Stiven Luks:
LjEVICA I DESNICA - VELIKA DIHOTOMIJA DVADESETOG VIJEKA

"Ljevica" i "desnica" su kategorije istovremeno i saznajne i simbolične: one obećavaju saznanje kroz tumačenje i pojednostavljenje složenosti političkog života - i podstiču emocije, bude kolektivna sjećanja i pobuđuju odanost ili neprijateljstvo – ukazuje autor, inače profesor sociologije na Njujorškom univerzitetu. Tekst prenosimo iz beogradske “Republike”

Ljevica i desnica - saznajne i simbolične kategorije

“Na kraju 20. vijeka prvi put smo u stanju da vidimo kako može da izgleda jedan svijet u kojem je prošlost, uključujući tu i prošlost u sadašnjosti, izgubila svoju ulogu, u kojem stare zemljopisne mape i pomorske karte, koje su, pojedinačno i kolektivno, vodile ljude kroz život, više ne predstavljaju onaj krajolik kojim hodimo, niti one vode kojima brodimo” (Hobsbom).
U ovom, završnom poglavlju razmišljam šta bi se moglo reći o opštem okviru u kojem se politička misao kretala tokom 20. vijeka. Navedenu Hobsbomovu sugestiju istražiću tako što ću je primijeniti na politiku i što ću razmotriti kako se o političkim spornim pitanjima, i sukobima koje su izazivala, razmišljalo tokom vijeka. Posebno ću se usredsrediti na ideju, ili metaforu, političkog prostora kao nečeg podijeljenog na lijevu i desnu stranu, ispitati njene formalne osobine, ocrtati joj razvojni put tokom minulog stoljeća, i zapitati se da li su i, ako jesu, kada su i zašto, stare mape i karte s oznakama za lijevo i desno izgubile svoju upotrebljivost.
Valja nešto prethodno reći o Hobsbomovoj kartografskoj analogiji. "Mape i karte", naravno, prema našem pojedinačnom i našem kolektivnom životu ne stoje u odnosu u kojem geografske mape i pomorske karte stoje prema predjelima i morima. One ulaze u naš život i djelimično ga oblikuju. Mi po njima živimo i djelamo: one donekle i tvore ono što ocrtavaju. Osim toga, "ljevica" i "desnica" su kategorije istovremeno i saznajne i simbolične: one obećavaju saznanje kroz tumačenje i pojednostavljenje složenosti političkog života, i podstiču emocije, bude kolektivna sjećanja i pobuđuju odanost ili neprijateljstvo. One su među ljudima od djela i dalje u opticaju, bili ovi politički aktivni ili ne - mаda ih različiti djelatnici razumiju različito i u različitoj mjeri; zato ni istraživači ne mogu da ih zaobiđu.
Ukratko, to su dirkemovske representations collectives. Tako naše pitanje, preciznije formulisano, postaje: da li je ili, bolje, u kojoj je mjeri, i kada i zašto tokom 20. vijeka, predstavljanje politike kroz sliku ljevica-desnica prestalo da ima značaja za političku praksu.
I posljednja uvodna opaska: tvrdnja da je opozicija ljevica-desnica odbrojala svoje dane nije ni nova ni politički neutralna. Ona je tokom 20. vijeka neprestano iskazivana na različitim poljima i uvijek s političkom namjerom.
Godine 1931. francuski radikalski filozof Alen (Alain) odgovara na upitnik koji je pustio u opticaj monarhistički publicist Bo de Lomni (Beau de Lomenie) pod naslovom “Qu'appelez-vous droite et gauche?” čuvenim aforizmom: “Kada me neko pita da li podjela između partija desnice i partija ljevice, između ljudi desnice i ljudi ljevice i dalje ima smisla, prva misao koja mi pada na um jeste da osoba koja postavlja to pitanje, zacijelo, nije čovjek ljevice”.
Timoti (Timothy) Garton Eš (Ash) 1988. godine piše u eseju "Reforma i revolucija": Na pitanje "Kako danas prepoznajete ljevičarskog opozicionog intelektualca u srednjo-istočnoj Evropi?" neprijatan odgovor mogao bi da glasi: "Ljevičarski intelektualac je onaj koji kaže da kategorije ljevice i desnice u srednjo-istočnoj Evropi više nemaju nikakvoga značaja". Desničar to ne kaže.
A Antoni Gidens (Anthony Giddens), opet, autor djela “S onu stranu ljevice i desnice” (Beyond Left and Right, 1994) i promoter politike "trećeg puta" Blera (Blair) i Šredera (Schroeder), godine 2000. tvrdi:
“Podjela između ljevice i desnice, zacijelo, neće nestati, ali podjela među njima danas ima manju prisilnu snagu nego što ju je nekada imala. U nedostatku nekog vrijednijeg modela, biti na ljevici danas je odista prvenstveno stvar vrijednosti... politika trećeg puta nesumnjivo je politika ljevice”.
Ova tri citata nagovještavaju postojanje mogućne priče čiju vjerovatnost moramo da razmotrimo. Prva dva stavka ukazuju da je tokom razdoblja od pola vijeka koje ih međusobno dijeli došlo do nazadovanja od intelektualno odlučne samosvijesti ljevice u Francuskoj tridesetih godina do defanzivnog poricanja sopstvenog identiteta u posljednjim danima komunizma. Treći navod očituje dalje povlačenje: ljevica će možda preživjeti kao "stvar vrijednosti", ali se ona više ne razlikuje od desnice svojom ponudom alternativne analize, ili obećanjem alternativnog institucionalnog koncepta ekonomije koji je istovremeno izvodljiv i nadmoćan u odnosu na postojeći.
Ipak, sva tri navoda koriste datu distinkciju, i time prihvataju pretpostavku da je, uprkos tvrdnjama u suprotno, šta je ljevica a šta desnica bilo i ostalo prepoznatljivo.
Što se tiče najvećih društvenih i političkih pokreta 20. vijeka, njihova podložnost razvrstavanju po šemi ljevica-desnica nipošto nije očita, pa ipak je ova distinkcija podesna, jer omogućuje da se upravo ovako nešto zaključi. Otud klasična studija Zeva Sternela (Zeev Sternhel) o fašističkoj ideologiji u Francuskoj nosi naziv “Ni lijevo ni desno”. Krajem 19. vijeka, tvrdi on, nastala je jedna "partikularistička i organicistička tradicija, često pod prevlašću neke lokalne varijante kulturnog nacionalizma, ponekad, mаda ne uvijek, biološke ili rasne prirode, vrlo bliska volkisch tradiciji u Njemačkoj", koja je "krenula u odlučan napad na liberalnu demokratiju, njene filozofske temelje, njena načela i primjenu tih načela. Nije dovođeno u pitanje samo institucionalno ustrojstvo Republike već i cijelo nasljeđe prosvećenosti". Zato su "intelektualni disidenti i pobunjenici, i sa nove desnice i sa nove ljevice... zajedno smislili tu sjajnu i zavodljivu ideologiju revolta koju istoričari identifikuju kao fašizam" (Sternel).
Što se tiče marksističke tradicije u njenom istorijski pobjedničkom obliku lenjinističkog i potom staljinističkog komunizma, i ona je bila negostoljubiva prema kategorijama ljevice i desnice. Marksističke i komunističke partije i grupacije mogu da se vide kao ljevičarske u parlamentarnim demokratijama, ali ideja o trajnom značaju i opstanku ljevice i desnice u budućnosti nikada nije predstavljala dio samorazumijevanja komunizma, koji je, u suštini, bio jakobinski i usmjeren na zauzimanje cjelokupnog političkog prostora (sklonost osobito vidna u francuskom marksizmu, kako primjećuje profesor Hilnani /Khilnani/). Odista, gdje se koristi termin "ljevica", to se čini pogrdno, kao u Lenjinovom pamfletu "’Lijevo-desne’ tričarije i malograđanski mentalitet” (1918). Što se tiče nacionalizma, njegova se mnogobrojna dvadesetovjekovna ovaploćenja širom svijeta, koja su iz različitih uglova istražili profesori Majal (Mayall) i Parek (Parekh), pojavljuju u rasponu od (desničarski) dominantne, opako ekspanzionističke sile, do (ljevičarske) borbe za nacionalno oslobođenje.
No, svi ti oblici, u različitom stepenu, ispoljavaju "janusovsku" prirodu nacionalizma, otjelovljujući, s jedne strane, na prosvećenosti zasnovane ideje o narodnom suverenitetu, masovnoj demokratiji, građanskim pravima, elitom vođenoj modernizaciji, i nezavisnosti od spoljašnje nadzorne sile; a, s druge strane, uskogrudi kulturni ili etnički zasnovan partikularizam, "izmišljenu tradiciju", kolektivističko mitotvorstvo i manipulisanje masama, sklonost sukobljavanju sa drugim narodima, i tlačiteljsko diskriminisanje unutarnjih manjina, u ime nekog "zamišljenog zajedništva".

