Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 

 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

Slobodan Bobo Slovinić
DADU U POHODE

53. Bijenale savremene umjetnosti,
Venecija, 7.06. – 22.11. 2009.

 



       Kada su "Vijesti", sredinom januara, objavile nepotvrđenu informaciju, da će se na ovogodišnjem, 53. Bjenalu savremene umjetnosti u Veneciji, najprestižnijoj internacionalnoj smotri umjetnosti, po prvi put samostalno predstaviti Crna Gora, te da će je prezentovati, jedan od svjetski najznačajnijih živih likovnih umjetnika, Miodrag Dado Đurić, bio sam vrlo ushićen i izjavio da će to biti istinski praznik umjetnosti. Osobito sam bio uvjeren da je Dadovo stvaralaštvo, supstencijalni dio upravo univerzalne teme "Making Worlds" (Stvaranje svjetova), koju je koncepcijski postavio, ovogodišnji umjetnički direktor Danijel Birnbaum iz Švedske. Ministarstvo kulture, sporta i medija Crne Gore, zvanično je 23. januara, potvrdilo da će Crnu Goru na ovogodišnjem venicijanskom Bijenalu, prema odluci komesara izložbe, uglednog istoričara umjetnosti Majkla Pepijata, predstavljati proslavljeni umjetnik Dado Đurić, a da će postavka biti prezentirana u palati "Zorzi", koju je obezbijedio UNESCO.

       Nakon višemjesečnih priprema, Ministrastvo kulture, sporta i medija Crne Gore, organizovalo je zajednički odlazak crnogorskih kulturnih djelatnika na otvaranje izložbe Dada Đurića. Ranim jutrom, u petak 5. juna, okupili smo se u pristanišnoj zgradi u Golubovcima, podjeljeni su pasoši, ispunjena je nova letilica Montenegro Airlinesa, čarter letom u 6. časova, zaputili smo se prema Veneciji. Na visini od preko deset hiljada metara, pri brzini od hiljadu kilometara na sat, u snohvatici sam promišljao o kontinuiranim, crnogorsko-venecijanskim kulturološkim vezama. Prisjećao sam se sneno našeg velikana Njegoša, štampara Božidara Vukovića podgoričanina, budvanskih Don Krsta Ivanovića, Stjepana Zanovića, Antuna Kojovića, Ljubiše, kako su oni u ta davna vremena dospijevali u obećani duždev grad. Sjećam se, na venecijanskom Bijenalu, izlagali su davno naši bardovi Milo Milunović, Petar Lubarda, nedavno Filo Filipović, Vojo Stanić, Milija Pavićević, Igor Rakčević, Jelena Tomašević, Natalija Vujošević, potom, naše gore korjenom, Marina Abramović, Miloš Šobajić, Ilija Šoškić. Naviru misli, sa Dadom sam se vidio 2001, nakon izlaganja cgrnogorske selekcije na Jesenjem salonu, u njegovom ateljeu u Eruvalu. Nedaleko u Žizoru, pokazao nam je majstorskom rukom oslikane zidove negdašnjeg svetilišta, kasnije leprozorijuma. Promišljam, da li ću ga ponovo vidjeti, šta će izložiti, kakvog će biti raspoloženja, u kakvom će se ruhu pojaviti.

       Iz oniričnog zanosa, u stvarnost me je vratilo blago poniranje, u vazduhu smo skoro sat vremena, letimo dugo i nisko nad morem, motaju mi se najcrnje misli, objavljuju da se približavamo aerodromu "Marko Polo". Čuje se žamor, komentari, pogledi šaraju morskom površinom koja je gotovo na dohvatu, naglo se pojavljuje kopno, odahnuli sam nešto poslije 7. časova, kada smo lagano dotakli zemlju, i potom se zaustavili. Zamašna aerodromska zgrada i prostrana pista su na rubnom dijelu zaliva. Nakon kontrole, pješice stižemo do pristaništa, ukrcali smo se u brod, a potom obilježenim, dugim morskim koridorom, krenuli zalivom prema srcu Venecije. Brod je pristao, nakon sat vožnje na rivu Skijavoni, debarkirali smo se i organizovano krenuli uskim koridorima kroz staro venecijansko jezgro i uskoro u istoimenoj uskoj ulici, ugledali palatu "Zorzi", oslonjenu na sekundarni kanal. Kroz monumentalnu kapiju, mogli su da uđu i postavku pogledaju samo novinari i snimatelji, zvanično otvaranje zakazano je za 14. časova.

