Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Ljubomir M. Mudreša
TRG

 


Ljubomir Mudreša


Bilješka o piscu:

       Ljubomir M. Mudreša rođen je 1940. godine u Bokovu-Cetinje. Završio je Pravni fakultet. Na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo - Beograd završio Novinarsku Školu. Kao stalni ili spoljni saradnik, urednik i komentator radio je u više jugoslovenskih, makedonskih, crnogorskih i drugih medija.

       Do sada objavio: deset knjiga poezije; "Suza" - KZ "Svjetlost" Sarajevo (197O.g.), "U drugom životu" - Obod-Cetinje (1995.g.) "Cetinjski kolopleti" - Crnogorsko društvo nezavisnih književnika-Cetinje (1997.g.), "Sjaj stare krune" - Crnogorsko društvo nezavisnik književnika - Cetinje (1998.g.), "Zapis na kamenu" Klulturno-prosvjetna zajednica Podgorica (2000.g.) "Obala ognjišta'- JIP Izdavački centar - Cetinje (2000.g.) "Kameni prijesto"- JIP Izdavački centar Cetinje (2004.g.), "Svjetlost beskraja" - Crnogorski kulturni forum - Cetinje (2005.g.), "Dostignuto" - Crnogorski kulturni forum Cetinje (2007.g.) i "Neka mi sude" - Crnogorski kulturni forum - Cetinje (2009.g.)

       Član je: Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Crnogorskog PEN -CENTRA, Društva crnogorskih novinara, Međunarodne asocijacije slobodnih reportera i drugo.

       Radi u Podgorici




RECENZIJE



DUHOVNI TRG
Ljubomira Mudreše


       Ponovo, kao i više puta do sada Ljubomir Mudreša stupa pred nas argumentima i elaboracijom lirskog ispovjednika koji ujedinjuje svoj lirski sa misaonim svijetom. U ovom slučaju to postiže prosedium naizmjeničnog smjenjivanja svojih proznih fragmenata i pjesama. Prozni dokumentarni fragmenti čine stvarnostnu, činjeničnu osnovu, armaturu trga, koju „oduhovljavaju" poetski zapisi, kao svojevrsni pečati i lirski argumenti, i lirsko i Misaono, i poetsko, i prozno, i dokumentaciono, i kreativno su ogledalo jedne istorije, povijesti prošlih vremena i tragičnih vremena u potonje dvije dekade koje su toliko promijenile naš svijet, ujedno i svijet, našeg pjesnika. Sav taj svoj doživljaj povijesti prošlih vremena naš pjesnik je situirao u okvir koji je fenomentaloški odredio trgom. Mudrešin trg je antički trg, agora, sastajalište ljudi i ideja, saborno mjesto u Svijetu ali i duhu, centar na kojem i sa kojeg se kretalo u povijest, u promjene iz starog u novi Svijet. Taj centar je istovremeno sve. Bojno polje ideja i duhovnih zamaha kojima se brani i čuva dostojanstvo ljudskog postojanja, smisao crnogorskog trajanja, integritet moralnog i istorijskog habitusa, dignitet pjesnikovog kosmosa i identitet svijeta koji je predmet pjesnikove laboratorije.

       Iskrenost ispovjedničkog iskaza, istinoljubivost i reminisencije na prohujalo tragično doba koordinate u kojima je situiran dokumentarno-lirski Mudrešin doživljaj svijeta. Sve traume i potrese pamti Mudrešin i naš trg kao svojevrsna lirska biblioteka i bibliografija podataka i lirskih treperenja kompleksnog istorijskog bića kojemu neraskidivo i sudbinski pripada naš pjesnik.

       Trg je Mudrešino dokumentarno i lirsko svjedočanstvo i svjedočenje o nama; prošlim, sadašnjim i budućim. O generacijama Crne Gore u kovitlacu istorije i njenim dramama i od kojih je svaka ujedno i neodoljivo i naša lična drama. Trg je prostor vječnog ognjišta na kome su se vjekovima srca grijala, ognjem od pušaka a od naših doba vatrometom ideja, dok se dosegla riječ, da odnosno riječ za Crnu Goru u koju su stasali svi njeni vjekovi, njeni tokovi i handžari, pobjede i tragedije, izgubljeni spokoj i korota bezbratnih sestara, udovica i samohranih majki. Trg je crnogorsko guvno bez granica i forme kruga na kojem se zborovalo i sa saborovalo o pijanstvu bitaka i u duhu misaonog agona da se stvori nestvarno, odbrani ljudsko, očuva i proširi sloboda, izrekne i dosegne riječ. Riječ koja nije ništa drugo do čovjek koji leti opijen slobodom, za slobodom i u slobodi. Riječ koja je u crnogorskom kosmosu mjera svih mjera ljudskoće i smisla na ovoj našoj nemirnoj planeti. Riječ koju stvara trg i na njemu čovjek, odnosno ljudski um i duh. Rijekom stvara ujedno i Mudrešin poetsko ljudski dokumentarni i lirski nemir, trepet i savjest, da se bude na strani istine i pravde u ulozi aktera i vjerodostojnog svjedoka. Riječ kojom zbori Mudreša, služeći se zavjetom „Traći istinu, čuj istinu, uči se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se istine, brani istinu".

  Borislav Cimeša

 

TRG - SIMBOL ŽIVOTA

       TRG Ljubomira Mudreše je otvoreni prostor za jedno moralno određenje, za jedno istorijsko razumijevanje, za jedno crnogorsko čojstvo i junaštvo za jedan pjesnički i novinarski napor da se opstane uspravno, ljudski neokaljan i Crnoj Gori vjeran.

       TRG je nesvakadašnja i potresna prozno-poetska priča koju njen pjesnički sadržaj diže iznad svih TRAGOVA ljudske zlobe, muržnje, razvrata, šovinizma, nacionalizma i primitivizma, iznad svih novinarsko-političkih prizemnosti, falsifikata i propagandizma. TRG je nada i nadanje, on je središte oko kojeg se preplijeću stoljeća trajanja, decenije i godine stradanja. On je i kuća i kućište; kuća za one kojima je Crna Gora iskon i suton, mjesto rađanja, rasta, stasanja i očovječenja, a kućište za one koji neznaju ni ko su ni čiji su, kojima je dostojanstvo u jednom crnom i drugom pocrvenjelom obrazu, u crnogorskom imenu a tuđem prezimenu koji stasaju da bi svoju kuću razvalili i tuđinu služili. TRG je podsjetnik da Crna Gora pored čojstva i junaštva, mimo borbe za slobodu i opstanak ima i onu drugu stranu životne medalje koja odslikava ništačojstvo, izdaju i kukavičluk.

       TRG Ljubomira Mudreše je lična ispovijest i svjedočenje o jednom zlom vremenu i još zlokobnijim ljudima ali i spomen-kazivanje o rijetkim ljudima koji su sačuvali iskru crnogorskog opstanka. Ovlašni je to prikaz jednog kulturološkog napora, jednog razgovora sa stotinom crnogorskih i onojugoslovenskih umnika, sa kojima Ljubo živi svoje snove, snove koje on ne želi da dijeli, koje mu ne može oduzueti ni prijatelj ni neprijatelj koje nikad ne zaboravlja.

       TRG JE I DUKLJANSKO-ZETSKO-CRNOGORSKA vertikala u kojoj Ljubomir Mudreša nalazi širinu za svoje prostornno malenu a ljudski veliku Crnu Goru, za svoje vrijednosne sudove o dobru i zlu profesije koja mu je život značila čitav radni vijek. TRG je početak proznog iskazivanja ovog izuzetnog i osebujnog pjesnika.

Čedomir Lješević

 


1.

       Počeo sam da živim u trenutku vremena, kada Crne Gore u Prvoj Jugoslaviji nije bilo. Rastao sam u Drugom svjetskom ratu. Kao dječak stasavao sam u Drugoj Jugoslaviji, u kojoj je Crna Gora bila republika. Kao novinar u toj državi, bilježio sam dio ideoloških i životnih prilika i doživio njen krvavi slom. Nastavio sam život u Trećoj Jugoslaviji, u kojoj je Crne Gore bilo - sve manje. U zrelim godinama živio sam u državnoj zajednici u kojoj se Crna Gora počela svijestiti i dočekao crnogorsku državotvornu obnovu. U međuvremenu promicali su dani u ratovima, miru, obnovi, pa opet ratovi, razaranja... U međuvremenu, komunizam smijenio je monarhiju, ideologija nacionalizam, nacionalizam se zagrnuo, kažu u liberalni kapitalizam. Tiho, u curenju vremena, smijenjen je Drugi - Trećim milenijumom. Desilo se još...

       O Crnoj Gori pisali su mnogi. Ja sam pokušao i odustao. O toj zemlji čudesa nedostaju mi riječi. Umjesto njih nadiru stihovi

ZEMLJO MOJA

Zemljo crna
U Slobodi izmučena
U Suzama ispjevana
U Mukama Uzdignuta
U Ponosu zavađena
U Inatu udrobljena
U slovima ispričana
U Tri vjere Upletena
Relikvijo
Uspavana.

Zemljo crna
Puna Svađe
I Ordenja
I Sujete
I Inata
I Ljepote
I Dobrote
Zemljo Stara
U marame Ubrađena
Oplakana
Zemljo crna
Puna Nade
I Očaja
Puna Mraka
I Svitanja
Puna Plača
I Molitve
Anateme
Uzimanja
I Mirenja
Siromaštva
U Trajanju
I Veljanju
U Kamenu
Sve nam osta
Zapisano
Zemljo
Sveta

       Iz višedecenijskog novinarskog angažmana izdvojio sam dio vremena. U njemu su se smjenjivali ljudi, događaji... Nijesam primijetio da tako brzo vrijeme izmiče. Moj sapatnik Pavle Đonović je govorio: „...godine nekako minu a dan nikako...,,

 

2.

       Dragana B. upoznao sam na jesenjem sajmu knjiga u Beogradu 1987. godine. Govorio je na promociji knjiga dva akademika SANU, i očito bio je zadovoljan svojim osvrtom i utiskom koji je ostavio na prisutne, među kojim je bilo akademika, književnika, rodbine autora i ljubitelja lijepe riječi. Onako uzgred, pohvalio je estetske domete knjiga, da bi se usredsredio na sadržinu Memoranduma SANU, 24. i 25. septembra 1986. godine, obznanjenog u jednom tiražnom beogradskom večernjaku, đe je inače bio čest gost ili autor tekstova na tu temu.

       „Srbija je morala imati jasan i aktuelan nacionalno-državni program", rekao je i nastavio, da na Balkanu još nije završen proces stvaranja nacionalnih država. Posebno se osvrnuo na ugroženost srpskog naroda i istakao da etničke granice na Balkanu treba nanovo crtati, te da otuda postojeće republičke granice su najveća nepravda nanešena srpskom narodu, navodeći podatak da nekoliko stotina hiljada Srba živi van Srbije. Da bi relativizovao ortodoksni srpski nacionalni program, Dragan B. rekao je kako su Hrvati još 1970. godine istakli potrebu okupljanja čvrste nacionalne homogenizacije u Maspokretu, zatim uobličili nacionalnu matricu u traženju visoke političke kulturne, kao i druge autonomije, koje bi kasnije prerasle u jednonacionalnu državu, a zato, kako je kazao, određeno vrijeme tavorila - pod plaštom komunizma, da bi ga na kraju odbacili i stvorili samostalnu državu. Dragan B. još je rekao, da je tada napravljena čvrsta spona između hrvatskih ustaša u emigraciji i intelektualaca i da na tu saradnju krijući, glavom klimaju i komunisti, naročito oni u vrhu vlasti. Govorili su još akademik M.M. i književnik M.B., ali njihova izlaganja prošla su anemično, nakon čega je promocija završena.

       Dok je Dragan B. sa stola kupio pribilješke svi su se razišli, a ja sam ostao sam, držeći u rukama lijepi čvrsti povez i gledano naslovne strane upravo promovisanih kniga. Odlazeći, u mimohodu mi je kazao da su to dobre knjige.

       Nakon nekoliko dana opet sam srio Dragana B. U Francuskoj 7, đe su se pod krov zgrade Doma književnika Srbije okupljali pisci, urednici kulturnih rubrika beogradskih medija, novinari i drugi. Prišao mi je, rukujući se predstavio, ali okom je tražio autoritativnijeg sagovornika. Očito u njegovom vidokugu nije bilo nekoga koga je tražio, i ponudio mi je da sjednemo za sto u uglu. Rekao sam mu za koju redakciju radim i da svake godine iz Crne Gore dođem na sajam knjiga. Na mene je odmah ostavio utisak uglađenog gospodina, govoreći da je dosta ličnih osobina naslijedio od oca, čuvenog srpskog profesora. Neprekidno je palio novu cigaretu, sa žara od stare, koja mu je sagorijevala do blijedo žutih dugih prstiju. Nosio je prikladno sivo odijelo, ispod kojeg je štrčala vidno raskopčana crna košulja. Dugu crnu kosu, prošaranu sijedim pramenovima nervozno bi rukom sklanjao sa revera kaputa, na kome je ostajala perut. Iako ga nijesam pitao, kazao je da je završio svjetsku književnost u Beogradu, nakon čega je tri godine boravio u Parizu. Da bi ostavio utisak veoma obrazovanog gospodina, nesređeno je govorio o nekim velikim francuskim piscima a zatim rekao: „U Parizu mi živi kći sa mojom bivšom ženom".

       „Znate, ja stalno govorim o potrebi stvaranja nacionalnih država, kao o trajnom rješenju budućeg mirnog života na balkanskom prostoru. Pa, većina evropskih i drugih država su nacionalne države, u kojima istina žive manjine, ali one nijesu konstituenti. Vi ćete u Crnoj Gori imati velikih problema, jer će se ponovo otvoriti dilema, ima li i, ko su to nacionalni Crnogorci, kada se zna da su to Srbi. Inače, Crna Gora kao građanska država nema budućnost. Nije to sudbina Crne Gore. Subdbina Bosne i Hercegovine indentična je vašoj. Srpsko pitanje je strateško pitanje ne samo Balkana, već i Evrope i svijeta. Nakon Garašaninovog Načertanija, ono se poslije desetine godina, sada nanovo otvara. Padom komunizma, nacionalna pitanja se moraju otvoriti. Kad govorim o Srbiji, stvaraju se uslovi za nacionalnu, vjersku i državotvornu homogenizaciju", kazao je Dragan B. Ostatak večeri proveli smo u društvu još nekih pisaca, od kojih su dvojica bili moji zemljaci. Govorio sam i ja o nacionalnoj podijeljenosti po zeleno-bijeloj vertikali Duklje, Zete i Crne Gore i ostao usamljen. Moji zemljaci divili su se nacionalističkoj nakani prekrajanja balkanskih granica Dragana B. Jesu li znali istorijski kod Crne Gore ili su bili na strani Dragana B.? Saznao sam tek početkom devedesetih godina XX vijeka, kada su osuli „drvlje i kamenje" protiv svega crnogorskog, na stepenicama zgrade Crnogorskog parlamenta. Te noći, moji zemljaci otvorenih očiju pomno su gledali i slušali nacionalističke teze Dragana B. u Francuskoj 7.

       U kasnim satima, ostavio sam Dragana B. i moje zemljake, da nastave razgovor o srpskom pitanju u Domu književnika Srbije. Došao sam u Crnu Goru, čija oficijelna vlast nije shvatila suštinu sadržaja memoranduma SANU i njegovu refleksiju na Crnu Goru.

       Posljedica te politike, tadašnje aktuelno crnogorsko rukovodstvo - platilo je prinudnim odlaskom sa vlasti devedesetih godina, dvadesetog vijeka. Tada je Crna Gora uvučena u krvavo argatovanje ostvarivanja tuđeg velikodržavnog, nacionalnog projekta i platila visoku cijenu.

