Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 


Vladimir Osolnik 1
ŽENSKI LIKOVI U NJEGOŠEVOJ POEZIJI

 

Tekst preuzet iz časopisa za pedagošku teoriju i praksu "VASPITANJE I OBRAZOVANJE", br.3, Podgorica 2010. godine, str. 37-45.

 

ŽENSKI LIKOVI U NJEGOŠEVOJ POEZIJI


       Pjesnik Petar II Petrović Njegoš, »najveći pesnik našega jezika«, kako je o Njegošu daleke 1970. godine pisao cijenjeni južnoslovenski pisac Ivo Andrić, prema mojim saznanjima iz višegodišnjih proučavanja, spada među najznačijnije sinove južnoslovenskog podneblja.

       Kao što je poznato, umjetnička riječ prati ljudski život od kolijevke do groba, opisuje duboke, mračne provalije i visoke vrhove u ljudskim sudbinama, emocijama i mislima, i razapeta je između dva suprotna pola: između sreće i nesreće, nade i očaja, radosti i tuge, ljubavi i smrti, hrabrosti i straha, osvete i opraštanja, između prirode i Boga. To posebno važi za poeziju, koja je suptilan odsjaj talasanja ljudske duše. Jer pjesnik opisuje ona duboko lična i ístovremeno univerzalna ljudska osjećanja, koja obično tiho i tajno doživljava svako ljudsko srce, koja svi mi poznajemo, ali koja može tako razumljivo, iskreno, hrabro i lijepo da izrazi samo plemenita duša, i koja može da zapiše samo brižljiva ruka nadarenog umjetnika.

       Kao što su nam zapisali drevni Grci, stari Sloveni, Južni Sloveni, stanovnici njihovog poluostrva Haemos2, kasnije, od 1463. g. turskog Balkana - oba imena znače Krvavo gorje, - imali su blagu dušu i blagoglasan jezik, mnoge pjevače i mnoge pjesme. I kao što piše u starim istorijama književnosti, pjesnici svih naroda pjevali su najprije o svom rodu i svojoj domovini; o ljubavi, čežnji i sreći, ali i o patnji, ponosu, strahu, junaštvu, žrtvovanju za svoje ideale, za svoju krvnu, jezičku, vjersku zajednicu, o slavi i smrti, o okrutnosti i nasilju, o prelijepoj prirodi i o nedoumnom, dobrom Bogu na nebesima.

       Sve to nalazimo i u dragocjenim knjigama i poetskim ispovijestima nesrećnog duhovnika, vladike, vladara, mislioca i nadarenog pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, u njegovim pjesmama i pismima, u njegovom testamentu i bilježnici, i u njegovoj Crnogorskoj trilogiji, Luči mikrokozma, 1845, Gorskom Vijencu, 1846, i Lažnom caru Šćepanu Malom, 1851, i upravo zbog toga prihvatamo ga za našeg savremenika, kome se uvek iznova vraćamo, da bi u njegovoj sudbini, mislima i osjećanjima, riječima i pjesmama pronašli iskru, nadahnuće, usmjerenje na putu kroz život, primjer za sudbonosnu odluku, ili svoj umjetnički uzor.

       Naravno, literarni rad Njegošev svojim univerzalnim percepcijama slavne crnogorske prošlosti i dubina ljudske duše daleko premašuju mogućnosti razmatranja u danas predviđenom okviru, pa vas, znajući da vam je svima Njegoševa umjetnička riječ dobro poznata, molim za razumijevanje: moj skromni prilog se bavi interpretacijom samo jednog djela Njegoševe književne ostavštine; govoriti o Njegoševoj poeziji i o ženskim likovima u njoj ne može se bez njegove Crnogorske trilogije i bez analize Njegoševog najčešće pominjanog djela u njoj, a i uopšte, u cijelom njegovom književnom opusu, bez »Gorskog vijenca«: u nezaboravnim stihovima »Gorskog vijenca«, napisanim u oktobru daleke 1846. godine, i štampanom do 12. februara 1847. u bečkoj štampariji otaca Mehitarista, odnosno bez opisa različitih ženskih likova u njemu, kojih ima 8.3