       Slobodno vrijeme od par časova, iskoristli smo da kratko osjetimo čari veličanstvene i moćne Venecije. Uskim uličicama izbili smo na glavni trg Svetog Marka. Trg je naprosto ključao od turista, vodiči grupa, zvižduci upozorenja, izdizanje marker-zastavica, usmjeravali su znatiželjne. Ispred bazilike Svetog Marka velika gužva, dugi redovi da se posjeti velelepno zdanje.

       Usmjerili smo se potom ka čuvenom kanalu Grande i legendarnom mostu Rialto. Fotografisali smo se na velelepnom mostu, nakon kratkog predaha, razgledajući starine, uputili se ponovo prema palati. Na zidu prema kanalu, istaknut je veliki afiš sa naznakom Dadove izložbe na ovogodišnjem Bijenalu. Ušli smo kroz široku stilsku kapiju i našli se u veoma prostranom, kvadratičnom i nenadkrivenom atrijumu palate. Opšta atmosfera, visoki zidovi od opeke obrasli u bršljan, na izvjesan način, neodoljivo su me podsjećala na Dadov atelje u Eruvalu. Bila je to prava svečanost za oči i istinski praznik za dušu. No, tada mi je ipak postalo jasno, da Dada ovog puta neću sresti, bilo bi to za njega isuviše zametno.

       Dadovu recentnu venecijansku postavku, činilo je desetak velikih foto-kolažnih roloa, realizovanih na impregniranom platnu, prezentiranih vertikalno na mobilnim stalcima, uz tri obimna zida, te nekoliko fiksiranih na zidovima predvorja. U uskom, atrijumsko-prolaznom, nadkrivenom djelu, prezentirano je pet djela iz stalne postavke Narodnog muzeja sa Cetinja. Na izdignutom dijelu atrijuma, oko starog bunara, u slobodnom poretku, direktno na kamenom podu, ili na postamentima, eksponirano je petnaestak Dadovih skulpturalnih djela. Ispred centralnog zida, na metalnoj klupi, reperno su prezentirane tri, u arhitektonskoj niši jedna unisona, te jedna skulptura zaštićena staklom u nadkrivenom dijelu. Sva skulptorska ostvarenja, preuzeta su iz njegovog ateljea u Eruvalu.

       Prostor su gotovo potpuno ispunili umjetnici i kulturni poslenici koji su jutros doputovali iz Crne Gore. Pristizali su i mnogi drugi ljubitelji umjetnosti, desetak kamera bilo je postavljeno centralno, snimatelji i novinari, uvijek zauzmu udarne pozicije, i tako suže vidno polje ostalim. Dok nije bilo gužve, uspio sam ipak da snimim kompletnu postavku, kako bih je kasnije rekognoscirao. Dada odista nije bilo tu, ali su bili prisutni članovi njegove uže i šire porodice, dvije kćerke i desetogodišnji unuk Ivo Đurić, po Dadovoj želji kostimirani u crnogorske odore. Mali vragolan se poput paža, muvao okolo, gestikulirao, poigravao kapom, zabavljao sebe i ostale. Mikrofona nije bilo, objašnjeno je da to nije uobičajeno u tim prilikama. Prisutne je prisno pozdravio domaćin Englbert Rous, direktor UNESCO/BRESCE kancelarije u Veneciji, koja je ustupila palatu "Zorzi" za crnogorski izložbeni paviljon. Prevođenje je bilo otežano, a novinarima nijesu podjeljeni printovani materijali. O poznanstvu sa Dadom i njegovom stvaralaštvu, opsežno je govorio komesar izložbe Majkl Pepijat. Venecijansku izložbu pod nazivom "Zorzi Elegie", zvanično je otvorio Branislav Mićunović, ministar kulture, sporta i medija Crne Gore. Prisutnim su na uvid stavljeni monografski katalozi koji prate aktuelnu postavku. Vrlo reprezentativnu, dvojezičnu kolornu publikaciju, objavila je Vlade Crne Gore, Ministarstvo kulture, sporta i medija. Uvodne tekstove napisali su Majkl Pepijat, Žil Lojd i Ljiljana Zeković, dizajn Mile Grozdanić, fotografije Domingo Đurić i Lazar Pejović, štampa DPC Podgorica - Grafotisak, tiraž hiljadu primjeraka.

