Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Iz kataloga
JUBILARNA IZLOŽBA UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA CRNE GORE 1946 - 1986






I DIO
Uvodni tekstovi


Olga Perović

Druga polovina pete decenije dvadesetog vijeka ima izuzetan značaj za kulturni razvoj Crne Gore. To su godine kada je ona kao Republika u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji, prionula, zajedno sa ostalima, da obnovi ekonomski i kulturni život. Zapravo, u mnogim kulturnim djelatnostima bilo je to tek pokretanje stvaralačkih tokova. Tako je bilo i sa likovnom umjetnošću.

Istina je da su već početkom XX vijeka počeli da se obrazuju u inostranstvu i da stvaraju prvi moderno orjentisani crnogorski likovni umjetnici, no Prvi svjetski rat remeti i odgađa njihov kreativni zamah. Tek u periodu između dva svjetska rata grupa crnogorskih slikara i vajara se snažno afirmisala prije svega u beogradskom likovnom centru i dijelom u Parizu. Kritika ih je hvalila i predviđala njihove dalje uspjehe i visoke domete u budućnosti. Dobijali su ugledne nagrade i porudžbine. Međutim, rijetko su se ovi stvaraoci pojavljivali u Crnoj Gori, tek sa ponekom skromnijom izložbom. Ali, crnogorska štampa je s ponosom bilježila uspjehe i stvaralačke perspektive Rista Stijovića, Mila Milunovića, Mihajla Vukotića, Jovana Zonjića, Petra Lubarde, Miloša Vuškovića i drugih. Postojbina im, ekonomski nerazvijena i nacionalno obespravljena u Kraljevini, nije mogla pružiti materijalnu podršku. Ona u to vrijeme nije imala ni umjetničkih škola, ni galerija. Ali ih je trajno inspirisala svojom ljepotom i tradicijom, što se snažno osjeća u njihovim djelima iz tog vremena. Za likovnu umjetnost je utoliko značajnija kulturna situacija nastala u Crnoj Gori poslije revolucije, omogućena i podstaknuta novim društvenim uređenjem - obnavljanjem crnogorske državnosti u jedinstvenoj jugoslovenskoj zajednici. Kulturni razvoj u Crnoj Gori zbog takve predistorije ima u poslijeratnom periodu niz specifičnosti po kojima se razlikuje od razvoja u drugim republikama. Naime, on se u Crnoj Gori odlikuje znatno većom stvaralačkom slobodom i svestranim podsticanjem svakog umjetničkog rada.

Još se ratovalo širom zemlje, a na tek oslobođenom (13. novembra 1944.) Cetinju je pri Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Crne Gore u decembru 1944. osnovan Umjetnički atelje u kome se radilo za potrebe raznih manifestacija i listova. Tu su se bili okupili Niko Đurović, Milan Božović, Anton Lukateli, Aleksandar Prijić, Danja Đurović, Nikola Vujošević i drugi - jedni kao već poznati stvaraoci a drugi kao ljudi koji su tek počinjali svoj umjetnički život i život za umjetnost. Kada je 24. marta 1946. osnovano Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, značilo je to da se i Crna Gora pridružuje organizoivanom likovnom radu u zemlji i osnivanju Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije.

Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore bira za predsjednika Milana Božovića, slikara, nešto kasnije zamjenjuje ga Petar Lubarda, a među onima koji su se prvi najviše angažovali u njegovom radu su Aleksandar Prijić , Luka Tomanović , Niko Đurović , Anton Lukateli, Đorđije Oraovac i Savo Vujović.

Prva izložba likovnih umjetnika otvorena je na Cetinju 12. jula 1946. Na njoj su izlagali: Milan Božović, Marko
Brežanin, Savo Vujović, Mihajlo Vukotić (umro u Cetinju krajem 1944. godine), Miloš Vušković, Mato Đuranović, Niko Đurović, Danja Đurović, Ivan Žmire, Jovan Zonjić, Anton Gržetić, Stevo Krivokapić, Velimir Leković, Petar Lubarda, Anton Lukateli, Ivan Lučev, Milo Milunović, Ivo Novaković (poginuo na Sozini već 1941.), Popović (vajar, u katalogu nema imena), Aleksandar Prijić, Vuko Radović, Đuza Radonić, Rafaeli (u katalogu nema imena), Luka Stanković, Risto Stijović, Luka Tomanović, Ilija Šobajić i Đorđije Oraovac. Svoja djela izložilo je znači 28 autora sa 135 eksponata. Mnogi od njih su bili već veoma poznati stvaraoci, i živjeli su izvan Crne Gore, a djela dvojice su izlagana posthumno.

