Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

 

 

 

Cetinje, Plavi dvorac 6-16.04.1974
Titograd, Moderna galerija 18-26.04.1974
Budva, Moderna galerija 28-10.05.1974.

       Prošlo je već 10 godina kako se Slobodan Djuric-Puro nije javljao samostalnom izlozbom. Njegov razvoj moguce je pratiti preko grupnih izlozbi Udruzenja likovnih umjetnika Crne Gore, salon »13 novembar« i drugih likovnih manifestacija. Ovaj desetogodisnji period, iskoristio je Djuric da izgradi i zaokruzi svoje likovno shvatanje u jasnu i definisanu umjetnicku fizionomiju. Svi oni koji su imali prilike da navrate u njegov atelje, bili su svjedoci permanentne i istrajne borbe za posebno estetsko i filozofsko shvatanje i stav.

       Slobodan Djuric-Puro pripada onoj generaciji Crnogorskih umjetnika, koja svoje skolovanje zapocinje negdje oko 1950.godine, da bi se pocela javljati na grupnim i samostalnim izlozbama oko 1958. godine. Ta generacija, koju smo do skoro nazivali »mladom« u vecini slucajeva postigla je punu afirmaciju, a niti jedna znacajnija manifestacija nije moguca bez nje. Mjesto koje je svaki od nje pojedinacno zauzeo u nasim prostorima, bilo je izboreno snagom talenta i smjeloscu svakog da se preko izabranog likovnog problema i rjesenja uvrsti u prepoznatljive nase vrijednosti.

       Djuric je svoj umjetnicki hod zapoceo postupno i umjereno. Prvi njegovi radovi sagradjeni su na igri svjetlosti i kontrasta, harmonijom boja, a prisutni linearizam ublazavan je monohromnim povrsinama. Crtez mu je bio geometrisjki i sematican, cist i jasan, a opsti utisak obuhvacen je intimnim i prostranim rjesavanjem. Najranije njegove radove karakterise poetski izrazena dekorativna pikturalnost, a kolorit mu je pretezno ugaseni oker, cinober i bjelicasto sivi i svijetlo plavi tonovi. Djuric je vec svojim prvim radovima pokazao da se radi o stvaraocu, koji jasno i svjesno ulazi u rjesavanje dva osnovna likovna problema.

       To su i do danas osnovni stvaralacki podsticaji. Figura i predmet sa jedne, a prostor i njihovi odnosi sa druge strane. Tematski veoma raznovrstan donosi sjecanje na djetinjstvo. Tu u jednoj sasvim novoj viziji susrecemo dvorista, antikvarnice, arhitekturu, predmete i prostore. On izgradjuje sliku na ravnotezi i logici odnosno predmeta i prostora. Svaki mu je detalj definisan do kraja, a njihova brojnost koordinira i ritmicki se uklapa u cjelini. Koloristicki iznijansiran u harmonickoj orkestraciji tonskih i hromatskih vrijednosti uskladjene game. Cini se, da je prostorno osjecanje ono cemu Djuric podredjuje ove kontinuirane predstave. Cistoca prostora izrazena je njegovom teznjom da predstavi iracionalno, odnosno da iracionalnom anegdotom izrazi jedno metafizicko osjecanje tog prostora, blisko po jednostravnosti dekirikovskom shvatanju.

       Cilj njegovih nadrealistickih sadrzaja je zelja da se dobije slika svijeta u kojoj se bez sukobljavanja i protivurjecnosti prozimaju stvarnost i fantazija.

Cetinje, aprila 1974. Prof. Milan M. Marovic

 

 

Galerija most

       Proslo je preko 35. godina od kako sam se sreo sa slikarstvom Slobodana-Pura Djurica.

       Pratio sam ga u njegovom stvaralackom razvoju i uvijek se moglo jasno osjetiti njegovo umjetnicko htjenje i njegov rukopis. Bilo je u ovom dugogodisnjem susretanju mnogih mijena ali prije svega likovne dosljednosti i postupka u kojemu se Purov likovni rukopis mogao osjetiti, prepoznati i vidjeti. Taj osjecaj se uocavao prije svega u koloristickom htjenju i postupku gdje su dominirala mediteranska-pompeisticka bojena razmisljanja a u samoj realizaciji i sadrzaju slike, ulja na platnu, nosila u sebi metafizicka urbana raspolozenja i znacenja.