Način da se označe poznate političke pozicije

Pa ipak, ova prostorna predstava političkog života izvanredno je postojana i prodorna. Traje već dva stoljeća, od Francuske revolucije do okončanja komunizma, šireći se iz Francuske, preko Italije, do ostatka svijeta, i nadživljujući političke pokrete, partije i ideologije koji su se međusobno smjenjivali. Ona je, isto tako, izuzetno prilagodljiva, očito stičući nov smisao u potpuno različitim političkim kontekstima u različitim društvenim zajednicama na različitom stupnju razvoja.
Kaže se kako politički život ima svoju ljevicu i svoju desnicu u Kini, kao što ih ima i onaj u Libanu, u Rusiji, kao god i u Švajcarskoj. Crkve imaju svoju ljevicu i svoju desnicu u Sjedinjenim Državama koliko i u Francuskoj, a imaju ih i univerziteti u svojim akademskim debatama, bilo da su u Norveškoj ili u Brazilu.
A i uopštena je na način na koji to druge političke klasifikacije nijesu. Budući "vizuelna i prostorna... ona je neposredno razumljiva i lako prevodljiva iz kulture u kulturu" (Lapons). "Liberalno i konzervativno", "progresivno i reakcionarno", "crveno i bijelo", sve je to više specifikovano kontekstom; dok par "ljevica i desnica" može da se upotrijebi i da se identifikuje osobena politička podjela, i da se ova dovede u vezu sa podjelama u širem prostoru drugih konteksta, u prošlosti i sadašnjosti, unutar i preko granica različitih društava, te sa prepoznatljivim istorijskim tradicijama.1
Ona je, isto tako, izvanredno prilagodljiva i mnogoznačna prostorna metafora, jer dopušta nekolike posebne mogućnosti. Ljevica i desnica mogu da dihotomizuju politički prostor ili da obrazuju suprotna polja na krajevima nekog kontinuuma ili spektra, ili da s bokova određuju centar. (A taj centar, opet, kako tvrdi Norberto Bobio /Bobbio/, može da se vidi kao "uključen", kao vidljiva alternativa koja razdvaja dva kraja, ili kao "uključujući", koji obećava da krajnosti prevaziđe tako što će ih utjeloviti u jednu "višu sintezu" kakva je "treći put".)
Odista, ta slika dopušta lako premještanje s jednog kraja na drugi ili njihovo istovremeno posmatranje. Ovu prilagodljivu metaforu (koja je izgubila svojstvo žive metafore i postala svakidašnja politička zdravorazumnost) koristimo na sve pobrojane načine da prostorno označimo poznate političke pozicije i nađemo mjesto za one nepoznate. Za novinara koji s aviona stupa na nov zadatak ona je dragocjena. Kako je odavno pisao profesor Seymour Martin Lipset, "u svako vrijeme i na svakome mjestu moguće je partije smjestiti na kontinuum koji vodi slijeva nadesno". Čak i fašisti, kako primjećuje profesor Erol Pejn (Payne), mogu da se grupišu u lijevu, desnu i središnju školu ekonomskog mišljenja.
Ona, međutim, nije neophodna, mаda izgleda prirodna. Prije septembra 1789. godine bila je nepoznata, i raširila se tek od dvadesetih godina 19. vijeka. Prije toga, u ikonografiji političkog prostora postojale su druge prostorne metafore: prije svega vertikala, koja je označavala hijerarhiju i koncentrisanost, kao u izrazu "Kralj Sunce".
Pojam politike kao linearno ustrojenog sukoba snaga koje su jedna drugoj protivne i same u sebi izdijeljene na lijevi i desni dio smišljen je (slučajno) u posebno vrijeme i na posebnome mjestu, i ima sopstvenu istoriju koja bi, u načelu, mogla da se okonča - a možda i hoće, ili bi trebalo da se okonča.
Njegova istorija u vremenu prij 20. vijeka mogla bi da se ispriča ukratko. Podatak da se pojavio i povremeno koristio tokom Francuske revolucije predstavlja lažan početak jer je, i pored razlikovanja protivstavljenih političkih grupacija u zakonodavnom tijelu (prvobitno onih za kraljev obustavni veto i onih protiv njega), u ovom razdoblju preovlađivalo nastojanje da se sve političke podjele ukinu. Ovaj pojam je stvarno ušao u život u doba restauracije francuske monarhije poslije poraza Napoleona, a naročito od zasjedanja parlamenta 1819-1820. godine kada je uveden u "običajnu praksu u dosljednom i redovnom vidu" u razmiricama između liberala i ultraša, proizlazeći iz sjećanja na 1789. i "protivnosti stare i nove Francuske" (Goše /Gauchet/).
Krajem dvadesetih godina 19. vijeka problem stvaranja savezništava kadrih da osvoje parlamentarnu većinu već se iskazivao kao ljevičarsko-desničarski odnos između liberala i rojalista. No, tek su sa priznavanjem opšteg prava glasa u Francuskoj 1848. godine ljevica i desnica ušle u masovnu politiku, ne vezujući se samo za topografiju parlamentarnih domova već sad postajući kategorije političkog identiteta i ubrzano se šireći parlamentarnim sistemima svijeta.
Uloga ovog para u okviru predstavničkih demokratija ima još jednu crtu: ljevica i desnica podrazumijevaju jedna drugu. Bez ljevice ne postoji ni desnica, i obrnuto. Štaviše, linearnost slike navodi na misao da su lijevo i desno, kao i tačke među njima, na istom nivou. Tako ova metafora zgodno odgovara Gošeovoj opaski da simbolika ljevice i desnice može da ponudi označnice za "krajnjaške strasti u politici" a da isto tako bude "znamenje umjerenosti".
Prihvatanje ljevice i desnice simbolizuje "pristanak na nesklad" - to jest, prihvatanje političkog pluralizma u jednom od nekoliko njegovih vidova: prihvatanje neprestanog, nesvodljivog, institucionalizovanog sukoba, kao nečega neodvojivog od demokratije, i odbacivanje ideje da je takav sukob nezdravo odstupanje koje zaprečuje put ka ujedinjenom, izmirenom društvu. Ukratko, mogli bismo reći da podjela na ljevicu i desnicu otjelovljuje nešto što možemo nazvati načelom pariteta: simbolici lateralnosti implicitna je ideja da alternativne političke pozicije - lijevo, desno, i tačke između njih - postoje na jednoj istoj ravni, kao i da su političke alternative zakonito ravnopravni pritežaoci na podršku građanstva.
Ali mi, naravno, znamo da paritet između ljevice i desnice ne postoji, ni u stvarnom svijetu ni u svijetu simbolike. Kako primjećuje Lapons, "Ljevica i desnica povezuju politiku, u svjetskom okviru, s drugim simboličkim sistemima, socijalnim i religijskim naročito, koji su već korišćeni da se objasni čovjek, društvo i transcendentalno". A u takvim simboličkim sistemima nadmoćnost desnice je zapravo kulturna univerzalija (vidjeti Herc/ Hertz/; Nidem /Needham/).
Pogledajmo svjedočanstva iz indoevropskih jezika, kao što su konotacije izraza left (ljevak), gauche, linkisch i maladroit, i, kao suprotnost, konotacije izraza right (dešnjak, ispravan) i rectitude (ispravnost), droit i droite, diritto i Recht. (Arapski vjerovatno ispoljava sličnu pristrasnost.) Riječi za desno sugerišu okretnost, čestitost, ono što je običajno, moralno i zakonski ispravno, a riječi za lijevo sugerišu njihove suprotnosti.

###
1_Uz to, kako ćemo vidjeti, ove druge vrste suprotnosti ne poklapaju se s onom kakvu nalazimo između ljevice i desnice, bilo zato što se poput para liberalno-konzervativno bave drukčijim problemima, bilo zato što su poput para crveno-bijelo tješnje vezani za istorijski kontekst.

Zašto desnica simbolično odnosi prevagu

Pogledajmo istoriju religija, ili nalaze komparativne etnologije, čije je dokaze 1928. godine Robert Herc sažeo ovako:
“Tako opozicija desno-lijevo ima isto značenje i istu primjenu kao i niz drugih protivnosti, veoma različitih, pa ipak, svodljivih na zajednička, uobičajena načela, koja su nam predočena u svijetu. Sveta moć, izvor života, istina, ljepota, vrlina, sunce koje se rađa, muški pol, i - mogu da dodam, desna strana; svi su ovi izrazi, kao i njihove suprotnosti, međurazmjenljivi... s jednog kraja svijeta na drugi, na svetim mjestima gdje štovalac susrijeće svog boga, na ukletim mjestima gdje se kuju đavolske zavjere, na prijestolu kao i na klupi za svjedoke, na bojnom polju i u tihoj radionici tkača, svuda jedan isti nepromjenljivi zakon vlada funkcijama dviju ruku... Nadmoćnost desne ruke istovremeno je i posljedica i neophodan uslov poretka koji vlada svijetom i održava ga”.
Praktično, svuda desnica simbolično odnosi prevagu. Bog je napravio Evu od Adamovog lijevog boka, sile zla stoje na ljevici u srednjovjekovnom judaizmu. Prema Novom zavjetu, Sin čovjekov "staviće ovce na desnu ruku, ali će koze na lijevu"; prvima će reći: "Dođite ovamo vi, koje moj Otac blagoslovi, da naslijedite carstvo koje je spremno za vas od početka svijeta", ali onima drugima: "Odlazite od mene, vi prokletnice, u vječni oganj, pripremljen za đavola i njegove anđele", a Sin čovjekov sjedjeće "s desne strane moći".
Teologija Kurana ispoljava istu pristrasnost. Plemenske kulture predočavaju isti obrazac. U svim tim zajednicama desna strana preovlađuje i u ceremonijalnim običajima i propisanom društvenom ponašanju - kod polaganja zakletve, salutiranja, sklapanja braka i drugih sporazuma, u pozdravljanju i izrazima poštovanja i prijateljstva.
U politici zastupničkih demokratija, međutim, ova simbolika ljevice i desnice može da se shvati kao znak odbacivanja tog prvenstva ili dominacije. Ljevica i desnica jesu representations collectives koje otjelovljuju načelo pariteta: da u predstavničkoj demokratiji svako ima ravnopravan položaj. U toku 19. vijeka upravo je ljevica uspjela da uvede u život ovo načelo, u Francuskoj i drugde, dok mu se desnica dugo protivila. Možda to objašnjava ono što Luj Dimon (Louis Dumont) zove "ideološka nadmoć" koju je ljevica uživala. A to je možda i razlog što je u političkim stvarima ljevica, obično, veoma otvorena i neposredna u ocrtavanju date distinkcije i proklamovanju sopstvenog identiteta, a što desnica, kako primjećuje Alen, često tu različitost poriče i sklona je da svoj identitet priznaje s oklijevanjem i čak zbunjenošću.
No, protivnici pariteta, zacijelo, mogu da se nađu na objema stranama. Ne smatraju samo reakcionari ili vjerski "fundamentalisti" ili nacionalisti sukobe između ljevice i desnice patološkim simptomom, koji valja prevazići nekim budućim zamišljenim jedinstvom. Ni marksistička tradicija nije pridavala nikakvu suštinsku vrijednost paritetu, bilo u kapitalističkim zemljama bilo u zemljama "realnog socijalizma"; ona komunizam vidi kao društvenu zajednicu političke i moralne zbliženosti.
Marksističke i njima srodne ideje značajno su bile prisutne na ljevici u nekim zemljama, prije svega Francuskoj, kako to poglavlje profesora Hilnanija (Khilnani) opširno prikazuje, ali "ljevica" i "desnica" nikada, kako smo vidjeli, nijesu bile dio klasičnog marksističkog leksikona; riječ "ljevičar" zapravo se koristila kao pogrdan izraz. Gdje su došle na vlast, komunističke partije su sistematski uništavale mogućnost postojanja pariteta: otud onaj ideološki preokret koji primjećuje Garton Eš.
Iz ove kratke rasprave možemo da izvučemo jedan opšti zaključak: shvatanje političkih podjela kao odnosa ljevice i desnice istovremeno odražava i gradi politiku predstavničkih demokratija pomoću jedne naizgled prirodne ali istorijski uslovljene prostorne metafore koja je postojana, prodorna, prilagodljiva, uopštena i mnogoznačna, i koja otjelovljuje načelo neiskorenjivog i legitimnog sukoba između alternativa ravnopravnog položaja.
No, pošto smo razmotrili njegove formalne osobine, sada nam valja istražiti sadržinu ovog modela političkog života predstavljenog slikom ljevice i desnice.
Šta je tokom 20. vijeka razlikovalo ljevicu od desnice? Prema kojim se obilježjima partije, pokreti i ideologije ljevice i desnice mogu prepoznati, u bliskom i u nepoznatom kontekstu?

