ikonografski prikazan kao redovnik koji radi u vrtu i koji se na glas zvonca hoće pokloniti prigodom pretvorbe, pa se pred njim otvorio crkveni zid", bilježi Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva.
Umro je 9. novembra 1508, na ostrvu Svetog Kristifora u Veneciji. Njegov se dan obilježava - 8. novembra.
Blaženi Adam Kotoranin je franjevac iz XIV stoljeća koji se bavio misionarskim radom po onovremenim (kao da je danas drugačije) balkanskim bespućima. Vjeruje se da se njegovi ostaci nalaze pod oltarom Gospe od Škrpjela.
Blaženi Marin Kotoranin je franjevac koji je 1472. godine od pape Siksta IV bio poslan, kao papski izaslanik u Iran (Persiju), a ovaj je tamo umro mučeničkom smrću. (Neka znaju današnji izaslanici kako je to nekada bio - nezgodan posao). I on je, kao i Blaženi Adam Kotoranin, pripadao franjevačkom samostanu na Gurdiću koji je 1288. godine utemeljila srpska kraljica, Francuskinja Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I.
Postoji još jedan svetac sa ovim imenom - Blaženi Marin Kotoranin, međutim nešto stariji od zlosrećnog papskog izaslanika. Bio je franjevac iz XIII vijeka, a sudbinska sličnost, pored imena, uključuje i sličan kraj - zemaljske dane je okončao daleko od doma, negdje u Tatariji oko 1290. godine.

--------------------------------------------------------------------------------
Duhovna dimenzija ostroškog stijenja

SVETI ISAIJA OD ONOGOŠTA: Poput Svetog Stefana Štiljanovića i ovaj svetac je u novije vrijeme reaktuelizovan od strane Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, pa se prije par godina formirani Pravoslavni duhovni centar pri SPC u Nikšiću zove njegovim imenom. Ako se ima u vidu i nedavno proglašenje dva nova sveca SPC iz Crne Gore, izvjesno je da je na sceni neka vrsta novog, i veoma dinamičnog aktivizma ove crkve u Crnoj Gori.
O Svetom Isaiji ne zna se mnogo. Navodno je živio u ostroškim stijenama još prije Svetog Vasilija, najvjerovatnije u XVI vijeku. Po predanju, Turci su spalili njegov manastir na Poviji, pa se zato odlučio za samovanje na ostroškim padinama.
Očito da su ostroške stijene imale spiritualnu dimenziju i privlačnost za različite podvižnike i prije podizanja manastira, i slave koju je svojim djelovanjem i čudesima ovome kraju donio Sveti Vasilije.

--------------------------------------------------------------------------------
Sikst V, papa iz Boke

Među znatnim figurama hrišćanske povijesne i kulturne vertikale a koji vode porijeklo sa naših prostora, nalazi se i ime jednog pape. Pa, iako nije svetac, uzrokom je jedne interesantne legende (ili mistifikacije, a to dvoje su u najbližem srodstvu).
Riječ je o Sikstu V (1520 - 1590). Njegov pontifikat započeo je 24. aprila 1585. godine, a na prijesto Svetog Petra sjeo je kao nasljednik pape Grgura XIII. Bez obzira na relativno kratak pontifikat, vatikanski ljetopis bilježi Siksta V Peretija kao značajnog papu. Po predanju koje postoji u Boki, Sikst V je porijeklom iz bokeljskog sela Kruševice, nedaleko od Veriga. Navodno potiče iz porodice Svilanović koji su svojevremeno prešli u Italiju. (Svilanovići su pravoslavci koji slave Svetog Nikolu, ali se ponose navodnim srodstvom sa jednim rimskim biskupom.)
Njegovu petogodišnju vladavinu karakterišu napeti odnosi sa evropskim vladarima, kojima je pokušavao nametnuti političko vođstvo. Riječ je o procesu koji će ubrzo uvesti u snažan i djelotvoran zamah - protivreformacijske akcije u političkoj, i trijumfa baroka u kulturnoj sferi.
Italijanski oblik njegovog prezimena (ital. pero - kruška), vjeruju zagovornici teorije o njegovim crnogorskim korijenima, krije aluziju na porijeklo i bokeljsko selo Kruševice.
Međutim, prema priči crnogorsko-hrvatskog reditelja Krsta Papića ("Lisice", "Izbavitelj"), i ova banjanska porodica u familijarnom predanju objašnjava svoje prezime - vezom sa papom Sikstom V.

Mitropolit Petar I nosio je bijelu kamilavku, na što, po pravoslavnoj kanonici, ima pravo samo prvosveštenik jedne autokefalne crkve

SVETI PETAR CETINJSKI:
U anketi što su je, povodom nastupanja novog milenijuma sprovele "Vijesti", Sveti Petar Cetinjski izabran je za najznačajniju ličnost u crnogorskoj istoriji proteklog hiljadugodišta. Prilično ubjedljivo i to od odista elitnog uzorka - u anketi je učestvovalo dvadesetak najrelevantnijih crnogorskih intelektualaca - umjetnika, naučnika, političara, duhovnika...
A opet - ovaj put nije riječ o svecu čiji je podvig podrazumijevao samo puku kontemplaciju ili isključivo mučeništvo, kult čudotvorca ili kakvu predaju što svjedoči o uzbudljivim pregnućima te nevjerovatnim i fantastičnim događanjima. Ne, ovdje je bila riječ o - čistom realizmu. Zapravo, ostanimo u prostoru umjetničkih termina - surovom pozorištu, ako se na umu ima socijalni i istorijski okvir njegovog zemaljskog bavljenja.
Na određen način, a to je uvijek najkrupnije pregnuće, bio je onaj koji konstituiše. Jer, pored svega ostalog, taj čovjek je i otac moderne crnogorske države. Vjerovatno i najpoštovaniji Gospodar u istoriji svih naših vlasti. Onaj koji uspostavlja novi poredak: nesumnjivo - trijumf i rođenje modernog crnogorskog jezika (novi identiteti uvijek traže i nove jezike), dakle jedan od naših najznačajnijih književnih djelatnika - njegove poslanice ne samo da dosežu onu neponovljivu novozavjetnu intonaciju, već su i najdragocjeniji mogući antropološki materijal - o jednom mentalitetu, o jednom nacionalnom biću i njegovim uzletima, jednako kao i o limitima tog istog neuljuđenog svijeta, primitivizmu i teškom istorijskom usudu granice, koja, prirodno, sve čini dvojnim.
Ovaj svetac je tvorac Stege - usvojene nad moštima Svetog Pantelejmona 1798. godine - čime je udario temelj crnogorskom modernom zakonodavstvu, i svoj golemi etički angažman i kredibilitet pretvorio u - normu.
Takođe, on je preteča slavnih devetnaestovjekovnih reformatora srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog jezika, Daničića i Vuka, jer je prije njih, i ni od koga potaknut - jednostavno, znao je da tako treba - kao prvi relevantan pismeni čovjek na cijelom prostoru balkanskog slovenstva počeo da se služi narodnim jezikom. Zato je njegov tekst i danas živ - govori, komunicira i sa crnogorskim sada ("Vi činite što znate, a ne znate što činite...").
U biblioteci je imao knjige na više jezika, a on je govorio sedam, mada neki istiričari (B.Pavićević) ovaj podatak smatraju pretjeranim.
Zatim, tu je i momenat koji zasigurno osobito imponuje njegovim sunarodnicima: svetac koji je bio i vojskovođa, i to - ranjeni ratnik, ne neki štapski analitičar ili sakriveni strateg koji daje smjernice svojim ljudima. Vrijeme i način života nametnuli su antički koncept - ništa ne govori o nama kao naš čin, i nije vođa ko ne vjeruje u moć i nužnost sopstvenog primjera.
Njegovi podvizi su djela čovjeka koji obitava među ljudima, a ne samo u magli bogougodne kontemnplacije.
Kako su "Vijesti", povodom već spomenutog izbora u milenijumskoj anketi, objavile u formi feljtona neke odlomke iz kapitalne studije Branka Pavićevića "Petar I Petrović Njegoš", ovdje ćemo se zadržati samo na najosnovnijim biografskim podacima. A budući da je riječ o temporalnoj distanci od tek dvjestotinjak godina, priča o Svetom Petru bliža je duhu istoriografske izvjesnosti nego li hagiografskih fantazmagorija.
Ne zna se njegovo mirsko ime (predodređen za sveca?). Rođen je 8. septembra 1748. godine u Herakovićima (Njeguši). Njegov otac Marko Damjanov Petrović bio je sinovac vladike Danila, utemeljitelja dinastije Petrović-Njegoš i glavnog lika popularnog djela što će ga napisati onaj kojeg će upravo Sveti Petar odrediti za svog nasljednika. Majka mu se zvala Anđelija, rođena Martinović. "O njegovim roditeljima ne zna se mnogo. Nešto više podataka imamo o njegovom đedu Damjanu Šćepčevu Petroviću, bratu vladike Danila. On je 1713. putovao u Petrograd, na razgovore o političkoj i materijalnoj podršci Crnoj Gori.", piše Branko Pavićević u pomenutoj studiji.
Imao je tri brata i dvije sestre.
Kao mladić prihvatio se službe kod strica, tadašnjeg crnogorskog mitropolita Save Petrovića, u manastiru Stanjevići, njegovoj kasnijoj ljetnjoj rezidenciji. Vjerovatno je Sava u njemu prepoznao valjanog nastavljača u državnim i crkvenim poslovima. Zamonašio se najvjerovatnije 1760. godine, da bi pet godina kasnije, u sedamnaestoj godini života, bio rukopoložen za jerođakona. Zvanje arhimandrita dobija 1773. godine.
O njegovom fizičkom izgledu postoje kazivanja nekolika savremenika. Jedan od njih kaže da je bio "i stasom i oblikom najljepši čovjek u cijeloj zemlji".
Imao je dugu bradu, pa je to isticalo njegovu markantnost; u poznim godinama (s dugom sijedom bradom) djelovao je svetački.
Imao je razvijen osjećaj za otmeno ponašanje i iz svakog njegovog poteza izvirala je finoća. Nju je umnogostručavala njegova krasnorječivost. U narodnom pamćenju ostalo je uvjerenje da je bio najbolji crnogorski besjednik." (Pavićević) Uzgred, epski poredak svijeta je poredak jasnih paralelizama: najmudriji čovjek u zemlji, nužno mora biti i - najljepši. Slična "mitologija fizičke ljepote" oduvijek je bila prisutna u Crnogoraca i povodom Petrovog nasljednika i imenjaka - pjesnika "Luče mikrokozme".
"Prilikom svog trećeg odlaska u Rusiju mitropolit Vasilije, pomoćnik mitropolita Save, odveo ga je na školovanje. Međutim školovanje nije trajalo dugo, jer je mitropolit Vasilije umro u Rusiji 10. marta 1766. i jerođakon Petar se vratio natrag u Crnu Goru. (...) Za mitropolita hirotonisan je u Karlovcima 13. oktobra 1784. godine i označavao se kao - mitropolit černogorski, skenderijski i primorski", piše Sava, episkop šumadijski u knjizi "Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka". U kojoj, uzgred, postoji jedan indirektan dokaz o autokefalnosti Crnog-orske pravoslavne crkve. Naime, i na portretu Petra I, i na onom Njegoševom obojici je na glavi - bijela kamilavka. Pravoslavna kanonika je veoma precizna - bijelu kamilavku može nositi samo poglavar autokefalne crkve. I, naravno, kako je nemoguće da visoka crkvena persona kakav je obrazovani šumadijski epsikog Sava ne zna takvu stvar - preostaje jedino mogućnost da autor knjige, makar na takav način, nije htio baš sasvim prećutati činjenicu da je Crnogorska mitropolija bila - posve autokefalna. "Poslanice koje je pisao prvenstveno radi obezbeđenja sloge i jedinstva u narodu, su ostvarenja sa jakim misaonim (naročito etičkim) nabojem. Stvarao je pjesme u epskom duhu (prožete moralizatorskim poukama) kako bi, u nedostatku škola i na taj način prosvećivao narod. Kao vrlo obrazovana ličnost, sa poznavanjem nekoliko svjetskih jezika, mnogo je doprineo afirmaciji moralnog prevaspitanja naroda", zaključuje episkop Sava...

