|
|
|
|
SVETI TRIPUN MUČENIK
Preuzeto iz:
Iz jednog kodeksa armenske redakcije saznajemo da su Tripunovi roditelji bili kršćani koji su svome djetetu dali tada dosta uobičajeno ime, čiji je etimološki korijen "Trüph" što znači: "soba plemenitog duha", lat. i grč. Тrурhоn; hrvatski, kako već bilježi nadbiskup Andrija Zmajević u XVII stoljeću: "Našijem slovinskijem jezikom Tripun rečen". Još kao dijete Tripun je ostao bez oca i svu brigu za njegov kršćanski odgoj preuzela je njegova majka Eukarija. U progonsvu kojeg je dekretom u prosincu 249. godine proglasio rimski imperator Decije, a koje je trajalo do siječnja 250. godine, te bilo sedmo progonstvo počevši od Nerona, a prvo koje je obuhvatilo čitav teritorij Rimskog carštva, mučeničkom smrću stradao je i mladi Tripun. U progonstvima su kršćani (odrasli i djeca) bili primoravani prinijeti žrtvu, često nekoliko zrna tamjana pred statuom velikog imperatora. Za jednog kršćanina kojemu su paganski kultovi bili strani, a idolopo- klonstvo zabranjeno, odbijanje je značilo oduzimanje svih dobara, tamnicu, prisilne radove, mučenja, pa i smrt. Sve to nakon redovitog procesa. Tako je sveti Tripun iz svog mjesta rođenja odveden u Niceju gdje mu je pred prefektom, cijele Male Azije, Akvilinom održan sudski proces. Iz kodeksa Маrtyrium s. Tryphonis Graecum (X-XI st .) za kojega se smatra da najvjernije prenosi akte procesa na upit Akvilina: "Kojeg si stanja?" Tripun je priznao da je kršćanin, izjavom: "Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!". Nakon trodnevnog mučenja kojim je trebalo prisiliti mladog Tripuna da žrtvuje bogovima i tako bude upisan u "libellus" (knjiga) apostata, Tripunu bi odrubljena glava. Tijelo svetog Tripuna bilo je preneseno u Kampsadu, pa zatim u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor.
Dan mučeništva (Dies Natalis) sv. Tripuna je 2. veljače, ali zbog blagdana Svijećnice prvotna Crkva je blagdan sv. Tripuna prenosila dan prije ili dan poslije 2. veljače. Mramorni napuljski kalendar (IX st.), carigradski sinaksarij, kao i ruski kalendari, te neki grčki sinaksariji anticipiraju, slave blagdan 1. veljače. Postcipiran, tj. 3. veljače, nalazi se u poznatom benediktinskom martirologiju (Usuardi Martyrologium IX st.) u kapuanskom kalendaru (XI - XII st .) kao i u kotorskom kalendaru (XV st.). Kada je godine 1582. došlo do promjene Julijanskog u Gregorijanski kalendar, što nije odmah i svugdje u Europi bilo s oduševljenjem primijenjeno i prihvaćeno. U Boki je radi toga bilo i prevjeravanja na pravoslavlje. Papa Klement VIII dekretom od 17. rujna 1594. godine potvrdio je slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače. U Kotoru se danas sv. Tripun liturgijski slavi još: 13. siječnja - Prijenos Svetih Moći (Karike) i 10. studenog - Mali Tripundan.
MOĆI SVETOGA TRIPUNA bile su prenesene, u doba ikonoklastičkih borbi, od strane Mletačkih pomoraca iz Carigrada u Kotor 13.1. 809. godine. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom znamenitom djelu "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom), koje je nastalo u drugoj polovici X stoljeća navodi da Kotor posjeduje i časti zemne ostatke sv. Tripuna mučenika.
U arheološkim išlraživanjima sredinom i krajem XIX stoljeća pronađen je sarkofag s latinskim natpisom Andree Saracenisa, kotorskog građanina, i žene mu Marije, koji su otkupili moći sv. Tripuna od mletačkih pomoraca i njemu u čast u Kotoru sagradili prvu crkvu početkom IX stoljeća. Temelji te crkve otkriveni su u arheološkim istraživanjima poslije katastrofalnog potresa 1979. godine. Osim ovoga sačuvan je i dio oltarske pregrade iz IX stoljeća na kojoj je latinski natpis, koji spominje biskupa Ivana i navodi datum, mjesec i godinu - 13.1. 809.
Glede života sv. Tripuna u najvećoj mjeri se koriste grčki izvori, budući da je on svetac iz Male Azije i postoji veća vjerojatnoća da su podaci o njemu, nastali na prostorima gdje je živio i mučen, točniji od rimskih izvora. U najvećoj mjeri koriste se izvori koje nam donosi Hippolyto Delehaye u Asta Sanstorum. Tu je sabrano 8 tekstova, 5 na grčkom i 3 na latinskom jeziku. Autor je upotrijebio rukopise od VIII do XVII stoljeća, koji se čuvaju u Parizu, Milanu, Jeruzalemu i Vatikanu. Kao osnova za naučnu hagiografiju sv. Tripuna, poslužili su mu tekstovi iz poznatog benediktinskog Uzuardovog martirologija, nastalog 875. godine. Još se glede sv. Tripuna koriste i spisi Simeona Metafrasta (X stoljeće). Rimski je martirologij kompletirao Baronius 1586. godine, upravo uzimajući za polazište Uzuardov rukopis. Prvi martirologij nastao je u IV stoljeću, a sastavio ga je sv. Jeronim.
Ikonoklastičke borbe, koje su započele 732. godine za vrijeme Leona Izaurijskog III i trajale više od jednog stoljeća, bile su razlog da su iz Carigrada, i sa Istoka, na Zapad bile prenesene brojne relikvije, ikone i crkveni liturgijski predmeti. Kasnije u križarskim ratovima i osnivanjem Latinskog carstrva (XIII stoljeće) u prijestolnici na Воspоru, također su sa Istoka, osobito Carigrada na Zapad bile prenešene brojne crkvene i ostale dragocjenosti (furtum sacrum). I pored toga, što na Istoku sjećanje na to budi podozrenje, ipak je to sve ostalo sačuvano. To pripada općem dobru čovječanstva. Ali ono što je preteklo, a nije baš bilo malo, te je dočekalo pad Carigrada 1453. godine, nestalo je bez traga u nepovrat.
|
|
OĐEN GODINE 232. u Frigiji, gradu Kampsadi (Lampsako) koji je tada pripadao rimskoj provinciji Apamei. Ta je regija došla pod rimsku vlast 116. god. poslije Krista i zauzimala je veliki dio Male Azije, te je u III stoljeću pored Rima imala najveći broj kršćanskih zajednica. Kampsada je već u IV stoljeću bila biskupsko sjedište, a stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Jedan od prvih biskupa Kampsade Partenio (IV st.) proglašen je svetim. Danas su od Kampsade pronađeni vrlo mali ostaci pored gradića Lapseki u blizini Dardanelskog mora, današnja Turska. 