       Puro Djuric vec 35 godina intezivno slika i pojavljuje se. Na ranim radovima uocavamo jasnu i cvrstu organizaciju slike koja nosi u sebi taj mastoviti metafizicki svijet urbanih prostora. Oni su po potrebi negdje znacajnije koloristicki akcentirani da bi dobili onaj neophodni zvuk i likovni smisao. Te ranije raodve krakterise koloristicka harmonija i ujednacenost prostornih vizija koje Puro sa lakocom i sigurno ostvaruje. On nigdje ne zuri, postepeno ostvaruje i realizuje novije likovne vizije. To su sada pejzazi koji su ovoga puta mekse, sentimentalno lirski nadahnuti i znacajnije koloristicki raspjevani. Taj sadrzajniji, inspirativni stvaralacki poriv Puro sa lakocom i toplo realizuje. Pokazuje nam znane prostore jezera, Cetinje, Budve, Crmnice i opste prirode. Sve je to dato cedno, puno plemenitog lirskog naboja, a ostvareno harmonicnim lelujanjem gdje svjetlost dobija posebno znacenje i ulogu. Ta svjetlost lagano oblikuje, dodiruje i stvara atmosveru podneblja koje on voli i osjeca, jer definise teme i sadrzaje sto su mu bliski i dragi. Sve se to sa lakocom prima i ovi gvasevi nemogu nikoga ostaviti ravnodusnim jer je iskrenost kazivanja toliko cista i cedna da nas to plijeni, obuhvata i veze za nase i njegove sentimente. Likovno je to dovedeno do kraja, kako kompoziciono tako i u svim drugim elementima, gdje boja, crtez, svjetlost, teme i sadrzi cine jedinstvo sto slikama daje onu neposrednost koja plijeni.

       Jednostavnost likovnog kazivanja je toliko snazno prisutna da nase vizuelno uranjanje u ove Purove pejsaze biva cjelovitio i postupno.

       Ovi nas prostori privlace i jednim posebnim elementom koji Puro sa lakocom postize a to je materjalizacija prostora, svjetlosti pejsaza, vode i svih ostalih elemenata kompozicije.

       Purovi raodvi nas snazno privlace svojom jednostavnoscu i lakocom dozivljavanja a to je ta superiornost koju on kao pravi stvaralac jasno pokazuje.

Milan M. Marovic

 


    

Mediteranska likovna saga Slobodana-Pura Djurica

       Ljubitelji likovne umjetnosti u Baru imali su nedavno priliku da uživaju u pravom kolorističkom spektaklu, koji je za njih priredio i prvi put se barskoj publici predstavio slikar Slobodan-Puro Djurić. U tišini svog ateljea u Budvi, na samoj obali mora, već decenijama, iz dana u dan, ispisuje Djurić pedantno, minuciozno kičicom svoju mediteransku priču. Ta svojevrsna pikturalna saga sublimat je “priča gorskih i priča morskih”. Cetinje, Budva, Kotor, Perast itd. Crkveni portali, zvonici, krovovi kuća, odbačeni automobili, maske, ptice, ribe koje lete, krstovi što štrče, kokoti sto predskazuju. Razloženi grad, pometeno razbacan na sve strane, naizgled u haosu, zapravo je i u najsitnijem detalju promišljen i sve je na svom mjestu, u “sredjenom neredu”.

       Ova izložba predstavlja i svojevrsnu retrospektivu Djuricevog stvaralaštva, obzirom da su na njoj zastupljeni radovi iz pedesetih godina prošlog vijeka pa do ovovremenih. Tematski preokupacija slikara gotovo da je ostala ista, ali koloristička gama znatno je promjenjena. Toplo, mirno, nekako usnulo slikarstvo ranog perioda ustuknulo je pred pikturalnom eksplozijom novijih radova. Ostajući dosljedan svom egzekutivnom postupku Djurić gomila, redja, taloži, razmiče, razgrće sloj po sloj slike; pa opet slaže, redja i tako u nedogled. Svaki potez kista strogo je definisan, nema slučajnosti. Igra formama i oblicima ispunjava hororvakuovski prostor. Stroge geometrijske forme-arhitektura kuća, crkava, gradova naspram krivudavih, zaobljenih formi automobila, životinja ili njihovih skeleta doprinose vitalnosti kompozicije i njenom uravnoteženom ritmu.

