Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Zahvaljujemo se gospođi Anđe Kapičić koja nam je omogućila da se dijelovi knjige "Bukovac i Crna Gora" nađu na stranicama Montenegrine



Anđe Kapičić
BUKOVAC I CRNA GORA





Poslije Berlinskog kongresa (1878) Crna Gora doživljava očigledan prosperitet u svim segmentima društvenog života. Mada je zatečeni kulturni i civilizacijski nivo bio uslovljen skromnim mogućnostima male knjaževine, uporedo sa uspjesima na političkom i vojnom planu, rasle su mogućnosti za kulturni preobražaj i napredak. Dakle, prekretnica u afirmisanju crnogorske kulture i njen prosperitet inicirani su i intenzivirani upravo u vrijeme vladavine Nikole I.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Značajan podstrek za razvoj kulture značilo je uključivanje Crne Gore u evropske civilizacijske tokove. Ovu integraciju prate intenzivni i višestruki odnosi sa evropskim metropolama i dvorovima, a jedan njen dio se odvija i preko diplomatskih predstavnika na Cetinju. U vrijeme postojanja samostalne države, u crnogorskoj prijestonici trinaest zemalja imalo je svoje akreditovane predstavnike.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Opšti kulturni preporod u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i na početku XX vijeka, neraskidivo je vezan za ulogu koju su u njemu imali takozvani izvanjci - istaknuti intelektualci i umjetnici, uglavnom iz Srbije, Vojvodine, Boke, Hrvatske i Dalmacije. Raznih profla i interesovanja, uzimali su učešće u razvoju prosvjete i nauke, izdavanju i uređivanju književnih i političkih listova. Ostavili su brojna pisana i likovna svjedočanstva o crnogorskoj istoriji, njenim istaknutim ličnostima, o geografskim, etnografskim i drugim karakteristikama. Dio likovnog opusa sa crnogorskom tematikom nastao je kao dopuna istorijskih, putopisnih, geografskih, muzikoloških i drugih tekstova. Ipak njegov najveći dio čine samostalna likovna djela. Likovni stvaraoci su, bez obzira na dužinu i ciljeve boravka, približili Crnu Goru evropskoj javnosti - njen romantičarski, pomalo divlji milje, heroiku pejzaža i, iznad svega, zadivljujuću borbu za slobodu.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------


BUKOVAC I CRNA GORA


Odvajkada je Crna Gora privlačila putopisce, romansijere i umjetnike da upoznaju njenu neobičnost, koja je razbuktavala maštu, da na kratko osjete čar bizarnog i nepoznatog.
Crnogorski motivi bili su tematika velikog broja slikara, stranih i domaćih, koji su bojom ispisivali trenutke crnogorske istorije i obogaćivali svoj likovni izraz. Čak i neki, koji je nikada nijesu posjetili, ostavili su poneko djelo s crnogorskom tematikom.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Bukovac je, pored Čeha Jaroslava Čermaka i Francuza Teodora Valeria, uradio najviše slika s temama iz crnogorskog života. Nažalost, mnoga od ovih djela su izgubljena i nepoznata široj javnosti. Poput romantičara, i Bukovac je zaljubljenički gledao na Crnogorce, energične gorštake, njihovu slavnu prošlost, popularišuđ na određen način i njih i njihovu borbu. Na Bukovčevo tematsko opredjeljenje mogao je uticati Čermak, s kojim se upoznao u Parizu 1877. godine.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Prvi susret sa Parizom otvorio je vidike 22- godišnjem mladiću i omogućio mu da otkrije siromaštvo vlastite likovne kulture. Upornim radom i učenjem u ateljeu Kabanela, Bukovac je crtež doveo do savršenstva; ruka mu postaje precizna i sigurna, a tačnost bilježenja izražena je do maksimuma. Duh akademskog realizma, koji njeguje ljepotu linije, osjećaj za materiju i smisao za prirodnost u pozi modela - što ga je opredijelilo kao portretistu - ostao je trajan kod slikara.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Pariška faza predstavlja umjetnikovu borbu za „mjesto pod suncem". Sputan skromnim, gotovo amaterskim likovnim znanjem, pokušavao je da se snađe u poplavi različitih umjetničkih pravaca i stilova, da se izdvoji i nametne u gomili poznatih i anonimnih talenata i onih koji su to umislili. Bio je to period Bukovčevog sazrijevanja i kao čovjeka i kao umjetnika.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Prije nego je stupio na crnogorsko tle i upoznao se neposredno sa žiteljima male Knjaževine, Bukovac se zainteresovao za likove crnogorskog podneblja, koji, ustvari, ispoljavaju osnovne karakteristike Bukovčevog slikarskog izraza. Medutim, u želji da se dopadne salonskoj publici on ih idealizuje, posebno ženske, koje je na svojim platnima predstavio monumentalno i reprezentativno, kao, kako je primjećeno, najljepša svjedočanstva plemenite gordosti i profinjenosti.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Izlažući redovno na pariskom salonu, prije i poslije boravka u Crnoj Gori, Bukovac je sticao reputaciju i slavu, upravo platnima na kojima su likovi iz Crne Gore. Poslije godinu dana provedenu na Akademiji, 1878, mladom i darovitom umjetniku Salon je prihvatio slike, među kojima i Crnogorku na obrani.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

