Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Materijal iz kataloga koji je izdat povodom izložbe slika "Zlatni ramovi braće Bocarić" koji je priredila Moderna galerija iz Budve u novembru 2000. god.



Dragana Ivanović
ZLATNI RAMOVI
BRAĆE
BOCARIĆ













"PRAVO I OBAVEZA ONIH KOJI NASLEĐUJU JEDNO UMJETNIČKO DJELO JE DA, PREMA SVOM ISKUSTVU I NA SVOJU ODGOVORNOST, U CIVILIZACIJSKOM I KULTURNOM AMBIJENTU SVOGA VREMENA, TO NASLEĐE ODGOVORNO I STVARALAČKI PREUZIMAJU, DA MU UZVRAĆAJU A DA MU I DOPRINOSE".

Žorž Dibi


U novembru 1994. godine, budvanska Moderna galerija je velikom retrospektivnom izložbom sa pedeset slika i bogatim muzeološkim materijalom koji je obuhvatao fotografije, lična dokumenta, prepisku, slikarski pribor kao i monografski katalog obilježila tri značajna jubileja vezana za život i djelo Anastasa Bocarića. Sto trideset godina od rođenja, pedesetogodišnjica smrti i šezdeset godina od održavanja izložbe u Kotoru 1934. godine je bio povod da se djelo ovog umjetnika sagleda na pravi način. Istovremeno je u određenoj mjeri izvršena njihova valorizacija i sistematizacija a samim tim je rasvjetljena i istaknuta uloga Anastasa Bocarića u crnogorskoj umjetnosti s kraja prošlog i u prvoj polovini ovog vijeka.

Evo, šest godina kasnije, ponovo u novembru, pred nama je izložba "Zlatni ramovi braće Bocarić" nazvana po istoimenom dokumentarnom filmu Vefika Hadžismajlovića, sa kojom se Galerija kao i njihov rodni grad priključuje obilježavanju sedamdesetogodišnjice Etnografskog muzeja Vrbaske banovine, čiji je osnivač i upravnik bio Spiro Bocarić.

Tim povodom podsjetićemo se da braća Bocarić pripadaju prvim školovanim slikarima kako u Crnoj Gori tako i u Bosni i Hercegovini, u kojoj su prisutni od 1896. godine najprije u Mostaru zatim u Sarajevu gdje se 1900. godine njihovi stvaralački i životni putevi razilaze. Do tada su stvarali zajedno, uticali jedan na drugog mada je veoma brzo došla do izražaja različitost u njihovom shvatanju umjetničkog i životnog stava uopšte. Od samih početaka stariji Anastas pokazivao je nemiran kosmpolitski duh koji je uticao da često mijenja mjesto boravka. Malo je bilo umjetnika onog vremena koji su tako često putovali i boravili, poput njega, u različitim sredinama. Od rodne Budve (1864) preko Atine, gdje je završio slikarsku Akademiju, put ga je vodio na Cetinje za dvorskog slikara kralja Nikole, zatim Mostara, Sarajeva, Zagreba, Beograda, Carigrada, Kaira, Soluna, Skoplja, Subotice, Novog Sada do Perasta gdje je umro 1944. godine.

Životne staze mlađeg Spira su mnogo mirnije i kretale su se od Budve (1876), Dubrovnika, preko Venecije gdje je učio slikarstvo na Studio Scuola Disegno a zatim 1895, na Regio Istituto di Belle Arti takođe u Veneciji koji je napustio već 1896. i pridružio se Anastasu u Mostaru.

Odatle ga put vodi u Sarajevo, a zatim u Banja Luku gdje je od 1914 prisutan u likovnom životu i muzeologiji sve do tragične smrti 1941. godine.

U početku je slikarski izraz braće Bocarić bio veoma blizak jer su se oslanjali na čisti akademizam koji se ogledao najviše u portretima nastalim krajem prošlog i prve decenije ovog vijeka. Tada Anastasovo slikarstvo poprima romantičarske, a Spirovo više impresionističke specifičnosti. To bi se na određen način vezivalo za sredine u kojima su boravili i koje su ostavile vidan trag u njihovom stvaralaštvu.