       U tom vremenu velikih prevrata, smjena: ideologija, vlasti, rata i mira, kriza, mediji su velikim dijelom bili uvrženi u poslušništvo nacionalizmu. Na balkanskom prostoru, najizrazitije novinarsko podaništvo u sprezi sa tadašnjim vlastima bilo je u Srbiji i Crnoj Gori, mada i u drugim jugo-republikama ta međuzavisnost nije bila rijetka pojava. Do perfekcije su većina tadašnjih medija podijelila žitelje bivših jugo-republika na patriote i izdrajnika. Još žešću podjelu su nacionalisti napravili unutar bivših jugo-republika na mi (patriori) i oni (izdajnici).

       Dakle, čekao se mali razlog da se fitilj krvavog raspleta Druge Jugoslavije zapali. A taj fitilj svakodnevno su neki mediji podgrijavali. Kad je buknuo, više krvavih godina nijesu bile dovoljne da se ugasi.

 

3.

       Dvadeset osmog septembra 1991. godine glavni i odgovorni urednik „Borbe" - dao mi je službeni nalog, otvoreni kreditni račun, punomoćije kod slovenačkog „Kompasa" da iznajmim automobil, i sa mnom se dogovorio da sljedeći dan napišem reportažu o prilikama u Herceg Novom. Poslije uljudnog ispraćaja u podgoričkom restoranu „Ribnica" iz porodične kuće uzeo sam diktafon, nekolike olovke, pisaću mašinu, prikladnu odjeću, pozdravio se sa ukućanima i uzeo u predstavništvu „Kompasa" automobil i krenuo ka Tivtu, đe me je čekao fotoreporter. Uzeo sam dnevne novine i ovlaš pogledao naslove u štampi. „Crna Gora braniće svoje granice", „Danas ratuju patriote", „Branićemo srpske teritorije", „Smrt izdajnicima i izrodima", „Liberali su naše prokletstvo" i unaprijed znao da se narednih nekoliko dana neću vratiti kući. Svratio sam u jednu usputnu kafanu, da bih pogledao kako je grafički opremnjen intervju direktora Istorijskog instituta Crne Gore, sa kojim sam juče napravio intervju. Redakcija nije uvažila moj naslov, već ga je na prvoj strani lista najavila „Prevlaka je uvijek bila-crnogorska i biće".

       Usput preticao sam kolone JNA. Iz nekih vojnih vozila pozdravljali su me vojnici sa uzdignuta tri prsta, a kada bih kretao da ih mimoiđem, neki od njih gađali su me sa cigaret kutijama, upaljačima, zgužvanim novinama ili pljuvali. Mislim, dobro sam prošao a mogao je neko i da oružje potegne. Jebote, da pogineš, zbog slovenačkih registarskih tablica. Skinuću ih u Novom, i onako nema saobraćajne kontrole. Svratio sam na tivatski aerodrom, pokupio fotoreportera i utovario kola i nas - na trajekat u Lepetanima.

       „Ljubo, mi, izgleda, idemo na dubrovačko ratište" rekao mi je fotoreporter, skidajući fotografski aparat sa ramena. Rekao sam da je tako i da ću u hercegnovskom hotelu „Park" uzeti dvije sobe i nastavio: „Đe god da ideš, reci mi. Znaš, da smo tim i dok si sa mnom nemoj se odvajati". „Dobro" rekao je i nastavio da ćuti. Uzeo sam da listam novine. Političke stranice svih novina bile su istovjetne sa ratno-huškačkim naslovima, ispod njih - sadržaj tekstova bio je još gori. Kulturne stranice crninom pojačano velikih slova, isticale su naslove: „Krenulo kamenje sa Lovćena", „Mauzelej graditi negde drugo", „Vratimo kapelu na vrh Lovćena"...

       Mnoštvo ljudi tiskalo se na trajektu. Rijetko koja civilna kola. Kamioni JNA sa pokrivenim ceradama imale su prednost istovara u Kamenarima. Mi izlazimo posljednji, od posade trajekta znatiželjno ispraćeni. Krenuli smo ka Novom.

       Stigli smo u Novi, uzeli dvije sobe u „Parku" i sašli u restoran. Hodnicima hotela i u restoranu muvali su se nervozni novinari, kamermani, foto-reporteri, tehničari, špijuni, neki ispisani pisci, nudeći svoje izjave. Od beogradskih medija bili su novinari: „Politike", „Ekspresa", „Novosti", mi iz „Borbe", te iz elektronskih medija i mnoštvo stranih dopisnika. Pio se alkohol, čini mi se da konobari nijesu stizali da sve naplate. Prišao mi je kolega iz „Politike", povukao u stranu i šapatom me upitao: „Kada kreće vojska?" „Nemam pojma, ja takvih informacija nemam a pisaću ono što budem čuo i vidio". Pogledao me i nastavio: „Meni „Politika" vanredno izlazi, hoćeš da se dogovorimo, da samo jedanput dnevno šaljemo opštirne izvještaje, a oni u redakcijama neka uzimaju agencijske vijesti za vanredna izdanja". „Dogovorićemo se"!, reko sam i okrenuo se prema kolegi iz RTV Crne Gore. „Sjutra ćemo ja i Vi popiti kavu na Stradunu", reče, popravljajući „šarenu" vojničku uniformu. „Nećemo, ja biram sa kim pijem" - odvratio sam i rekao foto-reporteru, da ću prošetati.

       Izašao sam na poluosvijetljene novske ulice. Noć je polako zaogrnula grad, a ja sam se gubio ka gradskom trgu, želeći da obiđem neke kafane u koje sam ranije svraćao. Čudna tišina, pokoji prolaznik žurio je da što prije zamakne. U mene se vratila sjećanja. Na samom uglu, đe je glavna ulica skretala ka popločanoj ulici i trgu, znao sam sjeđeti i sresti znamenite pisce, slikare, novinare... Tu je pulsirao grad i tu si mogao čuti sve gradske novosti. To veče kafana je bila zatvorena. Vratio sam se u hotelsku sobu i zaspao.

       Jutro u Novom, u ranoj jeseni, bilo je moje najljepše vrijeme. Pogled mi je uvjek lutao ka selu Žvinje. Tamo sam tražio meni nekada dragu osobu, đevojku, obučenu u crnu jaknu sa izbačenom bijelom kragnom, tanke košulje i plesir suknje, čini mi se kafe boje. Nekada bih je čekao ispred Igala, pratio je do gimnazije i čekao da se završe časovi. Bože, kako su se tada sati sporo smjenjivali. Dosadu bih ubijao u pisanju stihova, koje sam, kako se primicalo vrijeme završetka časova - bacao. Crna, duga kosa, padala joj je niz uska ramena, ili se pramenovima spuštala niz nabujale grudi. Znala je da hoda prirodno ispravljeno, i kada sam je gledao da odlazi, svaki njen korak imao je odraz na izazovne pokrete zadnjice. Tiho se smijala, a kada bih joj nešto pričao, poneki put pomno je slušala, ponekad odlutala bi mislima i znao sam da me ne sluša. A, onda bi me uhvatila ispod ruke, privukla se, pa bih joj opraštao. Njene krupne, crne oči sijale su od razdraganosti. Nerijetko, bilo je dana kada je ćutala, duboko udišući pitala bi: „Kada ćeš opet doći u Novi?"

       Mjesec dana nijesam dolazio u Novi. Kada sam došao, potražio sam Milenu u gimnaziji. Blizu ulaza stajao je mlađi čovjek, i kada su đaci počeli izlaziti, izašla je i ona, govoreći „zdravo Krsto". Mene su zaobišli bez ijedne riječi. Nije se okretala, a ja je nijesam više vidio. Moje davno sjećanje prekinuli su rafali, koji su dolazili odnekuda sa visova uz granicu sa Hrvatskom. Utihnuli su u jutarnjem gakanju uznemirenih galebova. Uzeo sam dnevne novine i čitao naslove: „Šahovnica se neće vijoriti", „Srpstvo mora da se brani"... Kakva propaganda, jača od Gebelsove...Mislim. Naravno, niko tog dana i kasnije, nije krenuo na Boku, niti je gađao Novi. Ja ih nijesam vidio. A da se to desilo vidio bih. Bilo je sjutradan u medijskim opisima posve drugačije. Naime, veliki dio Crne Gore počeo je da ruši i „osvaja", Konavle, Dubrovnik...

       Tražio sam izjave od građana. Neki su mi kazali, u stvari ono što sam znao, da su Konavljani tradicionalno naslonjeni na Boku. Dolaze u Novi, Risan, Kotor, Tivat... da prodaju-kupju, da se vide ili budu viđeni. Bezbroj kumstava je bilo, udaja ili ženidba, istina malo. Međutim, vremenom se sticalo povjerenje. Komšijalo se uljudno sa uvažavanjem se odnoseći prema žiteljima Boke, a bogami i nama iz unutrašnjosti. Bilo nam je drago da dođemo u Dubrovnik, sjednemo neđe u kavane. Ne mali broj Novljana bio je, koji su kazali da se „na Debelom brijegu brani Jugoslavija", te da „su na Boku krenule: ustaše, zenge, koljači, a mi se moramo braniti", „ne smijemo čekati skrštenih ruku"... Fotoreporter je snimao dok sam „kupio" izjave. Tekst je izdiktiran stenodaktilo birou. Bio sam slobodan i sišao u restoran. Rekli su mi da je u opštini formirana pres-služba, pa sam otišao tamo. Tražili su lična dokumetna i izjave, za koji medij radimo.

       Prvi oktorbar dočekao sam budan. Već poslije ponoći magistralom čula se motorizovana kolona i vika rezervista, vojnika... Sačekao sam jutro, uzeo štampu i na prvoj strani čitao juče poslatu reportažu. Kolege su otišle u pres-službu. I ja. Šef presa, srednjovječan gospodin sa karakterističnim izgovorom slova r, rekao je: „Nema pojedinačnog obilaska naših jedinica, niti djelova fronta. Svi ćete svakodnevno ili noću, dobijati zvanična saopštenja o kretanjima i borbenim djejstvima JNA". Poslije tog upozorenja malo je stranih novinara ostalo u Novom. Šef pres-službe mi je prišao, pozdravili smo se i rekao da je i on u „Borbinom" timu za izvještavanje. Mislim, nećemo dugo raditi zajedno.

       Sljedećih dana čitam novine: „Borba" slična, ili sa još nacionalističkijim naslovima. Čitam: „Razbijene ustaše - utekle zenge", „Na Debelom brijegu vije se srpska zastava", „Pala Gruda", „Naši oslobađaju Konavle". Zovem „Borbu" - protestujem i tražim da moji tekstovi budu izopšteni. Kažu, da su u Redakciji već vojna lica, jedan od njih - pukovnik. On uređuje stranice sa ratišta i nijedan tekst neće bez njegova odobrenja „ući" u novinu. Taj dan i sljedeća tri - tražim smjenu. Ma, jebite se, ja u tome neću da učestvujem, kažem - sebi. Lakše mi! Dobijam smjernu, i završavam rat sa Hrvatskom i „Borbom". Vraćam se kući, u kojoj me čeka supruga i stari otac. Sin služi „JNA" neđe okolo Batroivaca. Ja i supruga strahujemo i čekamo nove vijesti. Tako godinu dana.

       Moje „dezerterstvo" sa dubrovačkog ratišta pogoršalo mi je statusnu poziciju u listu. Inatio sam se sa uredništvom dugo. U međuvremenu sam, kao spoljni saradnik sa nekim tada slobodnijim beogradskim elektronskim medijama, izvještavao o onoj posve drugačijoj Crnoj Gori. Rastao je pritisak Redakcije, da mi uredništvo „skine flaster sa usta" što je sljedeće godine učinjeno, ali tako što me nijesu više niđe slali na „njihova ratišta,,.

       Prolazili su mjeseci u žestokom progonu slobodoumnih ljudi, novinara, koji nijesu htjeli da ćute i pojedinih političara, kao recimo čelnika Liberalnog saveza, federalista, reformista i drugih. Najveći južnoslovenski pjesnik, Jevrem Brković, morao je da spasava živu glavu i napusti Crnu Goru. Tim putem pošao je poeta, skulptor, prevodilac, Sreten Vujović i drugi. Ostajali su bez posla mnogi. Bespomoćnost zaogrnula je bijedu, beznađe i neizvjesnost. Život u Crnoj Gori "najljepšem zatvoru na svijetu" dovelo nas je da „jedemo korijenje" i „čuvamo metke, jer će nam valjati".

       U takvoj zbilji javili su se i razvijali neki nezavisni mediji. U njima su radili oni novinari, koji su iz Udruženja novinara Crne Gore demonstrativno izašli u mjesecu januaru 1990. godine i na Cetinju formirali Profesionalno udruženje novinara Crne Gore. Osjećao sam se relaksiranije kada sam u ime tog udruženja u beogradskom Domu štampe 1993. godine, pozdravio formiranje Udruženje nezavisnih novionara Srbije i kazao da mnogi od njihovih članova su prevrtači, ćutolozi. Naročito onda su ćutali kada su progoni kolega bili masovni, kada su neki ubijeni, zatvarani... Rekao sam, da na čelu najvećih srpskih medija sjede ljudi poreklom iz Crne Gore, te da u njihovom vremenu urednikovanja je u istoriji srpskog novinarstva najviše potrošeno mastila, papira i para - na negiranju crnogorske nacije, kulture, jezika i povrh svega, njene viševjekovne državnosti. Za rečeno, bogzna nijesam dobio aplauz. Nije me čudilo, jer sam i ranije znao da ako hoćeš da si sa njima, moraš svakodnevno da se dokazuješ poslušnošću, bolje reći poltronstvom. Ja se međutim, nijesam u to uklapao. Možda, su neki političari, novinari i ini, pošli mojim putem ili su pak to ranije okusili, ali neki od njih su se iz Beograda vratili kao „veliki Crnogorci". Naravno „Politika" je izvijestila samo moje pozdravne riječi, neki elektronski mediji cijelo izlaganje, a matični list - ni slova. „Baš me zabolje" - rekao sam dežurnom uredniku u Redakciji i sašao u „Prešerenovu klet", kod Mihaila koji je ranije došao iz Crne Gore i samoprozvao se Mile.

       U „Borbin" klub nijesam odavno zalazio. Mislim da sam time učinio uslugu onim novinarima, koji su do juče bili „drugari". Bilo je to vrijeme, da ako bi iz nekog razloga i sjeli sa mnom za sto, dobili bi neku od etiketa koje su mi odavno „zalijepljene". Najteže je bilo onim „drugarima" koji su bili poreklom iz Crne Gore.

       Odlazeći tada, iz Beograda shvatio sam da se novinarstvo u Srbiji cijepa na veći, poslušnički, i manji, slobodnoumniji dio, okupljen u novoformiranom udruženju. Nijesam baš bio siguran da oba Udruženja nemaju indentične poglede na Crnu Goru, prije svega na njenu nacionalnu individualnost, kulturu posebnost i drugo. Velika većina, zajedno, bi voljela da Crnu Goru utope u Srbiju, ili u najmanju ruku da je izjednače sa Vojvodinom. Znao sam da svi političari Srbije „jednim okom gledaju što se u svijetu čini, a drugim što to Cetinje čini", te da se to još žešće radi iz Francuske broj 7, ili ispod krova SANU, a da ne govorim o Patrijaršiji SPC.

       Kasnijih godina, shvatio sam da su mnogi beogradski političari, novinari, univerzitetski profesori i ini, tražili sigurnije utočište u Crnoj Gori, ali da su dolaskom „njihove" vlasti bili još žešći pljuvači prema Crnoj Gori od onih, od kojih su bježali.

 

4.