--------------------------------------------------------------------------------
Kako je Sveti Petar reagovao na ruske političke pritiske

"Grof Marko Ivelić i arhimandrit Stefan Vučetić iznijeli su teške opačine protiv Petra I. U skladu sa ruskom carskom gramatom, tome se, još žešće pridružio Sveti Sinod ruski, optužujući ga da je zabatalio Crkvu i pastvu, da se godinama ne drži svete liturđije, da se odao zlu i razvratu i sl, pa ga na kraju poziva da se opravda pred Svetim Sinodom ruskijem. U protivnom, biće, prijeti mu se, lišen svještenog čina i odlučiti ga od Crkve. Samo je slobodan crnogorski narod, u slobodnoj Crkvi, kao što je crnogorska, mogao tako odvažno, slobodarski i "jeretički" otpisati Sv. Sinodu ruskom i uzeti u zaštitu svoga vladiku i svoju Crkvu. U odgovoru se posebno naglašava da vladika podnosi račune samo crnogorskom narodu, koji ga je izabrao i da su crnogorski narod i Crkva samostalni. U pismu Crnogorske skupštine ističe se puna nezavisnost Crnogoraca i CPC", piše Sreten Zeković u trećem tomu "Nauke o samobitnosti Crnogoraca".

--------------------------------------------------------------------------------
Svetac je bio jasan: “Crne kape da se ne miješaju u upravljanje narodom”

Nagovijestio je i sam "psihološki" suptilno potaknuo proces razdvajanja crkve od države: "Kaluđeri imaju gledati svoje crkovne i manastirske posle i ne miješati se u đela mirskijeh svještenika, a mirski svještenici ostaju u dužnosti vjenčavati i svaki svoju inoriju paziti, za koju imadu samom Bogu otvjet na strašni sud vtoroga prešestvija Hristova dati. Svještenici valja da su svjetilo i ogledalo narodu, pastiri i učitelji Božji i naučitelji slovenskoga stada Hristova, koji vode i nastavljaju hristijane na put spasenija, dajući im izgled od svojega dobroga i bogougodnoga življenja..." (Poslanica Rišnjanima, 1808)
Ili, član 17, Zakonika opšteg: "...crne kape da se ne miješaju u upravljanje narodom..."

Francuski konzul u Skadru Mark-Brijer zapisuje: Paša i vladika su dva fina lopova, dva tigra sa velurskim šapama”

Crnogorska avio kompanija "Montenegro erlajnz", prije izvjesnog vremena, jedan od svojih aviona krstila je imenom "Sveti Petar Cetinjski". Ne znamo da li je to uticalo na profit kompanije, te da li se ljudi koji imaju strah od letjenja lakše odlučuju za avion ako on nosi ime jednog sveca - jer nebesa pripadaju njima, naravno - ali, zasigurno svjedoči o dimenzijama današnjeg poštovanja koje Crnogorci osjećaju prema ovom svecu. Nekada su moreplovci brodovima davali imena svetaca (Kolumbo je sa broda "Santa Maria" prvi put ugledao kopno Novog svijeta) upravo u želji da se, u toku neizvjesne avanture plovidbe, stave pod zaštitu viših bića, tako da ovaj detalj svjedoči samo puki tehnološki hod, i činjenicu da, uprkos bilo kakvom prividu napretka i progresivističkom mitu, ljudska priroda, ali i strahovi, uvijek ostaju isti.
Ovaj detalj sa imenom aviona ukazuje na jedan interesantan proces. Kao što su nekada, u vrijem hristijanizacije antičkog svijeta, hrišćanski kultovi stapani sa starim paganskim mitološkim materijalom, danas ti, tada rođeni hrišćanski kultovi bivaju stapani sa novim socijalnim i kulturološkim impulsima jednog temeljno despiritualizovanog svijeta, u kome tehnološka fascinacija i potrošački okvir svemu presudno mijenjaju značanja.
Vjerovatno je jedna od stvari po kojima su Crnogorci osobeni - fascinacija kletvama. Sviđalo se to nekome ili ne, ali kletve vode porijeko iz najeksplicitnijeg magijskog praktikuma - to je pokušaj da se riječima prizove i kreira (druga) stvarnost.
A Sveti Petar Cetinjski je - vladao kletvama i molitvama.
"Crnogorci nijesu bili podložni religijskim shvatanjima u crkveno-dogmatskom smislu. Ali, u njihovoj svijesti su se lako uočavala predhrišćanska shvatanja, magijska vjerovanja, paganski običaji i veliko sujevjerje. Vladika je to uočavao bolje od ikoga. Koristeći položaj prvosvještenika, pokušavao je da kletvom utiče na svijest naroda, ne bi li ga brže odvikao od samovolje i krvne osvete. Malo je naroda u slovenskom svijetu koji je kletvu tako uvažavao kao Crnogorci i niko nema takve kletve kao oni. Strah od kletve izražen je kod njih i u narodnim izrekama. Ali, ma koliko neki pisci isticali značenje ovog vladičinog načina uticaja na narodnu dušu, Petar I je bez mnogo kolebanja odobravao i najsurovije kazne, uvjeren da se varvarski postupci i bezakonje suzbijaju samo strogim sredstvima prinude. A kao vrhovni komandant crnogorsko-bokeške vojske izdao je, krajem 1806. tako stroge zapovijesti o represalijama na bokeško-dubrovačkom ratištu da je to, po ocjeni objektivnih posmatrača, bilo u drastičnoj suprotnosti sa etikom za koju se, inače, dosljedno zalagao.
Idolopoklonik hrišćanske mistike, poznavalac biblijskih legendi i jevanđeoskog duha i reda, nije, kao i drugi vladike, održavao česta činodejstvija u crkvenim svetilištima u zemlji. Neki savremenici se tome nijesu mogli da načude, dok su drugi to iskoristili u optužbama kod Ruskog svetog sinoda. Vladika se vješto izgovarao time da je bio zauzet opštenarodnim i državnim poslovima." (Branko Pavićević)
Temeljno rezigniran kažu da je prijetio Crnogorcima: "Da imam đe, pobjegao bih od vas."
Njegova vladavina, kako izgleda, prolazila je u beskrajnim mirenjima, proklinjanjima, uljuđivanju Crnogoraca, s jedne i postavljanju temelja moderne crnogorske države, s druge strane. Zakoni, sudovi, iskorjenjivanje krvne osvete, prosvjećivanje... To je uključivalo i neke sjajne vojničke pobjede - bitke na Martinićima i Krusima iz jula i septembra 1796. godine, ili trijumf nad francuskim maršalom Marmonom u Boki, ali i umješnu diplomatiju sa lelujavim ruskim političkim vizijama povodom slovenstva na Balkanu, i nepouzdanim pokroviteljstvom Moskve, polumitskog i dalekog slovenskog Vavilona. Ipak, s ponosom je "nosio prsten na lijevoj ruci, kao znak (počasnoga) članstva u Svetom Sinodu u Petrogradu" (Zeković).
Francuski izvori katkad sa divljenjem govore o njemu. Ili ga predstavljaju kao - intriganta i lukavog manipulanta. No, valja ih razumjeti - oni su svoju crnogorsku ekspediciju doživjeli kao kakvu egzotičnu razglednicu (poput neke priče Prospera Merimea ili Pjera Lotija), a crnogorski vladika im je - i u vojničkom i u diskurzivnom smilu - priredio nemalo iznenađenje. Današnjim rječnikom kazano - on je nastupao kao antiglobalista, a oni kao predstavnici - krupnog kapitala i zaglupljujućeg mondijalizma. Uzgred, kao posljedica svega ovoga nastaće pjesma Prospera Merimea, puna simpatija za Crnogorce, koji su njenom autoru uzvratili tako što svuda pjesmu publikuju pod imenom njenog prevodioca na ruski - A. S. Puškina ("Bonaparta i Crnogorci").
Napoleon je pisao Marmonu: "Kako to da mi nikada ne govorite o Crnogorcima? Ne treba biti krute naravi, treba poslati agente među njih i pridobiti vođu te zemlje." Bonaparta, očito, nije imao sreće - naišao je vjerovatno na jedinog Crnogorca koji je bio imun prema takvim metodama. Ipak, general Klozel je nagađao, reklo bi se, vrlo razljućen: "Ovaj nitkov, ovaj tvrdoglavi episkop ne bi odbio novac ako bismo htjeli da mu ga damo."
"Njegova spoljašnjost je namještena i otkriva u njemu čovjeka umješna i lukava" (Dipre). Marmon je, pak, u svom sudu sklon psihologiziranju: "Čovjek jakog duha i vrlo čvrstog karaktera - ali intrigant". Francuski konzul u Skadru Mark-Brijer, sluđen nadgornjavanjima skadarskog paše i cetinjskog vladike, rezignirano piše maršalu Marmonu: "Ja mogu prosto da dam kao navod i mišljenje s moje strane, da su paša i vladika dva fina lopova, da traže da se varaju, a da su nepovjerljivi jedan prema drugom. To su dva tigra sa velurskim šapama." Izgleda da je mitropolit uspio rasrditi i legendarnog Fušea. "Vladika crnogorski propovijeda ustanak protivu nas, on lično formira revolucionarni sud, on izriče smrtnu kaznu i zapovijeda da se pred njegovim očima izvršavaju njegove presude", govorio je Fuše, čuveni legalista, poznat po veoma suptilnim političkim metodama.
No, bilo je i drugačije intoniranih francuskih svjedočenja o utisku koji je na njih ostavljao crnogorski poglavar. "Petar I bio je za ovu malu brdsku zemlju što jedan drugi Petar I za prostranu rusku imperiju" (Marmije), ili: "On je najveći čovjek kojega je rodila Crna Gora", kazao je egzaltirani Delari.

--------------------------------------------------------------------------------
“Bojali smo se njegove kletve više no sablje”

Jedan rimski dijalog izmeću Njegoša i njegovog perjanika Đuka Sredanovića, koji je nekada bio i u službi Njegoševog velikog prethodnika, što ga opisuje srpski književnik Ljuba Nenadović u zanimljivoj putopisnoj prozi "Pisma iz Italije" danas nam daje informaciju o brzini kojom je kult Svetog Petra zadobio posebno mjesto u svijesti Crnogoraca.
Nenadović navodi da je Sredanović stalno pričao o pobjedniku sa Martinića, i da ga je uvijek nazivao svecem: "Još dok je po zemlji hodio, šćaše se posvetiti. Što rekne, ono se dogodi. U posljednje vrijeme niko nije znao šta je jeo i od čega je živio: samo jedan stari kaluđer, Rus, u jednom malom zatvorenom lončiću svagda mu je nešto kuvao i to je Sveti Petar i objedovao i večerao. Niko nije znao šta je to. Još za života nijesmo ga drukče zvali no ČSveti vladikaČ. Bojali smo se njegove kletve više nego oštre sablje."
Prilikom jednog izlaska iz crkve Svetog Petra u Vatikanu, prepričava Nenadović, Đuko se obratio vladici Radu i rekao mu: "Ja mnim, gospodare, koliko gođ ovi Sveti Petar može kod boga učiniti, toliko može i onaj naš što je na Cetinju." Jasno, iz crnogorske vizure sveci se mjere precizno - učinkom kod Boga.
Sudeći po Nenadoviću, ali i druigim svjedocima crnogorskog narodnog života XIX vijeka, izgleda da su Crnogorci voljeli da porede "svoga sveca sa rimskim svecem". "Onaj Sveti Petar, što je u Rimu, tri puta se odrekao Hrista; a naš Sveti Petar što je na Cetinju nije ni jedanput".

--------------------------------------------------------------------------------
Mitropolit ne može biti “izvanjac”

"Jedna od bitnijih posebnosti CPC je i u tome što na njezino čelo nije mogao doći neki izvanjac, bilo da se radi o Srbinu, Grku ili nekoj drugoj narodnosti. Ovo načelo izrečeno je u jednom pismu (1813) Crnogorskog zbora za doba Petra I: ČMitropolit je prirodni Crnogorac, kao što su i prvi mitropoliti bili i ne može bit u Crnu Goru izvanjac, nako rodni Crnogorac iz prvijeh crnogorskih familijaČ". (Zeković)
Nema sumnje da i ovaj navod pojašnjava suštinu nezavisne pozicije i crnogorske crkve i njenog poglavara, a samim tim i onu bijelu kamilavku na njegovoj glavi, povodom koje maršal Marmon piše, kada u Memoarima opisuje crnogorskog mitropolita da je "najviše odlikovanje u pravoslavnoj crkvi".

