Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




POSLJEDNJI RAZGOVOR SA CRNOGORSKIM SLIKAREM RAJKOM BOŠKOVIĆEM KOJI JE ŽIVIO I STVARAO U JAPANU

U društvu ledenih ljepotica  

Vjerovali smo da ćemo umjetnost Rajka Boškovića predstaviti Crnoj Gori, kao što je on nesebično i stalno predstavljao našu državu u Japanu. Vjerovali smo da ćemo umjetnika susresti u Boki Kotorskoj, čiji pejzaži su ga pratili i na Dalekom istoku. Ali iznenadna smrt trećeg juna 2006. godine, ne samo da je tu želju onemogućila, već je i samo predstavljanje njegovog rada otežala i učinila bolnim. Intervju koji je pred vama, plod je naših odvojenih i zajedničkih razgovora sa Rajkom Boškovićem i predstavlja dio knjige “Pisma iz Japana” koja će uskoro izaći iz štampe.


U japanskom gradu Asahikava, ostrvo Hokaido, prvi put je upotrijebljen led kao vajarski materijal. Danas je to grad poznat po “Svjetskom festivalu leda”, a nama po crnogorskom slikaru i vajaru Radovanu Vukovom Boškoviću (1947). Njegovo traganje za umjetničkim izazovima, od Crne Gore preko brojnih evropskih i azijskih prijestonica, pronašlo je svoj smiraj i ostvarenje na Dalekom istoku i u ledu. Njegove ledene skulpture ovjenčane su gotovo svim postojećim nagradama koje se dodjeljuju na jednom od najznačajnijih svjetskih Festivala leda, a njegova djela su japanski kritičari upoređivali sa Leonardovom Mona Lizom, opisujući ih kao spoj Dostojevskog, Dalija i Betovena.
- Od vremena kada se sjećam sebe, osjećao sam stalnu potrebu da nešto nacrtam, ili napravim, od bilo kakvog materijala. Šarao sam ugljem, koji sam uzimao sa ognjišta od izgorjelih drva, svuda gdje se trag, odnosno linija mogla vidjeti: po zidovima, kamenim pločama, stablima i ko zna po čemu sve još. Pored crtanja, mnogo sam volio praviti figure od gline, a na moju sreću odmah pored naše stare kuće nalazilo se iskopište gdje sam proveo najveći dio djetinjstva.

Vi ste bili jedan od učenika slavne hercegnovske umjetničke škole?
- Umjetnička škola “Savina” u Herceg Novom, bila je pravo mjesto za učenje umjetničkog preživljavanja, i svega onoga što te kasnije čeka u životu. Za tu školu kažu da je bila “čuvena”, a bila je zaista posebna u svakom pogledu. Herceg Novi tih godina, bio jeĘgrad u kojem je živio veliki broj vrhunskih slikara, muzičara, književnika i drugih znamenitih ljudi. Umjetnička škola uvijek je bila u centru pažnje kulturne javnosti. Mi smo davali poseban duh i život cijelom gradu. Povremeno smo pravili ekscentrične dobronamjerne ispade, ali dobroćudni i kulturni Bokelji uvijek su imali simpatije i tolerancije za nas umjetnike. Stvorila se neka međuzavist, niti smo mi mogli bez Bokelja, niti su oni mogli bez nas. Odlazeći iz Herceg Novoga na studije u Beograd, mislio sam da će to biti samo za vrijeme studiranja, da ću se vratiti i zauvijek živjeti u njemu. Ponio sam sa sobom cijelu Boku, sve njene ljepote, sva jutra i suncem obasjane pejsaže.

