Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

KRATKI PREGLED POVIJESTI
KOTORSKE BISKUPIJE

 

Preuzeto iz:


Bazilika-katedrala sv. Tripuna, Vanjska proslava sv. Tripuna 4. II 2007.


KRATKI PREGLED POVIJESTI
KOTORSKE BISKUPIJE

EOMA RANO BOKA KOTORSKA je došla u dodir s kršćanstvom. Aposlol naroda, Sveti Pavao, u poslanici Rimljanima (RIM 15, 19), ove prostore spominje kao Ilirik, a u drugoj poslanici Timoteju (2 TIM 4,10), kao Dalmaciju. Povezanost Ilirika s rimskom Crkvom išla je preko Soluna gdje je već u prvim stoljećima kršćanstva stolovao papinski vikar koji se još na VI ekumenskom saboru 681. godine potpisuje kao Vikar Rimskog Pape ("Vicarius Romani Pontificis").

       Pojavu kršćanštva na području Bоке možemo smjestiti u kasnoantički, odnosno ranokršćanski period. Potvrđuje nam to Gemma, pronađena u Risnu s predstavom dobrog Pastira s janjetom i monogramom Isusa Krista, koja je datirana u treće ili četvrto stoljeće poslije Krista. Također, na jednoj rimskoj teguli koja se danas čuva u zbirci Gospe od Škrpjela, nalazi se urezan križ koji se također datira u četvrto stoljeće. Bio bi to najstariji poznati znak križa u Crnoj Gori.

       Prigodom Teodozijeve podjele Rimskog carstva granica je išla na liniji Budva-Drina-Dunav. Područja lijevo od te granice pripala su Zapadu, a područja desno od nje Istoku. U crkvenom pogledu sav Ilirik je ostao pod jurisdikcijom Rima do 732. godine.

       Pisani epigrafski spomenici iz VIII i IX stoljeća svjedoče o pripadnosti Boke zapadnom latinskom crkvenom krugu, još uvijek kako-tako jedinstvene i nepodijeljene Crkve. Isti spomenici nakon XI stoljeća također pripadaju latinskom crkvenim krugu.

       Teritorij biskupije u prošlosti se više puta mijenjao. U XIII i XIV st. granice Kotorske biskupije su dopirale do Dunava. Pod jurisdikcijom kotorskog biskupa bili su tada: Prizren, Janjevo, Novo Brdo, Novi Pazar, Brskovo, Golubac, Brvenik, Plana, Mačva, Trepča, Trgovište i Beograd. Još se u XVI st. kotorski biskup Tripo Bisanti (1513. -1540.) potpisivao kao biskup cijele Srbije: "Totius Serbiae". Naravno, ovo se odnosilo na katolike u Srbiji.

       Bока Kotorska, uključujući i Budvu, već je sigurno u V - VI stoljeću administrativno bila organizirana u tri biskupije: Risan, Kotor i Budva.

       Prvi spоmen kotorskog biskupa Paulusa potiče iz 451. godine, dok je slijedeći spomen kotorskog biskupa iz 530. godine, gdje se on navodi kao sufragan Salonitaske crkve. Siguran je spomen kotorskog biskupa na saboru u Niceji 787. godine. Starokršćanska krstionica iz kraja V ili početka VI stoljeća u crkvi, sv. Marije od Rijeke, potvrđuje kontinuitet Kotorske biskupije od kasnoantičkih vremena. Kronotaksa kotorskih biskupa broji preko 80 imena.

       Prvi poznati risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima Pape Grgura Velikog 591- i 595- godine. Zadnji je risanski biskup bio kotorski franjevac Antun Pasquali 1540. godine. Za risanskog biskupa imenovao ga je Papa Sixto V koji je bio porijeklom iz Boke. Granice ove biskupije zauzimale su i dobar dio risanskog zaleđa. Znamenitoj benediktinskoj opatiji Sv. Jurja kraj Perasta, još su početkom XVIII st. stanovnici Grahova plaćali godišnji doprinos u maslu.

