Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Željko Milović
ZBIRKA PRIPOVJEDAKA
"TI DANI TE GODINE..."

     Objavljujemo dio knjige "Ti dani, te godine...", nagrađene nagradom "Ćamil Sijarić" za najbolju zbirku pripovjedaka 2006/7. (Izdavač MRZ Pljevlja 2007)



Željko Milović


IZBOR PRIPOVJETKI




subota, 22. novembar, Spandau Ballet - "True"

     Razgledajući skromni arhiv lokalnih novina nailazio sam na fotografije iz različitih perioda odrastanja Grada i Republike. Sa tih, uglavnom prazničnih slika, smiješe se ljudi u veselom društvu, i među njima mnogo onih što danas nikako ne bi željeli biti viđeni sa istim ljudima - na različitim su političkim i ljudskim stranama, više ne navraćaju jedni kod drugih, ne stoje skupa kad himna svira i zastava se diže... Uopšte uzev, te stare, praznične fotografije obiluju šarolikošću i mladošću, sa sve visoko uzdignutim pestima – na jednoj, i uniformnošću, krutošću i usiljenošću, sa sve lokal i šire elitom u tamnim odijelima i besprijekorno vezanim kravatama – na drugoj strani.

     Kada smo počeli da se pitamo da li su baš ti praznici, koje smo slavili, dobri - ili treba slaviti neke druge; kada nam je palo na pamet da smo prerasli jedne - uspostavivši kao važeće druge datume i praznike; kada i kako se dešava ta promjena u ljudima, kad Sve najednom postane Ništa?

     Meni se prvi susret sa drugačijim razmišljanjima dogodio sasvim slučajno, u vozu Bar – Titograd, 1989. godine. Slušao sam, a da on to nije znao, velikog i poštenog generala Raška kako priča, otvoreno i iskreno, nekoj svojoj vršnjakinji o greškama koje su načinjene u herojskoj poluvjekovnoj istoriji; drugo, znatno bolnije otriježnjenje, bilo je kada su u Beogradu, na Knez-Mihajlovoj, pred mojim očima, istukli momka što je, angažovan preko studentske zadruge, lijepio izborne plakate jedne od partija koja se zalagala za jedinstvenu SFRJ... Svako od nas zasigurno ima svoju priču o tome kako je spoznao da praznici u našim životima nijesu svaki dan i da gubljenje časova, zarad tih praznika, moraš nadoknaditi predanim radom, ponekad čak i subotom ići u školu. Bilo je praznika, ma je bilo i učenja. Ništa se tu nije promijenilo.

     A u svim onim danima koji nijesu praznici, a što plutaju oko nas prilično bespomoćni i otužno blijedi, stvari ni iz daleka nijesu tako šarolike i mladalačke. Stalno se vraćam na taj prokleti problem komunikacije. Mislim da naša djela i nijesu toliko pogubna, koliko činjenica da u mentalnom sklopu Crnogoraca postoje samo dvije vrste mišljenja – "moje" i "pogrešno". Uz uvažavanje odrednica kao što su multikulturalno, multietničko, multikonfesionalno društvo, uvijek smo i uvijek ćemo, bojim se, u neprazničnim danima, tražiti krivca u onim drugima, tražiti i uvažavati samo dokaze koji idu u prilog našem shvatanju problema, zatvarajući oči pred notornim istinama, samo zato što nama nijesu ugodne.

     Ne mislim da stvari treba skrivati, naprotiv. Treba reći istinu, kakva god da je. I nikavo nasilje, niti udarci, prijetnje ili pritisci ne mogu promijeniti stvari – one su onakve kakve jesu i na nama je samo da prihvatimo da neko ili nešto i nije baš onakvo, ili bar nije samo onakvo, kako se nama činilo... I prije negoli ga potražimo u tuđoj, treba prvo počistiti đubre iz svoje bašte – uobičajene biblijske propovijedi o balvanu i trunu, nikad prijemčivije kao na raskoraku dva stoljeća. Ne samo u nas, naravno. Nijesu se ni Balkan, ni Svijet promijenili rascjepkavanjem.