Živite na krajnjem sjeveru Japana. Kakvi su tu uslovi za stvaranje i uopšte za život umjetnika?
- Dvije godine živio sam u Tokiju. To je nevjerovatan grad, mravinjak, gdje se sve kreće, ništa ne stoji, svi nešto rade u isto vrijeme, i to na tri nivoa, pod zemljom, na zemlji i nad zemljom. To je grad gdje se na svakom koraku nečemu morate diviti. Toliko je sve različito od evropskih gradova da se i neka mala sličnost teško može naći. Tokio nije mjesto podesno za stvaraoca. Naprotiv, toliko veliki grad pomalo guši i teško se dobija ona tako potrebna snaga da bi se nešto dobro stvorilo. Često sam slušao od kolega slikara da je sjeverno japansko ostrvo Hokaido meka za slikare i sve ljude koji se bave stvaralaštvom. Čuo sam da postoje i dva grada, jedan je Asahikava - grad slikara, a drugi Higaši-kava - grad fotografa. Rekoše da su zime jako hladne, jer je Sibir preko puta, da snijeg svakodnevno pada, da medvjed i lisica izađu na put i zaustave kola tražeći nešto za hranu. Jelen je poludomaća životinja i toliko su se namnožili da je japanska vlada donijela zakon daĘ napravi velike torove gdje bi mogli boraviti jer strašno ugrožavaju drumski saobraćaj. Ovo ostrvo zovu Ivica Svijeta ili Kraj Svijeta, jer je život u polarnom krugu zaista kao život van planete zemlje. Prije samo sto godina Japanci su zauzeli ovo ostrvo. Inače ovdje su oduvijek živjeli Ajnu plemena. Njihovi kostimi i običaju strašno podsjećaju na američke Indijance. Ja sam se sa njima jako sprijateljio i često idem kod njih na seansu, da popušimo lulu prijateljstva i razumijevanja.


Na Kraju svijeta postali ste jedan od vodećih svjetskih vajara u ledu. U Asahikavi se održava i “Svjetsko prvenstvo vajara u ledu” čiji ste višegodišnji učesnik i pobjednik.
- Festival leda na cijelom ostrvu Hokaidu je veliki događaj. “Svjetsko prvenstvoĘvajara u ledu”, jedan u nizu najzanimljivijih dešavanja, zvanično je takmičenje za najbolju skulpturu u ledu svih vajara koji se time bave u svijetu. Za pojedinačno takmičenje na prvenstvu kvalifikuje se najviše 10 stranaca i oko 30 domaćih vajara. Postoje i takmičenja na kojima učestvuje grupa vajara. Za učešće je potrebno ispuniti uslove dosta teškog konkursa, koji Japanska asocijacija za led raspisuje svake godine. Traži se stroga provjera onoga sto vajar želi da napravi. Kandidat treba da ima već izveden rad, recimo spomenik u nekom gradu, skupturu u prostoru, vajarsko djelo postavljeno na javnom mjestu. Mora spremiti skicu onoga što će raditi na samom prvenstvu, do detalja napisati kako će to izvesti i što to tačno znači. Sama organizacija prvenstva je dovedena do perfekcije. Ništa slučaju nije prepušteno. Pored svakog takmičara stoji sudija koji pazi da mu neko nešto ne pomaže. Za spajanje ledenih blokova kao lijepak koristi se voda, koja samim dodirom tako zalijepi ledene blokove da se više na tom mjestu ne mogu odlijepiti. Vrijeme izrade skulpture je ograničeno na 48 sati, tako da se radi i noću pod jakim refektorima. Prosječna temperatura u to doba godine (februar) preko dana je oko 20, a noću se spusti i do 30 ili cak 37 stepeni Celzijusa ispod nule. Ta hladnoća je paklena, a pravi je test psihofizičke izdržljivosti vajara. Sve je to odavna izašlo na veliku scenu i nije nepoznato, kao tih godina kada sam ja počeo da se bavim ledom. Upoznao sam dosta predstavnika zemalja zaintersovanih za led, i ono u čemu se svi slažu jeste da od Japanaca treba učiti sve o ledu, od tehnike rada do organizacije takmičenja.