       Kao posebnu vrijednost Djurićevog slikarstva istakla bih gotovo perfekcionsticki osjećaj za boju, njene odnose, valere, gradaciju.

       Mediteran kao “genius loci” Djuricevog likovnog opusa, čudesni svijet morskih dubina, koji ispunjava nebo, horizont ili čak policu zavještanja. Arhitektura primorskih gradova u kojoj svaka kuća, fasada predstavla ljudski portret realnije od fotografije, stvarni-nestvarni svijet, svijet mašte, iluzija, traženja. Dinamičnost kompozicija stvaraju i česta smjenjivanja perforiranih i glatkih, ravnih površina; izmjena planova, perspektiva. ”Skeleton” Djurićeve slike postavljen je uglavnom frontalno, u prvom planu, odakle kreću piramidalna gomilanja.

       Lica-maske, zapitani, nasmijani/tužni pogledi lica sakrivenih, zapravo nam otkrivaju fantastičan, čudesan svijet umjetnosti, kroz koji nas Slobodan-Puro Djurić, kao svojom barkom navigava kako je njemu po volji i koliko on želi da nam se da. Ova specifična likovna antikvarnica čuva sjećanja, baštini istoriju trošnosti ljudske. Čuva naizgled prazne skelete automobila, životinja, kuća. Reciklaži sjećanja, ali i nagovještaji novih iskustava. Simboličko, nadrealno, fantastično slikarstvo kojim dominiraju čiste, jasne, svježe boje što naprosto isijavaju svijetlost. Aluzivno po formi, u složenim naracijsko-semantičkim cjelinama, bogatstvom asocijacija umjetnik se poigrava sa sopstvenim i opštim intelektualnim hermetizmom. Spekulativno inventivan on ostaje dosljedan svom likovnom kontinuumu, od najranijih radova do danas. Djurićev “horror vaccui” zapravo je bilježenje vremena.

       “Čitava umjetnost je igra s haosom… Ako u istoriji umjetnosti postoji neki napredak, on se sastoji u stalnom porastu tih od haosa otetih oblasti…” [A.Hauser]

       Slike Slobodana-Pura Djurića su, čini mi se, jedna od najljepših potvrda te Huserove teze.

Bar,3.avgust,2005. Anastazija Miranović


 

 

       ...cio Đurićev opus može stati u par sličnih riječi, kao sto je bezazlenost, uspomene, melanholija... I pored toga što radi i druge motive,u crnogorskoj umjetnosti, tek je sa Đurićem grad postao centralna tema umjetnikovog slikarskog i intelektualnog interesovanja...

Ognjen Radulovic
istoričar umjetnosti

 

 


Zamagljene strane vremena

       Susret sa slikarstvom Slobodana – Pura Đurića budi u čovjeku potrebu da se stalno pita. Ali, ne u smislu pitanja ko smo, ili odakle dolazimo, već pitanja - šta smo to uradili od života koji nam je čudnom tajnom dat? Da li smo se priklonili razarajućem i disharmoničnom, negativnom principu zla, u čije nas predvorje uvodi pogrešno usmjeren civilizacijski i tehnološki razvoj obavijen otuđenjem i besmislicom, a zaboravili humane principe života koji nam je pružen kao mikrokosmos ispunjen mirom, plemenitošću, ljepotom i dobrotom.

       Slobodan Puro Đurić rođen je na Cetinju 1935. godine. Zavšio je Umjetničku školu u Herceg–Novom i Kulturološki fakultet na Cetinju. Studijski je boravio u Italiji, Francuskoj, SSSS-u, Španiji i Grčkoj. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1959. godine, a bio je i njegov predsjednik. Bio je i član predsjedništva SULUJ-a. Jedan je od osnivača i dugogodišnji rukovodilac Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti “13. novembar” na Cetinju, član Odbora za likovnu djelatnost CANU i jedan od inicijatora i utemeljivača Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Obavljao je mnoge društveno-političke funkcije od kojih valja izdvojiti: funkciju predsjednika Skupštine opštine Cetinje i predsjednika SSRNA-Cetinja.

