Boro Milović
Religija i politika u Crnoj Gori

Odluka da pišem na temu odnosa religije i politike je posljedica realnosti u kojoj danas živimo. Naime, Crna Gora je zemlja koja može pružiti mnogo zanimljivih tema za razmišljanje, a aktuelnost navedene oblasti me je natjerala da izaberem baš nju. Veljko Vlahović je napisao da je Crna Gora zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja. To je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti. Sve ovo realno ukazuje da u njoj žive i jako specifični ljudi. To su ljudi koji su stoljećima živjeli omeđeni prirodnim granicama visokih planina, koje su smanjivale spoljašnje uticaje i dopuštale da se razvije specifičan mentalitet ljudi. Tome je istodobno doprinijela i stalna borba za sopstvenu slobodu. Današnje generacije su drugačije, ali je mentalitet morao zadržati određene naslijeđene karakteristike iz prošlosti. Politička psihologija se između ostalog bavi i istraživanjem masovnog ponašanja, kao i prepoznavanjem političkih trikova i raznih manupulacija koje ove ili one elite koriste nad svojim građanima. Svjedoci smo da se pitanje religioznosti u Crnoj Gori naglo promijenilo, i da to više nije samo pitanje vjere u Boga i poštovanja određenih sistema vrijednosti, već pripadnost jednoj crkvi označava i podržavanje jedne čitave ideologije ili čak stranke. Dakle, religija i politika, idu savršeno dobro jedna uz drugu, naravno – u Crnoj Gori.
Religija, još od svog postanka, teži da objasni smisao univerzuma i da ljudima da objašnjenja vezana za život i smrt. Vjernici, kao ljudi koji pripadaju određenoj religiji suočavaju se sa mnogobrojnim izazovima, koje ta pripadnost donosi. Religija može biti izvor sukoba, previranja i krvavih ratova, a vjerska sloboda donosi pravo na vlastitu vjeru bez ometanja od strane drugih. Sloboda vjeroispovjesti predstavlja temelj ljudskog dostojanstva i jedno je od osnovnih ljudskih prava. Nažalost u većini religija se javlja veliki broj ljudi koji nemaju tolerantnosti prema pripadnicima drugih religija, i time stvaraju osnovu za razvoj vjerskog fundamentalizma. Taj vjerski fundamentalizam, štoviše, predstavlja pobunu protiv tekovina koje moderna civilizacija nosi, odnosno pobunu protiv pluralizma u svako smislu, a pogotovo vjerskog. Pokušaću da opišem stanje u kojem se nalazi religioznost u Crnoj Gori, a pogotovo njenu povezanost sa politikom. Tom prilikom, koristiću se primjerima koji su obilježili ili još uvijek obilježavaju našu stvarnost. Balkansko poluostrvo je preživjelo velike pokolje tokom svoje istorije. U biti, ti su sukobi bili međunacionalni, i naročito međuvjerski. Dakle, Balkan je osuđen na multikulturalnost i multikonfesionalnost, iako je dosad bio neprekidan izvor sukoba. Posljednja decenija je dokazala da čak i jedna uspješna zemlja, zasnovana na „bratstvu i jedinstvu“ nije mogla izbjeći masovni pokolj. Naravano, između ostalog, osnova i ovog sukoba je bila vjerska. Fundamentalizam je buktao sa svake strane, a bilo je na hiljade mrtvih pripadnka i jedne, i druge i treće konfesije. Uzroci za ovakvu netrpeljivost su razni. Jedni to objašnjavaju time što se Balkan nalazi na liniji razdvajanja između velikih svjetskih religija, i većina njegovih zemalja imaju šarolik vjerski sastav stanovništva. Prethodna decenija, “oslobođena komunističkih stega” bila je obilježena oživljavanjem i ponovnim aktiviranjem religija i vjerskih zajednica, koje nijesu mogle funkcionisati za vrijeme komunizma, pedeset godina unazad. Mora se primijetiti da je religija na ovim prostorima bila jedno od glavnih sredstava kojima su se lideri služili da bi ostvarili svoje političke ciljeve. Tako je nakon komunizma, ponovno stečena vjerska sloboda bila osnovna odlika mladih balkanskih demokratija. Ali, kao što sam napomenuo, u deceniji koja je za nama, desili su se krvavi sukobi u