     Duh sapatnje i saradnje bio je na velikim ispitima u ovim neprazničnim godinama i danima što su za nama - neki od nas nijesu položili te ispite, neki su na dopunskoj nastavi, neki su prošli i "upisali uslov", no, svima nam je, ako ništa drugo, zajednička geografska dužina i širina – istorija možda i nije, ali nema ni potrebe da bude. Duh sapatnje i saradnje nosi mogućnost iskupljenja za ono što smo uradili, a nije trebalo, ili nijesmo uradili, a trebalo je. Taj duh je još tu – na nama je da, u neprazničnim danima, odaberemo jednu od dvije mogućnosti sapatnje i saradnje – sami, autistično zagledani u zamagljena obzorja prošlosti, ili u društvu onih do kojih nam je stalo, makar oni i suprotno mislili.

     Čekajući nove praznične dane. Sa starim slikama.


srijeda, 23. februar, ABBA - "The Winner Takes it All"

     Bivalo je u našem SFRJ fudbalu oduvijek dvije vrste klubova - Veliki i Mali. Veliki su imali navijače koji su svoju vjernost čoporu iskazivali u Torcidama, Hordama zla, Varvarima, Grobarima, Ciganima, a u opštoj atmosferi zaštite ugnjetenih i pobunjenih, zemlja nas je učila da treba da budemo na strani Malih, onih koji gube, onih koji se srcem bore protiv znatno jačih, iako se "šut i rogat bosti ne mogu"... Doduše, Veliki bi često postajali Mali, kad bi se našli pred nekim još Većim – a Mali bi ugnjetavali Još Manje, ako bi im se pružila prilika... Sve je to, uostalom, psihologija. Od nje sve počinje i sve završava.

      Veliki su Veliki i oni znaju to, njihov mentalni sklop je sklop Velikih – oni su navikli da budu prvi, najjači, najspremniji, najbrži, s najljepšim dresovima. Naravno, nikada nijesu sami – s njima je paranoja i osjećaj "da im neko iza leđa radi zakulisne radnje", prati ih kompleks veličine zbog čega im i smetaju Mali koji dižu glavu. Mali kao – Mali. Njihov mentalni sklop je sklop Malih. Dovijaju se na razne načine da bi dokazali ko su i koliko vrijede – ili igraju kolektivnu igru "svi u napad, jedan je Hase", ili se učahure, pa uvijek opasnim kontranapadima ugrožavaju skupo plaćenog golmana Velikog tima. Mali znaju da ne mogu da se upuste u otvorenu borbu sa Velikima, pogotovo u Kupu, gdje se svaka greška kažnjava i igra po nokaut sistemu. Svjesni svoje iskričavosti, imaju samo njima znane sisteme brzog driblinga, propuštanja lopte, ulazaka u prazan prostor, neuspjelih off-side zamki... Svakako da i oni pate od kompleksa, samo suprotnog predznaka. Trudeći se da nikada ne postanu Element-U-Nepogrešivoj-Mašineriji-Zaštite, suviše su plahi i na oprezu. Velim, sve je to psihologija.

      I onda, kad bi sve uronilo u žabokrečinu prividnog mira u prvenstvu, desilo bi se "nešto", i Mali bi zabljesnuli kad niko ne bi očekivao, pobijedili favorizovanog protivnika, a svi problemi siromaštva, vezani za isplate premija, loše zakrpljene dresove i izlizane kopačke, nestali bi kao da ih nije bilo. Kolektivna klupska amnezija. Onda bi se Veliki zabrinuli da im se slične stvari ne ponove, i da se ostali Mali ne povedu putem dotičnog, pa bi počele aktivnosti stezanja omče oko tog prvog drznika – prvo bi pokušali finim - nudili da kupe (uz pristojno obeštećenje) baš onog golgetera koji im je na prošlonedjeljnoj utakmici zagorčao život, a ako to ne uspije, onda počinje igra đonom – unajmili bi beka ekipe koja igra u narednom kolu sa Malim da odličniku polomi nogu; ili bi se baš tada, slučajno, otkrili "crni fondovi", štampao bi se izmišljeni intervju centarfora u kome on blati po klubu na sva zvona; uslijedile bi prijetnje, podmetanja ili dogovori sa sudijama (u zemljama u kojima je sudijska organizacija korumpirana).