Neki od osnivača crnogorskog Udruženja bili su i članovi Inicijativnog odbora za formiranje Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije: Prijić, Đurović, Božović, Radović i Lukateli. Savez je osnovan januara 1947. u Zagrebu. Poslije održavanja Kongresa likovnih umjetnika Jugoslavije, na kome se utvrđuju čvršći kriterijumi za članstvo, došlo je do revizije članstva ULUCG-a, marta 1948. Udruženje je imalo 36 članova, a taj je broj tada sveden na 14 članova i 5 kandidata. To su ugledni stvaraoci koji sada rade na Cetinju (Milunović, Lubarda i drugi) i mlađi čiji je potvrđeni talenat najavljivao njihov uspon.

Milo Milunović je izabran za novog predsjednika, a Aleksandar Prijić za sekretara. Taj strogi kriterijum prijema dugo će se održati u Udruženju i biti osnova ugleda i Udruženja i članstva, osobito kod likovne publike. U toku 40 godina rada Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore okupljalo je 158 članova (sada ih ima 120), što svjedoči o velikom usponu likovnih umjetnika u Crnoj Gori. To su sada sve akademski obrazovani stvaraoci, mnogi i sa završenim postdiplomskim studijama, koji samostalno izlažu, kao i na mnogim kolektivnim izložbama, u zemlji i inostranstvu. Pored toga, od značaja za afirmaciju likovnih umjetnosti je osnivanje i rad nekoliko srodnih asocijacija sa brojnim članstvom: Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Udruženje izvornih umjetnika, Udruženje likovnih pedagoga i Društvo istoričara umjetnosti.

ULUCG je od osnivanja nosilac bogate izlagačke aktivnosti. Od 1946. Cetinje, a poslije izgradnje Umjetničkog paviljona 1958. i Titograd, i drugi gradovi Crne Gore, domaćini su tradicionalne jesenje izložbe Udruženja.

Udruženje je najsavjesnije realizovalo preporuku Kongresa likovnih umjetnika Jugoslavije i predstavilo se u prvoj polovini šeste decenije svojim izložbama u svim glavnim gradovima jugoslovenskih republika i prihvatilo u Crnoj Gori izložbe iz drugih republika, doprinoseći na taj način međusobnom upoznavanju stvaralaca i prožimanju kultura naroda i narodnosti Jugoslavije. Takva se praksa nastavila do današnjeg dana. U osmoj deceniji je participiralo izložbama u širokim kulturnim manifestacijama koje su pod nazivom dani ili nedjelja crnogorske kulture organizovani u svim republikama i pokrajinama. Kao organizatori izložbi vremenom se javljaju zajedno sa Udruženjem i osnažene muzejske institucije. Rad na većem međusobnom zbližavanju Udruženje i sada intenzivira i od prošlogodišnje - osamdesete izložbe sa njim izlažu još po dva udruženja. Prošle godine su gosti bili iz Hrvatske i Slovenije. Iz godine u godinu izložbe Udruženja prate i sve kvalitetniji katalozi. Prvi su bili na običnom kartonu i papiru za trgovačke kese i samo sa imenom, nazivom djela i oznakom materijala. Kasnije se oni štampaju na boljem materijalu i sa potpunijom aparaturom. Osobito je značajan katalog Jubilarne izložbe iz 1956, koji po prvi put sadrži sažete podatke o radu Udruženja do tada, kratke biografije i fotografije izlagača i po jednu crno-bijelu reprodukciju. U oskudnoj dokumentaciji iz tih vremena on je dragocjen izvor podataka. Valja istaći da je Udruženje na Cetinju bilo i domaćin Druge izložbe Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije i da su na njoj, kao i na Trećoj izložbi u Dubrovniku, učestvovali svi članovi crnogorskog Udruženja. Na svim kasnijim izložbama učestvovao je i dio članova ULUCG-a u skladu sa utvrđenim kriterijumima. Osobito su dobro bili zastupljeni na posljednjoj, jubilarnoj Desetoj izložbi krajem aprila ove godine u Tuzli, u vrijeme održavanja Kongresa likovnih umjetnika Jugoslavije.

