Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Rajko Vujičić
IKONOPISNA DJELA BOKOKOTORSKIH SLIKARA
U MANASTIRU PIVI

iz knjige
STUDIJE IZ CRNOGORSKE ISTORIJE UMJETNOSTI


Rajko Vujičić

Rajko Vujičić, istoričar umjetnosti (Gornje polje kod Nikšića 1940). Završio je istoriju umjetnosti i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Magistrirao i doktorirao ("Bokokotorska ikonopisna škola XVII-XIX vijeka") na Splitskom sveučilištu u Zadru. Objavio je više naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Bavi se proučavanjem crnogorske istorije umjetnosti, prije svega - srednjevjekovnim, postvizantijskim i renesansno-baroknim kulturnim slojem. Profesor je istorije umjetnosti na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Koautor je monografije "Spomenici kulture Crne Gore" (sa dr Čedomirom Markovićem). Bavi se i publicističkim radom. Član je Crnogorskog PEN Centra i gostujući profesor na nekoliko evropskih univerziteta.


IKONOPISNA DJELA BOKOKOTORSKIH SLIKARA
U MANASTIRU PIVI


       Veze Pive i Boke Kotorske bile su tokom prošlih stoljeća vrlo intenzivne i raznolike. One se nijesu ograničavale samo na politiku, trgovinu i hajdučiju - o čemu svjedoči brojna arhivska građa, već su u oba pravca tekla kulturna, umjetnička i duhovna strujanja - o čemu pisani izvori veoma rijetko ili uopšte ne govore. Zbog toga je prisustvo bokokotorskih slikara u Pivi veoma zanimljivo za svestranije sagledavanje međusobnih veza ove naše dvije regije.

       Do sada je bilo poznato da se u manastiru Pivi nalaze dva djela bokokotorskog slikara Rafaila Dimitrijevića. To su ikone Tri jerarha sa sv. Nikolom; te Sv. Jovan Preteča sa žitijem. Priložničke natpise sa njih objavio je i komentarisao B. Mihailović,1 da bi ih kasnije A. Skovran obradila stilski i kataloški u zapaženoj studiji o manastiru Pivi.2 Međutim, u manastiru Pivi se nalazi još nekoliko djela bokokotorskih ikonopisaca s početka 18. vijeka koja još nijesu naučno obrađena i objavljena, te ćemo se u ovom izlaganju na njih nešto podrobnije osvrnuti.

       Carske dveri, naknadno interpolirane u pivski ikonostas, djelo su Dimitrija-daskala, začetnika i rodonačelnika bokokotorske ikonopisne škole.3 One su profilisane vrlo jednostavnom rezbom s motivom dvočlanog prepleta koji teče ivicama oslikanog dijela sa scenom Blagovijesti. Na desnom krilu dveri naslikana je Bogorodica obučena u tamnoplavi maforion i svijetloplavu haljinu. Lijevom rukom drži kudelju crvene boje, dok joj iz desne lagano ispružene ruke ispada vreteno kao znak njene zbunjenosti pred iznenadnom pojavom božjeg vjesnika.

1Božo Đ. Mihailović, Manastir Piva, Cetinje 1966, str. 15.
2 Anika Skovran, Umjetničko blago manastira Pive, Cetinje/Beograd 1980, str. 26, 50. i 51.
3 Pavle Mijović, Bokokotorska slikarska škola XVII-XIX vijeka, I, Zograf daskal Dimitrije, Titograd 1960; Rajko Vujičić, Ikonostasna djela Dimitrija Daskala u Risnu, zbornik "Boka" 12, Herceg-Novi, 1980, str. 213-221.

Iznad nje, na polukružnom polju frontona dveri, prikazan je dopojasno prorok Solomon, obučen u bogatu carsku odoru i s krunom na glavi. On u ruci drži svitak sa tekstom: "Премудрост сазда себе у храм и утврди столп.7."4 Njegov pandan na drugom krilu je prorok David koji ističe tekst svog psalma: "Слиши дши. вижд и приклони ухо твоје".5 Arhanđel Gavrilo је prikazan u momentu obraćanja Bogorodici koju blagosilja. Nabori njegovih haljina, crvene i svijetloplave, pokazuju logiku praćenja pokreta tijela. Na svim oslikanim poljima pozadina je dvobojna - tamna u donjim, a pozlaćena u gornjim partijama.