Često govorite o Crnoj Gori i puno ste uradili da japanska javnost što više sazna o našoj zemlji. Kako Japanci doživljavaju Crnu Goru, koliko je uopšte poznaju?
- Već sedam godina povremeno radim u odjeljenju za edukaciju pri Ministarstvu kulture u Asahikavi. Taj odsjek za kulturu angažije ljude iz raznih zemalja da bi na autentičan način predstavili svoju zemlju studentima na ovdašnjim fakultetima i školama. Predavanja obično budu dva puta mjesečno, a traju po dva školska časa. Razgovori sa studentima znaju biti toliko interesantni da mi je počesto žao što duže ne potraju. Prošlog mjeseca sam imao jedno takvo predavanje na Medicinskom fakultetu u gradu Saporo. Bio sam impresioniran kada sam na velikoj tabli vidio ispisam naslov “Dobro došli Montenegro”, baš je ovako pisalo. Ono što ih je posebno interesovalo to je istorija i tradicija crnogorskih ljudi. Bili su impresionirani crnogorskom narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na video kaseti, geografijom i prirodnim ljepotama. Kada me jedan student pitao koliko stanovnika ima Crna Gora rekao sam mu da je to kao pola grada Sapora. Nastao je tajac, jer su mislili da sam nešto pogriješio. Onda će jedan od studenata: “Tolika zemlja je bila u stanju objaviti rat Japanu”. “Da, u to vrijeme Crna Gora je bila samostalna država, pa je mogla objaviti rat drugoj zemlji, mir između naših zemalja nikad nije potpisan, zato što je Crna Gora izgubila državnost, pa Japan više nije imao sa kim potpisati mir.” Desilo mi se na mojoj izložbi da u galeriju uđe Japanac pa kaže onako sa vrata:"Pomoz Bog junače od Crne Gore", te nastavi da priča tako orginalno da me bilo sramota kako ja govorim. On zna više o crnogorskom jeziku nego mnogi Crnogorci. Svemu sam se mogao nadati, ali da ovdje na Kraju svijeta neko govori moj jezik bolje od mene, to mi ni u snu ne bi palo na pamet. Poslije sedmogodišnjeg iskustva, u kontaktu sa studentima, i drugim slučajnim sagovornicima, nalazim da postoji velika želja ljudi da posjete Crnu Goru. Velika sličnost japanskog čovjeka sa Crnogorcem je prije svega u karakteru. Oni imaju duboko ukorijenjen osjećaj za pravdu, osjećaj za datu riječ, kao i osjećaj da brane svoju zemlju po cijenu života.


NESTAJANJE KAO SMISAO

- Vajanje u ledu je velika umjetnost, baš iz razloga što protivrječi logici kretanja umjetnosti. Oslobađa se balasti logike, i traži granice do kojih može stići naša svijest. Takva umjetnost ne trpi nikakvo naslanjanje na nešto prethodno, zato što i sama brzo nestaje, odnosno onda kada završi svoju ulogu pokazivača. Gledan spolja, led je najsličniji kristalu ali on ima mnoge druge specificnosti za koje ljudi koju nijesu vajali u ledu teško da mogu znati. Potrebno je mnogo iskustva da bi se ovladalo ledom u potpunosti. Prva stvar koja je potrebna je da se vajar saživi sa ledom, da ga do krajnosti razumije, a poslije sve ide lakše. Umjetnost u ledu je potpuno autonomna u odnosu na sva vajarska djela koja su ranije napravljena u bilo kojem materijalu. Zahvaljujući tome, ledena skulptura nema kontinuitet, i zato je u stalnom traženju novih mogućnosti što joj daje posebnu draž. Život mojih ledenih ljepotica je jako kratak. Kad ih obasjaju prvi sunčevi zraci, one umiru pred mojim očima. Laganim otapanjem, kristalno čiste, podižu se u nebo praveći oblak koji će dalje kružiti nepreglednim prostranstvima. Na obližnjoj planini postoji Muzej leda, tamo bih mogao ostaviti moje ledene ljepotice, ali ja više želim da ih ostavim nebu. Moje mišljenje je da umjetnost ne treba zarobljavati po muzejima kao nekim zatvorima. Najsjajnije je samo nestajanje. Teško se sa tim složiti, ali meni nije, jer sam to doživio mnogo puta sa svojim ledenim djelima, pa sam već navikao - kaže Bošković.

Jovanka ULJAREVIĆ - Gordan STOJOVIĆ