Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Rajko Vujičić
GRAFIČKI OKVIR ILUSTRACIJA U OKTOIHU
PETOGLASNIKU ŠTAMPARIJE CRNOJEVIĆA


iz knjige
STUDIJE IZ CRNOGORSKE ISTORIJE UMJETNOSTI



Rajko Vujičić

Rajko Vujičić, istoričar umjetnosti (Gornje polje kod Nikšića 1940). Završio je istoriju umjetnosti i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Magistrirao i doktorirao ("Bokokotorska ikonopisna škola XVII-XIX vijeka") na Splitskom sveučilištu u Zadru. Objavio je više naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Bavi se proučavanjem crnogorske istorije umjetnosti, prije svega - srednjevjekovnim, postvizantijskim i renesansno-baroknim kulturnim slojem. Profesor je istorije umjetnosti na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Koautor je monografije "Spomenici kulture Crne Gore" (sa dr Čedomirom Markovićem). Bavi se i publicističkim radom. Član je Crnogorskog PEN Centra i gostujući profesor na nekoliko evropskih univerziteta.










GRAFIČKI OKVIR ILUSTRACIJA U OKTOIHU
PETOGLASNIKU ŠTAMPARIJE CRNOJEVIĆA

Doprinos štamparije Crnojevića evropskoj umjetnosti knjižne grafike kraja 15. vijeka je neosporno veliki. To se, prije svega, odnosi na ljepotu formi samih slova i grafičku opremu - inicijale i zastavice, te na ilustracije koje se jedino srijeću u Oktoihu petoglasniku. Ta knjiga, kao drugi dio Oktoiha, bila je zamišljena kao vrlo luksuzno izdanje. Bez obzira da li je njeno pečatanje bilo do kraja izvedeno ili ne - kako to neki istraživači pomišljaju,(1) ova inkunabula čuva još brojne tajne, kako u svom tekstualnom, tako i u iluminiranom dijelu.

U, do sada poznatim, fragmentima Petoglasnika, koji, na žalost, predstavljaju jedva jednu šestinu čitave knjige,(2) pronađeno je, na sreću, šest ilustracija, koje se vezuju za tekstualni dio službi petog i šestog glasa.(3) Prve dvije ilustracije otkrio je Vatroslav Jagić 1903. godine.(4) Bila su to Tri sv. meloda (himnografa) i Hristovo vaskrsenje u vidu Hristovog silaska u ad, koje su stradale u požaru Narodne biblioteke u Beogradu 1941. godine, ali su srećom sačuvane njihove reprodukcije.(5) Jedna ilustracija, Predanije Hristovo, pronađena je na Cetinju, a bila je zalijepljena u jednom primjerku Oktoiha

(1) E. Lj. Nemirovski, Crnogorska bibliografija, tom I, knj. 1, Cetinje 1989, str. 74.
(2) Isto, str. 73.
(3) To su sljedeće ilustracije: "Sabor anđela" (ispred službe za ponedjeljak), "Sabor sv. Jovana Preteče" (ispred službe za utorak), "Predanje Hristovo" (ispred službe za srijedu), "Sabor svetih apostola sa sv. Nikolom" (ispred službe za četvrtak), "Tri sveta meloda" i
"Vaskrsenje Hristovo" koje se vezuje za službu neđelje, dana kada je Hristos vaskrsao.
Nedostaje još ilustracija "Raspeća" (ispred službe za petak), koja nažalost nije pronađena.
(4) V. Jagid, Ein Nachtrag zum "Erster Cetinjer Kirchendruck vom J. 1494", Archiv fur slavvische Philologie, (Wien) 1903, Band 25, S. 628-637.
(5) E. Lj. Nemirovski (nav. dj., str. 76) navodi da su ove dvije ilustracije nestale u požaru Narodne biblioteke u Beogradu 1941. godine, dok Đorđe Sp. Radojičić tvrdi da su "...propali za vreme Prvog svetskog rata zajedno sa drugim dragocenostima iz Narodne biblioteke, oni su evakuisani iz Beograda koji je neprijatelj bombardovao. Propali su neznano kad i neznano gde." ("Dve naše bibliografske retkosti", Istorijski zapisi, knjiga VIII, sveska 1-3, Cetinje 1952, str. 5-6).

