Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


Preuzeto iz "Almanaha", časopisa za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/Muslimana.


Husein BAŠIĆ
UMJETNIČKI DOMETI USMENE EPIKE
BOŠNJAKA IZ CRNE GORE I SRBIJE*



I

       Vrijeme i trajanje epskih pjesama u usmenoj narodnoj predaji Bošnjaka Srbije i Crne gore se uglavnom poklapa sa periodom tursko-osmanske vladavine balkanskim zemljama i narodima. Zato one cjelokupnim
svojim bićem potvrđuju da su ne samo duhovni izraz toga vremena, već se širinom zahvata epskih događanja i izborom epskih junaka, uklapaju u širi kontekst bošnjačke epike na južnoslovenskim prostorima. Zato se za pojedine varijante zabilježenih bošnjačkih epskih pjesama ne može posigurno tvrditi da su prvobitno nastale u Bosni ili Hercegovini, ne samo što je za osmanskog vladanja mnogo šire područje bilo isti duhovni i administrativni prostor, već i što bi se time anulirao stvaralački doprinos u svijetu čuvenih narodnih pjesnika-pjevača rodom iz Sandžaka, kakvi su: Ćor-Huso Husović, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Murat Kurtagić, Kasum Rebronja, Sulejman Fortić, Alija Fjuljanin, Ašir Ćorović i drugi, čijim su se umijećem stvaranja epskih pjesama od poznatih sižea američki naučnici Milman Parry i Albert Bates Lord poslužili da obrazlože genezu antičkih epova - Ilijade i Odiseje.
Ono što su kod srećnijih naroda (pa i kod južnoslovenskih) radili dugi niz godina akademije nauka i naučne institucije, timovi naučnika i istraživača, obično zaobilazeći bošnjačku kulturnu baštinu, kao manje vrijednu ili
pak tuđu, a kad se ona po svojim vrijednostima nije mogla i dala zaobići, onda su je prisvajali i zvali imenom svoga naroda (srpska ili hrvatska), osporavajući Bošnjacima pravo ne samo na vlastito ime, već i na sopstvenu kulturu. Sudbina je htjela da ovaj narod, prevashodno zas e i epike - kako-tako dođe u posjed svog kulturnog nasljeđa, za koje se oni nisu dvoumili kome pripada.

* Ovaj tekst je, uz izvjesna skraćenja, predgovor iz knjige Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica, 2002.

Tako će književnik Ćamil Sijarić, u nadahnutom osvrtu na junački epos Avda Međedovića Ženidba Smailagić Mehe, reći: "Nismo znali za njega sve dok nam drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera!"1
Budući da su srpske i crnogorske epske pjesme, odavno zapisane i objavljene, pa i one koje sadrže motive i opjevaju događaje i ličnosti s područja u kojima živi ili je živio pretežno muslimanski narod, ukoričene u
brojnim zbirkama i knjigama epske poezije (navodimo samo najvažnije: Epske narodne pjesme Vuka Karadžića - sedam knjiga izdanja Državne štamparije u Beogradu, 1932-1936, Njegoševo Ogledalo srpsko, kao i nekoliko antologijskih zbornika narodne epike: V. Latkovića, J. Čađenovića, S. Matića, M. Stanića, V. Džakovića i R. Zogovića - muslimanske epske pjesme (ne samo iz Sandžaka, već iz Crne Gore i Srbije - i šire), izuzev Parijeve zbirke (u kojoj nema pjesama o događajima i ličnostima rodom iz Sandžaka) nisu cjelovitije objavljivane. One pjesme koje nisu fonografisali, snimili i zapisali vrli poznavaoci i poštovaoci ove vrste umjetnosti: Matija Murko, Alois Schmaus, Milman Parry, Albert Bates Lord i drugi (u posljednje vrijeme Zlatan Čolaković, Zaim Azemović i Ljubiša Rajković) - bespovratno su izgubljene i nestale, kao što su zaboravljene mnoge pjesme koje je pjevao naš Homer, Ćor-Huso Husović, savremenik Vuka Stefanovića
Karadžića, koji nije imao sreću da ga sretne, budući da je živio u krajevima koji su još bili pod tursko-osmanskom vlašću.
I pored nepogodnosti koje su pratile bošnjačku usmenu književnost, kao uostalom i cjelokupnu bošnjačku kulturu u posljednja dva vijeka, ona se našla u procijepu između nijekanja njenog postojanja do potpunog svojatanja od strane srpskih i hrvatskih baštinika nacionalnih kultura. To je vrijeme slabljenja i uzmaka tursko-osmanske civlizacije s južnoslovenskih prostora, te se parcelizacija bošnjačke duhovnosti javlja kao njena sudbina, a sve tješnje mjesto u zapećku kultura ovih naroda - kao njena izvjesnost.
No, ipak, može se bez pretjerivanja reći da na početku i na kraju južnoslovenskog usmenog tvoraštva, kao dvije kule svjetilje, koje pokazuju svijetu ljepotu, značaj i cijenu cjelokupne južnoslovenske usmene predaje,
stoji na početku Fortisova Hasanaginica (Alberto Fortis: "Žalosne pjesanice plemenite Asan-Aginice", Put u Dalmaciju, Venecija, 1774.), koja će u kulturnoj Evropi izazvati pozornost i divljenje, što će joj, malo po
malo, otvarati vrata prema dotad nepoznatim kulturama balkanskih naroda.
Prvi prevodilac jednog odlomka iz Fortisovog putopisa na njemački jezik objavio je pisac Klemens Vertes. S tim prevodom se upoznao mladi Gete, bezmalo pola vijeka prije no što će se susresti s Vukom Karadžićem, koji je već pripadao elitnom krugu oko Jakoba Grima.