     O, bilo je u našoj SFRJ istoriji puno primjera kad bi Mali zapržili čorbu Velikima, i to - i u samoupravnoj zajednici, i u evropskim takmičenjima. Onda kad je mali Dinamovac Dumbović kao debitant u finalu kupa Maršala zabio jedini gol "Zvezdi", na primjer. Ili kad je "Čelik" iz Zenice 1972. god. osvojio Srednjoevropski kup, rasturivši "Honved", prašku "Spartu" i "Fiorentinu"; Ili infarkt-igrokazi Karasija i Radanovića... A tek kad je Adrijan Fegic, na Kantridi, sa 35 metara dao četvrti gol vrataru madridskog "Reala" Miguel Angelu; pa Dule Savić "preko živog zida" i Pantelićev "Radnički" iz Niša, prve "Hajdukove" utakmice protiv "Bordoauxa" i "Saint-Ettienea"...

     Toliko o fudbalu. Jednoj od dvije najvažnije sporedne stvari na svijetu.
     Srećno Vam proljeće, poštovani.
     I srećna Vam Proljećna fudbalska sezona.


utorak, 20. april, George Michael - "Different Corner"

     Bivaju tako ponekad dani, potpuno suprotni od onih kakve su nam u djetinjstvu roditelji obećavali. Biva tako da sve vode zamućene budu, a da se radiolarije i foraminifere množe, sve pokušavajući da nas svedu pod svoje računice sa uopštenim najmanjim zajedničkim sadržaocem - žigom pripadanja. Bivaju tako dani, posljednji dani, a odbrana potpuno neodgovarajuća, porozna, ljepljiva i bijedna, kakvu smo nerijetko i zaslužili. Mitska Gondvana čije gorje otjelotvorujemo sebi i onima koje volimo, stvarajući je iznutra, postaje utočište, zaklon, magnetno polje koje odbija neželjene posjetioce od naše pećine.

     Jedan od najviših vrhova moje mitske Gondvane je jedna tanka, crvena knjižica, publikovana u sklopu školske lektire za drugi srednje; tanka, crvena knjižica na osamdesetak strana, nastala prvih godina Velikog rata; remek-djelo pripovjedača iz Alžira imenom Albert Camus, mala priča o uzaludnosti borbe pojedinca i ljudske mašinerije – "L’Etranger".

     I zaista, zaista Vam kažem, mnogo godina poslije prvog čitanja, ne mogu da odgonetnem ko je, zapravo, glavni junak ovog djela – Meursault, nepomični Univerzum, kamen međaš onoga što se može i što je dozvoljeno, ili Sunce, pokretač i zatočnik Svjetova, katalizator procesa hodajućih Stranaca, sudija života i smrti, svjedok posrtanja i dizanja... Niko, ni prije, ni kasnije, nije kao Camus opisao magnovenje što nastaje u trenucima bespomoćnosti, niko suptilnije nije objasnio bjelinu kad provali očaj, niko pokazao koliko smo krhki kada nas koloplet uvriježenih pravila ponašanja uzme pod svoje.

     Meursault je tu simbol, ikona nemogućnosti da se odgovori gomili. On na jednoj i čopor na drugoj strani, ne govore istim jezikom, ne osjećaju isto pulsiranje ulica kojim hodaju, na sudbinski različit način doživljavaju istu zbilju... On je optužen i sam, ali nikako usamljen. Kao odbjegla Panova sjenka, tu je unutrašnji blizanac Meursault i u njihovom međuodnosu tete-a-tete, u njihovom znojnom i ljepljivom, solarnom obračunu, prelamaju se slike Stranaca – slike Slobode i slike Zatvora. Prvi Mersault je surov, oštar, bez emocija, sklon uvredama, grub i odbojan. Drugi je nježan, zatvoren u ljušturu, u zatvor s kojim se dragovoljno stopio zarad očuvanja svoje Gondvane. Specifično izgrađen odnos s Marijom, prijateljima, djevojkom, životinjama - otkriva široku lepezu njihovog šizofrenog emotivnog svlaka, hrapave stare kože koju, za razliku od zmija, navlače i skidaju u zavisnosti od okoline.