       Jedanaest samostalnih izložbi koje je imao do danas govore nam o slikaru koji nije težio ka čestom predstavljanju svog slikarstva javnosti. Među samostalnim prezentacijama ističu se izložbe u: Umjetničkom paviljonu, Titograd, 1961, 1974; Plavom dvorcu, Cetinje, 1961, 1964, 1974; Modernoj galeriji, Budva, 1974; Malom likovnom salonu, Novi Sad, 1977; Galeriji “Most”, Podgorica, 1996, Galeriji “Spinnaker”, Herceg-Novi, 2002. Međutim, za razliku od rijetkog samostalnog predstavljaja, učesnik je brojnih (preko 170) grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Tuzla, Zadar, Rim, Bari, Spoleto, Peruđa, Haselt, Šarloa, Pariz, Strogeto, Štutgart, Hamburg, Majnhajm, Oslo, Moskva, Klagenfurt i dr.)

       Dobitnik je: Prve nagrade za mlade likovne stvaraoce Savjeta za prosvetu i kulturu SR Crne Gore, 1956; Nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti “13. novembar”, 1968. i 1973; Trinaestojulske nagrade SR Crne Gore, 1974. i Trinaestonovembarskom nagradom grada Cetinja za 1981. godinu; Ordena Republike i Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, 1979. Posebno bi valjalo istaći da je Slobodan-Puro Đurić uvršten u knjigu milenijumskog izbora: “Uspješni umjetnici i dizajneri dvadesetog vijeka” po odabiru i u izdanju Internacionalnog Bibliografskog centra Kembridž – Engleska, 2001. godine. Slike mu se nalaze po mnogim galerijama, zbirkama i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.

       Na početku svog likovno-stvaralačkog puta tematski se češće opredjeljuje za pejzaž i mrtvu prirodu. Stišanim koloritom prenosi detalje doživljaja prirode u kojoj otkriva viši smisao. To je, uglavnom priroda podlovćenskog kraja koji ga od rođenja okružuje, priroda Skadarskog jezera i primorja, mora najčešće budvanskog, kome će se u toku svog daljeg stvaralačkog puta konstantno vraćati. More za Pura Đurića predstavlja kontakt sa iskonskom prirodom, prirodom prepunom sklada, neposredan susret sa mističnim prapočetkom života. Kasnije se upušta u teme sa nadrealnim i metafizičkim sadržajem, teme u kojima, prije svega, bivstvuju razbacane urbane strukture, napuštena i zapuštena dvorišta u kojima nailazimo na stare, odbačene i dotrajale stvari, djelove namještaja, pokućstva, igračke, i dr. (“Avlije”, 1965; “Drvene ptice”, 1972), kao simboli jednog prošlog, nekada srećnog, a danas razbijenog vremena, ali vremena koje je ostalo da neizbrisivo traje u sjećanju i snu Purove umjetničke vizije. Precizan kako u crtežu, tako i u odabiru boja, čini se kao da gradi osoben vizuelni svijet u kome konstantno izbija arhitektonika rodnog kraja (Cetinje, Crmnica, Budva) obavijena mističnom atmosferom. U početku su njegova koloristička opredjeljenja usmjerena na sklad blago izražene, pompeanske, tonske skale, kasnije, sve više biva opsjednut bojom. On boju osjeća kao rođenjem predodređen slikar, slikar mediteranske krvi, maestralno je uklapajući u različite relacije oblika. Kao da je njegov slikarski razvoj praćen stalnim obogaćenjem hromatske skale sve češće usmjerenim na intenziviranje tonaliteta boje i inovativnost kolorističkih rješenja. Đurić, kao da konstantno razvija svoju davno utemeljenu, osobenu stilsku osnovu, varira je i oplemenjuje novim i nanovo novim kolorističkim rješenjima kojima kroz karakterističan sadržaj iskazuje težište određenja svog slikarstva. Upravo u smislu kolorističkih odnosa on podjednako tretira i svjetlost i sjenku, svjestan da upravo, svjetlosni zrak i proizvodi sijenku. Sjenka je za njega dio oblika i, istovremeno, pokazatelj njegove žive supstance, njegove duše. I nemušta, i nijema, ona pokazuje i ukazuje, otkriva kretanje, nosi u sebi misao o prolaznosti vremena u kome živimo. Kroz odnos boja, kroz svjetlost i sijenku, kao da juče prevladava danas, sluteći sjutra...

