|
|
|
|
Snežana Sekulić: KULTURNA POLITIKA U CRNOJ GORI POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA ...Književno stvaralaštvo u periodu od 1945-1948. godine bilo je prožeto poslijeratnim dešavanjima na prostorima tadašnje Jugoslavije i Crne Gore. Poezija je bila ogledalo i usklik Narodnooslobodilačkom ratu, a od 1948. godine više obojena Staljinovom dominacijom i ruskom književnošću. Franjo Kralj sa pjesmom "Staljin" kao da nesvjesno uvodi poeziju u neke nove tokove, potpuno jasne, ali stereotipne. Drugi motiv poetskih stvaralaca je bio Drugi svjetski rat i ratne strahote prezentovane lirski u pjesmi Desanke Maksimović "Dječija vitica u Osjenčinu". Krsto Krivokapić je u pjesmi "Prokletije" opjevao brigadu i njihove žrtve. Slična tema je i u pjesmama Božidarke Ristić "Kroz Goliju februara 1942" i "Drugarice". Treći motiv, poslijeratna izgradnja realno i lirski je sročena u poemi o pruzi Radmila Stijenskog "Nikšić - Podgorica". Soc-realističke teme poslijeratnih dešavanja SOC-REALISTIČKE TEME Godina 1948. je pored navedenih tipičnih motiva u poeziji bila vrlo rijetko ali prepoznatljivo obojena i ljubavnim tananim osjećanjima. Radoslav Rotković pjesmama "Noć u baraci", "Pjesma o svojoj kosi" unosi nova raspoloženja, kad čitaocu nudi san vojnikove ljubavi. Poeme Mihaila Lalića "Pod ranama", Mirka Banjevića "Zastava na stijeni" su najljepši opisi ljubavnog osjećaja jednog partizana koji u strahotama rata, ipak misli na dragu koja mu daje snagu da izdrži. Poletne i radne pjesme su ispjevali Aleksandar Ivanović "Ljetnji oblaci", "Vjetar"; Veselin Đuranović "Iz pjesama o pruzi"; Mihailo Vuković "Pjesma", "Ulica slobode"; Aleksandar Ivanović "Nad srušenom kućom u Titogradu". Poezija Vukajla Kukalja i Radonje Vešovića u pjesmama "Pismo mojim đacima", i "Uspomena iz djetinjstva" kao da nagovještava moguće nove tendencije u poslijeratnoj poeziji. Prozno stvaralaštvo 1945-1948. godine je prožeto soc-realističkim temama poslijeratnih dešavanja. Mihailo Gazivoda sa pripovijetkama "Otac i sin", "Cipele" je opisao socijalno stanje ljudi iz rata. Isti motiv su u svojim pripovjetkama i romanima napisali Radovan Zogović "Na poprištu", Radmilo Stijenski "Ognjište". Ratni motiv je bio izražen i u romanima Ratka Đurovića "Zemlja", Đorđa Lopičića "Iz davnina", Bogdana Čiplića "Običan slučaj" gdje su realno opisani junaci i neprijatelji, kao i crnogorski krš kao simbol trajanja. Književno stvaralaštvo 1948. godine obilovalo je raznim kritikama i tumačenjima. Takav doprinos dao je Mirko Barjaktarević u tumačenju nekih Njegoševih stihova. Na primjer, tumačenje da iz navedenih Njegoševih stihova kapa uistinu označava čovjeka i njegovo dostojanstvo. I Njegoš je 1837. godine dao čin perjaničkog kapetana Nikoli Kaluđeroviću i naredio mu da razda perjaničke kape perjanicima. Lijepo poređenje tadašnjih perjanika sa partizanima II svjetskog rata odiše tumačenjem Barjaktarevića Njegoševih stihova. Studija ruskog akademika "Novo učenje o jeziku" I.I. Mešćaninova koju je preveo sa ruskog Milija Stanić ukazuje da je tadašnja naučna teorija o jeziku ponikla na osnovu marksističke metodologije. Proučavanje jezika sa formalne strane bilo je potrebno objasniti utvrđivanjem socijalnog značenja jezičkog oblika i njegove funkcionalne uslovljenosti oslonjenog na istorijski materijalizam. KOMISIJA ZA SAKUPLJANJE PJESAMA U toj studiji se pominje da je to pitanje pokrenuo akademik Nikolaj Jakovljević MAR. Ta studija je dokaz koliko je ruska tj. sovjetska kultura imala odjeka na prostorima tadašnje Jugoslavije i Crne Gore. Književni zapis "Iz nove Albanije", Janka Đanovića. Citat: "Ovdašnja prvomajska proslava sve je oduševila. Na njoj je došao do izražaja stvaralački elan nove Albanije. Pred hotelom ‘Dajti’ na širokom bulevaru na tribini je srdačno i neumorno pozdravljao građane Enver Hodža, a pored njega slike Marksa, Lenjina, Staljina, Tita, Dimitrova i Enver-Hodže". Pomenute 1948. godine formirana je Uprava Saveza književnika Jugoslavije u kojoj su bili najpoznatiji jugoslovenski književnici. Ta komisija je bila aktivna u Crnoj Gori. Želeći da ubrza sakupljanje narodne poezije o njemačko-fašističkoj okupaciji i narodno oslobodilačkom ratu, kao i da neposredno pomogne ljudima iz naroda koji sastavljaju guslarske ili lirske pjesme o okupaciji i oslobodilačkom ratu, uprava Saveza književnika Jugoslavije obrazovala je posebnu Komisiju za sakupljanje narodnih pjesama o narodnooslobodilačkoj borbi. Komisiju su sačinjavali: Veljko Petrović, Boris Ziherl, Radovan Zogović, Skender Kulenović, Vlado Maleski, Milorad Panić i Ivo Frol. Sekretar Komisije bio je Milorad Panić. ALMANAH O PRUZI U okviru književnog stvaralaštva od 1945-1948 izlazili su književni almanasi. Jedan od najpoznatijih je "Almanah omladinske pruge Nikšić - Titograd". U izdanju "Narodne knjige", a u zajedničkoj redakciji Zemaljskog odbora Narodnog fronta Crne Gore i Zemaljskog vijeća Narodne omladine Crne Gore, izašao je iz štampe početkom mjeseca avgusta 1948, Amlanah posvećen Omladinskoj pruzi Titograd - Nikšić. Karakter i namjena Almanaha je da bude dokumenat o toj pruzi, priručnik za buduća gradilišta kao uopštavanje iskustava i u isto vrijeme zbornik najboljih radova o pruzi. Zato je on donio članke o koji su govorili o ekonomskom političkom značaju te pruge, o pojedinim iskustvima, objektima, o toku radova, o savladanim teškoćama, o kulturno - prosvjetnom i fiskulturnom radu, reportaže o ljudima s pruge, literarne i likovne priloge, književne i likovne pokušaje graditelja i fotografije u vezi teksta. Almanah je obuhvatao dokumentarni materijal o pruzi: razne grafikone, table, statističke podatke o veličini radova, o broju i sastavu graditelja i o drugim rezultatima. Takođe je i donijet i materijal sa proslave puštanja te pruge u redovan saobraćaj. Književna aktivnost u Crnoj Gori 1948. godine je imala niz objektivnih teškoća koje datiraju iz vremena stare Jugoslavije, kada je naprednu i relativno dosta produktivnu književnost sputala i gušila cenzura. Te teškoće su postojale i u poslijeratnom književnom stvaralaštvu. Objektivne teškoće književnog stvaralaštva u Crnoj Gori nijesu samo postojale za vrijeme stare Jugoslavije, kada je tadašnju naprednu i relativno dosta produktivnu književnost kod nas sputavala i gušila cenzura na čelu čitavog niza smetnji, koje su bile proizvod djelovanja na široke narodne mase ugnjetačkog društvenog sistema. Naravno, razlozi za njih su objektivne prirode i objašnjavaju se sasvim drugim, novim uzrocima. PIŠU U BEOGRADU Dobar dio najboljih i najsavjesnijih snaga crnogorskog naroda, iz kojih su se mogli pojaviti i razviti književnici, poginuli su u toku oslobodilačkog rata protiv fašizma: među njima konkretno i nekoliko književnih imena, koja su već pokazala svoje velike mogućnosti (Radovan Vuković, Radosav Ljumović, Vukajlo Kukalj, Krsto Krivokapić, Đorđe Lopičić, dok o Nikoli Lopičiću nije bilo nikakvog traga), a drugi crnogorski književnici, dijelom afirmirani i izgrađeni prije rata, živjeli su u Beogradu (ako Milovana Đilasa ovdje izostavimo zbog njegove u drugom pogledu pokazane aktivnosti za vrijeme i poslije rata, tu su bili Radovan Zogović, Dušan Kostić, Mihailo Lalić, Đuza Radović i mlađi: Mihailo Ražnatović, Čedo Vuković, Mirko Vujačić, Olga Jovanović, P. Vešović i drugi). Tako, broj onih koji su živjeli i radili 1948. u Crnoj Gori sasvim je bio mali, ograničen, a na njima uglavnom je počivao teret da u svojoj republici daju nova književna ostvarenja, nastaviti započeti zamah napredne književnosti od prije rata, a