     A Sunce? Sunce je metastaza Meursaultovih sumnji u sebe i svijet. Sunce je kvazar njegovog mikrosvijeta, njegov Početak i Kraj, razlog njegovog propadanja, magnovenja - uzročnika ubistva kojeg je izvršio na dan kad je "blještavost neba bila nepodnošljiva", kad je peklo "ono isto Sunce kao kad je sahranjivao mamu". Bezdan koji zjapi između rečenica: "Danas, mama je umrla" i "Ostalo mi je da poželim da na dan moga pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s povicima mržnje", a koje otvaraju i zatvaraju "Stranca", omeđen je Suncem kao rasterećenjem od odgovornosti.

     Bivaju tako dani. Oni dani. Dani kada se čini da raspleta nema. A konačni rasplet događaja Camus je ponudio u svom narednom djelu - "Le Peste". Tada su parovi nailazili na leševe pacova, opružene i naduvane po pločniku. Apsurd je stvorio gust oblak, u kome se više nije razaznavalo ko je ko, a Stranci i oni drugi su se udružili protiv opake pošasti što ih je zadesila.

     Apsurd je katkad korisna stvar.
     Znao je to Camus. Novinar i pisac.


srijeda, 28. februar, Korni grupa - "Put na istok"

     U doba trojanskog rata, 1.200 godina prije nove ere, živio je Palamed, sin eubejskog kralja Nauplija, po predanju najmudriji čovjek svog vremena. Pripisuju mu pronalazak kule-svjetilje, vage, diska, mjera za težinu i visinu, azbuke, bio je ratnik i pjesnik, prvi je u vojsci uveo činove, naučio Grke da prave bevandu... Slavoljubivi Odisej strahovito mu je zavidio na mudrosti, ugledu i poštovanju, te je danima kovao plan kako da ga uništi – iskoristio je odsustvo Palameda da pod njegov ležaj u šatoru zakopa zlato, a istovremeno uredio da lažno pismo, u kome je stajalo: "Ovo zlato vrijedi dvaput više nego što si tražio da izdaš grčki logor", bude nađeno pri pretresu tijela ubijenog Trojanca. Palamed bi izveden pred ratni sud, gdje je poricao svoju izdaju, ali Odisej predloži da se pretraži šator. Ponosnog Eubejca osudiše tako na smrt kamenovanjem, a kada je kamenje poletjelo, glasno je rekao: "Žao mi je, istino, ali ti si umrla prije mene".

     Homer ne pominje Palameda, ni Odisejevu lažnu optužbu, jer se događaj ne uklapa u njegovo veličanje grčkih junaka – opis potiče iz drugih, kasnije izgubljenih epova, na osnovu kojih su Sofokle i Euripid pisali tragedije. U antičkoj Atini, 800 godina kasnije, često se prikazivala drama "Palamed". Tokom predstave čuli su se u gledalištu jecaji, a kada bi hor zapjevao: "Ubili ste, ubili ste najboljega, najmudrijega od svih Helena, slavuja Muza, koji nikome zla nije učinio", cijela publika je ridala od plača.

     Imao sam 10 godina kada je otet i ubijen italijanski premijer Aldo Moro, ali se odlično sjećam policijskih potjera na našem crno-bijelom televizoru u udarnom terminu, odmah nakon dnevnika u sedam i po. Zapamtio sam pse koji jure noću kroz šumu, upaljene baterijske lampe, čizme koje odvaljuju drvenu ogradu - šok za cijelu Evropu. Napunio sam, međutim, skoro 18 kad je u centru Stockholma izvršen atentat na švedskog premijera Ulofa Palmea, ali se slabo čega sjećam. Zanimale su me druge stvari, što je i normalno u tim godinama, a sva svjetska gibanja izgledala su mi mizerna naspram onih u mojoj adolescentskoj glavi. Ovih dana, pak, kao sredovječuljak, gledajući ružne stvari što su se nagomilale, pomišljam da je glavni (no, nesrećni) junak svih naših dirigovanih priča o nasilju – Istina, i samo Istina. I to u svom najogoljenijem obliku – ranjiva, tužna, nezaštićena, nikome potrebna, malo kome dostupna. Glupa, najobičnija Palamedova Istina.