Bogata aktivnost Udruženja doprinijela je jednom osobenom, i za Crnu Goru karakterističnom, fenomenu -stvaranju brojne i trajne likovne publike. U Crnoj Gori su izložbe izuzetno posjećene i taj interes publike decenijama ne opada. Posjetioci godinama prate pojedine umjetnike u razvoju i razvoj pojedinih stvaralačkih domena: slikarstva, vajarstva, grafike, tapiserije i primijenjene umjetnosti. To je veoma zainteresovana i pažljiva publika, koja obavezuje a i nagrada je svojevrsna izlagačima. Zasluga za stvaranje tog vjernog auditorijuma u sredini koja nije imala takvu tradiciju, pripada najviše Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore i njegovoj kontinuiranoj aktivnosti, a posebno onim njegovim članovima koji su se bavili i bave se pedagoškim radom i koji godinama generacije svojih učenika dovode na izložbe da se srijeću sa umjetničkim djelom, da im objasne što-šta, da ih naviknu na posmatranje i razmišljanje o umjetničkom djelu, da ih podstaknu na izgrađivanje sopstvenog ukusa.

Veliki značaj za rad i omasovljavanje ULUCG-a, za kreativni uspon likovnih umjetnosti, imao je razvoj umjetničkog školstva u Crnoj Gori. Januara 1947. osnovana je na Cetinju Škola likovnih umjetnosti. Njen prvi direktor Petar Lubarda istakao je u pozdravnom govoru njen značaj za pronalaženje i formiranje umjetničkih talenata u Crnoj Gori. U Školi je radio ugledan nastavnički kadar: Lubarda, Milunović, Vušković, Oraovac... Oni su došli na Cetinje da rade u Školi i pomognu ukupni kulturni razvoj u Crnoj Gori. Godine 1949. Škola je preseljena u Herceg-Novi i više godina joj je direktor Miloš Vušković, ugledni slikar, pedagog i karikaturista. U njoj se školuju mnogi daroviti mladi ljudi ne samo iz Crne Gore, nego iz cijele zemlje. Kasnije dobija ime Škola za umjetničke zanate, a poslije nekoliko godina je prestala sa radom.

Po završetku ove srednje škole, a često i gimnazije, mnogi daroviti učenici su produžavali školovanje na likovnim akademijama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, a nešto kasnije i u Sarajevu i Skoplju. Međutim, postojala je i dalje potreba da se i u Crnoj Gori obezbijedi umjetničko obrazovanje mladih. Tako je 1963. u okviru Nastavničkog fakulteta u Nikšiću otvoren i Odsjek za nastavnike likovnog vaspitanja. Na Cetinju je 1981.-osnovan Kulturološki fakultet, a stalno su aktuelna razmatranja mogućnosti osnivanja likovne akademije zbog velikih sklonosti crnogorske mladeži prema likovnoj umjetnosti i sve ograničenijih materijalnih i drugih mogućnosti da se obrazuju u akademijama u drugim našim umjetničkim centrima.

Veliki značaj za razvoj crnogorske kulture, imalo je i otkupljivanje od raznih kolekcionara više umjetničkih zbirki djela jugoslovenskih umjetnika, a zatim osnivanje Umjetničke galerije na Cetinju, čiji je prvi direktor bio Ratko Đurović, a zatim dugo godina Miloš Vušković. Tokom godina Galerija se bogatila novim radovima umjetnika u razvoju i ima najveći broj najboljih radova Vukotića, Lubarde, Vuškovića i Zonjića i reprezentativni izbor ostalih crnogorskih i drugih jugoslovenskih savremenih stvaralaca. U okviru nje je i izvanredna poklon-zbirka Milice Sarić - Vukmanović. U vrijeme Njegoševog jubileja 1974. nastale su u okviru institucije „Muzeji - Cetinje" tri nove galerije: Umjetnici Jugoslavije Njegošu (sa preko 400 radova), Primijenjeni umjetnici Jugoslavije Njegošu i Izvorni umjetnici Jugoslavije Njegošu. Od 1967. na Cetinju, kao trajna likovna jugoslovenska manifestacija, djeluje Likovni salon „13. novembar", koji ima izvanrednu stalnu zbirku radova, a nagrade Salona pripale su mnogim uglednim stvaraocima Jugoslavije i veoma su cijenjene.