Jedna ilustracija, Predanije Hristovo, pronađena je na Cetinju, a bila je zalijepljena u jednom primjerku Oktoiha prvoglasnika, dok su ostale tri ilustracije nađene u nepotpunom primjerku Petoglasnika u manastiru Dečani.(6)

Ilustracije Oktoiha petoglasnika izvedene su na čitavoj stranici ispred službi za pojedine dane u sedmici. Tako one predstavljaju, u stvari, frontispis pojedinih odjeljaka unutar same knjige. Moralo ih je biti najmanje 7, a najviše 28 otisaka, ukoliko je čitava inkunabula bila ilustrovana, što je, ipak, manje vjerovatno. U tom slučaju bi se nametalo pitanje, da li su u svim glasovima od petog do osmog bile iste ilustracije, ili su bile varirane iste ikonografske scene.

Sve do sada pronađene ilustracije sastoje se iz dva dijela, tj. iz dva spretno ukomponovana grafička klišea - širokog okvira koji je kod svih pronađenih ilustracija isti, te centralnog dijela na kome je prikazan ikonografski motiv vezan za službu pojedinih dana. Dosadašnji istraživači su svoju pažnju usmjeravali, uglavnom, na taj centralni dio, u stvari na samu ilustraciju, dok je grafički okvir posmatran kao dekorativni segment. Uočen je njegov upadljivi renesansni duh, deskriptivno se ukazivalo na pojedine motive, ne ulazeći pri tom u njihovu koherentnost, simboliku i likovne alegorije, koje se - kako ćemo nadalje vidjeti - na njemu mogu iščitavati.(7)

Okvir je izveden u metalografskom stilu - bijeli motivi na crnoj poleđini - što cjelini daje posebnu draž. U takvoj tehnici izradio je cetinjski graver zastavice i inicijale u ostalim Crnojevićkim inkunabulama, te je tako njihova grafičko-umjetnička obrada prepoznatljiva i ujednačena.

Čitavo polje okvira ispunjeno je dekorativnom vriježi, u uglovima su impostirani simboli četiri jevanđelista, zatim četiri figure životinja i ptica u heraldičkoj postavci, krilati anđeli - putti, te grb Crnojevića. Dekorativna vrijež, meandrično raspoređena po čitavoj plohi, sastoji se od grana,(8) stilizovanog lišća i različitih cvjetova - od krstolikih do osmolatičnih.

(6) Đorđe Sp. Radojičić, nav. dj., str. 6.
Taj primjerak Oktoiha petoglasnika, u stvari samo jedan njegov dio od 38 listova pripadao je prvobitno nekoj crkvi u Kučima, otkuda ga je otkupila neka monahinja Ana i poklonila dečanskom hramu 1683/84. godine. (Up. Đorđe Sp. Radojičić, nav. dj., str. 8). U tom fragmentu pronađene su i četiri ilustracije, od kojih je jedna, "Predanje Hristovo", već odranije bila poznata.
(7) Do sada je o grafičkom okviru, kao i ilustiacijama koje ih prate, pisao Dejan Medaković u svojoj zapaženoj studiji Grafika srpskih štampanih knjiga XV-XVIII veka, Beograd 1958, str. 98-99.
(8) Čak i u samoj postavci vriježi, koja služi za oživljavanje pozadine, nije ništa prepuštano slučaju i pukom dekorativnom hiru. Već je uočeno da dvije glavne grane vriježi, koje ispod grba Crnojevića meandrično idu lijevo i desno, oblikuju tako jedan skoro pravilan kataros u čijim ručkama su prikazi grifona i pauna. Taj antički tip posude koji se često pojavljuje na ranohrišćanskim mozaicima, a i u kasnijim periodima, u ulozi je evharističke sasude, ali i kao izvor života - fons vitae. (Up. Rajko Vujičić, Neka zapažanja o ilustracijama Oktoiha petoglasnika Crnojevića štamparije, Crnojevića štamparija i staro štamparstvo, Podgorica 1994, str. 89-95).