kojima se nijesu poštovali ni običaji rata, a kamoli vjerske slobode. Zato je i dan danas na Balkanu lakše pronaći vjersku netoleranciju, nego toleranciju. No, za to bi bilo potrebno sagledati istorijski tok razvoja vjera na Balkanu i njihov odnos sa nacionalizmom tokom godina. Osnova svakog građanskog društva i države, zasniva se na poštovanju vjerskih sloboda. Njihovo dosljedno sprovođenje spriječava vjerski ekstremizam i fundamentalizam i na taj način štiti slobodu ljudi. Poštujući vjerska prava, poštujemo život i ljudsko dostojanstvo. Vjerske slobode podstiču miran suživot pripadnika različitih konfesija. Zemlje koje poštuju vjersku slobodu pomažu udaranju temelja demokratije i vladavine prava. Vjerske slobode zauzimaju važno mjesto u nastojanju da se oblikuje sigurniji, pravedniji i mirniji svijet. Crna Gora je kroz svoju istoriju prolazila kroz teške periode. Ratovi koji su se vodili na Balkanu, uticali su i na stanje u njoj. Međutim, Crna Gora je uspjela da sačuva bogatu tradiciju međuvjerske tolerancije. U kratkim crtama ću predstaviti glavne osobine religije u Crnoj Gori, a zatim iznijeti postojeće probleme. Sociološka istraživanja koja su sprovođena osamdesetih godine ukazivale su da je u odnosu na bivše jugoslovenske sredine, stepen klasične religioznosti bio najniži u Crnoj Gori i po podacima iz 1985. godine nije prelazio 19 procenata. To se pogotovo odnosilo na mlade naraštaje i njihovu posjetu bogomoljama. Tako je u tom periodu u Crnoj Gori samo 2,2 % mladih posjećivalo bogomolje, u Srbiji 2 %, a u Hrvatskoj i Sloveniji 21 % odnosno 24 %. Kasnija istraživanja pokazuju da su se tokom devedesetih dogodile značajne promjene u tom smislu, tako da se već 1993. godine bilježi podatak da je religioznost prisutna kod čak 69 procenata ispitivane populacije u Crnoj Gori. Postavlja se pitanje, što je odjednom navelo ljude da postanu vjernici u tolikom broju. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Crnoj Gori se 69 odsto stanovništva izjasnilo kao pripadnici pravoslavne vjere. Postotak zastupljenosti islamske vjeroispovjesti je iznosio oko 19,18 odsto, dok je katolika bilo oko 4,5 procenata. Ostatak su bili građani koji su pripadnici neke druge vjeroispovijesti ili su se izjasnili da nijesu vjernici. Slične podatke bilježi i najnoviji popis koji je održan u Crnoj Gori. Što se poštovanja vjerskih prava tiče, kroz crnogorsku istoriju nalazimo nekoliko bitnih momenata. Osim istrage poturica, ili nekih drugih nemilih događaja istorija bilježi nekoliko pozitivnih primjera u smilsu poštovanja vjerskih sloboda. Neposredno nakon Berlinskog kongresa 1878 godine, Crna Gora se obavezala da poštuje prava ljudi islamske vjeroispovjesti, koji su mahom živjeli na novim, pridobijenim teritorijama. Tako se apelovalo na stanovništvo, da ne napušta pomenute teritorije, i da im se apsolutno garantuje poštovanje svih vjerskih sloboda. Drugi primjer nalazimo, ubrzo poslije Berlinskog kongresa. Naime, 1886 godine između Crne Gore i Vatikana sklopljen je ugovor nazvan „Konkordat“. Crna Gora je prva država koja je prihvatila takav sporazum, a potpisali su ga Knjaz Nikola i papa Leo XIII. Tim ugovorom, Crna Gora je priznala katoličkoj manjini na svojoj teritoriji sva prava vezana za slobodno ispovijedanje religije. Posljednji u nizu pozitivnih primjera, nalazimo u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905 godine. U članu 40. se kaže da je državna vjera u Crnoj Gori istočno – pravoslavna. Međutim, posebno se napominje da, pored Crnogorske Pravoslavne Crkve sve priznate vjeroispovjesti jesu slobodne da u Crnoj Gori obavljaju svoju misiju. Tako se i prvim Ustavom garantuju prava vjerskih manjina. Promatrajući period od posljednjih deset godina, stiče se utisak, da kako vrijeme protiče, u Crnoj Gori sve više jača vjerska netolerantnost. Naime, sve