u poslijeratnim u slobodnim uslovima, kada je narod uzeo vlast u svoje ruke i maksimalno obezbijedio sebi svestrani razvoj kulturnog života gdje se vidno uključivala i književnost. KOMISIJA ZA SAKUPLJANJE NARODNIH PJESAMA O NOB-u Uprava Saveza književnika Jugoslavije je Komisiji za sakupljanje narodnih pjesama o narodnooslobodilačkoj borbi stavila u zadatak: - da preko prosvjetnih i kulturnih radnika na selu i u varoši, preko kulturnih institucija i društava, preko narodnih organizacija, redakcija listova i časopisa, kao i svih pismenih ljudi, što brže i organizovanije prikupi što više narodnih pjesama iz okupacije i oslobodilačke borbe; - da prikupi što više zbirki ili pojedinačnih pjesama koje su napisali ili sastavili ljudi iz naroda, a obrađuju okupaciju i oslobodilački rat; - da stupi u pismenu vezu sa što više ljudi iz naroda koji bi joj pomogli u ovom poslu, ili koji bi joj dostavljali svoje radove; da tim ljudima daje potrebnu pomoć u radu, kako instruktivnu i moralnu, tako i materijalnu; - da sve prikupljene radove sređuje, da potvrđuje njihov prijem, da organizuje njihovu proradu, odabiranje i redigovanje; te da od odabranih i redigovanih priloga sastavi i objavi jednu ili više reprezentativnih knjiga. Da bi Komisija mogla što uspješnije izvršiti taj veoma važan i odgovorni zadatak, uprava Saveza književnika Jugoslavije apeluje na sve narodne učitelje, rukovodioce kulturnih društava, na sve pismene ljude u narodu, na sve kulturne i prosvjetne ustanove i organizacije, da bilježe narodne pjesme o okupaciji i jugoslovenskoj Narodnooslobodilačkoj borbi, o jugoslovenskoj narodnoj vojsci i jugoslovenskim rukovodiocima, pa da te pjesme - uz tačnu naznaku gdje su ih i od koga zapisali - šalju Savezu književnika Jugoslavije, s naznakom da je to za pomenutu Komisiju; - poziva sve ljude iz naroda koji su sastavili zbirke guslarskih ili ženskih pjesama, ili samo pojedinačne guslarske i ženske pjesme o našem oslobodilačkom ratu protiv okupatora i njihovih domaćih slugu i da ih pošalju Komisiji Saveza književnika Jugoslavije; - apeluje na organizacije Narodnog fronta, Narodne omladine, Antifašističkog fronta žena, Saveza pionira Jugoslavije, da ulože i u ovaj posao svoja iskustva i svoj elan, kako bi se što više novog književnog narodnog blaga spaslo od zaborava i predalo u svojinu čitavoj zemlji i budućim pokoljenjima. Apelovala je i na sve redakcije izdavačkih preduzeća, časopisa i listova, koje posjeduju zabilježene zbirke narodnih pjesama ili pojedinačne narodne pjesme, odnosno zbirke i pojedinačne pjesme autora iz naroda, - da ih stavi na raspoloženje Komisiji; najzad, - molila sve redakcije listova i časopisa u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji da objave ovo njeno saopštenje, kako bi prodrlo što dublje i kako bi imalo što više odjeka i uspjeha. Inspiracija u temama iz NOB-a i poslijeratne obnove Poslijeratne književne aktivnosti u Crnoj Gori, s obzirom na okolnosti i objektivne teškoće, nijesu za potcjenjivanje. Objavljeno je puno originalnih pjesama, priča, odlomaka iz većih proznih cjelina, rasprava, prikaza, bilježaka. Uglavnom, ta se aktivnost najviše manifestovala preko časopisa "Stvaranje", organa Povjereništva Saveza književnika Jugoslavije za Crnu Goru, i preko kulturnih rubrika republičkih listova "Pobjeda", "Omladinski pokret" i "Naša žena". Manjim dijelom ona se ispoljila i preko štampanih knjiga, koje nijesu bile tada dovoljno prikazane, niti su bile registrovane u jugoslovenskoj štampi. Uz nekoliko književnih imena, uglavnom poznatih od prije rata, pojavljivao se u tom periodu niz novih autora sa svojim pjesmama, pričama, beletrističkom prozom i člancima o tadašnjoj književno-kulturnoj problematici. Ta književna aktivnost uglavnom je obrađivala teme iz NOB-a, iz poslijeratne obnove i izgradnje zemlje, a manjim dijelom i motive iz života predratne, stare Jugoslavije, prikazujući borbu naprednog pokreta, na čelu sa Komunističkom partijom, sa rekacionarnim režimima starog poretka. To je, u stvari, nastavljanje i dovršavanje književnog zamaha započetog u doba šestojanuarske diktature, u periodu izdavanja časopisa "Razvršje" 1932. godine. Prikazivanje ove književne aktivnosti poslije rata u Crnoj Gori bilo je sa dosta propusta i nedostataka od strane tadašnje štampe: ili se ćutalo o pojedinim knjigama i radovima objavljenim u časopisima i u novinama, ili se ta aktivnost prikazivala površno, novinarsko-izvještački, bez iole dublje analize, često bez potrebnog truda da se provjere iznesene činjenice. SUKOB RUSKIH I JUGOSLOVENSKIH KNJIŽEVNIKA Odgovor jugoslovenskih književnika sovjetskim književnicima, februara 1949. godine, na čestitku u kojoj se prividno odaju izvjesna priznanja našim narodima, a koja je bila uvreda naroda Jugoslavije koji su slavili 29. novembar. Tihonov, Glatkov, Mdivani preko moskovskog radija uputili su čestitku, ironično ističući da je pobjedu nad okupatorom narod izvojevao stihijski, sam, bez vođstva, zaobilazeći ulogu Partije, ukazujući da bi poslijeratni književnici Jugoslavije trebali slikati stihiju naroda, a oslobodilačku borbu i Revoluciju da svedu na neke nebitne začetke borbe i "herojske podvige". Književnici Tihonov i Glatkov u svome radio-govoru uvjeravali su u svoju ljubav prema jugoslovenskim narodima, ali to kao i djelimična priznanja jugoslovenskoj borbi obesnažuju tvrdnjom da tadašnja Jugoslavije nije izgrađivala socijalizam i da je tadašnje rukovodstvo nacionalnističkim skretanjm izvršilo ideju i izdvajalo jugoslovenske narode iz socijalističkog fronta. U ime književnika Jugoslavije Ivo Andrić, Mirko Banjević, Antun Barac, Josip Barković, France Bevk, Milan Bogdanović, Matej Bor, Branko Ćopić, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Ivan Dančević, Milan Đoković, Janko Đonović, Marin Franičević, Ivo Frol, Velibor Gligorić, Pavel Golia, Joža Harvat, Stevan Jakovljević, Slavko Janevski, Jure Kastelan, Slavko Koler, Blaže Koneski, Dušan Kostić, Ferdo Kozak, Miško Kranjec, Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Mladen Leskovac, Mato Lovrak, Desanka Maksimović, Ranko Marinković, Dimitar Mitiev, Vladimir Nazor, Jože Pahor, Milorad Panić, Veljko Petrović, Isak Samokovlija, Petar Šegedin, Gvido Tartalja, Josip Vidmar, Grigor Vitez, Aleksandar Vučo, Boris Ziherl, Radovan Zogović, Oton Župančić i dr. uputili su oštru kritiku sovjetskim književnicima u kojoj se ističe da je čudovišna hajka protiv socijalizma i KPJ, hajka i protiv jugoslovenskih naroda i narodnosti, tj. izolacija poslijeratne, nove Jugoslavije, pod netačnim izgovorom da je rukovodstvo KPJ na poziciji nacionalizma. Jugoslovenski književnici dalje u pismu ističu da su "sovjetski drugovi" dužni da daju odgovor ne samo jugoslovenskim narodima, već čitavom naprednom čovječanstvu i svojoj sopstvenoj savjesti. SOC-REALISTI NA SCENI Bez obzira na spoljne i unutrašnje poteškoće poslijeratni književnici u Crnoj Gori pisali su poeziju i prozu karakterističnu za taj period. Dragutin Vujanović u svojoj poeziji pjevao je o prelijepoj Boki Kotorskoj i gradu Titogradu, Nemanja Golović je pjevao o palim herojima, Dušan Kostić lirski izrazio svoju ljubav prema radu. Jole Stanišić, Kosta Konstantinović, Mirko Vujačić, Dragutin Vujanović, Nikola Drenovac, Radonja Vešović, Branko Tomanović, Veselin Đuranović bili su poete soc-realističkog pravca. Njihova poezija odisala je realnošću socijalističke zbilje i izgradnje. Prozno stvaralaštvo 1949. godine obilježili su Janko Đonović, Mihailo Lalić, Gojko Banović, Mihailo Ražnatović, Ratko Đurović. Crnogorske narodne