O susretu sa Salonom Bukovac je zabilježio:
„Kada sam 1877 god. prvi put vidio Salon, osjetio sam svoje ništavilo, osjetio sam kako sam sitan prema majstorima koji su tamo izlagali. To me je, razumije se, mnogo boljelo, ali nijesam opet klonuo; tvrdo sam vjerovao da će mi Bog pomoći, te da ću jednog dana i ja u njihovo kolo stupiti". Nije dugo trebao da čeka, želja mu se vrlo brzo ispunila.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Neočekivano brz uspjeh mladog slikara u francuskoj metropoli, potakao je velikog Bukovčevog prijatelja Meda Pudća da se obrati i skrene pažnju biskupu Štrosmajeru:
„Mladi je Bukovac, kako Vi znate, vrijedan potpore; on je, pošto je primljen u školu des Веаuх Arts toliko napredovao, da mu nije takmaca. Začudo ga je prof. Cabanel, nakon samo dva mjeseca risanja s antike, đe ostali stoje barem godinu dana, prenio u drugu klasu na risanje sa živog modela, a i ostale nakon pet mjeseci u treću klasu na šaranje sa živog modela, đe će se savršenstvovati i školni će nauk dospjeti. Osim toga on je već zimus načinio jednu sliku iz narodne povijesti, Crnogorku, što s handžarom u ruci brani se od Turčina, te pošto ju je pokazao prof. Cabanelu, on ga je ne samo pofalio, nego ga je opunovlastio, da je izloži u Salonu, što onaj strogi Parizac ne bi nipošto učinio, da nije bio zadovoljan š njom.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