Beatifikacija kraljice Jelene učinila bi od Petrovića vjerovatno jedinu porodicu sa dva sveca - pravoslavnim i katoličkim

Sveti Petar je umro 18. (31) oktobra 1830. godine, gotovo u dan kao i njegov nasljednik, mitropolit Petar II, dvadeset i jednu godinu docnije. Prema kasnijoj pisanoj izjavi jednoga od savremenika, na dan Svetog Luke (Lučindan), oko 10 uveče, vladika je pozvao igumana Mojsija, da mu "prinese svetu čašu sa Hristovim pričešćem, te kad primi svetu tajnu odma ispusti dušu svoju".
Mitropolitovoj smrti prisustvovao je i Rade Tomov, a tu je bio i (sveprisutni) Sima Milutinović, kao i još nekoliko viđenih Crnogoraca, uključujući i vladičinog poslužitelja i smjernog đaka, kasnijeg protopopa Joka Špadijera, čije će svjedočanstvo o posljednjim časovima Svetoga Petra ostati sačuvano u crnogorskom Državnom arhivu (ako ga, u duhu nove politike ove institucije, već nijesu poklonili Srpskoj pravoslavnoj crkvi).
Predanje kaže da je vladika na samrti zakleo Crnogorce na slogu, a da su ovi, u strahu od njegove posmrtne kletve, odlučili da ga poslušaju. (Mada se danas to baš i ne vidi.) Jedan od savremenika zapisao je da se tada vjerovalo, budući da je i za života smatran svecem, da će sada, nakon svečeve smrti Crnogorci imati svoga zastupnika blizu samog Gospoda Boga. "On će vazda gledati i znati šta mu rade Crnogorci. On će se više brinuti i pred bogom plakati za svoju zemlju i svoje Crnogorce, nego stotine drugih, tuđih svetaca." Ovo je jedna od interesantnih formulacija njegovih savremenika. Crnogorci ovdje demonstriraju, najblaže rečeno, rezervisanost prema hrišćanskom univerzalizmu. Potreba da i oni imaju deputata u Nebeskom Gradu, nekog ko je njihov, i ko će, njihovim jezikom samom Gospodu moći da objasni njihove muke, ukazuje na jedan, unekoliko starozavjetni koncept zajednice i Boga, ali uočljiva je i paganska dimenzija - u konceptu nezainteresovanog Boga, kome treba približiti probleme konkretnih ljudi (Prometejski sindrom).
I pored činjenice da su ga savremenici za života poštovali kao svetitelja, sam čin kanonizacije podrazumijevao je i stanovitu proceduru. Način na koji se to odvijalo takođe potvrđuje tadašnju faktičku autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Jer, proceduru je sproveo njegov nasljednik, mitropolit Petar II, bez ikakvih traženja podrške ili dozvole sa strane, od bilo koje druge pravoslavne crkve.
Sveti Petar je kanonizovan na četvrtu godišnjicu smrti. Protopop Joko Špadijer svjedoči:
"Blaženo upokojeno tijelo počivalo je u crnu zemlju i u mračni grob upravo četiri godine. I na dan Sv. Luke 18. oktovrija vladika Petar vtori dade zapovijest da se grob otvori, koji se odma i otvori. Pop Vaso Popović Podgoričanin i ja, pop Joko Špadijer, koji smo bili oba sveštenika služitelji manastira crkve cetinjske; mi dva sveštenika izvadismo blaženo upokojeno tijelo, koje je bilo čisto zdravo bez ikakve povrede od vrh glave do dno nogu, da ni jedna dlaka od sijede brade njegove nije strulila ili falila, no zdravo kao kad je živ bio i kad se u mračni grob položio i svetim mirom mirisalo.
Pri ovoj blaženoj svetkovini bio je vladika Petar vtori i rođeni brat vladike Petra prvog Savo Markov i s njima 12 senatora crnogorskijeh i mi dva sveštenika, koji izvadismo svete mošti iz groba na vidjelo i cetinjski učitelj Ćirković, sinodalno svi skupa sastavismo i isti dan napisasmo blaženi tropar."
U stvaranju i snaženju njegovog kulta ne smije se previdjeti ni porodična, dinastička dimenzija kao okolnost koja mu je nesumnjivo pogodovala. S tačke gledišta Petrovića, kasnijih crnogorskih vladara (vladika Njegoš, knjaz Danilo, kralj Nikola) takav kult je dodavao još jedan, najkrupniji "dragulj u kruni" čiji je sjaj Petroviće učinio neprijepornim gospodarima Crne Gore, ali i egzotičnim i uvaženim toposom na političkoj i dinastičkoj mapi ondašnjeg svijeta.
Njegova moralna i nacionalna veličina učinila ga je u očima nekih kasnijih autora (Štedimlija, Zeković) idealnim kandidatom za stvaranje protivteže svetosavskoj ideologiji, pa je skovan i termin petroslavlje kojim se namjeravala obilježiti specifičnost, istorijska i kulturološka, crnogorskog pravoslavlja. Naravno, u oba slučaja radi se o nečemu što se u normalnom hrišćanskom svjetonazoru smatra jeretičnim - deifikaciji (oboženju) sveca.
Tako je vladika SPC u Crnoj Gori Amfilohije, početkom devedesetih zamjerao cetinjskim mladićima što, u antiamfilohijevskom zanosu pjevaju "Mi imamo svoga Boga, Svetog Petra Cetinjskoga". Nema sumnje da formulacija sa hrišćanskog aspekta apsolutno nije valjana. I da bi joj i sam Sveti Petar zasigurno prigovorio. Međutim neobično je da Amfilohije (gr. Amphilochos - onaj koji vreba naokolo, Rječnik osobnih imena, 1988) nikada nije osudio kada njegova matična crkva isto to, samo mnogo ozbiljnije, i ne u formi jednog naivnog distiha, već u formi jedne sveobuhvatne nacionalne ideologije, radi sa drugim svecem - Svetim Savom.
U modernoj crnogorskoj književnosti Sveti Petar je najfrekventnija svetiteljska figura. Možete ga sresti u prozi Čeda Vukovića, poeziji i prozi Jevrema Brkovića, kod Novaka Kilibarde pročitaćete i pokoju zgodnu onovremenu anegdotu ili kakvu narodnu polumistifikaciju o njemu, ukazaće vam se u poeziji Cetinjana Mladena Lompara ili Milorada Popovića... Mladi dramaturg Igor Bojović u drami "Izvanjac" izvodi sveca i na pozorišne daske, a Matija Bećković ga u pojedinim poemama svodi na, za ovog autora karakterističnu epsku estradu...

NJEGOŠ I JELENA, JERETIK I (BUDUĆA) SVETICA: Sada ćemo pogledati još dva "porodična" slučaja. Dakle, ostajemo kod Petrovića, s tim što su ovoga puta u fokusu biti (još) jedan mitropolit i jedna - kraljica.
Ono što je dodatno zanimljivo u ovom slučaju jeste i činjenica da će, eventualno beatifikovanje Jelene Petrović Savojske učiniti da Petrovići budu vjerovatno jedina porodica u Evropi koja će moći da se podiči sa dva sveca koji pripadaju različitim hrišćanskim crkvama - pravoslavnoj i katoličkoj, Istočnoj i Zapadnoj... Ima li bolje ilustracije činjenice da je Crna Gora granični prostor, tačka na kojoj se srijeću Istok i Zapad, te bi u svjetlu toga bila jasnija istorija svih (prethodnih i potonjih) crnogorskih dvostrukosti.
Zapravo, koliko je izvjesno da će posljednja italijanska kraljica, rođena Cetinjanka Jelena Petrović, prije ili kasnije biti na vatikanskom spisku svih svetih, toliko je izvjesno da najvećeg crnogorskog pjesnika Srpska pravoslavna crkva nikada neće kanonizovati. Što i nije samo po sebi čudno - pjesnicima i ne pripada svetaštvo, potpisnik ovih redova čak vjeruje da je biti pjesnik "viša" egzistencijalna kategorija i u odnosu na svetost, te, tu, reklo bi se nema ništa čudno. Međutim, u svjetlu činjenice da je u javnim nastupima sveštenstva SPC Njegoš najcitiranija persona, čak i u konkurenciji biblijskih tekstova, nužno se nameću neka pitanja.

--------------------------------------------------------------------------------
“Ne bi ni vaš tamičar ovđe živio”

Stevan Perkov Vukotić, po svjedočenju Vuka Vrčevića (tada sekretara knjaza Danila), ovako je pričao o Svetom Petru:
- Tako mi moje grešne duše, gospodine, osim našega samovoljnoga naroda ne bi ni vaš tamičar ovđe živio, a mi ne znamo za bolje ni kako se živi u svijetu, pa prederi neoljuštenu krtolu, napi se planinske vode, pripali čibuk, kapu nakrivo, pa: Ko je nego ja?! A govoraše mi Sveti Petar, (skini kapu i podigne se) da mu je za slavu: "Stevane, da je ova naša šaka zemlje ikomu išta valjala davno bi ovo nečije bilo. Nego se od nas svak uklanja kao od gladna kurjaka, je-si-li-me čuo Stevane...!" Mlogoti ga je, jada i muke ubilo u njegovom životu, to ja znam, ali mu se i evo vidi, da nije tako živio ne bi danas u oni kovčeg cjelokup ležao, fala mu i slava!

--------------------------------------------------------------------------------
Istorijska svijest o slobodnoj i nezavisnoj crnogorskoj državi

"Pred kraj oktobra 1830. već dosta ostarjeli vladika se iznenada razbolio. Pred prisutnim narodnim prvacima, što su se tada zatekli u njegovoj rezidenciji na Cetinju, izdiktirao je Simi Milutinoviću testament. U njemu je na snažan način dao kratak istorijsko - filozofski sud o gotovo pedesetogodišnjoj vladavini, stavljajući, prije svega i iznad svega, svojim sunarodnicima u teški amanet tekovine nastale u okolnostima kad se stvarala i stvorila istorijska svijest o slobodnoj i nezavisnoj crnogorskoj državi.
Vladičin testament predstavljao je nagovještaj da dolazi novo vrijeme, a da vrijeme plemenskih sukoba, svađa i krvne osvete postaje prošlost." (Pavićević)

Nikolaj: “U svom individualnom vjerskom samoobrazovanju Njegoš se još od početka uputio ka jednom naročitom hrišćanstvu”