Grafički okvir oko ilustracije Oktoiha petoglasnika

Njenim ritmičnim rasporedom oživljena je osnova, na kojoj se, uz puno mašte, upliću i impostiraju sve navedene figure. Da je čitavi okvir jedna veoma dobro osmišljena cjelina u kojoj nema slučajnosti, puke dekorativnosti ili nestašnih "drolerija", kako se to, ponekad, vidi u onovremenoj evropskoj knjižnoj grafici, vidi se i po izboru oblika centralnog, "šupljeg" dijela, predviđenog za posebni kliše sa odgovarajućom ilustracijom. On je sastavljen iz donjeg kvadratnog dijela i polukruga nad njim. Kvadrat i krug, odnosno kocka i kugla, dva su osnovna renesansna modula, kako u arhitekturi, tako i u drugim likovnim umjetnostima. Ovdje su ti oblici, svakako, svjesno upotrijebljeni u simboličnoj funkciji - kvadrat kao simbol zemaljskog, prolaznog i nesavršenog, a polukrug kao simbol neba, neprolaznosti i savršenosti.(9) Kvadrat kombinovan sa krugom ukazuje na ideju vječitog kretanja i promjene, transcendentalnog nebeskog, kojemu čovjek teži, s jedne strane, te zemaljskog i prolaznog s druge strane.(10) To vrlo jasno asocira na Hrista i dvojnost njegove prirode -zemaljske, koju je već proživio, i nebeske, koja će po hrišćanskom vjerovanju vječno trajati. Shodno tome, moglo bi se zaključiti da je prvobitna ideja autora okvira bila da u centralnom polju smjesti Hrista u nekom njegovom liku, ili pak neku prigodnu hristološku scenu. Na takav zaključak upućuje i konkordancija centralnog dijela sa četiri profilno postavljena bića u gornjem dijelu - lav, bazilisk (zmaj), grifon i paun.

Lav se u hrišćanstvu susreće kao jedna od najčešćih alegorijskih figura. Predstavlja simbol moći i najviše vlasti, a posebno prodorne moći svjetlosti i riječi. Kao simbol i zaštitnik Mletačke Republike često se susreće na grobovima i reljefnim prikazima najrazličitijih namjena. Posebno omiljen motiv bio je u domaćem zlatarstvu 14. i 15. vijeka, naročito kotorskog, koje je imalo značajnu transmisionu ulogu između Venecije i šireg balkanskog zaleđa.(11)
(9) J. Chevalier - A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1983, str. 321.
(10) G. de Chapoutier, S. dom Sterckx, Introduction au monde des symboles, Paris 1966, p. 131.
(11) O tome up. Dr Bojana Radojković, Neke odlike kotorskog zlatarstva i uticaji na unutrašnjost zemlje, Starine Crne Gore III-IV, Cetinje 1965-66, str. 73-74.


Detalj okvira: likovna alegorija, krilati puto (Zeta)
između lava(Mletačke Republike) i zmaja(Otomanske imperije)

Nasuprot lava postavljen je bazilisk, tj. zmaj, neobična mitološka životinja s veoma različitim simboličkim značenjem, redovito s negativnim predznacima.(12) U hrišćanstvu se smatra simbolom zla i demonskih težnji, kojega uz božju pomoć savlađuju borci za hrišćanstvo sv. Đorđe i sv. Mihailo. Ističe se i kao personifikacija neprijatelja hrišćanstva, pri čemu se najčešće mislilo na Otomansku imperiju.