O uspjehu umjetnika i njegovom djelu, pored francuske, opširno je obavještavala i hrvatska štampa, u kojoj je prednjačio dubrovački Slovinac.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Podizanje vlastitog obrazovanja Bukovac je shvatio kao imperativ. Nastojao je svim bićem, da bez odmora i razonoda koje je pružao grad na Seni, dostigne i prestigne nivo drugih studenata. Bio je svjestan da mora mnogo da vježba, pa su mu savjetovanja i sugestije starog profesora godile i podsticale da radi sve više i sve bolje. „U svojim vježbama u crtanju imao sam, u Akademiji, lijepog uspjeha, i moj profesor je često hvalio spretnost i sigurnost mojih poteza...
No, i pored velikih obaveza i visokih kriterijuma koje je Bukovac sebi nametnuo, čežnja za rodnim krajem i roditeljskim domom nijesu ga napuštale. Naprotiv, bile su duboke i stalno prisutne. Odlučio je da, bar na kratko, posjeti „ svoj mali Cavtat... koga se bio zaželio". Sa sobom je ponio i tek urađenu sliku, „opet jednu Crnogorku" kako bi se pred rođacima i drugovima pohvalio što je sve naučio u Parizu i koliko je napredovao u svom pozivu.
Oduševljenje naslikanim djelom pobudilo je kod umjetnika želju da dođe u Crnu Goru i da ga lično pokaže njenom vladaru. Na takvo razmišljanje ohrabrivao ga je i otac. Bukovac je na Cetinje stigao krajem septembra 1879. godine.
Dolazak slikara u crnogorsku prijestonicu zabilježio je Glas Crnogorca: „Od skora bavi se u sredini našoj mladi slikar srpski g. Bukovac, rodom iz starog Dubrovnika (Cavtata). On je i ove godine u pariškom Salonu prikazao novu jednu sliku svoju, Mlado crnogorsko djevojče, i održao je sjajnu pobjedu, jer je njegova slika između nekoliko hiljada drugijeh, koje nijesu uvažena, primljena i odabrana bila. G. Bukovac donio je tu svoju sliku i na Cetinje, i doista ko je vidi ne može sit da je se nagleda. Slika je izrađena s tolikom vještinom u plastici, e bi čovjek rekao da možeš uhvatiti rukom pojedine joj dijelove, ili kao da će se svaki čas početi micati iz okvira, što no riječ: kao da će progovoriti. Sliku je ovu blagizvoljelo kupiti Nj. Visočanstvo, a mladom našem slikaru pala je u dio čast da naslika portret Njegove Svjetlosti Prestolonasljednika".