       Kompozicija je, uglavnom, uravnotežena, dok je forma, najčešće, zgusnuta i svedena pod uticajem kubističkih ideja. U većini slučaja, prostor slike ozvanja zagonetnim tajanstvom. Kao da dekirikovska tišina i mističnost vlada prostorom Purovih slika u potrebi da iskaže hladnoću i otuđenost vremena u kome živimo. Geometrijska preciznost, kubistička struktura i jasnoća razbijene ravnoteže, skladno su uklopljeni u karakteristični koloristički sistem. Primjetno geometrijsko svođenje oblika u Purovoj slici postaje simbol izvornog koje ima svoj sopstveni početak i impuls, ono dolazi iznutra, kao duhovni princip likovnog izražavanja. Dolazi iznutra, iz duha ili uma, iz sjećanja na prapočetni vasionski sklad, dolazi kao nosilac sakralnih poruka. I čini se kao da jedinstveni slikarski život miruje na Purovim platnima magijski zgušnjavajući slikarsku materiju. I svaka linija, i kompozicija, i odnos oblika i boja, otkrivaju pripadnost jednom hermetičnom slikarskom svijetu, sasvim u skladu sa svojim tvorcem kao zapovjest od koje ne smije da odstupi onaj koji stvara. On traži u slici mjeru i harmoniju u odnosu svih likovnih elemenata sa kojima ostvaruje svoju viziju kao i izraz metafizike materijalnog. On skida i dodaje dok ga ne osvoji trenutno zadovoljenje; onda, ponovo, u sumnji, traga... U skladu sa prirodom i, istovremeno, protivrečan sa njom. Ipak, najčešće, u težnji da i u neskladu pronađe sklad, tražeći spas... Jer, protivrečnosti u racionalnom sistemu stvaranja slikara i jesu najbolji znak njegove unutarnje cjelovitosti. Slikar kao da konstantno osjeća neraskidivu vezu sa prirodom i odvojenost od nje, kao da oscilira između bliskosti sa njenim izvornim svojstvom i otuđenosti koju nam donosi nagli tehnološki civilizacijski razvoj. Zato je njegova osobena likovna poetika prepuna ljubavi za ljepote starih stvari i svijeta koji postepeno nestaje. Konstantno ih nostalgično traži i pronalazi u zamagljenim stranama vremena.

       U njegovom likovnom svijetu nailazimo i na javu, i na san, i na poeziju i na dramu, i na tradiciju i na savremenost, i na stvarnost i na slutnju, sve u istinskoj potrebi brige za čovjeka, ljude, kojih, po pravilu, nema na njegovim slikama kao ostavljena mogućnost da se pronađu u beznađu.

       Zato, na pojedinim Purovim slikama likovna poetika iskazuje i intimističku, lirsku notu. U snoviđenju uzleće leptir otkrivajući lica, lica dječije čedna i nevina, puna ljubavi, topline i optimizma. Kolorit je ovdje prozračan, sijenka uztreptala. Da li je to tračak nade koji, iako se javlja samo u snu, uspjeva da osnaži biće i dušu kao teg koji održava kosmičku ravnotežu? Da li je to pritajeni putokaz viđen samo u snu?
Slikarstvo Pura Đurića je originalno i samosvojno, oplemenjeno rijetko finim senzibilitetom za nepoznato i tajanstveno. Ispunjeno istovremeno i idejom i pitanjima, univerzalnim i svevremenskim egzistencijalnim sadržajima koji se šire izvan granica našeg balkanskog prostora, zadržavajući pečat specifičnosti podneblja u kome je umjetnik rođen. Njegovo slikarstvo opominje, skreće pažnju na tehnološku mahnitost, svjedoči, osuđuje i ukazuje na destrukciju humanuma, neizvjesnost puta jedne moguće projekcije tragičnih posljedica velike utopije zapadne civilizacije čiji smo neraskidivi dio.

       Stvaralački i kreativni dar Slobodana Pura Đurića postao je nezaobilazan primjer uzvišenosti, visokog stila i naprednih humanih umetničkih stremljenja u crnogorskom i evropskom slikarstvu druge polovine XX vijeka.

Lucija Đurašković



KONKRETNA I METAFORIČKA SVOJSTVA SLIKE

       Slobodan-Puro Đurić sam, sasvim kratko, ovako skicira razvojni put svog slikarstva: „U početku je to bio neki stilizovani realizam. Kasnije malo više geometrizovan. Od polovine šezdesetih godina ušao sam u neki svijet irealnog slikarstva. Ipak je to sve do danas bilo na granici realnog i nadrealnog“ (A.S. Zeković).