U Titogradu je 1961. osnovana Moderna galerija sa skromnom zbirkom radova i vidnom izlagačkom aktivnošću, kao i Memorijalna galerija „Rista Stijovića" sa velikim brojem njegovih radova i značajnom dokumentacijom o njegovom životu i radu, koja je, na žalost, za sada bez prostorija.

Godine 1967. osnovana je i Galerija „Josip - Bepo Benković" u Herceg-Novom, uz koju se svake godine otvara Hercegnovski zimski salon. U Budvi je 1971. osnovana Umjetnička galerija sa zapaženom izlagačkom aktivnošću. Galerija „Veliša Leković" u Baru 1984., dok je u Nikšiću, kao rezultat intenzivnog rada na popularisanju likovne umjetnosti kroz niz manifestacija mladih stvaralaca i rad Kolonije, upravo otvorena Galerija Željezare „Boris Kidrič". Ljubav prema umjetnosti uticala je da na mnogo mjesta niču male zbirke, pa je nedavno kuća Svetozara Vukmanovića - Tempa u selu Utrg poklonjena za galeriju, a u tom mjestu je i poklon zbirka Milene Šotre. Pored Željezare i Kombinat aluminijuma u Titogradu angažovao se u pomoći umjetnicima. Posebno je interesantna Umjetnička kolonija u Danilovgradu već godinama okuplja vajare iz zemlje i svijeta koji, u podatnom spuškom kamenu, rade skulpture od kojih je nastala impozantna zbirka.

Bogata tekuća izlagačka aktivnost odvija se sada u svim većim mjestima Crne Gore, jer se pri muzejima, domovima kulture, domovima JNA, omladinskim, sindikalnim i radnim organizacijama, stvaraju pogodni izložbeni prostori. Ta obilato korišćena mogućnost susreta raznovrsne likovne publike sa umjetničkim djelima stvaralaca iz Crne Gore i svih krajeva Jugoslavije, a nerijetko i inostranstva, mnogo doprinosi izgrađivanju likovne kulture i usponu likovne umjetnosti.

Umjetničke institucije i udruženja, uz najširu pomoć zajednice i mnogih kulturnih radnika, angažovala su se na organizovanju niza značajnih izložbi preko kojih se sa crnogorskim likovnim stvaralaštvom upoznala i jugoslovenska i svjetska likovna publika. Tako je 1970. godine organizovana izložba „Savremena crnogorska likovna umjetnost 1945-1970" koja je bila prikazana prvo u Beogradu, a kasnije poslije Pariza, u više drugih mjesta Francuske i u Belgiji. Na njoj su bili zastupljeni gotovo svi crnogorski umjetnici koji su stvarali u tom 25-godišnjem periodu. Druga značajna izložba bila je „Crnogorska umjetnost prve polovine XX vijeka", koja je poslije Praga bila i u mnogim drugim evropskim centrima. Za inostranstvo je organizovana i velika izložba crnogorskog pejzaža. Od posebnog je značaja i udio članova Udruženja u velikoj izložbi „Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas" koja je 1981. priređena u Moskvi. Godine 1978. u Sarajevu i Ljubljani priređena je velika retrospektivna izložba Petra Lubarde sa preko 160 njegovih radova koji se čuvaju u Crnoj Gori. Valja pomenuti ove izložbe i zbog toga što njih crnogorska publika nije mogla da vidi, jer Crna Gora nije imala dovoljno velikih izložbenih prostora da ih primi. Tek sada se to može u Galeriji na Cetinju. Samo Udruženje organizovalo je niz značajnih grupnih i samostalnih izložbi svojih članova i u zemlji i inostranstvu. Posljednjih decenija organizovano je nekoliko velikih retrospektivnih izložbi sa monografskim katalozima: A. Prijića, V. Stanica, V. Radovića, N. Vujoševića, B. Filipovića, G. Berkuljana, M. Kujačića, N. Đurovića i L. Tomanovića.

Ovako bogata ukupna izlagačka i druga aktivnost Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i njegovih članova, svjedočanstvo je neuobičajeno velikog i kvantitativnog i kvalitativnog uspona likovnog stvaralaštva u Crnoj Gori. Valja istaći najveću nacionalnu nagradu -Trinaestojulsku, dobio je 21 crnogorski likovni stvaralac, a šestorica: Risto Stijović, Petar Lubarda, Miloš Vušković, Vuko Radović, Aleksandar Prijić i Luka Tomanović, najveće priznanje koje se u našoj zemlji dodjeljuje za stvaralaštvo - Nagradu AVNOJ-a. Više njih su bili i jesu članovi Crnogorske, ili drugih akademija, nauka i umjetnosti: Risto Stijović, Milo Milunović, Miloš Vušković, Petar Lubarda, Aleksandar Prijić, Vuko Radović, Vojislav Stanić, Luka Tomanović i Miodrag - Dado Đurić.