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Zanimljivo je slikarevo sjećanje na te prve cetinjske dane:
„Tom prilikom vidio sam u dvoru jednog lijepog Starca, djelo Jaroslava Čermaka, koji mi se vanredno dopao. Bjehu tamo i slike Napoleona III i carice Evgenije, ali tako bezkrvne i izlizane, da su izgledale kao neki likovi od porculana.
I mitropolit crnogorski zaželio je da ga naslikam. Taj me čovjek u velike interesovao. Imao je divnu glavu; mrk i ozbiljan, pravi crnogorski brđanin. Tu sam sliku radio sa osobitim zadovoljstvom, jer je model bio ne samo interersantan kao tip, nego i miran i strpljiv gospodin, kog sam izradio vrlo lako.
Sa malim kneževićem Danilom imao sam, naprotiv, mnogo muke; ne htio nikako da miruje. Morali smo da jednog slugu oblačimo u medveđu kožu, da bi oko nas četvoronoške mrdao i malog nestaška zabavljao.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Sa sigurnošću se može tvrditi da je Bukovac na Cetinju te 1879. godine radio, uz navedene portrete, skice i studije za veliku kompoziciju Guslar, skicu Crnogorke, vlasništvo Marije Houdek-Bukovac iz Praga, skice za Prvi hercegovački ustanak.
Portret mitropolita Ilariona Roganovića, sa potpisom slikara i godinom nastanka, čuva se u riznici Cetinjskog manastira. Bukovac je na Cetinju uradio skicu, po kojoj je, kasnije, u Parizu (1880) dovršio portret. Na tamnoj pozadini (smeđecrveni ton) slikar brižljivo modeluje i trudi se da iznijansira impresivno lice crnogorskog mitropolita. Markantne crte nemaju strogosti u izrazu već blagost i mekoću. Dominira svečana mirnoća. Sijeda kosa, duga sijeda brada i brkovi doprinose da se u izrazu mitropolita da naslutiti dostojanstvo visokog crkvenog poglavara. Tamne duboke oči čiji nas pogled prati, i guste tamne obrve, u kontrastu sa bradom i kosom, oživljuju lik. Lice nema asketski usahli ten, već jedrinu kojoj doprinosi inkarnat toplih tonova sa istaknutim akcentima jačeg intaenriteta na usnama, jagodicama i nozdrvama. Na glavi nosi pankamilavku. Mitropolit Ilarion nije odjeven u vladičansku odeždu već u mantiju sivo-plavog tona sa akcentima ružičastog. O vratu mu vise panagija, krst i neuobičajeno postavljena lenta Danilovog ordena I stepena. Lik mitropolita, osvijetljen sa lijeve strane, zadivljuje svojom plastičnošću.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Za Bukovca „uspjeli portret je, u slikarstvu, najčvrši znak umjetničke snage. Izradivši dobar portret ne znači samo dobro vidjeti, nego i razumjeti dušu čovjeka, koji pred tobom sjedi. Znači shvatiti pravi karakter dotičnog lica, te ga pričvrstiti za platno... Samo veliki slikari bili su odlični portretisti. Dovoljno je spomenuti imena Rembranta, Velaskeza, Ticijana, Van Dajka ... Ko je kadar da izradi dobar portret, može da se ogleda i u svim ostalim radovima slikarstva, pa i u najtežim".
S toga ne čudi što je najveći dio slikarevog opusa vezan, upravo, za portretno slikarstvo. Tu, gotovo uvijek, ispoljava svoje najbolje stvaralačke odlike. Lako ih je prepoznati po besprekornom crtežu, suptilnoj percepciji u islikavanju i dočaravanju materije, virtuoznoj tonskoj i kolorističkoj gradaciji boje, neposrednom psihološkom pristupu modelu... Položaj tijela je, gotovo uvijek, ležeran i prirodan.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Veliki broj stranih i domaćih umjetnika boravio je, kraće ili duže, na Cetinju i svi su oni kasnije, napuštajući Crnu Goru, iznosili pozitivan sud. „Da kralj Nikola nije bio tvrd i nedarežljiv ima mnogo sigurnih pismenih dokumenata, ali naravno on nije mogao niti je imao od čega biti rasipnik i bacati novac, kao što je to želio i Vlaho Bukovac".
Upravo, skromna državna kasa primorala je Knjaza da odustane od ranije ugovorenog posla sa Bukovcem da izradi „jednu seriju crnogorskih vojvoda i junaka, njih četrdeset na broju, jer bi tim slikama htio da udari temelj nekoj umjetničkoj galeriji na Cetinju".
Po svemu sudeći, razlaz između Knjaza i slikara, najvjerovatnije je mogao nastati zbog visokih cijena koje je slikar, sad već s reputacijom, tražio i nemogućnost naručioca da udovolji slikaru i prihvati njegovu posljednju cijenu. Bukovac je u Parizu za svoja platna mogao dobiti, kako sam ističe, do 1600 franaka, dok je u Crnoj Gori, čak i snižena cijena od 500 franaka bila previsoka i neodgovarajuća.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Gotovo svi Bukovčevi portreti uradeni te 1883. godine na Cetinju našli su se u fondu novoosnovanog Državnog muzeja na Cetinju. Tu su čuvani do 1932. godine, kada ih je, pozivajući se na nasljedno pravo, zatražila od jugoslovenskih vlasti kćerka kralja Nikole italijanska kraljica Jelena. Vjerovatno iz političkih razloga, jugoslovenska kraljevska vlada je uvažila zahtjev i naložila upravi Muzeja da iz svojih zbirki izdvoji ne samo ove portrete, već i mnogo drugih dvorskih dragocjenosti i ustupi ih italijanskom dvoru. Bukovčevi portreti tada su procijenjeni na 20 000 dinara svaki, a druga dva portreta knjaževe djece (Vjere i Petra), koje Bukovac nije uradio, na 2.500 dinara. Tek nakon II svjetskog rata, italijanski eks kralj Umberto II, odmah nakon svoje posjete Cetinju dao je nalog da se svi predmeti u njegovom vlasništvu vezani za crnogorski dvor dodijele Državnom muzeju. U savojskoj zaostavštini, rasutoj širom Evrope, pronađeno je jedanaest portreta djece kralja Nikole, od kojih devet Bukovčevih, vraćenih u dvorsku kolekciju.
