Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Marija ČOLPA
ĆAKULE OD KUŽINE
(odlomak III dio)


 

Bilješka o piscu


       Marija Čolpa je rođena 1970. godine u Kotoru.
Završila studije umjetnosti u Beogradu, na Akademiji umetnosti "BK" - odsjek dramaturgija.
U toku primorskog odrastanja postaje pasionirani kušač mora i vjetra, pa neko vrijeme provodi i kao ronilac i jedriličar. Istražuje mentalitet Boke kroz kulinarstvo.
Marija Čolpa je kolumnista nezavisnog nedjeljnika Monitor i urednik edicije o Crnogorskoj kuhinji u Matici crnogorskoj.
Živi u Herceg Novom i Sarajevu.

 

ŽENSKE NJOKE

       Oduvijek su muškarci tukli žene. Neki javno, dok drugi mučki i tajno, al' stalno s istim obrazloženjem govoreći da: Ženu ne bije muž, već njen jezik pogani...

Od pamtivjeka do danas, iz tih istih razloga, ubijana im je volja i zamrzavana svijest, do konačne tuposti. Za njih bi idealne bile poslušne robinje, one što veze s mozgom nemaju i što se kesinjaju na onu prostačku: Pijem da je lakše bijem.

Kukavice... ne bi smjele pisnut', a ne usprotiviti se jogunastom grimasom takvom sužanjstvu. Eto, nadale bi se dobroj udaji i bogatom mužu, a potajno željele samoću. Potom, bi voljele svoju nesvejsno stvorenu djecu i nastavile riljati po vas bijeli dan. Nijemo bi se pretvorile u ništa, pa tako brodeći, sve dok im na leđima ne okošta grba, a lice  presuši i uvene. Jedino bi znojem znale izbaciti davno prežaljenu muku, no i dalje trpeći svoj jadni život.

Onda bi im, u međuvremenu, neko umro, pa bi nastavak života provele u estetskom mraku korotnih odora, tugućući i sa svijetom i za sobom – podjednako. One malo umnije, utopljene u religijski motiv spasenja, s vremena na vrijeme smješeći bi žmirkale na nebo, puštajući signal razumjevanja i ljubavi. Odlazak na onaj svijet, sa željom su isčekivale. To je po njima značilo božije davanje i konačno spajanje s blagostanjem uma i tijela.

Današnje žene misle da su strašno pametne. Rade, putuju i zabavljaju se, osjećajući se fatalnim, emancipovanim cicama. Interesantno, ali baš takve (statistički) vazda nalete na kabadahije, kostolomce i patološke gnjavatore. Osviću tako moderne i namontirane vrlo često našminkane domaćim njokama voljene osobe. Lažući sebe da je u pitanju ljubav, koja se deformisala u ljubomoru, nastavljajući ljubiti i lagati svoje đelate, da ih i nakon takvog porodičnog ''nesporazuma'' - bezuslovno obožavale.

E onda mediji, sociolozi, patolozi... i ostala svita od struke, preporuča: Slobodnu žensku kuću, SOS telefone, STOP nasilju u prorodici, i druge NVO i free info servise.

U ruralnoj zemlji, gdje je pamet i jednih i drugih (muškaraca i žena) na nivou ''vunenih čarapa'' teško je stvar izmjestiti unaprijed. Mnogo je lakše liječiti posljedice, da se barem sačuva živa glava, a za poslije viđećemo. Niko ne smije da razmišlja šta će se tako nagrđenoj ženi dogoditi kad se vrati doma. Ko će onda da je spašava od rođenog muža? Što je najgore, naš narod, će najčešće komentarisati da je sigurno ona kriva. Jer nikad muž ne udara bez razloga. On je ipak muško, on zna bolje...

Prevencija: Kao prvo, majke koje imaju žensku đecu, trebale bi od malih nogu da naukuju: Ne smije te niko udariti sine! Udarac, šamar ili mordica, su neprihvatljivi kompromisi, dušo draga. Tu poravni ispit ne pomaže. Puštiš li se, vazda će ti biti tako – pomodreno! Takođe te iste majke, ukoliko imaju mušku đecu, neka im hipnotičkom mantrom ponavljaju da moraju poštovati i uvažavaju svoju majku, sestru, djevojku a kad za to dođe vrijeme i rođenu ženu. Naravno da takvo osmišljena vrsta školske edukacije, treba zaživjeti i napraviti sama sebi primarno mjesto dječijeg programa. Što se tiče policije, sudova i ostalih zaludnih faktora ovog preteškog drušvenog lanaca, nek im je ''Bog u pomoć''.  Dok se oni sami po sebi dovedu u svijest, isplakaće se se mnoga bića i nagrditi kako lice tako i naličje od ženske duše.