junačke pjesme su izašle iz štampe u izdanju "Narodne knjige" na Cetinju 1949. godine, istorijski srećnije sudbine nego pjesme ma koga drugog naroda. Početkom XIX vijeka, u usponu oslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda i u predvečerje stvaranja nacionalnih država, borbeno seljaštvo po dinarskim planinama stvarilo je junačke pjesme u punom zamahu, baš u vrijeme kada je evropski romantizam akcentovao da su narodne pjesme najčistija poezija i pokrenuo njihovo skupljanje i proučavanje (Glasovi naroda od Herdera, Osijanove pjesme od Makfersona). Crnogorske junačke pjesme pronađene su i sakupljene u momentu njihovog punog “cvjetanja”, u punom njihovom obilju i ljepoti. Centralni komitet Narodne omladine Crne Gore, u saradnji sa Povjereništvom Saveza književnika za Crnu Goru, organizovao je u drugoj polovini marta 1949. godine savjetovanje sa mladim piscima iz svih srezova Republike. Na to savjetovanje trebalo je da dođu kako oni mladi pisci koji su objavljivali svoje radove po časopisima i novinama, tako i oni čiji radovi nijesu još objavljivani nego se nalaze u redakcijama listova, ili u raznim omladinskim organizacijama. Na savjetovanju, za koje se osjećala potreba odavno, trebalo je da bude pretresena osnovna problematika mladih pisaca, način na koji oni treba da prilaze jugoslovenskoj socijalističkoj izgradnji, uzimaju iz nje svoje teme i uobličavaju ih u književna djela. Isto tako nužno je bilo pretresti i sve organizacione forme preko kojih će se ukazati pomoći mladim piscima da se oni u svojoj aktivnosti podstaknu, štampaju njihovi radovi, da se sa njima više do sad organizaciono radi, da bi se što bolje izgrađivali kao pisci i prosvjetno-kulturni radnici. NOVA MOTIVACIJA Izgradnja, koja je dakle, je uključila u sebe bezbroj sukoba, radosti, sumnji, napora, čitavu skalu najraznovrsnijih osjećanja, trebala je da bude motiv za književna i umjetnička stvaranja, da iz te bogate riznice naši književnici zahvataju pune pregršti i književno ih oblikuju u pjesme, pripovjetke, romane, drame i eseje. Postavlja se pitanje: kako su “nastajali” književnici, u prvom redu mladi književnici, sa najmanje iskustva i znanja? Putevi su bili različiti, ali uglavnom mogu se svesti na tri osnovna: prvo, trebalo je imati talenta, sposobnosti i naklonosti za pisanje; drugo, trebalo je poznavati život naroda, biti živo ukopčan u njegovu aktivnu sadašnjicu, u tokovima odnosa u kojima su se nalazili graditelji socijalizma i, treće, potrebno je bilo mnogo čitati, beletrističku i teoretsku literaturu... SPORO STASAVANJE MLAĐIH PISACA Odmah poslije oslobođenja, uglavnom sve do 1947. godine, izgledalo je da nema među mladima onih koji se interesuju za književnost i koji bi se sami, svjesno i sa voljom, posvetili tom pozivu. To se dalo objasniti činjenicom, da su mladi bili suviše zauzeti, politički i organizaciono, da nijesu imali vremena da se posvete samoizgradnji te vrste, a zatim i time što tadašnja književna djelatnost uključuje u sebe jedan viši i jači stepen ideološke pismenosti, dublje poznavanje prilika i društvenih odnosa, te da je, najzad, bilo nužno da proteknu dvije-tri godine novog razvitka, da bi se počeli pojavljivati mladi. 1949. i 1950. godine pojavilo se u Crnoj Gori nekoliko mladih pisaca čiji su radovi, uglavnom pjesme, štampan u časopisu "Stvaranje" i u književnim rubrikama republičkih listova. U cjelini uzevši, nedostajalo je povremenih organizovanih sastanaka mladih, već iskazanih pisaca i njihovih starijih drugova, na kojima bi oni čitali svoje radove i o tome diskutovali. Isto tako nedostajalo je češće i iscrpnije prepiske između redaktora i mladih pisaca preko kojih bi oni bili tada upoznavani na vrijeme sa pozitivnim i negativnim stranama svoga djela. Ta praksa je pokazala korisne rezultate u Beogradu i u nekim drugim centrima. Na gore pomenutom savjetovanju jedna od glavnih tačaka diskusije, pored ostalog, trebala je da bude i kontakt sa mladim piscima, čitanje i pretresanje njihovih radova u prisustvu njih samih. Osnovni problem koji se postavlja pred jugoslovnske poslijeratne književne radnike, uostalom i starije i mlađe, jasno proističu iz tadašnjeg društvenog razvoja, iz socijalističke izgradnje u Jugoslaviji. Nikada do tada u istoriji naših naroda književnost nije imala tako nabujalu problematiku, duboku i suštinsku narodnu, karakter svoga razvitka, što sve treba da se književno odrazi, da se transformišu u umjetničku riječ, da bi uzbuđenja, radosti i nadahnuća bili preneseni na milione trudbenika koji izgrađuju socijalizam. Teme, tako reći, lutale su same, nagomilavale se i počele da impresioniraju i one koji ih jedino mogu izraziti usmeno, u intimnim razgovorima u uzanom krugu. To je bilo vrijeme kada su se jugoslovenski narodi našli na razmeđi dvije posve različite istorijske epohe, kada se iz kapitalističkog društvenog poretka prelazilo u novi, socijalistički. Taj prelaz nije se samo vršio revolucionarnim putem, za vrijeme oslobodilačkog rata, nego i tada, u vrijeme mirne izgradnje. Socijalistički razvitak je za jugoslovenski narode imao društveni preobražaj, u kojem se borbom i upornošću izgrađivalo novo. Iako je narod uzeo vlast u svoje ruke, to ne znači da su samim tim borbe i sukobi prestali. Socijalistička izgradnja se odvija u borbi sa starim svijetom, sa starim navikama i formama života, pa bilo da je u pitanju “reakcija”, koja svjesno teži da ometa tu izgradnju, bilo to da su nazadni ostaci iz prošlosti, još zadržani u narodnoj svijesti. Vrijeme kada je književnost morala biti partijska ... Razvijanje i obogaćivanje literarnog talenta postizalo se, uglavnom, preko uključenosti pisaca u život naroda i preko same literarne, ideološke izgradnje. Pisac je, kako je tumačeno, trebao "da poznaje život naroda i njegove međusobne odnose, da bi mogao pisati o njemu, a da bi pravilno posmatrao pojave i ljude". Pretpostvaljalo se da pisci treba da prožive intenzivno onaj dio života koji opisuju. Ako je neko pisao pjesme, priče ili drame sa radnoga zamaha, na primjer sa pruge Nikšić - Titograd, taj je trebao da živi s brigadirima, da je intimno bio srastao sa životom na pruzi. Za mladi naraštaj, ta životna ukopčanost u izgradnju novog društva postojala je realno. Tada se više zamjeralo starijim književnicima koji su, navodno, "često kabinetski, kancelarijski živjeli i samo na kratko vidjeli aktivnosti na obnovi i izgradnji, svojim gotovo turističkim posjetama". PRIORITET - STVARNOST Radovi mladih posljeratnih književnika pretežno su imali tada “zahtijevanu” karakteristiku - obrađivali su motive iz savremene stvarnosti izgradnje socijalizma, ali su se ujedno u tim radovima ispoljavali i izvjesni, kako se ukazivalo, prilično krupni nedostaci. Ti radovi su, najčešće, "patili od ultra-lijeve, socijalističke frazeologije". Izražavajući ideje direktno, apstraktnim kategorijama, ti mladi pisci su prenebregavali činjenicu da se beletristika služi određenim, konkretnim slikama, preko kojih se ilustruju i iskazuju društvene ideje. Težnja ka idejnosti bila je vrlo izražena kod nekih mladih pisaca, "samo se nije sastolaja u tome da se opšte ideje o prelazu iz kapitalističkog društva u socijalističko prepričavaju ili slažu mehanički u stihove", nego da se one “oživljavaju” ilustrativnim primjerima koje oko umjetnika zapaža i oblikuje. Trebalo je opisati ljude i konkretne situacije uzete iz života. Naravno, pod ovim se nije mislilo na slijepo kopiranje stvarnosti, već na zadatak književnika da u razvoju društva uoče one opšte, tipične pojave i slike koje daju karakteristiku