I pored nespornih razmirica, između slikara i vladara, drugi Bukovčev boravak na Cetinju bio je veoma plodan. Doduše, ovaj put slikar je boravio duže „puna tri mjeseca". Tada je nastalo dosta portreta, čiji broj još nije utvrđen. Po svemu sudeći, oni su izgubljeni ili se nalaze u privatnim kolekcijama.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Omiljena tema u Bukovčevom slikarskom opusu bila je predstava dječijih likova. Trudio se da ih što vjernije prikaže, da uhvati onu ljubopitljivost i radoznalost u izrazu. Potezima kista hvatao je nemir u njihovim očima, dao svježinu inkamata, svojstven samo dječijoj baršunastoj puti, osjetio neposrednost u stavu... Knjažević Mirko, četvorogodišnji dječak, i knjaginjica Ksenija, dvogodišnja djevojčica, upravo svjedoče o tom Bukovčevom naporu i želji da na platno prenese ne samo lik nego i psihološku studiju djeteta.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Mnogo slabije Bukovac je uradio muške portrete. Dao ih je bez većeg i studioznijeg posmatranja. Naime, oni su lišeni dubljeg psihološkog izraza i bogatstva kolorita. Odjeveni su u tamna mornarska odijela. Danilo na glavi ima kapu, natučenu na čelo do iznad samih gustih obrva, sa natpisom ANTIVARI. Jedini svijetli akcenat su široka kragna sa tri uzdužne bijele trake. Nesumnjivo, ovaj portret je brzo rađen, jer se Bukovac nije dugo zadržavao na tretmanu odjeće. Namaz je tanak, sa nešto većom pastuoznošću na partijama gdje je pokušavana materijalizacija.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Ро vlastitom kazivanju, slikar je na cetinjskom dvoru, osim djece, slikao i crnogorski vladarski par. Signirani portret je sačuvan, dok se o sudbini Mileninog može samo nagađati. Jedan njen nesignirani portret (inv. br. 287), doskora pogrešno pripisivan Čermaku, ima određene karakteristike koje upućuju na Bukovca. Međutim, komparacijom sa Knjaževim likom, sigurno je da nije rađen te 1883. godine. Minuciozna obrada detalja nacionalnog kostima, nakita i Ordena Sv. Katarine ukazuje na slikarev postupak iz ranijih godina. Zato, ako bi ovaj portret pripisali Bukovcu, treba ga vezati za njegov prvi boravak na Cetinju 1879. godine. Ovo je jedan od najljepših portreta cnogorske knjaginje, gdje je slikar, delikatnom izvedbom i neposrednim kontaktom sa modelom, prenio na platno, u harmoničnom spoju, ljepotu markantnih crta i uravnoteženost i mirnoću duha.
U odnosu na ostala djela nastala na Cetinju, portret knjaza Nikole čini iznimku. Činjenica da se Bukovac na dvoru stalno „bavio" Knjazom, da je, na neki način, trajno bio zaokupljen njegovom ličnošću, prinudila ga je da u ovaj portret unese najviše „istine" o portretiranom. Pritom, i pored slikarevog konfliktnog odnosa sa Knjazom mora se imati na umu da se Bukovčeva istinska osjećanja nijesu smjela otvoreno manifestovati na platnu, što je ovom vještom majstoru, barem na prvi pogled, pošlo za rukom.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Djela rađena na Dvoru 1883. godine pružaju nam jasniju sliku o Bukovcu kao portretisti. Na njima umjetnik iskazuje osnovne karakteristike slikarskog izraza- meku modelaciju, pažljivu gradadju tamnih tonova, rafiniran tretmanu u obradi ruku. Na portretima kćerki vješto izbjegava ponavljanje istih poza, upotrebu istih ukrasnih detalja i istu obradu nacionalnog kostima, variranjem prirodnog položaja tijela i različitim kolorističkim efektima. Epidermu nježnih djevojačkih lica tretira klasičnom tehnikom, upotrebom hladnih i toplih tonova, blagim sjenkama, koje umekšavaju izraz.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Slikar je portrete radio brzo, jedan za drugim, tako da hronološki i stilski čine cjelinu. Kao velikom opservatoru, nije mu promaklo da u liku svake knjaginjice postoji nešto specifično, što čini sklad sa fizičkim izgledom. Na nekim portretima taj sklad je očigledan, dok se nа ostalima samo naslućuje. Najvjerovatnije da za dublju i suptilniju psihološku studiju nije imao dovoljno vremena.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Boraveći na Cetinju Bukovac je slikao i obićne žitelje. Po dokumentaciji je poznato da je, osim Crnogorca i Crnogorca s puškom, naslikao i Starog Crnogorca, koji je danas izgubljen. Identitet naslikanih ličnosti nemoguće je utvrditi, jer se radi o običnim anonimnim stanovnicima prijestonice, na što upućuje nedostatak starješinske oznake na kapi i odlikovanja na odjeći, što je u vrijeme Bukovčevog dolaska u Crnu Goru bilo sastavni dio nacionalnog kostima videnijih ličnosti.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

