Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

 

 

       Gojko Berkuljan je rođen 6. septembra 1923. godine u Nikšiću. Poticao je iz porodice školovanih građanskih zanatlija, koji su još u vrijeme Kraljevine Crne Gore osnovali zadružnu manufakturu. Gojkov otac Konstantin bio je borac crnogorskih jedinica u Balkanskim ratovima i I svjetskom ratu. U Albaniji je ranjavan. Koncem dvadesetih godina prošlog vijeka preselio se sa porodicom na kratko u Kotor, a zatim na Cetinje, da bi se tamo definitivno nastanio i osnovao stolarsku radnju. Gojko je na Cetinju završio osnovnu školu i nižu gimnaziju, a kao učenik učestvovao u radu «Crvenog krsta» i više školskih sekcija. Bilo je to i vrijeme druženja sa Filom Filipovićem, nešto mlađim Batom Pravilovićem i još nekoliko prijatelja iz djetinjstva, koji će takođe postati likovni umjetnici.

       Već sa sedam - osam godina Gojko je pokazivao sklonost ka onome što će postati njegovo životno opredjeljenje, isprva uz oca, gledajući kako skicira komade namještaja, da bi potom sam počeo da crta, često inspirisan dešavanjima iz najbliže okoline. Na jednom od prvih crteža iz tog perioda, koji predstavlja tušem urađenu figuru Albanca u narodnoj nošnji, sa donje desne strane nalazi se karakteristična ćirilična signatura, koja će u najvećoj mjeri ostati nepromijenjena do kraja slikarevog života.

       Gojka je rat zatekao kao sedamnaestogodišnjaka. Pošto mu je otac interniran. pridružio se 1943. partizanima. Kraj rata dočekao je u Hercegovini, gdje je i ranjen.

       Demobilisan je početkom 1947. Neko vrijeme je proveo u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i često uživo pjevao na Radio Cetinju, koje je funkcionisalo do osnivanja radio Titograda 1949. Dobro je svirao gitaru, a njen metalni zvuk dobiće mnogo godina kasnije svoj vizuelni izraz, kao posebna i potpuno zaokružena slikareva stvaralačka faza. Gitara se vidi i na jednom od Gojkovih radova s početka pedesetih godina prošlog vijeka. Radi se o autoportretu s prijateljima, na kojem su on, Filo i Aleksandar Aco Prijić.
1947. godine postaje učenik prve generacije Umjetničke škole osnovane na Cetinju, na odsjeku za slikarstvo kod profesora Mila Milunovića i Petra Lubarde. Pored ova dva vrsna umjetnika i pedagoga, predavači su bili i Đorđe Oraovac, Svetomir Poček, Milan Božović i Marko Kažić. Nakon preseljenja škole u Herceg Novi 1948. i Gojko tamo odlazi. Institucijom je u ovom periodu upravljao slikar i karikaturista Miloš Vušković, koji će kasnije postati jedan od Gojkovih nerazdvojnih prijatelja.

       Tokom školovanja Berkuljan je, pored ostalog, bio angažovan na kopiranju i zaštiti freskopisa u Pećkoj Patrijaršiji i drugim crkvama i manastirima u Makedoniji i Crnoj Gori. Posebno je pohvaljen od Đorđa Andrejevića Kuna nakon izložbe učeničkih radova, koja je upriličena u čast ovog umjetnika.

       Nakon diplomiranja izvjesno vrijeme je radio kao tehnički urednik lista „Pobjeda“, gdje je upoznao Zagorku Mitrović, utemeljiteljicu crnogorskog ženskog reporterskog novinarstva i svoju buduću suprugu.

       Nakon što je napustio „Pobjedu“ Gojko Berkuljan je prešao u Zavod za zaštitu spomenika kulture na Cetinju na poslove konzervatora za štafelajno i fresko slikarstvo. Radio je, pored ostalog, na „Gospi od Škrpjela“ i, kako stoji u dokumentaciji, napravio prvu „skicu“ ovog sakralnog objekta za potrebe Zavoda.