Njegoš (1813), sin Toma Petrovića i Ivane, rođene Proroković, postao je upraviteljem Crne Gore 1830, kao sedamnaestogodišnjak.
Onda je uslijedila ubrzana crkvena karijera - Njegoš se zamonašio tek početkom februara 1831. godine, što će reći da je izvjesno vrijeme bio na tronu cetinjskom prije svega kao svjetovni gospodar, jer će tek 6. avgusta 1833. biti hirotonisan za arhijereja, pa će se u Crnu Goru vratiti kao mitropolit Petar II. Dakle, dobre tri godine legitimitet njegovog vladarstva nije poticao od crkvene pozicije. Što znači da je Crna Gora već faktički bila svjetovna država, a ne tek puki okvir jedne crkveno-organizacione jedinice, a da su Petrovići već bili neprijeporni gospodari, kojima se više nije mogao desiti nikakav novi Šćepan Mali, ni uvozna ni domaća verzija. Osobito kada je uništena institucija guvernadurstva, što je domaćem terenu bio glavni politički poriv i Sveca i Pjesnika. Posao nakon čijeg okončanja dinastičku lozu niko nije mogao, ni htio, osporavati. "Oni (Petar I i Petar II) su "privid teok-ratije" pretvorili u usredištenu državu" (Zeković). Zato je državotvorni potez (razdvajanje crkvene i svjetovne vlasti) knjaza Danila Petrovića bio - istorijski pripre-mljen.
Očito da je takav redosljed poteza, i ignorisanje određene procedure (a nešto ignorišete samo kad vam se to može), morao stvoriti i neke, za jednog, uz to veoma mladog arhipastira ne odveć prijatne posljedice. Govorilo se, kako to Vuk piše u jednom pismu, da on nije "za vladiku stvoren". Ili kako to saopštava jedan kasniji istoričar crkve "radilo se o čoveku opsenjenom čarima poezije i uznemiravanom neutoljivom radoznalošću i stalnom duhovnom glađu" (Slijepčević).
Dakle, postoji snažna tendencija optuživanja vladike da je bio loš, ili ne previše revnostan pastir.
Čini se da su dva grijeha doprinijela ovakvoj poziciji crnogorskog mitropolita: krajnja sumnja u temeljne hrišćanske dogme, i poezija, koja je, na određen način i bila razlogom ovome prvom grijehu, zavodljivoj sumnji, a sve to povodom jednog svijeta (hrišćanstva) koji je i na globalnoj duhovnoj sceni doživljavao, najblaže rečeno, krupna propitivanja.
Vrlo je govorljiv i jedan naknadni pokušaj episkopa Nikolaja Velimirovića da odbrani Njegoša od prigovora: "Njegova vera je bila izuzetna, svoja, samostvorena, samoosnovana, za razliku od vere komunalne, zajedničke, akceptirane i predavane s kolena na koleno... No individualnost vere može da posluži i kao najpouzdaniji put ka najboljem hrišćanstvu, ali i kao najpouzdaniji put ka potpunom otuđenju od svakog hrišćanstva. Njegoš se u svom individualno verskom samoobrazovanju od početka uputio jednom naročitom hrišćanstvu." ("Religija Njegoševa")
Koliko god dobronamjeran, ovo je i savršen opis jeretika, nema sumnje. Vjera koja je svoja, samostvorena, potaknuta individualnim vjerskim spoznajama, koja rezultira "jednim naročitom" hrišćanstvom... Ove formulacije mogli biste jednako da upotrijebite za sve hrišćanske jeresi, od Arija, Pelagija, Nestora, pa do bogumila, albigenza ili sekte Antonija Savjetnika u Brazilu XIX vijeka.
No, ako je pjesnik "Noći skuplje vijeka" jeretik, što je onda uzrok toj dobronamjernosti episkopa žičkog? Zašto se, povodom Njegoša, stvar, ipak, pokušava predstaviti drugačije. Drugim riječima, ako je čovjek jeretik (a jest, čim je bio istinski pjesnik) zašto je crkvi toliko važan, i zašto ga se nemaju namjeru lišiti kao najomiljenijeg izvora citata?
Jer, očito je, od mladalačkih kosmogonijskih zapitanosti, do predsmrtne rezignacije, Njegoš je bio u svojoj potrazi za odgovorima na ona najkrupnija ontološka pitanja, na koja crkva pretenduje da ima najtačnije moguće odgovore, upravo na pitanja koja su predmet tradicionalnog (i razumljivog - riječ je o vjeri) monopola crkve. Zato ga, uostalom, Nikolaj i suprotstavlja "komunalnoj" vjeri, od autoriteta "potvrđenoj" vjeri eklezijalne zajednice.
Vremenom je Njegošev Gospod ("Luča", ali i neka od kasnijih pisama...) dobio obrise jednog zaratustrijanskog Boga - onoga koji je u najvećoj kosmičkoj borbi protiv Kneza Tame, dakle sa jasno uočljivim elementima gnostičkog dualizma. Izvan etičkih dihotomija ocvalog pravoslavlja: samo čin potvrđuje egzistenciju, i zadobija spasenje. Na zemlji. Nikakvo trpljenje kao priprema za neko drugo, više, nebesko postojanje - a što je bilo u duhu većeg dijela istorije pravoslavlja. Istorijski okvir pravoslavlja uvijek je podrazumijevao jake državne autoritete koji ne ostavljaju drugi do li nebeski prostor, bilo da se radilo o srednjovjekovnim bugarskim i srpskim vladarima, ili o Sultanu (kojeg je ponizno slušao vaseljenski patrijarh), ili, kasnije, o ruskom imperatoru - koji je bio čak i formalni poglavar Ruske crkve. Naprotiv, Njegoša je zanimala sloboda među drugima, nikakvo carstvo nebesko... Kaže "krst i luna dva stražna simvola, njihovo je na grobnice carstvo". Nikakva onostrana fascinacija, nikakav pijetet prema nebeskom, ne, on cio taj prostor naziva jednostavno, i nimalo spiritualno - grobnicama. To je pogled sa zemlje, nema sumnje, sa ruba prezrivog. Gotovo tako zvuči ovo - njihovo je na grobnice carstvo.
A tek paganske "natrune" za koje je bio idealan medij - upravo zbog svoje upućenosti u relevantne evropske književne tokove onoga vremena. Reaktuelizovanje paganske duhovne energije bio je obavezni pratilac evropskog romantizma. A on je, tu, oko sebe, u Crnoj Gori, imao materijala više nego bilo ko drugi.
Jer, čovjek prognan za vrata čudesah, sam sa sobom čudo sočinjava.
Čak i ona famozna dijagnoza ljudskog usuda: gleda majmun sebe u zrcalo, može biti veoma subverzivna, ako stvar gledate u referentnom okviru koji počiva na uvjerenju da vas je Bog načinio "na sliku svoju".
Naravno, sve to je bilo nešto što pravovjerni arhijereji ne bi smjeli - progutati.
Ali, kada im treba nacionalni tribun, nepogrešivo znaju - pravu adresu. Zato episkop Nikolaj ni po koju cijenu ne želi reći prostu istinu - najveći naš pjesnik (na sreću) nije bio pravovjeran. Priznanjem te činjenice crkva bi se odrekla svog najfunkcionalnijeg amblema. Međutim, kako jeretik može biti znakom bilo koje crkve? To već treba gledati u svjetlu dualiteta "Gorski vijenac" - "Luča mikrokozma" i u duhu Konstantinovićeve opaske o "Gorskom vijencu" kao poemi za rod, koja se upravo u skladu duha palanke ističe nauštrb "Luče" koja je individualno pregnuće najvišeg stepena, i kao takva subverzivna i opasna po jasne nacionalne i religijske ciljeve, po duhovnu bijedu palanke.
Nije lako shvatiti ovu paradoskalnu poziciju. Srpski akademici i sveštenstvo, nastupaju kao vođstvo one političke snage koja bi u preciznom aktuelnom (savremenom) čitanju "Gorskog vijenca" bila bliža Njegoševim Turcima (jer su arogantni, pokušavaju apsorbovati manjega i beskrupulozni su u tome - dakle strukturni su dvojnici upravo Mustaj kadije i ekipe).
Kao što su, na primjer, branioci Sarajeva od Karadžićevih hajduka s početka devedestih, strukturno bili bliži Njegoševim Crnogorcima, Vladici i njegovoj okolini (dvoumljenje oko akcije, i na kraju ipak čin, te, kao posljedica toga - ekstatična pobjeda nad moćnijim). Ako je situacija već ovakva - šta je onda to što crkvenjaci i akademici zovu - njegoševskim mišljenjem?

--------------------------------------------------------------------------------
“Čovjek od posla i razuma”

Njegoš je postao vladika nakon smrti Svetog Petra, i od njega određen za tu dužnost. "Ja na moje mjesto nasljednikom i upraviteljem od svega mojega, narodskoga i crkvenoga činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova, u kojega se nadam da će biti čovjek od posla i razuma", glasila je svetiteljeva posljednja volja.
Velika nadanja, čini se, povodom nekoga ko će na kraju - postati pjesnik. A pjesnički gen, poznato je, gotovo nikada ne stanuje u blizini poslovnosti i razboritosti. Ni pravovjernosti, naravno...

--------------------------------------------------------------------------------
Miloš o Njegošu: “Oće i da bude i da ne bude vladika.”

Nekoliko autora navodi činjenicu da su Njegoša više zanimale političke i diplomatske obaveze nego li one koje su proisticale iz njegovog crkvenog zvanja. Više je odijevao svoje crnogorsko nacionalno odijelo nego mitropolitsku mitru. Ljubomir Durković Jakšić smatra da je Njegoš "vladičanske halje" nosio samo prve četiri godine svoje vladavine. Srpski knez Miloš Obrenović je za crnogorskog čelnika govorio: "Oće i da bude i da ne bude vladika." Takođe, poznato je da se na Slovenskom balu u Beču 1847. Njegoš pojavio u narodnoj nošnji. "Crkovni i vjerski život bio je posve zabatalio u odnosu na svjetovni." (P.Ćupić)

Jelena je kćer posljednjeg crnogorskog i žena posljednjeg italijanskog kralja: dvije monarhije potonule su na njene oči

Da li je "njegoševsko mišljenje" proces kojim se veliki pjesnik (i stoga, iz crkvene vizure jeretik, uvijek) redukuje na najordinarnije nacionalne parole, da bi se mogao uzeti za amblem umišljene nacionalne misije? Ili, mehanizam kojim se direktno krivotvori smisao Njegoševog pjevanja. Tako apoteoza slobode postaje duhovna municija porobljivačima, himna duhovnoj radoznalosti i sumnji postaje pledoaje za duhovnu žabokrečinu, oda čojstvu pretvara se u cinično opravdanje pozvjerenja, a etičke etide postaju kreštave budnice...
I, rezultat je - suštinski više niko ne čita Njegoša. Upravo zato što je javno predstavljen kao onaj koji je "pročitan", jednom za svagda. A, šteta... Kada bi, ipak, čitali, svašta bi tamo našli, i bili bi, bojim se, prilično - iznenađeni.
U takvoj postavci stvari - njegoševskim mišljenjem postaje upravo ono što se iz Njegoševog djela - jednako iz "poeme za rod" ("Gorski vijenac") kao i iz "Luče" - može čitati jedino kao - antinjegoševsko mišljenje. Ako vam se ovo čini neobičnim samo zapitajete sebe da li je ovo jedina paradoksalna situacija koju ste do sada morali "svariti" samo zato što vam je Bog dodijelio ovaj prostor zemaljske kugle.
Jelena Petrović - Savoja vjerovatno je među svim evropskim princezama jedinstvena po jednom neobičnom sudbinskom detalju (pored toga što je bila jedna od rijetkih princeza koja nije imala njemačke krvi) - bila je, naime, nevoljni svjedok sutona monarhije i u svojoj domovini Crnoj Gori, kao i u svojoj stečenoj domovini Italiji. Ona je kćerka posljednjeg crnogorskog kralja, i žena posljednjeg italijanskog kralja. Dvije monarhije potonule su na njene oči...
Princeza je umrla u francuskom gradu Monpeljeu 1952. godine, u izgnanstvu koje je bilo posljedica referenduma na kome je Italija odbacila svoju monarhiju. Ispostavilo se, nekih četrdesetak godina kasnije, da je taj, De Gasperijev referendum bio polu-namješten, a da je međunarodna zajednica (u liku savezničkih vojnika te predstavnika američke duvanske industrije) presudno kumovala takvom ishodu.
Prije nekih pola godine, upravo je iz Monpeljea krenula inicijativa o njenoj beatifikaciji. Istovremeno, Italija je pustila u opticaj poštansku marku posvećenu svojoj posljednjoj kraljici, sa njenim likom i obavještenjem da prihod od te markice ide u fond za liječenje tumora dojke. Nedavno je i u Crnoj Gori boravila italijanska novinarka i spisateljica Delfina Dolći. Promovisala je svoju knjigu o Jeleni Petrović, u kojoj o njoj govori sa pijetetom koji nije tipičan za odnos pisaca prema likovima o kojima se piše. Ova Italijanka kćerku kralja Nikole već doživljava kao sveticu. Pomenuta knjiga nije jedina knjiga o Jeleni koju smo posljednjih godina mogli čitati. Tu je zanimljivo svjedočenje kraljičinog unuka, Hajnrifa fon Hesena, a prije nekih petnaestak godina u Italiji je znatnu pažnju (i nekoliko "tvrdih" i džepnih izdanja) zavrijedila knjiga Renata Barneskija "Jelena Savojska". Domaća javnost upoznata je i sa dugogodišnjim pokušajima poznatog filmskog djelatnika Nikole Popovića da snimi film o crnogorskoj princezi i italijanskoj kraljici. Čime je ova dična Cetinjanka zaslužila sve to?
Rođena je na Cetinju 1873. godine. Školovala se u Rusiji, kao i njene sestre Milica (žena Petra Nikolajeviča Romanova, carevog brata), Anastasija (supruga Georgija Maksimilijanoviča Romanova, koja se 1908. od njega razvodi i udaje za tada "najpoželjnijeg neženju Evrope" - velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča, brata Miličinog muža Petra i glavnokomandujućeg ruske carske vojske), Zorka (udata za Petra I Karađorđevića) i Marija, koja je umrla u Rusiji kao osamnaestogodišnjakinja.
"Moglo se desiti da i Jelena ostane na ruskome dvoru, kao potonja ruska carica, jer je htio da je ženi prijestolonasljednik, Nikolaj II, ali su na ruskome Dvoru, od Petra Velikoga naovamo, stalno bile Njemice, a one su bile toliko brojne i moćne da su u Petrograd dovele još jednu. Ali, u vrijeme krunisanja Nikolaja II u Moskvi 1896. italijanski prijestolonasljednik Viktor Emanuel zaprosio je Jelenu, koju je ranije upoznao u Veneciji, i tako je ona postala potonja italijanska kraljica." (Rotković)
Očito da joj je bilo suđeno da bude - posljednja kraljica. I kćerka posljednjeg kralja. Kao da je sav tragizam umirućeg evropskog monarhizma simbolički bio dodijeljen ovoj mirnoj i predanoj osobi.
Pojava fašizma i Benita Musolinija umanjiće realnu moć njenog muža, italijanskog kralja. Između nje i teatralnog lidera italijanske desnice postojala je snažna antipatija.
Musolini je navodno spriječio odašiljanje njenog pisma suprugama evropskih državnika iz 1939. godine, sa prijedlogom i molbom da učine sve ne bi li se spriječio dolazeći rat. Nakon sloma Musolinija, Gestapo, koji je ostao u savezničkoj poziciji sa Benitom i njegovom Socijalnom republikom na sjeveru, organizovao je zvjersko mučenje i ubistvo njene najmlađe kćeri princeze Mafalde u logoru Buhenvald.
Nakon Drugog svjetskog rata živjela je u egzilu, povučena. Tiha i hrabra princeza na čije oči su se srušili dvije monarhije, a koje su pripadale njenom ocu i njenom mužu.
Inicijativa o njenoj beatifikaciji sada ulazi u standardnu proceduru - vatikanska Sveta Kongregacija daće svoj nalaz, a nakon toga uslijediće i papska potvrda, te svečano proglašenje.
Možda se nekome može učiniti neobično to što je jedan mačo-prostor kakav je Crna Gora, iznjedrio tako jaku žensku personu, osobu koja je ignorisala sve moguće stereotipe, kakvi obično dominiraju patrijarhalnim prostorima, a da se pri tom svijetu nije ukazivala nikakvim spektakularnim skandalima, već jednostavnom i, stoga ponekad monotonom, čistom dobrotom.
S druge strane, njeno (eventualno, buduće) proglašenje za sveticu, simbolički će snažno potvrditi tezu o Crnoj Gori kao prostoru Granice. Ne samo što su Crnogorci jedan od rijetkih naroda na svijetu čiji je "svetiteljski kor", današnjim rječnikom kazano - multikonfesionalan, već će sve to simbolički biti sublimirano u činjenici da je, tokom nekoliko vjekova prva crnogorska familija, koja je davala pravoslavne mitropolite, takođe i tu podijelila sudbinu svoje zemlje. Neodoljivog prostora paradoksa.