U Muzeju kralja Nikole ( nekadašnji Državni muzej) nalazi se kompozicija Crnogorski guslar, koja je otkupljena, za sumu od 19 800 dinara, još 1928. godine od Aga Bukovca. Mada je nastala mnogo godina kasnije, i u sasvim drugom ambijentu (Prag 1919), postoji puno opravdanje da se uključi u Bukovčev cetinjski opus. Slikar je još za prvog boravka na Cetinju pravio skice, čak i jednu verziju koja se, na žalost, nije sačuvala. Po podacima iz dokumentacije, na platnu je bilo petnaestak likova raspoređenih oko slijepog guslara. O njoj je ostavio zabilješku Marko Car: „...udario je naš mladi umjetnik temelj jednoj trećoj, povećoj slici, naime jednom Guslaru, kompozicija od barem petnaest glava. Ovu je sliku on davno započeo, no uprav s oskudice srestava, ne mogo nikad dovršiti. Ova me je zadnja vijest osobito obradovala kad sam čuo, jer će tu, po mom mnjenju, mladi umjetnik da okupi oko slijepca zastupnike svih slavenskih plemena..."

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Bukovac je, dakle, izlaganjem na Salonu, postepeno i uz veliko angažovanje, sazrijevao kao slikar. „Imao sam u tome sreće, jer su moji radovi mahom primani, i to je bila za mene jedna velika škola, koja me polagano izvela na put. Gledao sam svoje radove među ostalim umjetničkim djelima, zapažao sam svoje mane i pogreške, te sam ih postupno ispravljao. Ta mi je škola najviše koristila"...

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Činjenica je da je Bukovac na Salonu izlagao 16 puta, od 1878. do 1893. godine, u veoma jakoj konkurenciji umjetnika, kao i povremeno na izložbama u Nici i Versaju. Njegova tematika je, pored nama interesantnih crnogorskih motiva, bila vezana prezentiranjem akademskog akta i portreta. Nažalost, od nekadašnjeg značajnog i obimnog salonskog opusa sa crnogorskom tematikom, veliki dio je nestao. Mnogi radovi su nam poznati samo po dokumentaciji i starim reprodukcijama.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

„Bukovac je za vrijeme svoga petogodišnjeg studiranja u Parizu izradio do 40 slika, a isto toliko portreta", što samo potvrđuje njegovu duboku posvećenost slikarstvu. Živio je za njega i od njega. „Slikanje bijaše i ostade moj najveći užitak. Čim sam zaposlen slikanjem, zaboravim sve i mislim, da nema danas čovjeka na svijetu, koji bi bio srećniji od mene".