Ukoliko imaš ovakav jad, a ne smiješ pozvati gore navedena utočišta, ti za početak napravi Njoke. Na takav objed moraš pozvati prijetelje, koje na ovaj način želiš upozoriti i prezentovati im svoj skriveni stidni status. Ne prekrivaj ožiljke i sveža modrila skupocjenom šminkom. Ostavi da ti se nešto vidi. Jer ako se ne vidi, samo po sebi znači, da se nije ni dogodilo.

PRIPREMA:
       Prvo pripremi gulaš. Kapulu nasjeci na sitno i dinstaj lagano dok potpuno ne omekne. Potom dodaj juneće meso isječeno na komadice, posoli, popari te dodaj malo česna i crvene paprike. Kuvaj na laganoj vatri skoro uru vremena, podlijevajući svako malo, pomalo vode. Prije samog kraja od krčkanja, dodaj pola kašičice cukra da meso sasvim smekša. Tek sada smiješ sipati pire od pomidore. Nakon krčkanja od 10 minuta, spremno je za mješanje s njokama.

Njoke spremi tako što ćeš prvo skuvati krtolu. Dobro je usitni pa joj dodaj šećer, puter, jaje i oštro brašno, pa umjesi tijesto da bude lijepo i mekano. Oblikuj njoke (valjuške) i stavi ih na kuvanje u kipuću slanu vodu. Nakon što isplivaju na površinu, pusti ih još par minuta da kuvaju. Kad ih povadiš, pazi da se razastru, da ih ne bi slijepio.

Njoke su drevna receptura iz zaboravljenog jelovnika Bokeške kužine. Njih su spravljale žene koje su znale kušati karaktere svojih saputnika. Njena njeckavo slasna delicija ih je načinila vječnim i ukusnim zalogajem, kroz sve prostore i sve dimenzije zamišljenih vijekova.

Tvoja naučena lekcija glasi – Ženske Njoke. Kad te sljedeći put neka dama pozove na njoke, znaćeš da je ovaj recept tačan i istinit. Konačno si uspjela istrčati iz mraka... I nemoj lizati svoje rane, već se resetuj u ono što si oduvijek željela biti – samo svoja.

POTREBNO:

Za njoke:

  1. 1 kg krtole
  2. 1 kašičica cukra
  3. 1 kašičica putera
  4. 1 jaje
  5. Oštro brašno

Za gulaš:

  1. 300 gr junetine
  2. 300 gr kapule
  3. 2 dl pire od pomidore
  4. Mljevena crvena paprika
  5. česan
  6. Papar, so

 

PUNJENE PAPRIKE.COM

       U moje pero, a ne tako davno, djeca svih uzrasta su se družila srčano i bez stida. Pomješani dječaci i djevojčice, kikotali bi se do suza, jurili do padanja i cvilili do sumraka, dok bi odrastali i postajali drugari – do kraja života. To su bili zdravi primjerci balavurdije koja je dobila (svojom zaslugom), ljepše mjesto pod suncem.   

Znalo se i tada ko je kome ko. Uprkos svemu tome, poštovalo se istinsko  i pravo druženje. Časnost je duboko uvažavana, zakletva i zakon ćutanja deklamovani kao mantra, a ljubav uzdizana na pijedestal božanstva. Iskrenost je parala tek ispiljenu svijest, dok se laž koristila samo za misiju dječijeg lažiranja istine. Druženje je bilo snažno i neprikosnoveno. Tada su rođene sentence: Drušvo iz kraja, drug iz naselja, drugarica iz razreda, razred  generacije. Svi ovi pojmovi su bili krune jasno osmišljene postavke  pravog druženja. Jedino su one imale tendenciju neuništivosti na putu do vječne neraskidive veze i odnosa.