ŠTA LJEVICU RAZDVAJA OD DESNICE?
Na početku novog stoljeća ovo pitanje nije samo analitičko, od interesa za učenjake. S padom komunizma i takozvanom krizom socijalne demokratije one partije i oni intelektualci, koji sebe i dalje poistovećuju s ljevicom hoće da znaju sa čime to oni sebe poistovećuju. Kako ljevičarske partije sve više prihvataju kapitalističko ustrojstvo, a ljevičarski intelektualci tržišna načela i logiku profita, čak dovodeći u pitanje načelo preraspodjele i socijalnog transfera, postaje važno da se odredi da li ljevica i dalje označava socijalizam i socijalnu demokratiju u svim njihovim raznovrsnim vidovima, ili ona sada predstavlja dužu tradiciju u čijoj su istoriji ovo samo najnoviji izdanci, no izdanci koji će, po svemu, preživjeti napuštanje nekih od suštinskih opredjeljenja.
U nastojanju da odgovorimo na postavljeno pitanje treba da izbjegnemo nekoliko slijepih ulica. Jedna od njih je politički motivisano iskušenje da na krizu identiteta na ljevici odgovorimo smišljanjem jednog "pročišćenog" pojma ljevice, za sadašnju upotrebu, iz kojeg bi neprihvatljive pretpostavke i vjerovanja prošlosti bili uklonjeni: jedne istinske ili čiste ili razborite ljevice koja greške i ispade prošlosti vidi kao odstupanje.
Druga slijepa ulica je redukcionizam: pokušaj da ljevicu i desnicu identifikujemo upućivanjem na njihove društvene, psihološke ili s politikom povezane korelate. Tako se sociolozi usredsređuju na društvene osnove glasačkog opredjeljenja, kakva je klasa; psiholozi na stavove ili crte ličnosti; a politikolozi na raspoloženje prema praktičnoj politici, kao što je vladino intervenisanje u ekonomiji.
Ali, ovakvi pristupi omašuju da se pozabave središnjim spornim pitanjem koje je pred njima, naime, šta (ako tako nešto uopšte postoji) na ravni političke misli (ako ne teorije) može da objasni ovakve izbore, stavove i usmjerenja: šta nama daje za pravo da ih razvrstavamo kao ljevičarske ili desničarske?
Treća slijepa ulica je esencijalizam: pretpostavka da smo u stanju da dostignemo konačne i propisne definicije zasnovane na međusobno isključivim načelima, iskazane alternativnim pojmovnim rječnikom koji pravi razliku između uzajamno isključivih političkih učenja ili svjetonazora. Takav stav ne vodi nikuda, ako ništa, a ono zato što je svekoliko političko mišljenje ustrojeno na u suštini spornim pojmovima (kao što su "sloboda", "ravnopravnost" i "demokratija"), oko čijeg se tumačenja vode rasprave duž spektra ljevica-desnica.
A četvrta slijepa ulica je ovome suprotna - temeljni nominalizam, koji sugeriše da je dati odgovor uvijek lokalan i specifikovan kontekstom: šta je lijevo, a šta desno, prosto je stvar lokalne nomenklature i može beskrajno da varira kroz vrijeme i prostor.

Ljevica je posvećena popravljanju nejednakosti

U traganju za odgovorom najbolje je, koliko je to mogućno, uzimati u obzir sve raznovrsne oblike ljevičarskih i desničarskih pokreta, stranaka i mišljenja, pretpostavljajući da ih ucijelo drži nešto više od riječi: zajedničko ishodište, ukršteni istorijski putevi, zajednički - mаda sporan - identitet, i osobena, prepoznatljiva tradicija.
Luj Dimon smatra da francusku ljevicu karakteriše načelna privrženost individualizmu: jednom čistom idealu koji se u navratima sve iznova zaziva, neoslabljen u svom savršenstvu, i koji se postepeno i nepotpuno ostvaruje, preobražavajući političke i, donekle, društvene ustanove. Tako navodi važnost "Prava čovjeka" za Drajfusovu aferu, i Žoresovu (Jaures) opasku da je "ljudska jedinka mjera svih stvari", te upućuje na gledište Karla Polanjija (Polanyi) da je socijalizam završni proizvod hrišćanskog individualizma. Da li se individualizam, kako sugeriše Dimon, nalazi u srži ljevice, dok se "holizam", koji ljudsku zajednicu cijeni više od jedinke, pa joj je i suprotstavlja, može naći na desnici? Nezgoda je s ovim gledištem, kako primjećuje Goše, što podrazumijeva odveć "jednostrano viđenje i desnice i ljevice, u velikoj mjeri potcjenjujući unutrašnje protivrječnosti koje u sebi ima svaka od njih". Takav je opis, možda, odgovarao liberalima restauracije, ali raznim oblicima ljevice u 20. vijeku nije nedostajala svijest o imperativima političke mobilizacije, organizacije i kolektivne discipline; u mnogim navratima proklamovali su i ostvarivali politiku planiranja, reda i zakona, pozivajući se na rodoljublje i zajedničko dobro.
Nasuprot tome, desnica je uvijek, u Francuskoj kao i drugdje, bila podijeljena između privrženosti jednom hijerarhičnom, organičkom kolektivizmu, bilo tradicionalnom bilo, kao u slučaju fašizma, revolucionarnom, i sklonosti prema preduzetničkom, slobodnotržišnom kapitalizmu koji obznanjuje jednaka svojinska prava i jednakost mogućnosti.
U vezi s ovim zanimljiva je uloga nacionalizma, o čemu raspravlja profesor Majal. Ona se, na primjer, u Francuskoj tokom 19. vijeka pomjerila slijeva nadesno; da bi se opet pomjerila ulijevo u vrijeme Alžirskog rata, kada je antikolonijalistička ljevica stala na stranu nacionalista iz trećeg svijeta. Ukratko, i ljevica i desnica, u Francuskoj i drugdje, imaju samosvojne načine da budu i individualistične i kolektivistične.
Ne izgleda mnogo razložnije da se razlika između ljevice i desnice, kako to rade mnogi autori, postavi upućivanjem na njihov temeljan stav prema tradiciji (Bobio). Da li se desnica prije svega stara da zaštiti tradiciju, dok je cilj ljevice oslobođenje od stega koje nameću povlastice rase, statusa, klase, i tako dalje? Ili se rečena razlika zasniva na stavu prema moći, gdje desnica ovu vidi kao načelo kohezije, a ljevica kao izvor obespravljivanja?
Ali, u samoj ljevici postoje ukorijenjene tradicije; u novije vrijeme, u suočenju s neoliberalizmom, ljevica se često pojavljuje kao čuvar-zaštitnik tradicije; a postoji i ljevičarski i desničarski način tumačenja onoga što se smatra kohezijom, diskriminacijom pa i samom moći. Ne pomaže ni da se, kako to Bobio uspješno pokazuje, razlika između ljevice i desnice izjednači s onom koja postoji između umjerenosti i ekstremizma. Ekstremizmu i ljevice i desnice zajedničko je neprijateljstvo prema demokratiji. To ih "spaja, ne zbog susjedstva na političkom spektru, već zato što zauzimaju dvije krajnje tačke na tom spektru: krajnosti se susrijeću" (Bobio). (Ovo je i dejstven uzvraćaj na misao koju predlaže profesor Džon O'Saliven /John O'Sullivan/ da "uticajna spektralna analiza politike zavodi na krivi put" time što združuje konzervativizam sa fašizmom na desnom kraju tog spektra.)
Možda ključ za odgovor koji tražimo leži u već pomenutom simboličnom obrtanju ljevice i desnice. Možda ljevicu kao tradiciju kroz vrijeme i prostor ucjelinjuje upravo njeno odbacivanje simbolike hijerarhije, i neminovnosti neravnopravnosti koju ova osvještava. To navodi na misao da ljevica predstavlja jednu tradiciju, ili jednu zamisao, koja je svoj prvi jasan izraz našla u prosvijećenosti,2 koja dovodi u pitanje sveta načela društvenog poretka, osporava neopravdane no popravljive nejednakosti statusa, prava, moći i mogućnosti, i stremi da ove ukloni političkom akcijom. Njeno karakteristično, suštinsko opredjeljenje jeste traganje za odgovorom na pitanje šta jednakost znači i podrazumijeva. Ona zamišlja društvo jednakih, i pretpostavlja da ta vizija zahtijeva istraživačko utvrđivanje, u najširim razmjerama, izvora neopravdane obespravljenosti i zavisnosti, kao i praktičan program da se one ukinu, ili umanje. Polazi od temeljne humanističke ideje ravnopravnosti: od moralnog načela da sva ljudska bića jednako zaslužuju brigu i poštovanje, da se sama jedno prema drugom moraju ophoditi kao prema cilju, a ne kao prema sredstvu, prema nečemu što ima dostojanstvo, a ne cijenu, i tako dalje - od načela koje se, u moderno vrijeme, uobičajeno prihvata duž cijelog političkog spektra.
Prema tumačenju ljevičarske tradicije, ovoj ideji potrebni su i politički i društveni ideal: politički ideal ravnopravnog građanstva, gdje svi imaju jednaka građanska prava nezavisno od mogućnosti, postignuća, okolnosti i dosuđenih identiteta, tako da vlada zastupa interese svih na jednakoj osnovi; i društveni ideal zasnivanja "društva", uključujući tu i privredu, kao kooperativnog poretka, u kojem se svi posmatraju kao ravnopravni, s jednakim položajem ili statusom. Sumnjičava je prema ideji da tržište ili, uopšte, neuređena konkurencija predstavljaju primjer takve kooperacije, jer prirodno stvaraju nejednakosti u naknadama i uslovima koje, kad postanu pretjerane i nagomilane, kvare i poništavaju odnose socijalne jednakosti.
Ljevica je, prema ovom opisu, kritički, snažno egalitaristički projekat,3 koji, međutim, dopušta sve nova i nova tumačenja nedoumice u čemu se sastoje neopravdane nejednakosti, i kako - kojim metodama i programima - one mogu da se smanje ili uklone. Često su, kroz cijelu istoriju ljevice, ovu zamisao napuštali ili izdavali oni koji su tvrdili da je slijede. Ja, ovdje, nastojim da identifikujem jednu idealno-tipičnu ljevicu, sliku koja prikazuje ono što njeni sljedbenici mogu da priznaju kao najodbranljiviji razlog njenog postojanja: suštinske elemente, naspram kojih se napuštanje ili izdaja mogu nazvati ovim imenom. Moja je sugestija, jednom riječju, da se ljevica definiše pomoću svoje predanosti onom što možemo da nazovemo načelo ispravljanja (rektifikacija), a desnica pomoću suprotstavljanja tom načelu.4
Ovim prijedlogom htio bih da izbjegnem esencijalizam. Jasno je da varijetete ljevice međusobno povezuje porodična sličnost. Ono što se smatra jednakošću u biti je osporljivo: ima mnogo lica i nosi mnoge maske. Ali, bitno je što je porodica ljevice jedna snažno egalitarna porodica, posvećena popravljanju nejednakosti, radikalnom ili reformističkom, i što ima porodičnu istoriju. (Nastaviće se)