Podsjećanjem, povodom jubileja, na širinu rada ULUCG-a, uočava se značaj udruženog djelovanja i stimulativan i progresivan uticaj koji su organizovani umjetnici izvršili na kontinuitet likovnog života i ukupnog kulturnog rada u Crnoj Gori i njihov doprinos u organizovanju svake kulturne i javne manifestacije. Od proslave 100-godišnjice „Gorskog vijenca" 1947 - kada je nastalo više značajnih likovnih djela Lubarde i Milunovića, do današnjih dana oni su svojim doprinosom oplemenjivali sva javna zbivanja u Crnoj Gori. Otuda je i njihova saživljenost sa narodom, kulturnim i proizvodnim organizacijama veća nego ijedne druge umjetničke djelatnosti.

Uprkos nerazvijenosti, a često i nemaštini, crnogorsko društvo je pomagalo razvoj likovnih umjetnosti u cjelini. I pojedinci, daroviti i hrabri, tokom proteklih 40 godina, uprkos oskudici i uz velika lična odricanja, školovali su se i stvarali. Iz generacije u generaciju sve ih je više i ukupni dometi njihovog kreativnog rada su tako veliki da s pravom likovno stvaralaštvo stoji na čelu umjetničkog stvaralaštva Crne Gore.

Nije namjena ovog teksta bila da govori o karakteristikama likovnog stvaralaštva (i ako je taj pristup bliži autoru), nego da ukaže bar na neke činjenice u četrdesetogodišnjem djelovanju ULUCG-a koje su od značaja za osvjetljavanje tako vrijednog jubileja.


Milan Marović

Kada je prije četrdeset godina, tačnije 12. jula 1946, otvorena na Cetinju Prva izložba novoformiranog Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, započeo je time jedan sasvim nov vid kulturnog življenja kod Crnogoraca. Započeo je organizovani i stalni kontakt između likovnih stvaralaca i publike, koja će se vremenom umnogostručavati, razvijati sopstveno interesovanje i ukus, a samim tim podsticajno djelovati na likovno stvaralaštvo i njegove nosioce. Taj proces, započet tom izložbom, teče i dalje, pa zato kad danas razmišljamo o toj izložbi, mi razmišljamo o njoj kao o kamenu međašu koji, u ovom slučaju, spaja ono što se dešavalo i što će se desiti sa našom novijom likovnom umjetnošću. Ona je sinonim logičnog spoja ranijih likovnih i predratnih tokova, iz kojih će se smiono iznjedriti mnoge poznate vrijednosti. Sada, sa određene vremenske distance, razmišljamo o njoj na sasvim drugačiji način. Sakupila je ona u sebi svu likovnu snagu i želje da se slobodno progovori u spektru različitih likovnih ubjeđenja.

I kao što je predratna umjetnost rasla iz podloge romantičarskih i realističkih raspoloženja, hvatajući korak sa modernim likovnim strujanjima, tako je i ova naša, novija, umjetnost našla velikog oslonca u onome što je do tada ostvareno.

Ono što su radili do 1941. godine Pero Poček, Đoko Popović, a kasnije nastavili Milo Milunović, Risto Stijović, Miloš Vušković, Petar Lubarda i drugi, govori o tome da se likovno interesovanje i rješavanje problema ostvarivalo veoma temeljito i dinamično. Refleksi impresionizma, postkubistička raspoloženja i znatne sinteze nijesu uzimane epigonski, već kao impulsi bazirani na iskustvima koja će prave likovne rezultate dati, upravo nakon ove izložbe.

Između dva rata iz ovih prostora pojavio se veliki broj istaknutih umjetnika i taj fenomen je zapažen i decidirano konstatovan, već poodavno.

