Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip





 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Intervju sa
Milicom Nikčević


Biografija

Milica Nikčević je mezo-sopran čiji glas muzički znalci nazivaju „bogato obojenim i obećavajućim“. Diplomirala je vokalnu izvedbu na Portland State univerzitetu u junu 2005. godine. Prvu polovinu toga ljeta provela je u San Francisku kao član Bay Area Summer Opera instituta. Za to vrijeme proučavala je uloge “Mere Marie” iz djela Les Dialogues des Carmelites i “Ursule” u Beatrice et Benedict. Bila je učesnik svjetski priznatog Festival Ensemble koji se održava u Bah Akademiji u Štutgartu, pod vođstvom maestra Helmuth Rillinga. U nagrađivanom Portland State University Opera teatru, Milica je tumačila uloge “Principessa” u Suor Angelica i “Zita” u Gianni Schicchi. Bila je i zamjena u ulozi “Prince Orlofsky” u opereti Die Fledermaus. Oprobala se i u ulogama kao što su “Mrs. Splinters” u The Tenderland, “Mrs. Ott” u Susannah, “Filipjewna” u Eugene Onegin, “Jane” u Patience, “Mrs. Lovett” u Sweeney Todd i “Baba” u The Medium.

Nastupala je sama, uz Portland State Chamber hor, kao alt-solista u Bahovom djelu St. John Passion i kao gostujući solista na CD-u pomenutog hora u djelu Margaret Garwood - A Choral Trilogy. Dobila je pohvale i za uloge u pozorišnim komadima City of Angels, My Fair Lady, Our Town i Inherit the Wind. Milica je dobitnik mnogih stipendija uključujući i Jeanine B. Cowles, James F. Miller i Serbian Singing Federation stipendije.

Zahvaljujući maestru Rillingu, Milica je radila sa dirigentima kao što su Mark Pinzow, Keith Clark, Bruce Browne i Ryan Heller. Sarađivala je sa popularnim režiserima od kojih su neki Yefim Maizel, Mark Ross Clark, Tito Capobianco, Ross Halper i Brenda Nuckton. Trenutno živi u Nju Jorku, gdje se priprema za dalje školovanje uz pomoć profesora Martine Arroyo.

 


Intervju:

1. Kada ste otpočeli karijeru operske pjevačice? Recite mi nešto o Vašim prvim koracima u operi?

Oduvijek sam voljela muziku i scenu tako da sam još kao mala znala da ću biti izvođač neke vrste. Počela sam da sviram violončelo u osmoj godini i tako zavoljela klasičnu muziku. Kad mi je bilo trinaest odlučila sam da budem operska pjevačica. Tada sam otkrila fascinantni svijet opere. Slušala sam tu muziku i odmah se zaljubila znajući da je upravo ta vrsta muzike ono čime zaista želim da se bavim.

Prvi koraci su bili zaista uzbudljivi. To je bilo vrijeme novih otkrića, vrijeme kad je sve bilo još svježe, kad su mogućnosti bile beskrajne. Znala sam gdje želim da budem i šta želim da radim tako da sam napravila plan kako da ostvaim svoje želje. Jedini problem je bilo – ne samo za mene već, vjerujem, i za ostale pjevače – sačekati da mi se glas u potunosti razvije. Moj um je bio mnogo ispred mog vokala, još uvijek jeste i sad, mnogo godina kasnije. Puno puta su mi rekli da imam „jak“ glas i da će mu trebati mnogo vremena da se razvije. Još uvijek radim na tome, jer je muzika toliko uzbudljiva da mi um govori da nastavim da pjevam, dok moj glas čeka da „sustigne“ moje želje. Na samom početku sve je bilo potpuno novo i uzbudljivo; nedjeljni časovi za glas i sati upornog vježbanja da implementiram ono što sam naučila na tim časovima. Mislim da baš tada mnogi pjevači treba da odluče da li su voljni da se ovim poslom bave do kraja života. Za mene, pak, to nije bilo pitanje izbora. Nisam mogla ni htjela da biram „treba li“ ili „mogu li“, nego više „ja moram ovo da radim“ i „ne mogu da ne probam“.


2. Šta biste izdvojili iz dosadašnje karijere? Koji su vaši najdragocjeniji momenti u operskom svijetu?

Radila sam sa mnogim fantastičnim trenerima, rediteljima, dirigentima i glumcima i moram da kažem da su svi oni na neki način pomogli da izrastem u izvođača kakav sam sad. Predamnom je veliko i bitno putovanje, ali ne želim da ga mijenjam. Voilim sve upravo ovako kako jeste. Definitivno volim dobar izazov!

Imala sam mnogo dragocjenih momenata od kad sam počela. Otkriće da mogu da mijenjam svoj glas veoma brzo i lako je nešto što nikada neću zaboraviti. Mnogo “većih” glasova imaju problem u tim promjenama vokala, tako da mi je ovo otkriće dalo mogućnost mnogih izbora. Takođe, uvijek učim nešto novo o sebi i svom glasu, što sve ovo čini još interesantnijim i uzbudljivijim. Sve su to veoma dragocjeni momenti.

Gostovala sam u različitim produkcijama, gradovima i teatrima i mislim da su najvažniji trenuci nastali upravo na sceni sa kolegama. Svakako, ne smijem zaboraviti upoznavanje ljudi iz svijeta kome se divim i čiji sam i ja dio, kao što su Marilyn Horne i Martina Arroyo, zajedno sa Titom Capobiancom i Sherrill Milnes. Ta poznanstva čine takođe bitne trenutke u mojoj karijeri.

