Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

 

 

 

 

Ljiljana Zeković

ISPOVIJEST DUŠE I RUKE - MARKO BOROZAN

 

       Stav Konstantina Brankusia da "jedna dobro napravljena skulptura treba da ima moć da iscjeljuje onog ko je gleda" može se uzeti kao paradigma stvaralaštva Marka Borozana, vajara izuzetne likovne imaginacije i kreativnog majstorstva.

       Gdje treba, zapravo, tražiti korijene na kojima se formiralo umjetničko djelo Marka Borozana? U njegovom vremenu ili u skromnoj tradiciji crnogorskog vajarstva čiji su predstavnici do druge polovine XX vijeka i pojave Marka Borozana, Draga Đurovića, Luke Tomanovića, Stevana Luketića, Anta Gržetića, Vojislava Vujisića..., bili vajari: Marko Brežanin i Risto Stijović; u njegovom školovanju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Pragu (1946 -1948) kod profesora Jaroslava Horejica i Bedžiha Štefana; u njegovom oku i duši koji su upijali vizuelnu konfiguraciju i metafizičko značenje neponovljivog vajarskog djela prirode - živopisnog crnogorskog kamena; ili u nacionalnim etičkosocijalnim determinantama? Polazeći od ovih premisa, evidentno je da je on u Pragu stekao znanja o slobodnim izražajnim formama evropskog modernog vajarstva, iz rodne zemlje crpio je duhovnu i kreativnu snagu, ali ostao je umjetnik koji je apriorno poštovao svoj ljudski i stvaralački integritet. Ove odrednice izdvojile su ga kao stvaraoca izraženog individualnog prosedea, čije djelo zauzima značajno mjesto u procjeni visokih kreativnih dostignuća crnogorskog vajarstva XX vijeka.

       Albertijeva konstatacija da je "bitna odlika skulpture ljepota", dodala bih ljepota traganja za umjetničkom istinom, sinhronizovana sa svim segmentima djela kojem se ne može ništa dodati ni oduzeti, predstavlja jednu od karakteristika Borozanovog vajarskog opusa. U svom radu uspio je da harmonično poveže arhetipsko i mitsko sa skulpturom moderne i njenim primarnim vrijednostima: redukovanjem i pokretom koji možemo pratiti "u ritmu vremena i života" od kasne gotike, manirizma i baroka do impresionizma, ekspresionizma i kubizma, ali uvijek u domenu umjetnikove originalnosti i njegovih jasno iskristalisanih idejnih postulata. Senzibilno tretiranje volumena, smjenjivanje i preplitanje oblina, šupljina i izbočina, linearni ritmovi, jednostavnost, predstavljaju nosioce plastično-strukturalne slojevitosti Borozanovog vajarstva, koja u kontekstu likovnog, humanog i altruističkog emanira magiju lirskog i poetskog, ali i snagu tragičnog i bolnog.

       U Borozanovom opusu nalazimo dvije konstante koje su uslovile konkretnu realizaciju njegovih radova. To su teme-ideje koje su, uglavnom, bile nosioci njegove stvaralacke inventivnosti, i svojstava materijala којimа je uobličavao zamisao i definisao svoj likovno-jezički i estetski prosede. "ако me pitate koje teme u meni sazrijevaju, mogu slobodno da kažem da ne mislim da izlazim iz okvira svog ambijenta u kome nalazim dovoljno nadahnuća za svoj rad"1
Poštovanje prirodnih svojstava i strukture materijala, predstavljalo je važan činilac u pristupu i realizaciji radova koji pokazuju visok stepen idejne konkretizacije. "Materijal očigledno utiče na obe faze stvaralačkog postupka: na fazu smišljanja u kojoj se vizuelna forma usmerava i određuje; i na fazu izvođenja u kojoj se vizuelna forma ostvaruje... Materija je u funkciji oblika i oblik u funkciji materije" 2.

        U realizaciji ranih vajarskih radova, a i kasnije, autor koristi gips, koji mu omogućava da eksperimentiše, istražuje i otkriva nove mogućnosti skulptorskog oblikovanja kojima najadekvatnije formalizuje svoja likovna interesovanja. Međutim, poseban izazov umjetnik nalazi u truplu masline, oraha, trešnje, kruške i u kamenu koji su zahtijevali posebne likovne pristupe, tako da je njegova skulptura dobila različita i višeslojna svojstva. Dok gips prilagođava misaonom procesu, u drvetu kroz osobenosti samog materijala projektuje svoje idejne zamisli. Drvo koje ima snažno uporište u tradiciji crnogorskog etnološkog i umjetničkog-drvorezačkog nasljeđa, za autora predstavlja blisko sredstvo u konkretizovanju materijalnog oblika, idejnog i motivskog sadržaja. Tokom kreativnog procesa Borozan se prilagođavao njegovim strukturalnim svojstvima. Klesanjem materijala koji posjeduje snažno unutrašnje jezgro, fizičku kompaktnost i strukturalnu razuđenost, i svedenim, sintetičkim modelovanjem, oslobođao je formu i na njoj vršio diskretne intervencije. On je nesumnjivo dobro poznavao likovna kretanja u evropskoj modernoj skulpturi, što je evidentno na njegovim radovima koji su, osim izrazitog ličnog karaktera, pokazivali uticaje raznih stilskih pravaca čije je iskazne forme smišljeno i sa mjerom ukomponovao u arihitektoniku stvaralačkog čina.

       Skulpture realizovane u gipsu, kamenu, drvetu i bronzi tematski artikulišu likovni svijet antropomorfnog i animalističkog sadržaja, i pripadaju djelima intimističkog i angažovanog višeznačja.

       Izražavao se, uglavnom, u malim formatimа, što pokazuje Borozanovu orijentaciju ka kamernoj skulpturi, nastaloj kao izraz subjektivne naklonosti umjetnika, ali i uslovljenoj objektivnim razlozima, o čemu govori sam umjetnik: "Imam već nekoliko gipsanih radova - skica koje namjeravam da prenesem u materijal. Nažalost, finansijski razlozi me u tome koče. Istina, sam vajam u drvetu, ali svaka skulptura se ne može ostvariti u takvom materijalu. Kratko rečeno, treba da čekam neko vrijeme dok ne saberem koji dinar više nego mi je potrebno za skroman opstanak."3

       U stvaralaštvu Marka Borozana, nastalom u relativno kratkom vremenskom periodu, praćenjem sazrijevanja njegove plastičke misli, i izdvajenjem referencijalnih tačaka kontinuiteta i promjena, možemo izdvojiti tri, uslovno nazvane, stvaralačke etape.

