Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 


Slobodan Bobo SLOVINIĆ

MIOMIR-MIŠO POPOVIĆ
IN MEMORIAM

 


Miomir Mišo Popović

 

       U Parizu je sedmog januara 2010. godine, preminuo uvaženi akademski slikar Miomir-Mišo Popović (Priboj, 1929). Popović je završio Višu realnu gimnaziju u Beranama, a zatim je nastavio studije na Filozofskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i Beogradu, u klasama prof. Rika Debenjaka, prof. Cuce Sokić i maestra Mila Milunovića. Nakon studija, radio je kao profesor u Beranama, a potom se 1959, vraća u Beograd i zapošljava u novinskoj kući "Politika". Radi slikarskog usavršavanja, dva mjeseca boravi (1960) u Parizu i Londonu, a zatim odlazi (1962) za Francusku, gdje nastavlja stalno da živi i stvara. Davne 1957, Popović je postao ugledni član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.



       Popović je priredio šesnaest samostalnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu: Podgorica (1957); Berane (1958); Beograd (1960); Pariz (1962, 1964, 1971) (Galerija Katja Geanof), (1987, 1992) (Galerija KIC-YU); Luksemburg (1965, 1967, 1977, 1979, 1988); Minhen (1967); Lušon (1978); Belgija (1985). Izlagao je grupno i kolektivno na više od stotinu izložbi u našoj zemlji i svjetskim metropolama, među kojima: Beogradu, Skoplju, Novom Sadu, Parizu, Njujorku, Nici, Kanu, Ženevi, Kvebeku. Popović je veoma često izlagao na znamenitim salonima u Parizu: Salon d'Oton (1964); Salon d'Andependant (1964, 1968, 1969, 1989); Salon d'Artistes Francais (1965, 1969, 1970, 1989); Salon des Surindependants (1968); Salon Jeune Peinture / Jeune Expression (1980, 1981, 1983).



       Za svoj uspješan i plodotvoran stvaralački rad, Popović je dobio brojne nagrade i priznanja: Velika nagrada Ministarstva za kulturu YU (1960); Otkupna nagrada grada Beograda (1955); Nagrada Galerije Dunkan, Njujork (1963); Srebrna medalja sa diplomom, Nica (1969, 1970); Zlatni trofej sa diplomom, Kan (1971); Velika nagrada kraljice Pirineja, Lušon (1978); Treća nagrada Akademije Lutecia, Pariz (1979); Nagrada "21. Jul", SO Berane. Popovićeva djela nalaze se u brojnim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama u našoj zemlji i svijetu. Izdavačko preduzeće "Zavjet" iz Beograda i Informativni centar iz Berana, objavili su 1997, Popovićevu opsežnu, trojezičnu kolornu monografiju sa uvodnim tekstovima likovnih kritičara: Jacques Delahaye, Michel Gallois, L. Clery, Veronique Stoll i Rich Audry. Nakon svoje velike samostalne izložbe u Polimskom muzeju, Popović je Beranama zavještao (2007) trideset svojih slika, sa željom da legat nosi ime njegove sestre, što je uspješno i realizovano za donatorovog života.



       Popovićevo likovno stvaralaštvo, u sasvim ranim periodima, vezano je pretežno za beransko-polimske eksterijerno-enterijerne ambjente. Preovlađuju mnogi zatalasani pejzaži, planinski masivi ("Durmitor") habitusne krošnje, rječna korita, ali su prisutni ruralni gorštaci sa pijaca i sokaka ("Prodavac lubenica"), ("Igrač kugli"), te mnoge mrtve prirode ("Mrtva priroda sa ribama"). No, gotovo sav Popovićev izuzetan likovni talent, zasigurno se može anticipirati iz njegovog veoma moćnog "Autoportreta" iz tog perioda. U tim veoma ranim radovima, Popović sigurno demonstrira, unutrašnji emoconalno-eruptivni naboj, snažan osjećaj za hromatske vrijednosti i uskovitlano-gestualne poteze. Uočljivo je da većina eksplikati sa figuralnom tematikom, suzdržano reflektuje izvjesnu građansko-socijalnu amplitudinalnost. Detaljnijom analizom tih ranih radova, može se zaključiti da Popović intuitivno meandrira ekspresionističkim tokovima, koji će ga nešto kasnije, ipak uvesti u neke mnogo staloženije, intelektualističko-pragmatske kreativne vode. Svakako, te se mjene nijesu javljale naglo, već su one proizilazile sukcesivno i logično, nakon promjene stvaralačkog ambijenta, odnosno po preseljenju u Francusku.




       U kontaktu sa evropskom kulturom, tradicijom i običajima, Popoviću su se otvorili sasvim novi horizonti. Umjetničko blago koje je otkrio u muzejima, savremena stvaralačka strujanja i nove tendencije sa kojim se suočio u aktuelnim galerijama, umjetnike i likovne kritičare sa kojima je kontaktirao, učinili su da Popović lagano, ali kosekventno mijenja svoj likovno-kreativni diskurs. Na tim njegovim novim slikama, promjene su apsolutno bjelodane, ambijentalno-pejzažne vrednote, lagano se gube na horizontima, nestaju trodimenzionalnost i produbljene vizure. Gotovo svi prizori, odvijaju se u dvije ravni i uglavnom u prednjem planu. Brojne figure i portreti postaju zasigurno glavni nosioci Popovićevih paradigmatskih orjentacija. To više nijesu ruralci sa polimskih pjaca, već njemu bliske i drage osobe ("Moje sestre"), ("Draško i ja"), ili pak neka velegradska gospoda sa širokih bulevara, iz urbanih kvartova i udobnih kafea. To je sada neki novi svijet, moderno kostimiran, koji drugačije razmišlja, sasvim drugačije živi, funkcioniše i komunicira ("Kompozicija"), ("Dve ličnosti").



       Nepovratno su nestali ekspresivni, fakturalno-rustikalni nanosi bojene materije i gestualni potezi četkom, sada njegovim platnima dominiraju iscizelirane i transparentne površine, suzdržane i veoma promišljene nijanse korespodentnih tonova. Popović se upravo dok slika uljem, pretežno orijentiše prema nekim karakteristikama kolaža, te određenim specifikumima koje nude grafički modaliteti. Izdekovani djelovi obodnih površina, prodiru prema središnjici, ka glavnim strukturalnim zonama slike. Bojene površine su najčešće, grafisticirane i veoma čvrsto sučeljene, preovladava paradigmatska sublimacija i motivska stilizacija. Zapravo, mnoga njegova djela iz tih post faza, mogla bi veoma lako biti pretočena u neku od grafičkih, ili pak specifičnih likovnih tehnika, poput zgrafita, vitraža, ili mozajka. Ta nagovještavajuća dekorativnost, nikako ne bi trebala da se poima kao nedostatnost, već upravo kao neka nova pozitivistička impulsivnost.



       Popovićevo slikarstvo iz tih kasnijih perioda, manje je poznato crnogorskoj javnosti. Međutim uvidom u djela iz beranskog legata, te sagledavanjem radova koji su prezentirani u luksuznoj monografiji, može se sa sigurnošću konstatovati, da se Miomir-Mišo Popović svojim bogatim i zrelim likovnim stvaralaštvom, apsolutno ostvario i dokazao kao vrsni umjetnik, kome nijesu mogli biti tijesni beransko-polimski ambijenti, ali zasigurno ni pariski horizonti.