Rat je, samo djelimično, omeo taj polet. Likovno se iskazivalo i u borbi, i u logorima, i na oslobođenoj teritoriji. To su bili, ujedno, likovni prilozi i kreativni dokumenti o jednom teškom vremenu, lako su uslovi za rad bili teški i nije se moglo očekivati da iz takve situacije nastanu značajnija likovna ostvarenja, ipak, mnogi umjetnici smogli su snage da i u tim uslovima ostvare vrijedna djela. Lubarda je u takvim uslovima u italijanskim i njemačkim logorima napravio više od 60 radova. Radio je portrete zarobljenika, enterijere logorskih baraka, ambijente i transporte zarobljenika. Gotovo svi ti radovi su signirani, tako da nema dileme ni o vremenu, a ni o uslovima njihovog nastanka.

U narodnooslobodilačkoj borbi likovno stvaralaštvo usko je vezano sa štampom. Proglasi, bilteni, plakati, leci i svi drugi propagandni materijali imali su prigodna likovna rješenja koja su uradili naši poznati umjetnici. Lukatelija susrećemo sa prilozima u svim listovima koji se pojavljuju u toku rata. „Partizanska riječ", „Omladinski pokret", „Narodna borba", „Pobjeda" i „Naša žena" bogato su opremljeni mnogim likovnim prilozima. Kad danasa pregledamo taj materijal osjećamo da je to zaokružena tematsko-likovna cjelina. Lukateli i Milan Božović realizovali su nacrt za prvi, takozvani socijalni dinar, a Božović je po nalogu Ivana Milutinovića kreirao i prvu crnogorsku partizansku marku. Brojne likovne priloge u toku rata ostvarili su Vuko Radović, Niko Đurović, Luka Stanković i Veliša Leković, ali od mnogih nije ništa sačuvano.

Umjetnost stvorena u NOB-u logičan je nastavak onih nastojanja koja se javljaju između dva rata, a i naslućivanje novih značajnih mijena koje će se iskazati poslije 1945. godine.

Još dok je rat trajao počinju se stvarati uslovi za brži i sveobuhvatniji kulturni razvoj, u čemu će likovna umjetnost imati posebnu ulogu i značaj. U toku 1945. godine na Cetinju se okupila veća grupa umjetnika. Počinje organizovaniji i intenzivniji stvaralački rad. Stvorena je, moglo bi se reći, revolucionarna, puna i dinamike i poleta, kreativna klima. Formiran je Atelje pri Ministarstvu prosvjete Crne Gore koji će okupiti, i u kome će raditi brojni likovni umjetnici. Iz takve atmosfere počeće da se ostvaruje jedan demokratski likovni koncept, koji će potpuno izrasti u pojam novije crnogorske umjetnosti.

Godina 1946, vjerujemo, presudna je za dalji razvoj naše kulture, a posebno likovne umjetnosti. Te godine formirano je Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore i orgahizovana Prva izložba Udruženja, čiji jubilej sa ushićenjem slavimo. Kasnije će se otvoriti Umjetnička škola, formirati Umjetnička galerija i otvoriti brojne institucije koje će doprinositi punom razvoju i afirmaciji naših stvaralačkih potencijala. Kada je 13. jula 1946. godine otvorena Prva izložba Udruženja, bio je to događaj od izuzetnog značaja za našu kulturu. Izložbu je posjetio i drug Tito.

Na njoj su se okupili brojni poznati crnogorski umjetnici, a ,,i mnogo onih koji su tek počinjali". Shvatljivo je da je tematska preokupacija većine izlagača bio tek završeni rat. Na izložbi nije bilo primjetnije generacijske podjele.

Svi su radili sa posebnim oduševljenjem i zanosom. Mnogi „stariji" izgledi su „mlađi" po smjelosti i dinamici traženja. Naravno, sve je ovisilo od ličnih stvaralačkih potencijala i moći, što će se u bliskoj budućnosti mnogo jasnije manifestovati. Tematska opredijeljenost postepeno gubi onaj značaj i smisao koji je u početku imala. Za neophodnu raznovrsnost tema, a time i postupaka, zalažu se mnoge stvaralačke snage. Književnici, koji pišu o likovnim pojavama, traže od umjetnika da u izboru tema i postupaka pristupaju slobodnije i smjelije. Vrlo rano u našoj sredini se počinju osjećati demokratska kretanja u izražavanju. Svaka naredna izložba pokazivala je nov rast i veću raznovrsnost.