     Atentat na srbijanskog premijera uzbunio je javnost, tužne su zemlje u kojoj ubijaju premijere i predsjednike. No, u tim danima negativne euforije, neke su stvari upadale u oči, stvari koje se u afektu ne primjećuju. Prije svega, do neizdržljivosti umnožena kolektivna »rasprodaja bola«. Puku trebaju takve stvari – veliki zajednički bol, velike zajedničke nesreće, velike zajedničke Istine, isto kao i velike zajedničke pobjede i proslave, to ih čini dijelom zajednice, ma kakva ona uistinu bila, to im daje sigurnost i snagu.

     Njegova je smrt namah postala roba kojom se trguje i licitira - od tragedije su svi željeli svoj dio kolača - državni mediji su, prenoseći sahranu, a koristeći floskule zaostale iz najrigidnijeg komunističkog vokabulara, postali najgledaniji na svijetu; crkva ga je oplakala kao mučenika, a zna se da Balkan vapi za mučenicima još od srednjevjekovlja naovamo; partija kao partija – a kad se partija drugačije ponašala; njegovom je smrću krenuo talas "raščišćavanja društva" i "otkrivanja tajni", tako da je i tu njegov nestanak "poslužio"... Na stranu to što su "Velikom šetaču" cvijeće pred odar bacali oni koji su ga do juče pljuvali, i namah ga u "srpskog Kennedyja" i "reformatora" proizveli isti što su ga najružnijim ljudskim epitetima kitili. A Istina? Ko, kako, kada, gdje, da li... Istina o ovom i sličnim događajima, Istina o ovih 10-15 godina... Ko će njoj da odgovara? Ili da je pripodobi namjeni?

     I opet se onda, i pored svih pompi, počasnih salvi i oproštajnih govora na srpskom, engleskom i grčkom, sve svodi na najogoljeniju činjenicu – na nesreću jedne porodice kojoj sve moguće utjehe ne znače ništa, na suze jedne djevojčice, na odlazak u stan koji zjapi prazninom one Istine...
     Tih su dana barem tri, četiri puta reprizirali film "JFK" čija su tema akteri najpoznatijeg od namještenih ubistava – bogati, a naivni John Fitzerald Kennedy, i siroti, a naivni Lee Harvey Oswald - njihova je Istina bila toliko očigledna da je boljelo, ali se ništa promijenilo nije. Cio svijet zna Istine, pa one ipak ne egzistiraju. Talac su straha i moći. I reklame, bila ona dobra, ili loša. Palamedova ili Odisejeva.

     Poučna priča iz davnina, sa početka ovog uvodnika, pokazuje da se ništa od praskozorja civilizacije do danas nije promijenilo? Ili gotovo ništa. Svoj spokojni san umirujemo činjenicom da se Istina kad-tad sazna.

     I tačno je to.
     Samo što joj kamenovanje prethodi.


nedjelja, 3. maj, Zabranjeno pušenje - "Srce, ruke i lopata"

     Sve nešto mislim, da davne 1886. godine Spice, Angel, Fisher i Parsons nijesu pokrenuli stotine hiljada radnika da spuste alat i organizuju kolone što su protestovale ulicama Čikaga, radni ljudi, građani i poštena inteligencija mile nam domovine morali bi izmisliti neki drugi razlog da odsustvuju s posla dva, tri dana i lijepe sunčane časove provedu u prirodi, daleko od milog doma. Zašto se 1. maj zove Praznik rada, kad toga dana skoro niko ne radi, nikad mi neće biti jasno, ali mi je jasno zašto smo se tako lako primili na njega – miris trave i cvijeća, sunce koje miluje kožu, feromoni... vabilice koje do izražaja dolaze upravo u mjesecu "kad bulbuli pjevaju".
     Prve dane maja pamtim kao dragocjene uspomene. Palile se vatre na livadi iznad zgrada na Ahmetovom brijegu... Pobro, Milenko, Sajo, da li je bio i Peđa... ne sjećam se više... gorjele su gume, a mi smo željeli da napravimo plamen koji se najdalje vidi. Oko vatre toplo, skupila se mladež, došla Gabrijela sa drugaricama, ovi naši svirali na gitari. Bila je to prva noć koju sam kao momak proveo spavajući van kuće, čekajući pijetlove u trošnoj kuhinji barona von Lokmera, prije 17 godina. Danas nema one livade na kojoj je gorjela vatra našeg odrastanja, odnosno, ima je, ali je "privedena namjeni", Ahmetov brijeg je izgubio auru šarmantno dekadentnog prigradskog naselja, izgradivši se enormnom brzinom od prvog od posljednjih balkanskih ratova naovamo, a i pravih vatri i pjesama uz akustične gitare malo ima. Priče su to stare, i malo kome sada vrijedne.