       U višedecenijskom novinarskom angažmanu, ne mogu da istisnem iz sjećanja više događaja, koji su se zbili tokom posljednje decenije XX vijeka. Recimo, nikako da zaboravim pad Berlinskog zida i komunizma, što je imalo velikog uticaja na prostore bivšeg SSSR-a, Balkana i raspadu Druge Jugoslavije. U svemu bio sam posmatrač i novinarski angažovan.

       Poznavajući prilično dosta ljudi iz tadašnjeg oficijelnog partijsko-državnog establišmenta i novinara u medijima đe sam radio ili sarađivao, nijesam mogao da razumijem, kako su preko noći pojedini ljudi mijenjali ćudi, i umjesto okoštale komunističke ideologije prihvatali nacionalizam kao stratešku političku i životnu opciju. Koliko do juče, komunisti su se kitili maksimom da je nacionalno pitanje riješeno, te da je to individualno osjećanje, ali da ga ne treba isticati. Amortizujući tu tezu, sve su činili da u razno-raznim partijsko-državnim institucijama ili organizacijama, budu pojedinačno zastupljene sve nacije. Još čudniji su mi bili slučajevi, kada je dio ondašnjeg jugoslovensko-crnogorskog rukovodstva, prihvatajući nacionalizam kao matricu vladanja, proizveo takozvano dogadanje naroda i na ulici svrgnuli svoje dojučerašnje kolege sa vlasti, razbijajući tako jednu državu, kojoj su koliko do juče bili odano zakleti. Ta, za Balkan velika zemlja, bila je u zamahu društveno-ekonomskog razvoja u medunarodnoj zajednici, individulano prepoznatljiva i uvažena. Stvorene su zatim međunarodno priznate države, ali one najveće i najače su konstituisane kao nacionalne.

       Crna Gora je konstituisana kao međunarodno priznata građanska država. Međutim, veći broj partija su jednonacionalne, skoro homogenizovane.

       U medijima su na vrh uređivačkih timova izbili trećerazredni novinari, utrkujući se u svakodnevnoj medijskoj halabuci dokazivanja svoje nacionalnosti i ostrašćenosti prema drugima, koji nijesu pripadali toj nacionalnoj matrici. Rijetki su bili mediji koji nijesu imali ekipe takozvanih specijalaca za oblast raspirivanja nacionalnih netrpeljivosti prema drugim nacijama, veličajući pri tom svoje rukovodstvo i potrebu stvaranja svojih nacionalnih država. Takva jedinstvena uređivačka politika oblikovala je matricu iz koje su kasnije nikle nacionalne partije. U političkom habitasu prihvaćena je podjela na mi, patrioti i oni, koji nijesu nacionalno kao mi - izdajnici. Pucale su zatim rodbinske veze, pa čak i brakovi, koji nijesu bili jednonacionalni. Izbili su na površinu sasvim drugačiji kriteriji vrjednovanja po kojima je ozbiljno uzdrmano dotadašnje društvo.

       U meduvremenu, a da nijesam potpuno shvatio novo vrijeme, zamijenjen je komunizam nekom vrstom kapitalizma u zatvorenom državno-ekonomskom sistemu, u kojem je istisnuta dojučerašnja srednja klasa. Sve je manje bilo zapošljenih, a sve više sirotinje. Dojučerašnji radnici, koji su prije takozvanog događanja naroda imali plate od 1000 do 2500 njemačkih maraka, poslije učešća u uličnim demonstracijama i prisilne smjene bivšeg jugoslovensko-crnogorskog rukovodstva, u novim uslovima ostali su bez posla, i umjesto demonstracija prihvatali štrajkove i proteste, kao način borbe protiv rukovodstva, kojeg su dovele na vlast.

       Prije toga, počeli su krvavi jugoslovenski ratovi u kojima su u redovima takozvane jugoslovenske vojske, policije ili u dobrovoljačkim odredima - učestvovali. Posljedica toga je raspad Druge Jugoslavije, hiljade mrtvih, stotine hiljada beskućnika i izbjeglica, isto toliko razrušenih kuća i ogromna materijalna šteta. Sve zajedno nije urazumilo nacionalne elite da odustanu od suludnog shvatanja nacionalizma kao motiv-mržnje prema drugim narodima. Dakle, bivše jugo-republike postale su međunarodno priznate države, osim Crne Gore, koja je većinskom voljom građana, tek na referendumu 21. maja 2006. godine vratila državnost.

       U poslijeratnim sukobima, ali i u njima, jedan broj ljudi enormno se obogatio, namećući posve malograđanske vrijednosti, kao sistem gradacije građanske uspješnosti i statusa u društvu. Ustvari, ti takozvani biznismeni, kupovali su sve i svašta, bilo da je riječ o metrima skupocjenih knjiga, umjetničkih slika, starih baroknih vila na crnogorskom primorju, elitnih hotela, motela, barova, kazina i drugog. Izgrađene su vile, ljetnikovci, kupovani su stanovi u inostranstvu... Prirodni resursi, koji su donosili prihode kupljeni su budzašto, a takvu sudbinu imale su: pekare, mljekare, pilane, fabričice... Nije ovo bio crnogorski specifikum, već uobičajena pojava i u drugim državama post-komunističkog društva.

       Rijetki su bili mediji koji su u međuvremenu ukazivali na ove pojave. I dalje bila su na sceni međunacionalna trvenja, ovoga puta ne samo u partijskoj zbilji, već i među običnim svijetom. Veliki broj novinara pristao je na dirigovanu poslušnost, a drugi su ćutali, bojeći se da izgube angažman, koji je bio mizerno plaćen. Oni rijetko hrabri, pisali su i zborili i bili na tapetu osude i progona. Prolazile su godine u beznađu i grčevitoj borbi za golu egzistenciju.

       Skoro neprimijećeno je u međuvremenu smijenjen Drugi milenijum - Trećim. Ta prirodno-vremenska redovna pojava, unijela je u mene snažan osjećaj važnosti mjerenja vremena. Vremena jednog vijeka, koji je za Crnu Goru imao teških posljedica.

 


5.

Razmišljam

U nepovrat odlazi,
Milenijum umorni,
Mi
Sabiti,
Na gradskom trgu
Zurimo
U tmurno
Nebo.

Hoće li
Вiti
Neki znak na Njemu.

 

6.

Sve je u
Isčekivanju,
Novog vremena.
Zora istoka
Pokupi želje
I uvi u hiljade,
Voštanih svijeća,
Što na vjetru,
Nevoljno sagorijevaju.
Stojim
I sanjam
Nove snove,
Jerusalim mi je blizu

 

7.

On na krstu,
Naše,
Grijehe,
Prima,
Ugodini, što nam ostavi
U vremenskom nizu.

Padaju,
Nove,
Želje,
Čuju se uzdasi
I
Poljupci.
U čvrstom zagrljaju,
Šapućemo molitvu,
Upućenu,
Njemu!

 

8.

       Stojim na trgu! Oko mene hiljade mladih, đece i starijih ljudi. Svi isčekuju, a kad se kazaljke na velikom satu, na broju 12 poklope, počinje ljubljenje, čestitanja, ozarenost, uzdasi, želje i vatromet koji se gubio u svjetlosnoj putanji u vedrom nebu...

       Poslije - olakšanje!
       A ja?
       Snažan val emocija, bez racionalnosti, zahvatio je moje tijelo. Skoro da idealizujem vrijeme u kom živim i ljude što su oko mene. U istoj ravni su: ja, sreća, neizvjesnost i mukotrpni život, strah, nada, snovi... Da, baš snovi, koje mi niko ne može oduzeti, najaviti, programirati... Oni su moji, sa svim što mi poručuju.

       Dolaze iznenada. Ne svako veče. Pamtim ih dugo, osobito one teške. Lakše snove obično zaboravim tokom noći. Moji snovi imaju za mene veliku važnost, jer ponekad upozoravaju, najavljuju neki događaj. Rijetko sam u njima potpuno srećan. Budu teški, osobito kada sanjam neke meni nedrage ljude, ili kada se nađem u teškoj poziciji ili okolnostima u kojima ne mogu da nađem izlaz iz njih. Skoro da me fizički iscrpu i uvijek ih ujutro tumačim. Nikada o njima ne pričam, čak ni najbližim, i shvatam previše ozbiljno njihovu važnost i poruke oročim za jedan dan, neđelju, možda i sljedeći mjesec, i srećan sam ako se snovi u stvarnom životu ne ostvare. Neću o tome da više razmišljam u noći kada se smjenjuju Milenijumi.
       Odlazim kući.

 

9.

       Gradski trgovi u Crnoj Gori imali su za mene, veliku važnost, ne samo kao prostor u kom su se tiskale hiljade ljudi, veseli ili ogorčeni ali uvijek jedinstveni u odobravanju ili osudi, pjesmi, tapšanju, psovkama, zvižducima... Na njima, sam se osjećao sićušan, nemoćni dio velike mase, ali u isto vrijeme hrabar. Hvatao me strah, kada se recimo, masa pomjerala, kada riječi govornika se uliju u jedinstvo misli i u pokrete mase. Iako sam znao skoro sve o manipulacijama sa masama, uvijek sam im pridodavao skoro mističnu moć, koja uvijek eksplicite nešto poručuje ili odlučuje. Uvijek se tačno zna adresa, kojoj je sve rečeno i sve upućeno!

       Recimo, na velikom dukljanskom trgu se 981. godine okupila vlastela, svještenstvo, plebs...

Tresu se i ječe Nebesa
U tamjanu i svijećama,
Suze se okovaše.
Devetstotinaosamdeset i prva godina,
Poče sa jekom dukljanskih zvona.
Na Trg hitaju kaluderi,
Vitezi, vojnici, vlastela, mudraci
Žene i prosjaci,
Mole se za spas Zemlje.
Božja sila sputa,
Argona,
Cara Dukljana
I na tasu straha,
Ostade Mir i Poruka.
U ratu i inatu nema - spokoja!

       Doživio sam tako pjesnički veliku svetkovinu u Duklji, jer je te 981. godine dukljanski knez Vladimir primio staru dukljansku krunu i sjeo na očev prijesto. Za crnogorsku istoriju ta državno-nacionalna vertikala Duklja-Zeta-Crna Gora neodvojivi je dio viševjekovnog trajanja moje zemlje. Takva činjenica uvijek je kod jednog dijela istorijske nauke bila prećutkivana i sve je činjeno da se zatru, „preskoče" ti datumi, ta imena knezova ili kraljeva, da ih nema u oficijelnoj nauci, udžbeničkoj literaturi, naročito u medijima u naučnim institucijama, a sve sa ciljem, da u Crnoj Gori vrijeme počinje od Nemanjićke okupacije Zete. Zvanična politika je izbjegavala raspravu na tu temu. To je činila i kada je riječ o Božićnom ustanku 1918. godine, položaju Crne Gore od 1918. do 13. jula 1941. godine, kada se listom crnogorski narod digao na ustanak, i ne samo protiv okupatora već, da bi povratio sve ono što mu je oduzeto u vrijeme Prve Jugoslavije.



10.

       U mojim tekstovima, objavljenim u beogradskim štampanim medijima, prije svega u „Borbi" od 1989. godine do 1992. g. isticao sam značaj tog lokaliteta i nebrigu lokalne vlasti prema njemu. Onako uzgred, pominjao sam imena dukljanskih vladara, da bih podastro tezu potrebe daljeg istraživanja i konzervacije Duklje. Juna 1992. godine bio sam pozvan na brifing u Redakciju za kulturu. Tada aktuelni urednik me je osudio, kako pišem „neaktuelne" teme i upitao: „Zašto to radiš, kada dole, imaš sijaset tema, iz oblasti kulture?" „Da imam, istina je, ali nikako ne smijem, radi viševjekovnog istorijskog, državotvornog, nacionalnog trajanja Duklje, Zete i Crne Gore - preskočiti kolijevku, Duklju i njene vladare Predimira, Tugomira, Hvalimira, Predislava, Dragomira, Miroslava, Vojislava, Mihaila, Bodina, Vladimira, Đorđija, Grubeše, Grdimira, Radoslava, Mihaila, Arhont Petra, Dobroslava, Dasa, Cucimira, Svetopeleka i druge" - rekao sam.

       „Gde ih toliko nađe, pa ti znaš više od istorijske nauke, koja ih nigde ne pominje" - uzvratio je. „Ne pominju se istina u oficijelnoj istoriji koju pišu srpski istoričari, jer je njihova teza meni poznata. Sve su učinili da zatru naš iskon i podupru tezu, kako su Crnogorski iznjedreni iz srpskog korijena" uzvratio sam.

       Ta moja rečenica bila je dovoljna da mi na Kolegijumu, izreknu kaznu na komentatorsku platu, i prišije etiketa „crnogorski separatista". Nešto jaču etiketu nacionaliste isti Kolegijum mi je prišio nakon objavljivanja intervjua sa akademikom Pavlom Mijovićem u vremenu, kada je novoformirani crnogorski PEN-Centar, primljen početkom devedesetih godina u svjetsku porodicu PENA, na kongresu u Beču.

       Akademik dr. Pavle Mijović, pozvao me da ga posjetim u Ulcinju, gdje je tada stanovao. Mijović se zapravo vratio iz Beča, sa Kongresa svjetskog PEN-a, na kojem je Crnogorski PEN - Centar primljen u ovu uglednu međunarodnu asocijaciju. Napisao sam pitanja za intervju, dobio autorizovane odgovore, za koje sam unaprijed znao da će izazvati lavinu kritike pro-srpskih pisaca u Crnoj Gori, prije svega aktuelnog Udruženja književnika Crne Gore i drugih.

       U neformalnom razgovoru sa akademikom Mijovićem bio sam izuzetno prijatno iznenađen njegovim opsegom znanja crnogorskog nasljeđa, iskričavosti intelektualnog uma, i prije svega naučno istraživačko impulsivnosti i studioznosti mukotrpno-istraživačkog rada. Mijović je jedno vrijeme radio kao reporter „Borbe", što je bio razlog za razgovor o nekim zajedničkim kolegama i poznanicima.

       „Znate", primijetio je Mijović „vi ste pjesnici veoma misaoni ljudi, i otuda nije čudno što je Platon bio toliko ljut na ondašnje pjesnike. Mislim da je njegovo polje filosofiranja bilo suženo, jer su mu pjesnici širinom misionosti smetali."

       „Da, mrzio je Homera, Hasmoda i Sofokla, a nije ni čudo, jer kao što znate, filozof je metafizičar, dakle nosilac rigorozne dosljednosti i bezobzirnosti. On u ime ideje dobra nastoji da promijeni svijet, a ujedno i ljude. Sve to liči na totalitarizam u kome nema tolerancije širini individualne ideje" - rekao sam i dodao „pjesnici su, sasvim drugačiji. Mislim da su osjećajniji, imaju sasvim drugačije poglede na svijet, i u toj lepezi slobodoumlja često smetaju filozofima".

       Nije mi uzvatio ali je tiho nastavio „...elita je vazda elita manjine. Ona je vrh pameti naroda i otuda ideologija nastoji da joj se dodvori, da je ima pod uvo i oko. Ponekad joj podari neki skupocjeni poklon, kreditira izdavaštvo, ali ono koje joj odgovara, pazi je stanbeno, ne manjkaju plaćena studiozna putovanja. Oni koji se ne mogu u ove kriterijumime uklopiti, oni su izopšteni iz prezentacije javnosti, sastavljeni na listu opšte izopštenosti, stalno su pod prismotrom i drugim pritiscima."

       „Da. U komunizmu su ti pisci nerijetko bili disidenti. Međutim, većina drugih su uživali blagodete. Mijenjali su urednička mjesta, stanove, funkcije u partiji. Odmarali su se u elitnim hotelima ili banjama. O honorarima ne treba pričati, jer su od njih mogli da se ugodno baškare godinama. Nagrade su dijeljene po ideološkoj matrici" rekao sam.