se više priča o multikonfesionalnom društvu i tradiciji koju Crna Gora nosi u tom pogledu. Tako nije na odmet primijetiti da su pripadnici muslimanske ili katoličke vjeroispovjesti veoma rijetko dolazili u situaciju da im se osporava neko pravo na vjersku slobodu. Čak i kada se to desilo, bilo je učinjeno od strane pojedinaca, a ne sistematsko nepoštovanje od strane države ili velikodostojnika druge konfesije. Građani pravoslavne vjeroispovijesti jesu najbrojnija religiozna grupa u Crnoj Gori. Međutim tu i nastaje najveći problem. Oni su podijeljeni po nacionalnom, ali i po crkvenom pitanju. Tako, dio Crnogoraca od 1993 godine, vjerske obrede obavlja u obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a drugi dio njih, zajedno sa velikim brojem pravoslavnog stanovništva koje se izjašnjava Srbima, obrede obavlja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Rijetkost je naići na ovakav problem u pogledu vjerskih sukoba i zato se može reći da je on velikim dijelom politički. Dakle, pripadnici vjerskih manjina, generalno imaju sva vjerska prava ispoštovana, dok se glavni problem javlja između predstavnika dominantne konfesije u jednoj državi. Tako imamo primjere da predstavnici i jedne i druge crkve, tvrde da su im ugrožena elementarna prava. Prije nego navedem neke od primjera, napomenuo bih i sljedeću stvar. Velike tenzije koje su vladale među pripadnicima dvije Pravoslavne crkve, od obnavljanja Crnogorske Pravoslavne crkve su, mora se priznati dosta ublažene. Na prvim proslavama Badnje večeri na Cetinju, mogli su se vidjeti kordoni policije između pripadnika jedne i druge crkve. Naelektrisana atmosfera bila je i drugim gradovima gdje bi CPC pokušavala da napravi svoje skupove. Za razliku od vremena od četiri, pet godina unazad, danas se može primjetiti normalna atmosfera bez policije, i to ne samo na Cetinju, već i u velikom broju crnogorskih gradova, u kojima već tradicionalno obje crkve obavljaju svoje obrede. Ipak, još uvijek se mogu naći sporadična osporavanja po pitanju prava nad vjerskim objektima, a nemile scene dešavaju se i u Beranama, gdje su pristalice Srpske Pravoslavne crkve više puta pokušale da „zabrane“ proslave Badnje večeri. To je direktno kršenje svih međunarodnih konvencija o vjerskim slobodama, jer se pripadnicima jedne vjerske zajednice ne dozvoljava obavljanje vjerskih obreda. To se manifestuje i kao ugrožavanje temeljnih ljudskih prava pravoslavnih Crnogoraca i kao ozbiljan problem na crnogorskoj političkoj sceni. Dakle, na pravoslavno stanovništvo (Crnogorce i Srbe) otpada oko 70 posto građana Crne Gore. Odredba člana 11. Ustava Republike Crne Gore kaže da sve vjeroispovijesti (Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, Rimokatolička crkva i druge, kojih je registrovano četrdeset) odvojene su od države i ravnopravne su i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Prema članu 34, Crna Gora je i demokratska republika. Dakle, crkva je odvojena od države u punom smislu i elementarno je pravo svakog građanina da slobodno, javno ili privatno, ispovijeda svoju vjeru. S obzirom da u Ustavu Crne Gore ne postoji upisana državna crkva, logično je da su sve konfesiju u potpunosti jednake. Jedan od glavnih problema koji su se javili, bilo je i registrovanje vjerskih organizacija. Tako su, opet pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti jedne druge optuživali za nelegalnu registraciju, odnosno bespravno držanje objekata. Simptomatično je to što i pripadnici Srpske i Crnogorske Pravolsavne crkve imaju žalbe na neravnopravnost u odnosu na pripadnike ostalih nacija i konfesija. Crnogorska pravoslavna crkva, svoj status definiše nelegalnim ukidanjem 1920. godine, dekretom regenta Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevica. Tada je Srpska pravoslavna crkva postala zvanična crkva u