Luka I. Milunović
OD DVORSKIH PROSLAVA DO BOJNOG POLJA

CRNOGORSKA VOJNA MUZIKA

       Upravo smo ušli u godinu koja donosi niz prilika za jubilarna potsjećanja na značajne događaje iz naše prošlosti. Prije jednog stoljeća crnogorska država je obnovila dostojanstvo kraljevine, osnovan je prvi državni teatar, proslavljen jubilej suverena... I sama 1910. godina, kada su se odigrali neki od događaja koje u mjesecima pred nama valja na adekvatan način obilježiti, u crnogorskoj prijestonici je dočekana svečarski uz najavu velike proslave jubilejâ vladajućeg gospodara knjaza Nikole I. Zapis o dočeku nove 1910. godine ostao je u glavnoj državnoj novini: “Po starom običaju uoči Nove godine bili su pozvani u Dvor naši velikodostojnici, članovi Narodne skupštine i glavari iz unutrašnjosti, s kojima je Nj. Kr. V. Gospodar izvolio započinjati razgovore o raznim predmetima. U 11 sati i 3 iz Dvora se prešlo u vojno ministarstvo, gdje je bila priređena bogata trpeza s hladnim jelima. Kada je u 12 sati prvi topovski metak pozdravio Novu godinu, Nj. Kr. V. Gospodar upravio je Svojim gostima sljedeću besjedu.“

       U novogodišnjoj besjedi knjaz je prvo prizvao: “...na Crnu Goru i na vjerni Mi crnogorski narod blagoslov Božiji...“, zatim je podsjetio na ostvarene uspjehe, da bi uz čestitke i najbolje želje biranim riječima najavio proslavu svojih jubileja - 50 godina na prijestolu Crne Gore i sretnog braka sa knjaginjom Milenom. “Ova Gospodareva besjeda“ – kaže se dalje u “Glasu Crnogorca“ - “učinila je takav utisak na prisutne, da je burno oduševljeno klicanje za dugo se miješalo sa zvucima vojne muzike narodne himne i gruvanjem topovskih metaka.“
Tako je u štampi, uz obilje drugih detalja, ostao još jedan zapis o nastupu Crnogorske vojne muzike, prve profesionalne državne ustanove koja se bavila umjetnošću u Crnoj Gori. Vojna muzika će toga 1. januara učestvovati u ostvarivanju novogodišnjeg ceremonijala koji je obuhvatao liturgiju u Cetinjskom manastiru, čestitanja Gospodaru te naročiti prijem za diplomatski kor u Dvoru. Pred novogodišnje svečane nastupe na Cetinju Crnogorska vojna muzika se vratila iz Bara gdje je pozdravljala francusku flotu koja je uz podršku prva čestitala Crnoj Gori upravo stečeni potpuni suverenitet nad primorskim lukama.

       Otkako je formirana Crnogorska vojna muzika (banda) teško je bilo zamisliti ma koju iole važniju javnu manifestaciju u Knjaževini odnosno, do nestanka sa političke karte Evrope, u Kraljevini Crnoj Gori bez učešća bandista. Sviranje Vojne muzike, njenih članova u raznim sastavima ili individualno pratilo je pored dočeka novih godina i proslava svih dinastičkih slavlja (rođendani, imendani, slava), razne javne događaje i kulturno-zabavne priredbe, diplomatske prijeme, kurtoazne objede, te oficijelne državne događaje, ali i ratna djelovanja crnogorske vojske. Crnogorsku vojnu bandu (muziku) su od formiranja vodila dva kapelnika - Antun Šulc od 1871. do 1879. i František Vimer od 1889. godine, tako da zbog prekida u radu možemo govoriti o dva perioda u njenom razvoju.
Formiranje vojne muzike u Knjaževini Crnoj Gori pada u do tada rijetko dugom periodu bez vojnih djejstava (1863- 1874) koji je, opet kao rijetko koji, iskorišten za veoma intenzivan razvoj države, institucija i crnogorskog društva uopšte. Krajem 1871. godine crnogorsko praviteljstvo profesionalno angažuje kapelnika Antuna Šulca, što je označilo i početak praktičnog organizovanja Crnogorske vojne muzike. Atmosferu toga vremena u Crnoj Gori, u djelu sa nerijetko oštro kritički intoniranim tonovima, opisuje i Spiridon Gopčević: “U Cetinjskoj štampariji su počele da izlaze i novine po imenu Crnogorac, s tim što su te novine kada su u Austriji zabranjene, preimenovane u Glas Crnogorca.