       Zajedno sa prijateljima i kolegama Aleksandrom Prijićem i Brankom Filipovićem – Filom, 1951. godine osnovao je grupu „Trojica“, koja je, po mnogima, u crnogorskoj likovnoj umjetnosti, označila raskid sa ideološkim stereotipima soc-realizma i prelazak na zapadne likovne modele.

       Od 1952. godine je radio kao scenograf u „Narodnom pozorištu Zetski dom“ i dječjem pozorištu „Rajko Begović“. Za potrebe dramske i lutkarske scene tokom dvije i po decenije realizovao je više od 200 scenografija. Starije generacije još uvijek pamte „Dom Bernarda Albe“, „Hasanaginicu“ ili dječje predstave „Ivicu i Maricu“, „Crvenkapu“, Aladina i čarobnu lampu“... Nažalost, veliki broj skica i gotovih riješenja jednostavno je pretvoren u pepeo nemarom kasnijih korisnika pozorišnih objekata.

       U ovom periodu Gojko postaje korisnik dvije stipendije fonda „Moša Pijade“: za specijalizaciju u Italiji 1954. i Francuskoj 1959. Tokom boravka u inostranstvu imao je priliku da se neposredno upozna sa najznačajnijim evropskim dostignućima iz oblasti likovne umjetnosti i osjeti „dah“ vremena i stremljenja kojima je i sam težio.

       Dugi niz godina Gojko Berkuljan je sa entuzijazmom vodio „Pozorišni muzej“ u Zetskom domu. Radilo se o pionirskom poduhvatu, koji je tokom šezdesetih godina XX vijeka obuhvatao reprezentativni izbor fotografija, plakata i drugog generacijama skupljanog dokumentarnog materijala, izloženog na panoima i u vitrinama lociranim u antreu pozorišnog zdanja. Međutim, i ovaj napor, namijenjen čuvanju jednog veoma važnog segmenta našeg kolektivnog trajanja, tokom sedamdesetih je sa gašenjem aktivnosti u Zetskom domu završio kao i neki prethodni, u dimu nemara i indiferentnosti.

       Gojko se takođe bavio grafičkim dizajnom i društvenim radom. Ilustrovao je nekoliko edicija i pojedinačnih izdanja, kao i logoe više firmi. Radio je i plakate za pojedine manifestacije ili propagandne kampanje.

       Berkuljan je bio inicijator, jedan od osnivača i prvi direktor likovnog salona „13 novembar“. Od ove inicijative nastala je vrijedna kolekcija od preko 300 radova, koja se danas čuva u Narodnom muzeju Crne Gore.

       Slikar je 1967. godine napravio značajan otklon u smislu primjene slikarskih tehnika i tehnologija, realizujući u zgradi cetinjske Skupštine seriju zidnih slika inspirisanih crnogorskim pejzažom i epikom. Pažnju u tom smislu posebno privlače dvije monumentalne figurativne kompozicije na spratu, bez pandana u crnogorskoj likovnoj umjetnosti, koje prikazuju Crnogrce i Crnogorke u narodnim nošnjama sa pejzažom u pozadini doživljenim na tipično Berkuljanov način. Slike su „vezane“ za zid, kao što su Crnogorci vezani za kamen.

       Godinu dana kasnije umjetnik potpuno mijenja „rukopis“ serijom radova pod zajedničkim nazivom „Kameni cvijet“.