Crnoj Gori, prisvojivši oko 650 crkava, manastira i imanja Crnogorske crkve. Nakon pada komunističke vlasti, obnovljena je Crnogorska pravoslavna crkva, Od tada, pa do danas ona se bori za rješenje svog statusa. CPC daje žalbe da njeni svještenici obrede moraju obavljati pod vedrim nebom, jer Srpska Pravoslavna crkva neće da vrati prisvojene hramove. Takođe se navodi da država finansijski pomaže Srpsku i Katoličku crkvu, kao i Islamsku vjersku zajednicu, a da to jedino ne čini za Crnogorsku crkvu. Srpska crkva, s druge strane ima svoje argumente i napada CPC po raznim osnovama. Pozivajući se na univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, SPC optužuje drugu stranu za bjesomučne napade na djecu svještenika i vjernika, učenike Bogoslovije sv. Petra Cetinjskog, monahinje, monahe, svještenike i vjernike. Poseban akcenat stavljaju na “skrnavljenje” i “otimanje” imovine mitropolije crnogorsko-primorske. Tako se ređaju primjeri kamenovanja, upadanja i prisvajanja srpskih crkava od strane pristalica Crnogorske Pravoslavne crkve. Neki od ovih objekata su: hram Sv. Đorđa u Ćeklićima, crkva Sv. Đorđa u selu Tomići, hram u Očinićima, crkva Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, crkva u Milijevićima i druge. Svi navedeni objekti su, kako navodi Srpska Pravoslavna crkva, bili napadani, pljačkani ili preuzimani, a u pojedinim su i spaljivane ikone Sv. Save. Posebno dugačak spisak SPC navodi u prilog fizičkih napada koji su vršeni na njene pripadnike, vjernike, svještenike i učenike, uglavnom na Cetinju. Iz navedenih primjera se jasno vidi da je jaz između Srpske i Crnogorske Pravoslavne crkve toliko veliki, vjerovatno mnogo veći nego između pripadnika potpuno različitih konfesija. Imajući u vidu da su pripadnici i jedne i druge crkve iste vjere, jasno se može doći do zaključka da je njihova podjela više politička nego religiozna. Najnoviji primjeri iz naše svakodnevnice, idu tome u prilog. Jedan posebno zanimljiv primjer je iznošenje krsta svetog Vladimira Dukljanskog na vrh planine Rumije, kraj Bara, u kojoj tradicionalno učestvuju pravoslavci, katolici i muslimani. Uprkos toj činjenici, Srpska Pravoslavna crkva je na vrh pomenute planine vojnim helikopterom donijela metalnu crkvicu i postavila tamo. Bez ikakvih dozvola, najava ili konsultovanja sa ostalim vjerskim zajednicama, narušena je tradicija koja traje stotinama godina. Uprkos protestima vlasti i velikog dijela građana tog područja, crkva je ostala na vrhu Rumije i umjesto religiozne svrhe, donijela je nove političke podjele. U posljednje vrijeme aktuelizirano je pitanje promjene izgleda manastira i crkava koje se nalaze na teritoriji Crne Gore, a u posjedu su Srpske Pravoslavne crkve. Vlast i nadležne državne institucije koje se bave zaštitom spomenika kulture, počele su naglo da reaguju i svakodnevno se čuju kritike na račun Srpske Pravoslavne crkve koja crnogorske svetinje pokušava preobličiti u neke nove arhitektonske stilove koji nijesu autohtoni. Postavlja se pitanje gdje su do sada bile sve te institucije i da li je njihova kritika politički motivisana, znajući odnos aktuelne državne vlasti prema SPC. Posljednji primjer je bio krečenje fresaka naslikanih na spoljašnjosti crkve u Pljevljima. Institucije za zaštitu kulturnih spomenika su došle i prekrečile fasadu crkve na kojoj su bile, kako kažu, dodate freske koje su narušavale vrijednost datog objekta. Koliko god ove institucije bile u pravu, njihove akcije su sve češće i sve više medijski propraćene. Slučaj crkve u Pljevljima je zaokupirao pažnju medija i stanovništva nekoliko nedjelja. Da se politika redovno spaja sa vjerskim temama, pokazala je i opozicija koja je burno protestvovala zbog akcije nadležnih organa za zaštitu spomenika, i optužila ih za napad na vjernike SPC. To se odmah povezalo sa nacionalnim pitanjem