Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


Frančesko Kakamo:
KONKORDAT SA CRNOM GOROM I POLITIKA SVETE STOLICE PREMA ISTOKU




Frančesko Kakamo, univerzitetski profesor iz Peskare, piše o poznatom ugovoru iz 1866. godine između pape Lava XIII i knjaza Nikole Petrovića, s nazivom Konkordat; autor taj događaj posmatra u kontekstu istočne politike Vatikana u drugoj polovini 19. i na početku 20. vijeka


Bio je to prvi ugovor takve vrste

Imajući u vidu politiku koju je Sveta stolica sa stupanjem Lava XIII na papski tron zauzela prema istočnoj Evropi, interesovanje pape Joakima Pečija (Gioacchino Pecci) za lokalne hrišćanske narode, napori koje je uložio da bi pospješio dijalog sa pravoslavnim svijetom, i, u perspektivi, učinio mogućim ujedinjenje dviju crkava - konkordat koji je 1886. zaključen sa jednom malom balkanskom državom, Crnom Gorom, mogao bi se učiniti skromnim i marginalnim događajem. Rekonstrukcija dugog i napornog puta koji je doveo do uređenja odnosa između Rima i Cetinja daje nam, međutim, sasvim drugačiju sliku. Punih osam godina traganje za jednim sporazumom uključivalo je, na jednoj strani, ljude iz vrha katoličke crkve, od Lava XIII do njegovih državnih sekretara, prvo kardinala Nina, potom njegovog nasljednika Jakobinija, a na drugoj dva najupečatljivija predstavnika južnoslovenskog svijeta, knjaza Nikolu Petrovića - Njegoša i biskupa Štrosmajera (Strossmayer). Uostalom, nije moglo ni biti drugačije, ako se ima na umu da je konkordat iz 1886. god, u stvari, bio prvi konkordat usmjeren ka uređenju odnosa između Svete stolice i jedne pravoslavne države, uz sve probleme političke, pravne i vjerske prirode, koji su pratili njegovu izradu i uz sve nade i iščekivanja koje je budio.
1. Lanac događaja koji su doveli do konkordata iz 1886. god. pokrenula je velika kriza koja je zahvatila Balkansko poluostrvo u drugoj polovini sedamdesetih godina. Upravo tada se mala knjaževina Crna Gora, sa svojim vladarom, knjazom Nikolom Petrovićem - Njegošem, nametnula pažnji evropskih kancelarija i međunarodnog javnog mnjenja, isprva pružanjem podrške hrišćanskom življu koje je u Bosni i Hercegovini ustalo protiv otomanske vlasti, a potom, glavnom ulogom u seriji pobjedničkih ratnih poduhvata protiv sultanove armije. Ovi uspjesi na bojnom polju bili su krunisani na političkom i diplomatskom nivou 1878. god. na Berlinskom kongresu, onda kada je Crnoj Gori zakonski priznata nezavisnost, i kada joj je ustupljeno nekoliko važnih teritorija na štetu Otomanskog carstva. Uprkos tome što ova teritorijalna ustupanja nijesu u potpunosti zadovoljila očekivanja knjaza Nikole i što su na neki način bila pomračena ustupanjem upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom Habzburškoj monarhiji, ipak su omogućila ovoj balkanskoj državici da udvostruči svoju teritoriju proširujući sa svih strana istorijsko jezgro stare Crne Gore i Brda i obezbijedivši joj izlaz na more preko Antivarija, to jeste Bara. Uprkos ograničenim sredstvima, Crna Gora se za vrijeme dinastije Petrović - Njegoš, akreditovala kao sila vrijedna poštovanja na balkanskoj sceni i mogla se nadati centralnoj ulozi u procesu ujedinjenja Srba, pa čak i svih Južnih Slovena.
Kao posljedica ovog teritorijalnog proširenja, Crna Gora je prestala da bude, u etničkom i vjerskom smislu, skoro u potpunosti homogena država, budući da je sada u svojim okvirima obuhvatala ne više samo slovensko-pravoslavni živalj već i Turke i Albance, muslimane i katolike. Taj suživot je, blago rečeno, slutio probleme, s obzirom na to da je crnogorski identitet vjekovima bio čvrsto utemeljen na surovoj borbi koju su pravoslavna slovenska bratstva i plemena vodila protiv muslimana, ali je u izvjesnoj mjeri bio pothranjivan i nepovjerenjem “raskolnika” prema “latinima” (koje im je, uostalom, bilo uveliko uzvraćeno). U takvim uslovima uređenje položaja novih nacionalnih i vjerskih manjina, postavljalo se kao jedan od prioritetnih zadataka knjaza Nikole i cetinjske Vlade. Nije se radilo samo o ispunjenu klauzula sa Berlinskog kongresa, koje su jasno propisivale da novonastale nezavisne države na Balkanu, a time i Crna Gora, moraju sprovoditi politiku vjerske tolerancije na teritorijama koje su im dodijeljene na štetu Otomanskog carstva. Čak i ako bi se zanemarile ove obaveze međunarodne prirode, bilo je jasno da bi dostizanje jednog uravnoteženog rješenja koje bi moglo da garantuje učvršćivanje centralne vlasti nad neslovenskim življem, a istovremeno da odgovori na neke njegove zakonite potrebe i izbjegne izbijanje neizlječivih trvenja, predstavljalo jedan od parametara vrednovanja sposobnosti crnogorskih vlasti da izmijene tradicionalne bratstvene i plemenske strukture i da barem djelimično modernizuju državu.
Što se tiče konkretno katoličkog stanovništva u Crnoj Gori, ono nije brojalo više od nekoliko hiljada ljudi, od 4000 do 6000 po nekim procjenama, a činili su ga manjim dijelom Sloveni, a većim Albanci. Uprkos svojoj brojčanoj neznatnosti i etničkoj rascjepkanosti, ova katolička komponenta uzrokovala je znatne probleme. Dok je bilo lako predvidjeti da se međunarodna zajednica neće mnogo brinuti oko ispunjavanja obaveza određenih Barlinskim kongresom prema muslimanima, situacija je bila drugačija u odnosu na katolike, koji su mogli da računaju na naklonost i razumijevanje od strane sila poput Austro - Ugarske, Francuske i Italije. Uz to, bilo je očigledno da će stav knjaza Nikole i njegove vlade prema njima bitno uticati na budućnost Crne Gore.