GOVOR FORME U PROSTORU

       Nakon povratka iz Praga 1948. godine, on je još pod uticajem školskog obrazovanja. Shodno vlastitim likovnim traženjima i trenutnim inspirativnim podsticajima u njegovom vajarskom djelu javljaju se elementi koje možemo povezati sa stilskim karakteristikama: impresionizma, ekspresionizma, kubizma, preko kojih je izražavao interesovanja za stvarnost svakodnevnog života, unutrašnja čovjekova stanja i njegove duhovne postulate. On se, zapravo, nikada nije potpuno odvojio od stava "likorezaca". Čak i kada apstrahuje formu on to radi zbog isticanja njenog kompleksnog pojmovnog sadržaja.

       Jedan od najranijih radova M. Borozana sjedeća figura Igumana Stefana (1948, gips) tretirana je u realističkom maniru, kao zatvoreni monolit, statičnih ritmova, u kojem je figuracija usklađena sa idejnim polazištem.

       Око 1955. godine dolazi do naglih promjena u Borozanovom stvaralaštvu. Njegova likovna interesovanja usmjeravaju se ka traženju unutrašnjeg pokreta, koji po Rodenovom mišljenju "jedini može da stvori iluziju života". To je pokret energetskog dejstva koji dolazi iznutra iz jezgra mase, a koji je na ovim radovima još uvijek u domenu mjerljivog vremena, jednog realnog, zaustavljenog trenutka. Na ekspresivno pokrenutoj formi skulpture kamena s ramena i (1955, gips) zatvorenog, statičnog korpusa koji posjeduje dimenziju monumentalne sugestivnosti, pokret se javlja u određenim tjelesnim tačkama napona. Rad mlslilac (gips) - muška figura u klečećem položaju sa rukama postavljenim na lijevo koljeno i položenom glavom na njima, predstavljena je u stavu duboke kontemplacije. Ona posjeduje unutrašnji mir koji artikuliše ravnotežu duhovnog i materijalnog. Овје skulpture realizuje rustičnom modelacijom koju postiže vidljivim touche tragovima u nanošenju materijala.

       Drugi smjer Borozanovih likovnih interesovanja, u ovom periodu, nalazimo u modelovanju forme glatkih površina u/na kojoj plastičnim ritmovima ispupčenja i udubljenja postiže "pikturalne" efekte simultanih kontrasta svjetlosti i sjenke.

       U radu materinstvo (1955, gips) - stilizovane forme "stopljenih" figura majke i djeteta, prožete su dubokom lirskom osjećajnošću i senzibilitetom. Na njemu dominira valovita linija, kao konturni crtež koji objedinjava masu, kao i na skulpturi plesački par (1956, puni gips, tamno patiniran) gdje je istaknuta vertikala, plošnost, kontrasti svijetlo-tamno, a posmatrač je usmjeren na frontalno posmatranje.

       Geometrijski elementi koji se diskretno pojavljuju na prethodnim radovima najavljuju autorov kratki izlet u kubističku formalizaciju koja je uslovljena umjetnikovim poimanjem transcendentalnog značenja određene teme. Ona je najupečatljivija na skulpturi Pravda pobjeđuje (1956, gips). Izlomljeni planovi raščlanjuju površinu "tijela", dok iz razuđenog volumena izrastaju fasete poput "brušenog dijamanta" - istaknutih linearnih bridova. Prateći svoju misao autor definiše djelo којim izražava hladnoću, pravolinijski i beskompromisan put njegovog poimanja pravde. Iste plastične karakteristike nalazimo na reljefu Crnogorsko kolo (1956, gips).

       U ovom stvaralačkom razdoblju Borozan vaja skulpture kojima će najaviti evolutivne tokove određenih plastično-strukturalnih elemenata. Javljaju se nova kompoziciona rješenja kao "konačan" izazov tradiciji zatvorenog. Prostor istovremeno prožima i okružuje skulptorsku masu. Ritmovi postaju otvoreni, javlja se šupljina kao psihološka komponenta koja se gubi u spiritualnim dimenzijama eteričnosti i praznine. Tako Mali čitalac (1956, gips), portret umjetnikovog starijeg sina, usredsređen na čitanje, realizovan je na principima prožimanja šupljine i mase -međuodnosa realnog i apstraktnog načina "modelovanja".

       Posebnu cjelinu predstavlja serija portreta koje umjetnik radi od 1948. do 1954. godine. Preko konkretnih i mitskih ličnosti autor izražava sklonost ka vjernoj interpretaciji i realizmu, personalnoj identifikaciji ličnosti, ali i psihologiji individualnog. Portreti u gipsu, tretirani su kao biste ili figure: umjetnikov otac (Krcun Borozan), Baćko Milošević, Gospodin Begović, Špiro Mugoša, Profesor Jovan Iličković, Konzul Gagić, Lazar Proroković, Nlkac od Rovina, Guslar... Forma je svedena na jezgro, na kompaktnu masu zatvorenih ritmova, koja se slobodno integriše u okolni prostor. U ovim radovima predstavljeni su ljudi ponikli na crnogorskim prostorima, čije karakterne osobenosti i ekspresivna modelacija, ukazuju na njihovo poistovjećivanje sa slojevitom morfologijom crnogorskog kamena, koji im je bio iskonsko stanište, ali i utočište. Gips je predstavljao materijal koji mu je pružao mogućnost postepenog procesualnog rada u kontaktu sa masom, kojoj dodaje ili oduzima, koju gnječi, modelira i formira do konačnog likovnog rješenja. Ovim radovima bogatio je svoja vajarska iskustava i otvarao prostore novim stvaralačkim izazovima. Među njima izdvaja se portret književnika Ratka Đurovića (1950, gips) koji psihološkim karakteristikama i majstorskom izvedbom predstavlja jedan od najvećih dometa u "klasičnoj" portretskoj skulpturi crnogorske savremene umjetnosti.

       Sa poznatim hrvatskim vajarom Petrom Palavičinijem, takođe praškim studentom, 1956.
dobija narudžbinu za izradu spomenika crnogorski ustanak, namjenjenog za spomen obilježje na Košćelama. Flgura muškarca - simbol crnogorskog otpora i hrabrosti posjeduje snagu, uzvišenost i odlučnost antičkog heroja, mikelanđelovske provenijencije, koji preko koljena lomi fašističke simbole. Spomenik nije realizovan, a Borozan je jednu njegovu verziju uradio samostalno.

