Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Film / Pozorište
Istorija
Književnost
Humor i satira
Likovna umjetnost
Muzika
Politika
Religija
Dijaspora


website free tracking

 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Biblioteka | Knjiga utisaka | Kontakt |



Branko L. Šoć:
ISTINA O CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI



Kao stari čitalac “Pobjede”, još 8. oktobra o.g, predao sam radi objavljivanja u rubrici “Pisma čitalaca” moje pismo koje ni do danas (28. 11. o.g) nijesu objavili. Evo sadržine toga pisma:

U “Pobjedi” od 6. oktobra o.g. i nekim dnevnim listovima objavljena je poruka ruskog mitropolita Kirila da Moskovska patrijaršija nikada neće priznati Crnogorsku pravoslavnu crkvu, nazvavši je pri tome raskolničkom.
Dostavljam vam u prilogu ovoga pisma fotokopiju dijela teksta na ruskom jeziku iz knjige “Istorija hrišćanske crkve”, peto izdanje, koju je napisao Evgraf Smirnov, a odobrio Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve (podvukao – B.Š), kao udžbenik za ruske bogoslovije, objavljen u Sankt Petersburgu 1891. godine. U tom udžbeniku, u 32-om poglavlju, na strani 119, stoji:
“Za svo vrijeme svojega postojanja do najnovijega vremena Crna Gora je vodila stalnu borbu protivu Turaka, sačuvavši tako svoju vjeru i slobodu. Kao rezultat takvoga osobenoga položaja Crne Gore, pravoslavna crkva u njoj stekla je autokefalni položaj u odnosu na druge crkve, a njene vladike – mitropoliti bili su u sasvim nezavisnom položaju kako od srpskog patrijarha u Peći (podvukao B.Š), tako i od konstantinopoljskog (carigradskog B.Š)”.

Oče Kirilo, Vi bi kao učeni bogoslov morali znati o postojanju ovog udžbenika za vaše bogoslovije. Vi pišete kako su ”...u svim vremenima Ruska i Srpska pravoslavna crkva – sestre uvijek bile zajedno...”. Da vas potsjetimo što piše o vezama Ruske i Crnogorske pravoslavne crkve na kraju 32-og poglavlja u vašem udžbeniku “Istorija hrišćanske crkve”:
“...Pravoslavna crkva u Crnoj Gori nalazila se i nalazi se u veoma tijesnoj vezi sa ruskom crkvom; crnogorski mitropoliti su u posljednje vrijeme bili rukopolagani od jerarha ruske crkve”.
Dakle, Oče Kirilo, bili ste i sa nama, a i mi sa vama – u veoma tijesnoj i čak u jos tješnjoj vjerskoj-istorijskoj vezi nego sa mnogima drugima, i to toliko da su Crnogorci zborili: ‘Nas i Rusa dvjesta miliona!”
Evo i fotokopije dijela teksta na ruskom jeziku iz knjige “Istorija hrišćanskijeh crkava” koju je napisao Evgraf Smirnov, a odobrio Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve kao udžbenik za ruske bogoslovije, objavljen u Sankt Petersburgu 1891. godine.
Kada sam predao moje pismo 8. 11. o.g, u “Pobjedi” su mi rekli kako je odlučeno da se do 20. 11. o.g. ne objavljuju pisma čitalaca i da će moje pismo biti objavljeno poslije 20. 11. o.g. datuma održavanja izbora. “Pobjeda”, već uveliko, objavljuje pisma čitalaca, a moje pismo ni poslije 100 dana čekanja nije objavljeno. Ne dopada im se pisanje, odnosno istina o Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. “Pobjeda” je, međutim, još 23. 11. 2000. god. objavila moje pismo “Poštujmo jedni druge”. Evo sadržine toga pisma:

POŠTUJMO JEDNI DRUGE


Povodom saopštenja našega ministra vjera (zaklonjenoga iza odnosnoga ministarstva) da postoji “izvjesna organizacija koja sebe naziva Crnogorska Pravoslavna Crkva...”, zamolio bih vas da radi informisanja naše šire javnosti, objavite što piše u knjizi “Istorija hrišćanske crkve” izdatoj 1891. godine u Sankt Petersburgu (Petrograd, Lenjingrad), koja je u bogoslovijama u carskoj Rusiji služila kao udžbenik odobren od strane Svetoga Sinoda Ruske pravoslavne crkve.
“Za svo vrijeme svojega postojanja sve do današnjega vremena Crna Gora je vodila postojanu borbu sa Turcima i sačuvala svoju vjeru i narodnost. Kao rezultat takvoga izuzetnoga položaja Crne Gore, njena pravoslavna crkva je stekla autokefalni položaj u odnosu na ostale crkve, a njene vladike – mitropoliti dosli u savršeno nezavisan položaj kako u odnosu na srpskoga patrijarha u Peći, tako i u odnosu na carigradskog”.
Prilažem fotokopiju teksta iz odnosne knjige na ruskom jeziku koju ću uputiti i našem ministru vjera u najboljoj želji da bude što potpunije obaviješten o našoj svetinji – Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Red bi bilo da “Pobjeda” objasni meni i ostalim njenim čitaocima što joj je smetalo da objavi moje pismo od 8. 11. 2002. “Istina o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”, jer je ta ista “Pobjeda” objavila moje pismo “Postujmo jedni druge” od 23. 11. 2002. godine. Pošto se radi o tome da čitaoci “Pobjede” budu obaviješteni što je istina o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve o čemu je u “Pobjedi” objavljeno moje pismo od 12. 11. 1996. godine pod nazivom “Drukčije viđenje” kakav je tada dao mojem pismu urednik odnosne rubrike u “Pobjedi”, a čiji je naslov morao biti “Crnogorska Pravoslavna Crkva bila je autokefalna”. Da je to tako čitaoci će se uvjeriti kad pročitaju tekst koji slijedi”:

Drukčije viđenje

U “Pobjedi” od 2. oktobra o.g. objavljen je, pod naslovom “Nikad autokefalna”, dio jednog feljtona, koji autor V.S. završava tvrdnjom da Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna.

Da bi čitaoci “Pobjede” mogli zaključiti da li je to tačno ili ne, citiraću dio teksta sa strane 132, iz knjige arhimandrita dr Nikodima Milaša, objavljene u Zadru prije 106 godina, 1890. godine.
“Po katalogu carigradske patrijaršije, izdanom u aprilu 1855. godine, postojale su sljedeće pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (eklisije avtokefali – u prevodu sa grčkog samostalne, autokefalne crkve – B.S):
1. carigradska,
2. aleksandrijska,
3. antiohijska,
4. jerusalimska,
5. kiparska,
6. ruska,
7. karlovačka,
8. sinajska,
9. crnogorska i
10. crkva u kraljevini Grckoj.
K ovim se imaju još dodati od novijega doba:
11. sibinjska,
12. bugarska,
13. cernovicko-calmatinska,
14. crkva u kraljevini Srbiji i
15. crkva u kraljevini Rumuniji.

Na strani 298. pomenute knjige stoji:
“....Samostalnost cetinjske mitropolije priznala je i carigradska patrijaršija”.

Citiraću što piše na strani 238. u knjizi “Valtazar Bogišić – Pravni običaji u Crnoj Gori”, koju je priredio dr Tomica Nikčević:
“Crnogorska crkva drži li se avtokefalna...? CG. Posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima”.
Zatim, u istoj knjizi, na strani 239: “3) A u kome je odnosaju crnogorska crkva sa srpskom patrijaršijom u Karlovcima..., CG. Nema zvaničnog odnošaja nikakva, nego mir i ljubav”.

Neka čitaoci o svemu ovome sami prosude.