određenom periodu i da njih iskažu u svome djelu. Ovdje dolazimo na pozicije socijalističkog realizma, na to da književnost treba da bude - partijska. Pisac, kako se preporučivalo, "uzima iz stvarnosti one karakteristične pojave i slike, koje su tipične za društveni razvoj, kroz koju se izražavaju i manifestuju tendencije društvenog napretka". Pošto je Komunistička partija organizovala, praktično, sve radne ljude u Jugoslaviji na djelu izgradnje socijalizma i cjelokupne društvene aktivnost koja je bila zadahnuta njenim idejama i organizacijom, to je vrlo teško bilo jednom književniku prikazati tu stvarnost. Tu novu stvarnost, sve intenzivniju i poletniju u poslijeratnoj Jugoslaviji u književnosti su, nesumnjivo, najbolje odrazili oni koji su aktivno u njoj učestvovali. Ti aktivni učesnici su bili, u prvom redu, mlađe generacije iz čijih njedara poniču mladi pisci, "koji će najdublje i najpotpunije književno oblikovati sve vidove jugoslovenske nove revolucionarne stvarnosti". Radovan Lalić je napisao lijepu posvetu stopedesetogodišnjici rođenja Puškina, dok je Gustav Krklec preveo s ruskog pjesmu A. Puškina "Bonaparta i Crnogorci". POMOĆ KRITIKE Književno stvaralaštvo u poslijeratnom periodu obilovalo je člancima i studijama o našoj književnoj prošlosti (Crnojevići su na Cetinju stvorili prvu državnu štampariju u svijetu, a Cetinje je bilo književno i političko središte). U periodu od 1950-1953. godine književno stvaralaštvo je bilo vrlo organizovano, s obzirom na okolnosti tih poslijeratnih dešavanja. Tako su Janko Đonović, Vera Obrenović Delibašić, Risto Ratković, Mirko Banjević, Mihailo Gazivoda, Risto Ratković, Veselin Đuranović, Milo Kralj, Đorđe Radišić, Milenko Ratković, Milo Vukčević, Mirko Vujačić, Risto Dragović, Janko Đonović, Aleksandar Ivanović, Mihailo Ražnatović, Mihailo Lalić, svojim romanima, pripovijetkama i stihovima obilježili 1950. godinu. Uslovi u kojima se razvijala poslijeratna književna kritika u Crnoj Gori bili su u mnogo čemu pozitivni za ono vrijeme, "oslonjeni na naučno - marksističko - lenjinističku kritiku, oslobođenu anarhične subjektivističke, lične kritike" koja je do smiješnosti razvijala karakteristične osobine "za dolaskom individualizma" - o kojem je govorio Maksim Gorki. Književna poslijeratna kritika je imala zasluge što je - kako se govorilo - pomagala u izgradnji mišljenja da je realizam bio umjetnost čovjeka na najvišem stupnju, socijalističkog čovjeka. Vidljivi su bili i nedostaci poslijeratne književne kritike ne samo u Crnoj Gori, već i u ostalim republikama, primjena šablonskih književnih formulacija. Svi su napori i na književnom i umjetničkom planu bili usmjereni, od direktive najviših rukovodilaca do običnog novinskog osvrta, ka podizanju jedne realističke umjetnosti, realističke književnosti. U borbi za realizam, za socijalistički realizam, za izraz stvarnosti poslijeratnog života, stupilo se u borbu "protiv svega dekadentnog, formalističkog, morbidnog kao ostatka građanske prošlosti". Poslijeratni kritičari težili su da se dotaknu jednog od osnovnih problema: pitanje odnosa između estetike i kritike oslanjajući se na Plehanovljeve tvrdnje. Kakva je, u stvari, bila poslijeratna književna kritika? Ona nije rastavljala u Plehanovljevom smislu naučnu estetiku od kritike, ona je uvijek nastojala da, oslanjajući se na postavke marksističko - lenjinističke estetike, bude naučna, koliko su to subjektivni uslovi dopuštali.Poslijeratna književna kritika na prostorima tadašnje Jugoslavije u svojim formulacijama je tražila, da crnogorska i uopšte poslijeratna jugoslovenska književnost bude partijska. Kritiku u tom periodu su stvarali velikim dijelom sami književni stvaraoci. Bilo je vrlo malo kritičara koji su se isključivo bavili kritikom. Može se zaključiti da se poslijeratni kritičar podredio praksi jedne ideologije - on je posredovao samo sviješću da "mora" (nužda) raditi u interesu principa jedne teorije. Odraz borbe protiv Informbiroa je obilježio i kritiku u crnogorskoj poslijeratnoj književnosti, a u stvari, borbe ne samo crnogorskih, već i svih jugoslovenskih književnika. SA NARODOM ZAJEDNO Svi listovi i časopisi su objavljivali priče, pjesme, reportaže i druge članke u kojima su jugoslovenski književnici “raskrinkavali” kontrarevolucionarnu kampanju CK SKP(b) i zemalja Informbiroa protiv Jugoslavije, izražavajući privrženost svome narodu, Partiji i Titu. U referatu na Drugom kongresu Saveza književnika Jugoslavije Čedomir Minderović u vezi sa tim je kazao: "U svakodnevnoj publicističkoj bobi protiv te nemoralne kampanje, kroz ‘Književne novine’, koje izlaze skoro dvije godine, i druge publikacije i časopise, i svojim stavom uopšte pisci Jugoslavije su učvrstili i manifestovali svoje jedinstvo i jednodušnost sa svojim narodima i sa svojom Partijom, i to na najširem planu, i pisci van Partije i pisci - članovi Komunističke partije. Prema ovom shvatanju književnost i umjetnost su bili jedan od oblika društvene svijesti, koja je odražavala društvenu stvarnost i probleme te stvarnosti. To je još u svoje vrijeme jasno uočio i poznati ruski književni kritičar Bjelinski". PLENUM PISACA KAO DA JE PARTIJSKI Plenum uprave Saveza književnika Jugoslavije, održan 9. i 10. januara 1949. u Beogradu, konstatovao je da su od posljednjeg sastanka plenuma, narodi Jugoslavije, u toku 1948. godine, "prešli značajnu etapu izgradnje ekonomskih, političkih i kulturnih osnova socijalističkog poretka u zemlji". Narodi Jugoslavije "čvrsto su stajali u taboru zemalja socijalizma i narodne demokratije, vodeći dosljednu antiimperijalističku politiku". Pored nepravičnih i klevetničkih napada koje je Jugoslavija doživljavala od strane zemalja narodnih demokratija, u toku posljednjih šest mjeseci 1949. godine, "narodi Jugoslavije produžili su, pod rukovodstvom Centralnog komiteta KPJ, sa Titom na čelu, herojsko djelo izgradnje socijalizma". Upravo u danima kada je zasjedao plenum, objavljeni su podaci o izvršenju Petogodišnjeg plana na kraju njegove druge godine i pozitivni podaci koji su, kako je isticano, sa gordošću ispunili srca svih jugoslovenskih naroda. Osuđujući klevetničku kampanju protiv Jugoslavije, zasnovanu na Rezoluciji Informbiroa, plenum poziva sve književnike Jugoslavije "da se istinski i duboko-umjetničkim prikazivanjem jugoslovenske Narodne revolucije i socijalističke izgradnje uključe još snažije u žvot narodnih masa i tako daju radnim ljudima nove podsticaje, pomognu i ubrzaju njihovo socijalističko vaspitanje". Plenum je vjerovao da će pisci Jugoslavije "dublje zahvatiti poslijeratnu stvarnost, dati djela po svojoj idejnosti i umjetničkoj snazi dostojnoj epohe, dostojna napora koje su učinili milioni trudbenika Jugoslavije, predvođeni Partijom i Titom". U vezi sa opštim razvitkom poslijeratne Jugoslavije, od Prvog kongresa književnika Jugoslavije, održanog 1946. godine ukazala se potreba, da se obave izvjesne izmjene Statuta Saveza, što je plenum prihvatio. Plenum je istakao potrebu da se naročita pažnja posveti radu s mladim piscima i podizanju i jačanju književne kritike. Plenum je konstatovao da su u toku 1948. godine postignuti znatni uspjesi na prevođenju djela jugoslovenskih pisaca među republikama i da su se slovenački književnici naročito založili u tom pravcu. Kao zadatak svih jugoslovenskih književnika navedeno je: - da se pojača saradnja književnika iz svih republika u "Književnim novinama", organu Saveza književnika Jugoslavije; - da se u 1949. godine izda prvi almanah Saveza književnika Jugoslavije. Upravi Saveza stavljeno je u dužnost