KRUG ŽIVOTA - ILUZIJA POKRETA

       Oко 1956. godine skulptura M. Borozana dobija nove izražajne karakteristike. To je za umjetnika bilo vrijeme bremenito ličnim egzistencijalnim problemima, što utiče na njegov odnos prema formalizaciji i sadržaju vajarskih djela koja predstavljaju utocište, neku vrstu bijega od stvarnosti. On traži nove stvaralačke izraze, put ka jednoj novoj realnosti. Vaja životinjski svijet, oblikuje ljudsko tijelo i radi teme sa ratnom tematikom. To je vrijeme kada se Borozan potpuno predaje stvaralačkom izrazu.

       U načinu interpretacije on se odvaja od prethodnog perioda i skulptura u kojima je potencirana organska vitalnost zatvorenog korpusa, sa minimalnim ritmovima punog i praznog, i energija koja je skoncentrisana u središtu oblika, dok prostor obavija formu i dozvoljava njeno ograničeno širenje.
Na skulpturama iz druge stvaralačke faze, i dalje zadržava mimetičku tradiciju, međutim, prostor nije više pasivni, već aktivni činilac koji učestvuje u plastičnoj modelaciji. Ove skulpture su formirane izrazitom stilizacijom uglačanih površina, što je uticalo na potenciranje lirski intonirane linije kojom definiše pokrete - kružnih, spiralnih i dijagonalnih ritmova. "Život je neprestani pokret za mene. Zato kroz kružne, vitke linije nastojim da to bitisanje naglasim, dajući sve to jednostavno, čuvajući čist izraz".4

       Svoja duboka unutrašnja preživljavanja, Borozan svjesno projektuje u carstvo životinjskog svijeta. Skulpture animalistlčkog prosedea, osim pažnje autora usmjerene ka prodoru u srž radnje, preko oblikovanja zasnovanog na stilizaciji i pojednostavljenju, predstavljaju metonime njegovih osjećanja. Umjetnik sa lirskom raznježenošću ovaploćuje uzvišeni čin materinstva, izražava bol ranjenog jelena, usamljenost gavrana, slobodu galeba... Da li su ovo, zapravo, atributi koji nam otkrivaju osobene karakteristike samog autora? Nesumnjivo je da je Borozan preko životinjskih i ptičjih oblika izražavao specifična čovjekova unutrašnja stanja i osjećanja, njegovu krhkost, bol, patnju, sreću, melanholiju, dok je ljudskom tijelu davao animalističku vitalnost, ptičje i životinjske osobenosti, što ukazuje na složen odnos umjetnik - spoljnji svijet - priroda.

       Promjene i nova shvatanja najavljuje skulptura Hrt (1956, gips) čije konture lirske prefinjenosti opisuju oblik zapete strijele. Sredina skulpture je prazna, a masa je olakšana i oslobođena detalja. Pažnja je usmjerena ka doživljavanju rada kao cjeline. Iste godine, nastala je skulptura Materinstvo II (1956, gips, bronza) koja je zavisno od ugla posmatranja imala više naziva. Motivski ona predstavlja Kozu, a po svom simboličnom značenju - Krug života. Spojena tijela majke i mladunčeta koje doji, formiraju kružnu, stilizovanu formu, bez detalja, i otvaraju šupljinu koja sugeriše prodor u masu. U Borozanovom stvaralaštvu nije riječ o šupljini nastaloj nasilnim probijanjem forme, već o harmoničnom integrisanju prostora u skulptorsku masu. Suptilnim tretiranjem forme i volumena autor postiže čistotu izraza, dok u tananom spoju figura izaziva čulne senzacije kompleksnih psihičkih doživljaja nježnosti i topline. Idealizovanjem motiva, stavljanjem akcenta na materinstvo, autor iskazuje poseban odnos prema ovoj životinji koja je nekada predstavljala simbol egzistencijalnog preživljavanja u pasivnim predjelima Crne Gore.

       U vrijeme kada otvara/zatvara formu, on radi skulpture koje zadržavaju kompaktnost mase, statičnost, pojednostavnjenje detalja u korist cjeline. Međutim, na njima i pored zatvorene tjelesne mase umjetnik postiže iluziju pokreta.

       U skulpturi Bljeli medvjed (1956, gips, bijeli mermer) tijelo počlva na postolju koje predstavlja santu leda, dok smanjena glava i elegantno uzdignut vrat sugerišu pokret. Na radu Gavran - I, II, III, IV (1958, dvije verzije u orahovom drvetu, jedna u crvenom kamenu) ne zanemaruje prirodne osobenosti ove ptice, njene prirodne karakteristike, njen unutrašnji mir, njeno simboličko značenje - mudrost i pronicljivost. Međutim, Gavran predstavljen kao aerodinamički oblik uzdignutog kljuna "kojim para nebo", po autorovoj zamisli, u vremenu aktuelnih kosmonautičkih eksperimenata, predstavlja metaforu kosmičke rakete.

       Stav koji sugeriše lebdenje, oslobađanje mase od podloge, dematerijalizaciju, u granicama koje dozvoljavaju zakoni fizike, nalazimo u radovima Galeb (1956, gips) i Delfini - grupa delfina u igri nad vodom od koje je sačuvana samo skica na kojoj se mogu zapaziti kompozicijska rješenja koja podsjećaju na "Fontanu sa delfinima" Gastona Lašeza 5. Galeb postavljen u dijagonali, sugeriše let, otpor sredini, sa jednim krilom oslonjenim na podlogu - postament - stijenu. Njegov stav podsjeća na Degaovu skulpturu "Igračica, arabeska na desnoj nozi, s ispruženom desnom rukom" (1882-1885) i na Rodenovu "Iridu, glasnicu bocova" (1890-1891). Jednostavna, elegantna, dinamična forma ove ptice fascinirala je autora koji radi nekoliko skica za skulpturu, i realizuje predložak - idejno rješenje za budući rad, na kojemu su jasno izražene umjetnikove kreativne intencije. Dublji prodor u masu i plastičnije forme autor postiže u skulpturi Ranjeni jelen (1958, gips, bronza). Za ovo djelo autor je inspirisan pričom o jelenu iz ovdašnjih planina koji je ubio šumara zbog čega je osuđen na odstrjel. Predstavljen je u trenutku izvršenja kazne, kada smrtno pogođen pada na prednje noge. Harmonična, prefinjena linija prati ritam tijela koje je oslonjeno na savijene zadnje noge i spušteno prema glavi na kojoj su istaknuta otvorena usta sa zaleđenim posljednjim krikom ranjene životinje. Definisan je konkavnim i konveksnim oblicima koji se dijagonalno integrišu u masu skulpture.