       Iznad lučnih završetaka na oba krila imitirani su slikarskim sredstvima motivi rezbe, pupoljci, ruže i listovi stilizovani u poretku na način koji se često susreće na duboreznim dverima bokokotorskih ikonopisaca,6 te na izrezbarenim ikonama7 i nadverjima.8 Takav duborez je bio vrlo cijenjen u našim stranama. Zbog dugotrajnosti izvedbe i skupocjene pozlate ponekad se pristupalo imitaciji rezbe slikarskim sredstvima - kao što je to slučaj s pivskim dverima.

       Posebno zanimljiv detalj na pivskim dverima jeste natpis koji se nalazi djelimično očuvan na donjem dijelu desnog krila. On glasi: "...иконе и двери и крст трудом и платоју все преосвештеним кире кир хажи Саватие себе в лет 7217 от рожд(ества) Х(ристо)ва 1709".9 U vrijeme kad je Božo Mihailović čitao ovaj natpis bilo je još vidljivo "Храм светого Николаја...", što upućuje da se ikonostas nalazio prvobitno u nekoj pivskoj crkvi posvećenoj tom svetitelju. Radi se zacijelo o nekoj manjoj crkvi, za koju je majstor izradio carske dveri, četiri prijestone ikone, te krst sa Raspećem - kako to iz natpisa proizilazi. Od te cjeline sačuvane su, na sreću, pored dveri još tri prijestone ikone, od kojih se dvije nalaze u manastirskoj riznici (Bogorodica sa Hristom i Sveti Nikola) a jedna u samoj crkvi (Hristos Pantokrator).

4 Priče Solomonove, 9,1.
5 Psalam 45, 10.
6 Rajko Vujičić, O duboreznoj djelatnosti bokokotorskih ikonopisaca, Zbornik "Boka" 19, Herceg - Novi 1987, str. 143-156.
7 Takav je slučaj, na primjer, sa velikom ikonom s izrezbarenim okvirom Uspenja Bogorodice u manastiru Morači koju su 1713. godine izradili Dimitrije - daskal i njegov sin Gavrilo. O tome govori opširan zapis na bazamentu ikone. Mi vjerujemo da je Dimitrije kao iskusniji, odnosno već sasvim iskusan slikar, izradio oslikani dio ikone, a njegov sin izveo rezbu.
8 Nekoliko lijepih nadverja ("kemera") s floralnom ornamentikom izradio je bokeljski ikonopisac i rezbar Maksim Tujković, up. Rajko Vujičić, O duboreznoj djelatnosti..., str. 149, napomena 19.
9 B. Mihailović je nešto drugačije pročitao ovaj natpis, što uglavnom nemijenja suštinu. On je još tu vidio i" Hram svetoga Nikolaja..." što danas nije čitljivo. No i bez te dopune bilo bi jasno da je ikonostas rađen za neku crkvu posvećenu sv. Nikoli, jer se među sačuvanim ikonama nalazi prijestona ikona sv. Nikole - patrona hrama. Nedostaje, dakle, samo jedna prijestona ikona i to sv. Jovana Krstitelja koja se prema kanonu morala nalaziti na ikonostasu.


       Hristos Pantokrator (54 х 73 cm) je dat u frontalnom stavu. Obučen je u tamnopurpurni hiton i plavi himation. U lijevoj ruci drži knjigu, a desnom blagosilja. Inkarnati su blijedi s rumenilom na licu i cinoberom na usnama. Pozadina je u donjem dijelu smeđa a u gornjem cinober. Sa strane Hrista su poprsja Bogorodice i Jovana Preteče u molbenom stavu. Jovan je obučen u tamnopurpurnu haljinu, dok Bogorodica ima crveni maforion i oker haljinu. Oreoli zlatni, signature ispisane bijelom bojom.