da obrazuje redakciju ovog almanaha; - da se produži kontakt s čitalačkim masama u formi književnih čitanja, gostovanja, predavanja i dr. s tim da se ovaj posao radi s više plana, da se podigne kvalitet ovog rada, a naročito da se obrati pažnja na što jaču saradnju pisaca iz raznih republika: potrebno je bilo stvarati i grupe pisaca koji će imati opštejugoslovenski karakter; - da se redakcije republičkih časopisa što jače povežu u svrhu međusobne izmjene rukopisa; - veći uvid u rad izdavačkih preduzeća naročito zbog izbjegavanja paralelizma u poslu (Na primjer dvostruko prevođenje istog djela u Beogradu i Zagrebu, ili čak pojava dva prevoda istog djela u jednom centru). Korak naprijed u afirmaciji mladih pisaca Crne Gore Drugi kongres književnika Jugoslavije održan je 26. i 29. decembra 1950. godine u Zagrebu, a prisustvovali su svi članovi Saveza književnika. Poslije svečanog dijela Kongresa održano je nekoliko referata: "O razvitku i zadacima naše književnosti' (Čedomir Minderović), "O našoj savremenoj prozi" (Velibor Gligorić), "Problemi naše savremene drame" (Marijan Matković) "Savremena jugoslovenska poezija" (Milan Bogdanović), "O kritici" (Petar Šegedin), "O književnosti nacionalnih manjina" (Mladen Leskovac), "O Statutu Saveza književnika" (Marin Graničević). Povodom uvodnog referata "O razvitku i zadacima naše književnosti" u diskusiji su učestvovali Miroslav Krleža, Blažo Koneski, Mihailo Lalić, Oskar Davičo i drugi, kojom prilikom je istaknuto da su izvanredno važan položaj imali poslijeratni jugoslovenski književnici u borbi protiv zemalja Informbrioa. “Borba za pobjedu istine, je bila osnovna dužnost svakog književnika”, istaknuto je. Na Kongresu je usvojena rezolucija o narednim zadacima protiv klevetničke kampanje Informbiroa. NAGRADE VLADE NRCG Nagrade Vlade NR Crne Gore zaslužnim književnicima 1950. godine uručene su Janku Đonoviću, za zalaganje na uređivanju časopisa "Stvaranje" i objavljivanjem književnih priloga, Mirku Banjeviću, za objavljene pjesme i prikaze, te Ratku Đuroviću, direktoru preduzeća "Narodna knjiga" za objavljene priloge i za kulturnu aktivnost. Književnici Crne Gore su bili vrlo aktivni i pridržavali su se osnovnih načela usvojenih na drugom Kongresu književnika Jugoslavije. Književne večeri u organizaciji Povjereništva književnika za Crnu Goru predstavljale su afirmativna proljećna druženja u toku 1950. godine po Republici i to: Cetinju, Titogradu, Nikšiću i Danilovgradu. Na književnim večerima su učestvovali: Janko Đonović, Mirko Banjević, Mihailo Gazivoda, Ratko Đurović, Veselin Đuranović, Vladimir Mijušković i Mirko Stanišić. Književnici su čitali na ovim večerima svoje priče, pjesme i književne reportaže, inspirisane motivima iz rata i iz socijalističke izgradnje u Crnoj Gori, u kojima je obrađena herojska borba Jugoslavije u ratu i miru, nasuprot kleventičkoj kampanji Informbiroa. U organizaciji Povjereništva Saveza književnika Jugoslavije za Crnu Goru na Cetinju održano je savjetovanje, kome je pored članova i kandidata Povjereništva prisustvovao Radomir Komatina, član Politbiroa CK KP Crne Gore. O radu književnika i redakcije časopisa "Stvaranje" referisao je Janko Đonović. Aktivnost članova Povjereništva, inače, bila je velika, a u književnom radu i jednih i drugih bilo je prilično šematizma u pogledu obrade dnevne problematike. Diskusija o radu mladih pisaca, pokrenuta na stranicama "Omladinskog pokreta", kako je rekao, dobila je pomalo pogrešan tok, jer nije bilo dovoljno pomoći od strane njihovih starijih drugova. Iako se Đonović više kritički osvrnuo na književni rad u Crnoj Gori, on je iznio i neke uspjehe koji su se većinom ogledali u znatnoj pomoći pisaca crnogorskoj štampi i radio stanicama. Njegov referat izazvao je vrlo žučnu diskusiju skoro svih prisutnih. Član Povjereništva Mirko Banjević istakao je kao propust kandidata, što nijesu još štampali nijednu svoju knjigu. Kandidati Povjereništva Ratko Đurović, Aleksandar Ivanović, Božidarka Ristić i Veselin Đuranović naveli su u diskusiji da se književnošću bave više uzgredno, zbog obimnosti svakodnevnih poslova. BRIGA O MLADIM PISCIMA Učestvujući u diskusiji Radomir Komatina se složio sa svim zaključcima referata i diskusije. Aktivnost književnika kao radnika u opštem kulturno-prosvjetnom životu, kako je on rekao, bilo je nužno za još neko vrijeme, dok se ne dobiju novi kadrovi, a složio se s time da je književnicima potrebno putovanje i duži boravak van Republike, naglašavajući ujedno da je crnogorskim književnicima koji žive van svoje uže domovine, neophodno da provedu izvjesno vrijeme u svom rodnom kraju, kako bi dobili još više podstreka za dalje književno stvaranje. Na Cetinju je održano drugo savjetovanje mladih pisaca Crne Gore, kome su pored 20 književnih početnika prisustvovali i književnici Janko Đonović i Mirko Banjević, kao i nekoliko drugih javnih omladinskih i kulturnih radnika. Savjetovanje je otvorio Dobroslav Ćulafić, član Biroa CK NO Crne Gore, pa su zatim referisali Janko Đonović o poeziji mladih, a Ratko Đurović, direktor izdavačkog preduzeća "Narodna knjiga", o prozi mladih i radu književnih početnika u dječijoj literaturi. Djelatnost mladih pisaca u ovoj Republici bila je mnogo življa u 1950-oj godini od prethodnih. Na mjesto prve posljeratne generacije mladih pisaca Crne Gore, iz koje su izišli i prilično napredovali bili su: Radonja Vešović, Olga Jovanović, Veselin Đuranović, Radoslav Rotković. I među ovim najmlađim talentima književnog stvaralaštva našli su se Milo Kralj, Dragutin Vujanović, Kosta Kostantinović, Marko Đonović, Vojo Jelić i drugi, koji su tada dosta obećavali, a i prozni počeci Milenka Ratkovića prodrli su snagom svoje umjetničke vrijednosti. Svi su se oni postepeno i sigurno oslobađali početničkih manira, a njihov dalji razvoj umnogome je zavisio od njihovog rada nad samim sobom. Diskusija o poeziji mladih koja je pokrenuta na stranicama lista "Omladinski pokret" nije odgovorila svojoj zamisli, jer se ograničila na uzan krug učesnika (mladih pisaca okupljenih oko redakcije). Ipak, konstatovano je da ona, makar sama po sebi, predstavlja veliki korak naprijed u djelatnosti mladih pisaca Crne Gore. Književni prikazi su 1951. godine dominirali kao poseban vid književnog iskazivanja. Najpoznatiji književni prikazi su od autora: Jagoša Jovanovića "Istorijski i književni lik Mirka Miljanova", Milana Vukićevića "Nova knjiga Jovana Popovića", Ratka Đurovića "O neobjavljenoj", Ljubomira Đurkovića "Štigle i njegova knjiga o Njegošu i Crnoj Gori", Vasilija Lukića "Stevan Perović Cuca", Boće Mihailovića "Nekoliko primjedaba na Radovićev komentar "Gorskog vijenca", L. Zečevića. "Povodom 125 godina od smrti Laze Lazarevića", I. Milovića. "Prikaz Njegoševa Gorskog vijenca" iz 1847 godine od Đ. Frančeskija, Sava Vukmanovića "Da li je Njegošev učitelj", Josif Tronović znao italijanski. PROSLAVA NA CETINJU U izdanju "Prosvete" izašao je, juna 1951. godine, zbornik pod naslovom "Poezija i proza šestorice", u kome su zastupljeni Janko Đonović, Dušan Kostić i Tanasije Mladenović poezijom, Gojko Banović, Mihailo Lalić i Branko Ćopić pripovjedačkom prozom. Ovaj zbornik kaže se u "Napomenama", "rezultat je slučajnog dogovora: on nije knjiga jedne književne grupe koju bi povezivao neki jedinstveni zajednički književno-estetski program. On nema ni pretenzija čvrsto komponovanog izbora. "Poezija i proza šestorice" samo je skup radova priloženih od šestorice beogradskih književnika. Sva tri pripovjedača su, kako je zabilježeno, pokazali lijepe osobine svoga