i onda su se koristili argumenti ugrožavanja prava cijelog srpskog naroda u Crnoj Gori. Koliko se crkva koristi u političke svrhe najbolje pokazuje primjer aktuelne crnogorske vlasti koja je početkom devedesetih hvalila ulogu crkve i koristila svaki momenat da se državni lideri susretnu sa vjerskim liderima SPC, dok danas ta ista vlast ima potpuno negativan stav prema njima. To je primjer kako vlast koristi crkvu u političke svrhe, a crkva se često svojim potezima, umije i sama umiješati u dnevnu politiku. Vrlo su ustaljene poruke u pogledu državnog statusa Crne Gore, koje poglavari i jedne i druge crkve upućuju građanima kada god se pruži prilika za to. S obzirom na aktuelne političke podjele u Crnoj Gori – jasno se vidi da su se dvije crkve svrstale u dva tabora koja se bore za svoje političke ciljeve, te je i uloga ove dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori, vidno politička. Sa stanovišta političke psihologije, bilo bi zanimljivo pokušati objasniti kako se sami građani odnose prema tome. Da li su građani Crne Gore zapamtili period od prije desetak godina kada su vjerski lideri u rukama nosili puške i blagosiljali generale vojnih i paravojnih jedinica, koji su ubijali na hiljade ljudi. Da li je moguće, da nakon svega što se dešavalo u najbližem okruženju, još uvijek ima ljudi koji slijepo vjeruju u sve što crkva kaže, bez obzira koja ona bila. Da, u Crnoj Gori je osjetno primijećena „vjerska mobilizacija“ u raznim taborima. To grupisanje, nažalost nema nikakvih religioznih ciljeva. Jasno se vidi, da veliki broj ljudi ide u jednu ili u drugu crkvu jer je pobornik jedne ili druge političke ideje. Izgleda da građani sami, bez mnogo nagovora prihvataju to kao normalnu stvar i spremni su braniti jednu ili drugu crkvu iz političkih, a ne vjerskih ubjeđenja. Tako se, na primjer, svaka kritika onoga što Srpska crkva radi u Crnoj Gori, odmah shvata kao politička težnja, da se negativno djeluje na srpstvo, srpski narod i druge stvari, koje malo imaju veze sa religijom. Ista se stvar dešava i kada neko napadne Crnogorsku crkvu jer se to smatra pokušajem asimilacije od strane veliko-srpske politike i slično. Ako se nakon svega toga ne može primijetiti da se crkva koristi u političke svrhe, onda je jako teško objasniti što građane Crne Gore, čini tako velikim vjernicima. Jako je zanimljivo i postavljanje crkve na vrh planine Rumije os strane SPC. Naime, ovo nije jedinstven primjer da se vrhovi crnogorskih brda i planina koriste za razne političke svrhe. U komunističkom periodu na vrhu najpoznatije crnogorske planine Lovćen, postavljen je Njegošev mauzolej. Sigurno se znalo da će uticaj postavljanja ovog objekta na vrh pomenute planine imati neizmjeran uticaj na Crnogorce, znajući njihov mentalitet i moglo bi se reći, fenomen obožavanja kulta ili objekta, kao i tradicionalnih religijskih osjećanja. Istom logikom poslužila se i Srpska Pravoslavna crkva. Međutim, još je zanimljivije da to gledanje ka vrhovima i „u nebo“ u mnogome utiče da se građanima skrene pogled sa onoga na što bi se trebala obraćati veoma velika pažnja. Svi smo svjedoci da je ekonomska situacija u Crnoj Gori jako loša. Elitama na vlasti ne odgovaraju nikakvi vidovi protesta, štrajkova ili pobuna protiv lošeg socijalnog stanja. Zato se u neku ruku, mogu koristiti tehnikama „skretanja pažnje“ sa gorućih problema, na neke druge probleme – koji se čak štoviše građanima čine mnogo važniji. Problem neriješenog identiteta u Crnoj Gori, lak je zalogaj i za jedne i za druge političke elite. Manipulacije po nacionalnim osnovama, i stvaranjem političkih sukoba utiče se da građani zaborave na dnevne probleme i posvete se nekim „višim“ ciljevima ugroženosti jedne odnosno druge grupacije u ovom sporu. Crkva je dakle, kao stvorena za uticaj na šire društvene grupe, i ona to i radi.