utorak, 11. septembar, Eagles - "Desperado"

     Ranih sedamdesetih, kad su čuda moderne tehnologije podrazumijevala rotirajuće bubnjeve za tombolu, presijavajuće disko-kugle i crno-bijele televizore, na svim regionalnim putevima SFRJ postojale su kamiondžijske kafane-odmorišta. U kafanama se moglo dobiti toplo čorbasto jelo, na meniju je bio i roštilj, često riba i divljač, a jednobraznost enterijera u vidu kockastih stolnjaka na klimavim astalima razbijao je u dnu prostorije postavljeni džuboks, u koji se ubacivao novčić od pedeset para ne bi li započela birana pjesma. Singl-ploče su bile podijeljene u nekoliko grupa, obilježenih slovima (uz oznaku 1 ili 2 pored slova, za avers i revers stranu), klasifikovanih po žanru ili ličnom afinitetu vlasnika. Džuboks je sadržavao nezaobilazne hitove engleskog i italijanskog govornog područja, poput Toma Jonesa ili Englebert Humperdinka, Milve ili Celentana, zatim bisere sa aktuelnih festivala u Splitu, Beogradu ili Zagrebu, no, daleko su najtraženiji bili vinili old school narodnjaka - Lepa Lukić, Silvana, Meho Puzić, Nedeljko Bilkić...

     E, a kad bi maligani učinili svoje, i vozači otposlali na počinak parkinga svoje drumske krstarice, počinjao bi šou-program. Konobarice bi u širem luku izvodile slalom između veselih gostiju, a gazda revnosnije upisivao recke za slomljene čaše. Znalo se - kreću pjesme iz posebne, "H" grupe. Muške pjesme.

     Krenulo bi singlicom "Cajka iz Novoga Sada" Svetlane Miljuš, a junaci u kožnim jaknama sa krznom bi trljali brkove uz stihove "didu lidu / jedna žena peca ribu / upecala dva šarana / digla glavu do tavana / upecala štuku, debelu ko ruku"... Lascivni tekst golicao je maštu brkajlija, a još kad bi ista pjevačica (blajhana plavuša sa jakim nogama, naravno) izvijala numeru "Pažnja šoferima", planeta bi prestala da se vrti. Na red bi dolazio kafanski evergreen Ivice Damjanovića "Čičo, Čičo" u izvođenju bogate oblinama Merse "Meri" Miljković - "Dođi Čičo dole do livade / pa da vidiš Čičo što Ciganke rade..." (numera koju je mnogo docnije prepjevala Sneki Babić), a na B strani iste singlice bio je "Ljubomorni muž", jadikovka "slobodne" žene koju ne shvata jača polovina - "Kad obučem suknju mini, on tada pobesni / pa mi veli, luda ženo, bolje suknju skini". Ih!

     "Meri" Miljković je bila ikona "kamiondžijske" muzike (u rangu Mice Trofrtaljke), a njene su singlice bile među najtraženijim. Poseban biser Mersinog repertoara bila je Kolubarčeva veselica "Vero, Vero, Veronika", poluvodviljski song što je započinjao pijanim glasom gosta (Milana Srdoča, rekao bih) u kafani u kojoj nastupa "nova pevaljka Vera", da bi se potom prešlo u urnebesni ritam pocrtavan "dugmetarom" i stihove "ko sa Verom nije bio / taj se nije izlečio / Vero, Vero, Veronika / Ti si moja harmonika (Dal' se sećaš moga lika)". Na B strani ovog reprezentativnog camp singla smjestile su se dvije pjesme - "Veronikino kolo" i izazivajuća "Ja sam žena bez muža".