       Nedavno otkriveni temelji velike ranokršćanske bazilike u Budvi iz VI stoljeća i ranokršćanske krstionice, također iz VI stoljeća u Gospinoj crkvi u Lastvi Grbaljskoj, svjedoče o ranoj prisutnosti kršćanstva na području Budvanske biskupije. Prvi se put budvanski biskup spominje u IX stoljeću kao sufragan dukljanske Metropolije. Zadnji je biskup u Budvi bio Antun Civrela 1570. godine. Brojni ratovi, pogibeljni život pomoraca, kužne bolesti, boravak zetskih episkopa u Boki i prodor Turaka u njeno zaleđe učinili su da se 1540. godine ugasi Risanska, a 1570. Budvanska biskupija. Istina, Budva će formalno do 1828. godine ostati biskupsko sjedište kojim će upravljati biskupi Kotora i nadbiskupi Bara, kao i samostalni apostolski vikari.

       Grad Herceg Novi i njegova bliža okolica pripadali su od osnutka grada 1382. godine pa do 1687. drevnoj Trebinjskoj biskupiji. Godine 1695. mletačke vlasti daju Herceg Novi na upravu makarskom biskupu - Nikoli Bjankoviću kao apostolskom administratoru sve do 1715. godine. Za vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) Bjanković je sudjelovao u borbi za oslobođenje Herceg Novog 1687. godine. Godine 1612. u aktima kotorskog biskupskog arhiva zabilježen je jedan spor oko jurisdikcije u Herceg Novom između mrkanskog biskupa i kotorskog generalnog vikara Bisantija. Biskup Marin Drago zbog slabe komunikacije postavio je u Herceg Novom Dekana s širokim ovlaštenjima (Vicariusforaneum amplissima poteštate).

       Godine 1880. župe Spič, Sušanj i Brca koje su pripadale Barskoj nadbiskupiji, odlukom Kongregacije za širenje vjere bile su pridružene Kotorskoj biskupiji. Spič je tada imao oko 600, Sušanj 300, a Brca 200 katolika.

       I pored favoriziranja pravoslavlja za vrijeme Nemanjića svekoliki tijek društvenog, političkog, umjetničkog a napose vjerskog života na području Kotorske biskupije ostaje u sferi zapadnog kršćanstva.

       Na području Kotorske biskupije djelovalo je više muških i ženskih redovničkih zajednica. Samo benediktinskih samostana je bilo preko 20, neki od njih sigurno datiranih već od IX stoljeća, poput onih u Budvi i Kotoru. U povijesnim izvorima spominju se i brojni pustinjaci. Prvi spomen franjevaca u Kotoru potiče iz 1265. godine, a 1266. godine u Kotoru se javljaju i dominikanci. U XV stoljeću u Boki djeluje i celestinski red, kao reformirani ogranak benediktinskog reda. Od ženskih redovničkih zajednica na području Biskupije djelovale su: benediktinke, dominikanke, klarise, trećoredice, franjevke, milosrdnice, služavke Malog Isusa, sestre Sv. Križa te članice svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja.

       U početku je Kotorska starokršćanska biskupska katedra bila podložna solinskom, odnosno splitskom Metropoliti. Kraće vrijeme Kotor priznaje dukljanskog, odnosno barskog, pa dubrovačkog Metropolitu. Od godine 1172. (povremeno i ranije) pa sve do godine 1828. Kotor je u sastavu Metropolije talijanskog grada Barija. Od godine 1828. do 1932. Kotor je sufragan zadarskog Metropolite. Neko vrijeme je direktno podvrgnut Sv. Stolici, a od 1969. ponovno je u sastavu Splitske crkvene pokrajine.

       Biskupija, čije se granice protežu od Sutorine (Herceg Novi) do rijeke Željeznice (Bar), administrativno je podijeljena na četiri dekanata, 26 župa i 3 kapelanije. U Biskupiji je inkardinirano 16 svećenika, dva redovnika te jedan svećenik iz druge biskupije. Ukupno 19 svećenika. Biskupija danas broji oko 10.000 vjernika.