###
2_Možda je najjezgrovitiji iskaz o ovome onaj Kondorseov (Condorse), koji je o "realnoj jednakosti" pisao kao o "konačnom cilju društvenog umijeća, u kojem će čak i posljedice prirodnih razlika među ljudima biti ublažene, i gde će opstati jedino ona vrsta nejednakosti koja je u interesu svih i koja koristi napretku civilizacije, obrazovanja i proizvodnje, bez izazivanja siromaštva, poniženja ili zavisnosti". Pod takvim uslovima, vjerovao je Kondorse, ljudi će se "približiti stanju u kojem će svako posjedovati znanje nužno da se u svakidašnjim životnim prilikama ponaša shodno svjetlosti sopstvenog razuma, da svoj um očuva slobodnim od predrasuda, da razumije svoja prava i da ih upražnjava u skladu sa savješću i vjerom; u kojem će svako, zahvaljujući razvoju svojih sposobnosti, postati kadar da nađe načina za zadovoljenje svojih potreba; i u kojem će, najzad, bijeda i glupost biti izuzetak, a ne više uobičajena sudbina cijelog jednog dijela društva".
3_Riječju "egalitarističan" mislim da obuhvatim brigu za one koji, u poređenju s drugima, stoje u nepovoljnijem položaju u odnosu prema blagostanju, izvorima sredstava, prilikama, mogućnostima i tako dalje. Ovo gledište se ponekad naziva "prioritarno" (označavajući odmjerenu dobrotvornost), jer se ne bavi neposredno jednakošću kao takvom.
4_"Rektifikacijom" želim da sugerišem ne samo nadoknađivanje nekadašnjih nepravdi, već i ispravljanje sadašnjih i predupređivanje budućih.

Različito tumačenje socijalnog ideala jednakosti

Zamisao o popravljanju stvari može da se iskaže na mnoštvo raznih načina - jezikom prava ili jezikom klasnog sukoba, kao priča o rastućem građanstvu, ili pravdi, ili demokratiji, ili kao stalna borba protiv iskorišćavanja i ugnjetavanja; može da poprimi bezbrojne organizacione oblike, zasnovane na partijama ili pokretima, može da bude elitistična ili demokratična, etatistična ili sindikalistična ili buntovnička, može da bude reformistička ili revolucionarna, zasnovana na saglasnosti ili ratoborna, integrativna ili sektaška, sa sljedbeničkim tijelom koje je usko ili široko.
No, ma kakvi bili njen jezik, oblik ili sljedbeništvo, ona se drži pretpostavke da u svijetu postoje neopravdane nejednakosti koje oni na desnici vide kao svete ili nepovredive ili prirodne ili neminovne, i da te nejednakosti valja smanjiti ili poništiti.
Moglo bi se primijetiti da danas malo koja teorija osporava osnovnu humanističku ideju moralne jednakosti. Tokom 20. vijeka učenja koja su odbacivala ovu istinski temeljnu ideju izgubila su oslonac. Rasističke doktrine izgubile su naučnu kredibilnost; fašizam i nacizam su poraženi. Kako je predvideo Tokvil, sredinom vijeka ideja jednakosti zavladala je cijelim političkim spektrom, i velikim dijelom svijeta. Čak ni branioci južnoafričkog aparthejda nijesu govorili o rasno zasnovanoj nejednakosti već o "odvojenom razvoju".
Da li to važi i za razne škole dvadesetovjekovnog islamskog političkog mišljenja, koje je razmotrio profesor Ismail? Do koje su mjere mislioci koji se suprotstavljaju "pretpostavljenoj univerzalnosti zapadnjačke modernosti" u svojim raznim pokušajima "reinterpretacije i rekonstrukcije tradicije" uspjeli da ublaže i kontekstualizuju na šerijatskom pravu zasnovane stavove u vezi sa nejednakošću polova i podređenim etičkim statusom ne-muslimana? (I koliko su njihovi glasovi stvarno i potencijalno uticajni među vjerujućim muslimanima?) Da li je istina da je "etičko stanovište Kurana... beskompromisno univerzalistično i inkluzivno" (Otman /Othman/)?
Ova su pitanja sve prešnija poslije tragičnog 11. septembra, imajući u vidu važnost islamskog odnosa prema modernosti i primijetne prijetnje takozvanog "fundamentalizma", čija je svrha, kako primjećuje profesor Parek, da se "zatvore vrata za ijtihad ili tumačenje". A šta je sa hinduizmom, čije samo načelo kastinske hijerarhije pobija suštinsku ideju moralne jednakosti, ali koji na modernost odgovara na razne alternativne načine u najvećoj liberalnoj demokratiji na svijetu, kako to ocrtava Parek? Može biti da ove doktrine stvarno predstavljaju predstražu jezika neravnopravnosti. Pa ipak, i one sve češće moraju da se nose s činjenicom da praktično svuda upravljači i intelektualci govore jezikom ljudskih prava - čak i oni koji obznanjuju specifičnost "azijskih vrijednosti" (Bauer i Bel /Bell/).
Stoga je krajem 20. vijeka profesor Sen mogao da napiše da, po svemu sudeći, "svaka normativna teorija društvenog uređenja, koja uopšte prođe probu vremena, zahtijeva jednakost nečega", kao alternativan način ostvarenja osnovne ideje duž preostalog dijela političkog spektra. Tako, na primjer, svi među sobom različiti politički filozofi o kojima raspravljaju Miler (Miller) i Deger (Dagger), uključujući tu na (jednakim) pravima utemeljene "libertere" kakav je Robert Nozik (Nozick), zahtijevaju jednakost, kaže Sen, "u nekom prostoru". Isto važi za sve utilitariste, za tržišnoljubni liberalizam Hajeka (Hayek) i teoretičare monetarizma i javnog izbora o kojima raspravlja profesor Parsons, te za sve različite konzervativne i demohrišćanske škole mišljenja koje razmatraju profesori O'Saliven i Kačalji (Caciagli).
Ljevičarske mislioce (i ljevicu desničarskih škola i pokreta) odlikuju, prije svega, blagonaklono tumačenje političkog i društvenog ideala jednakosti, i redistributivne i druge implikacije u vezi s realnim dejstvovanjem i politikom. Tako su ideju o "dolasku države blagostanja", koju ocrtava profesor Friden (Freeden), podsticali, naročito u Britaniji i Francuskoj, mislioci i političari koji su sebe shvatali kao primjenjivače klasičnih liberalnih načela na sve zahtjevnije "socijalno pitanje" - izbjegavajući nerede, ili čak revoluciju, unaprjeđujući stabilnost i koheziju kroz socijalnu pravdu, i, poslije 1917. godine, odgovarajući na izazov prisutnog rješenja realno postojećeg socijalizma rješenjima koja će podržati koliko i preobraziti kapitalizam.
Na ovaj su način u Britaniji mislili socijalni ili novi liberali (čije ideje sežu unazad do "Poglavlja o socijalizmu" Džona Stjuarta Mila /John Stuart Mill/ i misli T. Grina /Green/ da sloboda znači realnu priliku i mogućnost, a ne samo odsustvo zapreka), i odista je upečatljivo da se poslijeratna britanska država blagostanja u velikoj mjeri podigla na liberalnim vladama Askvita (Asquit) i Lojda Džordža (Lloyd George), te teorijama i programima Beveridža (Beveridge) i Kejnza (Keynes), koji su, riječima Skidelskog, "zagovarali i ljevicu i desnicu u isti mah", i čiji su liberalizam, kako profesor Parsons ispravno naglašava, odlikovali intelektualni elitizam i konzervativizam, i nesklonost da se javna politika neposredno upotrijebi za stvaranje veće jednakosti.
Drugi su vidjeli manje protivnosti između liberalnih pretpostavki i socijalističkih zaključaka. Tako Lionard Hobhaus (Leonard Hobhouse) u svom klasičnom iskazu o socijalnom liberalizmu ustvrđuje da "individualizam, kad se dohvati činjenica, poprilično odmiče putem socijalističkog načina mišljenja", podsjećajući time na gledište fabijanskog socijaliste Sidnija Olivijea (Sydney Olivier) da je socijalizam samo "individualizam racionalizovan, organizovan, zaokružen i pravičan" (Šo /Shaw/).
Isto slivanje ideja može da se nađe i drugdje, na primjer u Francuskoj s početka 20. vijeka, gdje se solidarizam ulio u žoresovsku i druge savremene struje socijalizma, pa čak i u Sjedinjenim Državama, gdje je socijalizam ostao mrtvorođen, u mišljenju Džona Djuija (John Dewey) i zagovornika Nju-dila. Tamo je, kako nas podsjeća profesor O'Saliven, negdje od tridesetih godina 20. vijeka, "liberalizam" počeo da znači ono što Evropljani razumiju kao socijaldemokratiju (mada, mora se dodati, u prilično razvodnjenom vidu). No, upravo su u Sjedinjenim Državama, kako se to vidi u poglavlju Milera i Degera, u okviru akademskog svijeta, takozvane "egalitarističke" ljevičarsko-liberalne teorije doživjele svoju najširu razradu u djelima, između ostalih, Džona Rolsa (John Rawls), prvenstveno, Ronalda Dvorkina (Dworkin), Majkla Volzera (Michael Walzer) i Amartje (Amartya) Sena (čija predstava o izjednačavanju "mogućnosti" vraća raspravu do T. Grina). Ironično je da su se ovi odmakli razvojni tokovi egalitarističke teorije vremenski podudarili s neviđenim i ubrzanim porastom nejednakosti u zemlji, van zemlje i širom svijeta.
Uvijek se vjerovalo da je "socijalizam", a njegove pristalice su ga tako i shvatale, jedan malo žešći i direktniji pogled na svijet, koji je suprotstavljen i "kapitalizmu" i "individualizmu". Obećavao je preobražavanje društva u nov socijalni poredak, čak jednu "novu civilizaciju" koja prevazilazi i kapitalizam i liberalnu demokratiju. Ali tu su se socijalisti suočili sa nerazrješivim čvorom. Šta je njihovo radikalnije tumačenje socijalnog ideala jednakosti podrazumijevalo za politički ideal civilne jednakosti? Drugim riječima, da li je socijalizam saglašljiv sa demokratijom? Još specifičnije, da li se on može dostići idući demokratskim, parlamentarnim putem?