       Bogorodica sa Hristom (50,5 х 69 cm) je druga prijestona ikona. Bogorodica drži u naručju malog Hrista. Ona ima plavi maforion i cinober haljinu čiji nabori su naglašeni crnim linijama. Hristos ima plavu donju haljinicu, dok mu je gornja oker sa žutim šrafiranjem. Oreoli su zlatni. Inkarnati su svijetlo ružičasti sa maslinastim sjenkama oko očiju i brade. Pozadina je u donjem dijelu zelena, a u gornjem cinober. Na desnom Bogorodičinom rukavu ispisana je zlatnim slovima molitva Bogorodici. Signature su bijele. Na donjem dijelu je plavo polje na kojemu se naziru ostaci natpisa.

       Sv. Nikola (55 х 73 cm) ima isto shematsko kompoziciono rješenje kao dvije prethodne ikone. Frontalni sv. Nikola ima identičan stav kao Hristos Pantokrator. Svetitelj u lijevoj ruci drži knjigu mrkih korica sa cinober hrbatom, dok desnom blagosilja. Na sebi ima tamnopurpurnu haljinu i plavičati omofor sa crnim krstovima. Lice svetitelja je detaljno iscrtano i grafički potencirano. Inkarnat je blijed, sa hladnim sivim sjenkama. Pozadi sv. Nikole, na oblacima školjkastog oblika, naslikana su mala poprsja Hrista i Bogorodice. Signature su tamnoplave.

       Ove tri ikone, zajedno sa carskim dverima, pokazuju sve odlike slikarstva Dimitrija-daskala. Pored nesumnjivih kvaliteta slikarskih i ikonograskih, na njima se zapažaju svi oni nedostaci preko kojih je ovaj naš ikonopisac, kao uostalom i njegovi nastavljači, veoma prepoznatljiv. To je, prije svega, suhoća izraza, tvrd crtež, nagli prelasci svijetlih partija u sjenke, reducirana skala intenzivnog tonaliteta, te niz drugih osobenosti, kojih su se pripadnici bokokotorske ikonopisne škole tvrdokorno pridržavali. Inače, Dimitrije-daskal je veoma zanimljiva pojava u našem poznom slikarstvu postvizantijskog usmjerenja. Porijeklom iz Morače,10 školuje se u radionici zografa Radula, od kojega preuzima manir i ikonografske predloške. Stalno se nastanjuje u Boki Kotorskoj negdje oko 1680. godine. Radi freske za nekoliko bokeljskih crkava, te brojne ikonostase i posebne ikone. Svoje ikonopisno i duborezno umijeće prenosi na svoje sinove i druge učenike, te će tako u Risnu - gdje je živio i djelovao - nastati poznata bokokotorska ikonopisna škola, koja će djelovati sve do druge polovine 19. vijeka. Iz tog razloga Dimitrije je rado isticao u brojnim potpisima titulu "daskal" tj. učitelj, što je on uistinu i bio. Njegovu djelatnost možemo pratiti od 1680. do 1718. godine, kada se posljednji put potpisao na freskama u crkvi Sv. Nikole u Pelinovu u Boki Kotorskoj. Interesantno je napomenuti da se Dimitrije, koji se inače volio potpisivati na svojim djelima, što za to doba nije bilo baš uobičajeno, nigdje ne susreće u Boki Kotorskoj između 1704. - kada završava živopis u crkvi Sv. Petke u Mrkovima na Luštici - pa sve do 1713. godine, kada se potpisuje na velikoj ikoni Uspenja Bogorodice u manastiru Morači.11 Logično je pretpostaviti da sva djela iz tog perioda nijesu dospjela do naših dana, no ipak je utisak da je Dimitrije u tom intervalu duže prebivao izvan Boke. Zato pretpostavljamo, da je pored ikonostasa za crkvu Sv. Nikole, izveo još neke radove u Pivi, ili možda susjednim oblastima, koji nijesu dospjeli do naših dana, ili pak ona još nijesu otkrivena. Ima indicija da je Dimitrije-daskal bio omiljeni slikar mitropolita Savatija Ljubibratića, za kojega je radio u Savini, Risnu,12 a vjerovatno još ponegdje, te ga je taj učeni crkvenodostojnik angažirao i u drugim djelovima svoje eparhije, pa i u Pivi.