Sljedeće biće impostirano na okvir Petoglasnika je grifon, takođe mitološka životinja, prema srednjovjekovnoj amblematici srodan simbolici lava i orla, što predstavlja udvostručavanje njegove solarne prirode. "On je srodan zemlji i nebu, te je simbol dvojstva Hristovih priroda - ljudske i božanske. Evocira i dvostruko božansko svojstvo snage i mudrosti."(13) On povezuje u sebi zemaljsku snagu lava i nebesku energiju orla, čime se uključuje u opštu simboliku spasenja.(14)

(12) Opširno o bazilisku up. Dr Marijan Stojković, Čudo odkokota, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, knj. XXVIII, 1, Zagreb 1931, str. 91 i dalje.
(13) J. Chevalier - A. Gheerbrant, nav. dj., str. 177.
(14) Isto.
O zmaju (aždaji) kao neprijatelju hrišćanstva up. Otkrovenje (Apokalipsa) XII, 7, gdje se kaže: "I posta rat na nebu, Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždahu...", a u XII, 9: "Izbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona..."


Detalj okvira: puto pridržava simbol
jevanđeliste Marka u liku orla

Često se susreće na preromaničkim reljefima u Boki i Dalmaciji.(15)

Simbolika pauna, četvrte figure na okviru, je u hrišćanskom vjerovanju veoma jasna i uvijek ista - označava besmrtnost. Često se pojavljuje na preromaničkim reljefima, prije svega na krstionicama Kotora i drugih istočnojadranskih gradova.(16)

Ne iznenađuje činjenica što se cetinjski graver, ili njegov mecena, odlučio da u grafički okvir unese ta četvrta bića. Njih se moglo vidjeti u likovnim i primijenjenim umjetnostima perioda koji su prethodili, a njihova simbolika im je obezbjeđivala često pojavljivanje sa vrlo različitim semantičko-ideografskim porukama. Originalnost njihovog prikaza, ovdje na okviru cetinjskog Petoglasnika, krije se u rasporedu ta četiri bića - počev od lava kao izrazito zemaljskog znaka, preko zmaja (baziliska) i grifona, mitoloških bića sa kombinovanim svojstvima zemaljske i nebeske prirode, do pauna (rajske ptice) sa izrazito nebeskim predznakom. Na taj način se ponovo ukazivalo na osnovnu poruku koju iskazuje Oktoih - na Hrista i njegovu dvojnost, zemaljsku i nebesku.(17)

(15) Tako, na primjer, na parapetnim pločama crkve Sv. Stevana u Sušćepanu kod Herceg, - Novog (up. Istorija Стпе Gore, 1,Titograd 1967, sl. 62), te na nadvratnicima, škropionicama i parapetnim pločama više preromaničkih crkava u Dalmaciji. (Up. Ivo Petricioli, Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb 1960, Т.ХХIII, XXVI, XXVII i XXX).
Grifoni se pojavljuju i kao čuvari prijestola, kao što je to slučaj na mermernom episkopskom prijestolu u manastiru Morači iz sredine 13 v.
(16) Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krišćanstva, Zagreb 1979, str. 453.
Za simboliku ovdje pomenuta četiri bića up. i Lexikon der christlichen Ikonographie, Roma, Freiburg,Basel, Wien 1968, pod odrednicama "L6we, "Basilisk","Greif" i "Pfaon".
(17) Rajko Vujičić, nav. dj., str. 92.