       Clklus vajarskih djela inspirisan životinjskim svijetom završava radom Crni panter (1959, crno patinirani, uglačani gips). Borozan je na njemu uhvatio trenutak skoka zvijeri. Pokret tijela zasnovan je na spiralnim ritmovima, i dinamičnim oblicima koji povezuju prirodni izgled i vitalnost oblika čiji ekspresivni naboj kulminira na glavi životinje - otvorenih čeljusti, i na njenim "grabljivim" prednjim šapama.

       U ovom periodu radi nekoliko skulptura kojima na različite načine oblikuje ljudsko tijelo tretirajući ga u rasponu od smirenih zatvorenih korpusa do razigranih, dinamičnih oblika. Elegancija stavova, suptilna izrada, lirska i poetska ljupkost povezuju ove skulpture različitih tematskih sadržaja. U ovom tretmanu realizovane su skulpture: Makedonsko kolo, nekoliko sjedećih aktova, Vlolinista i Kamena s ramena II. On oslobađa masu tijela kao iskorak od skoncentrisanog, statičnog unutrašnjeg pokreta. Ekspresionistički izvijene forme dovedene su do krajnje tačke savitljivosti. U skulpturi Makedonsko kolo, inspirisanoj radom Ples iz 1955. godine, on se poigrava ljudskom figurom svodeći je na piruetu - dvije prepletene spirale, suprotno okrenute. Svaki pokret sugeriše prelaz iz jednog stava u drugi. Flgurina je definisana suptilnom linearnom arabeskom, poput manirističkih krivolinijskih ritmova. Forma ne sugeriše samo kretanje, akciju i trenutak, već i trajanje. Izvijene ruke makedonskog igraca kao i Violiniste (1958) predstavljaju pandan savijenim rukama malog kipa ženskih idola: El Amra kulture, ili preddinastičkog doba Egipta. Linearna arabeska formira njihove ekstremitete i pokazuje intenciju projektovanja unutrašnje energije u životvorne - mehaničke sile pokreta i akcije. Elemente fizičke akcije, nalazimo i u radu Skok u vodu. Ove skulpture svojim oblicima najavljuju preobražaj u domenu apstraktnih formulacija i likovnog oduhovljenja. Poput manirističke skulpture - figure serpentinate ne mogu se posmatrati iz jedne vizure koja bi zadovoljila cjeloviti utisak plastične jedinstvenosti.

       U skulpturi Kamena s ramena II (1958, bronza), svedenoj na gipku formu čija je energetska tenzija kondenzovana u napregnutim udovima, nalazimo iskorak ka apstrakciji. Ovo je druga verzija teme koju je obrađivao, i preko nje možemo pratiti plastično-strukturalne promjene u njegovom vajarskom djelu. Umjesto čvrstog jezgra autor formu uglačanih, poliranih površina koje emaniraju svjetlost, opisuje linijskom konturom poput Brankusieve "Ptice u prostoru" (1919). Oblici su pojednostavnjeni i prate imaginarni pokret koji se podjednakom snagom prenosi na sve njene segmente.

       Gracioznost i nježnost, kao vaskrslu iskonsku slikovnost, nalazimo na ženskim aktovima realizovanim u gipsu i maslinovom drvetu. Prefinjene siluete uzdignute su, savijene, ili preoblikovane u meke, zaobljene forme, kojima najčešće samo diskretna asocijativna naznaka daje smisaoni karakter. Svedeni na suptilne formalne i linearne kadence, ovi aktovi predstavljaju odraz prefinjenosti i ljepote koja kao nečujna muzika dolazi iz "instrumentalne" tjelesnosti i unutrašnje harmoničnosti.

      U predstavama ljudskog tijela Borozan ne insistira na anatomskoj korektnosti. Njegove figure često nemaju ruke, ili su im redukovane po ugledu na ptičja krila, noge su srasle, šake transfigurisane u lopataste oblike...

     Pored navedenih skulptura iz ovog perioda, u kojima su iskazane metaforičke referencijalnosti, javljaju se i one na kojima umjetnik reinkarnira svoja memorijska iskustva kao arhetipsku sliku istinskog, preživjelog, odbolovanog. Rat je ostavio snažan trag u njemu i on ga ponovo "oživljava" u skulptorskom djelu. Ove skulpture svojim dinamičnim ritmovima otvaraju se prema prostoru. Na radu Posljednji juriš (1958, bronza) lučno savijena figura, pregnantne izražajne snage pokazuje intenciju ka dramatizaciji gesta. Robijaš - broj 12 definisan sumarno, bez identifikacionog koda, realizovan je u žutom bagremu - materijalu koji ima pikturalna svojstva. U radu Invalid II (1957, orah) oslobađa se strukturalnih samorječivosti i statičnih ritmova zatvorenog plastičnog korpusa. Uspravna, elegantna figura, svedena na najbitnije, bez identiteta, sa jednom nogom, glave uvučene u ramena, skupljenih ruku, dobila je izgled ranjene ptice posječenih krila. Bol, patnja, ljudska drama, bez patetike i krika, sažeti su u figuri koja simboliše ljudsko beznađe - snažan rekvijem posvećen dehumanizovanom čovječanstvu.

DUHOVNA I STVARALAČKA VITALNOST

       Nakon dvanaestogodišnjeg intenzivnog rada nastupa razdoblje kada stečena iskustva i plastično-strukturalne karakteristike prethodnog perioda postaju oslonac na kome će graditi nov odnos prema vajarskom djelu. Traženja se nastavljaju, ali sada u jednom stišanijem kreativnom postupku, a tematske preokupacije i stilske karakteristike postaju ishodište trenutne inspiracije. Bogatstvo iskustva odrazilo se na realizovanje forme koju tretira kao jezgro kompaktne mase ili je definiše linijom koja potencira liričnost i eleganciju. U posljednjoj stvaralačkoj fazi on teži da kroz osobenosti materijala: gipsa, gline, kamena, i posebno drveta, izrazi svoja idejna rješenja i plastične mogućnosti.

       Treći period nagovještavaju dvije verzije skulpture Pod okupacijom I i II (1961, gips, drvo) koje je autor napravio na osnovu izvorne gipsane ploče koju je radio za spomenik ratnim žrtvama. Kompozicija koja objedinjava grupu od četiri figure: muškarac, žena i dvoje djece, ima naglašenu vertikalu, dok se iz jedinstvenog volumena diskretno, linearnim ritmovima ističu plastične plohe. Približno u isto vrijeme radi skulpturu - portret češkog nacionalnog junaka Jana Žlšku (1961, gips) definisanu apstrahovanim detaljima
- šlemom, nosem, jednim okom i brkom, koji formiraju šupljinu kavezne konstrukcije. Zapravo, formu određuje oblik avionske bombe - njen spoljašnji ovoj u kojem je autor htio da izreže ovaj lik. Međutim, nije ga realizovao, ostao je samo gipsani model.