1 Ćamil Sijarić: Avdo Međedović pjevač epskih pjesama, Sopoćanska viđenja, br. 8, Novi Pazar, 1989, str. 96-99.

O tome Hatidža Dizdarević Krnjević kaže: "Bio je to događaj koji je bitno odredio sudbinu ove pesme. Malo remek-delo na narodnom jeziku odigralo je presudnu ulogu da se učeni svet okrene prema malo poznatom ogranku slovenske kulture. Posle Geteovog blagoslova ništa nije stajalo na put da balada o Hasanaginici
postane svojina prosvećenog sveta, da se oko nje okupe prvi pesnici epohe romantizma (kao i njihove preteče), njeni prevodioci i analitičari, slavisti i folkloristi. Tužni stihovi su spomenik iz vremena kada se slava
sticala pesmom."2
Na drugoj strani, na samom kraju obimnog i raskošnog južnoslovenskog pjesništva, čija je stvaralačka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila već završena, stoji monumentalni i s nadahnućem
pravih i velikih pjesnika sročeni junački epos "Ženidba Smailagić Meha", za koji, u predgovoru knjige "Pevač priča", Albert Bates Lord kaže: "Među pevačima modernih vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pesmu, najbliži velikom majstoru jeste Avdo Međedović iz Bijelog Polja u Jugoslaviji."3


II

Vrijeme nastanka, događaji koji opjevaju i usmeni život ovih pjesama uglavnom se poklapaju s periodom turske-osmanske vladavine, pa se otuda epski junaci - Bošnjaci nazivaju turcima; područja na kojima žive turskom zemljom, tako da se oni u odnosu na nemuslimane (hrišćane) identifikuju kao turci, dočim se u odnosu na Turke (Osmanlije) javljaju kao Bošnjaci.
Bez obzira na vrijeme nekih događaja i ličnosti koje opjeva bošnjačka epska pjesma, nastala pretežno u Sandžaku, ali i na drugim područjima Crne Gore i Srbije, gdje živi ili je živio bošnjačko-muslimanski narod, da
se zapaziti da je ta epika dostigla zenit u XIX stoljeću, ne samo svojom kompozicijskom razuđenošću, bogatstvom opisa i sugestivnošću poetskih slika, koje čine takozvane krajiške pjesme, već svim onim odlikama koje su u vremenskom kristalisanju stvorile takvu kompoziciju da u njen ustaljeni kliše nije bilo teško utkati svaki iole važniji događaj koji je zasluživao pomen i pjesmu. Na kraju, XIX stoljeće je vrijeme procvata romantizma, ali i uzleta i dosega stvaralaštva narodnih pjevača u epici južnoslovenskih naroda (srpskoj, hrvatskoj, crnogorskoj i bošnjačkoj), pa je pojava Vuka Stefanovića Karadžića i zanimanje nekoliko velikih umova tadašnje Evrope za ovo stvaralaštvo (Mickijevič, Grim, Goethe, Ranke i drugi) odraz
umjetničke vrijednosti i neminovnosti kojom je ova poezija morala zauzeti značajno mjesto u riznici kulturne baštine svijeta.

2 Hatidža Dizdarević Krnjević, Utva zlatokrila, "Filip Višnjić", Beograd, 1997.
3 Albert Bates Lord, Pevač priča, "Idea", 1990. god.

Ovu tezu o mjestu i vremenu nastanka bošnjačko-muslimanske epike ističe i dr Đenana Buturović, u knjizi: Bosanskomuslimanska usmena epika: "Međutim, ukupne osobenosti ove epike, kao i povijesni i ostali podaci
koji svjedoče o njenom historijskom razvoju, neosporno nam ukazuju da je ona nastajala na znatno širem prostoru nego što ga čini današnja Bosna i Hercegovina. Ona je stvarana u dugom periodu prošlosti i savremenosti i na drugim područjima u kojima su živjeli ili još uvijek žive Muslimani, u Novopazarskom sandžaku, u znatnim dijelovima Crne Gore, Metohije i Kosova. Od tridesetih godina XVI vijeka Muslimani Bosanci nosili su sa sobom svoju tradiciju u okolne zemlje. O širini regionalnih granica muslimanske
epike svjedoči ona sama sa svoja dva više nego antipodna kruga: tzv. ličko-krajiškim i crnogorsko-hercegovačkim".4
Otuda nije neobično što se na području od Nikšića i Podgorice, Crnogorskog primorja, Plava i Gusinja, Kolašina i Novopazarskog sandžaka sretaju i pjesme "ličko-krajiškog" tipa, ili kako ih bošnjački narod zove
krajišnice. Međutim, valja istaći da te krajišnice, iako opjevavaju iste ili slične događaje i epske junake, najčešće imaju posve različite sadržaje jer su, ili autohtonog nastanka, ili su dugim životom u narodu, izvođene od brojnih obdarenih pojedinaca, pjesnika-pjevača i guslara, toliko izmijenjene da predstavljaju posve nove pjesme. Poređenja koja je prvi sistematskije izvršio dr Ljubiša Rajković, između pjesama koje je sãm sakupio u Sandžaku i Narodnih pjesama muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, koje je sabrao Kosta Hörmann knjiga prva i druga, Sarajevo, 1888. - to nedvosmisleno potvrđuju.5
Za razliku od tipa krajišnice, bošnjačko muslimanska epika u Crnoj Gori, ali i u Sandžaku, u brojnim primjerima poznaje tip crnogorsko-hercegovačkih pjesama. Štaviše, ovaj tip je mnogo češći u mjestima bližim
crnogorsko-hercegovačkoj granici (Nikšić, Spuž, Podgorica, Herceg Novi, Kolašin, dok u Novopazarskom sandžaku preovladavaju pjesme tipa takozvane sandžačke krajišnice. Pojam sandžačka krajišnica uzimamo uslovno, a ona se, kako se može zapaziti i iz ovog izbora, ogleda prevashodno u obimu same pjesme, jer su znatno duže od onih zastupljenih kod Koste Hörmanna.