Da li je ljevici potrebna protivteža desnice

Odgovor na prethodno pitanje - "dilema demokratskog socijalizma", kako ju je nazvao Piter Gej (Peter Gay) - bio je razlog, pokazuju poglavlja profesora Girija (Geary) i Hardinga, koji je suštinski razdvojio Drugu i Treću internacionalu. Istina je da se marksistička socijalistička tradicija, za razliku od liberalizma, nikada nije načelno opredjeljivala za politički ideal jednakih civilnih prava ili za ograničenu i predstavničku vlast. Boljševici su došli na vlast bez ikakve teorije vladavine i, kako pokazuje Harding, tokom cijelog sovjetskog perioda nije moglo biti nikakve rasprave o tome "kako da se nosioci moći stave pod nadzor, ograniče i učine odgovornima", da se i ne pominje "politika kao nadmetanje, otvoreno pretresanje alternativnih političkih ili ekonomskih strategija, ili javno obraćanje osobenim dijelovima biračkog tijela".
Etičko jezgro marksizma bilo je dostizanje slobode od klasnog tlačenja i kapitalističke eksploatacije, ali cilj socijalne jednakosti u komunizmu nije bio predmet razmišljanja, a nijesu to bila ni sporna pitanja distributivne pravde. U svojoj “Kritici Gotskog programa” Karl Marks je raspravu o takvim stvarima nazvao "prevaziđenim verbalnim tričarijama" i "ideološkim besmislicama", a Fridrih Engels je na sličan način s nipodaštavanjem gledao na razgovor o ravnopravnosti, koju je vidio kao "istorijski proizvod" lišen "vječne istine". Ukratko, marksističko poimanje društvene jednakosti nije bio utvrđen plan socijalne saradnje, vođene utvrđenim načelima raspodjele na kojima treba zasnovati kritiku postojećeg poretka, već je to prije bila vizija jednog svijeta oslobođenog onih okolnosti (nemaština, sukobljeni interesi, ljudska iracionalnost, sukobljene vrijednosti i ideali) koje prava i pravdu čine neophodnima - svijeta u kojem "sva vrela zajedničkog bogatstva teku obilnije", koji svojom potpunošću prevazilazi "uski vidik buržoaskog prava", i na čijem stegu stoji ispisano načelo "Svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama". Ova radikalno utopistična vizija društvene jednakosti odista je mogla da pobudi revolucionarni žar i odanost komunističkom cilju, ali nije imala ništa da ponudi onome ko je tragao za ispravljanjem nepravdi s ove strane buduće revolucije.
Opsežan društveno-politički ideal jednakosti, na koji se oslanja načelo ispravljanja nejednakosti, ima nekoliko krupnih implikacija: prvo, da postoji neki standard ispravnosti, ili protivčinjenični ideal naspram kojeg bi se realne manjkavosti i nejednakosti mogle sagledati kao nepravične te zrele za ispravljanje - jedna implicitna ili eksplicitna teorija pravde koja otjelovljuje viziju jednakosti; drugo, da zahvat egalitarističke brige obuhvata i one neopravdane manjkavosti i nejednakosti koje su formalno ili strukturno plod osobina političkog ili ekonomskog ili društvenog sistema, kao god i one koje su nasumične, idiosinkratične, biološki određene ili nenamjerne posljedice procesa koji se ne mogu kontrolisati; treće, da se za potvrdom ciljeva traga kroz sistematično naučno istraživanje; i, četvrto, da se, gdje god je to mogućno, one umanje, uklone ili nadoknade ljudskom intervencijom koja izlazi iz političke volje.
Sve ovo znači da je ljevica odana vjeri u važnost traganja za koherencijom kako u razumijevanju svijeta tako i u djejstvovanju u tom svijetu. Ona je, dakle, opredijeljena za jedno sagledanje šire slike, za povezivanje privatnih nevolja s javnim spornostima, za traženje opšteprimenljivih načela tumačenja koja objašnjavaju društvene mehanizme, i za koncept socijalne pravde koja nije samo lokalna.
Prema ovom posljednjem, pravda može da se vidi kao skup sjedinjujućih i sveobuhvatajućih načela (kao kod Rolsa), ili kao nešto što pokriva množinu sfera društvenog života, ali i u ovom drugom slučaju socijalnu nepravdu čine kumulativne neravnopravnosti, prevlast jedne sfere nad drugom, kao kad "bogatstvo prigrabe sebi jaki, čast koljenovići, javne službe dobro obrazovani" (Volzer). Ljevica često ima u vidu i koherenciju u vremenu, sagledajući svoju zamisao kao dio neke šire priče o stvarnom ili bar mogućnom napretku: kao jednu obuhvatnu naraciju o kumulativnim osvajanjima i povlačenjima, ponekad ispričanu vojničkim metaforama (kao kod Hobsboma). Ako ništa drugo, vjeruje ona, napredak u popravljanju stvari svuda je bolji od nazadovanja.
Projekat ljevice, takođe, u sebi sadrži i praksu društvene kritike, jer je opredijeljena za to da se ustanove i prakse, i vjerovanja koja ih podržavaju, izlažu provjeri pravdoljubive, razborite rasprave. Zato je univerzalistična na nekoliko načina. Njena opredijeljenost za društvenu kritiku obavezuje je da izloži razloge, koje svako, poslije odgovarajućeg premišljanja, može da prihvati, umjesto da samo predočava interese svojih pristalica ili podržava njihova opredjeljenja - razloge koje građani mogu i sami jedan drugom javno da ponude i prihvate kao ubjedljive, nezavisno od svojih pojedinačnih interesa i opredjeljenja. Drugo, stanovište sa kojeg se kritikuje je spoljašnje: to je kritika onoga što radi neko od nas ali u smislu jednog šireg "mi". Treće, dinamika načela ispravljanja po suštini je neograničena, u dva smisla: prirodno se kreće od, recimo, političkih preko ekonomskih i obrazovnih do kulturnih nejednakosti, i od, recimo, statusa preko klase i rase do roda kao njihove osnove, ali je isto tako implicitno kosmopolitska, idući od neravnopravnosti unutar jedne nacionalne države do neravnopravnosti u svjetskim razmjerama. Ako bi se rektifikacija izvodila samo u okviru nacionalne države, koje bi opravdanje moglo da se nađe za nepravičnu raspodjelu globalnih resursa?
Ovako shvaćenoj ljevici prigovara se da "sugeriše sopstvene granice". Ona, navodno, "ne zahtijeva nikakvu opštu teoriju alternativnog društva, i prihvata potrebu postojanja desnice kao sopstvene trajne protivteže". Prema ovom shvatanju, vrijednosti ljevice i desnice su "uvijek relativne", i "'ljevica' bi mogla da opstane i unutar totalno kapitalističkog sistema, koji stoji nadesno od svega što se danas smatra centrom". A i nevoljno "daje zalogu neprijatelju": prema takvom shvatanju, "plet društva uvijek je izatkan udesno: ljevica tu može samo da tkanicu rasteže ili krpi" (Anderson).
Ali, ograničenja na koja se ovdje ukazuje, ako i postoje, nametnuta su realnošću, ona nijesu prirođena datoj zamisli. Bitno je pitanje da li postoji, ili ne postoji, nekakva poznata alternativa kapitalizmu koja je istovremeno izvodljiva i životno sposobna, i nudi veću jednakost nego najegalitarnije realno kapitalističko društvo. Da je tako, onda bi ljevica, ili njen dio, kako je ovdje shvaćena, već imala o tome nekakvu teoriju, i upinjala se da je provede u život. Drugo je pitanje da li je ljevici potrebna protivteža desnice. Svjedočanstvo istorije ovdje sugeriše da rektifikacija zahtijeva parnost: gdje ljevica zauzima cio politički prostor, podriva sopstveni projekat. Treće je pitanje da li ljevica budućnosti, možda, neće ležati nadesno od sadašnjega centra. No, prema ponuđenom shvatanju, mjesto na kojem će se ljevica nalaziti zavisiće ne od ideje popravljanja nejednakosti već od mogućnosti popravljanja koje će donijeti budućnost.
Ovdje sam se usredsrijedio na smisao ljevice uz pretpostavku da istorija desnice može da se sagleda dijelom kao reaktivna: da se ona "pogodno može shvatiti kao skup raznih odziva na ljevicu" (Itvel /Eatwell/ i O'Saliven). Još preciznije, u stanju smo da, u skladu s ponuđenim tumačenjem, identifikujemo više ljevica i odgovarajućih desnica cijelim tokom 19. i 20. vijeka.