       Borozan je sve implicitnije pokazivao potrebu da preko umjetnosti izrazi svoj odnos prema društvu i aktuelnim zbivanjima. Tako u skulpturi Homoplastikus (1962, drvo) tri ljudske forme, sa šesirima u rukama, spojene u jedinstven korpus, postavlja u stavu pokornog, dubokog klanjanja nevidljivom autoritetu. Akcenat je stavljen na istaknutu, uglačanu oblinu povijenih leđa - "tvrdokorni oklop", čijoj dominantnoj izražajnosti doprinose i rustične šrafure prsnog dijela figura. Iste godine nastaje rad Borba bikova (drvo) inspirisan temom hladnog rata u kojem nema pobjednika i pobijeđenih. Stanje napetosti i unutrašnjeg naboja personifikovano je simetričnim tijelima životinja koja tretira kao plastične mase oblo profilisanog volumena.

       Na skulpturi Hodža (1964, gips) autor se vraća iskustvima drugog perioda koristeci formu kruga, dok u tretiranju volumena naglašava linearnu arabesku.

       Razlike u odnosu na ranije radove nalaze se više u obradi površine nego u masi. Volumen okružen "opipljivim" prostorom dobija osobeni plastični tretman. U drvetu-maslini, Borozan se prilagođava svojstvima materijala i njegovim bogatim prirodnim svojstvima. Dinamika oblice masline i njena strukturalna razuđenost uslovile su nov pristup oblikovanju koje sada traži i nalazi u potenciranju linije, i u formama koje nameću crtež kojim umjetnik konturira volumen, raspoređuje masu i definiše detalje. Skulpturi u drvetu ne odgovaraju otvoreni, već zatvoreni statični ritmovi, što je Borozan poštovao u realizaciji ovih radova. Međudejstvom materijala, mase i prostora konkretizuje djela koja uspostavljaju "most između šupljine i unutrašnje piastične beskonačnostl". Muški torzo (1963, maslina), iznjedren iz pramaterije - drveta masline, predstavlja asocijativni, "amorfni" oblik, srastao sa krakelurama i šupljinama snažne unutrašnje vitalnosti. Njegove razuđene površine asociraju na smireniju varijantu Boćonijevog futurističkog djela "Jedinstveni oblici kontinuiteta" iz 1913. godine. Snaga napregnute forme daje ovoj skulpturi monumentalnu izražajnost. Kao na torzu tako i na skulpturi Veslač (maslina, 1963) evidentan je energičan pokret, koji se manifestuje u snazi sažetog oblika i u napetim, naglašenim ekstremitetima. Mada u kompaktnoj masi nalazimo paralele sa radom Kamena s ramena iz 1955. godine, Borozan modeliranjem kojim su potencirani efekti uglačanih površina i sintetičko oblikovanje, pokazuje naklonost ka čvrstini građenja i svođenju forme na suštinsko, na asocijativni znak.

       "U istom periodu realizuje niz glava fiktivnih ličnosti. U ovim djelima cjelokupna autorova invencija je usmjerena ka stvaranju određenog tipa, koji sadrži tipične karakteristike stanovnika lokalnog podneblja. Trudi se da iz jezgra izvuče najosnovnije anatomske proporcije i karakteristične crte predstavnika crnogorskog etnosa" 6. U odnosu na portrete nastale pedesetih godina, na bistama Crnogorac I i II
(1960, kruška) plastičnost je izrazitija, površine uglačane, a detalji svedeni na najjednostavnije opisne elemente - brk, izražen nos, cnogorsku kapu. U sličnom maniru autor radi poprsje Petra II Petrovića Njegoša (1963, orah) na kojem je potencirao psihološku dimenziju. Tada radi i glavu Hajduka (1961, gips)
- simbol slobodarstva i herojstva na balkanskim prostorima. Borozan je njegovu snagu i odlučnost izrazio snažnim izduženim vratom, malom glavom, velikim nosem i brkovima. Neproporcionalni odnosi i naglašeni djelovi tijela pokazuju karikaturalno pretjerivanje, koje je nastalo iz potrebe za isticanjem unutrašnjih vrijednosti, a ne spoljašnje satirične emfaze. U odnosu na pomenute glave Crnogoraca, njegov likovni tretman je mirniji, a odnos jagodica i plastičnih elemenata lica mekši. Dok su muški portreti sa nacionalnim obilježjem nosioci tipskog karaktera, ženski simuliraju mitsku tajanstvenost - Samohrana majka (1963, orah) i sanjarsku čulnost - Glava žene (1966, trešnja). Predstava žene kroz jedinstvo realnog i imaginarnog dobila je na Borozanovim skulpturama karakter iskonskog i savremenog. Samohrana majka
izvorni naziv - "Majka palog borca", obavijena korotničkom maramom, lika svetiteljske produhovljenosti i mirnoće, u sebe potiskuje tugu i bol ranjenog srca. Njene spiritualne osobenosti, unutrašnja harmonija i ljepota bude reminiscencije na estetske ideale Brankusieve "Zaspale muze" (1909-1910).

       Dok u maslini traga za crtežom, u orahu ne konkuriše drvetu, već diskretno potencira mirne, blago vulominozne forme. Na skulpturama u drvetu umjetnik osluškuje njegove prirodne karakteristike i odabira vrstu trupla koje odgovara temi. Međutim, u skulpturi Glava djevojke inspiraciju nalazi u drvetu. Ne narušavajući njegov prirodan integritet, u njemu traži i nalazi asocijativnu formu. Duboko poštovanje materijala koji karakterise njegov vajarski kredo najjasnije je izražen na ovoj skulpturi gdje prirodna forma dominira i diktira likovne determinante.

***

       Posebnu cjelinu Borozanovog umjetničkog opusa čine crteži - skice kojima objašnjava nastanak i stvaranje slulptorskih djela. Rafiniranom i razigranom linearnom arabeskom oni podsjećaju na inicijalna slova i vinjete minijaturnog slikarstva. U skladu sa izražajnim svojstvima ovog medija, prije svega njegove dvodimenzionalne prirode, crteži - skice fiksiraju i konkretizuju samo jednu vizuru kojom se sagledava skulptorska forma. Bez obzira na njihovo idejno polazište mogu se tretirati kao samostalna likovna djela koja nam otkrivaju umjetnika izgrađene crtačke kulture.