Posebnu pažnju zavređuje jedan detalj na okviru koji je do sada ostao skoro neprimijećen. Naime, između lava i zmaja (baziliska) nalazi se jedan mali krilati anđeo, koji skoro panično bježi od zmaja koji se na njega okomio, rukama ispruženim naprijed - upravo kao da traži spas i zaštitu kod lava. Taj mali detalj nam se čini izvanredno zanimljiv i, svakako, traži razjašnjenje ili, pak, moguću interpretaciju. Taj motiv se ne susreće nigdje u onovremenskoj knjižnoj grafici, te se sa sigurnošću može utvrditi da se radi o originalnoj likovnoj ideji. Država Zeta i njen legitimni vladar Đurađ Crnojević preživljavali su dramatične trenutke upravo u vrijeme rada štamparije na Cetinju. Nastojeći da spasi svoju državu, ali i svoju porodicu i sebe, Đurađ je lavirao između ta dva "strašna znamenja" - lava, moćne Mletačke Republike i zmaja, Otomanske imperije. On, Đurađ, obrazovan u zapadnoevropskom duhu, oženjen mletačkom patricijkom Jelisavetom Eriko (Erico), tip prosvijećenog renesansnog čovjeka i vladara, nemirnog i često avanturističkog duha "condotiera" pojavljivao se u Veneciji i u tamošnjem Senatu kao "neobično lijep i visok čovjek, obučen u haljine izvezene zlatom, na grčki način", (18) da bi se u svojoj palati u Kotoru (19) oblačio u renesansnu togu mletačkog plemića. (20) Navedena scena predstavlja, u stvari, jednu izvanredno suptilnu likovnu alegoriju, koju je po svoj prilici inventirao sam Đurađ Crnojević, osjećajući svu dramatičnost vremena u kome se nalazio on i njegova mala zemlja.(21) Tu duhovitu ideju morao je, svakako, sugerirati graveru svoje "oficine" na Cetinju, koji ju je razradio i likovno vizuelizirao.

(18)
Dr Radoslav Rotković, Sazdanje Cetinja, Titograd 1984 (s pozivom na Senudo, I Diarii, I, str. 202).
(19) Do sada se nije znalo gdje se nalazila palata Crnojevića u Kotoru. Preko nekih pisanih izvora znalo se o njoj dosta pojedinosti, prije svega zahvaljujući spisima Timoteja Cizile s početka 17. vijeka. Mi smo, međutim, u Starom Gradu identifikovali ostatke te palate, na čijem se portalu jasno vide polukapiteli sa znamenjima Crnojevića - dvoglavi orao. Bez sumnje se radi o kući koja je, na molbu Stefanice, bila najprije zakupljena, pa onda ustupljena Crnojevićima. O nalazu sam obavijestio naučnu javnost na skupu Kotor i staro štamparstvo u Kotoru 17.12. 1994. V. članak u ovoj knjizi.
(20) Sazdanje Cetinja, str. 166.
(21) Zanimljivo je da je veliki dubrovački pjesnik Ivan Gundulić, vijek i po kasnije, istu ideju pretočio u poetsku viziju i vidio nevolje svog Grada stisnutog "među Lavom i Drakulom", (Osman, pjevanje osmo, stih 568), a još dalje:
"Još sred usta ljutog Zmaja i nokata bijesna Lava oko tebe s oba kraja slovenska je sva država."
Ovo je lijep primjer univerzalnosti umjetnosti, koja u sličnim istorijskim okolnostima dolazi do sličnih utnjetničkih ideja.