       Tokom sedamdesetih Berkuljanova interesovanja su uglavnom bila usmjerena na realizaciju likovnih ideja, koje je elaborirao u prethodnom periodu. Na skoro frenetičan način smijenjuju se faze jedna za drugom. Tako nastaju enformelske kompozicije sa pastuoznim akcentima, po prvi put prikazane publici 1972, zatim lazurne „Jezerske igre“, „Ruj planine“, „Metalni zvuci“... Bilo je tu i dosta „Cvijeća“, kojim bi se, kako je sam uobičavao da kaže, „odmarao“ od svakodnevnih preokupacija. Neki likovni kritičari nijesu blagonaklono gledali na toliki broj mijena, ali slikara to u principu nije zanimalo, kao što ga nikada u životu nijesu zanimali klišei bilo koje vrste, osim, ponekad, štamparski. Podršku mu je skoro svakodnevno davao učitelj i prijatelj Miloš Vušković, kada bi u popodnevnim časovima dolazio na „ritualnu“ čašu rakije ili da neobavezno popriča. U Gojkovoj kući-ateljeu, ovaj uvijek dragi gost imao je svoju stolicu, čašu, svoje vrijeme. Svraćali su i Aco Prijić, Bato Pravilović, Nikola Vujošević, Drago Vujanović, Čedo Vuković, Coko Marović...

       Uslijedilo je nekoliko samostalnih i veliki broj grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Gojko je bio i član crnogorske delegacije koja je gostovala u Belgiji. Sve je to u stvari bila uvertira u umjetnikovu retrospektivu, koja je organizovana u Plavom dvorcu 1977. godine. I umjesto da bude svečani „vrhunac“ njegove karijere, Berkuljan doživljava razočaranje zbog činjenice da izložba biva otvorena bez kataloga, koji je odštampan nekih mjesec dana kasnije i to u skraćenoj i tehnički loše izvedenoj varijanti. Cetinjski muzeji, kao zvanični organizator retrospektive, namjenska sredstva opredijeljena za štampu kataloga utrošili su u druge svrhe.

       Radilo se o prelomnom trenutku, kada umjetnik odlučuje da prekine kontakt sa nekim dotadašnjim „prijateljima“. Opet se vraća cvijeću i radi seriju karikaturalnih likova, klovnova, koji u stvari nijesu bili ništa drugo do specifičan izraz duhovnog stanja u kojem se našao, ironični doživljaj ljudi koji ga okružuju i hipokrizije u kojoj je prinuđen da bitiše.

       Pokušao je potom da se „vrati“ na klasične teme, pa je opet slikao planine, ali ne za dugo.
Na kraju je odlučio da se povuče, nakon čega mu je vlada SR Crne Gore dodijelila Nacionalnu penziju.

       Neposredno prije odlaska u penziju obavljao je dužnost direktora Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu, današnjoj Podgorici.

       Početkom osamdesetih počeli su da se manifestuju prvi simptomi bolesti. Gojko Berkuljan je imao dvije teške operacije, ali se nije predavao do kraja. Bio je i dalje prisutan na grupnim izložbama. To vrijeme je sam nazvao „bijelom fazom“. Trudio se da njome obuhvati manje-više sve ono što mu je predstavljalo preokupaciju tokom života. Ima tu cvijeća, planina u magli, urbanih tema, čunova, šumskih motiva ... Bijelo dominira. Konačno ga je slomio odlazak supruge januara 1987. godine.

       Ciklus je okončan zimskim pejzažima. Posljednja dva pastela nastala su u zimu 1988. godine, a slikar nas je napustio decembra mjeseca one sljedeće. I tada je sve opet bilo kao na njegovim slikama.

       Gojko Berkuljan je bio član ULUCG (Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore) i ULUJ (Udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije).

       Bio je dobitnik 13 julske nagrade za slikarstvo 1967, Nagrade grada Cetinja 1968, druge nagrade salona „13 novembar“ 1965, prve nagrade salona „13 novembar“ 1966, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima i više priznanja i nagrada za društvene i humanitarne aktivnosti.