       „Bilo je tako, ali sada u vremenu beznađa, nacionalističke histerije i podjele na takozvane patriote i izdajnike, sve je podređeno totalitarnoj poslušnosti vođama. Život čovjeka van te ortodoksne nacionalističke histerije je i neizvjesan i veoma opasan. Ljudi začas nestanu i nikom ništa.

       U svemu tome najgore je to što Crne Gore sve manje ima, a da ne pričam o njenoj kulturi, nacionalnom indetitetu, tradiciji i drugom, o čemu sam u intervjuu govorio. Vrijeme je da se intelektualno organizujemo, da se suprostavimo tom zlu, da smo zajedno. U tome je poruka mog intervjua i ne vjerujem da će ga „Borba" objaviti, ali sam siguran da ćete ga Vi nekada prepričati, naknadno objaviti..."

       Rekao sam „pokušaću" i pozdravio se sa akademikom Mijovićem. „Čekajte" rekao je i darivao mi svoju knjigu „Kulturno nasljeđe", razumije se sa lijepom posvetom.

       Vratio sam se asvaltnim putem Vladimir-Ostros i dalje obalom Skadarskog jezera. Na ostacima manastira Prečista krajinska i bunaru, na kojem je na kamenoj ogradi utisnuta 1001. godina zapisao sam:

Kiša iz najljućenog Neba
Staro razbacano kamenje umiva.
Zidine. Plaču uspomenama
A, krvavi Vladimirov krst odsijava
U šetnji povrh Rumije.
Izronjava iz zaborava
Prečista Krajinska.

U bršljanu u zabiti
Nižu se mllenijumi.
U dukljanskom bunaru
Naše su naćve
Pale i plaču, namjerno ostavljene.

Okolo ptice pišu uspomene,
A, sve je ođe
Počelo.
Odavde se broje
Naše
Godine.
Sva su slova
Tu skupljena
I imena uklesana.

       Odnio sam u „Borbu" intervju gospodina Mijovića. Nijesam ga namjerno dao uredniku kulturne Redakcije, već sam ga predao glavnom i odgovornom uredniku. Pronicljivo me pogledao i pitao: "Jesi li opet nešto zatalasao". Rekao sam: „Pogledaćeš, inače, navikao sam da me ovi tvoji psići ujedaju".

       Objavljen je intervju akademika dr. Pavla Mijovića u „Borbi" i izazvao žestoku osudu, od strane pisaca iz Srbije i Crne Gore. Utrka je bila u minimiziranju značaja učlanjenja Crnogorskog PEN-CENTRA u svjetsku asocijaciju PEN-a. Utrka je bila u neprimjerenom vrijeđanju, ne samo Crnogorskog PEN-a već i njegovog čelnika i pojedinih članova. Posebno na udaru se našla crnogorska kultura i crnogorska nacionalna individualnost. Jedva da sam se uzdržavao zbog dobacivanja raznoraznih etiketa na nekim sjednicama, sa kojih sam kasnije, po redakcijkom zadatku, izvještajno pratio. Posebno sam gledan poprijeko od nekih „Borbinih" kolega, koji su tada, po srpskoj nacionalnoj matrici, uzlećeli u vrhovima crnogorske vlasti. Naravno, u „Borbi" svi moji sljedeći tekstovi, na temu crnogorske kulture su cenzurisani, a neki nijesu objavljeni. Zahvaljujući razumijevanju uređivačkih čelnika gospođe Gordane Suša i gospodina Dragana Kojadinovića, koji su vodili „Studijo B", tada u Beogradu veoma slušanog, izlazak iz te pozicije našao sam u saradnji sa njima, kao spoljnji saradnik. Između ostalog, objavljen je tada spisak iz Bijele knjige crnogorskih književnika, koji su bili voljom komunističke ideologije označeni kao crnogorski nacionalisti i izopšteni iz medija i javnog života. Novinarski angažman proširio sam i na TV Makedonije, stalnom komentatorskom saradnjom. Profilacija posve drugačije Crne Gore, osim one oficijalne, na traženje čelnog čovjeka tog medija, Zorana Ivanova, građani Makedonije su je slušali ili gledali, narednih petnaest godina.

       U međuvremenu sam konačno saznao, da sam izgubio prioritetnu blagonaklonost šefa kadrovske kuhinje u kulturi Crne Gore, koja mi je zborio „da merkam ogovarajući stan, kako bih doživotno riješio svoje životno pitanje". Kako tada tako i kasnije.

       Većina novinara i medija u Crnoj Gori se još prije početka krvavog raspada Druge Jugoslavije svrstala u takozvano poslušničko-podaničko novinarstvo obilato se uprežući u o-ruk raboti ostvarivanja velikodržavnog projekta Srbije, u kome je Crna Gora markirana kao 27. izborna jedinica. Iz dana u dan, mjesecima i godinama, takva dirigovana uređivačka matrica bila je stepenica sa koje su uzlijetali pojedinci, birajući uredničke i druge fotelje, uživajući u namaknutim blagodetima, a da pritom u novinarstvu nijesu makli od statusa saradnika.

 

11.

       Cetinjski trg Kralja Nikole na Cetinju ostavio je na mene jak utisak i duboko je kodiran u mojoj svijesti. Naime, na njemu su se kroz istorijsko trajanje Cetinja uvijek donosile istorijske odluke, koje su trasirale put Crnoj Gori, bilo da je riječ o državotvornosti, ili o vjerskom, političkom, kulturnom i javnom životu. Za vrijeme dinastije prvih Petrovića okupljanje naroda obavljano je na manastirskom guvnu, da bi izgradnjom dvorca knjaza Nikole ta se dešavanja preselila ispred njega na već utabanom trgu. Na njemu se: zborovalo, glavarilo, sudilo, pohvaljivalo, kažnjavalo, tu su se mjerkale ljepota i smotra, odatle se odlazilo i dolazilo. Njegov živi simbol bio je stari brijest, koga su kasnije posjekli pristalice bezuslovnog utapanja Crne Gore u Srbiju. Trg je ustvari bilo crnogorsko ogledalo. Kažu, da je kralj Nikola, uoči odlaska iz Crne Gore, jedne januarske noći 1916. godine sam šetao cetinjskim ulicama i trgom.

       Poslije novinarskog izvještaja RTV Makedonije, sa jednog protesta Liberalnog saveza 1993. godine, napisao sam stihove, posvećene Kralju Nikoli, u oči njegovog odlaska iz Crne Gore.

Koliko puta sam sanjao svoju smrt,
Preziraoje ili želio. Nijesam se mrštit
Htio. Gledao sam mladost đe se dijeli sa dušom
I u samrtnom ropcu đe se svjetlost pomrači tmušom.
Tijela junaka što se koprcaju niz litice,
Grahovca, Meduna, Bardanjole i kraj Prekornice.
Đe život prkosi sablji i puščanom zrnu,
De junak ili slabić čeka da svi minu
U svijet mraka ili spokoja i da u tmuši
U red vječnosti stanu.
Kako sada da odem?
I sve ostavim?
Kažite mi preci, junaci, đeco - što se sada rađate,
Kuda da odem?
Što da učinim?
A, da sačuvam;
Kameni Prijesto, naš iskon - izvorište,
Duhovno ulište,
Kolijevku, stubište,
Trajanja crnih gora i izvorište.

       U posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka Trg kralja Nikole na Cetinju bio je središte i stjecište Liberalnog saveza i drugih slobodnih građana Crne Gore koji su, u krvavom raspletu jugoslovenske drame, osuđivali zločine učinjene na prostoru nekadašnje velike Jugoslavije. Hiljade građana klicalo je potrebi stvaranja nezavisne Crne Gore i to nerijetko kada su njihovi životi bili izloženi oružju, pendrecima, progonima, prijetnjama, pritiscima, pogrdama...od strane političkih neistomišljenika i ondašnjih snaga bezbijednosti. Na njemu su ispjevane pjesme; „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče," Bilo je tako i prilikom rušenja Vukovara, mosta na Neretvi u Mostaru, opsade Sarajeva, zločina u Srebrenici i drugdje. Na tom trgu lider Liberalnog saveza, Slavko Perović izgovorio je riječi koje su otišle u etar Crne Gore i van nje; „postojaće Crna Gora, dok je sunca i Grahovca...,, Na tom trgu razvijen je crveni crnogorski barjak, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, izabrani njeni duhovni poglavari. Na tom trgu počelo je loženje crnogorskog badnjaka i proslave Lučindana. Tamo je istaknuta potreba stvaranja crnogorskih književnih i intelektualnih asocijacija, u čijem sazivu bi bili svi slobodni stvaraoci i intelektualci, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Na tom trgu se protestovalo protiv utapanja Crne Gore u projekat Velike Srbije. Tu se razvila ideja o stvaranju građanske Crne Gore. Na tom trgu je pobijeđen građanski strah, najcrnja dijagnoza u ondašnjoj Crnoj Gori. Tu se zavio i razvio nezaustavljiv proces stvaranja nezavisne međunarodno priznate Crne Gore. Taj trg pulsirao je duhom slobodnih ljudi.

       Uvijek, kada sam izvještavao o događajima koji su se dešavali na tom trgu - teško sam odvajao emocije od objektivnosti pisanja izvještaja. Naime, koliko sam se god trudio, opravdavao sam takve vrste protesta i podržavao tezu o potrebi stvaranja nezavisne Crne Gore. Na većinu tih protesta dolazio sam bez redakcijskih obaveza, nošen idejom da mi je nezavisna Crna Gora jedina partija kojoj pripadam. Vjerujem da sam na njemu „zaradio" dvije doživotne dijagnoze. Naravno, nijesam u tome sam.

Poslije urađenog novinarskog angažmana uvjek je bilo vremena za druženja u kafanama i pjesmu. U „Dugi" 1991.g. napisao sam pjesnu „Cetinje."

Stožer grade crnijeh planina,
Što gnjijezdiš Iskon i Budućnost,
I upredaš duhovno vreteno,
U Matici pameti naroda,
Uzdižući kameni Prijesto,
Blizu Trona u svodu Lovćena,
Postajući termelj što si bio,
Ogledalo svega što Imamo,
Bićeš Oko u svemir beskraja,
Razdvojičeš tuđe od svojega,
Sve je naše u Tebi sliveno,
Noćas si mi uša u stihove,
Ne sanjam Te već Te doživljavam,
Čekajući zvono Ivanovo,
Da zazvoni sa starog Zvonika,
I da stoji đe je vazda Bilo,
Viđeh uba u duhovni zabran,
Kako curi аl vodu ne pušta,
I, mlin stari u Polje bez vode,
U udaru kamenog Tocila,
Pričaše mi za Naše Države,
Stare Krune davno zakopane,
I Dinaste krunisave Glave,
Đe se kupe na kameno Guvno,
I pjevaju u pero nemirno,
„Ništa ođe kalemit ne možeš.
Niti otet ka što se to Čini,
U kamenu sve je Zapisano,
Istina se ubiti ne Može,
Stari Grade u mladost se vraćaš,
Prosuo si seme ispred Dvora,
A Gnjijezdo savio na Guvno.

       Sam trg i prostor oko njega: Ćipur, Biljarda, Manastir i Guvno - postali su moja ispiracija, za pisanje novih stihova. Vjerovatno je, za izliv stihova bio razlog što su se duboko u meni rojile ideje, umiksane prošlošću, ljudima, događajima, tim prostorom, vremenom i snažnim emocijama, koje su curile iz mog đetinjstva i školovanja i sve se to pomiješalo u mukotrpu brušenja riječi u njihovom prenošenju, na bilo kakav papir. Nerijetko je takav papir zapaljivan i bacan u pepeljare, ili jednostavno na ulicu. Ti papiri su mi ponekad bili veliki teret i onda kada bih ih bacio - odahnuo bih. Ja, jednostavno, bio bih srećan jer sam ih se riješio. Međutim, poslije nekoliko dana bio sam tužan, osuđujući samog sebe, što sam ih se odrekao. Nerijetko sam govorio; „Ovo je vrijeme beznađa u kome malo ko čita poeziju..."

       Na trgu sam upoznao meni mnogo dragih ljudi. Ta poznanstva su bila slučajna, nenametljiva, spontana... Nalaziš se jednostavno, na malom prostoru, rame uz rame sa nepoznatim a onda osjetiš potrebu da pogledaš ko su ti ljudi; sa kojima si stisnut kao sardine u limenim kutijama, sa kojim se poistovjećuješ, pljaskaš, protestuješ, zvišdiš, koji o Crnoj Gori u tom trenutku misle kao ti, koji prkose kordonu policije koja nas odvaja od crnogorskih svetinja: Manastira, Biljarde, Dvora, Ćipura. Zapamtiš likove tih ljudi što stoje uz tebe, tijesno stisnuti, ali koji te ne guraju, oni koji paze da đeci i starijima naprave više mjesta, čuvajući ih da ih ne nagaze, gurnu i onih, koje sretneš, kasnije na ulici. Idućih okupljanja, sa njima se zdraviš ili klimajući glavom pozdaviš, ali po liku znaš, ko nije došao, čuješ ko je umro, što ima novo... Nerijetko odeš sa novim poznanicima na piće u cetinske kafane ili drugdje. Ako nemaš prevoz, vratiš se sa slučajnim poznanicima. Jednostavno ljudi se upoznaju. Kasnije ta poznanstva nerijetko prerastu u druženja, prijateljstva. Svi mi imali smo „svoje" kafane, mjesta đe smo na trgu stojali... Dolazeći na trg kasnijih godina, odem na ta „moja" mjesta, na kojima sam kao demonstrant stojao ili kao novinar izvještavao, i mislim da to naše vrijeme stojećih protesta i napisanih izvjetšaja, nije bilo uzaludno. Ta okupljanja su poduprla proces nacionalnog samo-svješćenja, spoznaje važnosti projekta suverene Crne Gore. Čini mi se, da je sa trga počelo vraćanje nekih Crnogoraca Crnoj Gori, sebi, jer decenijama su se utrkivali ko će biti viši internacionalista, jugosloven, poslušnik razno-raznim ideologijama, interesima, po osnovu čega su slijedila unapređenja, benefiti i drugo. Shvaćene su, sa trga poruke, da prvo, načinimo svoju Crnu Goru, a kasnije sa svojom državotvornom suvremenom legitimacijom, pobijemo na Ist riveru svoj stari, crveni barjak. Da budemo svoji na svom. Da to učinimo kao druge jugo-republike. Zaboga, mi smo imali staru državu i samo hoćemo da je obnovimo! Kome to smeta?

       Pitaš se zbog čega smo onda u obruču policije, zbog čega je tolika sila oko nas, pa jesmo li mi, na trgu kralja Nikole neprijatelji Cetinja, Crne Gore koju želimo da vidimo kao suverenu državu, građansku, državu koja će biti Dom svih nas koji u njoj živimo... Zašto nas getoiziraju, gledaju kao izdajnike zbog toga što demonstriramo protiv politike čije su posljedice razoreni gradovi, ogromne žrtve i razraranja. Stotine hiljada izbjeglica, beskućnika, nesrećnika luta drumovima bivše Jugoslavije i Evrope. U njihovoj nevolji mi im samo šaljemo podršku, pozdave i poručujemo da nijesmo u koloni sa onima koji su ih naćerali da napušte svoja ognjišta. Mi hoćemo da kažemo i to, da postoji ona druga Crna Gora.

       Jeli sve to razlog da vojna policija danima i noćima vreba da me uhapse i to u mojoj staroj kući. Jeli to razlog da spavam kod sestrića, na periferiji Podgorice, kod sestre u Nikšiću, da sam na službenim putevima, koji nijesu bili neophodni, da moj telefon prisluškuju, novinarske izvještaje snimaju... U vremenu NATO bombardovanja SRJ u stalnom novinarskom angažmanu došao sam u RTV Crne Gore. Glavni i odgovorni urednik Radija, gospodin Radovan Miljanić, mnogo mi je pomogao te sam bivao na službenom putu, da noćima boravim u zgradi RTV-a, punoj policije, koja ju je čuvala od onih koji su htjeli da je „zauzmu", da je podrede svojim suludnim nakanama.