Sveti razgovori, Vojo Stanić, Gospa od Škrpjela.
Slika sa prikazom bokeljskih svetaca: bl. Ozane,
bl. Gracije, sv. Leopolda Bogdana Mandića i Božije
službenice Ane Marije Marović.

       Kotorska biskupija dala je Crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića (†1942) kapucina iz Herceg Novog, bl. Graciju (†1508.) iz Mula, bl. Ozanu (†1565.) rodom iz Crne Gore, te Božju službenicu Anu Mariju Marović
(†1887.) utemeljiteljicu Družbe zadovoljštine Srca lsusova i Srca Marijina u Veneciji. Stoga se s pravom Kotorska biskupija naziva biskupija Hrvatskih svetaca i oltar domovine, a Bokokotorski zaljev Zaljevom svetaca.

       Sveti Leopold Bogdan Mandić se rodio 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, od oca Petra i majke Dragice Carević. Umro je na glasu svetosti u Padovi 30. srpnja 1942. Proglašen je blaženim 02. svibnja 1976. godine, 34 godine nakon smrti što je vrlo brzo. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Cijeli je život posvetio za sjedinjenje kršćanskog Zapada i Istoka službom ispovjednika po sakramentu pomirenja u kojem se najpotpunije čovjek sjedinjuje s Bogom. Preteča je moderne ekumenske misli. Liturgijski se slavi 12. svibnja.

       Blaženi Gracija rodio se na Mulu 27. studenog 1438. godine, a umro na glasu svetosti u Veneciji 09. studenog 1508. godine. Već godinu dana poslije njegove smrti (1509.) u nekim crkvama Boke (Kavač) nalazimo na oltaru njegove slike. Bio je brat laik reda sv. Augustina. Život je proživio u strogoj pokori i štovanju presvete Euharistije. Njegovo neraspadnuto tijelo preneseno je iz Venecije na Muo 10. siječnja 1810. godine. Crkva mu je priznala štovanje 25. svibnja 1889. godine. Liturgijski se slavi 08. studenoga, a na Muo glavna svetkovina je 09. studenoga.

       Bl. Ozana Kotorka je rođena 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori, a umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine na glasu svetosti. Spominje se kao blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana. Crkva joj je priznala štovanje 20. prosinca 1927. godine. Pripadala je redovnicama trećorednicama sv. Dominika. Provela je 52 godine u samostanskoj ćeliji u strogoj pokori. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u crkvi sv. Marije od Rijeke. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije. Liturgijski se slavi 27. travnja.

       Službenica Božja Ana Marija Marović je rođena u Veneciji 07. veljače 1815. godine od oca Josipa i majke Marije Ivanović. Umrla je u Veneciji na glasu svetosti 03. listopada 1887. godine. Bavila se spisateljstvom, slikarstvom, glazbom, a bila je i zapažena pjesnikinja. Prevodeći njene sonete msgr. Gracija Ivanović je zapisao: "Poezija Ane Marović nije ostala zatvorena u stihovima. Sa stihova prešla je u život i život je bio ljepši od stihova." Njeno životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka. Osobito se istakla u karitativnom i samaritanskom radu u bijednim dijelovima grada na lagunama. Papa Pio IX rекао je za Anu Mariju: "Evo svetice koja ne prorokuje!" Godine 1993. završen je proces za njenu beatifikaciju, a 2007. godine izdan je Deret o njenim Herojskim krepostima. S radošću očekujemo njeno skoro proglašenje blaženom.

       Uz nabrojane Kotorska biskupija dala je Crkvi i slijedeće svece: Bokeljske mučenike Petra, Andriju i Lovra (XIII st.), Bl. Marina iz Kotora, franjevca mučenika (XIII st.) Bl. Grgura iz Kotora, franjevca (potkraj XIII i početkom XIV st.), Bl. Marina (mlađeg) iz Kotora, franjevca mučenika (XV st.), Bl. Adam iz Kotora, franjevac, Bl. Rafael iz Barlette, servita te Padre Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli). I u novije vrijeme poslije II Svjetskog rata mučenički i bez suda, in odium fidei, ubijeni su svećenici don Ivan Brajnović, don Gracija Sablić i don Đuro Perušina.