       Kada se vrlo pažljivo i dubinski analizira aktuelna eksplikacija, koja je konstituisana iz tri globalno-poveza segmenta, može se sa sigurnošću ustvrditi, da je to de fakto, esencijalno sublimiran i neposredno prostorno opredmećeni supstrat, cjeloukupnog Dadovog likovnog stvaralaštva. U njoj se apsolutno iščitavaju sve rakursne, veoma sadržajne i likovno raskošne Dadove decenijske preokupacije. Bjelodano se optikalizuje, ili se pak veoma snažno osjeća bogata slojevitost filozofsko-intelektualističkog promišljanja, inspirativno-literarna porinuća, maestralna, samosvojna i autentična crtatačko-grafička iskustvenost, slikarsko-koloristička ingenioznost, majstorski metje, nadnaravnst atmosfere i sveopšta tragistika prizornosti. Samu srž i okosnicu recentne venecijanske postavke, čine Dadove skulpturalne reminiscencije, koje su istinski posvećene njegovim dragim prijateljima. Suštinu, koju je Dado negda minuciozno sublimirao na platnima, maestralno iscrtavao perom i tušem na papiru, bravurozno gravirao na pločama, majstorski otiskivao, sada je naprosto svu tu nutarnju sustavštvenost, sve svoje paradigmatske porive, likovno egzekutovao i stvarno oprostorio sasvim objektivističkom materijalizacijom. U toj funkciji su odbačeni utilitarni predmeti, reciklažni instrumentarij, antropomorfno-zomorfne tvari, lobanje, vilice, kosti, odežda, obuća, lutke, vlasi, konopi, sajle, folije. Komponujući reciklažne djelove u figurlno-asocijativno korpuse, inkorporirajući ih u konstruktivističko-šuplje kubuse, a potom intervenišući bojom, utiskujući slovno-numeričke oznake i indentifikacione sekvence, Dado sublimatorno konsituiše, inovirano-izmaštane, izuzetno nadahnute skulptorske cjeline. To naizgled, nije više onaj Dado koga znamo, logično, to je jedan novi Dado, ali nov samo po likovnoj egzekuciji i krajnjoj artističkoj artikulaciji. Svukupno Dadovo umjetničko stvaralaštvo je univerzalističko, to je umjetnost za pamćenje, umjetnost za sva vremena, raritetni dragulj koji će konstantno zračiti.

       Na kraju prave svečanosti, upriličen je prigodni koktel, televizijske ekipe su bilježile izjave, novinari su hitali sa izvještajima, a mi smo se kroz arhaično jezgro, probijali ka morskom pristaništu. Iako se Bijenale, zvanično otvara u nedjelju, mlađi umjetnici krenuli su ka Đardinima, ka paviljonima u kojima su prezentirane selekcije drugih zemalja. Na sreću, pronašli su tajne prolaze, pogledali neke izložbe, uzeli kataloge i sa oduševljenje kasnije pričali o postavkama. Vrijeme se naglo narogušilo, navukli su se crni oblaci, zafikjukao je vjetar, udarila je prava ljetnja nevera, kiša je padala kao iz kabla. Čavrljajući u jednom bistrou u portu, očekivali smo povratak. U 19. časova, ukrcali smo se u brod, poslije sat vremena stigli smo do aerodroma. Nakon predaha i redovne procedure, smjestili smo se u crnogorski embrajer, sa jakim vjetrom u leđa, kretali smo se mnogo brže. Iznova u blagoj snohvatici, promišljam o enormnim poplavama obespamećenih i obezdušenih novotarija u đardinima i na drugim poprištima, kojima su neophodna upućujuća razjašnjenja i iscrpna uputstva da bi doprla do čovjeka. Nasuprot tome, čudesno je koliko je Dadova umjetnost direktna, osjetilna i prihvatajuća, njoj apsolutno nijesu potrebni nikakvi tumači i vodiči, ona sama sobom neposredno ulazi u podsvjest i smiješta se duboko u ljudsku dušu. Nijesam ni osjetio kada smo se oko ponoći, mirno spustili na podgorički aerodrom. Sve je bilo kao san, bio je to jedan nezaboravni dan sa Dadom, dan za čitavu vječnost.