Poremećeni odnosi između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve je i gorući problem u pogledu vjerskih sloboda u Crnoj Gori. I ne samo u Crnoj Gori. Primjer Crnogoraca u Vojvodini koji su dobili rješenje i dozvolu opštinskih vlasti Lovćenca da počnu sa podizanjem hrama Crnogorske pravoslavne Crkve pokazao je isti problem. Više instance u republičkoj vlasti su postavile pitanje da li oni uopšte imaju pravo da podižu manastir, čime se država direktno umiješala u crkvene poslove. Takodje, u neposrednoj blizini zemljišta koje je predodređeno za ovu namjenu, odmah je počeo da se gradi hram Srpske Pravoslavne Crkve. Nažalost, ovo nije samo pitanje crkve jer je to uticalo i na produbljivanje starih nacionalnih i političkih podjela u Crnoj Gori između samih Crnogoraca i Srba. Crnogorska vlast morala bi da učini sve kako bi popravila odnose dvije pravoslavne crkve. Čineći to, ona će popraviti stanje vjerskih sloboda u cjelini i time doprinijeti mirnom suživotu svih. Naravno, ovo je samo moguće ukoliko i jedna i druga strana budu spremne na kompromis. Nažalost, za sada je mnogo lakše nastaviti sa podjelama i miješati se u političke teme. Pozadina svega toga je jasna. Crna Gora je i dalje tradicionalna zemlja koja je jako vezana za neke mitske i religiozne kultove i zato je najlakši način za manipulaciju stanovništvom upravo to. Nedovoljna obrazovanost stanovništva kao i želja za očuvanjem nacionalnog identiteta, izaziva i kod jedne i kod druge grupacije da se prevashodno bore za te ciljeve koje nameće crkva – i država preko njih, a da se neke životne teme stavljaju u drugi plan.
Dakle, psihologija naroda daje pogodno tlo za manipulacije ovog vida. Naravno, i sama država i crkva imaju svoje interese, koji se takodje pomoću političke psihologije mogu objasniti kao procesi koji služe za akumulaciju političke energije koja služi za ostvarenje određenih ciljeva. Samim tim, problem naglog povećanja religioznosti u Crnoj Gori ne treba se gledati kao na neki fenomen osvješćivanja ljudi i naglog povećanja vjerujućih ljudi. To je ipak izazvano samo političkim previranjima koja su i jednu i drugu stranu natjerale da se grupišu oko svojih crkvenih stožera. Za Crnu Goru je jako loše da se u 21. stoljeću nalazi u ovakvim problemima. I ne samo za Crnu Goru. Za sve crkve u Crnoj Gori, a pogotovo za prave vjernike. Zatim, tradicija tolerantnosti u pogledu vjekovnog suživota različitih vjeroispovjesti na ovom području, mora se sačuvati. Najzad, emancipacija naroda se mora dogoditi, i on ne smije ostati lak plijen za bilo kakvu političku manipulaciju, a ponajmanje onu izazvanu tako velikim idejama – kao što ih pruža religija.