U međuvremenu ti klinci  postadoše ljudi, te njihovo naukovanje ostade samo u mrvicama posijanog prijateljstva. Društvo se razbilo vremenom, ratovima, vjenčanjima i sahranama. Onda se rodiše njihova djeca, koja opet  izrodiše svoje piliće. Tempo i ritam života učinješe svoj danak. Roditelji se otuđiše od djece, a djeca od svojih vršnjaka. Onaj prelijepi uzor druženja izjede mrak, dok se na  njegovo mjesto insertova MSN messenger.

Današnji klinci su prepoznatljivi po svojoj urođenoj umišljenosti i osami. Kreću se u neobično definisanim skupinama, koje su izdvojene po polu, imetku, bezobrazluku i porijeklu. Ove potonje tri su od davnina jasne i glasne. Začudna je jedino polna izopštenost. Ona brka postojeću i od davnina uštorjenu koncepciju postanka  društva. Njena iz aviona vidljiva  devijantnost zavrijeđuje svaku pažnju i analizu po profundusu. Sluh svih živih u okruženju za ovu rođenu ljudsku anomaliju, ostade gluv i nijem. Prave se da eto nijesmo mi to dobro viđeli ili nam se možebiti sve to ružno pričinjelo. Kako priznati da su današnja đeca potpuno drugačija? Maskirana i nakaradna u odsustvu roditeljske pažnje? Puštena nizvodno, da im mediji bruse moždanicu PP progamom, nebi li im se do kraja isprao, pa bi time (samo) postali  savršenim konzumentima istoga.

Gdje se god okreneš svi tipkaju i kuckaju po mobilnim telefonima. Na svim javnim mjestima ista ''mobilna'' slika. Prelaze ulicu – tipkaju. U kafićima sjede, ćute i tipkaju. Kad su u školi, telefoniraju i opet tipkaju. Čim dođu kući, sjedaju za PC verzije računara i uskaču na on – line internetsku prezentaciju svega i svačega. Virtuelni svijet zamjeniše postojećim.

Pa tako messenger dopisivanje, postade razbijač onog pravog, iskonskog parametra druženja. Nevide da u kompjuterskoj vizuri nema ni ukusa ni mirisa.  Postoji samo blinkanje i klikanje. Svi kao po naređenju, pišu mondenskim fontovima, šarenim šljaštećim pozadinama, kucama, macama i smajlićima svih boja i dezena. Sve je pomjereno i izčašeno. Čak i virtuelni konobar donosi e-mail na poslužavniku. Tečnim britanskim progovara: You got a mail ser!

Sve svijetli i zvoni. Dobijaju obavjesti, pozivnice, poruke i on-line uključenja. Misle da im nemože ništa promaći. Sve je transparentno – na ekranu vidljivo. Nemaju pojma, da im se život topi i da im vrijeme otkucava. U mimohodu im prolazi tajming za ulično đipanje. Propade im date za: žmurku, vatanja, ćorave babe, lupeštinu...Ode voz i za ona muško – ženska povjeravanja.

Da bi se barem nešto spasilo, u svijetu prezasićenih informacija i instant hrane, predlažem ti starinski recept od punjenih paprika. One će ti povratiti onaj nekadašnji njuh, nebi li progledao i nekim drugim štosovima naučio rođenu đecu, da postanu bolji pioniri maleni svog ovovremenskog odrastanja.

PRIPREMA:
       Prebroj domaće članove, kušače ovog jela pa pomnoži sa dva. Proberi srednje velike paprike i odreži im kapice. Izdubi ih i očisti, pa stavi da se ocjede. Juneće mljeveno meso smješaj s crnim i bijelim lukom, prešunom, crvenom paprikom, rendanom mrkvom, biberom, solju, mrvljenim začinom i rižom. U ovu mesnu smjesu dodaj šoljicu mlake vode i malo ulja, pa dobro sve izmješaj. Kad paprike napuniš ovim nadjevom, posloži ih u dublju šerpu. Nalij tople vode i dodaj  još mrvljenog začina, kocku putera, pirea od pomidore i rendanu pomidoru za boljitak ukusa. Ostavi ih na laganoj vatri da ukrčkaju 50 minuta.