--------------------------------------------------------------------------------
Svetac za vancrkvenu upotrebu

Vratimo se nevoljama Srpske pravoslavne crkve sa najvećim crnogorskim pjesnikom, od koga su napravili neku vrstu - sveca za vancrkvenu upotrebu. Što je, naravno, štetno za obje strane. Pjesnika pretvara u okamenjeni, mrtvi ritual nerazumijevanja, lišen poezije, a Crkvu primorava da, zarad nacionalnih interesa, prikriva jeretičnu prirodu pjesnika, i sama se time - jeretizujući. Praveći od pjesnika amblem upodobljen za "istorijske časove u prirodi" i dajdžest verzije nacionalne istorije, crkva napušta svoj osnovni prostor. Postaje nekom vrstom propagandne agencije jednog nacionalnog projekta.
Iz crnogorske vizure velika je cijena toga: porobljavaju vas pjesnikom koji je označio trijumfalno rođenje jednoga jezika slobodnih ljudi.

--------------------------------------------------------------------------------
Kraljica u razorenoj Mesini nakon zemljotresa iz 1908.

U Italiji postaje enormno popularna nakon i više nego hrabrog držanja oko razornog zemljotresa što je pogodio sicilijanski grad Mesinu, godine 1908.
"Za Jelenu, kao veliku, humanu osobu, koja je rasla među ranjenicima na Cetinju 1875 - 1878, ne bi se znalo mnogo da nije bilo katastrofalnoga zemljotresa u Mesini 1908. godine. Gradu se nije moglo prići ni vozom ni kolima. Sve je bilo srušeno, putevi zatrpani. Jedini prilaz bio je sa mora. Slučajno je tada u blizini bio ukotvljen dio ruske flote, koja je i sama bila u opasnosti zbog ogromnih talasa. ČReđina ElenaČ je u bijelom mantilu otišla na komandni brod kod admirala Ušakova i rekla: ČGospodine admirale, s vama ne zbori ni italijanska kraljica, ni crnogorska princeza, nego majka koja vas moli da prevezete u Napulj hiljadu ranjenika koji će inače umrijeti pred vašim očima.Č Ranjenici su stigli do Napulja a Elena je ostala u bijelom mantilu sa ranjenicima, i tada se pročula u cijelom svijetu", opisuje Rotković dio njenog angažmana oko srušene Mesine. Desetine evropskih novinara izvještavali su iz Mesine, i gotovo da je cio kontinent bio udivljen kraljicom koja traži preživjele ispod ruševina u razorenoj Mesini, i hrabro organizuje transporte ranjenika.

Mitropolit je lično odobravao i podsticao pravoslavne sveštenike da uzmu učešća u četničkom pokretu

PROCEDURA KANONIZOVANJA: U opisivanju svetiteljskih života i djela, došli smo i do našeg vremena. Prije nego usmjerimo pažnju na dva najmlađa crnogorska sveca - od Srpske pravoslavne crkve nedavno kanonizovane sveštenomučenike Sv. Joanikija Lipovca i Sv. Luku Vukmanovića Crmničkog, zadržimo se na nekim "proceduralnim detaljima", kako bi se to reklo na aktuelnoj crnogorskoj parlamentarnoj estradi.
U pravoslavnim crkvama, jasno, zbog njihovog državno-nacionalnog ustrojstva, ne postoje, kao na Zapadu hrišćanstva, jedinstvena pravila.
Kao što smo na početku rekli, Zapad je već u X vijeku konstituisao određenu proceduru, koja je, prvi put uvažena prilikom posvećenja Sv. Ulriha Auzburškog 993. godine. Iako je riječ o periodu cijelih šezdesetak godina prije formalne podjele hrišćanstva, takva praksa na Istoku ili nije zaživjela ili je znatno modifikovana. Za razliku od papskog autoriteta na Zapadu, na Istoku je pitanje svetaca dodijeljeno u nadležnost najviših sinodalnih tijela svake pojedinačne crkve. Njegoševa kanonizacija Svetog Petra (samo četiri godine nakon smrti) o kojoj je bilo riječi, ilustruje zapravo kako je to izgledalo. Kao i autokefalnu poziciju Crnogorske mitropolije, jer nikakva dozvola izvan Crnogorske mitropolije nije bila ni tražena, ni potrebna.
Za razliku od Zapada, nemamo precizne dokumentacije i podatke o najranijim kanonizacijama na pravoslavnom Istoku. (Na istoku se, uopšte, izgleda nemarnije postupa sa dokumentima, a i češći su požari, najezde, ratovi; valjda je zato i naša arhivistika u tako jadnom stanju.)
Prve pomene jedne kanonizacije na Istoku nalazimo u povelji Konstantinopoliskog patrijarha Jovana (Apera) Kijevskom mitropolitu Teognostu, iz vremena dok se na čelu ruske crkve nalazio grčki kijevski mitropolit podređen direktno vaseljenskom patrijarhu (XI - XII vijek) ali, iz samog teksta povelje nije jasan redosljed poteza prilikom kanonizacije. Nešto više podataka nalazimo u povelji Konstantinopoliskog patrijarha Kirila Lukarisa povodom proglašenja za sveca Sv. Gerasima Katalonikijskog iz 1622. godine i Jovana Kritskoga iz 1632. godine. Vaseljenski patrijarh pojašnjava da kanonizacijom rukovode on i Sinod, a da proces počinje molbom i svjedočenjem samih vjernika, upućenom preko mjesnog episkopa.
Ključnom potvrdom svetaštva na Istoku smatrali su se netaknuti (nesatruli) posmrtni ostaci, svete mošti. Razlogom posvećenja mogu biti i: posvjedočeno čudotvorstvo kandidata, vjera naroda u njegovu svetost (postojanje kulta) ili mučenička smrt za Crkvu. Sam čin kanonizacije više je predstavljao potvrdu građanskim vlastima o još jednom blagdanu, novom hrišćanskom prazniku.
Kasnije se ovi uslovi preciziraju. Pa se kao čudesa razmatranog kandidata vrednuju - javljanje, posmrtno pojavljivanje izazvano molitvama vjernika na grobu, kao i iscjeljenja od različitih bolesti, bilo na grobu sveca, bilo, kao posljedica molitve, na nekom drugom mjestu. U proceduri kanonizacije razmatraju se pažljivo svjedočenja ljudi kojima se, nakon smrti, budući svetac ukazivao. Sama ličnost svjedoka biva podvrgnuta najdetaljnijoj analizi, da bi se izbjegle neutemeljene inicijative o posvećenju.
Vremenski rokovi takođe ne postoje kao neki strogo fiksiran zahtjev, ali, kao neka vrsta opšteprihvaćenog roka funkcioniše period od 50 godina. Ovo je ustanovljeno u uvjerenju da je pola vijeka dovoljno vremena da nestanu lične vizure, odnosno da izumru savremenici "koji su znali svetoga i koji zbog zlih namjera pri kanonizaciji mogu omesti crkvenu vlast svojim negativnim iskazivanjem o ličnosti i životu svetoga".
CRNOGORSKA MITROPOLIJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU: Uoči Drugog svjetskog rata, 1940. godine na stolicu crnogorskog mitropolita dolazi Joanikije Lipovac, jedan od dva novoproglašena sveca Srpske pravoslavne crkve. Čini se da će njegova ličnost u narednih pet godina dati presudno usmjerenje većinskom djelovanju pravoslavnog sveštenstva u Crnoj Gori. Lipovac je bio opsesivni antikomunista, i strastveni politički igrač.
Sve vrijeme okupacije Lipovac je imao veoma dobre odnose sa italijanskim i njemačkim vlastima, i čak je lično odobravao i podsticao pravoslavne sveštenike da se late oružja i prihvate učešća u četničkom pokretu, kome se, kao počasni pokrovitelj, a o tome će kasnije biti riječi, mitropolit čak stavio i na čelo.
Naravno (i na sreću), nijesu svi svešte-nici bili voljni da igraju po mitropolitovim (političkim) notama. Drugim riječima - i pored takve političke klime među pravo-slavnim sveštenstvom u Crnoj Gori bilo je i onih koji su nedvosmisleno stali na drugu, antifašističku stranu. I nije ih bilo malo. Neki od njih okončali su odista mučeničkim smrtima, dostojnim stradalnika iz vremena rimskih progona hrišćana.

--------------------------------------------------------------------------------
Cetinjski doček za italijanskog kralja

"Briga za poboljšanje položaja sv-oje pastve iziskivala je od mitropolita Joanikija snishodljiv odnos prema italijanskim vlastima. Stoga je najavlj-ena posjeta italijanskog monarha Vitoria Emanuela III Cetinju dočekana u Mitropoliji s velikom obrazrivošću i pripremama. Mitropolit Joanikije je riješio da italijanskom kralju ukaže sve crkvene počasti i da tog dana pravoslavno sveštenstvo na Cetinju bude obučeno u svečane odežde. Ovoj odluci suprotstavili su se protojerej Nikola Marković, član Crkvenog suda na Cetinju i protojerej Ilija Popović. Oni su odbili da obuku odežde, ne želeći da posjeti Emanuela III pridaju iole svečaniji karakter.
Vizita italijanskog suverena Cetinju 16. maja 1941. proticala je u svečanoj ceremonijalnoj atmosferi u koju se uključuje i Cetinjska mitropolija. Brujanje zvona sa Cetinjskog manastira i mjesnih crkava davalo je ton tom ambijentu. Prije ulaska u manastir, Emanuelo III je dugo razg-ovarao s mitropolitom Joanikijem i bio je prijatno iznenađen njegovim odličnim poznavanjem italijanskog jezika." (Zvezdan Folić: "Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918 - 1953")

--------------------------------------------------------------------------------
Ruski i grčki koncept

Posebnoj pažnji podvrgavane su same svete mošti. Dominantno je bilo uvjerenje da mošti moraju biti sasvim očuvane. Međutim, u Grčkoj crkvi dopuštena je mogućnost i da "mošti strunu, ali uz prisustvo miomirisa skeletnih ostataka". Poslije nalaženja moštiju prepodobnog Sv. Serafima Sarovskog 1903. godine - bile su sačuvane samo kosti - i u Ruskoj crkvi su bili prinuđeni da prihvate grčki koncept.
Velika važnost pridavana je "svenarodnom običaju poštovanja sveca". Mošti jednog od najpopularnijih novijih ruskih svetaca, Svetog Jovana Kronštatskog i dalje su u grobnici, netaknute. Crkva njegovu grobnicu nije ni otvarala, jer snaga kulta, jednostavno, nije nužno iziskivala i potvrdu o stanju posmrtnih ostataka.