Gornji dio okvira iz Oktoiha petoglasnika

Osim anđela smještenog između lava i zmaja na okviru se nalaze još četiri krilata anđela, od kojih dva u gornjem dijelu pridržavaju simbole jevanđelista Mateja i Магка, dok druga dva razvlače lovorov vijenac sa grba Crnojevića u donjem dijelu. Radi se, zapravo, o renesansnim putima, omiljenom motivu svih vidova umjetnosti, likovnih i primijenjenih, koji su sasvim neočekivano ušli u jednu pravoslavnu bogoslužbenu knjigu. Koliko su ti nestašni nagi dječaci, s krilima ili bez njih, bili uobičajena pojava u zapadnoj umjetnosti, toliko su se izbjegavali u umjetnosti istočnog pravoslavlja. Radi se o dva sasvim različita odnosa prema pojmu nagosti (golotinje): na Zapadu je to najčešće bila "nuditas virtualis", tj. nagost kao odraz prirodnog, čistote i nevinosti, dok je Istok na nagost gledao kao na porok i izvorište grijeha. Kako su nagi puti ušli u inkunabule štamparije Crnojevića, gdje se, pored okvira Petoglasnika, pojavljuju još u nekolika inicijala Psaltira i Molitvenika, među kojima je prikazan i jedan puto sa izraženim polnim karakteristikama? (22) To pitanje zavrjeđuje, svakako, posebnu pažnju. Međutim, teza koju smo gore istakli, po kojoj je Đurađ aktivno učestvovao, a najvjerovatnije i odlučivao o repertoaru grafičkog okvira, umnogome olakšava odgovor na to pitanje. Već ranije smo iznijeli mišljenje da jeromonah Makarije, kome se do sada, uglavnom, pripisivala umjetnička oprema crnogorskih inkunabula, nije ni osmislio ni izradio ovaj okvir. (23)

(22) То je inicijal "K" koji se nekoliko puta pojavljuje u cetinjskom Psaltiru s posljedovanjem (up. Dejan Medaković, nav. dj., str. 191. T. IX., 3).
(23) Rajko Vujičić, nav. dj., str. 94.


Puto i bazilisk sa okvira Oktoiha petoglasnika


Puto i bazilisk na konzoli trijema
Kneževog dvora u Dubrovniku


Puto na ogradi Male
Onofrijeve česme u
Dubrovniku

Uprkos umjetničkom talentu kojega je taj učeni klerik neosporno posjedovao, teško je zamisliti da bi jedan pravoslavni monah uključio u likovni repertoar jedne crkvene knjige nage anđele-pute. On je, kao voditelj štamparije i glavni majstor, svakako nadgledao sve radove, pa i realizaciju okvira. Međutim, repertoar i simboliku okvira sugerirao je sam Đurađ, da bi izvedbu i okvira i ilustracija, a vjerovatno i drugih grafičkih ukrasa, izveo neki talentovani renesansni slikar, najvjerovatnije Marin Lovrov Dobričević. (24)

U četiri ugla okvira postavljeni su simboli jevanđelista. Oni su postavljeni u poretku u kakvom se njihova jevanđelja nalaze u Novom zavjetu: Matej, Marko, Luka i Jovan. Uz svaki od simbola ispisana je kratica imena u oreolu ili neposredno iznad njega (kod Mateja). Tako se vidi da jevanđelisti Jovan i Luka imaju svoje uobičajene simbole (anđeo i krilati vo), dok je jevanđelista Marko (signiran sa "M") dobio simbol orla, a Jovan lava. (25) Ovakva zamjena simbola ta dva jevanđelista događala se, doduše, ne tako često, ali isključivo u vizantijskom duhovnom prostoru, (26) a nikada na Zapadu, posebno ne u Veneciji čiji je zaštitnik upravo sv. Маrко. Ovo navodimo kao čvrst dokaz da je ovaj grafički okvir rezao naš čovjek i u našem prostoru, a ne u Veneciji, kako su to pomišljali neki istraživači.