MODERNI KLASICIZAM

       Vajarsko djelo Marka Borozana, subjektivnog likovno - estetskog senzibiliteta i rafinmana, obuhvata jedinstven likovni svijet ispunjen prefinjenim emocionalnim i intelektualnim nabojem. Osim samosvojnog stvaralačkog prosedea umjetnika, kao primarnog faktora slobodnog kreativnog čina, na njegov likovni izraz uticale su okolnosti u kojima je živio i stvarao. Ratne i poslijeratne godine, vrijeme ispunjeno smrću, materijalnim nedaćama i ograničenim slobodama, nijesu mogle ostaviti ravnodušnim čovjeka koji je svoj život posvetio altruističkim ciljevima. Nemogućnost da mijenja uslove u kojima je živio i stvarao, notirao ih je i likovno izražavao dajući im jednu toplu, poetsku notu. Svojim vajarskim opusom pokazao je da se podsvjesno čovjek ljepotom i humanošću "brani" od patnji i nezadovoljstva.

       Borozanovo djelo predstavlja jedinstvenu cjelinu. Ono je formirano na principima univezalnih harmonija, unutrašnjih istina i skrivenih emocija. Raznolikost tematskog repertoara pokazuje širok dijapazon njegovih interesovanja. Ipak, trajni inspirativni podsticaj nalazio je u zoomorfnom i antropomorfnom svijetu. Međutim, tema nije bila presudna u Borozanovom pristupu realizaciji djela, već njen sakriveni, unutrašnji sadržaj koji je određivao karakter likovnog jezika utemeljenog na suštinske pretpostavke modernog likovnog izraza: rudimentarnu jednostavnost i sposobnost umjetnika da minimalnim sredstvima ostvaruje maksimalnu izražajnost. Borozan je pokazivao slobodu i dosljednost u izražavanju vlastitih stavova i ideja, i nikada nije prelazio granice organske vitalnosti forme i njene perceptivne prepoznatljivosti, tako da njegov vajarski opus možemo uvrstiti u izražajne determinante klasične moderne. Ove premise su imale odraz kako na likovno-estetske osobenosti njegovog rada, tako i na izbor, poštovanje i osluškivanje materijala.

       Od samog početka, prateći duh vremena i izgrađujući svoj autentičan likovni izraz, Marko Borozan je crnogorskom vajarstvu XX vijeka nametnuo autonomni sistem vrijednosti. U svom djelu on se predano bavio rješavanjem problema koji nijesu karakterisali dotadašnju crnogorsku vajarsku praksu. Naime, njegovu plastičnu imaginaciju i njenu likovnu konkretizaciju možemo pratiti od skulpture statičnih ka skulpturi dinamičnih ritmova koja je dovedena do granice kada se forma svodi na asocijativni znak, na simboličko jezgro istaknutog naboja i tenzije. Međutim, nagli fizički odlazak Marka Borozana ostavio je samo pretpostavke o njegovim budućim razvojnim putevima, nagoviještenim u sačuvanim radovima preko којih možemo pratiti umjetnikove likovne vizuelizacije, maštovitost ideja, poetičnost i senzibilitet njegovih snova.

       Mada je njegovo fizičko prisustvo na crnogorskoj likovnoj sceni bilo relativno kratko, Borozanovo likovno djelo je ipso fakto važan činilac u formiranju savremenog crnogorskog vajarstva, kojem je dao poseban likovni i duhovni doprinos jedinstvenim i iskrenim stvaralačkim i osobenim vrijednostima.

1 Marko Borozan, iz razgovora sa Zagorkom Berkuljan, Ima riječ...Marko Borozan, Pobjeda, 7. septembar 1958, str. 8.
2 Miodrag B. Protić, Oblik i vreme, Nolit, Beograd 1979, str. 272, 275.
3 Berkuljan Zagorka / Z. B./: Sastanak kod vas -Nikad nije kasno, Pobjeda, br. 2313, Titograd, 11. jun 1964, str. 9.
4 Anton Zadrima, Nastojim da figuri dam dinamičan izraz ispunjen životnošću, Pobjeda, 4. decembar 1960.
5 Whitney Musum of American Art, New York
6 Branislav Borozan, Sochar Marko Borozan, Diplomov e, Praha 1979, str. 5.

 

REKLI SU O MARKU BOROZANU

       ...Rad u gipsu Marka Borozana "Glava Crnogorca", koji prvi put izlaže, ima u sebi izvjesnih odlika u kojima se nazire smisao i talenat. Kod drugih starijih umjetnika, koji su izložlli samo po nekoliko radova, nije bilo nekih iznenađenja u pozitivnom smislu...

M. K., Treća izložba likovnih umjetnika Crne Gore, Prosvjetni rad, 1, Cetinje, 1948.

***


       ...Djela grupe umjetnika, među kojima u prvom redu Gojka Berkuljana, Mila Pavlovića i Marka Borozana, koja sam upravo vidio, još više me učvršćuju u uvjerenju da ću i u daljim susretima ovih dana u Tltogradu, Nikšiću i duž Crnogorskog primorja naići na prijatna iznenađenja, iako sam djela nekih od ovih umjetnika, kao što su Vojislav Stanić, Aleksandar Prijić i još neki, već zapazio u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu i Umjetničkoj galeriji na Cetinju...

Zagorka Berkuljan, Razgovori: Mario Penelope: Crnogorski likovni umjetnici vezani su za svoj kraj, Pobjeda, Tltograd, 02.10.1966.

***

       ...Marko nije napravio veliki broj skulptura, ali ono što je stvorio dovoljno je da ga dostojno predstavlja u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da je imao uslova za rad njegov talenat došao bi do još većeg izražaja. Jer, Marko je umio da u svoje vajarstvo na suptilan način unese sve doživljeno, znao je da osjeti "Invalida borca" - jer mu je bio drug, "Materinstvo" - jer je bio odan roditelj, znao je da iz duše u kamen udahne ljubav prema prijatelju. Kao nezaboravne i trajne likovne vrijednosti, ostaju i elegantna figura "Violiniste" - Markovo sjećanje na učitelja virtuoza, "Ranjeni jelen" - poema o stancu o bespomoćnom kriku bezazlene životinje, skrhane ljudskom jarošću. "Gavran" - tužan usamljenik na grebenu i vjetrometini i još dosta
drugih. A sve to bio je u moći da kreira samo pravi čovjek i umjetnik.

Gojko Berkuljan, Čovjek i umjetnik, Marko Borozan, Pobjeda, Titograd, 03.1967, str 9.