stvaralaštva. Njihovi zajednički umjetnički postupci su realistički, sa dovoljno individualnih razlika. Osim toga, sva trojica u ovim pripovjetkama pokazuju sazrijevanje svoga talenta. Na Cetinju je, početkom septembra 1951. godine, održana trodnevna proslava stogodišnjice smrti velikog pjesnika i crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša. Radi opsežnih priprema koje su vršene pred proslavu u Jugoslaviji, a naročito u Crnoj Gori, 1951. godina se naziva u kulturnoj istoriji naroda Jugoslavije kao jubilarna Njegoševa godina. Centralna proslava, uz učešće gostiju iz svih republika u Jugoslaviji i iz slobodne Teritorije Trsta, održana je na Cetinju, a do kraja 1951. godine održano je niz manifesticija u mjestima u Jugoslaviji. ISTORIJA I TRADICIJA NEIZBJEŽNA INSPIRACIJA I pored novih soc-realističkih tendencija u poslijeratnom književnim stvaralaštvu u Crnoj Gori, još uvijek se cijenila istorijska tradicija koja je prihvatila sve što je književno i istorijski vrijedno, kao realni književni recept koji će uvijek važiti kao dobar standard književnog tumačenja tadašnjih i budućih književnih pokoljenja. U tom kontekstu Trifun Đukić je izdao jednu dobru i korisnu knjigu pod naslovom "Pregled književnog rada Crne Gore". To je prvo djelo te vrste u kojem se prikazuje književni rad i život u Crnoj Gori, kao "negdašnje knjaževine i kraljevine". Dosad je samo govoreno o pojedinim piscima i pitanjima crnogorske književnosti, a tek ovom knjigom da je jedan opšti pregled književnog rada i duhovnog razvoja u Crnoj Gori. Njome je još dokazano da crnogorska književnost, pored sveg opšteg jugoslovenskog karaktera, ima i posebnih crta i obilježja. Svoju knjigu profesor Đukić je podijelio na tri dijela: doba prije Njegoša, doba Njegoševo i doba poslije Njegoša. U prvom djelu on, poslije "jednog letimičnog pogleda na istoriju" Crne Gore, tog "vojničkog logora", prikazuje ukratko istorijski rad Vasilija Petrovića, "prvog pisca Crne Gore po hronološkom redu", i Petra I Petrovića Njegoša, njenog "prvog pjesnika". Na ovoj drugoj ličnosti Đukić se zadržao "nešto detaljnije", jer se o književnim tvorevinama "cetinjskog mitropolita i anonimnog pjesnika" "dosad znalo samo nešto i to više po pretpostavkama ne po stvarnim činjenicama", kako on kaže. U poglavlju o Njegošu, Đukić je dao samo opštu karakteristiku književnog rada genijalnog pjesnika njegovog doba. On je kod njega naročito istakao, ona pitanja o kojima je manje pisano. Tako on o Njegošu govori kao velikom ljubitelju slobodne prirode. Uz to on za njegovo ime vezuje "prvi književni pokret u Crnoj Gori". U trećem dijelu svoje knjige, koji je skoro za osam puta obimniji od prva dva (od 44. do 346. strane). Đukić je prikazao sav književni rad u Crnoj Gori, počev od Njegoševe smrti, pa do kraja Prvog svjetskog rata. Pored ostalih pisaca, tu su obimnije obrađeni Stevan Perović Cuca, Nikola I Petrović Njegoš i Marko Miljanov. Svi ostali pisci, izvan i domaći, kojih ukupno ima oko pedeset, oskudnije su i jednostavnije obrađeni; o nekima su samo date kratke napomene. Uz to je Đukić još u poglavlju "Prosvjetni i književni pokreti" govorio o školama, njihovom postanku i razvoju, o čitaonicama i pozorištima a, naročito, o književnim časopisima i listovima u Crnoj Gori Festival kulture na Cetinju Na svečanoj akademiji, prvog dana, na Cetinju govorio je, pored ostalih, i predsjednik Vlade NR Crne Gore Blažo Jovanović, koji je podnio refereat "Njegoš i njegovo vrijeme". On je najviše govorio o Njegošu kao poglavaru Crne Gore, od koje je Njegoš stvorio prvu slobodnu državu na Balkanu poslije najezde Turaka. Kao duhovni poglavar i vladika crnogorski, Njegoš je ujedno bio i svjetovni knez i vodio veliku borbu za oslobođenje svih Južnih Slovena. Međutim, Njegoš je imao velike smetnje ne samo od Austrije i drugih evropskih zemalja nego i od Rusije, koja je opominjala Njegoša da ne ratuje s Turcima, kada to ne odgovara interesima ruske diplomatije. Rusija je tada imala neku vrstu protektorata nad Crnom Gorom i novčano je pomagala. Crna Gora je bila za svaki rubalj prekorijevana, tako da je jedanput Njegoš izjavio predstavniku srpske vlade Matiji Banu sljedeće: "Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja, gospodar Crne Gore, pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću da taj jaram zbacim". BLAŽO JOVANOVIĆ O NJEGOŠU Navodeći istorijske činjenice iz Njegoševe epohe predsjednik Vlade Blažo Jovanović je dalje rekao: "I zaista je Njegoš tražio izlaz iz takvog stanja; pokušavao je da se oslobodi ruskog tutorstva, da se otrgne od robovanja ‘petrogradskim ćudima’, ali teška situacija u kojoj se nalazila njegova zemlja, prikliještena uz posni i gladni crnogorski krš, opkoljena sa svih strana neprijateljima, nije mu dopuštala da to učini. Jednom je iz Beča pokušao da dođe u Francusku i, zanesen idejom Francuske revolucije, sa kojima se najviše upoznao preko svog učitelja francuskog jezika Antida Žoma, htio je da upozna tu zemlju i njene ustanove. U Beču je tom prilikom, ljut na postupak ruskog poslanika prema njemu, rekao: ‘Ja sam slobodan čovjek. Ja nijesam ni ruski, ni austriski, ni turski. Ja ne pripadam nikom. Ja sam samostalan i slobodan čovjek’. Njegoš je uspio da 1841. godine, prilikom, razgraničenja Crne Gore i Austrije, dobije prvi međunarodno-pravni dokumenat, prema kome se mala Crna Gora, sa nepunih sto hiljada stanovnika, tada tretirala kao suverena i slobodna država u Evropi. Pored otkrivanja spomen-bista srpskim književnicima i Njegoševim prisnim prijateljima Simi Milutinoviću Sarajliji i Ljubomiru Nenadoviću, na Cetinju je otkrivena i spomen-ploča na restauriranom Njegoševom dvoru - Biljardi. (Spomenike je otkrio kraćim govorom Jagoš Jovanović, a restaruriranu Biljardu Milutin Plamenac). Dvorac je restauriran prema opisima stranaca koji su posjetili Njegoša i prema istorijskoj dokumentaciji i slikama. U Biljardi je smješteno nekoliko muzeja, među kojima i Njegošev muzej. Među mnogim predmetima nalazi se i zlatno Njegoševo pero, koje je dobio na poklon od napuljskog kralja prilikom boravka u Italiji. Tu je i stolica sa naslonom na kojoj je umro Njegoš, zatim njegova svečana vladičanska odežda, koja je specijalno za Njegoša krojena u Rusiji. U muzeju se nalazi i Njegoševa biblioteka sa knjigama na stranim jezicima, zatim sva izdanja Njegoševih djela. Maršal Tito je poklonio ovom muzeju jednu skupocjenu zbirku starinskog oružja iz Njegoševog doba. Među oružjem se nalazi i jedna sablja zvana "dimiskija" izgravirana zlatom. Drugog dana proslave posjetili su mnogi gosti vrh planine Lovćen i tamo položili srebrne vijence ne Njegošev grob. I sami vrh Lovćena ličio je na ogromni spomenik, koji štrči u nebo iznad Jadranskog mora i kamenih brda Crne Gore. Do podnožja ovog brda može se doći automobilom, a odatle je potrebno gotovo dva časa penjanja uz strme lovćenske gudure. Jedan naš iseljenik je pored svog imena zapisao: "Poslije 33 godine boravka u Americi dođoh da posjetim svoju drugu otadžbinu, pa i ovaj gordi vrh Lovćena sa Njegošem". Mnogi posjetioci su u knjizi ostavili razne prigodne napise ili pjesme u slavu pjesnika. OPERA NA CETINJU Proslava se pretvorila u festival muzičkog, folklornog i pozorišnog života naše Crne Gore. Oko 200 članova Simfonijskog orkestra Srbije, hora Jugoslovenske armije i Opere iz Beograda, izvelo je koncert sastavljen isključivo iz kompozicije koje obrađuju pojedine motive iz Negoševih djela. Mladi muzičari Crne Gore izveli su takođe svoj koncert, a folklorna grupe iz svih krajeva Republike priredile su svoje veče