       Uz te različite i danas već klasične Njegoševe ženske likove ja bih vas uz naslov ove moje teme, podsetio i na dve poduže Njegoševe pesme, »Tri dana u Trijestu«, gdje Njegoš opjevava lijepu Floru (čuvenu primadonu tršćanskog teatra, odnosno Cvetku Bretin iz Solkana na Soči u Sloveniji) i na Njegoševe najljepše, a možda i najlepše ljubavne stihove u crnogorskoj književnosti, na pjesmu "Paris i Helena", poznatu pod naslovima "Pesna ljubavi" (Milorad Medaković, 1882), "Jedna mjesečna noć" (Vuk Vrčević, 1896) i "Noć skuplja vijeka" (prvobitni, odnosno Njegošev vlastiti naslov), o kojoj su već bile izrečene mnoge zaslužene pohvale.

       Radivoje Petrović, "vladika Rade", Petar II Petrović Njegoš, vladika, vladar i pjesnik, jedan je od najslavnijih sinova južnoslovenskog podneblja: njegova misaona poetska djela spadaju u književnosti crnogorskog, srpskog i svih južnoslovenskih naroda. Zato su o njegovom životu i djelu, koji su opštepoznati, pisali mnogi umni ljudi u njegovoj i mojoj domovini: Milorad Medaković, Vuk Vrčević, Lazar Tomanović, Jevto M. Milović, Milosav Babović, Vojislav Nikčević, Radomir Ivanović, Radovan Lalić, Slobodan Tomović, da ovdje pomenem samo neke - uz izvinjenje svima, koji to zaslužuju - i Rajko Perušek, Mirko Rupel, Alojz Gradnik, Milan Rakočević, Janko Jurančič, Janez Rotar, Andrej Arko, Namita Subiotto i dr.4

       Osnovna misao, koja pomenute naučne tekstove povezuje u cjelinu, jeste kult slobode i svobodoljubja, koji dominira u visokim misaonim sferama, odnosno umjetničkim opusima pjesnika Njegoša i Franca Prešerna 5, istaknutih autora dviju nacionalnih književnosti, koji su spoznali, izrazili i ponovo afirmisali iskonsko tradicionalno i karakteristično južnoslovensko rodoljublje, domoljubje, svobodoljubje, nesebično žrtvovanje pojedinca za svoju zajednicu, koje se - kao u nijednoj drugoj nacionalnoj književnosti u svijetu - umjetnički snažno i sadržajno bogato, prepoznatljivo i trajno pojavljuje u našim južnoslovenskim književnostima u svim razdobljima: od usmenog doba; ranog vlastitog slovenskog pismenstva i raznovrsne književnosti srednjevjekovnog feudalnog razdoblja; u slovenskoj književnosti na istočnoj obali Ilirskoga mora, tokom mnogih vjekova; u decenijama specifičnog južnoslovenskog nacionalnog romantizma tokom XIX vijeka; i u apokaliptičnom XX vijeku, označenom krvavim balkanskim, svjetskim, i, nažalost, južnoslovenskim ratovima, kao pratilac vječitih borbi za opstanak i istovremenog neprekidnog duhovnog procesa izrastanja njihovog samostalnog identiteta od prvobitnih južnoslovenskih bratstava i plemena pod zajedničkim totemskim znakom vuka, feudalnih ljudstava, još kasnije organizovanih naroda i danas, odnosno od 1887.g., kada je ukinuta Vojna Krajina, "antimurale Christianitatis", "Serbische Millitaer Graenze", u vremenu nacija, u burnom procesu koji još nije završen.