4 Đenana Buturović: Bosanskomuslimanska usmena epika, Institut za književnost - Sarajevo, 1992. god.
5 Ljubiša Rajković: Odlike nekih muslimanskih narodnih epskih pesama Rožaja i okoline, Zbornik radova XXXV Kongresa folklorista Jugoslavije, Rožaje, 1988, str 55-61.

Dva su najznačajnija izvora koji govore o bogatoj tradiciji i prilično dugom kontinuitetu bošnjačko-muslimanske epike u Crnoj Gori, mada je masovnim iseljavanjima muslimanskog življa, naročito poslije 1878. godine iz pomenutih mjesta i izmjenom stanovništva, nastala izvjesna praznina, a događaji koji su kasnije slijedili uslovili su da ta praznina bude intenzivna, ako ne i trajna. Ti izvori su: Junačke hercegovačke pjesme (koje samo Srbi turskog zakona pjevaju) Vuka Vrčevića, iz šezdesetih godina XIX vijeka - rukopisna zaostavština Andrije Luburića, jednog od najboljih poznavalaca i sakupljača bošnjačko-muslimanske epike u Crnoj Gori.6
U ovom smislu ilustrativan je Kolašin, ali ne manje i Nikšić, čije se stanovništvo raselilo širom Bosne i Sandžaka, ali i Albanije i Turske, sve do Sirije i Arabije. O epskoj tradiciji Podgorice, Kolašina i Nikšića svjedoči
jedna izuzetna, mada na žalost nezavršena epska pjesma, u narodu poznata kao Krnovka7, koju je pjevao narodni pjesnik-pjevač Mujo Džubur iz Gackog. Neke epske pjesme iz ovih krajeva zabilježene su tek
u prvim desetljećima XX vijeka, uglavnom od izbjeglica u Novopazarskom kraju.8
Đenana Buturović konstatuje da je "najmanje istražen udio muslimanskih iseljenika iz Srbije u epskoj tradiciji Bosne. Muslimani iz Srbije počinju da dolaze u Bosnu još početkom XVIII vijeka, a svi muslimani definitivno
napuštaju Srbiju u periodu između 1788. do 1862. godine."9 Valja naglasiti doticaje i uticaje, ako ne i prožimanje, bošnjačke epike i muslimanske albanske epike, naročito u graničnim krajevima prema Albaniji
(Plav, Gusinje, Rožaje, Novi Pazar), ali i na Kosovu i Metohiji, ne samo u istim motivima i istim epskim junacima iz šire bošnjačko-muslimanske tradicije, već i u opjevanju konkretnih događaja (Bojevi u Polimlju,
oko Plava i Gusinja), s kraja XIX vijeka.
Primjer koji navodimo svjedoči da su mnogi epski događaji opjevani dvojezično na bošnjačkom i albanskom jeziku, da su čak isti narodni pjesnici pjevači, koji su znali oba jezika, a obično su to oni kojima je maternji
jezik bio albanski, a bošnjački su naučili živjeći u muslimanskoj sredini - u toku pjevanja prevodili pjesme s bošnjačkog jezika na albanski i obrnuto. Takve primjere registruju u Novom Pazaru (sa guslarom Salihom Ugljaninom) Milman Parry i Alois Schmaus.
6 Vuk Vrčević: Knjiga prva. Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti. Etnografska zbirka, br. 355 i Zaostavština Andrije Luburića, Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti, Etnografska zbirka, br. 355; Zbirka Andrije Luburića, Arhiv Srbije: AL-4, AL-6, AL-7, AL-8, AL-9, AL-10.
7 Stevan Delić: Krnovka, Bosanska vila, Sarajevo, 1902. godine.
8 Schmaus: Iz muslimanske tradicije u Sandžaku, Prilozi proučavanju narodne poezije, knj. VI, sv. 1-2, 1938.; Milman Parry, Albert Bates Lord: Srpskohrvatske junačke pjesme (Novi Pazar) SANU i Harvard University Press (SAD), Beograd i Kembridž, 1953.
9 Dr Đenana Buturović: Citirano djelo.