izvođenjem odabranih izvornih narodnih igara, melodija i običaja. Za ovu proslavu bila je pripremljena izložba kulturnog nasljeđa Crne Gore, na kojoj je bilo izloženo oko 30 crkvenih fresaka, počev od XI stoljeća zatim desetak stećaka i jedan ogromni krst iz Srednjeg vijeka. Istovremeno je bila izložena štampa Crne Gore, počev od kraja XIV vijeka. Kao što je poznato, u Crnoj Gori je štampana prva knjiga kod Južnih Slovena, Oktoih iz 1493. godine, koji je bio izložen, kao i knjige iz Njegoševe štamparije, čija su olovna slova kasnije pretopljena u puščane metke,jer je bila nestala municija kad su Crnogorci vodili pobjedonosnu bitku protiv Omer-paše. Oko dvjesta likovnih umjetnika iz čitave Jugoslavije poslalo je svoje radove na izložbu u čast ove proslave na Cetinju. Ova velika kulturna manifestacija, kakva se još nije vidjela u Crnoj Gori, završena je izvođenjem jednog fragmenta iz Njegoševog "Gorskog vijenca" u dramaturškoj obradi Raše Plaovića i režiji Vasa Kosića. Predstava je izvedena na Ljetnjoj pozornici, na Cetinju koja je imala preko 800 mjesta za sjedenje, a bilo je prisutno oko 6.000 gledalaca. Fragment je pripremalo oko 70 glumaca i statista, među kojima i nekoliko dramskih prvaka Jugoslavije. Oni su ujedno učestvovali u završnom snimanju dokumntarnog filma "Njegoš". Do kraja 1951. godine štampana su cjelokupna Njegoševa djela u pet knjiga, a na beogradskoj sceni izveden je "Gorski vijenac" u dramaturškoj obradi i režiji poznatog jugoslovenskog pozorišnog umjetnika Radomira Plaovića. Poslije proslave objavljen je i rezultat konkursa za izradu idejne skice za Njegošev spomenik na Cetinju. Ni ovog puta nijedan od prisutnih radova nije zadovoljio, pa je raspisan novi konkurs. Značaj te proslave ogleda se u završnim riječima predsjednika republičke vlade Blaža Jovanovića: "Pa i danas, kad narodi Jugoslavije vode borbu za čuvanje tekovina revolucije i svoj nacionalni opstanak, Njegoš je s nama. Njegovi snažni stihovi biju moćnim udarom protiv sila nove tiranije, koja prijeti i nama i slobodi drugih naroda. Njegoševe riječi isto tako šibaju po novim izdajicama i koji pod maskom internacionalizma postaju sluge tuđina i neprijatelji skupo stečene slobode svoga naroda". SOC-REALISTIČKI KNJIŽEVNI SOK Književno stvaralštvo u Crnoj Gori do 1953. godine je dominiralo raznim književnim djelima - pripovjetkama, zbirkama pjesama, književnim turnejama crnogorskih književnika, tumačenjima stranih pisaca o Njegoševim djelima, nagovještavajućim budućim modernim tendencijama u poeziji, lirskim toplim pjesničkim patriotizmom, povremenim vraćanjem u tradiciju proslavama rođenja poznatih jugoslovenih pisaca, pojavom mladih književika čija su djela priređivana, igrana na svim većim jugoslovenskim pozornicima. Ipak, mora se zaključiti da je književno stvaralaštvo u poslijeratnom periodu bilo prožeto soc-realističkim temama kao neminovni životni i književni sok. Treći kongres Saveza književnika Jugoslavije imao je velike implikacije i na poslijeratnu crnogorsku književnost. Kongres je održan 1952. godine u Zagrebu. Uobičajeni ceremonijal otvaranja Kongresa uveličao je trenutak predaje odlikovanja predsjedniku Saveza književnika Ivu Andriću. Na dnevnom redu nalazila su se tri referata: Rista Tošovića o radu Saveza književnika Jugoslavije, koji je bio sadržajan i sređen, zatim Aleksandra Vuča "O položaju književnika u našem društvu i stanje domaće savremene knjige". Ta dva referata pružila su dobru podlogu za diskusiju o strateškim pitanjima koja je trebalo da Kongres temeljito pretrese i na kraju donese zaključke. Diskusija o referatima i podnošenje prijedloga za zaključke obavljeni su po komisijama. UDRUŽENJA SAMOSTALNA Ono što je u radu Kongresa ocijenjeno kao veliki rezultat, je bila diskusija po komisijama. O rezultatima te diskusije govore zaključci Kongresa koji su izneseni posljednjeg dana zasjedanja. Kongres je donio i novi Statut. Po njemu su sva udruženja samostalna u radu i odlučivanju, sve do istupanja, uključivši tu i istupanje iz Saveza. Uprava Saveza dobila je, pored ostalog, u zadatak da obnovi zahtjev Savjeta za nauku i kulturu FNRJ o ustupanju i ostalih 50 procenata prihoda od autorskih prava umrlih pisaca i da energično brani dotadašnji princip davanja cjelokupnog tog autorskog honorara Savezu književnika Jugoslavije. Takođe Kongres je preporučio novoj Upravi da do maksimuma razvije međusobni kontakt udruženja, posjete, književne večeri, prevođenje djela sa drugih jugoslovenskih jezika i sve druge forme koje će pomoći što većem zbližavanju i međusobnoj saradnji jugoslovenskih udruženja i jugoslovenskih pisaca. Poslije diskusije i izvještaja triju komisija - za organizaciona pitanja , za materijalni položaj književnika i za položaj domaće knjige - izabran je novi Upravni odbor Saveza književnika Jugoslavije, i to: predsjednik Josip Vidmar, potpredsjednik Milan Bogdanović, prvi sekretar Aleksandar Vučo, drugi sekretar Ivan Potrč i članovi France Bevk, Mile Klopčić, Miroslav Krleža, Marin Franičević, Petar Šegedin, Ivan Dončević, Joža Horvat, Ivo Andrić, Velibor Gligorić, Mladen Leskovac, Dušan Kostić, Oto Bihalji-Merin, Blaže Koneski, Dmitar Mitrev, Dušan Đurović, Marko Marković i Mirko Banjević. REVIZIONIZAM I UMJETNOST Puniša Perović je te godine objavio kritiku "Revizionizam i umjetnost" gdje je istakao da je prekidom sa Informiroom biroa SFRJ više nego i jedna poslijeratna država na svijetu, stvorila uslove i omogućila jugoslovenskim književnicima da stvaraju u slobodi i daju svoj doprinos kulturi. Ne umanjujući značaj umjetničke teorije i kritike on je istakao da puteve jugoslovenske poslijeratne književnosti treba rasvijetliti sa makrističkih pozicija, pitanja estetike, oslanjajući se na liniji najprogresivnijih ostvarenja prošlosti, razrađujući dalje estetsku teoretsku misao, otkrivajući i uopštavajući sve ono što sa sobom donosi realistička stvarnost jugoslovenske socijalističke epohe. Bitno je, kako je tada isticao Perović, da crnogorsku i jugoslovensku kulturu i književno stvaralaštvo, ne smiju skrenuti s puta niti revizionističke, političke i vulgarizatorske sovjetske teorije, niti, takođe plitke i tuđe, dekadentne teorije kapitalističkog Zapada. Treba, kako ističe on, da se rodi autentična jugoslovenska umjetnost, umjetnička teorija i kritika u borbi protiv jednih i drugih. KRLEŽIN REFERAT U CENTRU PAŽNJE Najinteresantnija tačka u dnevnom redu Kongresa, koja se sa nestrpljenjem očekivala, bio je referat Miroslava Krleže "O slobodi umjetničkog stvaranja". Za razliku od dva prva, trebalo je da on posluži kao baza za diskusiju o idejnim pitanjima u književnom životu u Jugoslaviji. To očekivanje bilo je utoliko strastvenije što se ta idejna borba već jasno ocrtala u polemičkim stavovima "Književnih novina" i "Svjedočanstava". Mnogi su očekivali da će na kongresu biti nekakav definitivni "dvoboj" mišljenja, ali se ispostavilo da je bilo apsurdno očekivati da se u eri demokratizacije na kulturnom i književnom području, nekakvim kongresnim "zaključcima" likvidirati borba mišljenja koja još nije završena i koja jedino može da se iskristalizira preko javne diskusije. Takvoj zamisli Kongresa odgovarao je i sam referat Miroslava Krleže. Opterećen (po prostoru skoro za dvije trećine) čisto likovnim problemima, referat je, kako reče jedan od diskutanata, bio više esej nego referat. Taj esej je pravljen po onoj: "O svemu pomalo, za svakoga ponešto", a najviše o likovnoj umjetnosti. Krležin referat se u skoro svim direktnim i indirektnim tvrđenjima, pitanjima i pretpostavkama, izjasnio za