Nikola ne želi jurisdikciju Skadra

Katolici su, dobrim dijelom, bili stanovnici Skadra i okolnih brdovitih krajeva sjeverne Albanije, koji će u toku narednih četrdeset godina predstavljati glavnu metu crnogorskih ekspanzionističkih težnji. Katolici su bili i stanovnici Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, tj. jednog značajnog dijela onog južnoslovenskog svijeta koji je predstavljao privilegovan politički i kulturni oslonac knjaza Nikole i njegovog naroda. Konkretnije uređenje položaja katolika predstavljalo je nezaobilaznu tačku u procesu oslobađanja Crne Gore od stranog uticaja. Novi katolički podanici knjaza Nikole u crkvenom pogledu, pripadali su Barskoj nadbiskupiji, dijecezi duge srednjovjekovne tradicije (u tolikoj mjeri da je svojevremeno njenom titularu pripadao i položaj primasa Srbije i mitropolita Albanije), ali koja je sa otomanskim osvajanjem drastično preustrojena u korist Skadra, koji je bio bliži srcu balkanske teritorije pod sultanovom vlašću. Imajući u vidu ovakav razvoj događaja, godine 1867. papa Pije IX je donio odluku, da se nadbiskupija u Baru “doživotno” pripoji onoj u Skadru, i da se upravljanje njome povjeri jednom predstavniku sa časnim zvanjem biskupa, kojeg bi odredio skadarski prelat. Sa takvim stanjem stvari, katoličko stanovništvo koje je, na osnovu odredbi Berlinskog kongresa, zajedno sa novim granicama pripalo Crnoj Gori, našlo se u dvosmislenoj situaciji, budući da je na taj način ostalo potčinjeno crkvenoj jurisdikciji nadbiskupa sa sjedištem u Skadru, unutar Otomanskog carstva i time izloženo opasnosti uplitanja sultana. Dodatne brige poticale su od prava zaštite koja je već vjekovima, u odnosu na katoličko stanovništvo balkanskog poluostrva, a naročito albansko, primjenjivala Austrija, sila sa kojom su Crnogorci već okusili gorke i mučne odnose. S tim u vezi, u očima Cetinja redovno isplaćivana novčana pomoć albanskom katoličkom kleru od strane Beča, zasigurno je djelovala prilično uznemirujuće.
Jasno je da je, u jednoj tako kompleksnoj situaciji, knjaz Nikola nastojao da otkloni ove dvosmislenosti sa svoje teritorije i da uredi status svojih novih katoličkih podanika dosljedno suverenitetu Crne Gore. U postizanju tog cilja, crnogorski vladar mogao je računati na saradnju jedne od najglasovitijih ličnosti kod katoličkih Slovena u tom periodu, đakovskog biskupa i apostolskog vikara Srbije, Josipa Juraja Štrosmajera. Politički ostrašćen koliko i religiji odan, Hrvat Štrosmajer je bio ubijeđen u duboku međusobnu zavisnost sudbina katoličanstva i slovenstva. Prema njegovom mišljenju, prevazilaženje istočne šizme bi na jednoj strani omogućilo ukljanjanje postojećih podjela među Južnim Slovenima i njihovo političko i kulturno ujedinjenje, a na drugoj, približavanje Rusije Svetoj stolici i širenje uticaja rimske crkve u cijeloj istočnoj Evropi, čak i u Aziji. Đakovski biskup je imao izuzetno kritički stav prema Habzbur-škom carstvu, koje je optuživao za nametanje njemačko-mađarske prevlasti nad Slovenima i sprovođenje pretjerano laičke i svjetovne politike.
Tako se već u jesen 1878.godine Štrosmajer obratio Svetoj stolici ne bi li podstakao na prilagođavanje crkvenih jurisdikcija na Balkanskom poluostrvu političko-teritorijalnim promjenama koje su uslijedile nakon Berlinskog kongresa, kao i na regulisanje odnosa između rimske crkve i mladih nezavisnih država, putem sklapanja posebnih sporazuma i ugovora. Iako se njegova pažnja u početku prvenstveno odnosila na Srbiju kralja Milana Obrenovića, đakovski Biskup se činio veoma naklonjen Crnoj Gori i njenom vladaru. Već neko vrijeme u kontaktu sa knjazom Nikolom, Štrosmajer je, naime, bio svjestan ugleda koji je ovaj uživao među Južnim Slovenima, kao i bliskih odnosa koje je ostvario sa Rusijom?
2. Pitanje katolika u Crnoj Gori prvi put je knjaz Nikola pokrenuo u jednom pismu upućenom biskupu Štrosmajeru januara 1879. godine. Vladar nije skrivao razočarenje zbog neispunjenih očekivanja u teritorijalnom proširenju Crne Gore, od strane Berlinskog kongresa, ali je i pored toga izjavio da namjerava da konsoliduje stanje stvari koje je proisticalo iz evropskog sporazuma. U vezi s tim, od najvećeg značaja smatrao je uređenje položaja svojih novih katoličkih podanika, koji više nisu mogli biti potčinjeni jurisdikciji Skadarske nadbiskupije i time pothranjivati opasnost od stranih uplitanja: “Budući da je sada promijenjen oblik države, mora se promijeniti i odnos mojih katoličkih podanika prema pomenutoj crkvenoj vlasti, ne samo zato što su oni sada oslobođeni od otomanske vlasti, već i zbog toga što su postali građanima slobodne i nezavisne Crne Gore. Crna Gora kao priznata nezavisna država ne bi mogla da toleriše da jedan dio njenih građana bude potčinjen nekoj vlasti, pa bila ona i duhovna i crkvena, koja potiče van njenih granica, a još manje, ako ta vlast potiče iz Otomanskog carstva”.

Da se obnovi nadbiskupija u Baru

Da bi postigao taj cilj, Nikola je bio spreman da se založi za jednako tretiranje katolika i pravoslavaca, budući da je, uostalom, bio ubijeđen da bi se jedino na taj način mogla otkloniti ona vjeroispovjedna rivalstva koja su toliko štete nanosila Južnim Slovenima: “Ono što sam uvijek mislio, osjećao i govorio, želim da za vrijeme moje vladavine sprovedem u djelo, to jeste, da vjera ne razdvaja rođenu braću, tako da izvjesni tužni događaji koji su se u našoj državi zbili, i koji od vjerske netolerancije potiču, budu na taj način osuđeni, a ako bog da, umanjeni i iskorijenjeni”. Međutim, sa svoje strane, zahtijevao je neodložno otvaranje pregovora sa Svetom stolicom, koji bi za cilj imali obnavljanje nadbiskupije u Baru i potčinjavanje svih katolika u zemlji njenoj jurisdikciji: “Moja je želja da se ova stvar što prije sredi i to tako da se u Baru ponovo uspostavi nadbiskupija, kojoj bi svi katolici u Crnoj Gori bili potčinjeni, i da barski nadbiskup bude imenovan od strane Svete stolice kojoj je potčinjen, a sa kojom bi moja Vlada odm-ah započela pregovore u vezi sa ovim pitanjem kako bismo sklopili sporazum”. Na kraju je knjaz Nikola izjavio da se uzda u savjete i pomoć biskupa Štrosmajera, štoviše, uz predlog da obnovljena nadbiskupija u Baru bude povjerena prisnom prijatelju đakovskog biskupa, tj. kanoniku iz instituta San Girolamo degli Schiavoni u Rimu, Nikoli Vorašku - slovenskom crkvenjaku, uprkos tome što su veći dio katoličkog stanovništva u Crnoj Gori činili Albanci.
Knjaz Nikolino pismo je Štrosmajera ispunilo entuzijazmom, pa je požurio da uputi jednu njegovu kopiju prevedenu na italijanski Svetoj stolici, a uz to i svoje propratno pismo. Ne krijući sopstvena slavofilska i panslavistička osjećanja, đakovski biskup je posebno naglasio da bi sporazum sa Crnom Gorom potpomogao borbu za prava katolika na Balkanskom poluostrvu, dajući temeljni doprinos ujedinjenju Južnih Slovena i njihovo vraćanje pod okrilje Rimske crkve: "Ako nisam u potpunosti u krivu, mi, katolički Sloveni smo predodređeni da u ovim krajevima širimo onaj duh koji će vremenom obuhvatiti sve Južne Slovene i dovesti do svetog ujedinjenja Crkve; u tom cilju neophodno je da katolički Sloveni ne samo razvijaju u sebi vrline i ljubav prema bližnjem, vezujući se sve čvršće za Svetu papsku stolicu, već da zajedno, na još djelotvorniji način budu pravični i milosrdni prema svojoj braći koja su se odvojila od jedinstvene crkve". Uopšteno, gore navedena saradnja bi potpomogla približavanje svekolikog slovenskog življa Svetoj stolici, a od toga bi obje strane izvukle veliku korist: "Ako (Sloveni) budu imali većeg uticaja na teritoriji Evrope i Azije, ako budu bliski sa katoličkom crkvom, za nevolje koje sve njih pogađaju naći će se rješenje. Najsigurniji lijek protiv tih nevolja naći će se u pomirenju sa katoličkom crkvom koja je majka svih naroda i svih nacija (...) Ah! Ako ovo veliko pleme crkva sebi bude privukla, ubijeđen sam da nijedno drugo pleme u Evropi neće moći dugo odoljeti njegovom svetom i blagom uticaju". Tim povod-om Štrosmajer nije iznio nikakvu primjedbu u vezi toga što je knjaz Nikolin kandidat za nadbiskupa u Baru Sloven, uprkos drugačijem etničkom karakteru dobrog dijela crnogorskih katolika. Umjesto toga, đakovski biskup se zadržao na čestitosti i poštenju knjaza Nikole, tvrdeći čak - teško je reći da li zato što je stvarno tako mislio ili da bi bolje uvjerio Svetu stolicu u prikladnost planiranog sporazuma - da je Knjaz intimno naklonjen katoličkoj crkvi: "Iskreno govoreći, čini mi se da je crnogorski Knjaz, usljed čistote i neporočnosti svoga života i nesumnjive čestitosti sopstvenih namjera, prirodno privržen i pokoran katoličanstvu (...) iako spolja ne pripada katoličkoj crkvi, usljed svoje istaknute čistote i jedinstvenog poštenja, držim da se u duši priklanja katoličkoj crkvi".
Knjaz Nikolin uvod i strastveni Štrosmajerov zaključak nisu prošli nezapaženi u Rimu, gdje se svakako poželjnom ispostavila ideja da se uzme u zaštitu crnogorska katolička manjina i da se eventualno podstakne na približavanje pravoslavnog življa Svetoj stolici. Istovremeno, vatikanska diplomatija nije kanila da se zadrži samo na ispunjavanju zahtjeva sa Cetinja ili iz Đakova a da ne zađe u neka religiozna i politička razmatranja. Već početkom februara državni sekretar, kardinal Nina, zaključuje da bi eventualni sporazum sa Crnom Gorom mogao da se pokaže "veoma korisnim za unapređivanje katoličke religije u Knjaževini", ali u isto vrijeme pokreće pitanje novčane potpore i subvencija s kojima bi mogao da računa novi nadbiskup u Baru. Veći problemi izbili su na površinu već nakon nekoliko dana, u toku glavnog skupa Kongregacije za širenje vjere (Congregazio de Propaganda Fide) na kome su na poseban način uzeti u razmatranje zahtjevi knjaza Nikole. Načelne primjedbe okupljenih kardinala nisu se odnosile na odvajanje Barske nadbiskupije od Skadarske, već je naglašena neophodnost izvjesnih pojašnjenja. Nije više bilo po srijedi samo preciziranje obima subvencija koje bi crnogorske vlasti eventualno odvojile za novog nadbiskupa, već se traže i garancije vezane za slobodu koju bi ovaj uživao u vođenju svoje nadbiskupije, u duhovnom usmjeravanju vjernika i u organizovanju predavanja katoličke vjeronauke u školama.