       A, cetinjski Trg je bio moja dobrovoljno utabana trasa ličnog i porodičnog puta. Puta, kojim su putovali moji: otac, stric, đed, sin, žena, kćer, rođaci... Puta, na kojem smo se svi vratili Crnoj Gori i sebi, na podgoričkom Trgu 18. maja 2006. godine
Taj cetinjski trg sam sanjao, on je ušao u moje stihove;

Padoše na Trgu suze,
Novorođenčeta
A, stari
Zavjeti
Postaše
Ohrabrenja.

U hodniku čekanja
Novog vremena
Rastu kolone
Ćuti vrijeme
I Nebo.

Ćuti Ćipur
Nikola,
I
Guvno.
Plaču žile

Brijesta.
Brecaju unuci,
Đedovi
I mi.
Svi smo na ulici
Čekanja.


U stegama potirača,
Hrabrost Rađa
Most
Otpora
I
Prkosa
I Inata.
I sve,
Naše,
Na Trg osta.

Iskraj parka
I Biljarde
Kraj Ćipura
Manastira,
Sa,
Postolja
Ivan - zbori;
„U Vječnosti
Ishodišta
Izvorišta
Naše
Načve
Kolijevka
I
Istina
Sva se uli,
U venama
U trajanju,
Na ulici,
Kolijevci,
U pamćenju,
U vremenu,
U kamenu,
Uzida se,
Što imamo
I imasmo,
Sve je - naše".

       31. oktobra 1993. godine na trgu sam upoznao gospodina, koji se predstavio Vidak. Nije mi, odamah bilo jasno jeli uglađani gospodin slučajno me upoznao ili namjerno, jer je vidio da pišem neke zabilješke i da po mojoj novinarskoj torbi zaključio da sam novinar. Trudio se da me ne gura i da svojim tijelom amortizuje njihanje mase. „Oprostite, tijesno je, a i narod me gura", pravdao se. „Ništa zato, sada ću da promijenim lokaciju" uzvratio sam. I kada sam došao na mjesto đe se Trg utapa u ulicu, ispred pošte, začudio sam se kada sam ga vidio da opet stoji uz mene. „Ja sam Vidak i doašo sam iz Beograda da vidim ovo mitingovanje", rekao je pružćajući mi ruku. Rekao sam da mi je drago i ne sjećam se da sam se predstavio. Nametnuo je razgovor mada, ga nijesam želio. „Vidim da ste novinar i da pravite zabilješke, izvinite za koga radite" - pitao je. Odgovorio sam da sam novinar „Borbe", iako sam pisao izvještaj za RTV Makedonije. „Miran je ovaj narod iako nije svjestan koga su izabrali za takozvanog duhovnog poglavara, kanonski nepriznate CPC" - nastavio je Vidak. Tek tada sam shvatio da me je namjerno odabrao, i zatim sam se sjetio sa kim ću imati posla. „Znate, kod sebe imam jedan dokument koji govori o nekim intimama tog Abramovića i mislim da, ako ga objavite, „Borba" će imati ekskluziv informaciju, a i Vi nagradu od nje",
rekao je. „Dajte mi ga, ali ne vjerujem da će ga „Borba" objaviti. Znate, moja Redakcija nije zainteresovana za ovakva okupljanja i ne objavljuju ni zvanične agencijske vijesti", namjerno sam ga navukao, da se sam razobliči. „Ništa vi ne brinite, samo pošaljite klasičan izvještaj, sa ovog mitingovanja, a dokumentat koji sam vam dao, već imaju u Redakciji" - rekao je.

       Nazvao sam „Borbinu" Redakciju i kazao da za 31. oktobar nemam izvještajnih tekstova, te da ukoliko bude agencijskih vijesti njih „puste" u novinu. Nastojao sam da se izgubim u masi, i čini mi se da više nijesam bio pod okom taze poznanika. Emitovao sam izvještaj RTV Makedonije, koja je inače, imala sličnih problema sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i koja je moje izvještaje sa Cetinja visoko rangirala u udarnim infomativnim emisijama. Sjutradan je moja matična novina na prvoj strani imala opširan agencijski izvještaj sa veoma ružnim, ličnim podmetanjima i lažima o duhovnom poglavaru pravoslavnih Crnogoraca, prvom, poslije dekretom ukinute Crnogorske pravoslavne crkve, od strane Karađorđevića.

       Nije „Borba" za taj dan bila ništa različitija od drugih novina, čije su Redakcije bile u Beogradu ili nekih novina u Podgorici, jer su donijeli integralno, meni ponuđeni tekst na Cetinju. Moj spisak obavještajno angažovanih novinara-dopisnika iz Crne Gore bio je tog jutra proširen. U tom vremenu, ipak sam bio zadovoljan, jer znate u kakvom društvu se krećete, iako za mene novopotvrđeni obavještavac-dopisnik nije bilo iznaneđenje.

 

 

12.

       Često sam razmišljao da vrijeme u kome sam živio i bavio se novinarstvom, jeste vrijeme velikih iskušenja te da vrijeme, ondašnje države i vlasti, prilike beznađa, ne ostavljaju mi manevarski prostor za bolju egzistenciju, siguran život i otuda nije mi bilo svejedno što će se sjutra desiti i uopšte kako da se ponašam. Bilo je to vrijeme kada je metak bio vredniji od života. Naravno, znao sam da sam već ranije „zaradio" etikete liberala, iako nikada nijesam bio njihov član, da sam separatista, nacionalista, „izdajnik", da moja matična Redakcija i drugi zaduženi, slušaju me ili čitaju te da je 31. oktobar 1993. godine takozvani Vidak samo potvrdio takve ocjene i saznanja o meni. Naravno, nijesam ja sam pod okom, uvom... Iz razgovora sa nekim kolegama čuo sam slične tvrdnje i bilo mi je lakše. Istina, naši životi su bili ugroženi ali smo bili svjesni činjenice da svijet čuje, posve drugačije vijesti iz Crne Gore, da sva Crna Gora nije upregnuta u argatovanju ostvarivanja velikodržavnog projekta Srbije.

       Prilike u Crnoj Gori su se političko-ekonomski, društveno, kulturno i vjerski toliko usložile, da mi se činilo kako na prvu stvarnu eksploziju neće se dugo čekati. Podatak, recimo, kada sam čekao neki prevoz ili pak išao ulicom, da su okolo treštali rafali, unosio je nemir i nespokojstvo kod običnih ljudi, i u mene. Mediji su svakodnevno u takozvanim rubrikama „među nama", ili trećerazredni novinari - specijalisti za odstrel - iz broja u broj na stub srama isticali pojedince, asocijacije a najčešće one sa predznakom crnogorski. Država, ukoliko je tada i bila, sve je to anemično posmatrala, podržavala, ćutala, ili je pak bila nemoćna.

       Doduše postojale su paralelne književničko-novinarske organizacije, ali su one u vremenu otvorene Pandorine kutije bile nemoćne.

       Drugačiji politički vjetrovi počeli su duvati u Crnoj Gori nakon 1997. godine, kada je raspolućen ondašnji jedinstveni DPS. Slažući tada političko-nacionalni mozaik u izvještajno-komentatorskim polusatnim emisijama, na RTV Makedonije, nagovještavao sam mogućnost jačanja državno-pravnog subjektiviterta i životne neizvjesnosti gospodina Mila Đukanovića koji se tada našao u goroj sigurnosnoj poziciji, nego mi „izdajnici"-novinari. Bilo bi nepošteno ako ne bih rekao, bilo mi je daleko lakše.

       Lakše, jer su u Crnoj Gori krenule sa izlaženjem nezavisne dnevne novine "Vijesti" i uz „Monitor", koji je počeo izlaziti početkom devedesetih godina - bili izvorište slobodne pisane riječi. Jednom broju novinara i intelektualaca u Crnoj Gori omogućeno je da slobodnije misli i piše, ali i da na sebe navuče rizik po svoj život i život svoje porodice. To su bile teške godine za nezavisne medije, godine kada su na „Monitorovu" redakciju bačane bombe, a pojedini novinari bili obilježeni kao „ustaše", „vatikanovci", „izdajnici", „zapadni plaćenici", samo zbog toga što su pisali o onoj drugoj Crnoj Gori, koja se nije mirila sa tadašnjom ratno-huškačkom politikom.

       Većina novinara - saradnika „Monitora" objavljivala je tekstove tako što su koristili pseudonime, pa sam i ja u drugom broju „Monitora" sebe potpisao kao Bato Cetinjski, izvjetšavajući sa jednog od prvih mitinga Liberalnog saveza na Cetinju. U drugom broju „Monitora", sam analizirao kulturna dešavanja u Crnoj Gori. Zbog čega pseudonimi? Zato što su matične Redakcije otpuštale novinare, koji su sa „Monitorom" sarađivali.

       Izlaženjem nezavisnih medija u Crnoj Gori naglo je počeo slabiti uticaj beogradskih medija, koji su umnogome krajem osamdesetih i devedesetih godina izvodili narod po ulicama, i obavili sondažu javnog mnjenja, dijeleći ga na patriote i izdajnike. Njima su zdušno pomagali mediji iz Crne Gore, kopirajući matricu bezuslovne poslušnosti u uređivačkoj politici, odanoj vrhu tadašnje srpske vlasti i njihovoj ekspozituri u Crnoj Gori. U stvari, beogradsko testiranje takozvanog događanja naroda u Crnoj Gori prethodilo je postavljenje štabova ljudi, pa je u praksi počela realizacija projekta - sve je išlo „kao po loju". Zdušno argatovanje na sondaži javnog mnjenja obilato je pomagala srpska vlast, ne žaleći para i mastila i papira, da obilato plaća svoje poslušnike u Crnoj Gori.

       Vremena straha, beznađa, siromaštva, bila su crnogorska stvarnost, pa su počela prva izbacivanja novinara iz državnih medija. Ti ljudi se nijesu mirili sa tadašnjom uređivačkom politikom i platili su to visokom cijenom.

       Nijesam mogao da ćutim. U meni se uvriježio bunt, nemir i neizvjesnost. Ispred izbačivanja prvih ljudi Radija Crne Gore na ulicu, napisao sam tekst u „Borbi": „Medij kome se vjeruje", ali to nije pomoglo. Gospoda su ostala bez radnih mjesta, a meni je ostala utjeha, bar nešto sam pokušao.

 


13.


       Lakše, jer mislim, da su represija, prijetnja i provokacija bile okrenute ka onim ljudima, koji su stali na čelo, uveliko krenulog procesa međunarodnog priznanja Crne Gore. Lakše, jer kada sam izvještavao telefonski, uvijek se čulo u slušalicama neko neskriveno disanje i drugi zvuci. Nerijetko su me redakcijske tehničke službe požurivale da tonski krenem sa izvještavanjem, a ja sam govorio: „Sačekajte malo, ne znam dali su ovi drugi spremni da snimanju, mada nijesu ništa izgubili, mogu da slušaju moje emisije..."

       Postavljanje prislušne infrastrukture u Crnoj Gori, još početkom devedesetih godina je tehnički obavljeno, prije svega na telefonima novinara koji nijesu bili „njihovi,,. Velika zbrka nastala je pojavom mobilne telefonije, ali vjerovatno da su i nju tehnički pratili. Inače, uoči takozvanog događanja naroda u Crnoj Gori, fizički je bila uspostavljena infrastruktura, onih novinara, koji su uz svoj, radili još neki drugi angažman za njihov posao. Novinarski je to bio paravan ovom drugom.

       Nacionalistički štabovi u Crnoj Gori i njihove centrale van nje, fabrikovali su krilatice ili teze protiv Crne Gore, koje su isticane, kao ekskluzivne na stranicama stalnih rubrika u „svojim" medijima. U njima se otvoreno negirala crnogorska nacija, državnost, kultura, jerzik, a da ne govorim o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. U mojoj „Borbi" uredništvo je hvatao frus kada sam diktirao izvještaje sa skupova loženja crnogorskog badnjaka. Radio sam to iscrpno -namjerno, iako sam unaprijed znao da će ih prepoloviti. „Ma Ljuba, dosta sa tim tvojim skupovima" - govorili su dežurni urednici. „Ja sam Ljubo, a ovo nijesu moji, već crnogorski skupovi" - uzvraćao sam. Nacionalizam se primio u Crnoj Gori!

       Taj spoj Redakcija, medija i Srpske pravoslavne crkve, funkcionisao je do perfekcije, bilo da je riječ o odabiru ljudi koji su davali intervjue ili specijalizovane rubrike, kao recimo: kalendari, vjerski praznici, običajne tradicije, ali samo one koje su omalovažavale, minimizirale, vrijeđale ili negirale sve što je crnogorsko. Nacionalizam je uveliko ušao pod krov Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Treštali su tamo patriotski govorili sijedih glava, koje su opravdale tadašnju politiku „osvajanja" tuđih teritorija, velike „ugroženosti srpskog naroda". Bolja su bila tumačenja Memoranduma SANU, od nekih akademika CANU, nego autentični integralni tekst Memoranduma.

       Pod svodom neviđene medijske presije, našao se Liberalni savez, kao izvorište crnogorske suverenosti, crnogorske književničko intelektualne asocijacije, jedan broj novinara i intelektualaca, naučnika i bivših funkcionera i drugih. Tek kada je krenuo proces nezavisnosti Crne Gore bilo nam je svima lakše.

       Lakše, jer svoje novinarsko istraživanje sam temeljio na potrebi jačanja državno-pravnog i međunarodnog subijektiviteta, za kojeg sam naslućivao, da će biti buduća Đukanovićeva opcija, koja će za sobom povući pro-crnogorski dio DPS-a i onaj pro-srpski dio, koji je prihvatao činjenicu da je ipak Crna Gora bila stara međunarodno priznata država. Potporu takvog razmišljanja sam tražio u Đukanovićevoj nakani ekonomske samostalnosti i čestog isticanja osude, kako je zborio, crnogorske inferiornosti i nametnute krilatice da Crna Gora "ne može sama sebe izdržavati". Sa druge strane, taj pro-crnogorski dio DPS-a je za sobom trebao povući dio članstva, preciznije, onaj obogaćeni dio te partije, koji su učvršćivajući svoje novonamaknuto bogatstvo, prihvatili koncept potrebe crnogorske nezavisnosti, u kome su isticali intenciju primjene liberalnog kapitalizma i evro-atlanskih integracija, najprije stidljivo, a kasnije zdušno. Tu tezu već su zdušno branili pojedini istaknuti ekonomski analitičari i njihovi mentori. Proces potrebne nezavisnosti zahvatio je veći dio građana Crne Gore i bio prihvaćen od pripadnika manjinskih naroda. Običan građanski svijet Đukanovića je prihvatio kao odlučnog lidera, kako su ga nazivali „britva", i poistovećivali sa znamenitim crnogorskim gospodarima.

       Uostalom, njima je Bulatovićeva strana DPS adresirala jasne poruke o budućem „ćeranju" svih onih koji su se, navrat - nanos obogatili. Prostije rečeno, taj dio DPS je sebe jasno ekonomski legitimisao predizbornim vožnjama u rashodovanim „Zastavinim" vozilima, što je bilo očito, da buduće ekonomsko uređenje nije odmaklo od dirigovanog socijalizma „jednakosti". Ne manje važno, jeste činjenica da je Bulatovićev dio DPS-a Crnu Goru ubuduće „bez alternative" vidio u takvozvanoj SRJ, odnosno u okrilje veliko-državnog projekta Srbije.