Raskid sa onim dogmatskim pristupom koga mi, donekle, znamo pod pojmom socijalistički realizam, ovdje je prošao dosta bezbolno. On, zapravo nikada nije ni oživio u svom radikalnijem vidu, već se sporadično i necjelovito javljao kod pojedinih autora. Veoma je malo djela koja nose njegove tipične ili približne karakteristike. Umjetnička iskazivanja naslućivala su i bila pratilac širih društvenih promjena ka demokratizaciji i punoj slobodi stvaranja.

U takvim uslovima i atmosferi ostvarena je izložba Petra Lubarde i formirana grupa „Trojica" (Berkuljan, Filipović, Prijić). Ne osluškujući eho novijih evropskih trendova, već vlastiti kreativni nagon, krenuli su mnogi crnogorski umjetnici u borbu za autentična ostvarenja. Dovoljno je sjetiti se samo izložbe Petra Lubarde, otvorene 1. maja 1951. godine u Beogradu, pa da se shvati kakvi su oslobođeni potencijali ovog prostora. Likovna kritika i istorija umjetnosti dali su određeni sud o ovom fenomenu i pojavi. Nazvali su je: „revolucionarni potez", koji „je likovnom pragmatizmu zadao najsnažniji udarac" itd. I sve ono što se nakon toga događalo u jugoslovenskoj likovnoj umjetnosti nosi pečat „poslije nje".

Lubarda, naravno, nije bio usamljen. Uz njega su stajali mnogi umjetnici. Milunović je realizovao, nasuprot likovnoj impulsivnosti Lubardinoj, jedan metodičan i kultivisan koncept. Već pomenuta grupa „Trojica" izlaže, takođe, ove značajne 1951. godine. Tu se može govoriti ne o nekom zajedničkom umjetničkom stavu i odnosu, već o potrebi drugačijeg organizacionog djelovanja.

Ono što je postavljeno kao temelj, što se oslanja na stvorenu situaciju od formiranja Udruženja, Prve izložbe, Umjetničke škole i Galerije, prave rezultate počinje davati u šestoj deceniji. Iz one takozvane „Srednje" škole izašao je veliki broj talentovanih umjetnika. Njen značaj je dovoljno shvatljiv samo ako se pomene nekoliko imena: Berkuljan, Filipović, Tošković, Dado i drugi, koja dovoljno govore o značaju ove institucije.

Period poslije 1951. godine znači pun polet i afirmaciju najkreativnijih stvaralačkih snaga. U njega se uključuju svi oni koji nastoje da postignu i ostvare samosvjesne vrijednosti. Oslobađajući se ranijih iskustava, Miloš Vušković, Jovan Zonjić, Savo Vujović, Vuko Radović intenzivno istražuju prostorne vrijednosti podneblja i dobijaju sasvim nove rezultate.

Sistemsko razmatranje novije crnogorske umjetnosti nije moguće na osnovu određenih prihvaćenih kriterijuma i šema. Teško je naći grupu autora koja se na istovjetan način izražava, ali je moguće uočiti određene opšte karakteristike, koje se nalaze na relaciji prostornih vrijednosti i imaginarnog. No to ne može biti sistem i program.

Crnogorski prostori svojom inspirativnom snagom uvijek su privlačili pažnju umjetnika. Oni su u njemu nalazili podsticaje za vlastite likovne vizije, pretvarajući ih u likovne domete i filozofiju prostora. U kontaktu sa ovim prostorom uočavaju se različiti pristupi, oslobođeni doslovnosti narativnih realizacija. Dok Niko Đurović o njima razmišlja sentimentalno, Filo Filipović bilo da ga realizuje enformelom ili dinamičnim koloritom, postiže ekspresivan ugođaj. Izgrađujući svoj predio, Nikola Vujošević mu pristupa analitički. Aleksandar Prijić svoju pažnju koncentriše na pastelima „Jezera" i liticama „Kaluđerica".

U ovom periodu ne bi se moglo govoriti o nekoj doslovljenijoj polarizaciji u okvirima umjetničkih kazivanja, već je ona ostvarena u jasnim individualnim pristupima. Postoji onaj primjetni napor koji se isključivo orijentiše na lične procese. Zbog takvog odnosa ovakve pojave veoma često nijesu dovoljno shvaćene. U Crnoj Gori nema onih trenutnih pomodnih trendova koji uslovljavaju brze mijene, nema „modernih" i „evropskih" strujanja koja vrše pritisak da se teži nekim trenutačnijim rješenjima, koja često neprimjetno prođu ne ostavivši dubljeg traga. Ovdje se kroz trajanje i iz trajanja poseže za vrijednostima koja, ukoliko to individualne moći dozvoljavaju, pokazuju prave rezultate. Naravno, kod pojedinih autora ima iznenađujućih i brzih mijena, ali one nijesu nastale zbog toga što to neko drugi i na drugom mjestu slično ostvaruje, već su isključivo rezultat ličnih traganja i stvaralačkih proživljavanja. podsvijesti", kod mnogih se uočavaju „refleksi" nadrealnog kao bliža ili dalja, čvršća i neposrednija raspoloženja.