Ko će se pitati oko izbora biskupa

Neophodnost dobijanja ovih garancija bila je, uostalom, potvrđena izvjesnim razvojem događaja koji su, čini se, protivrječili pomirljivim izjavama knjaza Nikole i laskavoj slici koju je o njemu dao biskup Štrosmajer. Posebno je Kongregacija za širenje vjere bila uznemirena saznanjem da su crnogorske vlasti odmah nakon što su dobile Bar, tamo ukinule katoličku osnovnu školu, naloživši njenim učenicima da pohađaju državne škole u kojima su nastavu držali pravoslavni predavači, koristeći se pri tom prijetnjama i kinjenjem u slamanju otpora koji su pružale neke porodice. U vezi sa ovim prvim teškoćama knjaz Nikola je, preko svog uobičajenog posrednika Štrosmajera, poručio je da je spreman da za izdržavanje biskupa u Baru odredi godišnju sumu u iznosu od pet hiljada franaka - skromna cifra, ali u skladu sa onom koju dobijaju pravoslavni biskupi, i koja bi se mogla povećati kada se popravi ekonomska situacija u državi. Što se tiče ukidanja katoličke osnovne škole u Baru, Vladar je tvrdio da se lokalno stanovništvo brzo prilagodilo njegovoj odluci, utoliko prije što je jednom katoličkom svešteniku povjereno držanje nastave iz vjeronauke u državnim školama u okviru vanrednih časova. Međutim, prije svega, knjaz Nikola je pozivao Svetu stolicu da uzme u obzir dobro koje je crnogorska vlast donijela katolicima koji su do tada bili izloženi “tiraniji i maltretiranju od strane Turaka”, i da, stoga, ne zahtijeva previše: “Sveta stolica zasigurno ne želi da sklopi sa Crnom Gorom sporazum čije bi odredbe nanosile štetu Državi i koja ne bi prihvatila niti jedna evropska sila, pa ga tako ni Crna Gora ne može prihvatiti”.
Objašnjenja pristigla sa Cetinja nisu postigla željeni cilj. Od važnosti su bila uputstva koja je u ljeto 1879. kardinal Nina dao papskom izaslaniku u Beču, Jakobiniju, u iščekivanju njegovog susreta sa knjazom Nikolom. Po riječima Državnog sekretara, papa Lav XIII je “sa vidljivim zadovoljstvom” prihvatio ideju o postavljanju biskupa sa jurisdikcijom nad cijelom Crnom Gorom, ali je i on insistirao na preciziranju koliko bi iznosila novčana potpora namijenjena novom prelatu i koliko bi slobode on uživao unutar svoje nadbiskupije. Preciznije, papa je zahtijevao “punu slobodu” u osnivanju čisto katoličkih škola i u uspostavljanju novih parohija, kao i da se formira bogoslovija za obrazovanje lokalnog sveštenstva. Lav XIII je otvorio i jedno veoma delikatno pitanje, za koje će se ispostaviti da je jedna od najteže premostivih prepreka u postizanju sporazuma, tvrdeći da u braku između katolika i pravoslavaca “nekatolička strana treba da bude slobodna da pristane na uslove koje u vezi sa ovakvim slučajevima postavlja Sveta stolica i da se potrudi da ih ispuni?. Drugim riječima, papa je držao da crnogorska vlast treba eksplicitno da prizna katoličkom kleru pravo da postavi uslove za odobrenje sklapanja mješovitih brakova. Ovako nešto svakako je bilo veoma teško prihvatljivo za crnogorsku stranu, posebno zato što bi time ozakonila miješanje katoličke crkve u izbor vjeroispovijesti u skladu sa kojom bi se vaspitavala djeca rođena u brakovima između katolika i pravoslavaca. Isto tako ozbiljne bile su i sumnje o kojima se raspravljalo na skupu Kongregacije za širenje vjere, a koje su se odnosile na glavnu težnju knjaza Nikole, to jest, na imenovanje barskog biskupa. Po mišljenju ovog udruženja trebalo je s opreznošću razmotriti prikladnost priznavanja odlučujućeg uticaja crnogorskom vladaru u ovom pitanju, čak i to “da li sam knjaz treba da ima bilo kakvog udjela u tom imenovanju, štoviše, da li ga treba uopšte pitati za mišljenje”. Na ovakvim osnovama, susret između knjaza Nikole i nuncija, Jakobinija koji se odigrao u Beču, nije mogao biti produktivan. Iako se papski izaslanik trudio da uzme u obzir primjedbe crnogorskog vladara u vezi sa najdelikatnijim pitanjima, u stvarnosti nije napravio niti jedan ustupak. Prema onome kako je on zamišljao sporazum, nadbiskupija u Baru bi bila odvojena od one u Skadru i bili bi joj podređeni svi katolici u Crnoj Gori; novi biskup bi uživao punu slobodu u upravljanju njome, primao bi godišnju subvenciju u vrijednosti od pet hiljada franaka, koja bi se povećala ako bi to okolnosti dozvolile; njemu bi pripadalo pravo imenovanja sveštenika koji bi se bavio organizovanjem obrazovanja katolika u državnim školama, ne dovodeći time u pitanje njegovo pravo na eventualno osnivanje katoličkih škola; imajući u vidu malobrojnost katoličkog stanovništva u Crnoj Gori, odložilo bi se formiranje bogoslovije, ali bi knjaz morao da se obaveže da će stipendirati nekoliko mladića u crkvenoj školi u Rimu. Međutim, naročito za miješane brakove preciziralo se da će: “Nekatolička strana imati potpunu slobodu u prihvatanju uslova koje sama Sveta stolica postavlja u ovakvim slučajevima, kao i u njihovom ispunjavanju”. Uz to, pravo na imenovanje nadbiskupa u Baru, imao bi isključivo papa, iako bi knjaz unaprijed bio obaviješten o tome koja se osoba ima u vidu za tu funkciju, tako da bi mogao da da eventualne primjedbe političke prirode.