Ono što ih je najviše vezivalo bio je period rada u Mostaru i Sarajevu kada se njihovo ime vezuje ne samo za početak građanskog portreta već i za njegovo zlatno doba u Bosni i Hercegovini.

Uspjeli su da prvi put kod crkvenih velikodostojnika, uglednih ljudi, trgovaca, zanatlija i njihovih žena razviju želju za poziranjem kao i potrebu da na slikarskom platnu "gledaju svoje djedove i bake u starinskim nošnjama, sebe u redengotima i svoje životne saputnike okićene teškim niskama bisera, zlatnim lancima sa satićima, dragim kamenjem u kosi, ušima, rukama, kao najljepši izraz svog društvenog ugleda".

U julu mjesecu 1896. Anastas u Mostaru izlaže svoje portrete u knjižari Radovića koja je bila prva i jedina umjetnička izložba u Hercegovini sve do kraja Prvog svjetskog rata. Otuda među galerijom likova majstorski izvedeni portreti trgovca Ivaniševića, portret Nikole Ćorovića, pjesnika Jeftana Šantića (brata Alekse Šantića). Rađeni po fotografiji ovi portreti pripadaju tipu paradnih portreta sa dosta insistiranja na pojedinim vješto oslikanim detaljima. Smirena impulsivnost i specifično osvjetljenje odaju sve karakteristike jednog oplemenjenog akademizma koga se Anastas pridržavao još jedno vrijeme po dolasku u Sarajevo 1900. Portreti nastali kasnije u novosadskom periodu 1911-1932 godine nose nove karakteristike primjetnih romantičarskih tendencija kakvi su portreti umjetnikove žene Ane Tofolo, Jove Jovanovića Zmaja i Ruže (Muzej grada Novog Sada) na kojima se osjeća manji interes za detaljisanjem i preciznijim slikanjem materije. To bi se moglo pripisati i portretima nastalim u njegovoj poslednjoj fazi (1932-1944) kakav je portret profesora Predraga Kovačevića, kapetana Iva Visina i jeromonaha Makarija Radonjića.


Anastas Bocarić oko 1925-30
autobiografija

Dosta neujednačenog kvaliteta ovi portreti imaju više istorijsko - dokumentarni značaj nego umjetničku vrijednost.

Na njima je osjetan slikarev umor kao i gubitak osjećaja za preciznu i finu materiju. Uočljiv pad u slikanju portreta vezuje se za Anastasovo interesovanje za istorijsku kompoziciju.

Kroz veliki broj slika obilježio je epopeju svog naroda tako da su za kratko vrijeme nastala platna poput "Guslara na zboru", "Na razvalinama srpskog carstva", "TISIS", "Marko Kraljević poji Šarca" i mnoge druge koje zaostaju po kvalitetu za portretima, jer su ga veliki formati najčešće odvajali od slikarske koncepcije. Povučen tematikom išao je za tim da zadovolji prije svega patriotsku stranu svoje ličnosti ali isto tako su jasne njegove ambicije da ovo slikarstvo što je moguće bolje približi narodu. U tome su mu znatno pomogli i mnogi poslovni ljudi koji su se bavili izdavanjem reprodukcija sa tematikom iz nacionalne istorije. Najugledniji među njima Predrag Nikolić iz Zagreba je najčešće na njima upisivao: "Na srce slikara da slika bude tako izrađena da pored oblagorođenja ukusa naše publike izazove posmatrača i na razmišljanje o prošlosti i budućnosti svoga naroda".