     U popodnevnim časovima nerijetko su se iz džuboksa mogli čuti kratki monološki zapisi glumačkog karaktera. Popularni komičari Čkalja i Mija su na pločama izvodili skečeve na zadatu temu, uz šaljivu pjesmicu koja bi pocrtavala ispričano, ali su se, lako uvidjevši ciljnu grupu, "prešaltovali" i počeli snimati namjenska izdanja. Karakterističan je Čkaljin mini-vinil "Vila Raviojla i Čkalja", na čijoj je B-strani antologijski "Lov na šofere". Ništa manje zanimljiva nije bila ni singlica "Seks na kilo", sa omotom na kome je komičar okružen posterima iz erotskih magazina, dok je na B-strani vanvremenska tema "Primam platu pa se smeškam". Što se narodnjaka tiče, među "namjenskim" pjesmama apsolutni šampion bila je numera "Hej, šoferi", koju je nadahnuto izvodio tandem Safet Isović - Zaim Imamović.

     Vrijeme fajronta je, zna se, određivao sam gazda. Osoblje bi čistilo objekat od srče rasute po podu, a junaci ove priče, tanjeg novčanika, ali punijeg srca, uranjali u toplinu ležaja kabine sa čijih su se prozora zavodljivo smiješile golišave starlete iz "Čika" i "Starta", ili, u najboljem slučaju, iz kakvog prokrijumčarenog njemačkog magazina za odrasle.


petak, 20. maj, "Mizar" - "Istekuvam"

     Lucija se opet otkrivala čitavu noć, a ja ustajao da prebacim frotir preko njenih krsta. Vruće je, više nego vruće, iako još nije ni kraj maja. NASA astronomi kažu da će ovo ljeto biti najvrelije u posljednjih 500 godina, no, i da nema njihovih predviđanja, znam to po bosioku kojeg sam posadio jer moram da ga topim i po dva puta dnevno. Nijesam se naspavao, ni dupla kafa ne pomaže.

     Danas idem za Zupce, i ništa od toga nije prirodnije za početak pisanja kratkih zabilješki. Zupci su drevno selo u brdima najbližim Baru, zabilježeno u mletačkim poveljama još 1443. godine, moja postojbina, moj početak i kraj. Jedino tlo čije vibracije gotovo da fizički osjećam pruža se tu, od Grandovice i Begova, preko Potoka Lukačeva, do Melice i starog mlina Ćetkovića. Tu su mi, pored crkve Svetog Nikole, sahranjeni roditelji, najsvježije zatvorena grobnica je naša, sa dva drvena krsta pored... Đedovog groba nema, bio je tik na ulazu u crkvu i morao je biti betoniran kad se ona obnavljala. Tako to bude, prošlost često moraš da poravnaš da bi... Klasična balkanska priča.

     U crkvi se čuva drveni kip Svetog Nikole, najsvetija zubačka relikvija, dopola spaljena - spašena iz vatre za vrijeme turskog pogroma Barske nadbiskupije sredinom XVI stoljeća. Prvi moj susret sa kipom je bio, slike su mi veoma žive, prilično traumatičan. Oštre i izražajne crte svečevog lica paralisale su me i nijesam mogao da priđem oltaru, jer sam osjećao da zna šta mislim i koliko se plašim. Mnogo, mnogo kasnije, bio sam prvi koji je objavio reportažu o kipu, proučavajući stare spise, konsultujući mještane, arheologe i istoričare umjetnosti. Odradio svoj dug.

     Na platou ispred crkve najbolje osjećam strujanje vremena, raskorak između onoga što je bilo i što će biti, prazninu koju ispunjavam sve dok me ne smire u korijenju starog duba. Nazdravljam murovačom za dane koje slijede. Poj klijecera s druge strane Željeznice nemušto odobrava.


ponedjeljak, 21. jun, Vlado Maraš - "Poljem se vije..."