***

       ...Može se odmah zaključiti da je umjetnik najsigurniji u modelovanju drveta, gdje je znao da ukomponuje bitne prirodne strukture materijala za akcentiranje oblika koje je stvaralac osmislio trajnim trenutkom - memorijom duše. Patnik koji vaja svoje sapatnike, koji osjeća i koji se prisjeća svoje i tuđe muke; borac koji se vratio tišini, pa u njoj nalazi minirani prostor, tajnovite eksplozije koje ranjavaju bolno srce stvaraoca. Preokupacija Marka Borozana je široki zahvat tema koje simboliku znače za naš zavičajni prostor. Od "Crnogorskog kola", "Posljednjeg juriša", "Samohrane majke", "Hajduka", "Žrtve rata", "Ranjenog jelena", "Crnogorca", do "Njegoša" i "Jana Žlške" - kreće se umjetnikova pažnja sa željom da zahvati i uoči bitne sadržaje, koje će kroz drvo, kamen, gips ili kovano gvožđe moći da izrazi vrijednosti života koje stvara novo djelo.

       Radovi kao: "Mali čitalac", "Igrač", "Žeđ", "Okupacija", "Materinstvo", "Kamena s ramena" i "Glava djevojke" čine jedan neujednačeni lanac, koji u sebi nosi i različiti tretman, ne samo u materijalu već i u gledanju na sam predmet. Isto tako: "Borba bikova", "Vlolinista" i "Sjedeći akt" nose u sebi posebne elemente koji se suprotstavljaju zahtjevu - kako jednostavno reći istinu o čovjeku i mom bolu? Stvaralac je najsigurnije ispoljio sebe u djelima koja plastiku nose prefinjenim potezom koji izražava unutrašnji treptaj duše. Takvi su radovi: "Portret R. Đ." i "Glava djevojčice".

       Marko Borozan je svojim "Gavranom" (u kamenu) dosegao svoj najviši stvaralački trenutak; to je oplemenjena studija, graciozne jednostavnosti, uprošćena dotle da postaje dio one ljepote koja i čini radost stvaranja svakog umjetnika. Ta zloglasna ptica postaje nam milija kada je vidimo smireno dostojanstvenu u kamenu, bez onog hitrog i grabljivog svakodnevnog prenošenja, bez zloslutne riječi, bez graktanja, koje nam još od narodne pjesme donosi samo bol. Taj smireni ton je izraz sigurnosti umjetnika da je našao ono za čim je tragao, ne uvijek uspješno i ne uvijek sretno.

Momčilo Jokić, Izložba Marka Borozana u Prištini, Pobjeda, Titograd, 22.10.1967.

***

    Bio je čovjek za koga nije bilo sporednih stvari. Sve ga je zaokupljalo i uzbuđivalo. Člnilo se da ne može napraviti ni jedan korak, ni jedan pokret, a da svojim čuvstvom ne ugrabi dio života. Lutao je vrletima Katunske nahije i u njenom kamenu tražio i nalazio ljude čije se postojanje duboko prožimalo i stapalo s prirodom. Zanosno je gledao let orla i gavrana, spustao se na more da bi zajedno s galebom poletio prema plavim daljinama. Nalazio je ranjenog jelena i s njim saučestvovao u bolu. Radovao se svemu što je život davao i sva ta svoja radovanja, koja su ličila onim dječačkim, prenosio je u skulpturu. Nestao je iznenada, ali je ostavio dio svog postojanja - svoje radove.

       Stvaralaštvo Marka Borozana zauzima posebno mjesto u Crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Njegov način i izraz posebno je zanimljiv i specifican. Mnoge su njegove skice ostale neostvarene i to je prilika više da sagledamo Borozanove mogućnosti.

       Teme su mu veoma različite. Portretom nastoji da da psihološke i fizionomijske osobine, a u grupama širokim zahvatom daje atmosferu podneblja.

Milan Marović, Neumorna radoznalost, Povodom godišnjice smrti vajara Marka Borozana, Pobjeda, Titograd, 03. 03. 1968.

***

       U crnogorskoj likovnoj umjetnosti slikara je mnogo više nego vajara. Marko Borozan je jedan od njih. Radoznao, plahovit, dinamičan, on se vajanjem bavio sa strašću i oduševljenjem. Oprobavao se na mnogim materijalima - drvetu, kamenu, gipsu. Obrađivao razne motive -portrete, ljudske figure, životinje, kompozicije. Težio je ka jednom stilizovanom izrazu kojim bi dočarao tragiku i dramatičnost bliskih mu tema iz rata - "Ranjenik", "Partizan", "Žrtva rata", ali je laganom, toplom i mirnom linijom oblikovao figure životinja podvlačeći eleganciju njihove instinktivne umiljatosti u pojedinim trenucima. To se vidi i u stavu i izrazu medvjeda na snimku kojeg objavljujemo.
Borozan nije napravio mnogo skulptura ali je umio da u svoje radove "na suptilan način unese sve doživljeno" i svi oni odišu iskrenim uzbuđenjem temom i njenom realizacijom.

Olga Perović, Marko Borozan, Crnogorski slikari i vajari, Pobjeda, Titograd, 01.09.1968.

***

       Borozanovo umjetničko djelo prožeto je prefinjenom lirskom toplinom. On nije napravio veliki broj skulptura, ali ono što je stvorio dovoljno je da ga dostojno predstavlja u crnogorskoj likovnoj umjetnosti. Da je imao boljih uslova za rad, njegov talenat bi došao do još većeg izražaja. Imao je tegoban život. Njegove realne mogucnosti, jasnije kazano, išle su u raskorak sa njegovim darom i umjetničkim stremljenjima.

       Ipak, Markov neosporni talenat, jaka volja i želja da život bude umjetnost i umjetnost da bude život, činili su da nadvladava sve nedaće. Često i one najelementarnije. Otuda on u svoje vajarstvo na suptilan način unosi sve dožlvljeno. Vajao je borce, logoraše, invalide, portrete raznih ličnosti, unoseci u sve to psihološke osobine ljudi. Sa lakoćom je, u jednom dahu tako reći, stvarao i skulpture životinja: čas ranjenog jelena, čas gavrana pred polijetanje, čas galeba na suroj hridini.

       Sve njegove kreacije bile su definisane. Sve su sadržale duboku ljudsku poruku - da umjetnost treba da služi čovjeku. Marko Borozan je tako svojim djelom ostavio za sobom neizbrisiv trag.

Zagorka Berkuljan, Djelo prožeto prefinjenim lirskim osjećanjem, Uz desetogodišnjicu smrti vajara Marka Borozana, Pobjeda, Titograd, 04. 03. 1977.