Špiro Bocarić pred II Svjetski rat u Banja Luci
(IZ MUZEJA REPUBLIKE SRPSKE)

Posmatrajući na drugoj strani slikarski opus Spira Bocarića sa sigurnošću se može zaključiti da je portretno slikarstvo odigralo najznačajniju ulogu u njegovom stvaralaštvu. Već na prvim poptisanim portretima porodice Jungić on jasno pokazuje vrsnog majstora. Da bi se odužio za ukazano gostoprimstvo u njihovom domu Spiro je uradio portrete cijeloj porodici. Tako su nastale slike sa likom prote Teodora, protinice Jovanke a najupečatljiviji je portret petogodišnjeg dječaka Beluša Jungića gdje je "slikar pjevao dok ga je slikao, i u taj neveliki fono slio svo znanje - crtačko, kolorističko i psihološko", kako je istakla Vida Huseidžinović, u do sada najobimnijem tekstu o Spiru Bocariću 1977. U periodu 1906-1914 slikao je mnogo, dosta brzo, po porudžbini ili fotografiji.

U Sarajevskom periodu počinje da se zanima i za žanr motive koje karakteriše nov postupak, drugačije osvjetljenje i nanošenje boje. Po svom opredjeljenju i obrazovanju realista bio je dobro obaviješten o onome što se dešava u evropskom slikarstvu. Kod njega je postojala nesumnjivo potreba da se poigrava bojom i da potraži neka novija tehnička riješenja pa uvodi divizionističku tehniku koja se ogleda prvenstveno u vertikalnim potezima. Ovakav način slikanja biće karakterističan za njegov čitav banjalučki period od 1914-1941. Počinje sa serijom slika iz svakodnevnog života, pogotovo sa studijama seljaka i narodnih motiva. Privučen egzotikom Bosne, njenim sokacima, česmama, mahalama slikao je intimno i stvarao idile. Putovao je mnogo po Bosanskoj krajini i donosio skice i slike kao zabilješke sa tih putovanja.


Anastas Bocaric
"Portret trgovca Ivaniševića"
oko 1896.
(VL. MUZEJ GRADA SARAJEVA)

Vida Huseidžinović je u banjalučkom periodu Spira Bocarića razvrstala njegove radove na dvije kategorije; "Prvu čine slike na kojima je kolorit prigušen, suženog izbora. To je više tonsko slikarstvo povezano sa akademskim iskustvima. Ovdje su njegove karakteristične "macchie" usitnjene i ne izdvajaju se svojim koloritom iz osnovnog tona slike. Drugu grupu čine slike intenzivnije boje sa paralelnim potezima koji kao gusta mreža prekrivaju cijelu sliku i uočljivi su po koloritu. Njegovi sačuvani radovi iz banjalučkog perioda su dokaz izvanrednog hroničara koji je na osoben način zabilježio jedno društvo". Ono je ostalo kao jedan trajni dokument o vremenu iz II i III decenije ovog vijeka.


Špiro Bocarić
"Portret Ali Paše"
(VLASNIK ALEKSANDRA IVANOVIĆ)

Dok je egzotika Bosne sve više privlačila Špira i polako ulazila u sve pore njegove ličnosti i života uopšte, Anastas je 1900-1905 bio direktor škole u Carigradu, što mu je pružilo mogućnost da stupi u kontakt sa visokim turskim ličnostima. Radi mnogobrojne portrete i biste a 1905 postaje autor državnog grba Etiopije za cara Menelika II. Ovaj grb je bio u zvaničnoj upotrebi do smrti cara Hajla Selasija 1974. godine. Oko 1906. naš budvanin nastavlja sa pedagoškim radom u Skoplju do 1909. kada dobija zadatak da vodi školu za balkanske umjetnosti u Solunu. Kako postaje politički nepodobna ličnost, mladoturci zatvaraju škole, dok ga turske vlasti progone zbog nacionalnog rada. U Grčkoj je bio do 1911. kada odlazi u Novi Sad i dobija mjesto profesora u ženskoj školi do 1932. godine. Zanimljivo je istaći da je jedno vrijeme u svom ateljeu organizovao privatnu školu crtanja u kojoj je radio i slikar Dragutin Inkiostri Medenjak.