Kako predlaže Hobsbom, okvirno se mogu razlikovati tri ljevice. Prva ljevica je bila umjerena, mаda voljna da u stremljenju sopstvenim političkim ciljevima mobiliše mase: ona se borila da "prevaziđe monarhističku, apsolutističku i aristokratsku vladavinu u korist buržoaskih ustanova liberalne i ustavne vladavine" i, uopšte uzev, bila stranka "promjene i napretka". Druga ljevica okrenula se klasnoj borbi i obrazovala oko sebe radničke pokrete i socijalističke partije 19. vijeka; najprije u savezništvu s prvom ljevicom, prihvatala je njene ciljeve i zalagala se za građanska prava i političku demokratiju, ali se sve više od nje udaljavala, da bi se, potom, borila za javno vlasništvo i planiranje privrede, pravo svih na rad i socijalna prava (mada je u Sjedinjenim Državama, gdje nije postojao nezavisan radnički pokret, ostala u velikoj mjeri nerazvijena i svedena na okvire Demokratske stranke).
Ovu drugu ljevicu razjedinila je Ruska revolucija. U obliku socijaldemokratije ona je uspjela da u najvećem dijelu Evrope ostvari program prve ljevice, ne samo opšte pravo glasa, da se izbori za socijalna prava i osnivanje sistema socijalnog staranja, i to najopsežnije u Skandinaviji (mada su u nekim zemljama ove ustanove proistekle i iz truda liberalnih i katoličkih pokreta i partija). Ova umjerena reformistička ljevica vjerovala je u ono što je K. A. R. Krosland nazvao “budućnost socijalizma”. "Socijalizam je... kroz jedno nejasno definisano uvjerenje izražavao takvo viđenje postkapitalističkog društva u kojem će se javno vlasništvo i javna uprava vremenom razviti u nešto veće i nešto novo" (Hobsbom). Njeno "zlatno doba", između 1945. i sedamdesetih godina 20. vijeka, vidjelo je kako se - kroz javno vlasništvo, fiskalne i monetarne mjere i korporativnu ekonomsku politiku - snažno i obimno, mаda neravnomjerno, širi uspjeh u obezbjeđenju preraspodjele velikih razmjera, uvođenju ustanova socijalnog staranja, javnih službi i pune zaposlenosti, sve to na temelju uslova koji su bili povoljni po ekonomski rast.
Kraj ove faze oglasila je naftna kriza 1973. godine, koja je ukazivala da će globalizovana ekonomija sve jače djelovati na sužavanje djelatnog prostora socijalne demokratije unutar nacionalnih granica. Najuspješnije socijaldemokratske zemlje, prije svega Švedska i Norveška, od sredine osamdesetih primijetno su usporile rast. Podjednako su bili značajni sve jasnije saznanje da je postojanje komandnog socijalizma nemogućno, i konačan raspad cjelokupnog sovjetskog komunističkog sistema, što je svijet lišilo čak i neuspješne alternative kapitalizmu. Ne raspolažući modelom realno ostvarljive alternative takve vrste, suočena s talasom političkog i ekonomskog neoliberalizma, koji je preplavio svijet u posljednjim decenijama 20. vijeka i vrlo primjetnom nevoljnošću poreskih obveznika da finansiraju preraspodjelu i javna dobra, druga ljevica je postala samo oslabljena konzervativna snaga koja brani nekadašnje socijaldemokratske tekovine od naleta i intelektualaca i birača.
Hobsbom zapaža da nekakva treća ljevica nastaje šezdesetih godina, ali ta je ljevica bila lišena biračke baze i predstavljala je usamljen projekat. Činila ju je više jednoznačnih pokreta kao što su ženski, antirasistički i ekološki pokret, društveni pokreti koji pripadaju onome što će se zvati "politika identiteta", i razni međunarodno usmjereni pokreti od antinuklearnih kampanja i pokreta protiv rata u Vijetnamu, do nabujalog mnoštva pokreta i organizacija koji vode borbu za ljudska prava i, pri kraju vijeka, protiv "globalizacije". Sve ovo djelanje, prema Hobsbomovom viđenju, pripada nečemu što bi se moglo nazvati "lijevi kontinuitet".
Ova treća ljevica, obeshrabreno piše Hobsbom, "nije posebno važna politički, i ugled joj uglavnom diže kriza tradicionalne političke ljevice". Da li je Hobsbom u pravu?
Nema sumnje da je njena koherencija oslabila, mаda se sasvim možemo zapitati u kojoj mjeri i koherencija koju vidimo u prošlosti nije samo unazadna iluzija. Koliko je u početku uopšte izgledalo jasno da će se društveni pokreti prošlosti ujediniti? Zar nema šta da se kaže o potiskivanju i potčinjavanju nesaglasnih programa unutar hijerarhičnih i isključivih struktura?
Ovako ili onako, ljevica se rasparčala. Više ne postoji nijedan politički pokret, ili partija, nacionalni ili internacionalni, koji u svom programu obuhvata prepoznatljivo ljevičarske probleme i vojuju unutar jednog sveobuhvatnog idejnog okvira. No, ovakvo se stanje često shvata kao poželjno: savremenoj ljevici, kaže se, potreban je pluralističan program, otjelovljen u različitim pokretima, i mrežast oblik organizovanosti koji obećava ravnopravnije i demokratičnije vidove participacije nego stare hijerarhične forme, omogućujući različitim, jednoznačnim i geografski rasutim pokretima da se za veću jednakost bore lokalno i globalno.
Ova rasparčanost ide i horizontalno, preko problemskih polja, i vertikalno, kroz vrijeme. Nije više vjerovatno da ćemo različite ljevičarske ciljeve naći podvedene pod jedan širi, obuhvatan društveno-politički plan. Tako, na primjer, neka od pomenutih spornih pitanja, najprije ona značajna za ekološku politiku, kako pokazuje poglavlje profesora Bola, ne poklapaju se s antropocentričnim spektrom ljevice i desnice, već ga sijeku pod pravim uglom. Različite politike i programi novih društvenih pokreta čak mogu da dovedu do zamjena i nedoumica kao kad politika, blagonaklona prema životnoj sredini, ošteti ljude nedovoljnih mogućnosti, ili kad na identitetu zasnovana pozitivna diskriminacija naruši meritokratsko odabiranje ili kada se poštovanje patrijarhalnih religija ili etničkih zajednica sukobi sa rodnom ravnopravnošću.
U suočenju s ovakvim sukobima ne nastaje nikakva zajednička rasprava o političkim prioritetima kojom bi se ti sukobi riješili. A ovo je bila i suština prigovora koji je treća ljevica upućivala drugoj ljevici, kritikujući je zbog hijerarhičnog, patrijarhalnog i materijalističnog gledanja na stvari, ukazujući na neopravdane neravnopravnosti roda, rase, etničnosti i tako dalje, koje je ova zapostavljala ili potcjenjivala. U ovom smislu, krizu druge ljevice dijelom je izazvala i treća ljevica.
Gledajući u dimenziji vremena, nije više vjerovatno da se takvi pokreti mogu sagledati kao dijelovi jedne šire priče o društvenom i političkom napretku - bila to marksistička ili srodna priča o klasnoj borbi koja vodi do budućeg besklasnog društva, ili socijaldemokratska priča o snaženju građanstva koja kumulativno teče od civilnih preko političkih do sve dubljih i širih društvenih i ekonomskih osvojenih prava (vidjeti Maršala /Marshall/). Otud vidimo, kaže profesor Belami, kako na sve strane nastaju novi socijalni i protestni pokreti koji su sve manje skloni partijskoj politici i sve manje za nju vezani, a za koje se građani sve manje i manje zanimaju.
Postmodernistička teorija, prema opisu Pitera Djuza (Peter Dews), u posljednjim decenijama 20. vijeka izražavala je i podržavala široko prisutnu skeptičnost u odnosu na "velike naracije", otjelovljene u ljevičarsko-partijskoj politici prošlosti - na "veličajne šeme istorijskog napretka koje proizlaze iz prosvijećenosti". Ponekad su zagovornici ovih pojedinačnih pokreta skloni da usvoje partikularistično, čak relativistično gledište - pojava koju postmodernizam ohrabruje. Ovakvi sljedbenici politike identiteta odustaju od traganja za onim što profesor Džon Tali (John Tully) zove "sporazum o normama intersubjektivnog prepoznavanja" na temelju javnih, opšteprihvatljivih ili "zajedničkih" razloga, smatrajući da su svi razlozi "unutrašnji" u odnosu na kulture o kojima je riječ, te da je sam pojam univerzalnosti etnocentričan.
Iz navedenih razloga, ovakva vrsta razmišljanja neprijateljska je prema samom pojmu ljevice. Prihvatajući nekoherentnost misli, ona može samo da podstakne proces rasparčavanja.