Prije nego omastiš  brke, isključi sve  aparate za telekomunikaciju. Ispričaj za promjenu, svojim ukućanima neku domaću čaroliju iz djetinjstva. Objasni im da facebook i skype postoje da bi se stari dugari razgalili tamo neđe u dijaspori, a ne za besposličarska nabiljavanja. Molim te da ih ubjediš da treba da se isprljaju i umaste od ljepote druženja na čistom vazduhu sa svojim vršnjacima, da bi prestali sa intonacijom sivog lica usljed zatvorenog prostora. Reci im to da je nebulozno sklapati prijeteljstva na prazan šut. Treba čeljade da se opipa i iznjuška prije odluke za vječnim prijateljstvom. Protiv blejanja u LCD monitore predlažem miris punjenih paprika, s dnevnim i sedmičnim režimima gašenja pomenutih aparata. Očešeš li se na ulici na miris zaprške i kuvanja, ugasi telefon i probaj sa nekom čestitom  friends varijantom. Slobodno pitaj đe ćete se naći i u koliko sati.

Napomena: ne razmjenjuj brojeve telefona, šifre i ostale virtuelne kodove. Ostani na stazi koliko god možeš, i ne beči se svaki put kad prođe neko ko ti se dopada. Priđi čoče, neće te ujesti! Mirišeš i ti na domaće punjene paprike.com.  

POTREBNO:

  1. ½ kg svježih paprika
  2. ½ kg  mljevene junetine
  3. 1 šoljica riže
  4. 1glavica crnog luka
  5. 2 čena bijelog luka
  6. 1 mrkva
  7. 1 pomidora
  8. pola tube pirea od pomidore
  9.  kocka putera
  10. malo ulja
  11. prstohvat soli i bibera
  12. dvije kašike mljevenog začina
  13. kašika sječkanog peršuna
  14. voda

Manje poznate riječi:

  • MSN messenger- internetski razmjenjivač poruka
  • Facebook, skype- internet programi za komunikaciju
  • Profundus- po dubini
  • Anomalija- nepravilnost (urođena)
  • Smajlići- smješak (insertuj simbol)
  • Transparentno- providno
  • Đipanje- skakanje
  • Date (engl.)- sastanak
  • Friends(engl.)- prijatelji

 

LASTINO GNIJEZDO

       Distanca je jako čudna riječ. Uglavnom se koristi za tehničke definicije, određena stanja i radnje. Razmišljajući o njoj kao kovanici koja otkriva neke druge dimenzije, shvatih da je čarobna.

Dakle, da bi složio podatke okruženja koje te počinje nervirati do bola i nazad, moraš imati distancu. Izmakni se i načini odstupnicu, za gledanje iz daljine. Da bi ti ovaj poduhvat uspio, za početak ću te naučiti žargonskim skuzama: Izvini, nemam ti kad; Naravno da ću ti se javiti; Stvarno se žurim;

Tek tada ćeš ugledati podvojenost društva, kojeg nijesi bio svjestan prije. Pomješao si se sokolane moj s materijalom od kojeg nijesi satkan. Da bi osmotrio, đe si bio i ko su likovi tvoje sredine, još se malko izmakni. E sad će ti se ukazati jasni slojevi, koje označi odgovarajućim znakovima ili bojama u svojoj glavi. Ovo ti zborim, jer si zalutao u tuđe vrte. Valja ti prepoznati grupu koja je po tvojoj mjeri. Ako nijesi siguran ti njuškaj. Nekako će ti se ukazati pravac, samo nemoj varati. Zato je distanca, čarobna. Daje šansu svakom zalutalom biću za ponovljenu opciju formatiranja.

Nemoj se ljutiti. Nemogu u isti koš ići oni što imaju i koji nemaju. Oni što uskočiše u nivo imanja, a nemogu da podrže tu finansijsku razinu, biće ljuti i ludi što im štošta nemože biti. Društvo ti ima jahte, vile i brza auta, a ti si još na nivou Fiće. U tom slučaju, ćeš im samo služiti  kao pajac i razbijač dokolice. Rugaće ti se iza leđa, djeliti kojekakve domaće zadatke, koje su njima moćnima ispod časti i vazda ćeš biti mali. Ukoliko zaglibiš sa onima koji ništa nemaju, biće ti zavidni i opet si niđe.     

Ovo ti se dogodilo jer nijesi slušao sebe. Gonio te prestiž, a ne svijest. Da bi konačno priznao sebi, nebulozu svog pripadanja pogrešnom društvenom nivou, predlažem ti jedan autosugestivni test.