       Znao sam, i bio ranije upoznat, da Đukanović nije bio poželjan gost u „Borbi". Naime, tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku dr. Žiki Đorđeviću, te Teodoru Anđeliću, uredniku subotnjeg dvobroja i drugima, često sam na Kolegijumima i u razgovorima, predlagao da intervjuišem Đukanovića. Međutim, uvijek mi je odgovarano: „Ma šta će ti Đukanović". U političkom životu, u „Borbi" malo je bilo zvanične Crne Gore, a sve više su prostora dobijale pro-srpske opozicione partije, čak i one iz mjesnih zajednica. Izopšteni su bili crnogorski pisci, slobodoumni intelektualci, da ne govorim o aktivnostima zvaničnih organa i institucija, za koje je po nekom tradicionalnom principu ravnopravnosti dotadašnjeg uređivanja „Borbe" Crnoj Gori pripadalo. Uviđajući takvu poziciju Crne Gore u „Borbi", republički sekretar za informisanje, gospodin Božidar Jaredić pozvao me na razgovor i tada smo zajednički napisali demarš Redakciji, što se kasnije odrazilo na još manji udio Crne Gore u sadržaju lista.

 

 

14.

       "Borba" je inače, tradicionalno bila prepoznatljiva po uvažavanju autorovog govora ili pisanja. Dolaskom čelnih ljudi u "Borbu" početkom devedesetih, naredbom je uveden zvaničan srpski jezik, ekavskog izgovora. Sve je to bio razlog da poslije, bezmalo 30 godina rada u "Borbi" 9. decembra 1998. godine odem iz nje. Tada sam napisao pjesmu "Zima u Balkanskoj"

Ulica Balkanska u snjiježnom sivilu zore bude;
Stanare, ljubavnike i skitnice,
Islužene amale u kurve
U parku kod stanice.
Sabiraju se posljednje pare
I uspomene.
Čuje se lavež izgladnjelog psa lutalice.

U kovitlu košave igraju se zgužvani stari papiri.
Na uličnoj pari,
Griju se pijanci
I zaleđeni prozori.

Stojim ispred kapidžika
U tremu starog hodnika
Umoran od svega;
U moje tijelo zima se uvukla.

U svitanje u bircuzu ispod promrzle lipe,
U magli dima, jeftine rakije, probisvijeta I tuge
Ostavih zimu.
Dio mene,
U starom odijelu,
Ode u Crnu Goru
Bez novčanika

       Moj odlazak iz "Borbe" bio je olakšanje za Redakciju i mene. "Borba" se naime otarasila novinara, koji je držao do svoje autonomije pisanja i kritičkog mišljenja i nije nikada radio po principu dirigovanog pisanja, jer je sam bio slobodnjak. Nije bilo sentimenta jer mislim, da čovjek jednostavno osjeti moment kada mu iscuri vrijeme, i tada ima želju da se rastanak brzo završi. Na vratima glavnog i odgovornog urednika Đorđevića, sačekao me njegov zamjenik Radulović i kazao da je Đorđević otsutan, uljudno ponudio gostoprinstvo, koje sam prihvatio. Pitao me: "Gde ćeš sada?", onako više družebriznički, i kazao da ima neke veze kod medija van Srbije za koje bih dobio od njega preporuku za angažman. "Hvala" rekao sam, pozdravio se i otišao u Redakciju, da se pozdravim sa ljudima sa kojima sam sarađivao i bio u dnevnoj komunikaciji. Pozdravio sam se. Sišao ispred zgrade u kojoj sam radio i proveo najbolje godine života. Idući ka željezničkoj stanici, ušao sam u jednu kafanu u Balkanskoj, odakle sam izašao tek narednog jutra. Bilo je to bježanje od pitanja "dobro a đe sada?" Ta osama me smirivala, iako nijesam imao odgovore đe naći stalni angažman. Noćas, neću o tome, tješio sam sebe, ubijajući alkoholom depresivnost koja me nagrizla.

       A, kada sam tom Balkanskom ulicom se, prije bezmalo trideset godina peo, žureći da uđem u „Borbu", bio sam pun života, entuzijazma, skoro uvijenog u poimanju jugoslovenstva kao sigurne budućnosti, uvažavanja tolerancije i studioznosti u pisanju kritike. Žurio sam u sali Kolegija, đe su visile slike dotadanjih glavnih i odgovornih urednika i uvijek zadržavao pogled, čitajući kraći tekst Veljka Vlahovića. „Ako hoćeš da kritikuješ, tri puta dobro odmjeri pa onda ako možeš, ublaži..." Prolazile su godine u punoj angažovanosti, u kojima smo zrijevali, ja tada mlađi i „Borba" starija od mene. Kada se vrh ljudi iz komunističke ideologije grčevito borio da spriječi neminovni ulazak pluralizma mišljenja u njegov okoštali dio, branio se demokratksim centralizmnom i poslušnošću hijerarhije „Borba" se malčice slobodnije otvarala, ali uvijek na svojim stranicama uvažavala ravnopravnost republika, u kojima je imala, svoje male redakcije. Krahom komunizma, „Borba" je pokušala da se približi građanskoj opciji, ali za kratko, jer su na njeno čelo došli dojučerašnji komunisti preobraćeni u nacionaliste. I onda novi ljudi, novi Kolegijum, stroga centralizacija lista i poslužnička pozicija novinara. Tada su iz „Borbe" otišla njena najbolja pera, ne mireći se sa tadanjom uređivačkom politikom. Raspale su se redakcije u svim jugo-republikama i pokrajinama. Ja iz „Borbe" odlazim, sa radnom knjižicom i praznim novčanikom. Jebem ti-život!

 


15.

       A, volio sam Beograd, skoro kao moje Cetinje. U njemu sam se osjećao slobodno, sigurno, ispunjeno... Dvomilionski grad u kome možeš biti sam ili sa nekim do koga ti je stalo, grad đe znaš đe ćeš koga sresti, raspitati se o nekom „našem". Grad, đe u kafanama ili berbernicama, čuješ aktuelne tračeve ili najnovije vijesti. Grad u kome je ogledalo beogradske ljepote, gospodstva, moda, uljudnost bila knez Mihailova a noću boemi skadarlijske kafane. Imidž su imali novi hoteli ili oni stariji, ali sa tradicijom i šmekom, poput „Moskve", „Praga" „Slavije", „Taša"... Grad, koji je kasnijih godina, sve više noću silazio na obale Dunava i Save... Grad, u kojem nijesam volio stanicu, sa koje sam odlazio ili dolazio, đe je uvijek bilo kao u košnici, đe sam u redovima čekao da kupim kartu, ali nerijetko nijesam uspijevao. Grad...

       Zamišljao sam da je Beograd mjera uspjeha nas, koji smo u njega dolazili ili ostajali. Grad ponosa naših roditelja, koji su, komšijama, rođacima ili poznanicima govorili „pa znaš onaj mali je u Beogradu, tamo radi. Piše da mu je dobro". Grad, u kome su Crnogorci bili „na cijeni". Grad, koji je bio stjecište i središte kulturnog života, ne samo ondašnje Druge Jugoslavije, već i šire. Grad za bogati i siromašni džep, jednostavno - otvoreni rad. Grad.

       Mijenjao se Beograd. U njemu, dom su našli posve neki novi ljudi, naročito devedesetih godina prošlog vijeka, i zamijenili gospodstvo, građanstvo ali i komunističku ideologiju - nacionalizmom. Nacionalizmom u kome je oživljena čuvena podjela na mi - patrioti i oni - izdajnici. Iz njega su devedesetih ispraćani tenkovi cvijećem, pljaskanjem i ushićenostima, kolone takozvne JNA prilikom odlaska u krvave ratove i razaranja Druge Jugoslavije. Beograd je postao grad u kome Crnogorci nijesu više „na cijeni". Grad u kome se više nijesam osjećao kao nekada.

       Sve mi je te decembarske večeri u Balkanskoj bilo na vagi. Jedan dio mi je govorio da sam pogriješio, a veći dio mene bio je srećan, što odlazim iz „Borbe".

       „Ma snaći ću se" tješio sam sebe. Ušao sam u poslovni voz i molio Boga, da ne sretnem nikoga poznatog. Nije mi bilo do priče, pozdrava, druženja. Želio sam samoću.

       Sjeo sam u praznan kupe i čekao polazak. Krenuli smo. Iza prozora gledam Sajmište, gradske kvartove, Topčider, a za mnom je sve dalje ostajao Beograd - grad kome sam obećao, da se u njega neću uskoro vraćati...

 

 

16.

       Kišni decembarski dani te 1997. godine sporo su prolazili. Društveno-ekonomske prilike u Crnoj Gori bile su teške. Da bih spasao sebe od beznađa "utekao" sam u poeziju i počeo da radim na ideji "istorijske rekonstrukcije" posljednjih dana boravka kralja Nikole u Crnoj Gori. Taj gorostas od Petrovića, gospodar Crne Gore i svega živog i mrtvog u njoj, sospstvenim političkim potezima došao je u poziciju da je morao napustiti državu i ostati bez države, krune, vojske, CPC i ode u - izgnanstvo! Nikako da razumijem njegovu odluku, da preda komandu nad vojskom sa kojom je stekao najveće vojne, dinstičke i civilne nagrade, pohvale i priznanja. Sa vojskom je vratio staru dukljansku Bodinovu krunu, granice i proslavio crnogorsko oružje. Vojska koja mu je bila odana, koja mu je bila garant krune, dinastije i države sa kojom je gospodario - kako je htio! Nikako da shvatim njegove aspiracije na tuđi prijesto, koji mu po krvi, tradiciji, državi, nasljedstvu - ne pripada. Kako to da gospodar svega živog i mrtvog u Crnoj Gori nije osjećao breme svojih godina i trenutak života koji upozorava "kada si na vrhu, više nemaš đe već počinješ padati".

       Završio sam poemu "Sjaj stare krune" i sa njenom sadržinom upoznao akademika Momira M. Markovića. On je u ime izdavača, Crnogorskog društva nezavisnih književnika - potpisao se na koricama knjige. Prva promocija je bila vrlo posjećena na Cetinju. Ostale su prošle u medijima nezapaženo.

       Decembar se polako tanjio, ali vrijeme je bilo lijepo. Jednu jutarnju šetnju prekinuo je zvuk mog telefona. Tihi i po prirodi smireni gospodin Mišo Brajović, tada bliski saradnik predsjednika Crne Gore Mila Đukanvoića, rekao mi je da se javim glavnom i odgovornom uredniku Radija Crne Gore, Radovanu Miljaniću. Otišao sam nekog od sljedećih dana, i 15. decembra 1997. godine dobio uredničko zvanje i platu.

       Gospodinu Brajoviću sam se zahvalio time što sam za narednih pet godina i dvadeset dana, koliko sam radio na Radiju Crne Gore, intervjuisao oko 350 dama i gospode, narodnih heroja, revolucionara, boraca NOR-a, akademika, naučnika, profesora, književnika, slikara, novinara, političara... Ta gospoda uglavnom su govorili o trenucima njihovog života, stvaralaštva, prilikama u Crnoj Gori. Govorili su sistematski, informativno, edukativno, i čini mi se da su ti polusatni subotnji intervjui bili veoma slušani. Naravno, veći dio beogradskog kruga intelektualca, univerzitetskih profesora i književnika nije bilo takvog mišljenja, ali Radio Crne Gore je gajio ton i drugačijeg mišljenja. Neka mi ne zamjere, svi moj gosti, ali na mene su ostavili snažan utisak gospoda: Veljko Milatović, Jevrem Brković, Vojislav Stanić, Vidoje Žarković, Don Branko Zbutega, Don Srećko Majić, Marija Radulović, Petar Poljanić, Blažo Orlandić, Todor Baković, Slobodan Tomović, Ljubomir Tadić, Aleksa Đilas, Filip David, Cvetko Lainović, Derđ Noc Martini, Mihail Pavlović, Pavle Pejović, Mladen Lompar, Novak Kilibarda, Sreten Vujović, ondašnji čelnici parlamentarnih političkih partija u Crnoj Gori, kao i mnogi drugi, koje nijesam pomenuo.

 


17.

       Julski dani u Podgorici svi su isti, topli i bez daška vjetra. Iako duva, to je, vruć vjetar. Nesnosna vrućina se tokom dana povećava, da bi u večernjim satima temperatura bila malo niža, ali rijetko ispod 30 stepeni.

       Jutra dočekujem bezvoljno u znoju, zureći kroz prozor spavaće sobe u kristalno prozirno nebo. Nebo, puno zvijezda i tajanstvenog kosmičkog mira, čiju čudesnu tišinu, s vremena na vrijeme, uznemire trenutni svjetlosni putevi zvijezda padalica, poslije čega se opet vrate veličanstvene brojanice bezbroja zvijezda, i sve to zatim upiju moje nesane oči. Tek onda, svhatam koliko sam malen, nemoćan, koliko mi nedostaju riječi, da iz besanog oka ispričam priču o trenu beskraja svjetlosti, koliko neznam odgovora na vječna pitanja života i njegovog kraja, koliko mogu da dosegnem u meni nepoznato... Razmišljam:

Što je čovjek, no iskra nebesa,
Što tumara dok se ne ugasi,
I uroni u igri svjetova
I odvoji dušu od tijela.

Što je čovjek no Božje stvorenje,
Jer govori I slobodno misli
I što živi a ne zna kada će,
Reći zbogom napaćenoj zemlji.

Što je čovjek u trenu vječnosti,
Već čestica beskraja nebesa?
U hodniku zemaljskog vremena,
Život osta napaćenoj zemlji.

Što je čovjek no mukotrp života,
Pod prstenom nebeskog oboda,
Igračka je u nemiru neba,
I tren zraka u izvor Ognjišta.

       Izranjajući iz pjesničkog razmišljanja, gledam sitne grane rastinja, nadajući se da će njihovo lišće pokrenuti vjetar i donijeti osvježenje. Nikako da se to desi. Poneko suvo lišće opada, iako se njihova stabla zalijevaju. Ustvari, sva ljeta u Podgorici liče jedno na drugo, duga su, beskišna i sa visokim temperaturama.

       Konačno ustajem, odlazim uskim starovaroškim uličicama u kafanu, da se nađem sa prijateljom i popijem jutarnju kafu. Inače, starovaroška četvrt, od svoje autentičnosti malo je što šta zadržala. Naime, poneko - koliko je ko mogao, gradio je kućerke, pomoćne prostorije, narušavajući time prvobitni izgled, pa to više nije ona stara, ali bogme ni nova, urbana varoš.

       Stižem na semafore. Čekajući zeleno, primećujem srednjovječnog vozača, sa rukama na volanu neboplavog džipa. Zurio je u mene, podcjenivački. Kada je džip krenuo podigao je lijevu ruku, vidno pokazujući ispruženi sredni prst. Okrenuo sam se lijevo i desno, da vidim ima li još koga na trotoaru, pri tom - ne vjerujući da je to baš meni upućen simbol muškog polnog organa. Međutim, na trotoaru je samo stajala starija gospođa i ja. Bilo mi je onda jasno, da je nepoznati gospodin uputio takav pozdrav meni.

       Zbog čega?! Pa, kako je on, kada se ne kačim ni sa kim, kada ne dugujem sem mjesečnih komunalnih računa nikom, kada sam sa komšijama u primjereno uljudnoj komunikaciji, kada govorim sa svim bivšim kolegama. Kada...

       Pa dobro, tješio sam sebe, bolji je i takav pozdav nego da mi je rekao: pizdo, svinjo, stoko, viđet ćemo se. "Da mi je opsovao majku, oca. Da...

       Tražeči odgovor, ko je taj nepoznati gospodin iz Pajero džipa, zamišljeno sam ušao u starovarošku kafanu, sjeo za drveni sto, đe je već moj prijatelj sjedio i pio kafu. Lijeno pijući svoju jutarnju kafu nijesam mnogo pričao. Ćuteći, tražio sam i dalje odgovor, ko je gospodin?