       Urednik tih novina je takođe jedan austrijski Srbin, gospodin Popović, koji trenutno prati knjaza kao sekretar. Za strane putnike-namjernike uređena je na Cetinju jedna gostionica, čiji vlasnik od knjaza dobija pomoć od dvije stotine talira godišnje. Osnovana je i jedna muzička kapela, čiji kapelnik od knjaza dobija platu od 600 guldena.“
Nakon višemjesečnih priprema Crnogorska vojna muzika je prvi put zvanično javno nastupila uoči rođendana prijestolonasljednika Danila 16. VI 1872. godine, što neće propustiti da zabilježi poluzvanični “Glas Crnogorca“.

       Sredina sedamdesetih godine XIX stoljeća Crnoj Gori ponovo donosi ratna vremena, pa će Crnogorska vojna muzika nastupima pratiti operacije Crnogoske vojske na frontu. O nastupima Crnogorske vojne muzike tokom Veljeg rata ostalo je niz svjedočanstava. Vojnu muziku pominje i vojvoda Gavro Vuković u svom ratnom dnevniku. Vojvoda Vuković bilježi da je po pokretu Crnogorske vojske prvi ratni logor organizovan 20. juna 1876. godine: “Knjažev se šator prvi put pope, prva se vatra logorska naloži, Šako Petrović preko nas izbaci šest metaka iz revolvera, i muzika zasvira...“.
Poslije javnog nastupa na Cetinju 10. maja 1879. godine, posljednjeg koji je zabilježen u domaćoj periodici, možemo reći da je okončan prvi period u radu Crnogorske vojne muzike.

       Krajem 1889. godine službovanje u Crnoj Gori započinje František Vimer, koji će kao kapelnik voditi Crnogorsku vojnu muziku do Prvog svjetskog rata. Dolaskom Vimera u Crnu Goru i praktično počinje reosnivanje Crnogorske vojne muzike, odnosno drugi period u njenom razvoju. František Vimer je rođen u Rozlokima, Češka, 27. XI 1865, a umro u Zagrebu 27. V 1935. godine. Poslije studija na konzervatorijumu u Pragu postavljen je za kapelnika građanske muzike u Herceg Novom. Vimer je želio da se nijegov život i rad razvijaju u slobodnoj zemlji i kada dobija ponude za službu iz Rusije i Crne Gore, bira crnogosku knjaževinu zbog popularnosti koju je naša zemlja tada imala u Češkoj. Rad Frantičeka Vimera (vokalna i instrumentalna obuka, upućivanje na školovanje, priprema i izvođenje programa) ostaviće dubokog traga na izgrađivanje crnogorske muzičke kulture.
Crnogorska vojna muzika će u prvo vrijeme po ponovnom formiranju, do ljeta 1892. godine biti u Podgorici (iznajmljena kuća Jusa Mučina), da bi potom prešla na Cetinje. Po dolasku u Crnu Goru Franitišek Vimer je uspio da za nepunih deset mjeseci okupi i pripremi 36 članova vojnog orkestra za uspješan prvi javni nastup na Cetinju 25. septembra 1890. godine povodom rođendana knajza Nikole I.

       Prvi javni nastup Crnogoske vojne muzike i još nekolko koji će odmah jedan iza drugog uslijediti izazvali su znatnu pažnju u prijestonici. U domaćoj periodici će ostati zabilježeni opširno opisani veoma uspjeli javni nastupi Crnogorske vojne muzike uz afirmisanje rezultata postignutih angažovanjem Františeka Vimera. Štampa konstatuje da je Vimer za tako malo mjeseci: “čuda počinio“ sa 36 “mladih Crnogoraca svaki ispod osamnajest godina“, koji su naučili tridesetak “muzikalnih komada: “Danilov marš“, “Lajtenberg marš“, “Zigeuner Baron“ (po Štrausu), “Donau Wellen“ i druge.“
Zahvaljujući radu Františeka Vimera i prisustvu još jednog Čeha, Roberta Tolingera, tada angažovanog kao profesora na Cetinju, tokom posljednje decenije XIX stoljeća, u scenskim programima domaće produkcije preovladavaće (po broju i kvalitetu) muzički nastupi. Programi besjeda i svečanih zabava u Zetskom domu, postali su mnogo bogatiji raznovrsnim i kvalitetnijim muzičkim numerama.