III


Karakteristika je i sandžačkih epskih pjesama, posebno krajišnica, ali nije rijedak slučaj ni kod drugog tipa, crnogorsko-hercegovačkih pjesama, da na početku sretamo kraći ili duži pretpjev. Može se reći da ne postoji
ustaljeni pretpjev za neku pjesmu, već se pjevač-pjesnik odlučuje za njega u trenutku izvođenja pjesme, tako je pretpjev svečano intoniran, eksklamativan i najčešće konvencionalan.
I sandžačke krajišnice obiluju ponavljanjem opštih mjesta, opisima junaka i njihovih konja (odjeće, oružja i opreme), opisima predjela i mejdana, tako da su u umjetničkom smislu to najdovršeniji segmenti pjesme,
dok samo odabrani pjevači unose u njih nove riječi i slike, nova poređenja i stilsko-jezičke obrte, i to najčešće u trenutku izvođenja i nadahnuća, ponesenošću epskom snagom koja ispunjava pjevača pred mnoštvom slušalaca koji gutaju svaku njegovu riječ. Od takvog soja pjevača i kazivača narodnih pjesama bili su nesumnjivo najpoznatiji epski pjevači bošnjačkih narodnih pjesama iz Sandžaka: Ćor-Huso Husović, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Murat Kurtagić, Kasum Rebronja, Smajo Fetić i drugi.
U sandžačkim krajišnicama javljaju se isti epski junaci iz šire bošnjačke usmene epike: Đerđelez Alija, Mujo i Halil (Hrnjice), Budalina Tale, Đulić Ibrahim, Tanković Osman, Bojičić Alija, Lički Mustaj-beg, Ljubovići, Goljo Serhatlija i drugi, kao i njihovi suparnici na drugoj strani: od Zadra Todor, Smiljanić Ilija, Janković Stojan, Gavran Kapetan i drugi.
Za razliku od drugog tipa pjesama krajišnica je u izvjesnoj mjeri očuvala motive i sižee priča i pjesama iz davnina, srednjeg vijeka i prije, do mitskih vremena, koja se ogledaju u čestim predskazanjima i natprirodnim
dešavanjima, vilama i vampirima, koji pomažu ili odmažu epskim junacima, ali u mnogo manjem obimu nego u pagansko-pravoslavnoj epskoj tradiciji. Tip pjesama o poznijim događajima i ličnostima oslobođen je mitskog dekora, dok se eventualno javlja u pretpjevima i opštim mjestima.
I u sandžačkim krajišnicama, kao uostalom u bosansko-hercegovačkim, narodni pjevač polaže mnogo na takozvanom kićenju pjesme; često je sklon da se povede za zvukovnim efektima pjesme, narušavajući njen
prirodni slijed, pa čak i logiku. Budući da je pjevanje krajišnica obično trajalo po pet-šest sati, pa i više, dobri pjevači su najčešće bili u prilici da improvizuju ne samo pojedine slike i epizode, već i cijelu pjesmu, pa se
otuda izvornost ovih pjesama, budući da većina njih nije redigovana, može dojmiti kao hrapavost i neujednačenost, čega ima manje u objavljenim pjesmama, koje su, bez sumnje, pretrpjele izvjesnu redakturu. Priređivač se uglavnom odlučivao za njihovu prvobitnu jezičku i stilsku autohtonost, maksimalno poštujući izvornik sakupljača koji ih je zabilježio i jezičke specifičnosti kojim se odlikuju, iako nije bez osnova stanovište Radovana Zogovića da neke rogobatne arhaičnosti i nepravilnosti treba otkloniti, posebno u antologijskom izboru.
Dok se u epskim pjesmama Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine bojevi vode na Krajini (na granici prema Ćesarevini i Unđurovini (Austriji i Ugarskoj), u Primorju, oko Zadra i Kotara, sandžačka junačka pjesma opjeva bojeve i mejdane poznatih muslimanskih junaka s Brđanima (Crnogorcima), s klimentskim junacima, na graničnom dijelu prema Albaniji, i srpskim junacima, prema Srbiji. I bošnjačka, kao i klasična epska pjesma, ne nipodaštava protivnika, a one najbolje stavljaju u isti junački kodeks zavađene protivnike, i tek u nijansama i u epilogu ratna sreća odlučuje pobjednika.
Često se viteška smrt pojedinih epskih junaka može mnogo snažnije umjetnički dojmiti od uobičajene pobjede na mejdanu. Jedna bošnjačka pjesma iz Nikšića to posebno apostrofira: Fajde nije hulit kaurina / I ničije tajiti junaštvo! Pavle Apolonovič Rovinski objavljuje umjetnički mnogo bolju bošnjačku pjesmu Bojevi u Polimlju, a ne nekoliko vasojevićkih pjesama o ovom događaju (Boj na Novšiću, 1879. godine, gdje su Crnogorci doživjeli poraz). Ova pjesma je objavljena 1902. god. u Književnom listu, uz krilo samog knjaza Nikole (jednog od junaka ovog spjeva, čiju je milost i potporu P. A. Rovinski uživao).
Upečatljiv primjer za prethodne tvrdnje je i pjesma Junaštvo i smrt Lopušine Vuka (zabilježeno prvo kod Vuka, ali i u pet crnogorskih i pet muslimanskih verzija). Budući da je poslije oslobodilačkih ratova Crne
Gore protiv Turske, krajem prošlog vijeka, muslimanski živalj raseljen iz nekoliko gradova (Spuž, Podgorica, Nikšić i Kolašin) čak do Azije, uspomenu na događaje i ličnosti iz muslimanske tradicije tih mjesta, dosljedno i
etično je sačuvalo nekoliko umjetnički vrlo uspjelih crnogorskih epskih pjesama tih vremena.
"Za epiku Sandžaka će se, vjerujem, ipak, nakon iscrpnih analiza ove epike - kaže dr Đenana Buturović - i studija posebno posvećenih njoj, kazati - da proširuje i zatvara tematski krug muslimanske epske cjeline.
Schmaus je još tridesetih godina našega vijeka ukazao na mogućnost da bi"Sandžak mogao da u mnogome upotpuni naše znanje o muslimanskoj narodnoj poeziji i tradiciji".10