       Moje ćutanje naljutilo je mog prijatelja. Ljutito je ustao i bez pozdrava otišao. Ne zamjeram mu, jer sam i ja to nerijetko činio, kada bi on navijačko-stranački komentarisao aktuelne vijesti. Nije sa mnom sjedio ni sljedećeg jutra, iako sam mu poželio "dobar dan". Durio se. Krijomice pozvao bi konobara i platio moj dnevni kafanski račun. A, kada bi htio da mi nešto poruči, uvijek bi konobaru usmeno saopštio poruku. Držalo bi ga to nekoliko dana, a kada bi progovorio, na mah bi mi ispričao, sve što mu se događalo u vremenu našeg nezbora.

 

18.

       Došao sam kući i pripremio analizu neđeljnih političko-ekonomskih prilika u Crnoj Gori, koju već godinama radim za medij koji sve manje ima interesa za takve komentare.

       -"Alo" nazvao sam tehničku službu Redakcije i upitao: "Kada mogu da izdiktiram tekst?". "Možete odmah" rekla mi je dežurna stenodaktilografkinja i počeo sam "Svjetska ekonomska kriza uveliko se prelila u Crnu Goru. Kupovna moć građana sve je manja, iako cijene osnovnih prehrambenih proizvoda miruju. Kompanije, koje su kupili stranci, uveliko otpuštaju radnike. Neredovne mjesečne isplate, sve veća nesigurnost radnika za svoja radna mjesta i otpuštanja, štrajkovi i besparica su ukratko rečeno, trenutna crnogorska zbilja. Vlada interventno pomaže neka preduzeća i banke, gaseći tako socijalne tenzije"... i sve tako, na dvije šlajfne papira. Po sredini diktata, čujem glas glavnog urednika:"Zaboga kolega, gotovo identične analize pristigle su iz vašeg okruženja. Ima li što konkretnije"?

       "Ima, već su zatvorene neke velike kompanije a neizvjesna je sudbina i onih koje trenutno rade. Poslaću malo statistike o proizvodnji" - odgovorio sam.

       "Jebi ga! Zatvorene su velike svjetske korporacije, propale su bogate banke od ugleda, milioni ljudi su otpušteni ili se otpuštaju, krizi se ne nazire kraj, pa to sve zajedno i nije neka vijest, a Vi kolega zapeli o tome, kako se u maloj Crnoj Gori zatvaraju fabrike i radnici se otpuštaju ili štrajkuju. Nije to crnogorski specifikum, koji bi uzdrmao velike sile ili ljude koji su u njihovim vrhovima. Boli njih uvo za Balkan. Tako je bilo uvijek i tako će biti. Vi ste odavno, probni poligon za velike igre." - kazao mi je urednik i poručio: "Piči političku analizu i odnose na relaciji vlast-opozicija. Ovo što ste izdiktirali staviću u manji antrfile, uz vaš tekst."

       Prolazili su dani u dokolici, dani ispunjeni ležernošću i besparicom. Obično tada, niodkud ponude za tezge. Period, umjesto rada, posvećen kafani i mom omiljenom pivu. S jeseni u jednom lokalu, srio sam starog kolegu sa kojim sam radio u jednom srpskom mediju. I on je bio rodom iz Crne Gore, a kaže da je došao, da na selu obiđe majku. Ništa čudno, jer mnogi ljudi koji su se iz Crne Gore iselili, ostavili su u njoj svoje najbliže. Dođu sada, na kratko, obiđu svoje i odu. Sjeđeli smo i svo vrijeme mi je pričao mladalačke uspomene iz Bjelopavlića, gimnazijskih dana, drugovanja, prve ljubavi i sada žal što nije oženio Sonju, za kojom smo se okretali. Mučio sa izgovorom, jer je u Srbiji govorio ekavski a sa mnom se trudio, da govori ijekavski. Rekao sam da mu slabo to ide, te da govori kako se navikao. Pričao mi je zatim, da je treći čovjek u jednom stranom mediju i da veoma dobro zarađuje. Njegov novinarski angažman, jeste istraživanje Balkana i međusobnih odnosa država na njemu. Ispijao sam svoja piva, mnogo brže nego obično. Već mi je njegov hvalospjev dojadio, stalno ja, pa ja. Neđe, poslije nekoliko sati, pitao me de radim i kako živim. "pa eto živi se" rekao sam. "Znaš mi iz Crne Gore tražimo komentatora, koji će je pokrivati i čini mi se da si ti najbolje rješenje" rekao je. Mislio sam da i dalje nastavlja hvalospjev, te da se preda mnom predstavlja moćnim, kako može da me angažuje. Nijesam odgovorio. Prije, nego što smo se pozdavili, platio sam kafanski račun i otišao.

 


19.

       Naravno u novinarskom esnafu, bar je to moj utisak, kafane su bila mjesta đe su se razmjenjivale informacije, ali ne ekskluzive, đe se najviše ogovaralo, tračarilo, nagovještavale buduće teme i drugo. Nerijetko su se, po principu bona fides - ugovarale tezge i visine honorara i đe se mnogo pušilo i pilo. Mog starog poznanika, znao sam površno, iako samo godinu-dvije zajedno radili. Najveći dometi njegovih angažmana su objavljeni penegirici čelnom čovjeku tadašnje SRJ i njegovoj politici. Bogami to je dobro komercijalizovao, bilo da je riječ o dodijeljenom prostranom stanu, statusu ili plati. Ustvari, kada odete iz tog društva i kada dođete u poziciju da nijeste riješili osnovne materijalne probleme, onda se pitate, pa ko ti je kriv - mogao si ti da poneki put klimneš glavom, da poslušaš da ... Ali: đe je ta istina, moral, svoje ja...

       Za mene je međutim bila velika enigma, kako se on, poslije toga, mogao prestrojiti na kritičku poziciju, uperenu protiv onoga kome je godinama vjerno - služio. Pa zaboga, ostali su debeli tragovi slušanja, služenja, ostali su tekstovi, emisije, ljudi koji su to viđeli, čuli, pročitali...

       Biće da su u pravu oni koji drže do toga, da one individue, koje su bliske vrhu ili ljudima na njihovom čelu - prvi im okrenu leđa, ali tek onda, kada procijene da im je to profitabilno, te da bi mogli oprati ruke od svega, naći nove gazde, i nikom ništa. U novinarstvu, politici i nerijetko u životu je tako.

       Nekoliko dana, nakon našeg druženja, elektronskom poštom dobio sam uslove novinarskog angažmana, ponude tehnike, visinu honorara i vrijeme do kada trebam prihvatiti ili odbiti. Bio sam iznenađen da mi to sve nudi, moj stari poznanik ali ovaj put u oficijelnom tonu. Prihvatio sam tezgu-angažman i počela je saradnja.

       Moji tekstovi bili su usredsređeni na političko-ekonomske prilike u Crnoj Gori. Novu Redakciju su sve više interesovali intervjui sa kulturnim stvaraocima, tekstovi o crnogorskim podjelama, aktivnostima dvije Pravoslavne crkve, ekcesnim slučajevima i drugo. U slobodnijem življenu, vraćao sam se kafani i poeziji. Nerijetko, sjedeći u kafani, pitao sam se kako je definisati? Bilo kako da je nazovete, nijeste joj dali pravo ime jer svaka od njih, ima svoju tradiciju, goste, jelovnik, uslugu, cijene, ambijent... Koliko ona pamti: susreta, radovanja, svađa, pijanki, ogovaranja, poznanstava, dogovora, ljubavnih sastanaka i rastanaka, mržnje... Ona je stjecište i sjedište ljudi i događaja. Ona je pričaonica, pušionica, ispovjedaonica... U njoj svraćaju bogataši, siromasi i prosjaci, ispičuture, ozbiljni ljudi, prevaranti, lopovi, splektaroši, moralisti i lažovi, beskućnici, poskitani ljudi... Ona je pivnica, kuća za veselja i plakanja... Ona je kladionica, rastur kuća. Ona je kuća za plakanje. Ona je kutak slobodne misli i govora. Ona je, sudnica i ludnica. Ona je žiovotna škola i ulica. Ona je svačije svratište. Ona je...

       Nerijetko bih sebi obećavao, kako neću u nju svraćati. Međutim, svratim, posjedim, vidim, odmorim i sa poznatim popričam. Obično, ta kafanska druženja završavaju se u njoj, i rijetko se pretvore u trajna prijateljstva.

       Kafanska atmosfera nerijetko je bila inspirativna za slikare, pjesnike, glumce, govornike... Svako od njih imao je "svoju" kafanu, koja je po njima bila prepoznatljiva. U Podgorici takav imidž, malo je koja zadržala. U novim kafanama nema više knjiga neplaćenih raučna. Stare kafedžije su gubile stalne goste ako su recimo, bez njihovog znanja zamijenili stolove, stolice, enterijer, čaše... Naviru stihovi:

Bilježim;
Staklena čaša sakupila crveno
Vino
Na moje lice.
Pala sjećanja.
U čekanju jutra,
Sledeće godine,
Na drvenoj klupi
U kafani, pored puta.

Na podu
U
Neredu
Drijemaju
Stari
Stolovi
Stenju
U
Mukotrpu
Tereta.
Čaše pića,
Čekaju,
Da ih u dahu ispiju;
Beskućnici, amali, pijanici
I poskitani ljudi.

       U trenutku zanesenosti, prenuo me je mobilni telefon. Dobio sam redakcijski nalog da intervjuišem beogradskog pisca, koji povremeno boravi u Budvi. Htio to ili ne - morao sam da pročitam njegovo stvaralaštvo, naročito dio koji je aktuelan. I taj dio planiranog razgovora nerijetko potisnu odgovori sagovornika, koji razumije se, aktuelnošću potisnu pripremljena pitanja. I tako sam uvijek u neizvjesnosti, što će sve od intervjua ispasti.

       "Nemojte novac da štedite. Ostanite u Budvi koliko Vam je potrebno. Priložite račune i biće sve plaćeno" - rečeno mi je.

       Brzo su prošli dani u čitanju sagovornikovih knjiga. Sve one su više-manje bile "istorijska rekonstrukcija" događaja srpskog naroda, njegove borbe za slobodu, ali tako, da su podastrti ideološkom matricom potrebe "jednom zauvijek" stvaranja srpske države - "tamo gde Srbi žive". Pročitao sam većinu njegovih intervjua i čini mi se napisao interesantna pitanja. Pišući uvod za intervju, veoma korektno sam ga čitaocima predstavio, pazeći da ne daj bože preskočim koju nagradu. Zapravo, većina njegovoih nagrada, dodijeljene su mu za vrijeme komunizma a najreprezentovanija u vrmenu pred krvavi raspad Druge Jugoslavije. A on je baš blatio to vrijeme.

 


20.

       Otputovao sam u Budvu i ponio sve njegove knjige, posebno novu, podcrtanu, ispod pasusa. Kad je riječ o Crnoj Gori Krsto R. je napisao, da su Srbi obespravljeni, te da nijesu ravnopravni iako su konstitutivni narod, niti dovoljno zastupljeni u državnim i drugim institucijama.

       Nijesam poznavao Krsta R., ali sam shvatio da je u posljednje dvije knjige izašao iz estetskih vrijednosti proze i uveliko uplovio u političke analize položaja njegovog naroda u Crnoj Gori i potrebe "stvaranja jedinstvene srpske države. U takvoj državi bi živeli i drugi građani naravno, oni bi imali visoki korpus građanskih sloboda".

       Tumarajući u gradskom kvartu đe uglavnom žive imućniji žitelji, tražio sam Krstovu adresu. Kao u nizu, smjenjivale su se visoke kamene ograde, izvezene mozaicima vješto napravljenim od kovanog gvožđa. Bilo je i ograda od crvenog primorskog kamena, ali one nijesu imale željezne mozaike. Na kraju ulice, ispred velike crne kapije stajala je uglađena gospođa i diskretno me upitala da li tražim adresu pisca Krsta R. "Da" rekao sam, i otišao za njom. Uska, kamenom popločana staza, ovalno je zaobilazila bazen, okolo kojeg su bile poluležeće fotelje prekrivene crvenim peškirima. Ulazna vrata vile su se šifrovanom karticom otvorila. Ušao sam u prostrani salon, ispunjen kožnim foteljama i velikim stolom. Kućnu tišinu narušavali su odkucaju velikog zidnog sata. Zidovi salona su okićeni slikama slikara sa eks-ju prostora. Na centralnom mjestu blago okrenuta dolje, visila je slika čuvenog italijanskog slikara, sa likovima i motivima iz Novog zavjeta. Zureći u detalje ukusno opremnjenog salona prenuo me glas žene, koja me uvela u salon: "Gospodin Krsto vas čeka u biblioteci. Izvolite za mnom". Ušao sam u previše osvijetljenu biblioteku, čije su zidove krasile staklom zatvorene drvene police pune knjiga. U uglu biblioteke, za manjim crnim stolom u kožnoj fotelji, sjedio je Krsto. Ustajući, uljudno me pozdravio.

       "Vi Crnogorci uobičajeno, prilikom rukovanja pitate: „Đe si i što činiš" rekao je i nastavio, "drago mi je što vas upoznajem. Čitao sam vaše intervjue i dozvolite da kažem, veoma su angažovano-informativni. Nadam se da će i ovaj takav biti". Zahvalio sam i znao da mi laska. I njemu i drugima cilj intervjua je uglavnom isti, hvaliće se ili će nekoga uljudnije pljuvati. Sjeo sam na pokazanu stolicu i jedva čekao da počnemo sa radom. Nije mu se žurilo. Naprotiv, nastvio je priču, kako se u Budvi ne osjeća dobro, jer nije našao mir, koji mu je bio potreban.

       Pričao mi je o svojoj uznemirenosti i kako nerijetko uzima sedative, koji nikako da mu omoguće duže spavanje. Kaže, da pije alkohol, mnogo puši i sve teže piše. "Znate i žene me više ne privlače" rekao je, gledajući me u oči. "Vi ste razbili jednu zajedničku zemlju u kojoj je bilo mjesta za sve, nas Srbe i vas Crnogorce, mada je to jedan te isti narod. Bila bi to jaka država, kičma Balkana. Država, koja može da hrani pola Evrope i da se na njenoj morskoj obali ugoste milioni turista..."

       "Molimo vas da počnemo rad na intervjuu" - zamolio sam Krsta R. znajući da neću još moći dugo da brenzam nervozu, koja me uvijek obuzima prilikom rasprava o politici, odnosno politikanstvu. Te priče o brizi Srbije prema Crnoj Gori davno su ispričane. Insistirao sam da radimo na intervjuu. Počelii smo..,

       Tek, kada sam predstvio njegov književnički opus i njegovu novu knjigu, bio sam ubijeđen da sam napravio još jedan prosječan intervju, koji osim provokativnih pitanja, neće mnogo zanimati čitaoce. U takvim slučajevima uvijek sam ukupan tekst intervjua, razbijao antrfileima pišući tako, što sam izvlačio najaktuelnije iskričave odgovore. Međutim, u tom intgervjuu nije toga bilo.

       Što će od svega ispasti - viđeću, tješio sam sebe i rekao: "Kada tekst intervjua prenesem na papir, donijeću Vam ga na autorizaciju". Rekao sam pozdavljajući se. U pratnji gospođe izašao sam iz dvorišta vile i odvezao se kući.

       Nekoliko dana poslije, donio sam Krstu intervju na autorizaciju. Zatekao sam ga na velikoj otvorenoj terasi, sa koje je pucao pogled na dio Starog grada i otvoreno more. Bože, kakav koloplet svjetlosti. Krik galebova odvlačilo je moju pažnju i poglede u daleki spoj neba i mora, pitajući se đe je kraj. Ima li ga? Sjetio sam se riječi velikog pjesnika Bajrona, koji je u proputovanju kroz Crnu Goru kazao, da niđe nema ljepšeg spoja mora i obale kao u Crnoj Gori.