       Pod upravom F. Vimera Crnogorska vojna muzika će nastupati u okviru svih značajnijih javnih prigoda na Cetinju, ali po potrebi i drugim mjestima u Crnoj Gori. Članovi Crnogorske vojne muzike nastupaće u različitim sastavima onako kako to prilike budu nalagale. U punom sastavu ,,kao banda“ nastupaju u eksterijeru: pred Knjaževim dvorom, Manastirom, nekim od sjedišta diplomatskih pretstavništava stranih država, dvorskom ili parku na Romanovini, te u svečanom maršu po ulicama Cetinja. Kada prilike zahtijevaju muzičari će nastupati u užem sastavu orkestra na Dvoru, u dvorskoj bašti, ili u Zetskom domu kao dio programa obilježavanja oficijelnih praznika ili između činova pri prikazivanju pozorišnih predstava.
Tokom diplomatskih, drugih službenih, ceremonijalnih i javnih prijema i objeda na Dvoru poglavito u XX stoljeću Vojna muzika nastupa kao dvorski orkestar. Za ovakve prilike obično bi, na tvrđem papiru – kartonu (u boji) malog formata (12,5×8,5 cm), bili štampani programi sa nazivima kompozicija koje će se izvesti. Za pozvane goste iz inostranstva program je štampan na francuskom, ili jeziku autora djela koja se izvode. Poslije završetka oficijelnog dijela svečanosti proslave kraljevih jubileja i obnove crnogorske kraljevine 1910. godine članovi vojne muzike su odlikovani srebrnim i zlatnim Medaljama za revnost, dok je kapelnik Vimer dobio treći stepen Ordena za nezavisnost Crne Gore Danilo I.

       U tek obnovljenoj Kraljevini nije međutim bilo mnogo prilike za razvoj umjetnosti i kulture, jer će Crna Gora, do nestanka sa političke karte Evrope, imati samo jednu čitavu kalendarsku bezratnu godinu. U drugoj deceniji XX stoljeća ponovo nastaju ratna vremena pa će Crnogorska vojna muzika svojim nastupima podržavati juriše vojske na frontu. U Balkanskom ratu: “Za vrijeme juriša Crnogorske vojske na tursku tvrđavu Dečić kod Tuzi (na frontu ispred Skadra) crnogorka glazba je pratila jurišanje sviranjem Zajčeve U Boj!“ navešće -u svom radu dr Pero Šoć. Crnogorska vojna muzika će i u Prvom svjetskom ratu biti sa vojskom na bojištu.
Nestankom crnogorske kraljevine sa političke karte Evrope prestala je da postoji i Crnogorska vojna muzika. Domašaje Crnogorske vojne muzike i značaj koji je od samog osnivanja imala za crnogorku državu i društvo uopšte tek treba potpunije sagledati i stimati.

Gopčević: Galama iz koje bi Vagner mogao da profitira

       Sigurno da novo zanimanje – sviranje na muzičkim instrumentima nije u početku lako prihvatano u Crnoj Gori. Veliki napori koje je kapelnik Šulc ulagao, uspjesi, ali i ne uvijek izvanredni rezultati ostaće zabilježeni u putopisnoj literaturi onog vremena. Za ilustraciju biramo zapažanja Spiridona Gopčevića: “...Stiže se pred jednu kuću iz koje dopire takva strašna galama da stranac naprosto mora da se uplaši. I taman je već spreman da se brzo povuče i ukloni odavde, kada osjetljivo uho pomisli da čuje neku vrstu melodije i na kraju će nadoći na to da to treba da bude jedna arija iz Rigoletta...“ Gopčević dalje dodaje: “Rihard Vagner bi tu zaista još mogao nešto da profitira; uvjeren sam da bi angažovao Šulca sa cijelom njegovim kapelom.“ Poslije otslušane arije Gopčević je porazgovarao sa kapelnikom Šulcom: “pošto je zavladala tišina, započinje razgovor sa crnogorskim, dvorskim muzičkim direktorom, izražava se divljenje napretku koji je kapela načinila za nekoliko godina, a pri tome u sebi mislimo da bi zacijelo bilo cjelishodnije i bolje da u svemu tome manje sudjeluju flauta i klarinet...“.

Tekst preuzet iz dnevnog lista "Vijesti", januar 2010. god.