Vatikan zauzima veoma obazriv stav

Na taj način, u toku nekoliko mjeseci, prvi potezi knjaza Nikole vezani za mogućnost ostvarenja sporazuma sa Svetom stolicom, poprimili su oblik složenih pregovora. Želji crnogorskog vladara za biskupom odabranim po njegovoj volji i sa nadležnošću u njegovoj državi - zahtjevu, uistinu opravdanom, ali koji je u karakterističnim lokalnim uslovima implicirao odabir jednog Slovena, nauštrb albanske katoličke komponente - Sveta stolica je suprotstavljala zadovoljenje jednog niza zahtjeva koji bi doveli do ozakonjenja ne toliko jednakosti između katoličke manjine i pravoslavne većine, koliko njenog privilegovanog položaja.
U međuvremenu, posmatranje međunarodne političke scene pojačalo je opreznost Svete stolice u odnosu na crnogorsko pitanje. Prije svega, Rimu nije promaklo da su već dan nakon Berlinskog kongresa, Albanci odbili da se pokore odlukama velikih sila, ujedinivši se u takozvanu Prizrensku ligu i pružajući žestok otpor crnogorskim pokušajima da zvanično zaposjednu teritorije koje su im bile dodijeljene. Pred ovom prvom konkretnom manifestacijom albanskog nacionalizma, posebna strepnja bila je potaknuta tendencijom kod katoličkih Albanaca ka bezrezervnom svrstavanju na stranu svojih sunarodnika muslimanske vjeroispovijesti, da bi se borili protiv Crnogoraca. U tome su možda čak i bili ohrabrivani od strane nekih predstavnika lokalnog sveštenstva. Koliko god se vatikanska diplomatija na sve načine trudila da pozove na red buntovnike i da spriječi širenje krize, ovakvi tokovi učinili su da se sve jasnijom pokaže teškoća nametanja crnogorske vlasti Albancima. U ovakvoj situaciji, na razmeđu 1880. i 1881. god. Sveta stolica je zauzela jedan izrazito obazriv stav: čekaće da se stabilizuje tursko-crnogorska granica prije nego što započne sa uvođenjem eventualnih promjena u okviru crkvenih jurisdikcija u sjevernoj Albaniji. Trebalo je sačekati nekoliko godina da se između Crnogoraca i Albanaca uspostavi relativni mir, zahvaljujući jednom kompromisu kojim su Otomanskom carstvu ostavljeni unutrašnji okruzi Plav i Gusinje a Crnoj Gori prepušteno obalsko naselje Ulcinj.
Na drugoj strani, Sveta stolica je morala da vodi računa o osjetljivosti Austro-Ugarske, velike katoličke sile koja je, upravo zahvaljujući Berlinskom kongresu, ojačala svoju poziciju na cijelom Balkanskom poluostrvu. U principu, interes da se učvrsti status quo utvrđen evropskim sporazumom, uticao je na vladu u Beču da ne iznosi nikakve primjedbe u vezi sa željom knjaza Nikole da dobije nadbiskupiju koja će biti nadležna isključivo za Crnu Goru. Kao što je isticao kancelar Andrasi (Andrassy) nunciju Jakobiniju još od početka 1879. god, jedan takav razvoj događaja predstavljao je logičnu posljedicu širenja Crne Gore i priznavanja njene nezavisnosti, i čak je bio neizbježan zbog neprijateljstva koje je razdvajalo Crnogorce i Albance. Kako su mjeseci prolazili, ipak, stav Austro-Ugarske je doživio izvjesne promjene uzrokovane stalnim ispoljavanjima prisnosti između Crne Gore i Rusije, kao i manje-više otvorenom podrškom koju je ova mala balkanska država pružila antiaustrougarskom pokretu u Hercegovini. Iako bez eksplicitnih intervencija protiv obnavljanja Barske nadbiskupije, mnoge indicije svjedoče o tome da su habzburške vlasti sa sve većom sumnjom posmatrale ideju o jednom sporazumu koji bi zasigurno uvećao međunarodni ugled knjaza Nikole i u čijem bi sklapanju odlučujući udio imala jedna ličnost duboko kritički nastrojena prema Beču, kao što je to bio biskup Štrosmajer.
3. Takva razilaženja koja su bila vidljiva još od 1879. godine u bilateralnim odnosima između Svete stolice i Crne Gore, zajedno sa komplikacijama koje su izbile u međuvremenu na međunarodnom nivou, determinisale su jedno stanje produžene stagnacije u pregovorima između Rima i Cetinja. Za njihov nastavak trebalo je čekati ljeto 1881. godine, kada je knjaz Nikola pokrenuo inicijativu poslavši u Rim mitropolita crnogorskog Ilariona II. Sasvim je jasno da je na izbor trenutka uticalo slovensko hodočašće koje se upravo tada odvijalo u Vječnom gradu pod Štosmajerovim vođstvom, a povodom papske poslanice “Grande Munus” i odavanja pošte pape Lava XIII Ćirilu i Metodiju za učinak u širenju hrišćanstva. Moguće da je Knjaza dodatno za ovaj potez ohrabrilo nedavno postavljanje u sam vrh državnog sekret-arijata, bivšeg papskog izaslanika Jakobinija, koji je bio dobro upućen u pregovore sa Crnom Gorom. Nade da će doći do bitnih izmjena predloga koje je prethodno iznijela Sveta stolica, s barskog nadbiskupa, suočile su se sa ograđivanjem od strane kardinala Jakobinija. Prema objašnjenjima koja je, u jednom prilično uzdržanom pismu knjazu Nikoli, dao novi državni sekretar, postizanje sporazuma je isključivo zavisilo od prihvatanja uslova koje je upravo on, više od godinu dana ranije, iznio crnogorskom vladaru prilikom njihovog susreta u Beču.