1     Prof. dr Vladimir Osolnik, profesor Univerziteta u Ljubljani
2     Prema vjerovanju drevnih Grka, njihov bog Zeus - Div - imenovao je najveće evropsko polusotrvo, koje leži između Crnog, Bijelog (Mramomog) i Ilirskog (Dalmatinskog) mora, rijeka Dunava i Soče, za Haemos, što znači: Krvavo Gorje (Krvave Planine). Ime mu je dodijelio posle odsudne bitke, koju je ratujući u ime Dobra protiv Zla vodio upravo na Haemosu (posle sukoba na tlu rodnog Krita, Misira (Egipta), u delti Dunava), i sa Haemosa zle sile je protjerao i zakopao u podzemlje na jugu Apenina, gdje zatočene još uvijek divljaju (Etna, Vezuv).
3      Naravno, pomenutih ženskih likova u 'Gorskom vijencu' ima znatno više: ako cjelovitim opisima dodamo prizore u kojima se čuju ljudski glasovi, npr. u pjevanjima u Kolima, kojih ima šest, ili, uzimajući uslovno u obzir i česte Njegoševe didaskalije: 'mnozina', 'mnogi', 'svi', još novih osam, to bi bilo ukupno (8 + 6 + 6 = 20) dvadeset ženskih glasova; ako pak brojimo u stihovima pomenute žene, imena ili ženska bića, onda se taj broj znatnije uvećava; o njima govore: Serdar Vukota, stih 336, ... 'i dvije tri uhvati robinje'...; Mustaj Kadija, stih 898, ...'o hurije očih plavetnijeh'...; Skender-aga, stihovi 971, 972...'kosa mlada na groblje junačko/ siplje li se bulah ka Srpkinjah?'; Svat Turčin, stihovi 1840, 1841, ...'ne ostavte Kosu u kavure;/takvo voće nije za kavure'; Svat Crnogorac, stihovi 1846, 1847, ... 'vjera ta je Hajki omilila,/jedva čeka da ti se pokrsti'.;Vuk Mandušić, stihovi 2745, 2746, 'Na Ščepandan dodje mi odiva,/iz Štibrah ljetos dovedena,; govori 'Mnozina', stihovi 393 i 394: 'Srpkinja ga jošt radjala nije/ od Kosova, a ni prijed njega!'; i Kolo, stihovi od 691 do 694: '...prokle mati od nevolje sina/ te knjeginja Ivan-begovica;/ prokle Mara svog sina Stanišu!' njihov broj bi se približio broju 30 (tačnije: 28).
4     Među slovenačke njegošologe upisao sam se i ja: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti izkazala mi je veliku čast štampajući 1999 g. prevod moje doktorske disertacije pod naslovom 'Istorija književnosti o Petru II Petroviću Njegošu' kao 3 knjigu svoje ugledne zbirke 'Monografije i studije'.
5      U svom epskom panliterarnom spjevu 'Krst pri Savici' France Prešern 1826 pjeva o slobodi: ...'Manj temna noč je v črne zemlje krili kot so pod svetlim soncem sužni dnovi ...'; Dživo - Ivan - Gundulić 1628 g. u svojoj pastorali 'Dubravka' pjeva: O lijepa, o slatka slobodo ... Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!'; a Njegoš svoj junački ep 1835. g. ispisuje pod rječitim naslovom 'Svobodijada'.


       Iz herojskog doba, odnosno iz svestrano bogate, lijepe i cijenjene narodne usmene tradicije naših južnoslovenskih književnosti, iz feudalne duhovne i svetovne književnosti, i iz dostignuća svog burnog vremena, tog 'Proljeća naroda', Njegoš je ponovio lik žene i sestre kao plemenitog saborca u bojevima za opstanak, život, vjera predaka i slobodu, i u taj krug uveo sedam različitih ženskih likova:

       1. lik mlade žene, Crnogorke Ruže Kasanove (Gorski Vijenac, stihovi od 443 do 498) i njene iskrene ljubavi prema izabraniku, mladiću druge - turske - narodnosti i vjere, sa kojim se dogovorila da uteknu: otmicu je njihova okolina grubo osujetila i prilikom oružanog sukoba nehotice uzrokovala i njenu smrt ...