Uzmi komad karte, pa je podjeli u dvije kolone. Jednu označi rubrikom – Ja sam, a drugu – Ja želim da budem. Za prvu kolonu ti je potreban racio. Dakle piši stanje kakvo jeste, ko si,  šta si i kakav si. Dok drugu kolonu ostavi svojoj mašti. S tim što moraš dobro paziti da ne odletiš u fikciju. Nakon toga pročitaj sve napisano naglas. Zvučiš  kao ludak? Reci mi iskreno, koja te je kolona prepala, a koja nasmijala?

Napokon se s tobom može ragovarati. Shvatio si poentu. Ono što ti zaista jesi, vješto skrivaš. Lažeš i sebe i druge. Dok ono što ti zaista želiš da budeš, ti zvuči nestvarno.

Sad  kad si detektovao problem, pređi na upoznavanje samog sebe. Jel' vidiš koliko si kreativan i pozitivan lik? Opusti se čovječe! Ni jedan cilj nije nedostižan. Samo je potrebno u njega snažno i smjerno vjerovati. Zato ovaj papir ne pokazuj nikome. On nek te ohrabruje, kad ti ponestane snage, kad počneš da sumnjaš u svoje kvalitete.

Počni da ostvaruješ svoje snove iz druge kolone. Počni da budeš dio materijala koji te je načinio tako posebnim.

PRIPREMA:
Odsjeci gornji dio od zemički (8.kom), pa ih isprži u dosta ulja. Kad porumene izvadi ih, te viljuškom izdubi sredinu tako da izgleda kao lastino gnijezdo. Goveđi file izreži na rezance, posoli, dodaj malo senfa, dobro sve izmješaj i poprzi na ulju sa lukom (kapulom). Spoji sve s paprikom narezanom na kocke, šampinjonima na listiće i kiselim krastavcima narezanim na rezance. Potom ide kisela pavlaka, so i papar, petrusin, kapar i toć od pečenja. S ovako pripremljenim namjernicama puni pripremljene zemičke. Neizostavni ukusni detalj je jaje na oko, koje ćeš staviti na sami vrh. Ukrasi pomidorama pečenim na roštilju i listovima zelene salate.

Ovako ćeš slagati svoje zabataljene vrline. Pakovaćeš se sitnim filigranskih bodom, dok ne dokučiš svoju istinsku mustru. Ako budeš pažljiv s karakterom, tvoje emocije će se same složiti u sliku koja ti nedostaje. Dinstanje ti ne gine. Vatru nikako ne pojačavaj, jer sokovi ne smiju ispariti. Život koji će ti donijeti situacije tvog novog oblika, biće prigodan začin tek ispiljene svijesti. Kreme s kojima ćeš se spojiti, su tvoji unutrašnji strahovi koje ćeš novom harizmom pretočiti u dobrotu i unutrašnji mir. Tako ćeš saviti gnijezdo duše, pazeći na postupak, mjesto i vrijeme njegovog stvaranja. Uskočićeš u onu drugu kolonu nenadano i bez boli. Sad pogledaj ono parče ispisane karte.

I kao što ti rekoh: Distanca je čudo. Potrebno je samo dobro se izmaknuti, da nevidljivo postane vidljivo. Nikad se nezna kad može da proviri onaj junak iz prve kolone. Zato kušaj i spravljaj Lastino gnijezdo i povremeno klikni na opciju – formatting copy. Jedno će sigurno upaliti.

POTREBNO:

1. 8.kom- zemički
2. 600 g goveđeg filea
3. 4 kom jaja
4. 100 g zelenih paprika
5. 80 g kapule
6. 50 kiselih krastavaca
7. 150 g svježih šampinjona
8. 50 g kisele pavlake
9. 30 g kapara
10.1 dl toća od pečenja
11.4 male pomidore
12.Zelena salata
13.Petrusin, so, papar

 

PRŠUT I PAŠTETA

       U skorijoj prošlosti, živjelo se s manje jezičkih, ali i kulinarskih začkoljica. Uvelike se spletkarilo o temama ljubavi, žvakalo se neoprano voće i disalo punim plućima. Smjeh je značio iskrenost, visoke štikle otmenost, dok su vunene čarape, vazda bile dobre da ugriju prozeble noge. Ritmički gledano, drhtanje na vjetru je tumačeno kao studen, statično čvarenje na suncu kao ljeto, pa se u tako dobroj gradaciji, jedino domaća pršuta tumačila kao dom. Ona nas je pratila, predstavljala...obilježavala. Svojim apetitnim mirisom, dodavala nam je ton oštrine, širine i časti. Bili smo ponosni vlasnici etikecije koja znači nešto više od gotovog proizvoda, ljubomorno čuvajući ''tajnu'' njenog tradicionalnog dimljenja i soljenja.