10 Dr Đenana Buturović: Citirano djelo


IV

U prvi tip pjesama, tzv. krajišnica, spadaju četiri pjesme koje je davne 1936. godine zabilježio kasnije poznati književnik Ćamil Sijarić, rodom iz okoline Bijelog Polja. Na omotu rukopisa stoji: Četiri narodne muslimanske
pesme iz Sandžaka (prikupio Ćamil Sijarić). To su pjesme: Đulić Ibrahim izbavlja brata Ahmeta (Ženidba Đulić Ahmeta), (998 stihova), Ženidba Čengić Ali-bega (766 stihova), Umer izbavlja Muja i Halila (1350) stihova
i Halil izbavlja sestru Ajku (555 stihova).
Uz ove četiri pjesme Sijarić je dao kratku bilješku gdje je i od koga zapisao pjesme, a na kraju rukopisa, pod naslovom Provincijalizmi daje objašnjenje riječi orijentalnog porijekla i manje poznatih lokalizama i
arhaizama. Tekst Bilješke glasi:"Ove četiri narodne pesme sam zabiležio u selima: Negobratini, Godijevu
i Šipovicama, opština koritska, srez bjelopoljski.
Prvu pesmu "Đulić Ibrahim izbavlja brata Ahmeta", pribeležio sam od Smaja Fetića, čuvenog guslara. Smajo zna dobar broj muslimanskih narodnih pesama i peva ih, što mu svi priznaju, vrlo ispravno. On peva i neke
pesme najnovijeg postanka, koje su ponikle u ovom kraju i čiji se motivi vežu za okolna mesta (Giljevu pl., Suvi do, Vršku klisuru, Buđevo i druga), a lica u njima su iz najskorije prošlosti (Međugorac Smajo, Stijović
Ilija i drugi). U Smajovoj kući guslaju svi muškarci, ali ni jedan nije profesionalni guslar.
"Ženidbu Čengić Ali-bega" čuo sam od Zita Mehovića, on ne zna od koga je naučio. Zna više pesama o Muju i Halilu, Begu Ličaninu, Orašanin Talu, Đerzelezu i drugim.
"Umer izbavlja Muja i Halila", diktirao mi je Ejub-beg sa Šipovica. Ejub-beg je iz čuvenog plemena Ćorovića, sandžačkih begova. Poznat je kao vrlo dobar stariji guslar. Zna dobar broj pesama koje su se doselile iz Bosne i Hercegovine, a naučio ih je od svoga pokojnog oca koji je za svoje vreme bio vrlo glasoviti guslar.
"Halil izbavlja Ajku", zabeležio sam od Ćazima Sijarića iz Godijeva. On je čuo od Avda Međedovića. Druge pesme Ćazim je naučio od Kasuma Rebronje, Mustafe Čelebića i Hajra Nikšića".11
Upoređujući rukopis ove četiri pjesme, kao i rukopis bilješke na početku, sa pjesmama iz Parrijeve zbirke, a posebno s pjesmama koje su kasnije zabilježili Zaim Azemović i dr Ljubiša Rajković, uočava se dosljedna
primjena ekavštine, osim u stihovima gdje je nedostajao broj slogova. Govor naroda bjelopoljskog kraja, gdje su zabilježene ove četiri narodne muslimanske pjesme, pripada tipu zetsko-sjeničkih govora, gdje je u dijelu Sandžaka, naročito kod bošnjačko-muslimanskog življa izražena nedosljedna zamjena glasa ï (jat), ali je kod Sijarića ekavizacija izvršena i u onim riječima koje se u ovom kraju upotrebljavaju u ijekavskom izgovoru.

11 Ćamil Sijarić; Četiri narodne muslimanske pesme iz Sandžaka, Etnografska zbirka SANU, 1936.