Mitropolit Joanikije zabranio je obavljanje obreda na sahranama svojih političkih neprijatelja

Taj, antifašistički dio pravoslavnog sveštenstva zaslužuje posebnu pažnju, budući da ćemo drugu stranu medalje biti u prilici da detaljno sagledamo prateći životnu priču crnogorskog mitropolita i novoproglašenog svetitelja Joanikija Lipovca.
Međutim, zašto su oni - klerici antifašisti - ovdje interesantni, budući da aktuelna crkvena postava nije među njima prepoznala nikoga ko bi zavređivao onu pažnju koju će dobiti jedan eksplicitni, i jedan "pasivni" saradnik okupacione vlasti, kakvi su - dokumenti ne lažu - bili "svježi" SPC sveci? Naime, ako je mučenička smrt kriterijum koji stradalniku može donijeti oreol, izvjesno je da njihove smrti nijesu bile manje mučeničke od smrti mitropolita Joanikija i sveštenika koji su živote okončali kod Zidanog mosta. A nesumnjivo je, koliko god se ta činjenica ne sviđala aktuelnoj crkvenoj vlasti u Crnoj Gori, da su njihove predsmrtne aktivnosti koje će i dovesti do tragičnog kraja, bile moralno čistije i bliže izvornom duhu hrišćanskog podviga.
Drugim riječima, mitropolit Joanikije ima nekoliko, po svim hrišćanskim mjerilima, golemih grijehova. Mitropolit je, a to se ne može opravdati ni na koji način - jedan od onih sveštenika koji su u Drugom svjetskom ratu pravili razliku između mrtvih. Taj detalj ima ogromnu simboličku težinu, jer svakako spada, sviđalo se to ili ne njegovim današnjim štovateljima, u ona ogrešenja koji negiraju temeljne hrišćanske vrijednosti.
"Opijenost antikomunizmom uticala je na crnogorskog mitropolita da počne praviti razliku među žrtvama rata. U dopisu sveštenstvu juna 1942. Joanikije zabranjuje obavljanje obreda na sahranama onim licima koja su bila poznata kao neprijatelji crkve, te skrnavila i ismijavala pravoslavne svetinje", piše Zvezdan Folić u knjizi "Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918 - 1953."
Pri svemu tome, postoje brojna sveštenička svjedočanstva koja potvrđuju da je odnos komunista prema pravoslavnoj crkvi bio građanski sasvim korektan. "Nedovoljno je znano da su komunisti u prvoj polovini 1942. bili najzaslužniji za odvijanje vjerskog života u banjanskom kraju. Oni su primorali bivšeg jeromonaha Platona Ivezića da izvrši mnoga krštenja, parastose poginulim partizanima i četnicima, kao i da služi liturgiju na Božić, Bogojavljenje, Uskrs, Đurđevdan i Spasovdan" (Folić). Naravno, stvari ne treba idealizovati - među ideološkim fanaticima kakvi su komunisti nesumnjivo bili, nije bilo jednostavno održati tu dobru mjeru u odnosu prema crkvi, čiji je znatniji dio klera bio u neposrednoj saradnju sa okupatorom. Za Joanikija je poznat još jedan detalj - iako je znao da su italijanski vojnici oštetili neke manastire i vandalski se ponašali prema dijelu crkvene imovine, on je od svojih sveštenika izričito tražio da za to optužuju komuniste, i da takve događaje, bez obzira šta je stvarni uzrok, uvijek pripisuju - partizanima.
No, vratimo se sveštenicima antifašistima. Među crnogorskim ustanicima, trinaestojulskim pobunjenicima, bilo je - 25 pravoslavnih sveštenika. Sedmorica od njih (Đorđije Kalezić, Vidak Drakić, Blažo Marković, Vojin Vulić, Jagoš Simonović, Rufim Žižić i Radovan Pavićević) obavljali su funkcije - vjerskih referenata u partizanskim formacijama.
Pored ovih sveštenika koji se se veoma konkretno angažovali u pokretu otpora, bilo je i sveštenika koji su stradali na način dostojan antičkih sižea.
Dakle - bilo je sveštenika koji su precizno prepoznali istorijski smisao trenutka. Čak bi se moglo reći da su takvim ličnim izborom ovi sveštenici - antifašisti bili na tragu većine slavnih crnogorskih sveštenika iz doba Petrovića. Nažalost, mitopolit Joanikije nije bio među njima. Danas je on svetac, a ovi sveštenici su dio istorije crnogorskog pravoslavlja koje - sadašnja mitropolija ne želi da zna.

SVETI JOANIKIJE LIPOVAC:
Pogledajmo biografske podatke ključne ličnosti Crnogorske mitropolije u periodu od 1940. do 1945. godine.
Rođen je kao Jovan Lipovac u bokeljskom Stolivu 16. februara 1890. godine, u familiji Špira Lipovca i Marije, rođene Damjanović. Osnovnu školu završio je u Prčnju, klasičnu gimnaziju sa maturom u Kotoru, Pravoslavni bogoslovski zavod u Zadru i filozofski fakultet u Beogradu. Zna se da je rukopoložen u čin đakona 8, a u čin prezvitera 10. novembra 1912. godine u kotorskom hramu Sv. Nikole, od episkopa bokokotorskog i dubrovačkog Vladimira Boberića. U periodu od 1912. do 1918. bio je protski kapelan u Kotoru, a potom paroh u Lastvi. "Od 1919. do 1925. bio je suplent gimnazije na Cetinju, nižoj ženskoj školi, ženskoj učiteljskoj Školi i Cetinjskoj bogosloviji. Od 1925. do 1940. bio je profesor Prve muške gimnazije u Beogradu" ( Sava, episkop šumadijski: "Srpski jerarsi"). Na sjednici Svetog arhijerejskog sabora SPC od 8. decembra 1939. izabran je za vikarnog epsikopa patrijarha srpskog Gavrila Dožića u Crnoj Gori. Tom prilikom dobija i počasnu titulu episkopa budimljanskog. Kao udovac, zamonašio se 1. februara 1940. u manastiru Rakovica kod Beograda, pod rukovođenjem mitropolita skopskog Josifa Cvijovića. Odmah nakon toga postalo je jasno zašto se tako hitalo sa njegovim ulaskom u monašku hijerarhiju: Sveti arhijerejski sabor SPC postavlja ga za mitropolita crnogorsko - primorskog decembra 1940. godine. Nakon samo desetak mjeseci monaškog života.

--------------------------------------------------------------------------------
Arhimandrit Leontije Mitrović blagosilja Ostrošku skupštinu

Tu je još jedan govorljiv podatak: na već pominjanoj ostroškoj skupštini 8. februara 1942, među 65 delegata bilo je i pet pravoslavnih sveštenika. Čak je, na zahtjev komunista, arhimandrit i starješina ostroški Leontije Mitrović blagoslovio početak skupštinskog zasjedanja "pred ikonom Svetog Vasilija Ostroškog i upaljenim kandilom". Na kraju zasijedanja prisutni su potpisali zakletvu koju je u manastirsku knjigu upisao (a vjerovatno je i sastavio tekst) veliki crnogorski pjesnik Radovan Zogović.

--------------------------------------------------------------------------------
Prećutkivani martirologij

Faktografija: Pop Ćetko Stanišić, rođeni brat četničkog komandanta Baja Stanišića (i otac partizanskog generala Milije Stanišića), odbio je intervenciju svoga brata, i izabrao sudbinu ostalih Crnogoraca u barskom logoru. Njegovo i tijela drugih ubijenih, Italijani i četnici ostavili su danima da vise na vješalima. Pop Mirčeta Golović, legenda antifašističkog otpora crnogorskog svještenstva klicao je Crnoj Gori i antifašističkim borcima, dok je sprovođen kroz Nikšić sa čaktarom o vratu. Kasnije je razmijenjen i poginuo je na Sutjesci 1943. godine. Smrti popa Blaža Markovića, ili popa Boška Popovića takođe ih upisuju u ovaj svijetli i sve više prećutkivani martirologij...

U novembru 1944. Joanikije, budući svetac, postaje počasni predsjednik najvišeg četničkog tijela u Crnoj Gori

"Mitropolit Joanikije je upravljao Crnogorsko-primorskom mitropolijom za vreme Drugog svetskog rata pod vrlo teškim okolnostima. Njegovim zauzimanjem, Cetinjska bogoslovija je radila jedina od svih pet bogoslovija u Srpskoj patrijaršiji, čija je organizacija bila razorena", piše episkop Sava šumadijski.
Zapravo, jezik uvijek istovremeno kaže i ono što pokušava sakriti... Kada episkop Sava veli "njegovim zauzimanjem" to hoće reći da je Joanikijeva saradnja sa okupatorom bila toliko "zadovoljavajuća" da je čak, eto, mogla da očuva i rad Bogoslovije, i to kao "jedine od svih pet" u SPC. Naime, riječ je o činjenici da je mitropolit Joanikije u "dobroj komunikaciji" sa Italijanima išao znatno iznad "praga" koji je postavilo samo vođstvo Srpske pravoslavne crkve. Tadašnji patrijarh Gavrilo Dožić, na primjer, nije bio ni upola aktivan u saradnji sa okupacionim vlastima kao crnogorski mitropolit.
"Rasplamsavanje građanskog sukoba u Crnoj Gori i stradanje pravoslavnih sveštenika od strane partizanskih boraca u zimu 1941-1942. (...) još više je usmjerilo mitropolita Joanikija u pravcu četničkih koncepcija. Logika Čnacionalnog interesaČ prevagnula je nad pastirskom sviješću i dužnostima u aprilu 1942, kada je mitropolit u Vaskršnjoj poslanici izlio mnogo ljutnje, nezadovoljstva i mržnje na crnogorske komuniste, navodeći i sljedeće: ČI malo im je što su izveli moralnu pustoš, već su 13. jula 1941. godine digli i krvavi ustanak koji je našem narodu nanio takve rane da ih ni decenije neće izliječiti. Tu su strijeljanja, paljevine, interniranja, zatvaranja po tamnicama, pustošenja, svađe i druga zla. Komunisti su uzročnici svega toga. Oni su ne samo iz zasjede napali na blage italijanske vojnike, već su ima neko vrijeme počeli pljačkati krvavo stečenu imovinu narodnu, ona naša mala sirotinjska imanja, pošteno stečena znojem i žuljevimaČ" navodi istoričar Zvezdan Folić u već citiranom radu o Mitropoliji između 1941. i 1945. godine.
Mitropolitova saradnja nije se završavala samo na ovakvim proglasima. Uzgred, "blagi italijanski vojnici" tih su mjeseci zapalili ili oštetili manastire i crkve Duljevo, Reževići (izgorela je biblioteka i konak), Gradište, Praskvica, Prevlaka kod Tivta (opljačkan konak), Bijela (kod Šavnika), Sabornu crkvu u Mišićima kod Bara, a crkvu Svetog velikomučenika Dimitrija u tvrđavi HajNehaj pretvorili su u kasarnu. Italijani su takođe strijeljali i jereja Bogića Jovićevića, paroha riječko - obodskog u Rijeci Crnojevića 19. jula 1941, a osamnaest sveštenika SPC iz Crne Gore poslali su u albanske logore. Iako je znao ko su akteri ovih vandalskih činova, mitropolit je isključivo insistirao na mogućnosti da se pred narodom komunisti okrive za ove akcije.
Mitropolit Joanikije Lipovac ne samo da ih nije posjetio na istinske obaveze duhovnika, već je, na Božić 1943, nakon brižljivih proučavanja izvještaja sa terena, za ovakve i slične angažmane odlikovao dvadeset i pet svojih sveštenika.
Ovo, naravno, nije ostalo bez odjeka. "U odsustvu Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžaških četnikih odreda, njegov zastupnik Milan Pavićević, kapetan prve klase, 4. avgusta 1942. uputio je zahvalnost mitropolitu Joanikiju za njegovu podršku četničkoj borbi i obećao da će četnici svim sredstvima štititi one sveštenike koji ih hrabre i pomažu." (V.Džomić) Komandant Bajo Stanišić 22. avgusta 1942. zvanično zahvaljuje mitropolitu na "pružanju utočišta etničkim jedinicama u manastiru Ostrog".
I logična posljedica svega navedenog: nakon povlačenja sa Cetinja, u novembru 1944. godine (zajedno sa Njemcima, a pod pratnjom Gvozdenog puka Pavla Đurišića) mitropolit Joanikije stavlja se na čelo "Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i Stari Ras", najvišeg četničkog tijela u Crnoj Gori, kao njegov počasni predsjednik. Čini se da je to simbolička kruna ratnog angažmana budućeg sveca Srpske pravoslavne crkve.
Ovaj komitet je osnovan 19. novembra 1944. godine u Podgorici, pod nadzorom Pavla Đurišića, a "kao pandan Narodnoj upravi Ljuba Vuksanovića". Novoformirani komitet su sačinjavali 28 crnogorskih antikomunističkih intelektualaca, a među njima je bio i, takođe odnedavno svetac, jerej dr Luka Vukmanović, rođeni brat poznatog crnogorskog partizanskog komandanta Svetozara Vukmanovića Tempa.
Sudeći po rečenici koju je tih novembarskih dana upisao u knjizi manastira Dajbabe kraj Podgorice ("Presveta Bogorodice spasi nas!"), izgleda da je budući svetac već bio svjestan da mu višnje sile prije mogu pomoći, nego li Đurišićevi četnici.