Nepoželjan bilo kakav strani uticaj

I ne samo to, nego je Jakobini odbio i predlog mitropolita Ilariona da sastavi “jedan detaljni formalni ugovor”, smatrajući da je dovoljno pribjeći jednostavnoj “razmjeni diplomatskih nota”. Kao što se da pretpostaviti, neuspjeh misije mitropolita Ilariona i Visariona prilično je ražestio knjaza Nikolu. Ako je do tog trenutka crnogorski vladar pokazao relativno razumijevanje i toleranciju prema svojim novim katoličkim podanicima, sada se situacija počela mijenjati. U ljeto 1882. cetinjska Vlada nije dozvolila skadarskom nadbiskupu posjetu Barskoj biskupiji, navodeći kao razlog još uvijek nezaključene pregovore sa Svetom stolicom oko jednog sporazuma. Od tada su počele da iskrsavaju prve prepreke na putu franjevačkim misionarima iz sjeverne Albanije koji su običavali da posjećuju malobrojne parohije koje su postojale u Staroj Crnoj Gori, i koje nisu imale drugog duhovnog oslonca. Pred ovakvim razvojem događaja, jedan albanski paroh, koji je prilično dobro poznavao knjaza Nikolu i koji je bio gost na crnogorskoj teritoriji, zaključio je: “Jasno je da Crna Gora ne podnosi strane uticaje na svojoj teritoriji, bilo svjetovne bilo duhovne. Tako, sva ona strahovanja, sumnje, suprotstavljanja koja s vremena na vrijeme ispoljava u odnosu na katolike, posebno ne dopuštajući uticaj Monsinjora Skadarskog Biskupa u upravljanju Cetinjem, imaju za cilj da pritisnu Rim ne bi li odredio jednog biskupa za ove prostore, i time stavio tačku na svako uplitanje sa strane”. Da interesovanje za sporazum sa Svetom stolicom kod knjaza Nikole nije jenjavalo, pokazalo se u ljeto 1883. godine, kada je Vladar, našavši se u prolazu u Beču, zatražio susret sa tamošnjim novim papskim izaslanikom Vanutelijem. Tom prilikom, Knjaz je objasnio da je sa velikim bolom pribjegao novim mjerama koje idu na štetu katoličkih Crnogoraca i ponovio svoju spremnost da na zadovoljavajući način riješi njihov položaj. Ako Sveta stolica bude uspostavila biskupiju u Baru, on će katolicima pružiti svoju zaštitu i preduzeće mjere izjednačavanja njihovog položaja sa položajem pravoslavaca. Posebno je bio spreman da biskupu obezbijedi novčanu potporu, da garantuje katoličkom kleru iste počasti i privilegije koje uživa pravoslavno sve-štenstvo, da riješi delikatni problem mješovitih brakova i vaspitanja njihovog potomstva, da ostavljajući supružnicima punu slobodu ("više od ovog ne mogu učiniti", napominjao je u vezi sa ovim pitanjem). Bio je spreman da prihvati da pravo na naimenovanje biskupa pripada papi, uz konsultovanje crnogorskih vlasti. Dok je pažljivo slušao ove predloge, je jedino predložio da se pripremi jedan pisani dokument, koji bi Sveta stolica mogla pažljivo da prouči. U izvještaju podnijetom Rimu, nuncije nije krio izuzetno pozitivan utisak koji je na njega ostavio knjaz Nikola: "Nikad ne bih od jednog šizmatskog vladara očekivao takve izraze dubokog poštovanja i pobožne poniznosti, kakvima me je tom prilikom zasuo knjaz Nikola. Svojim govorom i svojim stavom on mi je na vidljiv način pokazao da me duboko poštuje kao biskupa i izaslanika, ali ipak, nedostojnog Svetog oca. Šteta što se jedan čovjek takve vjere nalazi izvan okvira jedine prave crkve".
Kada je saznao za spremnost na saradnju knjaza Nikole, Štrosmajer se nije zaustavio na pohvalama crnogorskom knjazu i na savjetu da njegove ideje budu što prije stavljene na papir, već se osvrnuo i na pitanje odabira braskog prelata. Ovaj je po njegovom mišljenju imao da bude: "Čist kao suza, oprezan kao zmija, i isto tako duboko odan Katoličkoj crkvi i Svetoj stolici", uz to "južnoslovenskog porijekla". Suvišno je reći da je među svim ovim potrebnim osobinama, Štrosmajer prednost davao nacionalnoj pripadnosti: "Sve ove vrline mogu se naći jedino u jednom čovjeku, u Južnom Slovenu koji dobro poznaje istoriju svog naroda i koji je svjestan Svetog cilja za koji je na ovim prostorima božansko proviđenje predodredilo Južne Slovene". Istovremeno, Štrosmajer je naglašavao da se kod crnogorskih vlasti ne smije probuditi sumnja da na odabir biskupa na neki način utiče Austro-Ugarska. Osnovanost te sumnje Štrosmajer, uostalom, nije dovodio u pitanje, kao što se moglo zaključiti iz njegovih lapidarnih izjava: "Miješanje Austro-Ugarske bi bilo legitimno i korisno kada bi bilo povezano sa iskrenim i smjernim nastojanjem da se postignu ciljevi Katoličke crkve; ali moderna Austro-Ugarska zaboravlja svoju božansku inspirisanost".
Kada je međutim, knjaz Nikola napismeno poslao svoje predloge, bilo je jasno da u njima nema nikakvog popuštanja Svetoj stolici. Predlog sporazuma koji je dao knjaz Nikola sastojao se iz 34 člana i imao je za cilj uređenje odnosa između Katoličke crkve i crnogorskih vlasti do najsitnijeg detalja, uz pokretanje niza pitanja koja nisu spominjana u razgovoru sa Vanutelijem u Beču.

Nepovjerenje i obostrane predrasude

U predlogu sporazuma preciziralo se da bi se katolička vjeroispovijest praktikovala slobodno u Crnoj Gori, ali da bi njeno ispovijedanje na javnim mjestima moralo biti u skladu sa odredbama policije; imenovanje barskog biskupa bi bilo povjereno papi, ali bi bilo prihvaćeno tek nakon što bi bilo odobreno od strane Cetinjske vlade, kojoj bi bilo priznato izričito "pravo da uputi molbu Njegovoj Svetosti da promijeni prethodno odabranu osobu". Biskup bi bio podređen direktno i jedino papi, ali bi se polaganjem zakletve obavezao i na poslušnost i vjernost vladaru i vladi; uživao bi potpunu slobodu, ali bi pred zakonom bio odgovoran za svaki: "prestup, prekršaj ili zločin političke ili društvene prirode", imao bi pravo da imenuje parohe i osniva parohije, ali jedino ako mu to prethodno odobri Vlada; u slučaju upražnjenosti biskupske stolice, Vladi bi pripalo pravo da upravljanje prepusti nekom katoličkom svještenom licu; katolički kler bi zavisio od biskupa, ali bi se zakleo na poslušnost i vjernost političkoj vlasti i morao bi u javnim o-bredima da izdeklamuje rečenicu u čast vladara; školovanje bi isključivo bilo državno, te se ne bi mogle formirati katoličke škole, a ako bi bilo učenika katoličke vjeroispovijesti, mogli bi se pozvati katolički nastavnici, a tamo gdje je stanovništvo isključivo katoličke vjere upravljanje školom bi bilo povjereno katolicima; i na kraju, u pogledu mješovitih brakova, predviđalo se jednostavno priznavanje bračnih zajednica sklopljenih između pravoslavaca i katolika, kao i sloboda supružnika u odabiru vjeroispovijesti u skladu sa kojom će vaspitavati djecu.
Na veoma značajan način, projekat knjaza Nikole prouzrokovao je dijametralno suprotne reakcije. Iz svoje slovensko-katoličke perspektive, biskup Štrosmajer nije vidio nikakvih većih nepovoljnosti u ovom projektu i preporučivao je njegovo brzo prihvatanje, ubijeđen da se na ovaj način “otvara čist put koji vodi ka ubjeđivanju svih drugih Južnih Slovena i njihovom podvođenju pod okrilje Svete stolice”. Posebno, u vezi sa mješovitim brakovima, đakovski biskup je iznosio svoje “najčvršće ubjeđenje da ovo izuzetno teško pitanje može biti riješeno na pravi način i u korist Katoličke crkve, jedino garantovanjem potpune i stoprocentne slobode (supružnika). Od jedne nekatoličke vlasti ne može se tražiti više od san-kcionisanja jednog pozitivnog zakona protiv sopstvene savjesti i potpunog odobravanja katoličkog vaspitanja (potomstva) u mješovitim brakovima. Katoličkoj crkvi je dovoljno da u ovoj presvetoj zajednici potpuna sloboda ne bude nikad pomućena bilo kakvim uplitanjem, svjetovnim ili ma koje druge vrste”. S druge strane, Štrosmajer je tvrdio da ne pridaje veliki značaj obliku pod kojim bi se ovaj sporazum sa Crnom Gorom zaključio, ali je ipak smatrao da bi bilo prikladno pristati na formu svečanog sporazuma ako već tako želi knjaz Nikola.
Prilično drugačija je bila Vanutelijeva orijentacija. Dajući oduška svom razočarenju, bečki nuncije se žalio na: “Uočljiv kontrast koji postoji između snažnih uvjeravanja koje mi je knjaz Nikola usmeno izložio i jednog duha nepovjerenja prema Katoličkoj crkvi koji provijava od prvog do posljednjeg slova u samom projektu. Možda je knjaz, u razgovoru sa mnom, ocijenio da je u skladu s lijepim manirima bilo da zadrži i prikrije to svoje podozrenje koje je toliko ukorijenjeno u svim istočnim raskolnicima, i koje je utoliko naglašenije ukoliko su prisnije njihove veze sa šizmatičkom silom, par excellence, hoću reći sa Rusijom”. Nije da Vanuteli više nije bio ubijeđen u prikladnost sporazuma sa Crnom Gorom i u korist koja bi iz toga proizašla, ali su svakako u njegovom izlaganju izbijale na površinu predrasude u vezi sa pravoslavljem, koje su u katoličkom svijetu bile podsticane: “Najbolje bi bilo kada bi se na ovom starom utvrđenju istočne šizme mogla sagraditi jedna latinska crkva sa svojom hijerarhijom i svojim institucijama punim života. Kontakt između civilizatorske životnosti Katoličke crkve i prestarjelosti focijevske šizme odmah bi uticao na sve umove, mnoge predrasude bi nestale, malo-pomalo bi se izravnao put povratka, na ovaj ili onaj način, ka katoličkom jedinstvu?. U tom pogledu, Vanuteli je projekat knjaza Nikole smatrao “u potpunosti neprihvatljivim”, upisujući mu u grijeh “ne toliko oskudnost ustupaka koliko obilje zabrana i restrikcija”. Neprikladnim mu se činio i oblik sporazuma ili konkordata, budući da je smatrao dovoljnim jedan ne toliko ozbiljan dokument. Na kraju, nije ispustio da posjeti na podozrenje koje habsburške vlasti gaje prema mogućem sporazumu sa Crnom Gorom, koje je utoliko veće, jer su saznale za ulogu koju je u njegovoj izradi odigrao Štrosmajer.