I dok bi privatno, ostajali inertni za drevni postupak očuvanja svoje mentalitetske šifre, pršute su dimili furešti. Nas je uporno ''bilo baš briga'' za te fizičke i nemile poslove. Tražili smo svoju kontru, ali zaista ničim izazvani. Tako da na kraju balade, izabrasmo opušteniju varijantu žvakanja, odlučismo se prikloniti uvoznom proizvodu – gospođici pašteti.

Od tih dana sreće, prošlo je bola, srđbe, jecaja i traume, više nego što nam je bilo čija vradžbina svojim prokletstvom mogla zagarantovati. Gubitak materijalnog nebi ništa, spram amputacije od nasljeđene duhovnosti. Otuđenje sebe od svog ukusa, zamjena teza zbog prestiža u društvu, postade teška ali istinito doživljena društvena pojava.

Pošto je za dalje razumijevanje ove pripovjedi, potrebno glasno izvrtanje snova, poslužiću te pričom o Pršutu i Pašteti.

Pršut kao pozamašni komad sitosti, bečio se iz špajza i sa šufita, ondašnjih ''sretnijih n'o pametnijih'', radničkih famelja. Njega je bilo vazda za ''bačit'' u sengvič, pa su ih za marendu uvijek pronosili ''takvi'' đaci, našim školskim dvorištem. Oni su bivali poznatiji po tome što se ''čuju'' na pršutu. Tako grdnu prozivalicu, im je sklepala zavist, boljestojećih (urbanih) školskih drugova. Nekontrolisani bezobrazluk i muke što imaju ''tanji'' doručak, dobacivali bi povicima: ''Dabogda vazda jeo koščinu i mesčinu pršuta...Pi, kako se osjećaš na dim, na prč, na pršutu''.

Bilo je to surovo vrijeme od otimačine zalogaja. Nošeni  prestižom, preskakali su djetinjstvo kao mladi lavovi, nesvjesni odrastanja koje se dogodilo na prečac. Kad su obje strane shvatile da im tuđe ljepše, zamjeniše sendviče. Oni koji su doma imali samo pršut za u hljeb, paštetom zadovoljiše tek načetu kušačku strast. Malci, koji su samo jeli salame, paštete i fabrički definisane namaze, napokon osoliše nepce pravom pravcatom gorštačkom pršutom.

Primjećuje se da su dan danas, likovi podignuti na skorupu i varenici, statistički, najbolji potrošači ''sintetičke'' hrane. Stiče se utisak da su se, još kao mali prejeli zdravine, pa da neprestalno tragaju za ukusom koji im nedostaje. Da li je u pitanju doslovan bijeg od rabote ili stid onog skromnog dana i večeri, teško je znati.

I dok domaštavam kako jedna simplex pašteta može trajno zamjeniti ljepotu mesa osušenog na dimu hrasta, bukve, graba i lovorike, mješaju mi se ukusi konzervansa. Zamisli, svinjske uši, papke, hrskavicu, kožu i druge slične ostatke mesa koje mašina izmješa do kremaste paštete. Da bi uz svesrdnu pomoć začinskog bilja, kojeg nemilice surgaju u takav karakazan, spasili miris i ukus budućeg parametra dobre marende. Usput će sjediniti nespojive komponente mješanja, pa ćeš imati široku paletu pašteta od ribe, školjki i raznog mesišta.