3. Kako biste ocijenili uslove rada mladih umjetnika u Nju Jorku?

Vjerujem da su uslovi za mlade umjetnike danas u Nju Jorku mnogo više obećavajući nego prethodnih godina. Ima mnogo više programa koji pomažu mladim stvaraocima, dajući im mogućnost da okuse svijet opere. Tako naprijmer, neki od programa i stipendija nude finansijsku pomoć mladim talentovanim umjetnicima, kao i mogućnost i šansu da upoznaju neke od velikih imena, stvore “veze” koje su neophodne u ovom poslu.

Međutim, danas više nego ikad, postoji jaka konkurencija. To se može shvatiti kao prepreka ili kao izazov. Ja to shvatam kao kamen spoticanja, onaj koji pokazuje umjetniku da li može “izaći na kraj” sa životom i karijerom ove vrste. Moram da istaknem da je ova činjenica veoma važna, i najmanje jednom svaki od umjetnika mora da je razmotri. Kako ima mnogo konkurencije, onaj ko se bavi ovim poslom mora znati koje su njegove slabosti i prednosti, i mora znati kako na najbolji način da iskoristi svoj glas da bi stekao prednost u odnosu na ostale. Svaki izvođač mora da ponudi nešto novo, drugačije, bilo da je u pitanju boja glasa, interpretacija, jak utisak na sceni, sjajna tehnika ili, u najboljem slučaju, sve ovo zajedno. Ovo ima veliki uticaj na to da li će ih žiri ili komisija zapamtiti na audicijama ili će jednostavno biti zaboravljeni u trenutku kad siđu sa scene. To su stvari sa kojima se svaki mladi umjetnik u Americi suočava svakog dana.

4. Možete li uporediti te uslove u Americi sa uslovima stvaranja u Crnoj Gori?

Pa, ovdje je veoma drugačija atmosfera, kao i publika – što je slučaj u svakoj zemlji u kojoj sam bila. Nalazm da u Americi, očigledno, postoji mnogo više šansi za muzičare koji žele da se bave klasičnom muzikom nego u Crnoj Gori. Tamo ima mnogo, zaista mnogo, muzičkih škola, profesora, programa, opera, koncertnih sala i tako dalje. Međutim, s obzirom na veličinu te zemlje, to je i prirodno. Takođe, publika u Americi je veoma upoznata i “u toku” sa muzičkim događajima svake vrste tako da je mnogo ljudi koji idu na koncerte u startu upoznato sa svime: imaju određena očekivanja, želje, potrebe da nešto čuju i ne zadovoljavaju se prosjekom. Ti kriterijumi tek treba da se uspostave ovdje u Crnoj Gori.

Mislim da je Crna Gora ustanovljena na bogatoj i sjajnoj tradicionalnoj muzici, ali se čini da su mladi ljudi mnogo više zainteresovani za pop muziku nego za klasičnije muzičke forme. Naravno, to se iskreno može reći i za mlađe generacije u Americi. Vjerujem da, kad bi bilo više šansi i mogućnosti za ljude ovdje da stvarno slušaju ovu vrstu muzike, da upoznaju sve njene čari, ljepotu, čistotu i iskrenost, kao i kad bi se djeca više podučavala u klasičnoj muzici, tada bi to zaista bilo nešto od neprocjenjive važnosti za zemlju. Znam kako su talentovani i inteligentni ljudi ovjde, tako da sam sigurna da Crna Gora ima potencijal da iznjedri više svjetski poznatih muzičara i škola.

5. Očigledno želite da promovišete crnogorsku narodnu izvornu muziku u novom, operskom, ruhu. Možete li mi reći nešto o tim planovima?

Postoji fascinantna muzička tradicija ovdje u Crnoj Gori koja je jedinstvena i neponovljiva. Poezija je predivna, harmonija i ritam jako interesantni, tako da sve ovo čini muzičko nasljeđe ovog podneblja dragocjenim. Voljela bih da vidim kako se muzika iz Crne Gore sluša svuda u svijetu. Znam da ovdje ima ljudi, kompozitora i izvođača, koji bi takođe voljeli da se ovo desi. Žao mi je što u svijetu ova muzika nije dovoljno korištena i poznata. Znam da sam morala puno da tražim da bih našla bilo kakve kompozicije iz Crne Gore u Njujorškoj biblioteci. Shvatam da Crna Gora ima harizmatičnu muzičku tradiciju koja se zasniva na prenosu tih znamenja sa generacije na generaciju, ali mislim da moramo da napravimo veliku zbirku pisane muzike koja će biti na raspolaganju mnogim Crnogorcima širom svijeta kao i svim drugim ljudima koji žele da upoznaju naše muzičko nasljedje.

Imam plan da iznesem našu sjajnu muziku van granica Crne Gore, kao i da donesem neke nove klasične forme ovdje. Voljela bih da vidim operu napisanu na Crnogorskom, koju izvode Crnogorci. Svijet bi bilo iznenađen potencijalom koji ima ova mala, divna zemlja.

6. Kako Vam se dopada Crna Gora?

Ne mogu da opišem koliko volim ovu zemlju. Zaista je predivna. Ljudi su fenomenalni. Ona je neobrađeni dijamant i mnogi ljudi ni ne znaju da postoji. Sve vrijeme govorim ljudima o mojoj zemlji i nasljeđu koje nosi, ali se rijetko desi da znaju nešto o njoj. Ja naravno tada moram da im kažem sve o ovoj divnoj zemlji i o nevjerovatnoj snazi, ponosu i integritetu mog naroda. Vrlo sam ponosna na Crnu Goru i na to što sam odavde, iako sam rođena u Americi. Znam da moja zemlja ima veliki potencijal i pomoći ću da se on iskoristi na najbolji mogući način kako god budem umjela i znala. Volim svoju prelijepu Crnu Goru!

Intervju vodio: Danilo Kalezić (www.montenegrina.net)