       Opis počinje stihom 443: glavar Tomaš Martinović govori
        ' ... no se nešto ružno dogodilo'...
        'Turci ženu ugrabiše ...
        puče puška, i čovjek pokliče:
        'Ko je vitez, ko je dobri junak!';

te sažete i upečatljive Njegoševe riječi ponavljaju čestu situaciju, poznatu iz narodne pjesme i istorije;

       'Mujo Alić, turski kavazbaša,
       odveo nam Ružu Kasanovu'...

       Odnose izmedu hrišćana i pripadnika drugih vera kroz minule nemilosrdne vjekove na poluostrvu Haemos (turski: Balkan) iskazuju stihovi

       'Ali ko bi mogao pomisliti
       Da će uzet Srpkinja Turčina?'
       Njegoš je pak u stihovima 477 i 479
       '... ne zna žena ko je kakve vjere;
       stotinu će promjenit vjerah
       da učini što joj srce žudi ...'

dao vječan opis ženskog srca, odnosno istinitu sliku karaktera ljepšeg pola.

       2. Drugi je primer sudbine ženskog bića u južnoslovenskoj patriarhalnoj zajednici još porazniji i grči: Vuk Mandušić, jedan od glavnih crnogorskih glavara, u stihovima 834 do 847 javno opisuje kako je bičem izliječio 'bolesť svoje snahe Andjelije:

       'Bješe mi se snaha pomamila,' ...
        'Te ja uzmi trostruku kandžiju,
        Uženi joj u meso košulju:
        ... Ozdravi snaha Andjelija.'

       3. Treći je put u 'Gorskom vijencu', u svom 'Istoričeskom sobitiju', Njegoš opisao žensku ljepotu kroz jednu izuzetno uspjelu i vedru epizodu: knezovi Janko i Rogan u mrkloj noći navode Vuka Mandušića da kroz san, znači pod plaštom dopuštenog nesvjesnog, otkrije svoju tajnu ljubav prema lijepoj snahi Bana Milonjića (stihovi 1263 do 1307):

       'Ljepša mu je od vile bijele!
        .. .Živo mi je srce ponijela!
        ...Svijet mi se oko glave vrti.
        ...Pade kosa do niže pojasa ...;
        .. .Oči gore živje od plamena,
        .. .divne li ga oči oplakaše,
        divna li ga usta ožališe ... '(stih 1307).

       Kroz snene riječi ćutljivog Vuka Mandušića, koje pred čitaoca iznose čitav pritajeni orkan iskrenih i suspregnutih ljubavnih osjećanja u srcu crnogorskog junaka, odnosno univerzalan, dinamičan opis snažnih, burnih zbivanja u mnogim zaljubljenim srcima, Njegoš je stvarno, u izabranoj opreznoj poetskoj formi, posvjedočio snagu ljubavi i čvrst moral Crnogoraca, gdje je želja pojedinca i njegovo lično osjećanje bilo podvrgnuto strogoj samodisciplini i vjekovnim zakonima, odnosno vrhovnim interesima šire zajednice.

       4.  Četvrtim primjerom Njegoš, pjesnik i vladar nepokorene stare Crne Gore, kroz okrutnu sudbinu ženskog lika, trajno motiviše glavare i Crnogorce da stupe u neravnopravnu, ali neizbježnu borbu protiv Turaka, odnosno da ustanu na nemilosrdnu istragu poturica, kroz prizor antičkog, iskonskog tuženja za mrtvim junakom, bratom, i kroz samoubistvo njegove ožalošćene sestre: u svoj panliterarni tekst, u kome pratimo epske, lirske i dramske djelove, Njegoš je uveo u evropske književnosti već zaboravljeni kult žrtve i krivice pojedinca bez njegove krivice iz antičkih tragedija, u kojima zaplet neminovno iziskuje ličnu žrtvu kao potvrdu najviših opšte prihvaćenih moralnih vrijednosti: rodoljublja i domoljublja. Navodim samo neke od ovih ličnih i potresnih stihova:

       'Moj svijete izgubljeni,
        sunce brate!
        Moje rane bez prebola,
        rano ljuta!
        Moje oči izvadjene,
        očni vide!'
        (stihovi 1917 do 1920) ili
        'Da se mogu razgovorit,
        srce moje!
        A sa mrtvom tvojom glavom,
        kam' da mi je!
        Da ti crne oči viđu,
        oči moje!
        Da poljubim mrtvu glavu,
        mjesto brata,
        Da očešljam dugi perčin,
        jaoh meni!
        I junačku čalmu svežem,
        sestra grdna!'
        (stihovi 1943 do 1948).

        Pomenuti stihovi o ljubavi sestre prema bratu umjetnički su dati, ali je dodatna vrijednost prizora sažeta u njegovoj etici, u moralnoj snazi osude nevjere i prevare, koja je dovela do Batrićeve prerane pogibije; uz njih, nezaboravni su stihovi koji opisuju vrline pokojnika i prazninu u srcima i životima nesrećnih članova njegove porodice odnosno bratstva pogubljenog Batrića.

        Uz ove konstatacije i visoke vrijednosne ocjene potrebno je naglasiti da stihovi zapisane crnogorske Njegoševe tužbalice6 predstavljaju jednu od neraskidivih spona južnoslovenskih književnosti sa kulturom i svestranim visokim dostignućima judejsko-helenističkog kruga, odnosno sa mediteranskom kolijevkom naše evropske civilizacije, kojoj svi evropski narodi dugujemo neizmjemo mnogo.

        5.  Sljedeći stihovi, koji opisuju sudbinu žene, govore, ponovo, o očigledno često doživljavanoj situaciji, kada se u iskrenoj ljubavi susretnu pripadnici dvaju naroda i vjera, ali sada pjesnik Njegoš srećno dovodi zaljubljenu tursku djevojku u crnogorsku sredinu. Serdar Janko nam kratko govori (stihovi 1337 do 1400), kako je u hrišćanskoj crkvi vjenčao Crnogorca Bogdana i tursku djevojku:

        'Ja sam noćas bio u svatove
        I sa bulom ženio Bogdana:
        U crkvu je našu pokrstismo,
        Pokrstismo pa ih privjenčasmo.'

        6.  Šesti opis je cjelovit opis ženske ljepote, koja je zemaljska i čulna, kako to češče i neposrednije pjevaju pjesme »Muhamedovaca«, odnosno »Srba turskoga zakona«, prema riječima Vuka Stefanovića Karadžića, najvećeg poznavaoca crnogorskih i srpskih usmenih umotvorina, Njegoševog čestog sagovornika i saradnika iz prve polovine XIX vijeka. Mustaj-kadija (stihovi 1861 do 1873) svatovima zanosno pjeva o lijepoj Fatimi:

        'Fatima je strukom divota,
        Oči su joj dvije zvijezde,
        Lice joj je jutro rumeno,
        Pod vijencem gori danica,
        Usta su joj parom srezana,
        Usne su joj ružom uždene
        med kojima katkad sijeva
        Snježna grivna sitna bisera,
        Grlo joj je čista fildiša,
        Bijele ruke - krila labuda;
        Nad svjećem pliva zornjača,
        A voze je vesla srebrna'.
        Ovaj je Njegošev opis, kroz stihove o turskoj zanosnoj ljepotici, ravan poznatim klasičnim opisima ženske ljepote u južnoslovenskim, srpskim i crnogorskim narodnim pesmama, koje se po cjelovitim opisima muške i ženske ljepote u takozvanim katalozima (prikazima cijele ljudske pojave, stasa i lika) često upoređuju sa čuvenim Homerovim stihovima iz 'Ilijade', gdje slijepi grčki guslar opjevava neobičnu ljepotu Grkinje Helene, ideal večne ženske lepote, zbog koje će izbiti strašni desetogodišnji rat, i zbog koje će se proliti mnogo krvi i suza.