       Ova precizna „putanja“ počinje obradom pejzaža i mrtve prirode sa neznatnim transponovanjem i stilizacijom, koju karakteriše hromatska opredijeljenost, uglavnom na svijetloplavu, cinober, sivu i oker (Koralni grad).

       Već polovinom sedamdesetih, obrađuje nadrealističke forme u jednoj pribranoj težnji za sređenom kompozicijom i jasnim tumačenjem oblika... „Tu u jednoj sasvim novoj viziji susrećemo dvorišta, antikvarnice, arhitketuru, predmete i prostore... Svaki mu je detalj definisan do kraja, a njihova brojnost koordinira i ritmički se uklapa u cjelinu... „ (Milan Marović).

       Poetika svih slika razvija se gotovo do magičnog realizma u mogućem prekomponovanju poznatih urbanih sredina. Sukcesivnim ređanjem predmeta i objekata kao da se sve vraća iz nekog kataklizmičnog poretka, jasno i neoštećeno, ali u novim koordinatama i drugačije osmišljeno. Pažljivom obradom svakog detalja, koloritom reduciranom na tonske odnose oranž, ružičaste, plave, iracionalnom svjetlošću stvara otuđen i hladan svijet nadrealnog prosedea (Crnogorsko selo).

       Pretumbani objekti pritisnuti sa ponekad oblicima ( pravilni, monumentalni krstovi, ptice...) koji imaju i konkretno i metaforičko svojstvo. Krst, kao „...najsveobuhvatniji od svih simbola“, u vizurama cetinjske urbane specifičnosti, definiše ga kao prostor svjetlosti, ali, konkretno, i poremećenih vrijednosti i tradicionalnog uvažavanja. U određenom smislu, ovo mogu biti i angažovani iskazi, a svakako su više od pukog registrovanja vizija podsvijesti.

       Dakle, iako se radi o jasno određenom topološkom prostoru u urbanim destinacijama, njihovi objekti su toliko čisti i geometrizovani, sa sjenkama rađenim kao geometrijske slike, da imaju atmosferu pretoplog, nestvarnog podneblja. Kao kad podnevno avgustovsko sunce natjera djecu da ostave svoje razbacane igračke i pobjegnu.

       U svim fazama rada Đurićeve slike imaju neke melanholije, narativnosti i nabrajanje detalja, ali i prepoznatljivih lapidarnih tema i uvijek su se izdvajale iz tekuće slikarske produkcije. Iako je sam ustvrdio za veći dio stvaralaštva da je „na granici realnog i nadrealnog“, kritičari su ga, uglavnom, svrstavali u slikarstvo „...savremene fantastike nadrealističke inspiracije i simboličkog prosedea“. Poput Dadovih slika iz vremena Smaka svijeta, koji stoji u citatu Purovih početnih slika, njegovi gradovi, zapravo njegovo Cetinje ima svu istinu podsvjesnih zakutaka. „Riječ je o pristupu nestvarnom urbanizmu – o idealizovanom gradu duboko zapretanom u naslagama nesvjesnog. Cetinje je za to posebno pogodno. I mada se i kod drugih naroda može naći sličan pojam grada – za Crnogorce je Cetinje međaš u odnosu na koji se vrijeme mjeri“ (O. Radulović).

       U gvašu se osjetno eliminiše mjestimično zagušenje prostora. I tu intezivnim koloritom, preciznom kompozicijom i jednoobraznom svjetlošću, koja gradi ambijenentalnu atmosferu, slika pejzaže vezane za sentimentalni poetski svijet rodnog krajolika (Cetinje, Crmnica, Budva).


Mladen Lompar
(Iz neobjavljenje knjige Crnogorska umjetnost XX vijeka)




"...zainteresovan za jedan neupadljiv, ali veoma prisutan svijet. Svijet koji okružuje čovjeka, koji je sastavni, svakodnevni dio njegovog života. Đurić je, dakle, prevashodno okrenut onoj strani realnosti na kojoj izvodi predstave satkane od niti prefinjene likovne sadržine, sačinjene pretežno od elemenata prošlosti. NJegove projekcije osjećanja i doživljaja izgledaju kao u nekakvom nedosanjanom snu, kao igra, ali realna, znalački režirana i vodjena, na granici same poetske fantastike."

Nikola Vujošević
slikar