***

       ...Pjesnik Dragutin Vujanović, evocirajući uspomene na čovjeka i istinskog umjetnika Marka Borozana, zapisao je između ostalog i ovo: "Stradao je u životu i vajao stradalnike i logoraše, invalide, borce. U njegovim skulpturama uvijek je bila jasna jedna bolna linija... Volio je prijatelje i umio da sa strašću vaja njihove portrete ... U drvetu ili kamenu, gipsu ili bronzi ostavio je niz značajnih minijatura ili krupnih radova. U njima je izraženo bilo ne samo shvatanje forme, koje je govorilo o njegovoj želji da stvari uprošćava i stilizuje, već izraz duše Која snazno iskazuje saosjecanje prema zivom bicu, koja u njegovim pokretima vidi gotovo ono isto što čovjek osjeća u životu: usamljenost gavrana na nekom kocu, ljubav koze koja doji mladunče, prkos i snagu dvoboja bikova, a sve sa asocijacijom na nesto što je proživljeno u susretu sa ljudima"...

Vidoje Marković, Ratnik i umjetnik, U spomen Marku Borozanu, Cetinjski list, Cetinje, 10. 03.1979.

***

      ...Skulptura "Iguman Stefan" ilustruje prelaz od klasičnog osjećanja, njenog ekspresivnog variranja, prema reduciranom likovnom postupku i želji da tematska podloga zadrži svoj osnovni smisao. Postepeno forma se sažima, uočava se ritam i pokret, počinje njen logičan tok.
Osjeća se i prepoznaje iskreni životni impuls ("Ranjeni jelen"). Uspijeva da "uhvati" suštinu i pokaže njenu logiku. Život traži tokove i obnavljanja. Тaко forme kod njega ovako prelaze u kružni ritam i uvažavaju stalno gibanje. Borozan uspijeva da skulpturu oslobodi suvišnih elemenata što se posebno osjeća kod radova "Vlolinist" i "Kamena s ramena".

       Logično, u ostvarivanju ideje o dematerijalizaciji forme, Borozan je napravio korak dalje i ostvario nekoliko radova koji svjedoče o takvom postupku. Skulptura "Galeb" je jedna od onih koje svjedoče da se ovakvim sintetizovanim postupkom može ostvariti osnovna zamisao o ideji i motivu. I u vizuelnom kontaktu sugeriše jednostavnost i oslobođenje, muzikalnost pokreta, usklađen vertikalni i kružni tok, lirskim raspoloženjima uhvaćenu osnovnu zamisao.

       Za ovog vajara se može reći kako ga je i materijal u kojem je radio znao inspirisati i voditi. U drvetu i kamenu je ostvarivao zatvoreniju, puniju, stameniju formu dok je kod modelovanja oslobađao svoju sklonost ka čistim stilizacijama i simbolici. U svoje skulpture uspio je da utka plemenitu čulnost, iskrenu ljudsku toplinu i humanizam. U očekivanju kompletnije studijske izložbe ovog umjetnika, retrospektive ambicioznije pripremljene, ostaje nam da se podsjećamo dometa koje je uspio da realizuje.

Milan Marović, Jovanka Vujačić, Marko Borozan, Četiri decenije ULUCG, Mala galerija, Pobjeda, Titograd, 27.12.1986.

***

       Bio je interesantna ličnost, markantne pojavnosti -skulptorskog habitusa, veoma dinamičan, pozitivno agresivan, neumoran u objašnjenu svojih misli i stavova; pošten, iskren, emotivan, nesebičan i human. Poštovao je stavove sagovornika, ali nerado odstupao od svojih. ...ovom izložbom (prva samostalna izložba, 1958) pokazao je znatnu koherentnost umjetničkog stava i određenog skulptorskog stila; jednostavnost oblika, čvrstu formu, ekspresivan pristup modelaciji, odsustvo detalja, naglašavanje figure u pokretu...
Borozan je u zadnjoj deceniji rada na najbolji način ostvario sintezu ranijih iskustava i našao ono za čim je tragao.

Nikola Vujošević, Sklad pokreta, Memento: crnogorska moderna umjetnost, Nip Pobjeda, Podgorica, 2005, str. 149-151.

 

RAZGOVOR SA MARKOM BOROZANOM

       ...Nastojao sam da figuri ("Posljednji juriš") dam dinamičan izraz ispunjen životnom istinitošću...
...Mnogo mi je vremena oduzelo savlađivanje tehnike rada zbog nepovoljnih uslova. Medutim, zahvaljujući upornoj volji i nepokolebljivoj želji, to me nije slomilo.

       Život je neprestani pokret za mene. Zato kroz kružne, vitke linije nastojim da tо bitisanje što više naglasim, dajući sve to jednostavno, čuvajući čist izraz.

       Moji planovi bili bi ovi. Skiciram neke motive iz nob-a za nastupajuću godinu - dvadesetogodišnjicu ustanka. Svojevremeno sam zajedno sa pokojnim vajarom Palavičinijem napravio studiju spomenika na Košćelama. Zašto nije došlo do njegovog ostvarenja, nije mi ni danas jasno. U planu je još jedna grupna izložba u Pragu. (Vojo Stanić, Đorđe Pravilović, Aleksandar Prijić i ja)...

Razgovor vodio: Anton Zadrima, 1960.



      ...Moje sadašnje preokupacije? Imam već nekoliko gipsanih radova - skica koje namjeravam da prenesem u materijal. Nažalost, finansijski razlozi me u tome koče. Istina, sam vajam u drvetu, ali svaka skulptura se ne može ostvariti u takvom materijalu. Kratko rečeno, treba da čekam neko vrijeme dok ne saberem koji dinar više nego mi je potrebno za skroman opstanak. Inače, moji omiljeni motivi su životinje, razne slobodne figure, aktovi i neki fragmenti iz NOB-a koji su vezani za moje lične doživljaje. Uspomene iz borbe uvijek su prisutne u meni i svježe. To istovremeno potvrđuje jednu iskonsku istinu da nikada nije kasno izvući iz sebe nešto što se godinama taloži i iznijeti ga na svjetlost dana kao uobličenu umjetničku koncepciju. Sada radim skulpturu "Žeđ" koja će, možda, malo odudarati od dosadašnjih formi mojih tvorevina, ali motiv mi je diktirao da tražim novo izražajno sredstvo, dok je, na primjer, "Panter" zadržao sve ranije osobine moje skulpture. Pored ovoga, svakodnevno uočavanje raznih ljudskih slabosti navelo me je da se prihvatim obrade i to nove teme. Tako, već se rađa skulptura "Lakeji". To su nekolike figure koje se po svemu razlikuju od ljudi koji idu uspravno. Svoje prve oblike dobio je i rad "Hirošima" - jedna realistička koncepcija koja predstavlja strahote ljudskog uništenja...

Razgovor vodila: Zagorka Berkuljan, 1964.