Ključna osoba za ugovor je otac Tondini

Iako nije bio preciziran, stav Svete stolice prema knjaz Nikolinom predlogu sporazuma bio je umnogome bliži Vanutelijevom nego Štosmajerovom. Sa ove tačke gledišta bila je zaista simptomatična odluka državnog sekretarijata da ne odgovori na predloge crnogorskog vladara. Na stalna insistiranja đakovskog biskupa u vezi s tim, bečki Nuncije je davao diplomatski odgovor: “Bojim se da su dati predlozi neprihvatljivi, ne zbog nedostatka ustupaka, već zbog obilnosti zabrana i pretjeranog nepovjerenja prema Crkvi".
Neuzimanje predloga knjaza Nikole u razmatranje dovelo je do ponovnog prekida pregovora između Svete stolice i Crne Gore. Vlasti na Cetinju su reagovale tako što su počele koristiti sva raspoloživa sredstva za vršenje pritiska. Početkom 1884. godine knjaz Nikola je izričito zabranio franjevačkim misionarima iz sjeverne Albanije da posjećuju katolike Stare Crne Gore. Prema prijetećim izjavama koje je uputio barskom vikaru, monsinjoru Koloviću, “za sada apsolutno nije mogao dozvoliti niti tolerisati tu Misiju, i neće to učiniti sve dok se po propisu ne sklopi konkordat između Svete stolice i njegove Vlade; a ako usljed ove moje zabrane iskrsnu neprilike, a sigurno će iskrsnuti, neka to padne na dušu onoga ko neće da odgovori na moje zahtjeve”. Nove restrikcije su nametnute naredne godine, kada je crkvenim vlastima u Skadru zabranjeno da premještaju i zamjenjuju katoličke parohe na cijeloj crnogorskoj teritoriji. Još jednom je knjaz Nikola objasnio da bi: “Čim se zaključi sporazum dao potpunu slobodu katolicima, i tako im olakšao obavljanje vjerskih poslova; i da iako su knjaževom srcu strana izvjesna djela koja neki smatraju nasilničkim i nečovječnim, on ih sprovodi jedino da bi ubrzao završetak pregovora”. Suočene sa ovakvom situacijom katoličke vlasti u Skadru i Baru, sve su se upornije obraćale Svetoj stolici, ne bi li pospješile postizanje dogovora sa Crnom Gorom. Decembra 1884. godine skadarski nadbiskup, monsinjor Gverini, uputio se u Rim da bi o ovome porazgovarao sa samim Lavom XIII, koji je pokazao interesovanje i razumijevanje. Narednih mjeseci Gverini je opet izašao pred papu s predlogom da se u iščekivanju konačnog dogovora, imenuje barem novi prelat za Bar, ne bi li tako lokalni katolički živalj mogao zadovoljiti najpreče potrebe.
Prilika za nastavak pregovora ukazala se u pozno ljeto 1885. godine, kada je knjaz Nikola iskoristio dolazak paroha iz Votivkirše (Votivkirche) iz Beča, monsinjora Maršala, u Bosnu i Hercegovinu, da se sretne sa njim i da mu preda poruku za Štrosmajera. Nedugo zatim, đakovski biskup se obratio nunciju Vanuteliju predlažući mu način na koji bi trebalo postupiti, i koji je, kako mu se činilo, mogao ukloniti prepreke koje su zapriječile pregovore, dvije godine ranije. Umjesto nastojanja da se u najsitnijim detaljima urede odnosi između Crne Gore i Svete stolice, tebalo bi se ograničiti na nekoliko esencijalnih stavki, u vezi sa kojima je već u načelu postojala saglasnost: sloboda Katoličke crkve u Crnoj Gori, izjednačenje biskupa u baru sa pravoslavnim biskupima, isplaćivanje određene novčane sume u njegovu korist. Što se tiče mješovitih brakova, Štrosmajer je opet naglašavao nemogućnost da se od knjaza Nikole traži više nego što je sam pokazao da je spreman da pruži, a to je priznavanje slobode supružnika: “Ići dalje od toga” - opominjao je - “značilo bi zahtijevati od vrhovne civilne vlasti koja nije katolička, da djeluje protiv svoje savjesti i da navodi sljedbenike svoje religije da se ponašaju protivno svojoj vjeri i svojoj savjesti, (barem) sve dok istrajavaju u zabludi. Ovo se, po mom mišljenju, ne može zahtijevati. A i kada bi se htjela, i uspjela iznuditi obavezivanja takve vrste, onda bi, kako nam iskustvo potvrđuje, takva obećanja na kraju bila izigrana i izbili bi nebrojivi problemi i sukobi”.
Da bi svoje ideje stavio na znanje direktno Svetoj stolici, Štrosmajer je odlučio da iskoristi oca barnabita, Čezara Tondinija dei Kvarengi (Cesare Tondini deČ Quarenghi). Tondini, centralna ličnost katoličkog ekumenizma, pod uticajem poznatog ruskog preobraćenika, oca Šuvalova, zavjetovao je sopstveni život ujedinjenju crkava. Početkom osamdesetih godina upoznao se sa Štrosmajerom, i odmah prihvatio njegove ideje o Južnim Slovenima - to prihvatanje su dodatno potpomogla antiaustrijska osjećanja koja su bila zajednička italijanskom barnabitu i hrvatskom biskupu. Brigom o katoličkim zajednicama u Srbiji i zalaganjem za sklapanje sporazuma sa kraljem Milanom Obrenovićem, svojom stalnom aktivnošću Tondini je probudio duboka nezadovoljstva, te je na kraju bio udaljen iz Beograda.