Treća ljevica - međunarodno orijentisani pokreti

Da li to sve znači da novi društveni pokreti "nijesu preterano važni politički"? Prije svega, mnogi od njih i nijesu tako novi. Feminizam 20. vijeka, kako izvanredno pokazuje Sjuzan Džejms (Susan James), predstavlja dugu priču koja je, počinjući od borbe protiv potčinjenosti žena u liberalnim ustanovama, u braku i porodici, dovela do šireg osporavanja rodnih odnosa i uzroka tlačenja žena, te do usredsređivanja na raznovrsne oblike života žena u raznim okolnostima i iskustvima.
Slično tome, profesor Martin Sidel (Ceadel) jasno prati porijeklo apsolutističkih i reformističkih antiratnih pokreta, sve do izvora pacifizma i pacifizma i opisuje njihovu potonju sudbinu, a priča profesora Bola o politici zelenih ide unazad do Rusoa i ranog Marksa. Međutim, s druge strane, nijedna procjena važnosti "treće ljevice" ne može da prođe bez izvjesnog pominjanja njenih postignuća.
Ako se osvrnu na tok 20. vijeka, feministkinje i antirasistički aktivisti, i u razvijenom svijetu i u dijelovima svijeta u razvoju, mogu da zapaze ogroman napredak u normativnim određenjima (šta je dolično da se govori), u donošenju i primjeni zakona, u većoj pristupačnosti realnih prilika za karijeru i životni stil - uporedo s područjima nazadovanja i neuspjeha, i velikim spiskom neobavljenih poslova. Ideje ekologa stekle su uticaj na javne poslove tek u posljednjim decenijama 20. vijeka, ali i oni mogu da zabilježe značajno djejstvo na javnu svijest o međusobnoj povezanosti kriza koje nabraja profesor Bol, svijest koja mobiliše aktiviste i u sve većoj mjeri ulazi u proračune javne i privatne praktične politike.
Uspjesi politika identiteta mogu da se procijene s manje neposrednosti, dijelom zbog raznovrsnosti identiteta o kojima je riječ, dijelom zato što može biti sporno šta se smatra uspjehom (da li je zahtjev svake grupe za priznanjem podjednako opravdan, pa je, stoga, pravično i zadovoljenje tog zahtjeva?) Nema sumnje da je diskriminacija na osnovu seksualnog opredjeljenja značajno opala u nekolikim zapadnim zemljama na ravni normi, zakona i ponašanja.
Što se tiče zadovoljavanja zahtjeva nacionalnih manjina i etničkih grupa, priča je neujednačena. Istorijski gledano, liberalna tradicija je podmirila manjinska prava, i shvatanja unutar te tradicije variraju "od snažne podrške, do duboke zabrinutosti", dok je socijalistička tradicija prema njima bila odbojna (Kimlika /Kymlicka/). Pa ipak, sve do samog kraja, 20. vijek je znao za etnički zasnovane progone i tlačenja širom planete. U sve više multikulturalnim društvenim zajednicama zapadnog tipa koje su iskusile nalete masovne imigracije, društvene norme, zakonodavstvo i običajno ponašanje odgovorili su na ovaj sve vidniji izazov načelu rektifikacije na različite načine i s različitom mjerom uspjeha.
Sve veći uspjeh ekstremne desnice u velikom dijelu Evrope označava relativan neuspjeh ljevice na ovom polju.
No, najdinamičniji dio treće ljevice krajem 20. vijeka činili su međunarodno orijentisani pokreti. Njihova postignuća leže na različitim ravnima: značajan globalni prodor rasprave o ljudskim pravima, unaprjeđenje međunarodnog krivičnog prava, uključujući tu osnivanje i uspješno djejstvovanje međunarodnih sudova za ratne zločine, umnožavanje preduzimljivih nevladinih organizacija u ovoj oblasti i sve veća čujnost protestnih pokreta koji skreću pažnju na globalne nejednakosti, na siromaštvo i dugove trećeg svijeta i njihove uzroke.
Prerano je da se takva postignuća nazovu uspjehom, ali ona primjerom potvrđuju načelo ispravljanja na djelu, kao što to čini i prethodno nabrajanje; sve to teško može da se nazove "ne osobito važnim politički".

ŠTA JE DESNICA?

Razvojne faze desnice, koje su slijedile jedna za drugom, mogu da se shvate kao odziv na takve faze na ljevici, te međudjejstvene s njima. Itvel (Eatwell) i O'Saliven su (1989) prikladno razabrali pet takvih otjelovljenja desnice (ocrtanih u poglavlju profesora O'Salivena) na način koji upotpunjuje ovdje ponuđenu analizu.
Prvu, "reakcionarnu desnicu", činili su istinski reakcionari i njihovi sljedbenici koji su, bukvalno, reagovali na Francusku revoluciju i njene posljedice. Nadahnuta teokratskim i autoritarnim misliocima kao što su Žozef de Mestr (Joseph de Maistre) i Luj de Bonal (Louis de Bonald), ova desnica je osuđivala individualizam, tržište i prosvijećenošću nadahnut pojam razuma kao opasno anarhične i zahtijevala povratak na idealizovanu prošlost hijerarhije i reda. Opstala je, sve slabija i slabija, tokom 19. vijeka sve do početka 20. u idejama mislilaca kao što su Ipolit Ten (Hippolyte Taine) i Šarl Moras (Charles Maurras) (mada je, kako pokazuje Sternel, to bio jedan od izvora fašizma), i danas još uvijek opstojava u strujama unutar Katoličke crkve.
Druga, "umjerena" desnica bila je daleko dugovečnija i u sebi složena. Predak joj je Edmund Berk (Burke), ali i takvi liberali kao što su Benžamen Konstan (Benjamin Constant) i Aleksis de Tokvil (Alexis de Tocqueville): njena su gesla "ograničena vladavina", "ravnoteža", "pragmatizam" i opšta podozrivost prema apstraktnim načelima u politici. Njena autoritarnija strana ogleda se u onome što profesor Pejn (Payne) naziva "umjerena autoritarna desnica ranog dvadesetog vijeka u Evropi" i onome što profesor Kačalji u svom poglavlju opisuje kao dvostrukost porijekla, koje ide od "traganja za jednim kontrolisanijim, elitističnim i autoritarnim liberalizmom, i od katoličkog korporativizma". Ova vrsta desnice opire se, riječima Rodžera Skrutona (Roger Scruton), onim kolektivnim ciljevima - slobodi, jednakosti i bratstvu - čija vrsna jasnost izlazi iz njihove apstraktnosti, i koji se nikada ne mogu prevesti u realnost bez uništavanja plodova istorijskog kompromisa.
Desnica je, isto tako, sumnjičava i prema projektima koji zahtijevaju obimnu intervenciju države, zato što više cijeni društvo. Poštuje one ustanove kao što su svojina, religija i zakon, koje nastaju spontano iz društvenog impulsa i u kojima se korijene odgovornost, poštovanje i autoritet.
No, vjerna svojoj pragmatičnosti, ona je na izazove prve i druge ljevice odgovorila selektivnim podržavanjem, povremeno prihvatanjem njihovih postignuća i ostvarenja, mаda idući za tim da umjeri, osujeti i gdje je mogućno obrne dejstvo njihove politike, osporavajući im programe i načela.
Uspon treće, "radikalne" desnice početkom 20. vijeka, na koji takođe ukazuje poglavlje profesora Pejna, obilježava onaj trenutak kada je desnica postala aktivistički pokret promjene, odgovarajući na uspon socijalizma sopstvenom potragom za spasenjem kroz politiku koja će ostvariti jednu "agresivnu i romantičnu viziju nacionalizma" (Itvel i O'Saliven). Pod uticajem mislilaca kao što su Žorž (Georges) Sorel i Ernst Jinger, ona je odigrala ulogu jednog od izvora fašizma, ali su isto tako postojali i oblici desničarskog radikalizma, kako Pejn primjećuje, koji su se svojim društvenim elitizmom, vjernošću postojećoj hijerarhiji i oslanjanjem na religiju potpuno razlikovali od revolucionarne ubojitosti i kulturnog modernizma fašizma. Svoj vrhunac doživjela je između dva rata, da bi nestala s porazom nacizma.
Četvrta kategorija "ekstremne" desnice obuhvata političke pokrete i partije koji su neprijateljski raspoloženi i prema ljevici i prema konzervativnim partijama centra, i koji su nacionalistični, ponekad lokalistični, protivuseljenički i (u početnoj mjeri, mаda rijetko izričito) rasistični po ideologiji. S ovim su organizacijama labavo povezani intelektualci sa nouvelle droite u Francuskoj i sa nuova destra u Italiji, koje profesor O'Saliven opisuje kao "radikalne konzervativce iz vremena poslije II svjetskog rata".