       Tu tradiciju nastavlja kasnije i Dimitrijev sin Rafailo, najtalentovaniji "daskalov" sin, po kojima će se ova ikonopisna škola često nazivati kao Dimitrijevići-Rafailovići. Rafailo u više navrata boravi i djeluje u Staroj Hercegovini. U manastiru Pivi ga susrećemo dva puta. Prvi put, 1729. godine, izrađuje veliku ikonu Tri jerarha sa sv. Nikolom (65 х 93 cm), na kojoj je ostavio svoj potpis, godinu slikanja i cijenu u cekinima.13 Drugi put Rafailo radi u manastiru Pivi 1742. godine.

10 Rajko Vujičić, Ikonopisna djela Dimitrija daskala u Risnu, Zbornik "Boka", 12, Herceg-Novi 1980, str. 218.
11 Kalk natpisa u Morači objavio je Pavle Mijović, nav. dj'., str. 3.
12 Rajko Vujičić, nav. dj., str. 213-221.
13 Anika Skovran, nav. dj., str. 50, kat. br. 30.

Te godine oslikava, potpisuje i datira veliku ikonu Sv. Jovana preteče sa žitijem (65,5 х 85,4 cm). Iako je ovo djelo već djelimično obrađeno i poznato nauci,14 ovdje donosimo natpis u savremenoj jezičkoj transkripiciji, pošto on još nije integralno objavljen. On glasi: "Сију икону писа кнез Вуд Дедић сину своему Митру за здравле • а себе пр(е)д д(у)шом и приложи у манастир Пиву Б(ог) да прости. Тогда бившуже вла(д)ци херцеговачкому кире кир Филотеју • 1742 • рука Рафаила писара". Isto tako slikarski neuspjeli dio ove ikone, žitijske scene Jovana Preteče, zbog svoje minucioznosti i ikonografske zanimljivosti zavređuju pomena, što raniji istraživači nijesu učinjeli. Oko centralnog polja sa figurom sv. Jovana Preteče naslikane su, dakle, male žitijske scene koje smo identifikovali prateći ih s lijeva na desno kao: Blagovijesti Zaharijine, Začeće Jovana, Rođenje Jovana, Usjekovanje Zaharija, Hristos čisti lopatom gumno, slijedi scena koju u svojim terenskim bilješkama propustom nijesmo obradili, te Hristospoziva Jovana da ga krsti, Jovan krštava vodom, Krštenje Hristovo, Usjekovanje Jovana, Sahrana Jovanovog tijela, Tri obretenija Jovanove glave.

       Ovih šest ovdje navedenih djela izradili su, kako smo vidjeli, dva najbolja ikonopisca bokokotorske škole - Dimitrije i Rafailo, otac i sin, po kojima je ova škola ikonopisa postala poznata i često po njima nazivana škola Dimitrijević - Rafailović. Prvi je, po svoj prilici na poziv vladike Savatija Ljubibratića, boravio u Pivi, te je za crkvu Sv. Nikole (koju mi nijesmo uspjeli identifikovati) izradio ikonostas. Ne zna se kada su ikone s tog ikonostasa prenešene u manastir Pivu. Tu ih je zatekao Božo Mihailović koji je svoj opis manastira Pive objavio 1966. godine. Po nepouzdanom usmenom kazivanju, ove ikone i dveri bi mogle još prije rata biti prenešene u Manastir, čime su svakako spašene od fizičkog propadanja. Drugi bokokotorski ikonopisac Rafailo Dimitrijević, boravio je u manastiru Pivi najmanje dva puta. Prvi put, 1729. godine, izradio je veliku ikonu Trijerarha sa sv. Nikolom, a drugi put, 1742. godine, ikonu Sv. Jovana Preteče sa žitijskim scenama. Tako, igrom slučaja, manastir Piva posjeduje djela dva najbolja slikara iz kruga bokokotorske ikonopisne škole. Ta ostvarenja, uprkos svom poznom nastanku i izvjesnoj konzervativnosti u slikarsko-ikonografskom postupku, predstavljaju vrlo zanimljive umjetnine u fundusu manastira Pive.

14 Isto, kat. br. 31.