Dobar biskup je vredniji od ugovora

Nakon svoje misije u Beogradu, otac barnabit je svu svoju brigu usmjerio ka Crnoj Gori, tražeći od Štrosmajera da ga pošalje u ovu malu balkansku državu ne bi li dao svoj doprinos postizanju sporazuma sa knjazom Nikolom. Nade koje je gajio jasno su vidljive u sljedećoj izjavi: "Konkordat sa Crnom Gorom, za "pravoslavce" znači konkordat sa Rusijom, i predstavlja izraz naklonosti Rusije prema ujedinjenju Crkava".
Početkom 1886. godine, Štrosmajer je iskoristio predstojeći odlazak oca barnabita za Italiju, da ubijedi Svetu stolicu da "zadovolji težnje čestitog i pobožnog knjaza Crne Gore". Iskoristivši takođe pismene preporuke koje mu je dao bečki nuncije, Vanuteli, Tondini je uspio da udesi da ga prime kako Lav XIII, tako i kardinal Jakobini. Rezultat je nesumnjivo bio ohrabrujući. Kako je barnabit sa neskrivenim zadovoljstvom referisao: "Sveti otac mi je udijelio nešto manje od sat vremena da me sasluša. Bio je to pravi "Staats-examen", to što sam ga uspješno prošao dugujem Austriji koja mi je pružila toliko lijepih prilika da izučavam diplomatiju. Sa kardinalom sekretarom sam, međutim, vodio razgovore u više navrata, tako da su vatikanski stražari i švajcarska garda sigurno pomislili da sam neki službenik Državnog sekretarijata". Konkretno, Tondini je dobio zaduženje da od Štrosmajera dobije novu pismenu preporuku za knjaza Nikolu i da se uputi u Crnu Goru i ponovo započne, sada već dugogodišnje, pregovore sa Vladom na Cetinju. Uprkos ulozi poluzvaničnog posrednika koju je Sveta stolica povjerila Tondiniju, Štrosmajer nije namjeravao da odustane od nadziranja pregovora. U vezi sa tim od značaja je bila prepiska tokom proljeća 1886. između đakovskog biskupa i protopopa Jovana Sundečića, ličnog sekretara knjaza Nikole i njegovog uvaženog savjetnika. Cilj nije bio jedino da se uoči podudarnost u namjerama vezanim za sporazum sa Svetom stolicom, već i da se odredi odgovarajući kandidat za službu nadbiskupa u Baru. Činilo se da je u početku Štrosmajer navijao za jednog sveštenika iz Boke Kotorske, ali da ga je Sundečić brzo ubijedio da promijeni mišljenje u korist jednog dalmatinskog franjevca slovenske nacionalnosti, direktora gimnazije u Sinju i gostujućeg profesora istorije na Univerzitetu u Beču, Sima Milinovića. Pred protopopovim uvjeravanjima prema kojima je Milinović bio "prava junačina po tijelu i po duši", "milina ga je gledati; a taki se čovjek za Crnu Goru hoće", đakovskom biskupu preostalo jedino da se složi: "Dobar biskup više vrijedi, nego svi zakoni i pisani ugovori ovoga svijeta".
U međuvremenu, Štrosmajer se trudio da označi granice u okviru kojih je tebalo da se odvija Tondinijeva misija u Crnoj Gori. Prema uputstvima koja mu je dao, otac barnabit nije trebalo da bude pretjerano zvaničan u odnosima sa knjazom Nikolom; crnogorski vladar je bio "jedna izuzetna ličnost, veoma važna među Južnim Slovenima" kojoj je trebalo prići "na jednostavan i prisan način". Što je to konkretno značilo ubrzo se vidjelo. Ako se knjaz Nikola obavezao da će katoličkoj crkvi osigurati ista prava koja je uživala pravoslavna crkva, nije bilo razloga da mu se ne odobri jedan biskup za Bar; a onda, budući da će upravo od izbora biskupa zavisiti "najvećim dijelom" postizanje dogovora, Štrosmajer je preporučivao da se po tom pitanju "ostavi slobodan izbor knjazu, u dogovoru sa mnom".
Svedena na ove granice, Tondinijeva misija nije mogla izazvati veće teškoće. U strahu od austrougarskog uplitanja, otac barnabit je odlučio da prikrije sopstveni identitet koristeći se u javnosti pseudonimom profesor Čezare Basano (Cesare Bassano). U odnosima sa knjazom Nikolom i njegovom Vladom nije bilo nepredviđenih događaja. Nakon boravka na Cetinju od skoro jednog mjeseca, Tondini je bio spreman da otputuje za Rim, ovoga puta u Sundečićevoj pratnji. Osim predloga koje su sastavili knjaz Nikola i Štrosmajer, nosio je i jednu ličnu poruku crnogorskog vladara upućenu Lavu XIII, "riječi koje je Knjaz lično izdiktirao, i takve prirode, da kad bi bile objavljene, što apsolutno za sada "non expedit", ko zna koliko bi katolika plakalo od sreće". Sa Tondinijevim i Sundečićevim dolaskom u Rim, čvorovi koji su se tokom godina bili upleli, mogli su samo da počnu da se otpliću. Jednim gestom dobre volje Sveta stolica je bez pogovora prihvatila Milinovićevu kandidaturu za nadbiskupiju u Baru, ali u pogledu ostalih pitanja opet je iznijela svoje primjedbe. Očigledno je glavni problem ležao u pitanju mješovitih brakova. S tim u vezi vatikanska diplomatija je nastavljala da osporava prihvatanje takvih formulacija u kojima se govorilo jedino o slobodi supružnika ili o neuplitanju crnogorskih vlasti.