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Posljednja faza u stvaralaštvu Vlaha Bukovca, praška faza, nastala je u vrijeme kada umjetnik (krajem jeseni 1903. godine) s porodicom napušta rodni Cavtat i preko Beča, odlazi u Prag. Mada je bečka štampa laskavo ocijenila njegovo stvaralaštvo i uprkos brojnim ponudama za nova portretiranja, Bukovac je, kako to navodi u svojoj autobiografiji, shvatio „da to mjesto nije za mene".

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Pri kraju životnog i radnog vijeka Bukovac se ponovo vraća, gotovo poslije četvrt vijeka, slikanju crnogorskih motiva. Taj recidivizam ponovo je kod umjetnika probudio stari, gotovo zaboravljeni, impuls za motive iz Crne Gore i drugim folklornim temama. Ovi radovi, mahom u porodičnoj zaostavštini, pokazuju nov Bukovčev manir u likovnoj interpretaciji. Doduše, Bukovac se nikada nije sasvim oslobodio akademskog manira, ali sve više prihvata novi vid likovnog izražavanja. Ustvari, preko plenerizma Bukovac se zadržao na divizionizmu. Bio je ogorčen protivnik novih likovnih izraza i koncepcija u umjetnosti, koji ruše klasičnu formu, poput kubizma. Njegov likovni izraz formiran na Akademiji, prihvatanjem francuskog slikarstva, gdje dominira mnoštvo sitnih i krupnijih poteza, bogatstvo palete najrazličitijih boja, značajnim dijelom oslanja se na slikarstvo lirskog intimizma. To posebno dolazi do izražaja na ženskim aktovima i pejzažima rodnog Cavtata. Živio je razapet izmedu Pariza i Cavtata, Zagreba i Cavtata i konačno, Praga i Cavtata. Između tradicije i novih dalekih i nedokučivih vizija i slutnji. Živio je mirno i povučeno, za svoje dvije velike ljubavi - slikarstvo i porodicu. I kada u svom ateljeu stvara u tišini i osami, Bukovac je najsrećniji. Tada svoja najljepša nadahnuća prenosi na platno, proživljavajući iskričavu radost jarkih boja, okupanih u neprekidnoj igri svjetlosti i sjene. Živio je dovoljno dugo da doživi ljepotu i radost življenja: čežnju i ljubav, rađanje i odrastanje svoje djece, sjetu i tugu kod umiranja roditelja, tjeskobne i tamne sutone, prozirne osvite novog dana koji su mu davali podsticaj da se njegove vizije i san pretope u čarobne simfonije.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Bukovac je u Pragu, za kratko vrijeme uživao glas izuzetnog pedagoga koga su studenti voljeli. Takođe su i njegove kćerke Jelica i Ivanka prva saznanja o likovnoj umjetnosti dobijale od oca. Sa puno nježnosti i strpljenja Bukovac je prenosio svoja znanja i iskustva studentima i kćerkama, učeći ih „Prvo nauči kako gledaš. Kada možeš da gledaš ruka će poslušno uraditi svoj dio posla „ Vodio ih je da crtaju prirodu i uzimajuđ svoje prve lekcije o svijetlu kroz lijepo sređene parkove. Kod kuće, za stolom, Bukovac je koristio svako parče papira, novina i knjiga da bi skicirao na tome. Kad bi i posljednje parče papira bilo iskorišteno, Bukovac bi mirno nastavljao, crtajući po salvetama, stolnjaku, po svemu što je bilo bijelo i po čemu je mogla da pređe olovka.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