        7.  Sljedeći primjer uloge žene u crnogorskom društvu ponovo služi Njegošu za razvijanje planirane radnje, unošenje dinamike u epsku naraciju i oslikavanje ugroženosti, nemoći i bezizlazne situacije, u kojoj se vladika Danilo i njegovi Crnogorci stalno nalaze. Stihovi 2133 do 2217, i didaskalije posle njih (u dva reda) prikazuju praznoverje neukih crnogorskih seljana, koji su podvrgnuti podmuklim manipulacijama turskog paše kroz rabotu 'babe vještice'. Prizor počinje riječima 'Jednog Cuce' koji govori:
        'Donio je djavo među nama
        Evo ima dvije tri nedelje,
        Pa je sada, što nije nikada
        Udarila kaživat vještice.
        (stihovi 2106 do 2110).
        Vezir bješe čuo što se radi,
        da dogovor među se imate
        Na domaće udariti Turke;
        Pa me posla, da vas ja pomutim,
        Da se o zlu svome zabavite,
        Nauči me sve kako ću radit,
        I reče mi (duša mu prokleta!):
        Na tebe se niko stavit neće,
        Er ti često ideš među njima'.
        ...
        'Ne smuti li, babo, Crnogorce,
        Kunem ti se turskom vjerom tvrdom:
        Imaš doma deset unučadi
        I tri sina, sva tri oženjena -
        Sve ću ti ih zatvorit u kuću
        Pa u živi oganj izgoreti!'

        Njegoš uz ovaj strašni opis zlobnog turskog lukavstva koristi priliku da prikaže superiornost i razumne postupke vladike Danila, koji svojom pronicljivošću otkriva gnusnu pozadinu delovanje 'vještice' i zatim neprikosnovenim autoritetom vladike spasava njen život od odmazde razjarenih prevarenih Crnogoraca.

        8.  Posljednji, osmi opis ženskog lika u Gorskom vijencu pjesniku Njegošu služi za objašnjenje crnogorske (a i njegove teške lične) situacije, odnosno za iznošenje istorijske istine o trajnoj ugroženosti života, imanja i časti hrišćanskih Crnogoraca (i drugih pripadnika južnoslovenskih ljudstava) u besporetku turskoga carstva.

        'Sam se Radun u kulu nagnao
        I s njim žena njegova Ljubica;
        Žena mlada, ama soko sivi,
        Puni puške svome gospodaru'.

        I ovaj slikoviti prizor napada Turaka na 'Radunovu kulu', neravnopravna borba oko nje i junaštvo usamljenog Crnogorca i njegove vjerne ljube u opkoljenoj kući, mogli bi se naći u desetercima neke od brojnih južnoslovenskih, prije svega srpskih i crnogorskih antologija junačkih pjesama. Stihovi 2758 do 2764 opisuju hrabru i vjernu Radunovu ženu, Ljubicu, koja s njime dijeli nemilosrdnu sudbinu: u neravnopravnoj borbi, u opkoljenoj zapaljenoj kuli, puneći pušku svom 'sokolu', potvrđuje odanost i vjernost crnogorskih žena, i njihovu aktivnu ulogu u životu zajednice.