Ipak, jezik pjesama koje je zabilježio Ćamil Sijarić je znatno čistiji, naročito u poređenju s jezikom narodnih pjesama Parrijeve zbirke, možda i zbog toga što su većina pjevača i kazivača pjesama ove zbirke porijeklom
Arbanasi, što su neki bošnjački jezik kasnije naučili, pa je otuda očigledna osobina umekšavanja, naročito u riječima s glasom l, koji zamjenjuju glasom lj, što je rjeđi slučaj u pjesmama koje je pjevao Avdo Međedović, koji je Bošnjak. Takođe u pjesmama koje je zabilježio Sijarić, kao ni u Međedovićevom junačkom epu Ženidba Smailagić Meha i drugim pjesmama ovog pjevača, nema čestih umetanja glasa j tamo gdje mu nije mjesto.
Budući da je pjesma Sultan Selim uzima Bagdada, koju je zabilježio Ismet Rebronja iz Novog Pazara, zastupljena u mom ranijem izboru (San i pola života) to je zbog obimnosti ovdje izostavljena. Pjesmu je kazivao njegov otac Iljas, a on ju je čuo od poznatog narodnog pjesnika - pjevača Kasuma Rebronje iz Goduše kod Bijelog Polja, koga inače pominju i Matija Murko, Milman Parry i Albert Bates Lord, kao i Ćamil Sijarić. Ova pjesma je rado pjevana u Sandžaku, nju su u nekolikim varijantama zabilježili američki naučnici Parry i Lord (od Saliha Ugljanina i drugih), ali je ova potpunija, življa i bolja.
Pjesmu Dijete Halil i Đeljoš kapetane zabilježio je i spremio za štampu Vojin Vuković, prije Drugog svjetskog rata (objavljena u "Zborniku radova Etnografskog instituta, SANU, Biograd, 1951. godine). Vojin Vuković je ostavio kraće zabilješke na početku i na kraju ove pjesme, iz kojih navodimo: "Ovako su duge "krajišnice" kojima se natpevavaju sjenički muslimani. Ovu pesmu pevao mi je Medo Muslić, to jest on mi je pevao samo polovinu pesme. Pesmu nije završio. Umro je tih dana. Drugu polovinu pesme zabeležio sam od Avdije Avdića iz Sjenice, o kome je već ranije bilo reči. Iz pesme se vidi da ni ona dvojica ne nazivaju sve ličnosti
jednako. Koliko sam mogao saznati, ova pesma nije još zabeležena. Ne znam tačno da li je imenom Ćorfes nazvan Zadar, a verovatno jeste. Ćorfes je mogao postati od turske reči "gjorfes" što znači zaliv, onda bi Ćorfes bio grad na zalivu, a to je verovatno već opevani Zadar."
Osamdesetih godina XX vijeka u Rožajama je radio Ljubiša Rajković, proučavajući narodno stvaralaštvo Sandžaka, interesujući se posebno za epsku poeziju Bošnjaka i Crnogoraca ovog područja, sačinivši rukopisnu zbirku preko tridesetak junačkih pjesama. Ovaj vrijedni istraživač i stvaralac interesovao se i za druge vrste i oblike narodne duhovnosti i tradicije Rožaja i okoline. Pjesme koje je zapisao odlikuju se pravilnim desetercima i čistim jezikom, što svjedoči da je pouzdanim čulom poznavaoca narodnog stvaralaštva, napose narodne epike, pronašao narodne pjevače, koji, iako je prošlo vrijeme plodotvornog života epske pjesme i njene dalje nadgradnje, i u ovo, naše doba, čuvaju i baštine epski duh i tradiciju.
Rajković je takođe ostavio kratke zabilješke o kazivačima epskih pjesama u tekstu Odlike nekih muslimanskih narodnih epskih pjesama Rožaja i okoline.12 Među boljim pjesmama koje je Rajković zabilježio su: Mujović
Omer i Filip Madžarin (440 stihova), Pogibija Kostreš harambaše (162 stiha), Ženidba Smailović Meha (639 stihova), Izbavljenje pašine Emine (682 stiha).
Pregledajući mnoštvo varijanata poznate pjesme Boj na Krnovu, kako muslimanskih tako i crnogorskih, koje su u narodu poznate kao Krnovke, dok je kod Vuka Karadžića slična pjesma objavljena pod naslovom Junaštvo i smrt Lopušine Vuka, smatramo da je najbolja ona koju je zabilježio Stevan Delić, koju je jedne ramazanske noći pjevao Mujo Džubur, rodom iz Gacka. Delić nije stigao da je zapiše cijelu, a pošto je Džubur
neposredno iza toga umro, pjesma je ostala nezavršena. Ipak, ona i takva ima najrazuđeniju i najosmišljeniju kompoziciju (zabilježen je 771 stih), sa vrlo interesantnim početkom, dok Delić kaže da je ostala još jedna trećina nezavršena. Pjesma je znatno duža od varijante koju je zabilježio Vuk (507 stihova), sa vrlo interesantnim početkom, koji u razvijenoj i uspjeloj gradaciji, poređenjem podgoričkih, kolašinskih i nikšićkih junaka muslimana - prilikom brđanskog odlučivanja koga će napasti - motiviše dramski zaplet u pjesmi, a prosočenje (potkazivanje) na crnogorskoj strani (od Liješa Nešo - što sadrže gotovo sve varijante), doprinosi uvjerljivosti pjesme, odnosno njenoj epskoj snazi koja podrazumijeva vrhunskog narodnog tvorca
- pjevača.
I R. Medenica ističe da se "uloga Vuka Lopušine u svim muslimanskim varijantama potpuno slaže s onim što o njemu iznose dinarske obrade".
Posebno je slikovit opis dijeljenja mejdana i u Luburićevoj muslimanskoj pjesmi (iz Nikšića), kad se Avdija i Vuk sretaju, i kad ga Avdija poziva na mejdan, onda Vuk kaže:
Stan, Avdija, da se pogledamo:/ Tvoje zvanje, a tvoje stajanje! A kad čuo Avdi Ljuca mali, / raspučio zlatna džamadana, / Pa je svoje prsi otvorio, / I ovako junak govorio:/ Udri, Vuče, kako ti je drago!"
S obzirom da Krnovka, koju je pjevao Mujo Džubur iz Gackog, nije završena, najinteresantnije mjesto, dvoboj između Avdi Ljuce i Vuka Lopušine navodimo ovdje po varijanti pjesme Vuka Karadžića, čiji smo
naslov već kazali: Al' da ti se jada nagledati/ Đe se biju dva bijesna vuka, /Avdi Ljuca i Vuk Lopušina, / Nože maša jedan na drugoga: / Bješe Vuče b'jesan i dugačak, / Bješe Uso i uzak i kratak, / Ode Vuku pod lijevu ruku; /Mahnu Vuče nožem plamenijem, / Po obrvi Ljucu dohvatio; / Manu Ljuca plamenijem nožem, / Odsječe mu iza noža ruku, / Ode ruka preko mrka Vuka…"