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

1953. Cetinje;
1963. Titograd (Podgorica);
1972. Titograd (Podgorica);
1972. Nikšić;
1973. Budva
1973. Cetinje;
1977. Cetinje, Retrospektiva;
1979. Mojkovac, Kolašin, Ivangrad (Berane), Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Prijepolje, Nova varoš, Tutin,
         Rožaje, Goražde, Foča, Višegrad;
1995. Bar, Podgorica, Retrospektiva (posthumno);
2000. Podgorica, Izložna skica i minijatura (posthumno)

 

GRUPNE IZLOŽBE

1950. Cetinje, Jesenja izložba;
1951. Cetinje, Izložba likovnih umjetnika Jugoslavije;
1951. Cetinje, Izložba likovne grupe „Trojica“
1952. Kotor, Jesenja izložba ULUCG;
1953. Beograd, Bijelo Polje, Ivangrad, Jesenja izložba ULUCG;
1954. Zagreb, Ljubljana, Bar, Jesenja izložba ULUCG;
1954. Dubrovnik, Izložba likovnih umjetnika Jugoslavije;
1955. Sarajevo, Cetinje, Pljevlja, Proljećna izložba ULUCG;
1955. Cetinje, Izložba grupe „Trojica“;
1956. Beograd, Titograd, Nikšić, Jubilarna izložba ULUCG;
1956. Beograd, Titograd, Nikšić, Jubilarna izložba ULUCG;
1956. Ljubljana, Izložba likovnih umjetnika Jugoslavije;
1957. Skoplje, Jesenja izložba ULUCG;
1958. Titograd, Nikšić, Izložba grupe „Trojica“;
1959. Beograd, Novi Sad, Titograd, Jesenja izložba ULUCG;
1960. Ljubljana, Priština, Titograd, Jesenja izložba ULUCG;
1962. Titograd, Kotor, Jesenja izložba ULUCG;
1963. Beograd, Ljubljana, Rijeka, Dom JNA;
1964. Cetinje, Majska izložba;
1965. Budva, Izložba ULUCG;
1965. Cetinje, Prva izložba salona „13 novembar“;
1966. Cetinje, Budva, Izložba salona „13 novembar“;
1967. Cetinje, Titograd, Izložba salona „13 novembar“;
1967. Titograd, Izložba ULUCG;
1968. Kluž (Rumunija), Izložba crnogorskih likovnih umjetnika;
1970. Zagreb, Izložba likovnih umjetnika Jugoslavije;
1972. Rim, Savremena crnogorska likovna umjetnost;
1973. Brisel, Šarleroa, Savremena crnogorska likovna umjetnost;
1974. Cetinje, Izložba „Umjetnici Jug slavije Njegošu“;
1974. Zrenjanin, Izložba „Pejzaž u savremenoj umjetnosti Jugoslavije“;
1975. Aranđelovac, Likovna manifestacija „Mermer i zvuci“;
1975. Titograd, XXIII tradicionalna izložba ULUCG;
1975 – 1976. Dablin, Lankašajr, Belfast, Sasex, Glasgov, Grupna izložba jugoslovenskih slikara u
         gradovima Velike Britanije i Irske;
1976. Titograd, Jubilarna izložba ULUCG;
1976. Priština, Izložba „Savremena crnogorska likovna umjetnost“;
1979. Cetinje, XIII izložba salona „13. novembar“;
1979. Kairo, Izložba „Pejzaž u crnogorskom slikarstvu“;
1981. Moskva, Izložba „Umjetnost u Crnoj Gori od najstarijih vremena do danas“;
1982. Cetinje, XVI izložba salona „13. novembar“;
1982. Titograd, Tradicionalna izložba ULUCG“;
1985. Titograd, 80 tradicionalna izložba ULUCG;
1985. Cetinje, XIX izložba salona „13 novembar“;
1986. Titograd, Jubilarna tradicionalna izložba ULUCG (’46-’86);
1986. Tuzla, Izložba saveza likovnih umjetnika Jugoslavije;
2005. Pariz (posthumno), Izložba „Vrhovi crnogorske likovne umjetnosti“;
2009. Prijepolje (posthumno), Izložba „Dani evropske baštine“;