PRIPREMA:

       Pošto osjetiš miris tek otvorene paštete, probaj da otkriješ uzrok i izvor njene oslobođene forme. Ukoliko je vlasnik konzerve persona za koju cjeniš da je njen dugogodišnji fan, odbij se i odustani. Tu ne pomaže ni đavo ni mađija. Takav materijal je davnih dana izvršio trampu ukusa i pomjerio granicu svog kušačkog rasuđivanja za ''nikad više u svoj dom''. No, ukoliko upecaš kakvog mlađeg primjerka i procjeniš da na njega možeš uticati, pristupi ogledu kušnje. Otvori mu tik ispred očiju, sendvič nafilovan tanko isječenom pršutom. Provuci mu odimljeno meso pored nosa i zamoli ga da udahne tri puta. Ako mu se oči napune suzama, uspio si, jer će ti oteti potisnutom gorštačkom snagom, ponuđeni zalogaj. Usput će te umečiti pričom o đedu, babi, staroj neudatoj tetki i ostatku društva, što ih nije obišao ''na selo'' u zadnjih deset ljeta. Nesmiješ zaboraviti, najvažniji detalj kušnje, a to je čin gađenja paštete. Moraš mu ''u tvrdo'' nadrobiti sve opasnosti tako pripremljene hrane. Uplaši ga s brojem stradalih zbog neprimjerenog ''čuvanja'' takvih proizvoda, da bi mu na kraju slikovito natuknuo ono ''bljak'' o iskoristivim iznutricama. Ako krene da povraća, tvoj pokus je uspio za sva vremena.

Da bi zatvorio krug i otključao sopstvenu nesvjest, moraš se probuditi i otići do starog školskog dvorišta. Naoružaj se sendvičima paštete i pršute, pa ih za vrijeme marende, podjeli klincima kao objed po njihovoj želji. Radi tačke na ''i'',  zabilježi ih numerom, imenom i prezimenom. Statistika će te ponovo baciti u san nesvijesti, jer istorija se ponavlja, druže moj...Opet ona gorštačka prezimena navališe na paštetu, a primorska na pršutu...  

POTREBNO:

- 300 gr PRŠUTE
-150 gr. JERTENE PAŠTETE
- ŠKOLSKO DVORIŠTE

 

KIFLA S DŽEMOM

       Tada smo se s popodnevne plaže, ranije vraćali doma, jer se kino na Karači nije propuštalo. Odapranu slanost dječije igre, presvukli bi u široke trofrtaljke, firmirane majice i konopljače. Svak' bi mirisao na svoj našminkani, ali nedovljno izoštreni stalež. Vježbali smo, kako da do kraja večeri ostanemo ispeglani. Mješali smo stvarnost sa fikcijom, novac s prijateljstvom. Odrastali smo sretniji n'o pametniji. Pa smo tako i ulazili u ljetno kino, naduvani i samosvoji skoro pa čitavu uru prije. Valjalo je pretabiriti, ko je i s kim došao, đe sjedi i što je obukao. Takva opsevracija bi zasitila kurioznu dušu svakog od nas, pa bi najavna filmska špica otpočinjala uz utišani žamor i prebečivanje ''vidi časti ti, našta liči...''

Najveći ''mangupi'' s Karače bi dobacivali, te posprdno komentarisali svaki važeći filmski geg. Za komične sekvence masa bi odgovarala kolektivnim smijehom, tužne pasaže bi pratilo šmrckanje, a horoh prepadanje bi se začinilo neizbježnom vriskom. Bili smo kritička svijest, koja je kapirala kvalitet, foliranje, šund i filmsko šlihtanje. Znali smo sve napamet, od producenta do sporednog glumca. Voljeli smo emociju koja nas je vodila kroz život filma, uživali smo i oblikovali svoj odnos kao pravi poznavaoci materije. Prepričavali bi repertoar s brda s dola, do sljedeće večeri. Tumbali provale od prošle noći, s imenima njenih eksponiranih aktera - dobacivača, dok bi čekali sljedeću večer, dok bi smišjali najbolju preobuku.

Kulturu smo doživlajvali preko velikog ekrana, jer je na malom bio krš i lom budalaština s turbo notama, od kojih nas i danas, glava često zaboli. U kafićima su još uvijek tavorile stare ispičuture, tako da smo karakterisani kao neprimjereni uljezi i balavurdija, te ostajali i dalje  u svom dječijem toru. Dok bi se ostala (ne)kulturna događanja grada i okruženja redukcijom neukusa svela na nebuloze, koje i danas traju i bolno blamiraju.