       Ustao je Krsto i pozdravili smo se. "Znate, ovde se najbolje odmaram. Ajmo da vidimo što samo od intervjua napravili". Čitao ga je veoma pažljivo. Nije imao primjedbi i rekao je: "Ako se slažeš, moja sekretarica će ga poslati elektronskom poštom u vašu Redakciju."

       "Može" rekao sam i odahnuo. Inače, uvijek poslije emitovanja tekstova ili intervjua se osjećam relaksirano, rasterećen i baš me briga šta će se poslije objavljivanja dešavati. Ovoga puta, znao sam da će proći bez "talasanja".

       "Rekli ste mi da nećemo pričati o politici. Meni je međutim veoma stalo do vašeg mišljenja i zanima me kako komentarišete odnose Srbije i Crne Gore", nastavio je Krsto da govori, iako sam ja mislio da se pozdravim i odem. "Znate ja nebih o tome" rekao sam. "Zbog čega, ne bismo govorili o odnosu dva naroda koji su u stvari jedan i ta tema je aktuelna. Sada se vi stavite u ulogu da odgovarate, a da je pitam, bar to jedino pitanje" - rekao je Krsto.

       "Pa znate, kroz istoriju vazda je Beograd pomno gledao što se čini na Cetinju. Taj pogled bio je po pravilu pojačan aktivnošću ljudi odavde iz Crne Gore, ili onim poslatim iz Srbije. Ja neznam đe ste vi u tome, ali vaše insistiranje da čujete moje mišljenje ostvlja mi utisak da ste ipak u tome"- rekao sam Krstu. Uzbudio se, ustao i počeo da glasnije priča: "Odakle vam pravo da podmećete i da me dovodite u vezu sa špijuniranjem. Mene je interesovalo vaše mišljenje i ništa od toga više. "Znate" rekao sam, "kad god sam u Beogradu, pitaju me poznanici ili kolege; što to vi Ljuba činite dole. Što hoćete... Odgovaram im da ja nijesam Ljuba već Ljubo, a mi dole htjeli bi da budem gore, pa da vidite i vi kako je biti dole."

       "Crna Gora je mala zemlja. Istina, imala je kroz istoriju samostalnost međutim, danas je vrijeme integracija i ne vidim nijedan razlog zašto ne bi bili zajedno. Srbija je znate, kičma Balkana a s druge strane mi možemo da hranimo pola Evrope", nastavio je Krsto i upitao što bi bilo loše da milion turista dođe na primorje -pojede mali kolač od te trpeze". "Mislite na Crnogorsko primorje" pitao sam. "Da, pa dobro vaše primorje" rekao je Krsto.

       Na tren sinula mi je Kamijeva misao "Da je čovjek više čovjek po onome što prećuti, nego po onom što kaže. Ali uvijek, dođe vrijeme, kada je potrebno da odabereš između razmišljanja i delanja..." I baš ta unutrašnja razdiranja u meni su budili odpor, jednu nedefinisanu unutrašnju snagu koja je usredsređena da branim sebe, svoj dom, jer ja nemam rezervnog i stalno popuštanje ustvari je isto što i ćutanje, odobravanje podređenosti, a to je onda ne biti svoj. Bez nacionalnog individualiteta, povijuša... Aktuelna srpska inteligencija nerijetko govori o nekom rušenju granica o stvaranju veliko srpskog nacionalnog projekta, koja je imala za poslejdice velike žrtve i razaranja. Smisao rušenja Berlinskog zida, kako to reče Urlih Beko se mogao najbolje prepoznati u pokliču... mi smo narod... Ja mislim da bi preciznija formulacija mogla biti mi smo jedan narod, čime je praktično počelo ujedinjenje dvije Njemačke. Mnogi su mi srpski nacionalisti govorili, pa dobro kada su Njemci opet ujedinili, zašto ne bi i mi to učinili. U toj nakani uveliko je pomoglo sondiranje javnog mnjenja, putem medija, obrazovnog sistema, pojedinaca i drugog ali uvijek po nacionalnoj matrici o potrebi da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.

       Smenjivali su se u mojoj glavi istorijska događanja u kojima je Crna Gora uvijek bila gubitnik. Kao recimo, poslije I Svjetskog rata u koji je Crna Gora ušla kao saveznik, a izašla okupirana uz prećutnu saglasnost dojučerašnjih saveznika, da bi zatim, ostala bez svoje države, svog imena, nacionalnog indetiteta, krune, crkve, jezika, kulture i drugog. Dakle - bez same sebe. Pa zaboga, zna se da je Crna Gora bila pod žandarskom čizmom sve do Trinaestojulskog ustanka. U udžbenicima istorije nije zapisano da su Nemanjići silom, ognjem i mačem srušili skoro sve gradove i pokušali da iz pamćenja Crnogoraca izbrišu Duklju i njene dinastije, pa zatim Zetu. U meni su se nizala sjećanja na period nakon II Svjetskog rata, kada je komunizam silom svoje surove ideologije potisnuo religiju, prije svega kod pravoslavaca, ruinirao veliki broj bogomolja. Iako je dio vodećeg komunističkog estabilšmenta zagovarao da Crnogorci ipak imaju svoj nacionalni identitet, ali samo onaj koji je izvrirao iz srpskog korijena, potirajući pri tom prirodnu vezu Duklje i Zete sa Crnom Gorom, nije ništa učinio na poništenju odluka Podgoričke skupštine, da odmah poslije II Svjetskog rata vaspostave univerzitet, medije, veći zamah ekonomskog razvoja i drugog. Sjećam se da skoro nijedna skupštinska, republička, partijska i druga odluka nije donešena u Podgorici, prije one u Beogradu. Shvatio sam koliko je taj podanički mentalitet duboko zaživio kod tadašnjeg rukovodstva. Pod crveni tepih komunisti su gurnuli Božićnji ustanak, a sam podatak da u istorijskoj udžbeničkoj literaturi nacionalne istorije, bilo je jedva osam do devet odsto školskog štiva, koje govori o istoriji Crne Gore. Sve to dovoljno govori o dometima komunizma u Crnoj Gori. Rekoh mu - sve.

       Bože što mi Krsto nameće temu, koju sigurno poznaje dobro, isto kao i ja. Zašto je tražio intervju, do kojeg osjećam, nije mi mnogo stalo, i uopšte zašto sam se upustio u usmenu polemiku sa njim. Nijesam imao snage da više ostanem. Okrenuo sam se vratima na terasi, jedva rekao doviđenja, i otišao ulicom ka bašti hotela Mogren.

       Raskoši jeseni u Budvi, sa žutim lišćem na uličnom drveću i parku, okitile su mali gradski park i kratku ulicu, koja se utapala u gradski trg ispod starog bedema. Dah vjetra sa mirisom mora djelovao je na mene smirujuće. Svom snagom usredsredio sam se na brzinu koraka, ne primjećujući da sam već stigao ispred zida hotela Avala. Uvijek sam se divio gospodi, koja je sjeđela na kamenoj terasi avalskog hotela. Na tren bih posmatrao preplanule, vidno napuderisane dame i njihove pratioce. Više je bilo stranaca nego ovdašnjih ljudi. Sjeo sam na kamenu ogradu i slušao tihu muziku. Uvijek me je obala fascinirala i duhovno smirivala.

Razmišljam:

Stojim na obali!
Trepti osjećaj ljepote.
U plaventilu neba i odsjaju mora,
Izranja
Duga.

Bisernica boja - zori
Se na obali.
Rukohvat mojih želja,
Dopire do kraja
Svijeta.

Purpuri smargada igraju,
Skriveni,
U samoći,
Srećni,
Nestaju.

Odlaze Godine
Brojevima uvržene
U
Mukotrpu
Života.

Obala stvarnost - sačuvala.
U brojanici vremena,
Ostaše,
Naše
Sudbine!

       Ostatak dana i do kasno u noći - družio sam se sa pivom u malom kafiću u starom gradu Budve. Bilo mi je sasvim, svejedno kada ću otputovati kući.

 

21.

       Ponesen novinarskim angažmanima u tezgama i u RTCG prolazili su mi relativno mirni dani u Podgorici.

       Šetajući obalom rijeke Morače, noge su me, jednog predvečerja, donijele u urbani dio grada. Za crnogorske prilike to je elitni dio stanbeno-poslovnog naselja. Stanbene i poslovne zgrade, svaka ponaosob bila je drugačija - različita. Na uglu ulice, zastao sam ispred semafora čekajući zeleno svijetlo, da prijeđem na drugu stranu ulice.

       Najednom, ispred mene ispriječio se džip za čijim je volanom sjedio gospodin. Isti džip i gospodin, koji mi je nedavno uputio savijeni srednji prst. Zurio sam, ne vjerujući da je to Krsto R., pisac, koga sam intervjuisao u Budvi, i sa kojim sam imao veoma žučnu raspravu o odnosima Crne Gore i Srbije. Krsto je nastavio vožnju do trećeg ulaza, ispred kojeg je parkirao džip. Sustigao sam ga na parkingu. Izašao je iz kola i stao čekajući da kroči na trotoar.

       Upitao sam ga:

       "Zbog čega ste me nedavno pozdavili ispruženim srednjim prstom?"

       "Pa, ja tako pozdravljam sve moje protivnike, koje ipak respektujem. Budi srećan, jer se sve završilo takvim pozdravom", odgovorio je, gledajući me ponižavajuće, osorno.

       Bio sam zaprepašćen, ali sada sasvim siguran da je to bio čovjek koji mi je uputio vulgaran pozdrav primjeren uličnim dripcima. Pisac, pozdravlja me u mojoj Crnoj Gori - kurčevim pozdravom. Nevjerovatno! Pisac, koji je o meni vjerujem - znao sve. A što je to mogao o meni znati, više nego što se u Crnoj Gori zna? Osim, što sam veoma kritički pisao o krvavim događajima na prostoru Druge Jugoslavije, i zato direktno okrivljavao tadanju vlast u Beogradu i Podgorici- nijesam imao drugih felara. To pisanje bio je razlog, što me je gonila vojna policija, i u sopstvenoj kući i na ulici. Od te, nazovi vojne policije sam se krio po perifernim kućama, mijenjajući svako veče adrese boravka, kao najgori ulični kriminalac. Ta moja kritička pisanja o krvavim raspletima bivših jugo-republika su me koštala, ostajanjem bez stalnog novinarskog angažmana. Takvo pisanje me je dovelo, do ponižavajućeg tezgarenja u medijima van Crne Gore.

       Naravno, pošao sam ka njemu, ne znajući tačno šta da učinim. Nije me čekao. Utrčao je u prvi ulaz. Možda je tako bolje.

       Krsta R. nijesam više vidio.

       Vraćajući se kući, obalom Morače, ostala su zamnom gorka iskustva sa čovjekom, koga ustvari nijesam poznavao. Takav je uostalom život. Nekada dobro a nekada loše. Bolja strana tog lošeg, jeste da što prije ili kasnije isplivaju ljudi koji ti zagorčavaju život: lažući, podmećući, špijajući ili te fizički ugrožavajući. Umjesto da izađu iz anonimnosti, pa u polemici, javno brane svoje ideje, stavove, političke opcije, kukavički se kriju.

 

22.

       Novinarski angažman u 2006.g. bio je impulsivan. Slažući kockice aktivnosti oficijalne vlasti i izjava njenog vrha, bilo je jasno da su krenuli u sondiranje državotvornog biračkog tijela. Slate su poruke i pozivi, da u toj opciji se priželjkuju i manjinski narodi. Nije bilo sumnje da neće Muslimani-Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Romi biti u tom biračkom tijelu. Naravno i jedan broj Srba podržaće crnogorsku nezavisnot.

       S druge strane i Brisel je sve fleksibilnije gledao na mogućnost održavanja crnogorskog referenduma. Protivnici nezavisnosti Crne Gore i dalje su obilato pomagani od vlasti iz Beograda. Nijesu škrtarili kad je recimo riječ o parama. Do perfekcije funkcionišu odavno postavljene političke, crkvene, medijske i druge infra-strukture. U nešto boljem slučaju, oni bi Crnu Goru prihvatili kao Treću Srpsku Republiku.
Konačno 21. maja 2006. godine Crna Gora, većinskom voljom građana povratila je državnost i vratila se u svjetsku porodicu naroda.

       Tog dana, u mene su nadirali- stihovi. I opet taj snažni izazov -Trg. Taj duh mjesta više ili slabije, viševjekovno struji u volji naroda u sudbinskim odlukama ljudi koji su se okupljali na dukljanskom Trgu 981., u doba Petrovića na manastirskom guvnu u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka na Trgu izumeđu Dvora, Ćupura i Biljarde, na podgoričkom Trgu u trećem Milenijumu 21. maja 2006. godine. Tada se Crna Gora vratila sebi. I uvijek je kazala istorija, da je bolje što se sudbinske odluke Crne Gore donose na Trgovima. One izviru iz volje naroda i hrišćani bi rekli, volja naroda je riječ Boga. Riječi i volja naroda su odluke cementirane u temelje države u pamćenje jednoga naroda. Te odluke u svakom slučaju imaju istorijsko mjesto u vremenu trajanja naroda. U stihovima davno sam ispjevao: „Sve je naše u kamenu. Zapisano. Uklesano. Za vrijema Ostavljeno. U tom vječnom konačištu. Rađamo se, Umiremo. Opstajemo. Ostajemo. I stasamo."

       Dakle, ta volja naroda upletena je u odluke koje izviru iz njegove glave. Te odluke ne izviru iz volje vlasti.

       Odluke koje je volja vlasti donosila u kabinetima ili dvorskim salonima, pa ih adresirala narodu na Trgovima, uvijek su kratkog daha. Kralja Nikola I nerijetko je donosio sam odluke u blještavim salonima svojih dvorova. Neke od njih su ispravljene 21. maja 2006. godine na podgoričkom Trgu, a neke se još čekaju. Odluke, koje je Srbija u ime Crne Gore donosila, na salonskom kanabeu a koje su prihvatane ispred Skupštine Crne Gore u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka bile su takođe poništene na podgoričkom Trgu 21. maja 2006. godine. Dakle, sve je u volji crnogorskog naroda. On je: sudilište, ishodište, izvorište...

18. i 21. MAJ 2006. godine

Na kamenom Trgu pale uspomene,
Crveni barjaci plešu u ritmu koraka,
Ječe riječi u oblacima,
A, muzika pjeva Istoriju,
Država doziva volju Naroda,
I - svi kliču živjela!

Vjekovi su put utrli- graje Gomila,
Na mokrim majicama znoj uranja,
U mirusu dima i jefinog parfema
I, svi kao ludi mašu rukama!
U prvim redovima uglađeni,
Prvijenci,
Loše glume volju naroda.
Iz srušenih Temelja,
Polako država izranja,
I, svi viču - Živjela!

Te noći, maja, niko ne - sanja,
Svi su na ulicama.
I, više niko - nikoga ne sluša.
Na kamenom Trgu prosu se Sloboda,
Izrodi je volja Naroda!

       Dođem, često na Cetinjski Trg. Uglavnom, ćutim. U čudnoj tišini, sjenka Lovćena umiva Orlov krš. Izranja i nadvisuje Manastir i čudesnim fluidom umuje u Biljardi. Žagor pa, opet tišina! I Ivan - ćuti. Gleda: Lovćen, Orlov krš, Manastir, Biljardu i nas. Na Trgu, sve je poređano: juče, danas, sjutra, Ivan, mi i putokazi. Juče smo išli tuđim putem; krvarili u lutanju, izgbubljeni bili. Čekali. U čekanju kojekude vojevali.

Danas domujemo u svom domu. A sjuta:
Ivan reče: idite svojim putem!
I, opet tišina. I. zvona Ivanova,
Čekamo!