--------------------------------------------------------------------------------
“Za duhovne potrebe nacionalističkih trupa”

"Ljubav i žrtvovanje koje pravoslavni sveštenici treba da iskažu u ratnom vihoru, mitropolit Joanikije je na eklatantan način predočio 27. maja 1942. godine:
"Arhijerejski namjesnici će strogo i ozbiljno voditi nadzor da parohijski sveštenici najsavjesnije vrše svoje dužnosti, kao i da su stalno među svojim parohijanima, te da nikako bez datog im odobrenja ne napuštaju svoju dužnost. Od ovoga se izuzimaju oni, koji po pozivu nacinalnih odbora imaju poći u nacionalne trupe. Oni su se dužni odmah tamo javiti, pošto prethodno obavijeste svoga namjesnika, i vršiti isključivo sveštenopastirske dužnosti za duhovne potrebe nacionalističkih trupa. Jer, hvala Bogu, prestala je potreba da sveštenici učestvuju sa puškom u ruci u borbi protiv partizana”.

(Iz knjige Zvezdana Folića "Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918 - 1953)

--------------------------------------------------------------------------------
Sveštenik Radojica Perišić je komandovao četničkim odredom

Nemoguće je osporiti činjenicu da je podržavao i ohrabrivao sveštenike na što aktivniji odnos prema četničkom pokretu. Protosinđel Irinej Krstić bio je među potpisnicima Rezolucije i proglasa iz decembra 1941, kojom se narod poziva na otpor partizanima i lojalnost Draži Mihailoviću. (Ipak, manji je grijeh kada to radi jedan košarkaš nego sveštenik.) Protojerej Labud Roganović, sa još trideset i pet Podgoričana potpisuje, u februaru 1942. izjavu o prihvatanju sporazuma pukovnika Baja Stanišića i Luiđija Mentastija, komandanta okupacionih trupa Crne Gore. Antikomunizam trojice sveštenika dobio je čak i mnogo borbenije forme kada je riječ o Milošu Turčinoviću, čevskom parohu, Paviću Kekoviću, pavkovićkom parohu i jednom od osnivača Gornjozagaračke četničke jedinice osnovane u martu 1942, i jereju Radojici Perišiću, koji je čak komandovao Prvim četničkim gatačkim odredom.

Crnogorski mitropolit je sproveden u Aranđelovac, gdje je, bez suđenja, ubijen sredinom juna 1945. godine

Tu, u Podgorici, tek je započinjala surova odiseja mitropolita Joanikija, njegovog sveštenstva i naroda koji se povlačio sa njima.
Partizanski odredi osvojili su Cetinje na Njegošev rođendan - 13. novembra po novom kalendaru. (I komunisti su, ispostaviće se, pretendovali na simboličko nasljeđe Petrovića.) Četnički borci i mitropolitovi sveštenici u toj su mjeri bili razvili antikomunističku propagandu da je i dio običnog puka krenuo sa njima uplašen onom slikom partizana koju su u tadašnjoj, crnogorskoj (ratnoj) javnosti stvorili nacionalistički propagatori.
U Podgorici se, po nekim autorima sakupilo preko deset, a neki tvrde i svih dvadeset hiljada "nacionalnih boraca", pod komandom Pavla Đurišića, koji je, tih novembarskih dana pregovarao sa albanskim nacionalnim borcima pod vođstvom Mark Đonija, o odstupanju preko Albanije, prema Grčkoj. Bilo je i nekoliko hiljada civila, uglavnom iz širih ili užih familija najpoznatijih četničkih prvaka.
Međutim, kada je stigla depeša iz štaba generala Draže Mihailovića o zajedničkom povlačenju preko Bosne prema Austriji, cijela ta kolona krenuće iz Podgorice, prema Lijevoj Rijeci i Kolašinu. Istoriografi i naknadni hroničari (Folić, jerej Džomić) bilježe da je ova ogromna kolona ( rijeka ljudi protezala se "od Lijeve rijeke do Polja kolašinskih") bila napadnuta i od savezničkih bombardera.
U toku putešestvija umirao je ili ginuo priličan broj ljudi, ali su se, usput i pridruživali novi ljudi, tako da se kolona praktično nije smanjivala.
Dana 28. decembra ova tužna i impresivno dugačka povorka stigla je do Rudog (ironične igrice istorije - partizani su odatle krenuli, neke tri godine ranije), gdje će se zadržati izvjesno vrijeme. Tu je proslavljen Božić - služio je mitropolit, da bi 10. januara 1945. godine krenuli dalje. Cilj je bila Trebava, mjesto planiranog susreta sa Dražinim trupama, gdje će, nakon nekih trideset i pet dana stići iscrpljene prethodnice, da bi narednih dana sustizali i preostali djelovi umorne i nesrećne crnogorske kolone.
Đurišić i crnogorski četnički komandanti dolaze u sukob sa generalom Mihailovićem. Draža je, navodno, tražio da se Crnogorci vrate nazad, i tvrdio da je depeša koja ih je pokrenula na ovaj put bila posljedica štapskog nesporazuma, a Đurišić i Crnogorci, nakon iscrpljujuće višemjesečne odiseje, razumljivo, nijesu za to htjeli ni da čuju. Đurišić sa svojim komandantima donosi neopozivu odluku, uz mitropolitovu saglasnost, da se put nastavi prema Sloveniji, dok Draža ostaje u Bosni.
Uz svakodnevne borbe, kolona stiže do Slovenije. "Kolona crnogorskih nevoljnika stupila je na slovenačko tlo 7. maja 1945. na kojem je, kako se uskoro pokazalo, ogromna većina njenog sastava načinila posljednje korake. Tačnije, jedinice Treće jugoslovenske armije su 9 - 10. maja 1945. kod Zidanog Mosta uspjele da zarobe pravoslavne sveštenike i jedan dio crnogorskih četnika. Sa zarobljenicima se postupilo na drakonski način i već sljedećih dana likvidirana su i 56 sveštenika Crnogorsko-primorske mitropolije. Život je pošteđen samo jereju Marku Kusovcu, koji je sa Zidanog Mosta vraćen na Cetinje, dok su jerej Krsto Roganović i Jovan Jovetić, profesor Cetinjske bogoslovije uspjeli da pobjegnu preko jugoslovensko-austrijske granice." (Folić)
Agonija mnogih, i ne samo crnogorskih nacionalnih trupa, (već i ustaša, te djelova srpskih četničkih trupa) koji su pokušavali da napuste jugoslovensku teritoriju, nastavljala se sve do Blajburga (gdje je ubijen i dr Sekula Drljević), a svojevremeno je britanski istoričar ruskog porijekla, grof Tolstoj (potomak slavnog pisca) pisao o cijeloj toj operaciji kao o sramnoj pogodbi saveznika i novih jugoslovenskih vlasti.
Međutim, mitropolit Joanikije nije ubijen kod Zidanog mosta. Crnogorski mitropolit je sproveden u srpski grad Aranđelovac, gdje je, bez ikakvog suđenja - likvidiran sredinom juna 1945, dakle, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ispoljena surovost nije imala nikakvo opravdanje u bilo kakavoj "višoj", ratnoj logici. A kakvi god da su bili njegovi politički grijesi, ovakav kraj nije bio doličan za jednog crnogorskog mitopolita.
Dakle, mitropolit Joanikije bio je, rječnikom primjerenim političkoj retorici Drugog svjetskog rata kvisling, ali istovremeno, moglo bi se reći i jedna od onih ilustrativnih sudbina koje ne samo oslikavaju već i generiraju tragičnu crnogorsku podijeljenost, ono strasno dvojstvo koje nam je i danas vidljivo, na sreću, ipak, u prilično različitim istorijskim i političkim okolnostima.

--------------------------------------------------------------------------------
Pjesnički zapis o nesrećnoj koloni

O putovanju ove kolone postoji i jedno pjesničko svjedočanstvo, koje je jerej Džomić objavio u svom radu o putu "od Vezirovog do Zidanog Mosta". Autor je Dragan Rajković, inače sin Stevana Rajkovića, nacionalnog propagatora, novinara i priređivača publikacije "Pakao ili komunizam u Crnoj Gori". Pjesma je napisana u duhu rakićevsko-dučićevskog epigonstva, međutim pojedina mjesta otkrivaju i stanovitu vještinu, pa i eleganciju formulisanja. Evo jednog ilustrativnog odlomka

Kud si naumio, stvore sumanuti!
Zar ne vidiš propast! Grmi sa svih strana;
Koliko će od vas sutra osvanuti!
Zar ne vidiš raku! Zjapi iskopana!

Čemu glad i jadi i borba i žice,
Kad uzalud sve je! Svi mostovi gore!
Čak da nekim čudom stigneš do granice,
Vratiće te nazad, nerazumni stvore!

U takvim noćima nemira i strave,
Setim se Sirana, gaskonjskog delije,
Kad je recitovo razbijene glave:
"Baš uzalud kad je, mnogo je divnije!"

I kroz mutna svetla polusna i jave,
Uteha me nađe sred mojih nemira
I nosi me sobom u predele plave
I njiše me nežno na krilu leptira.

Ali kad se skinem sa ljuljaške snova,
Glad već čuči ispred mog šatorskog krila
Oči su joj prazna ljuska orahova,
A providni trbuh slama ispunila...

......................................................................

Četnički kontakti sa dr Sekulom Drljevićem

U pokušaju da se što bezbjednije pređe teritorija koja je bila pod kontrolom ustaša, dolazi i do kontakata Đurišića sa dr Sekulom Drljevićem. Drljević je imao ideju da crnogorske nacionalne trupe proglasi vojskom samostalne Crne Gore (dva druga nazvana "Nikac od Rovina" i "Vuk Mićunović") i da pod tim imenom pređu teritoriju NDH i dođu do saveznika, međutim i pored ostvarenih kontakata nije došlo do sporazuma te su uslijedili krvavi obračuni sa ustašama. Prvo kod sela Razboja (gdje je poginuo i pop Radojica Perišić, četnički komandant sa Golije), a onda kod Lijevča Polja, gdje su ustaške jedinice desetkovale Đurišićevu kolonu.

Novi crmnički svetitelj simbolička je protivteža bratu, komunističkoj ikoni i profesionalnom revolucionaru

