Ljubo Filipović
POZIV NA DRUGU AB REVOLUCIJU

       Stigli smo kući u Budvu 28 februara uveče poslije nekog vremena, jer je ocu bio rođendan i iskoristili smo put da “sredimo neke papire”. Odmah poslije spavanja, u poneđeljak ujutro otišli smo u MUP sa naivno misleći- da ukoliko prikupiš sva potrebna dokumenta, ne možeš naići na prepreke u administraciji. Te prepreke i kritike birokratije su mi obično zvučale kao pretjerivanja. Tako da smo supruga i ja otišli da iskoristimo uslugu organa javne uprave da regulišemo njen boravak u Crnoj Gori. Dosledno sam proučio Zakon o stranim državljanima, na osnovu kojeg ona može da boravi u Crnoj Gori maksimum godinu dana (pravo na spajanje porodice). Taj boravak se obnavlja opet nakon isteka, sa identičnom procedurom, koju već sada prolazimo. Na šalteru MUP-a u Budvi pročitali smo listu dokumenata koja je potrebna da se podnese uz zahtjev za odobrenje privremenog boravka, i mi smo se “bačili” na “ispunjavanje kriterujuma”.

       Nakon završene misije, koja je trajala dva dana, dostavili smo dokumenta, i tada je nastao problem, jer lista na vratima nije bila izdašna. Kopije je trebalo ovjeriti (što nije bilo naznačeno na listi) I dodati par sitnih dokumenata, za koje je potrebno izdvojiti još sredstava Iz mog našeg skromnog porodičnog budžeta, mladog nezaposlenog para sa univerzitetskim diplomama. Finalna lista je poslije dorade izgledala ovako:

       1. Prijava privremenog boravka koju smo dobili na graničnom prelazu u budvanskoj marini
       2. Pasoš stranog drzavljanina na uvid + ovjerena kopija svih njegovih stranica(!?)
       3. Uvjerenje o dršavljanstvu (5 eura) koje mi je izdala žena koja ga je opet primila poslije dva minuta kad sam predao sva dokumenta( zasto mi trazite dokument koji je već kod vas!?)
       4. Izvod iz katastra koji potvrđuje da je moj otac vlasnik nepokretnosti (8,5 eura)
       5. Uvjerenje o kućnoj zajedninici (3 eura) kojim dva svjedoka potvrđuju ko sve živi u mojoj familiji. (Zamolio sam poznanika iz djetinjstva koji je radnik u obezbjeđenju opštine I njegovu majku, koja mu je donijela sendvič)
       6. Original izvoda iz matične knjige vjenčanih (3 eura)
       7. Dvije uplatnice jedna na 5 I druga na 16 eura koje se uplaćuju kao Republicka Administrativna Taksa (RAT)

       *sve ovjere kopija u opštini, gdje su mi tražile kopije kopija dokumenata(!), koštale su 9 eura

       Dakle trošak dvoje nezaposlenih mladih ljudi iznosio je 49 eura, dok je trošak države i društva: za kopije i dokumenta stradalo je minimum jedno drvo i trebalo je izdvojiti skladišni prostor od 20ak kubnih centimetara.

       Kada sam uspio da prikupim sva dokumenta gorenavedena, zadovoljni smo otišli da ih predamo. Na šalteru punom iznenađenja, žena (pasivno-agresivno ljubazna) je pregledala dokumentaciju i rekla mi da fali prevod kopije prve strane pasoša, koji možemo dobiti kod nekog sudskog tumača (samo još da sam dobio vizit kartu nekog određenog, pa da „malo fizički postupim ja prema njima“.  To je prevršilo svaku mjeru, i htjedoh da se ponosno pozovem na svoje poznavanje legislative, misleći da time mogu da riješim svoj problem. Evo transkripta tog malog dijaloga:

„Nemojte mi zamjerit, jer sam eto malo nervozan, ali na osnovu čega vi meni tražite prevod jednog međunarodnog dokumenta?“

„Kako na osnovu čega?“ zbunjeno će ona.

„Na osnovu kog zakonskog ili podzakonskog akta, uredbe?“ pojasnih.

„Pa na osnovu ovog ovdje.“ izgovori, dok je vadila kopiju Službenog lista Crne Gore.

„Taman da ga zajedno pregledamo, možda sam sinoć nešto propuštio.“ našalih se

„Evo piše... da je potrebna važeća putna isprava....“

„Evo izvolite.“ ljubazno joj ponudih suprugin pasoš, dok mi se kraj usana krivio nagore, pretvarajući moj izraz lica iz ozbiljnog u ono koje se ironično osmjehuje.

„Gospodine, u Podgorici bi vam tražili mnogo više nego što vam mi tražimo!“ prekide me ljutito.

Vidio sam da pravni ljekovi ne pomažu, pa nas dvoje izađosmo, otvorismo kišobran i pognutih glava odosmo do kola, gdje nas je čekao moj otac, koji je tanjih živaca nego ja.

On je otišao do MUP-a, i nakon 5 minuta se vratio, da me pozove da predam dokumenta bez sudskog tumača, jer izgleda da ima malo više iskustva u „administrativnim poslovima“.

Dokumenta su predata, i na budvanskoj kiši, čekamo odobrenje boravka, koje nam je obećano kroz neđelju dana.

http://www.youtube.com/watch?v=wSWbr9S36T4