12 Ljubiša Rajković: Citirani tekst.

Ovoliki broj obrada i varijanata opjevanja istog događaja upućuje na postojanje jedinstvenog sižea, jer je, po svemu sudeći, epsko uobličenje ovog događaja nastalo neposredno poslije boja. Dvije obrade ove pjesme
nalaze se u zaostavštini Koste Hörmmana, koje su vrlo često pjevane i bile jako omiljene ne samo kod nikšićkih muslimana, već i šire, po Sandžaku.
O Krnovki, njen zapisivač, Stevan Delić, ostavio je zapis: "Dugo sam gledao i tražio pjevača da kako pjesmu nadopunim, ili je cijelu zabilježim.
Kazaše mi Muja Selimotića iz Dobropolja, tim više, jer su njih oba učili tu pjesmu od nekog Sukića iz Nikšića, što se po padu Nikšića naselio u Propolju, kod Džubura. Osim toga oba su Muja zajedno drugovali, zajedno
hodili, spavali, jeli, pili i pjevali. U tome sam stalno držao, e ću pjesmu ipak u cjelini imati i zasebno štampati, kao što na molbu prijatelja, obećah im, dobavim ga i zabilježim je. No šta mislite: je li se slagala s Džuburovom?...
Iako su oba Muja od jednog pjevača, Sukića, istu pjesmu primili i zapamtili, zajedno hodili i pjevali, opet sam tu pjesmu od Selimotića zabilježio kao varijantu Džuburove; nijesu se slagale! Ona je kraća, a i lošija - tako je prosuđuju. Jer dok je Džubur pjevao kako je djevojka trčala u Nišić, našla građane (Nišićane) u džamiji da klanjaju, javila im za udarac brđanski, kako je koji dopadao i u boj ulazio, u Selimotića ni traga o tome.
Ipak ne kažem da je Selimotić loš pjevač - to mu je zanat i lijepu mu korist donosi, osobito uz ramazan; no svaki je pjevao po svome načinu - ćejifu i ukusu. I sada su mi jasne one silne varijante kod naših guslara; a
radi uporede iznijeću i Selimotićevu - ona se više primiče Vukovoj ("Junaštvo i smrt Lopušine Vuka", IV, 54).13
Posebno interesantne pjesme u rukopisnoj zbirci Zaima Azemovića iz Rožaja su one koje opjevavaju epske događaje iz njegovog užeg i šireg zavičaja (Sandžaka) a odlikuju se živošću radnje, sugestivnim poetskim slikama i jednostavnom, ali funkcionalnom, kompozicijom. Ove pjesme donose svježu leksičku građu, i za razliku od drugih epskih pjesama, u njima ima najmanje ponavljanja i opštih mjesta. Takve su pjesme: Kako je Mehmed đumruk ukinuo (181 stih), Fehratbegova Hankija izbavlja braću (376 stihova), Pogibija Međugorac Smaja (281 stih), Turko Mehonić (273 stiha) i Kako je Ibar dobio ime (311 stihova). Pored već navedenih odlika pjesme iz Azemovićeve rukopisne zbirke su znatno kraće u odnosu na sandžačke krajišnice, sadrže elemente čojstva i etičnosti, koje baštini i bošnjačkomuslimanska narodna pjesma u svojoj najboljoj tradiciji. U pjesmi Turko Mehonić očita je tendencija narodnog pjesnika-pjevača da izađe iz rabljenih klišea i pronađe novi i ljepši izraz.

13 Stevan Delić: Citirana pjesma

Posve izuzetna je pjesma Kako je Mehmed đumruk ukinuo, jer u njoj nema viteškog ogledanja epskih junaka,
već opravdanog kažnjavanja silnika i gulikoža. Pjesma počinje simboličnim snom ljube nasilnika Hazira, koji će se na samom kraju pretvoriti u najsuroviju javu. Zmija u snu ali i dva vrana gavrana, vuci i lisice udopunjuju
kobnu sliku i predosjećaj nesreće koja ih neće mimoići.
Vrlo sugestivna i bliska istorijskoj istini je pjesma Bojevi u Polimlju (prvi i drugi boj), koju je zabilježio Rus, Pavle Apolonovič Rovinski i o kojoj R. Medenica kaže: "Bojevi u Polimlju iz novembra i decembra 1879. god. Rovinski je s pravom izdvojio u posebni odjeljak. U pitanju je poznato ratovanje Arbanasa protiv Crnogoraca, kad su ovi pokušali da zauzmu Plav i Gusinje, koje je prema odluci Berlinskog kongresa trebalo da se pripoji Crnoj Gori. To je u stvari čitav spjev od 700 stihova od Osmana Abdulaha iz Gusinja porijeklom iz Kuča. Jedina poetski sačinjena hronika među pjesmama zabilježena kod Rovinskog. Opjevana su oba boja, naročito prvi koji se prikazuje daleko podrobnije, i pjesma se po svojoj dinamici, živosti izlaganja, svježini i kompoziciji izdvaja od ostalih obrada."14
Iz još u cjelini neobjavljenih rukopisa Andrije Luburića, posebno kad su u pitanju muslimanske pjesme iz nikšićkog kraja i drugih mjesta Crne Gore (Arhiv SANU i Arhiv Srbije) pomenućemo samo dvije pjesme: Mekići
i Mušovići i Svađa Mekića i Mušovića, od Smaja (H) Adžimusića, takođe iz Nikšića. Drugih podataka o ovim kazivačima Luburić nije ostavio.
Pjesme su zabilježene u varijanti crnogorskih govora, s obzirom da je zapisivaču ta varijanta bila bliska.
Iz rukopisne zbirke (H. Bašića) izdvajamo pjesme dvojice pjesnikapjevača, rodom iz Plava, i to: Rustema Muminovića: Ženidba bega Ljubovića (401 stih), Mulja Čaković, Ramo Suljković i Klimenta Jovan (105 stihova)
i Pogibija Malić-bega Redžepagića (351 stih), a od Šaba Jevrića: Pogibija Hadžimanić Dura (361 stih), Kad Ganići u Rožaje staše (201 stih), Stojko Piper i Kolašinci (216 stihova).
U pjesmi Stojko Piper i Kolašinci sretamo stihove koje sadrži i jedna crnogorska lirska pjesma. Zabilježio ju je Ludvik Kuba15 prilikom putovanja kroz Crnu Goru. On za tu pjesmu kaže da je andrijevička. Pjesma počinje stihom: Vila vilu preko Koma zvala. Bilo bi interesantno ispitati kako su neki stihovi ove lirske pjesme dospjeli u muslimansku epsku pjesmu i kako su u njoj našli adekvatno mjesto, koje se ničim ne odvaja od sadržine i strukture ove epske pjesme. Ova pjesma se može tretirati i kao izdvojena iz junačke pjesme i preobražena u zasebnu lirsku pjesmu koja, iako u desetercu, ima zasebnu melodiju i pjeva se karakterističnim glasom.