lijevu, realističku, istorijsko-materijalističku metodu u stvaranju. Ali – kako je ukazano - misao, ma koliko bila obučena u anteriju jednog barkonog artizma, ma koliko ona bila puna citata na latinskom, italijanskom i fransuckom, ma koliko kipjela od neke superiorne, kosmičke učenosti, ona nije mogla a da u svom gibanju ne otkrije osnovne konture i pravce svoga kretanja. Ta misao u referatu bila je na strani realizma. Kako se “narodna publika” masovno privoljela pozorištu Od svih problema pred kojima se našlo crnogorsko poslijeratno pozorište, u periodu od 1948-1953. godine, posebno se izdvajalo pitanje organizovanja masovnih posjeta pozorišnih predstava. Pozorište je postalo važan kulturno vaspitni faktor i uspostavilo čvrstu vezu sa narodom koji je na njega gledao kao na javnu umjetničku govornicu na kojoj je mogao da “vidi” rješenja mnogih problema koji su u vezi sa njegovim životom; a i dragocjena pomoć sindikalnih i narodno-frontovskih organizacija koje su uspješno organizovale tada masovne posjete pozorištu, koje su postajale sve više kulturna potreba narodnih slojeva. Ipak, skučeni ansambl, stari kadar rediteljski, glumački, priređivački iziskivali su da se praznina u kulturno umjetničkom vaspitanju širokih radnih masa popuni. SOC. REALIZAM I NA DASKAMA Bez obzira na talenat poslijeratnih glumaca koji su – kako se tada ukazivalo – “u sebi nosili balast ranijih pozorišnih pravaca, sve to zajedno, sa nedostatkom reditelja i nedostatkom dovoljnog političkog i umjetničkog obrazovanja”, crnogorsko poslijeratno pozorište, sve do 1953. godine, bilo je “opterećeno jednim nedovoljno prožetim umjetničkim duhom i jedinstvenim umjetničkim sistemom”. Rasla je potreba za novim glumačkim i rediteljskim kadrom, koji bi studiranjem van Crne Gore ovladali metodom socijalističkog realizma, preko koga bi se dao "odgovarajući izraz poslijeratnoj stvarnosti i stvorila najuža veza između scena i publike". To je nametao tadašnji popularni Petogodišnji plan. POZORIŠTE NA CETINJU Narodno pozorište na Cetinju osnovano je 1948. godine. Iste godine na Cetinju je izvedeno 44 predstave (Katajev: “Dan odmora”; Bor: “Odrpanci”; Simonov: “Rusko pitanje”; Stanković: “Koštana” i - Glišić “Podvala”; Sremac: “Pop Ćira i Pop Spira”; Cankar: “Kralj Betajnove”). Samo je, recimo, predstava "Rusko pitanje" prikazana na Cetinju 12 puta. U sali Narodnog pozorišta na Cetinju, 12. februara 1949. godine, članovi Pionirskog pozorišta dali su, pod rediteljskim i koreografskim rukopisom Magde Kovač, svoju prvu priredbu. Na programu su bile recitacije, baletske jednočinke, folklorne, rimtičke i muzičke tačke. U čast Osnivačkog kongresa KP Crne Gore, 5. i 6. oktobra 1949. godine, izveden je komad Džemsa Gona i Arnoldif Disoa "Korijeni", dok je "Šumu" Ostrovskog izveo dramski ansambl Pozorišta na Cetinju 11. novembra 1950. godine. Turneje po Crnogorskom primorju (i u Skadru) pokazale su isti rezultat: predstave u svim mjestima gostovanja bile su masovno posjećene. “Narodna publika”, kako se govorilo, ušla je u pozorišne zgrade koje su, doduše, bile ili tehnički slabo urađene ili premale da prime broj onih koji su se živo interesovali za pozorište. KOTORSKO POZORIŠTE Osnivanje pozorišta 1949. godine u Kotoru ("Vasa Željeznova" - M. Gorki, Kotorsko pozorište 1949. godine, "Bez krivice krivi" - A.N. Ostrovski, Kotorsko pozorište 1950. godine) na inicijativu Vlade NRCG je doprinijelo zadovoljavanju kulturnih potreba pozorišne publike u Crnoj Gori. Međusobno pomaganje tog pozorišta i pozorišta na Cetinju, kao i njihova naizmjenična gostovanja po Crnoj Gori omogućili su da se prikaže mnogo više premijera nego što je to moglo da uradi samo Narodno pozorište na Cetinju. Kotorsko narodno pozorište je aprila 1950. godine nastupilo prvi put sa premijerom "Rediteljski dom" od V. Katajeva. Miloš Jeknić, glumac, koji je bio direktor ovog Pozorišta, uspio je da za kratko vrijeme uzdigne mladi ansambl, koji se kao kolektiv osjetio pri svom početnom nastupu, da su glumci iz predstave u predstavu napredovali, savlađivali izvjesnu neuvježbanost, ukočenost, deklarativnost, a sve više isticali pozitivne vrijednosti koje su imale perspektivu za dalji razvoj. Glumci su privlačili svojom kolektivnom usmjerenošću, svojom mladalačkom bujnošću i poletom; iskrenom neposrednošću, koja ponekad prelazila u naivnost, sirovost pa i primitivizam. POZORIŠTE U NIKŠIĆU Odlukom Vlade NRCG, osnovano je narodno pozorište u Nikšiću 1950. godine (Predstava "Dundo Maroje" Marina Držića, u režiji Iva Martinovića izvedena je juna 1950. godine, a predstava "Zona Zamfirova" Stevana Sremca, u režiji P. Begovića septembra iste godine). Ansambl koji je brojao 23 člana, u većini su sačinjavali bivši članovi omladinske dramske sekcije Sindikalnog kulturno-umjetničkog društva "Radoje Dakić" koja je 1949. godine, na Omladinskom festivalu u Beogradu, dobila treću, a na I republičkoj smotri u Cetinju prvu nagradu za uspješno izvođenje pozorišnog komada "Mašenjka" od Afinogenova. Upravnik pozorišta je bio Veljko Šakotić iz Nikšića, a umjetnički rukovodilac Radoje Gojković član Narodnog pozorišta - Cetinje, reditelj "Mašenjke". STIŽU MLADI GLUMCI Poslijeratni glumci su neposredno izražavali unutrašnji doživljaj pred spoljnim efekima i površnošću. Od mladih glumaca naročito su se isticali Ivo Begu, Evgenija Vukdelić, Julijana Stipić, Desa Antenović, Dragica Plamenc, Branko Obradović, Kakamir Jukić i Savo Vujović. Smotre dramskih grupa održavane su od 1948-1953. godine kao izraz sve šireg i kvalitetnijeg idejno-umjetničkog rada ukazujući na velike mogućnosti pozorišnog života u Crnoj Gori. Dramske grupe i sekcije u međusobnom takmičenju omladinskih, sindikalnih i seoskih izvedene su pozorišne komade. Glumaca amatera tada je bilo 275. Taj broj grupa i izvođača, skupa sa brojem dramskih sekcija, jasno su ukazivale na masovnost i široki razmah poslijeratnog amaterskog pozorišnog rada u Crnoj Gori. Napredak dramskih grupa na takvim smotrama ogledao se u obimnoj stručnoj pomoći, u pravilnijem izboru dramskih djela i pojave novih talenata. Dramske grupe "Stojan Cerović" iz Nikšića sa "Ruskim ljudima" od Simonova, a odmah iza nje dramske sekcije društva "Bajo Sekulić" iz Danilovgrada sa pozorišnim komadom "Paket u glavu" od Pavičića, godinama su pokazivale najbolje rezultate. Cetinjsko Narodno pozorište svakako je imalo najvalittnije predstave među kojima je drama u tri čina "Oganj i pepeo", od slovenačke spisateljice Mire Pucove, koja se dugo vremena izvodila u pomenutom pozorištu. USPJEH KUD “RADOJE DAKIĆ” Veoma važan podatak u razvoju poslijeratnog crnogorskog pozorišta je uspjeh dramske sekcije "Radoje Dakić" na Prvoj saveznoj smotri sindikalnih kulturno-umjetničkih društava, koja je održana u drugoj polovini januara u Beogradu 1950. godine. Pomenuta dramska sekcija KUD "Radoje Dakić " iz Nikšića dobila je prvu nagradu od 80.000 dinara. Sem toga svi članovi sekcija, Andrija Kotri i Veljko Mandić, kao i reditelj Radoje Gojkić, posebno su nagrađeni sa po 10.000 dinara. Dramska sekcija "Radoje Dakić" vrlo uspješno je izvodila pozorišni komad "Oganj i pepeo" od slovenačke književnice Mire Pucove. Sve u svemu, pozorišna poslijeratna aktivnost je bila vrlo značajna, kako u Crnoj Gori, tako i u ostalim republikama tadašnje Jugoslavije. Prepoznatljive su teme pozorišnih predstava u kojime je dominirala soc-realistička varijanta i adaptacija ruskih književnika u dramske forme shodno društveno političkoj tendenciji poslijeratnog perioda u Crnoj Gori, kao i na ostalim prostorima tadašnje Jugoslavije.
|