Tražiti koordinate u koje bi, donekle, bilo moguće sistematski sagledavati razvoj i tokove naše novije umjetnosti, znači naći se na relacijama prostora raznovrsne ekspresije, sa naglašenom i prisutnom sirealističkom notom. Prostoru su se obraćali gotovo svi naši umjetnici. Njemu su davali i od njega uzimali svoja lirska i dramatska raspoloženja, njime su objašnjavali život i trajanje i iz njega izvlačili realističke, ekspresivne i nadrealne vizije. Veliki broj autora u svoja umjetnička ostvarenja unosi elemente nadrealnog. Podsticani „oslobađajućom snagom podsvijesti", kod mnogih se suočavaju "refleksi" nadrealnog kao bliža ili dalja, čvršća i neposrednija raspoloženja. Negdje je to prisustvo očito, snažno i nedvosmisleno, a negdje se jedva naslućuje, postepeno gubi i nestaje, prelazeći u drugi, nov kreativni interes. Negdje, opet, polazi od humaniziranih satiričnih raspoloženja (Stanić), a negdje je to maštovito, lirsko poimanje prostora (Karailo).

Tošković unutrašnjom ekspresijom izražava figuru, pretvarajući je u deformisani simbol, a Slovinić arhitektonikom njenih pokrenutih, dinamiziranih masa dominira površinom. Najradikalnaiji u iznošenju sirealističke ideje su Dado, sa svojom organskom, gotovo, biološkom fantastikom i Dimitrije u realizaciji pokreta figure i vrednovanju njenih pojedinih elemenata.

Razaznajemo više vidova takvih maštovitih stanja. Može se primijetiti da, u većini slučajeva, dominira ono kod koga se manifestuje spontani dio unutrašnjeg, koje kao relacija potisnutih snoviđenja koristi određeni automatizam, da pomoću realnih simbola i znakova, njihovih pomjerenih odnosa, ispriča nadrealnu priču. Nadrealno, postnadrealno i refleksi nadrealnog dominantni su u našoj umjetnosti. To nije karakteristika generacijska niti određenog vremena, ona se stalno na nov način pojavljuje zavisno od mogućnosti interesa stvaraoca.

Dolaskom na likovnu scenu velikog broja mlađih umjetnika, naša umjetnost postaje kompleksnija i sveobuhvatnija. To nam, nimalo, ne olakšava njeno sagledavanje, već nas prisiljava da takve likovne individualnosti i pojave shvatimo i valorizujemo.

Prateći razvoj novije cnrogorske umjetnosti, organizovano je više značajnih izložbi koje su o nekim ličnostima, problemima i pojavama dale svoj sud. Ostalo je da se trajno sagledavaju ličnosti i pojave kako bi prave vrijednosti došle do punog izražaja. Zajedničkim izlaganjem i individualnim izložbama, dat je doprinos razumijevanju i sagledavanju ove materije. Mnoge grupne izložbe („Trojica", „Tri", „Generacija 9") zapažene su u našem likovnom životu, ali se kod njih nije moglo primijetiti da su, osim formalnih kategorija, vezani određenim programima. Preko njih su se formirale određene ličnosti i nastavile da samostalno djeluju. Možda ih je figurativnost ili prisutna ekspresija donekle spajala, ali je to uvijek kazivano na osoben način.

Heterogenost izraza pratila je i našu noviju skulpturu, ali nešto mirnije i staioženije. Skulptori su uvijek polazili od figure i mase, analizirajući pokret i razlažujući ih u organske, stilizovane ili apstraknte vrijednosti. Svakako da figura kao osnovni elemenat izražavanja znatno dominira.

Opravdano je, ovom prilikom sjetiti se brojnih ličnosti, koje nijesu, i formalno, bile članovi Udruženja, ali su snagom ostvarenja doprinijele njegovoj punijoj afirmaciji i razvoju naše kulture.