I kao čovjek i kao umjetnik Bukovac je u češkoj prijestonici svakim danom postajao sve poznatiji i omiljeniji. Imao je potrebu da pomaže drugima, jer je sam iskusio svu težinu i nepredvidivost posla kojim se bavio. Tako je 1915. godine pomogao Rubešu pri otvaranju privatne galerije u najživljoj ulici Trida, jer su njegove češke kolege bagatelisale izlaganje svojih djela na takvom mjestu. Bukovac se, kao čovjek koji je poznavao mondenske centre Pariza i Londona, koji je radio za mnoge strane galerije, rado odazvao pozivu da pomogne i ponudio mu sliku Bijeli rob. Ova slika je izazivala veliku pažnju; bila je prosto senzacija za sve ljude koji su je u prolazu mogli vidjeti. Čak, u određenim satima bilo je toliko mnogo ljudi ispred galerije da je policija morala da održava red. Poslije toga, Rubešu je bilo mnogo lakše da dobije radove i od drugih umjetnika".

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

U fundusu Narodnog muzeja Crne Gore, pored motiva iz Crne Gore, nalazi se i nekoliko izvanrednih Bukovčevih radova van ove tematike. To su veoma vrijedna likovna ostvarenja nastala u različitim fazama umjetnikovog životnog i umjetničkog sazrijevanja. Ustvari, nastala su u vremenskom intervalu od 1883. do 1916. godine. I ovdje, opet, najveći dio čine portreti, među kojima se po izrazitoj uvjerljivoj modelaciji i egzekuciji ističe Autoportret, dva pejzaža i dvije slike Alegorija i Prikazivanje „Dubravke" pred kneževim dvorom.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Mnogo neobaveznije, a time i likovno mnogo uspješnije Bukovac se ispoljio na slici Žena sa velom, nastaloj u Pragu 1909. godine. Na njoj su primjetne odlike Bukovčeve posljednje praške faze - velika svjetlosna i koloristička simfonija, ali i dalje čvrsta struktura forme. Polufigura obnažene žene dominira platnom i predstavljena je u pozi koja intrigira. Slikar je jednostavnom, piramidalnom kompozicijom i valerskom gradacijom tonova postigao atmosferu idiličnog spokoja koju potencira ležeran stav mlade žene, jedrih obnaženih grudi posutih prahom zelene svjetlosti što se cijedi kroz blijedozelenu draperiju prebačenu preko glave.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Bukovčev opus, zaista impozantan po kvalitetu i kvantitetu (naslikao je više od 1000 slika), praćen je od samog početka i svaki novi slikarev izlazak pred okom javnosti imao je, uglavnom, pozitivne i laskave komentare i kritike. Malo je koji umjetnik još za života bio toliko hvaljen, cijenjen i uvažavan kao Bukovac. On je umjetnik sa širokim poljem interesovanja, predstavnik duha borbene inicijative i svestranog angažovanja u životu.

----------------------------------
----------------------------------
----------------------------------

Kao što je rečeno Bukovac je zaista neobično plodan slikar, čiji je opus tematski raznorodan. Najveći broj se odnosi na portrete, ženske aktove, figuralne kompozicije, pejzaže i nešto malo na sakralne teme. Njegova platna razasuta po svijetu, srećom su evidentirana, pa se lakše može odrediti gdje su smještena u muzejima, galerijama ili privatnim kolekcijama.
Nema sumnje da je impozantno djelo Vlaha Bukovca sa motivima iz Crne Gore, koje karakteriše neposrednost, stvaralačka svježina i umjetnička imaginacija, doprinosilo njegovoj reputaciji i afirmaciji kao slikara, ali je isto tako i Crna Gora kroz njegov opus postajala bliža i prepoznatljiva u evropskim mondenskim krugovima.


NEKE OD REPRODUKCIJA IZ KNJIGE "BUKOVAC I CRNA GORA"



Crnogorka na obrani, 1878.


Prestolonasljednik Danilo, 1879.


Knjaginja Milena, 1879.


Portret mitropolita Ilariona Roganovića, 1880.


Crnogorka na sastanku, 1883.


Crnogorac s puškom, 1883.


Knjaz Nikola, 1883.


Autoportret, 1916.


Crnogorski guslar, 1879.