I konačno, posljednji element ukomponovan u okvir jeste grb Crnojevića, smješten u donjem centralnom dijelu. Oko krunisanog dvoglavog orla s pomenom Đurđa Crnojevića, "B(lagovjerni) G(ospodi)n Gju(rg) Cr(noevik)", postavljen je lovorov vijenac, kojega u gornjem dijelu razvlače dvije ptice, a u donjem ga šire dva krilata andela-puta. Grb se završava krunom. Ovo je druga varijanta grba Crnojevića koja se susreće u cetinjskim inkunabulama.
(24) Isto.
O tome up. još i Vojislav J. Đurić, Istorija Crne Gore 2, tom 2, Titograd 1970, str. 505.
(25) Simboli jevanđelista, kakvi se susreću u likovnim predstavama još od 8. vijeka, nastali su na osnovu vizija proroka Jezekilja i Isaije, kao i prema nekim tekstovima iz Apokalipse. Tako jevanđelista Matej ima simbol anđela, odnosno ljudskog lika, jer njegovo jevanđelje počinje sa Hristovom genealogijom; Marko ima simbol krilatog lava, pošto njegovo jevanđelje s Jovanom Krstiteljom je "glas onoga što viče u pustinji", simbol Luke je krilati vo, јеr u svom jevanđelju podrobno opisuje Hristovo rođenje u štali odnosno jaslama; Jovan ima simbol orla jer u svom jevanđelju ne donosi puke opise događaja već njihovu učenu interpretaciju, (up. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krišćanstva, str. 564).
(26) O "zamjeni" simbola up. Dejan Medaković, nav. dj., str. 99; Sreten Petković, Zidno slikarstvo na području Pećke pattijaršije 1557-1614, Novi Sad 1965, str. 107; Rajko Vujičić, nav. dj., str. 91.

Prva varijanta је zastupljena na zastavi Oktoiha prvoglasnika, (27) a zatim je opetovana u Psaltiru uz neznatnu izmjenu, bez dvije ukrasne lajsne s palmolikim ukrasima. Tu varijantu grba pridržavaju obučeni krilati anđeli kojima se donji dio figure gubi u grančicama vriježe. (28) Tu se ne pojavljuju ptice, kao ni kruna. Pored toga što je zastava predstavljala grb vlasnika štamparije, ona je, zapravo, označavala i zaštitni znak izdavača - signum ili bjeleg, (29) kako je to često bio običaj u svijetu štampanja starih knjiga.

Inkunabule Crnojevića su po mnogo čemu neobične i svojebitne. One "predstavljaju jedno od najvećih dostignuća evropske ksilografije XV vijeka." (30) To se sasvim sigurno odnosi i na umjetničku opremu, a posebno na ilustracije i njihov okvir u Oktoihu petoglasniku. Nemoguće je naći direktne paralele ili bliže uzore na koje se autor okvira ili njegov nalogodavac mogao ugledati, pošto tih uzora zapravo i nema. To je, dakle, jedna sasvim originalna kreacija u kojoj su, doduše, korišćeni pojedini detalji već viđeni u raznim umjetničkim tehnikama, ali je sasvim svojebitno njihovo objektiviziranje u jedinstvenu cjelinu, koja u sebi nosi simboličke poruke, po kojima se prepoznaje vrijeme i istorijske prilike u kojima su nastale. Posebnu zanimljivost grafičkom okviru daje i privlačna pretpostavka da je u njegovom idejnom osmišljavanju aktivno učestvovao, a možda i vodio glavnu riječ, sam Đurađ Crnojević. Njegov lik dobija tako vremenom sve jasnije obrise. Velika je šteta što istorijske okolnosti nijesu bile srećnije ili, pak, manje pogubne za državu Zetu i njenog gospodara Đurđa, јеr bi se onda prije pet vjekova razbuktali humanističko- renesansni duh nastavio i rastao do visina koje sada ne možemo ni pretpostaviti.

(27) Dejan Medaković, nav. dj., T. II.
(28) Isti, nav. dj., T. VII, 1.
(29) O "bjelezima" nekih naših štampara koji su djelovali u Veneciji (Božidar Vuković i Jerolim Zagurović) up. Jevto M. Milović, Dvije - tri riječi o zaštitnim znakovima na našim starim knjigama, Crnojevića štamparija i staro štamparstvo, Podgorica 1994, str. 123-126.
(30) E. Lj. Nemirovski, Crnogorska bibliografija, tom I, кnј. I, Cetinje 1989, str. 76.