Postoji li koherentan plan o ispravljanju nejednakosti

Mada su je intelektualci-sunarodnici u velikoj mjeri osuđivali, ova vrsta politike je u posljednjim decenijama 20. vijeka postala znatno uticajnija i privlačnija za birače širom velikog dijela Evrope, a naročito u Austriji, Danskoj, Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj i Italiji. Vođen više političkom propagandom nego intelektualnim premišljanjem, ovaj ogranak desnice je krajem 20. vijeka postao sastavni dio politike u pomenutim zemljama, a u nekima od njih osvojio i položaje u vladi.
Konačno, postoji nova, proaktivna i utopistična "neoliberalna" desnica, čija je sve jača hegemonistična ideologija zahvatila svijet u posljednjem dijelu 20. vijeka, s usponom Ronalda Regana (Reagan) i Margaret Tačer (Thatcher), i promijenila parametre u čijem okviru dejstvuju sve vlade, uključujući tu i one za koje se smatra da stoje na lijevom centru. Ona predstavlja krajnji oblik preobražaja desnice u pokret koji zagovara inovativno prestrojavanje društva kroz potržišnjenje najširih razmjera, komercijalizovanje javnih službi, deregulaciju i privatizaciju, uz očuvanje izvjesnih tradicionalnijih sklonosti desnice, prije svega prema patriotizmu, elitizmu i snažnoj vezanosti za red i zakon. Za razliku od treće ljevice, ova posljednja i najdinamičnija verzija desnice uspjela je da u zamašnoj mjeri spoji različite i protivrječne programe unutar sveobuhvatnog neoliberalnog idejnog okvira. Svoje intelektualno nadahnuće ona crpi iz austrijske ekonomije i misli liberterskih filozofa i sociologa, koji smatraju da su svi ljevičarski planovi o ispravljanju nejednakosti osuđeni da budu ili jalovi ili kontraproduktivni ili razorni po druge dragocjene vrijednosti.

OSTAJU MNOGA PITANJA

Da li je, onda, ova najnovija desnica preovladala? Krajem 20. vijeka bilo je očito da žestoka, uporna podvlašćenost i prikraćenost u nekoliko dimenzija postoje i u razvijenom svijetu i u svijetu u razvoju, kao i u odnosima između njih. U Sjedinjenim Državama, 11,5 postotaka stanovništva, dakle neka 32 miliona ljudi, uključujući tu 20 odsto sve djece, živjelo je u apsolutnom siromaštvu, dok je nekih 40 miliona ljudi bilo bez zdravstvenog osiguranja. Postojalo je već 20-ak miliona nezaposlenih samo u Zapadnoj Evropi, bez ikakvih izgleda da se vrate na stalan posao. Postojalo je opšte uvjerenje da su odbojnost prema porezu i takozvana "kultura zadovoljnosti" većine onih koji glasaju u ogromnoj mjeri lišili fiskalnu politiku njenih progresivnih ili egalitarističnih potencijala, i u Sjedinjenim Državama i, sve više, širom Zapadne Evrope.
Što se tiče globalne nejednakosti, dobro će doći jedna opaska Bobija: "Valja samo pomjeriti pažnju sa društvenih problema u pojedinačnim zemljama, u kojima je u posljednjem vijeku nastao socijalizam, na međunarodne socijalne probleme, pa shvatiti da ljevica ne samo što nije dovršila svoj zadatak, već taj zadatak jedva da je i započela".6
U isto vrijeme, iznose se sve novi i novi razlozi za odbacivanje starih mapa i karata. Tako Fransis Fukujama (Francis Fukuyama), obznanjujući "kraj istorije", proglašava liberalnu demokratiju ("najbolje mogućno rješenje ljudskog problema") za okvir našeg "postistorijskog svijeta", u kojem će "glavna pitanja biti ekonomska, poput unaprjeđenja konkurentnosti i inovativnosti, savladavanja unutrašnjeg i spoljašnjeg deficita, održanja pune zaposlenosti, saradničkog rješavanja ozbiljnih ekoloških pitanja, i tome slično". Prema ovom gledištu, ako "ljevica" i preživi, neće preživjeti kao integralni dio datog sistema, već kao relativno beznačajna opasnost po taj sistem, u vidu zahtjeva za priznanjem.
Čini se da liberalne kapitalističke zemlje sve više, kroz razne "procese izjednačavanja", uklanjaju one nejednakosti koje se ne mogu pripisati prirodi ili ekonomski nužnoj podjeli rada: one od njih koje ostanu biće nužne i neuklonjive, "vezane prije za prirodu stvari, nego za volju čovjeka" (Fukujama).
Drugi tvrde da sama složenost društva čini politiku staroga stila anahroničnom: svjedoci smo sve veće paralize "političkog tržišta, koje marginalizuje sva nesaglasna očekivanja, i stranačko nadmetanje lišava sposobnosti za novačenje pred sve većom složenošću i nepostojanošću socijalnog okruženja".
A mnogi su se posljednjih decenija 20. vijeka počeli usredsređivati na globalizaciju kao najveći problem; na nastajanje globalnog ekonomskog sistema koji se proteže preko i izvan nadzora svake pojedinačne (čak i dominantne) države; na širenje mreže transnacionalnih veza i komunikacija, na koju pojedinačne države imaju ograničen uticaj; na ogroman rast međunarodnih organizacija i struktura koje mogu da ograniče opseg djelovanja i najmoćnijih država, te razvoj globalnog vojnog poretka i stvaranje sredstava za "totalno" ratovanje kao trajnih obilježja savremenog svijeta koja mogu smanjiti opseg političkog djelovanja dostupnog vladama i građanima (Held).
Da li to, onda, više ne postoji nijedan koherentan ljevičarski plan o ispravljanju nejednakosti, već samo kontinuum nekoordinisanih i pokadšto protivrječnih jednoznačnih pokreta i borbi? Ili je u pravu Antoni Gidens kad vidi kako ljevicu, ili bar lijevi centar, pokriva jedan koherentan popravljački projekat, prožet osobitim, samosvojnim vrijednostima, koji čini jedinu praktičnu alternativu planu neoliberalne desnice?
Da li je "socijalizam" podesan naziv za lijevi odsječak političkog spektra? Da li se još može uzeti da on označava ostvarljiv i životno sposoban društveno-ekonomski sistem koji predstavlja alternativu kapitalizmu i ima izgleda da ga zamijeni? Ili je kapitalizam dovoljno prilagodljiv i mnogoznačan da ovu pretpostavku učini suvišnom? Da li je Kejnz, poslije svega, imao pravo kada je, prema riječima profesora Parsonsa, mislio da liberalna demokratija i kapitalizam "sadrže mnoge mogućnosti", i da li među ovima ima išta slično socijalizmu?
Da li je privatno vlasništvo u spoju sa tržišnom alokacijom nešto neusaglašljivo s egalitarističkim idealima? Gdje su tržište i privatizacija pogodni, a gdje se sukobljavaju sa zahtjevima socijalnih prava građana? Da li smo iscrpili mogućnosti združivanja ovih načela? Čak i ako profesor Gudin (Goodin) ima pravo kad kaže da je "tradicionalna univerzalistička 'od kolijevke, pa do groba' država blagostanja... politički mrtva za doglednu budućnost", postoje, kako sam dokumentuje, nekoliki putevi da se o socijalnom osiguranju, socijalnoj pomoći i materijalnoj preraspodjeli razmišlja na nov način, kakav se može naći u savremenim državama blagostanja novoga tipa.
U Skandinaviji je socijaldemokratski model za svojih najuspješnijih dana (i potom) značajno uspijevao da ispravi nejednakosti u nekoliko pravaca (da navedemo samo jedan - skoro niko nije ostajao siromah poslije poreza i transfera). Ovaj model počeo je da podbacuje osamdesetih godina, s krajem centralizovanog ugovaranja i odlaskom socijaldemokratske vlade. Da li je, onda, socijaldemokratiji došao kraj, u svakom prepoznatljivom vidu?
Da li su je oslabile prije svega prirođene unutrašnje manjkavosti (kao što su prekomjerna i nedjelotvorna pravna regulativa i vladino intervenisanje, neodrživi univerzalistični programi društvenog staranja, visoke marginalne poreske stope koje su izazvale odliv kapitala i nestabilnost nadnica, podrivajući time centralizovano ugovaranje plata), ili spoljašnji činioci (promjena klasne strukture, primijetno opadanje manuelne radne snage, i djejstvo rasta međunarodne konkurencije)? U kojoj su mjeri ove manjkavosti nepremostive? Da li socijaldemokratija, ipak, ima budućnost u nekom prikladno modifikovanom obliku, uprkos mnogostrukim zaprekama koje nosi globalizacija, možda u kontekstu koji je veći ili manji od nacionalne države?
Na kraju 20. vijeka nijedno od ovih pitanja nije dobilo jasan odgovor. A, nije ga ni moglo dobiti.

###
6_Prema Džejmsu Galbrajtu (James K. Galbraith), "Tokom decenija koje su se sticajem okolnosti poklopile s usponom neoliberalne ideologije, sa slomom nacionalnih suvereniteta, i s okončanjem kejnzovske politike u globalnoj dužničkoj krizi s početka osamdesetih, nejednakost je digla glavu širom svijeta".