Crnogorci podložni vjerskom fanatizovanju

Ono što se željelo postići, bilo je eksplicitno priznavanje mogućnosti katoličkim vlastima da uslove sklapanje ovakvih brakova, sa posebnim upućivanjem na izbor vjeroispovijesti u skladu sa kojom će se vaspitavati potomostvo.
Uz sve to, ono što je dodatno komplikovalo stvari bilo je rađanje jake netrpeljivosti između Tondinija i Sundečića, u kojoj su na površinu izbijala ne samo razmimoilaženja po pitanju vjere već i lično suparništvo. Novosti koje su Tondini i Sundečić donijeli na Cetinje proizvele su dvostruku reakciju kod knjaza Nikole i njegove Vlade.
Ako su crnogorske vlasti sa razumljivim zadovoljstvom dočekale prihvatanje Milinovića za barskog nadbiskupa, negativno su ocijenile krutost Svete stolice u pogledu mješovitih brakova. Po njihovom mišljenju moralo se uzeti u obzir prihvatanje jedne kompromisne formulacije, barem u vezi sa pitanjem potomstva, u kojoj se više ne bi govorilo o "slobodi" supružnika, već bi se dala mogućnost sklapanja jednog "predbračnog sporazuma". Odbrana ovih protivpredloga bila je povjerena istom Tondiniju, koji je u posebnim bilješkama podvukao nemogućnost crnogorskih vlasti da odustanu od svog viđenja stvari. Otac barnabit je pozivao svoje nadređene da posebno uzmu u obzir da je "riječ o jednoj pravoslavnoj" vladi koja vlada nad jednim ne samo skoro isključivo "pravoslavnim življem, već nad življem za koje su "pravoslavlje" i "narodnost" povezani, tako da svako odstupanje od "pravoslavlja" čini da se na takve postupke vlade gleda kao na izdaju nacionalnosti"; uz to, da je "srpski narod, ne samo u Crnoj Gori, već i na bilo kom drugom dijelu Balkana, čast izuzecima, još uvijek daleko od onog stupnja civilizacije na kojem zdrav razum dominira nad osjećanjima. Pri tom, naročito u Crnoj Gori, civilizacija je još uvijek primitivna i time veoma podložna fanatizovanju, naročito pozivanjem na vjersko osjećanje".
Duga debata između Rima i Cetinja zaključena je krajem jula, kada je kardinal Jakobini izjavio da ne može da dozvoli da posljednji crnogorski predlozi uđu u tekst sporazuma, ali je odobrio njihovo unošenje u posebnu diplomatsku notu. Kako je sam precizirao: "Vladin obrazac kojim se dogovoru među supuružnicima prepušta pitanje vjerskog vaspitanja, ne može biti prihvaćen zato što se kosi sa prirodnim pravom i dogmatskom istinom. Predviđeno je da paragraf koji se tiče ovog pitanja bude predstavljen u jednoj posebnoj diplomatskoj noti koju bi crnogorska Vlada uputila Svetoj stolici. Tako bi se izbjegla saglasnost Svete stolice sa gorepomenutim članom Sporazuma". Drugim riječima, po srijedi je bio trik uz pomoć kojeg bi Sveta stolica na kraju prihvatila kompromisnu formulaciju, koju su osmislile crnogorske vlasti. To što je bila isključena iz teksta Sporazuma bilo je učinjeno da bi se izbjeglo javno poricanje stavova katoličke crkve u vezi sa mješovitim brakovima, i da ne bi poprimila oblik presedana u pregovorima te vrste.
Čim se razriješilo ovo škakljivo pitanje, Tondini je po treći put u roku od nekoliko mjeseci otputovao za Rim. Ovdje je trebalo da mu se pridruži Sundečić, koga je knjaz Nikola ovlastio da potpiše sporazum. Ni u ovoj posljednjoj fazi nije sve išlo glatko. Sundečić je kasnio nekoliko dana, navodeći nedostatak adekvatnog prevoza kao uzrok svog kašnjenja i bacajući tako Tondinija u potpuni očaj. Kad je napokon stigao, crnogorski opunomoćenik je insistirao da potpiše Sporazum u svojstvu protopopa, ali je naišao na odlučno odbijanje Svete stolice da u tekstu takvog značaja stoji jedno pravoslavno zvanje. Na kraju su, međutim, i ove posljednje prepreke bile prevaziđene. 17. avgusta ujutro, Tondini i Sundečić su bili svečano pozvani na službeni prijem u Vatikan, kod kardinala Jakobinija, i tom prilikom je pročitana nota crnogorske vlade vezana za vaspitanje potomostva rođenog u mješovitim brakovima. Prema Tondinijevom svjedočenju, u toj noti se naznačavalo da izostavljanje napomena s tim u vezi "nije ni u kom smislu povređivalo slobodu roditelja da vaspitavaju djecu bilo u duhu katoličke crkve, bilo u duhu pravoslavne religije". U poslijepodnevnim časovima dvije delegacije su se premjestile u Đencano, Jakobinijevo rodno mjesto, i njegovo uobičajeno ljetnje prebivalište. Ovdje su, narednog dana, 18. avgusta, državni sekretar i Sundečić potpisali dokument kojim su se uređivali odnosi između rimske Crkve i Crne Gore.
"Sporazum između Lava XIII i Nikole I, crnogorskog knjaza", kako glasi konačni naslov - činilo je 14 članova.

Odlučujući uticaj imao je kralj Nikola

Kako u dokumentu piše, katolička vjera je ispovijedana slobodno i javno u Crnoj Gori (član 1); imenovanje barskog nadbiskupa spadalo je u dužnost Svete stolice, ali je knjaz prethodno morao biti obaviješten o kandidatu, kako bi mogao iznijeti mogućne političke ili društvene prepreke vezane za njegovo imenovanje (član 2); pod nadbiskupovom jurisdikcijom bili su svi katolici na teritoriji Crne Gore, a u pogledu crkvenih poslova zavisio je isključivo od Svete stolice (član 3); prilikom preuzimanja svoje funkcije zaklinjao se na vjernost i poslušnost knjazu i od njega je dobijao novčanu nadoknadu u vrijednosti od 5000 franaka (član 4). Nadbiskup je uživao potpunu slobodu u obavljanju svoje službe, i njemu su bili podređeni svi članovi katoličkog klera (član 5); obrazovao je nove parohije i imenovao nove parohe (član 6); katolička djeca su pohađala državne škole, ali su ih katoličkoj vjeronauci učili katolički nastavnici; ako bi, međutim, katolici predstavljali većinu stanovništva, državnom školom bi upravljali direktori katolici (član Cool; priznavani su brakovi među katolicima i mješoviti brakovi koje je sklapao katolički paroh (član 9); u religioznim obredima svoje mjesto je nalazio i dio posvećen knjazu (Domine salvum fac Principem) koji je morao biti otpjevan na slovenskom jeziku (član 1); u cilju formiranja nacionalnog klera bilo je predviđeno i izvjesnog broja mladih u institut u Rimu o trošku Vlade (član 12).
Zvaničnom ratifikacijom sa obje strane, oktobra 1886. godine dugi pregovori vođeni između Crne Gore i Svete stolice konačno su bili zaključeni. Katolička strana je ovaj događaj pozdravila kao veliki uspjeh, u kome se usvajalo ono što je Vatikan želio i u kome su se otvarale značajne mogućnosti budućeg afirmisanja rimske crkve u slovenskom i pravoslavnom svijetu. Kao što se da zaključiti iz svega dosad rečenog, stvarnost je bila mnogo složenija. Sporazum iz 1886, ili Konkordat, kako će ovaj bivati sve češće definisan, i pod čijim će nazivom na kraju ostati poznat, bio je rezultat jednog teško postignutog kompromisa. Sveta stolica je za crnogorske katolike u teoriji omogućila izjednačavanje sa pravoslavcima - u praksi će to biti nešto potpuno drugo - uprkos očiglednoj brojčanoj disproporciji koja je među njima postojala i uprkos tradicionalnoj identifikaciji crnogorske nacionalnosti sa pravoslavljem. Istovremeno, takav rezultat je bio osjetno ispod očekivanja Rima. Od nesumnjivog značaja bilo je rješavanje najspornijeg pitanja, pitanja mješovitih brakova.
Prema sporazumu, zakonski priznatim prihvatane su bračne zajednice katolika i pravoslavaca sklopljene od strane od strane katoličkog paroha (nije to uostalom bila mala stvar, ako se ima u vidu da će se za isto takvo prihvatanje od strane srpskih vlasti morati sačekati 1914. godina), ali istovremeno u njemu nije bilo mjesta nikakvom eksplicitnom popuštanju pred pretenzijama katoličke crkve da postave uslove za odobravanje ovakvih brakova. I nota crnogorske Vlade ograničila se na to da se roditeljima prizna pravo izbora vjeroispovijesti u čijem će duhu vaspitavati svoje potomostvo. Isto tako indikativno bilo je i rješenje do koga se došlo po pitanju imenovanja barskog nadbiskupa. Ako je Sporazumom pravo imenovanja formalno pripalo Svetoj stolici, sam proces odabira Milinovića za nadbiskupa pokazivao je da je u praksi, odlučujući uticaj pripao knjazu Nikoli i njegovom sekretaru Sundečiću, eventualno uz Štrosmajerovo sudjelovanje. Takvo rješenje je bilo utoliko značajnije ukoliko se ima u vidu da je upravo njime ozakonjeno imenovanje slovenskog prelata za, velikim dijelom, albanski katolički živalj.
Pa ipak, činjenica da je ovaj Sporazum ili konkordat, iz 1886. godine predstavlja kompromis koji je sazrio u toku vremena i koji poštuje interese ugovornih strana, predstavljaće njegovu jaču stranu. U narednoj polovini vijeka sporazum sa Crnom Gorom predstavljaće neophodno polazište za sve pregovore koje će Sveta stolica povesti sa pretežno pravoslavnim državama. Uzet kao eksplicitan model za konkordat sa Srbijom iz 1914. godine, nastaviće sa takvim svojim uticajem sve do perioda između dva svjetska rata, i do konkordata sa Rumunijom 1927. i sa Jugoslavijom 1935. godine. Takva njegova funkcija će u potpunosti prestati tek nakon Drugog svjetskog rata, kada će komunistički režim u istočnoj Evropi onemogućiti bilo kakvo sklapanje sporazuma sa katoličkom crkvom.



(Kraj)