14
Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje - Beograd, 1975. godine

15 Ludvik Kuba: U Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1996.

Rustem Muminović je rodom iz Plava. Znao je lijepo da pjeva uz gusle, ali je isto tako znao tačno i s osjećanjem naglašavanja pojedinih riječi da kazuje stihove, držeći se pjesama za koje je tvrdio da ih je naučio
od starijih pjevača-guslara. Upoređujući njegove pjesme s nekim ranijim zabilježenim, lako se da uočiti da je zaista neke stihove pjevao istovjetno, dok je ponegdje skraćivao i mijenjao tok pjesme, svjesno nastojeći da
ostavi bolji utisak na one koji su ga slušali. Imao je još jednu "mahanu za pjevanje" kako je počešće naglašavao, žalio se da mnogo puši, da ga "grlo izdaje", pa se sticao utisak da žuri da završi pjesmu. Tada bi se našalio: "Da pobijemo one koji su za ubijanje, a da ostavimo one koji su od napretka, valjaće nam za drugu pjesmu". Njegova pjesma o Boju na Novšiću, koja u umjetničkom smislu nije slabija od pjesme Bojevi u Polimlju, koju je zabilježio A. P. Rovinski (iako u njoj ima dosta istovjetnih stihova, koji upućuju na zajednički izvornik); tvrdi da ju je čuo od mula Jaha Musića, a ovaj od Abdulaha Kuča. Ipak, to su dvije umjetnički vrijedne verzije, s tim što jezik Muminovićeve varijante čuva više elemenata i specifičnosti plavsko-
gusinjskog govora. Sličan primjer sretamo i kad je u pitanju pjesma Pogibija Malić-bega Redžepagića. U dvjema muslimanskim varijantama ove pjesme postoji dosta istovjetnih i sličnih stihova s objavljenom crnogorskom pjesmom Pogibija Malić-bega Redžepagića (1872); (čuo je Andrija Stanić od Zala Guberinića, koji ju je, kaže i spjevao), koju je zabilježio M. S. Lalević.16 Druga, još neobjavljena varijanta ove pjesme sačuvana je u privatnom arhivu Derviša Korkuta iz Sarajeva, nekadašnjeg kustosa Muzeja na Cetinju, koju mu je poslao u rukopisu mula Hivzo J. Redžepagić iz Plava. Treća verzija koju sam zabilježio od Rustema Muminovića iz Plava je nešto kraća, ali je kompoziciono preglednija i bolja, mada i ona sadrži dosta istovjetnih stihova iz pomenute dvije pjesme, ličnosti i mjesto događanja radnje.
Drugi pjevač Šabo Jevrić je iz okoline Plava. Znao je zavidan broj krajišnica bosansko-hercegovačkog porijekla, jer ih je, kaže, učio iz "pjesmarice".
Biće da su u pitanju Narodne pjesme muhamedanaca u Bosni i Hercegovini - Koste Hörmanna, pošto je on "imao samo jednu knjigu." Čuo je da postoji i druga knjiga, ali "do nje nije mogao doći". Jevrić je znao dosta novijih pjesama iz nikšićkog, kolašinskog i rožajskog kraja, koje je naučio, kaže, radeći po mnogim mjestima Crne Gore. Pjesme je najčešće pjevao bez gusala, "za gusle treba noć i posjednik," a on je malo vremena imao za dokolicu. Znao je dosta šaljivih pjesama i bio je voljan da ih pjeva i kazuje.

16 Prilozi proučavanju narodne poezije (Zabilježio M. S. Lalević). 1938. god., Beograd, sv. 1.

Završićemo ovo kratko razmatranje o usmenoj bošnjačkoj epici jednom dobrano situiranom i tačnom konstatacijom američkog naučnika Alberta Batesa Lorda (koju je izrekao govoreći o ovoj epici), pronikavši u srž i smisao ove poezije, ne samo kao umjetnosti, već prije svega kao povjesnice i riznice narodnog duha i tradicije, mogućnosti da se posredstvom nje identifikuje i odbrani, kako svoje pravo na opstajanje, tako i svoju religiju i duhovnost, kulturu i bivstvo u cjelini, jer, objektivno, drugo mu ništa nije ni preostajalo, ako nije htio da se asimiluje i nestane. Umjetnost je imala funkciju da se ti sadržaji kažu u što ljepšoj i neobičnijoj formi, kako bi lakše bili zapamćeni i sačuvani od zaborava. Zato A. B. Lord kaže: "Jer u nužnoj je prirodi tradicije da traži i održava postojanost, da čuva samu sebe. A ova istrajnost ne potiče ni od izopačenosti ni od apstraktnog načela apsolutne umetnosti, već od očajničkog prisilnog uverenja da ono što tradicija
čuva jeste samo sredstvo postizanja života i sreće. Tradicionalni usmeni epski pevač nije umetnik, on je prorok. Obrasci mišljenja koje je on nasledio su ne za to da bi služili umetnosti, već religiji, u njenom smislu.
Njegovi rasporedi, njegove antiteze, njegova poređenja i metafore, njegova ponavljanja i njegovog ponekad naizgled hotimičnog, životnog načela u mitu, priče o čudesnim podvizima, umetnost zapravo crpe svoju snagu.
Mada je okrenula leđa tradicionalnom značenju da bi posmatrala te forme i na osnovu takvog posmatranja stvorila nova značenja."17
Iako još nije u cjelosti proučena, sistematizovana i objavljena (tačnije rečeno: to je urađeno samo fragmentarno), bošnjačka epika s područja Sandžaka, ali i nešto šire na teritoriji: Crne Gore i Srbije, visoko je rangirana u djelima najeminentnijih svjetskih naučnika, i kao umjetnost i kao egzemplar i potvrda njihovih naučnih interesovanja i rezultata i služi na čast, kako tvorcima (narodnim pjesnicima-pjevačima), tako i bošnjačkom narodu u cjelini, koji ju je čuvao, prenosio i dograđivao kao svoje najdragocenije duhovno nasljeđe.

17 Albert B. Lord: Pevač priča, Idea, Beograd, 1990.