        Naravno, u Njegoševom životu i u njegovoj poeziji bilo je i drugih žena, odnosno ženskih likova, koje su ostavile trag u njegovom stvaralaštvu, npr. već pomenuti ženski glasovi u nadahnutim pjevanjima Kola u »Gorskom vijencu«, ili lik lijepe glumice Flore - Cvetke Bretin u njegovoj ranoj pjesmi »Tri dana u Trijestu«, koju je štampao u Beču 1844. g. Ipak, uz naslov ove teme, svi smo se, vjerujem, najpre sjetili već citiranih stihova iz »Gorskog vijenca«, i smrti sestre Batrićeve, i Ruže Kasanove, i stihova o groznoj raboti »vještice« iz Bara, mada ti različiti i uvjerljivi ženski likovi ostaju u sjenci dvaju pomenutih Njegoševih poetski dubljih literarnih ostvarenja, opisa lijepe Flore7, koju je mladi Njegoš upoznao u pozorištu u Trijestu, i oduševljeno napisao: »Lijepa Flora svakog bi zanijela ...«, i naravno, prelijepe doživljene ljubavne ispovijesti u pjesmi 'Noć skuplja vijeka', odnosno njene originalne, prve verzije, koja je prema usmenom predanju posthumno pronađena u torbi na Njegoševom sedlu, a prema pisanim podacima sačuvana u prepisu ruskog carskog oficira Jegora Kovalevskog u njegovoj zaostavštini u Publičnoj biblioteci u Petrogradu 1913. godine (prema rečima Pavla Popoviča) i kasnije potvrđena u originalnom zapisu Njegoševom rukom u njegovoj 'Bilježnici', vraćenoj u Crnu Goru 1955. godine (M. Vuksan).8

        Da podsjetim na njen sadržaj navešću iz nje samo kratko nekoliko Njegoševih prelijepih pjesničkih formulacija, mada je cijela struktura te pesme veličanstvena:

        'Plava luna' ...
        'čuvstva tajna neka budi'...
        ... 'hod Dijanin veličavi dušu mi je napojio' ...
        'Plamena se spoji duša' ...
        'I cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju'...
        'Malena joj usta slatka' ...
        'Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi'...
        'Znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave' ...
        'Cjeliv jedan noći c'jele!'

        Te stihove - vjerujem da ćete se sa mnom složiti - možemo mirno usporediti sa najljepšim ljubavnim pjesmama u čitavoj svjetskoj književnosti, sa čuvenim starim hebrejskim i grčkim stihovima, sa biblijskom 'Pjesmom nad pjesmama', sa pjesmom 'Jur ni jedna na svit vila' hvarskog plemića Hanibala Lucića iz 1507. g., sa brižljivo gradjenom formom Prešernovog 'Sonetnega venca' iz 1847 g., i sa ispovjednom sadržinom čuvene »Santa Maria della Salute« velikog pesnika Laze Kostića iz 1908. godine 9, koje predstavljaju ponos južnoslovenskih književnosti, a i nedostižne bisere svekolike svjetske književnosti.

       Zbog toga, tačnije: i zbog toga, ja se velikom pjesniku Njegošu ponovo od srca zahvaljujem za njegove iskrene, ispovjedne, ponosne, hrabre, ali i blage i svijetle, izuzetne pesničke i duboko ljudske ženske likove, pjesme, i doživljaje, koje su njegovi nezaboravni stihovi podarili svima nama.

6    O tužbalicama vidjeti i članak Danila Radojevića, Osnovne etičke vrijednosti u crnogorskim tužbalicama, u knjizi Opet crnogorske teme, Podgorica 2009; ili knjigu Branka Banjevića, Polje jadikovo: Antologija crnogorskih tužbalica, Titograd 1971, idr.
7   Stihovi od 68 do 74: 'Skupa smo se mi svi veselili/ gledajući gracioznu Floru,/ sjajnu zvjezdu trestanskog teatra,/ koja odmah zefirnim poletom/ i pogledom svojim očaranim/ pakao u raj može pretvortiti,/ ka Danica iza mračne noći/ što zasmije svode Uranove.'
    O tome vidjeti: Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, Beograd/Cetinje, Knjiga prva, stranice od 360 do 363. (Ja sam se koristio XIII izdanjem iz 1984 godine.)
9     Laza Kostić, Pjesme, 1909.