SV. LUKA VUKMANOVIĆ CRMNIČKI:
Svetac čije je posvećenje u Crnoj Gori izazvalo najveću medijsku pažnju. Sa detaljima koji bi oduševili i Endija Vorhola, oca pop - arta, i tvorca čuvene izreke da će u budućnosti svako biti slavan petnaest minuta. Naime, jedan podgorički dnevnik objavio je razgovor sa svetiteljevim sinom, u kojem se ovaj sada već starac, ali krepki starac, veoma ozbiljno pita: kako je to sada meni (i mojoj sestri) kada znamo da smo djeca jednoga sveca.
Više je razloga za ovakvo medijsko interesovanje povodom lika novog sveca. Naime, kao da je na sceni bila neka simbolička reverzija o kojoj bi Bodrijar (stari dobri Bodrijar) divno besjedio. Novi svetac je brat komunističkog revolucionara, ikone jugoslovenskog partizanskog pokreta Svetozara Vukmanovića Tempa. Čovjek je, u najkraćem, na nekoliko balkanskih prostora bio legenda - dizao je ustanke u Bosni, Makdoniji, južnoj Srbiji, pomagao Markosovim grčkim partizanima, bio određen da u slučaju sovjetskog napada 1948-49. godine vodi partizansku odbranu zemlje, u najkraćem, od svih jugoslovenskih komunista najviše se približio onome što će se kasnije zvati - profesionalnim revolucionarom. Detalj za starije čitaoce: u svojevremeno kultnoj predstavi "Oslobođenje Skoplja" Dušana Jovanovića, postoji scena kada Cigančić na ulici osionom okupatorskom vojniku koji ga uzgredno ćušne, ili nešto već slično, dovikne "Znaće za ovo drugarot Tempo". Neko je objašnjavao da su u Makedoniji za Tita čuli tek 1943, ali, Tempo je sve vrijeme bio "brend" za koji se zna i kome se vjeruje... Doduše, to je bilo vrijeme pogodno za nastajanje legendi, a ovaj hrabri i ne previše sofisticirani Crmničanin bio je, očito, "dobar materijal" za - mit. No, za sve vrijeme komunizma i Tempove polubožanske pozicije (Reževići, Memoari, impresivna kolekcija slika, danas Legat Milice Sarić - Vukmanović u Narodnom muzeju Crne Gore) malo ko je bio svjestan kakav je, u stvari, materijal za mit - Tempov brat, najnoviji svetac Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Jerej dr Luka Vukmanović je bio jedan od onih sveštenika koji su do kraja pratili mitropolita Joanikija, i koji su na nedopustiv način poubijani od strane partizana u okolini Zidanog mosta. Tim povodom se i desila čuvena scena - koju je sam Tempo ne samo unio u Memoare, već i prepričavao u prigodnim televizijskim emisijama. Naime, kada je Luka zarobljen Tempa su nazvali iz vrha Jugoslovenske vojske i pitali ga što će da rade sa njim. Tempo je odgovorio "Što i sa drugima." A ovo je bilo jednako (bratskoj) smrtnoj presudi. Nije ovo jedino medijsko svjedočanstvo ove strašne crnogorske bratske storije. Tempo je, takođe u televizijskoj emisiji (Reževići, šum mora, ostarjeli i rezignirani revolucionar govori...) prepričao svoj razgovor sa majkom. Stara gospođa Vukmanović pitala je sina revolucionara što bi uradio sa bratom sa druge strane, ako ga sretne u ratu. Revolucionar je odgovorio da bi ga - ubio, a onda objasnio majci da ista jednačina važi i sa drugog kraja. "I on bi mene ubio, ako bi me sreo", kazao je crveni za crkvenog sina. A onda mu je majka, prepričavao je Tempo, rekla: "Kako god okreneš, meni je kuku."
Naravno, na sceni su i drugačije mistifikacije. Navodno su, prije Drugog svjetskog rata, braća po cijele dane u Utrgu raspravljala o "Braći Karamazovima" i Dostojevskom. Priča kaže da se Luka opredijelio za Aljošu, a Tempo za Ivana. Biće da novi "bogoslovi" i "bogougodni pisci i guslari" zapravo samo projektuju sopstvene infantilne književne fascinacije. No, tako i nastaju svetiteljska žitija. Kao ispis, kao rukopis generacija, kao suptilna igra projektovanja ključnih duhovnih pitanja svakog novog vremena... Palimpsest na kom je onaj prvi - najautentičniji, tekst više, zaista, nemoguće pronaći (i pročitati).
U odstupanje prema Zidanom mostu, u strahu od komunističkih represija, većina ljudi je vodila i svoju nešto stariju djecu. U Crnoj Gori su ostajale žene i nedoraslo potomstvo. Tako je i Luka poveo sina, Čeda, dok su kćeri ostale u Crmnici.
U jednom nedavnom novinskom razgovoru Vukmanović se prisjeća:
"Poslije pola sata tih prozivki otišao sam za kurirom tih kilometar-dva do štaba. Ove druge ljude ispod osamnaest godina su postrojili i njih su uzeli u partizane. U štabu su bile tri partizanke koje su kazale da su iz Crmnice, mada ih ja nijesam poznavao, niti se sad sjećam iz kojih su sela bile. Ponudili su mi večeru, ali se meni ništa nije jelo, jer sam znao da će Luka biti ubijen. Negdje oko pola devet uveče čuo sam plotune: serija plotuna, a onda pojedinačni revolverski hici. Znao sam da je moj otac ubijen i počeo sam da plačem... A onda su me poveli negdje oko deset sati da spavam u jedan salaš, bila je slama na spratu, sjećam se... Sjutradan su me rasporedili u četu. Negdje oko podne tražili su dobrovoljce i rekli su “za sahranu onih”! Ja sam znao da je Luka među njima i javio sam se, ali mi nijesu dozvolili. “Ti ne možeš i ne smiješ više da se javljaš.”!

--------------------------------------------------------------------------------
“Osvetnička” sakralizacija

Mitropolit Joanikije, svojim tragičnim krajem otvorio je prostor za ovu vrstu, ako ne zvuči grubo - "osvetničke" sakralizacije, gdje je, čini se, njega ta čast zapala prevashodno zbog činjenice da je on, među stradalim sveštenicima SPC u Drugom svjetskom ratu, bio najjači antikomunistički znak. Međutim, čini se da motivi za surovu i sramnu likvidaciju crnogorskog mitropolita od strane ideoloških fanatika kakvi su bili komunisti, ipak nijesu ležali u njegovoj vjeri - te, u tom smislu, on formalno nije stradao zbog svoje hrišćanske vjere, što je uslov za status sveštenomučenika, već prije svega zbog jedne sasvim građanske, privatne aktivnosti kakava je bila mitropolitova više nego tijesna ratna saradnja sa Italijanima i četnicima.

--------------------------------------------------------------------------------
Kako Tempa osloboditi simboličke krivice?

U novijim nastupima porodice i medijski veoma aktivnog svečevog sina, primjetna je tendencija da se Tempo oslobodi bilo kakve odgovornosti za smrt brata, a da se cijela stvar prebaci na komunističke prvake - Tita, Kardelja, Rankovića ili Đilasa, već prema potrebi. Kalkulacija je jednostavna, kako bi se u Crnoj Gori, reklo - bratstvenička. Osloboditi simboličke krivice Tempa, da ne bi, pored glavnog pozitivnog lika jedan Vukmanović bio i glavni negativni lik u ovoj svetiteljskoj storiji. Ili, kako je to jedan ugledni Crmničanin nedavno obrazlagao piscu ovih redova: "Vukmanovići su "najjači" u Utrgu, pa pošto su imali svog komunističkog sveca, sada im treba svetac za drugačije, postkomunističko vrijeme. I imaju ga. Istom strašću kojom su obožavali Tempa, obožavaće i ovoga." U najkraćem, to je Crna Gora.

Upoznavanje sa “ekonomijom svetosti” jednog naroda iscrtava moralni profil i spiritualnu konstantu toga naroda

U duhu novog aktivizma SPC u Crnoj Gori, jerej dr Luka Vukmanović je prilikom posvećenja dobio i dodatak imenu - Crmnički, a što upućuje na želju da se naglašavanjem plemenske dimenzije novog sveca, on predstavi kao neka opštecrmnička duhovna konstanta. Ovakav manevar je bio potreban, naprosto zato što Luka, nakon smrti, među Crmničanima nije imao nikakvu kultnu poziciju. Bio je isključivo brat lokalnog komunističkog polubožanstva - i dio priča kojima se ilustrovala Tempova komunistička pravovjernost.
Luka je bio jedan od onih koji se nijesu libili da predaju u Cetinjskoj gimnaziji u toku rata (Risto Dragićević je to, na primjer, odbio), ali i intelektualac koji je, zarad svojih uvjerenja dolazio i u sukob sa crkvenom hijerarhijom. Bio je žestoki protivnik Konkordata, te ga je, čak, patrijarh Gavrilo Dožić izopštio iz SPC. Nakon izvjesnog vremena vraćen je u crkvu i poslat u Skoplje (gdje je takođe predavao njemački jezik), i gdje je odbranio svoju doktorsku disertaciju iz filozofije.
Indikativan detalj je i potreba svečevog sina da u novinskom razgovoru (a više kao da sebe hoće u to uvjeriti) dokazuje srpstvo svoga oca. Tempo je svoga brata u jednoj televizijskoj emisiji nazvao "zelenašem". Ali, evo, sin sve razjašnjava - poznata priča, osjećao se "i Srbinom, ali i Crnogorcem".
Pravu sliku o značaju Luke Vukmanovića ovdašnja javnost imaće tek nakon iščitavanja njegovih knjiga. Sigurno ga tamo više ima nego u bilo kakvom crkvenom marketingu.

KO SU BUDUĆI SVECI: Sljedstveno aktuelnim trendovima - nesumnjivo da će (crnogorskih) svetaca biti - još. Srpska pravoslavna crkva zasigurno neće stati samo na ovim imenima.
Sadašnji mitropolit, koji veoma frekventno naglašava da sjedi na "tronu Svetog Petra Cetinjskoga" započeo je suptilnu kampanju mistifikovanja sopstvenog crkvenog djelovanja. Vjernici SPC u Crnoj Gori rado će vam, i u pola glasa (to pripada samo posvećenima) ispričati pričicu o tome kako je Amfilohije (grč. onaj koji vreba naokolo) otjerao demone iz Hilandara (šta će tamo demoni, dovraga). Kada su ga upitali šta je to bilo, Radović (mitropolit kome se vjeruje - eto mu i zgodnog slogana) smjerno je odgovorio: "Miševi". Tako vam funkcioniše crkvena naratologija - jednom će ovo biti "pouzdana" priča, "svjedočanstvo" o - njegovom čudotvorstvu.
Međutim, realnost je unekoliko drugačija nego ranije. Sada u Crnoj Gori imamo dvije pravoslavne crkve. Sveti Petar je posljednji svetac kanonizovan od Crnogorske pravoslavne crkve. Logično se postavlja pitanje - da li možemo uskoro očekivati da i CPC proglasi nekog sveca. Budući da svaka autokefalna crkva u pravoslavlju u potpunosti raspolaže mehanizmima da to učini, postavlja se pitanje ko su figure koje će, u bliskoj ili daljoj budućnosti, biti interesantni vrhu CPC kao pretendenti na svetost.
Upućeni prije svih pominju prvog mitropolita obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, Antonija Abramovića, jednu zaista impresivnu duhovničku biografiju. Pored vladike Antonija "Obnovitelja", vjerovatno bi trebalo očekivati i procese za kanonizaciju Gospodara Ivana Crnojevića, zatim igumana Mojsija Zečevića, ali, kako napominje izvor blizak CPC koji želi ostati anoniman, i ženu crnogorskog borca i odmetnika Petra Zvicera, koju su, zajedno sa djecom spalili srpski okupacioni vojnici. Taj je događaj poznat i iz jedne od Komitskih balada Jevrema Brkovića.

* * *

Očito da upoznavanje sa principima i ekonomijom svetosti na bilo kojem prostoru iscrtava neku vrstu etičke konstante, moralnog profila toga prostora i ljudi koji ga nastanjuju. Takvo pregnuće posebno je interesantno u Crnoj Gori. Ne samo da je ovo jedan od rijetkih naroda koji je svoje svetitelje davao različitim crkvama, što akcentuje graničnu poziciju među svjetovima koju ima Crna Gora, već bi se moglo reći da ovdašnje priče o svetiteljima sadrže materijal za jednu preciznu kulturološku analizu ovog naroda i ove zemlje.

--------------------------------------------------------------------------------
Kampanja novog aktivizma SPC

Cijelu kampanju novog aktivizma SPC moguće je jasno sagledati upravo na ovakvom slučaju. Jer, Luka nije bio ni čudotvorac, niti je u Crmnici, ili bilo gdje u Crnoj Gori, zaživio njegov kult. Dakle, riječ je o obrnutom procesu. Svuda se sveci proglašavaju na način što se konstatuje i potvrđuje autentičnost njihovog kulta, odnosno - potvrdi fakticitet postojanja kulta. Ovdje smo imali potpuno obrnut proces. Svetac se potvrđuje (kanonizuje) da bi se, tek nakon toga, i time podstaknut, formirao i razvio - njegov kult. Nije ovo jedini primjer naopake logike u SPC, ali je indikativan. Budući da je stvarnost drugačija od želja SPC - jednostavno se konstruiše - druga stvarnost.

--------------------------------------------------------------------------------
Intelektualac ili instant-svetac

Doktorska disertacija Vukmanovićeva imala je neobičnu sudbinu. Danas je dio Sabranih djela Luke Vukmanovića što ih je, prilikom posvećenja u crmničkom selu Utrg, promovisao mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, međutim, malo je nedostajalo da ta disertacija izađe iz štampe još u toku devedesetih, i to u izdanju (ali, onih) liberala. Naime, rukopis je već bio priređen za štampu (ako se dobro sjećam, na tome je radio Predrag Vulikić), ali, u posljednji čas je stvar spriječena, i to autoritetom kasnijeg rizničara i portparola. Da se to desilo - vjerovatno bi Luka Vukmanović Crnoj Gori buo vraćen kao misleće biće i intelektualac, a ne kao SPC instant-svetitelj.
Međutim, tada je počinjala da se razmahuje ona raskošna personalna paranoja koja će snažno obilježiti ovo vrijeme, pa je rizničar, u svjetlu dolazećeg unutarpartijskog obračuna sa jednim drugim Vukmanovićem, prelomio da mu - to sa štampanjem Lukine knjige uopšte nije potrebno.




(Kraj)