Kad bi se završila projekcija filma, upaljeno svjetlo bi nas načinilo sljepcima, za čitav minut takve vječnosti. Bržebolje bi se popravila večernja kombinacija primorske ''opuštencije'', javljali bi se jedni drugima s pitanjima: Alo?... A ti?...Ke nova? Što je u prevodu: Vidim da si stigao... Đe si? Šta ima kod tebe? Pa bi tako bez sačekanog odgovora, (jer je kliše važniji od svega postojećeg), produžavali ka izlazu na maračnu ulicu.

Interesantno, nismo se bojali mraka. Nismo imali pune torbe odbrambenih sprejeva, bodeža i koječega drugoga. Koračali smo odignuti od stvarnosti, nošeni nadrukanom fikcijom. Lampali, kao prava nesnosna bagra, do naše ljubljene i najbolje (jedne jedine) - gradske pekare. Mirisali smo kifle u malom mozgu, u pauzama stvarnosti od tog neiskvarenog vremena. Neugledna kapija pekare, bi nas svaki put otrijeznila, da odgledani zapadnjački glamur, ne stanuje u našoj ulici. Nismo bilo tužni, već svjesni svoje ljepote, svoje slobode i zadovoljštine, hodajući mrakom do kifli.

Selektivni ukus ljubitelja vrelog mirisnog tijesta pravio je jasno izdiferencirane klanove. Oni zafrkani kupili bi punu kesu kifli. Mi još mali, po dvije slatke s džemom, oni nezasiti bi naručili po dvije slane, dvije - tri slatke i hleb za doma. Špice na štiklama bi vazda željele samo onu praznu (niskokaloričnu), dok bi šmekeri koji bi im sve vrijeme dahtali za vratom, za svo to vrijeme odmljackali svoj burek s mesom.

PRIPREMA:

       Prvo umuti puter s žumancima. Za to vrijeme rastopi kvasac u toplom milijeku, pa dodaj malo šečera i soli. Kad kvasac uskisne dodaj ga umućenom puteru. Spoji sve ovo s brašnom, korom od limuna, i snijegom od 2 bjelanca. Tijesto izradi rukom do mjehurića. Nakon ovoga, ono mora odmoriti dok ne nadođe, barem pola sata. Tako podignuto tijesto razvaljaj i isjeci na četvrtaste komade i nafiluj džemom. Sklopi krajeve kifle u knjigu i namaži ih rastopljenim puterom na putu do zagrijane rerne, gdje će još jedanput nadolaziti, prije pečenja na umjerenoj vatri.

Mi koji smo obožavali kiflu s đžemom, nosioci smo njenog znaka, jer je vrh jezika svaki put fasovao. Znali smo da će nas opeći, ali...Samo onaj ko zna kako je nevjerovatan ukus takve kifle, poznavalac je pravog  guštanja.

Karača je odavno pretvorena u basket teren. Jedini trag, ondašnje generacije razložnih buntovnika je kafić za ''našu'' dušu. Naslonjen je na onaj trenutak prošlosti, koja govori da nije bila uzaludna. Jer se samo emotivci još uvijek sjećaju ljepote repertoara koji je izgradio naše karaketare i oplemenio dušu.

Ove današnje pekare mi stvarno idu na živce. Sve je sterilno i lažno. Vitrine, nafrakana prodavačica i bajat proizvod. Niđe onog našeg lika, što nabada po padežima, s kojeg lipti znoj (koji ti nesmeta) jer čekaš svoju svježu i vruću kiflu od prevrućeg đžema...

Kako da prepoznaš junake iz pomenute generacije? E to je najlakše. To su ti oni što se dižu usred koncerta, predstave, projekcije, manifestacije. E to je ono što nemogu iskorjeniti, što se neda prepakovati. Nemože im pod kožu: licemjerje, neukus, konformizam. Da'l je od džema ili tijesta...Na to pitanje oni bi ti apetitno odgovorili: Prošetaj!        

POTREBNO:

-200gr. putera
-5 kom. žumanaca
-2kom. bjelanaca
-20 gr. kvasca
-370 gr. brašna
-1 koru od limuna
-1/8 l. mlijeka
-so i šećer
-100 gr. džema

Manje poznate riječi:

-nadrukano-napumpano
-fasovati-nadrljati