     U 11.30 je trebao krenuti voz za Podgoricu, međutim, neposredno pred termin iz krčavog se zvučnika začuo umorni ženski glas koji je obavještavao prisutne da je kompozicija otkazana. I ništa više.

     Uvijek sam volio vozove i tu neuglednu željezničku stanicu, sagrađenu još pedesetih za potrebe mini-grada kakav je Bar bio. Najljepše godine djetinjstva, one pred polazak u školu, proveo sam u maloj tetkinoj kući na pedesetak metara od pruge. Bili su to dani obilježeni zelenim lokomotivama, brojanjem G-vagona i mahanjem putnicima u šinobusu čije je odredište bio Titograd. Tu sam sačekao i Tita i njegov "plavi voz", negdje baš u ovo vrijeme, krajem maja 1976. Pamtim miris dima i svaku od kazaljki na rampi koja je bila postavljena na staroj cesti, u produžetku moje osnovne škole; tetka je radila u staničnoj zgradi, a ja skupljao bačene duguljaste kartonske biljete sa istom strašću kojom sam se docnije bacio na kolekcioniranje samoljepljivih sličica i poštanskih markica, pa ploča, da bi završio sa nekoliko polica CD-ova na zidu primaće sobe u iznajmljenoj kući.

     Dvadeset minuta je poslije podne. Lokalni voz je napokon postavljen, prljaviji nego obično. Nikad nijesam volio da putujem za Podgoricu, tamo su mi se samo ružne stvari dešavale.


ponedjeljak, 20. decembar, Joao Gilberto - "Desafinado"

     Odvešćemo se popodne moja Jelena i ja do Ratca, ključnog ponta za razumijevanje pulsiranja kulturnog života na ovom dijelu Jadrana. Ostaci znamenite Ratačke opatije se nalaze na hridi uz magistralni put Bar – Sutomore. Danas su to samo ogromne zidine, zarasle u mediteransku makiju, oivičene mirišljavom borovom šumom, no, taj je lokalitet još od XI stoljeća bio centar duhovnosti dukljanskog pomorja.

     Kod opatije su mogli da pristaju manji brodovi, a u zaleđu bogatom izvorima pitke vode gajila se maslina i vinova loza. Prihode su činili, pored onih dobijenih za diplomatske usluge, uglavnom zemljoradnički i stočarski proizvodi, mada su i druga prirodna bogatstva sa golemog imanja koje se prostiralo do današnjeg Petrovca, donosila opipljivu korist. U opatiji je bila i čuvena ikona Bogorodice, pa je Ratac bio stjecište hodočasnika, sredinom XV vijeka pominje se i bolnica u kojoj su se liječili gubavci, hodočasnici i monasi, a postoje podaci da su se tu još u XIV održavale pozorišne predstave.

     Ratac je tačka u kojoj se spajaju kulturna prošlost i varvarska sadašnjost ovog kraja. Već sama pretpostavka da je Pop Dukljanin (Grgur Grizoghono, učeni barski nadbiskup) načinio u skriptoriji i biblioteci klaustra Ratačke opatije prvu knjigu u Južnih Slovena, "Barski ljetopis" u XI vijeku, trebala bi biti dovoljna da se sačuva ovaj objekat kao reprezentativni memorijalni ambijent. Na žalost, umjesto po duhovnoj, ovaj je objekat poznatiji po fizičkoj vertikali, jer je ispod njegovih hridina šćućurena nudistička plaža, a sami bedemi odlično su sklonište za egzibicioniste svakih erotskih podvrsta.

     Osam stotina godina nakon Popa Dukljanina, moj pobratim Slavko, jedan od urbanih pjesnika ulične ljubavne poezije, na istočnom je zidu ispisao sprejom: "Ako je Bog želio da čovjek bude besmrtan, onda u tebi vidim svoju besmrtnost". Logičan nastavak Dukljaninovog pripovijedanja, reklo bi se. No, nije, to su samo ljudskom umu neobjašnjiva pulsiranja u zraku.

     Kažem Jeleni da obuje cipele. Ima zmija, sigurno.


srijeda, 25. maj, Adi Lukovac – «Hazurila»

     Danas je bio Dan mladosti, aklamativno uzet kao rođendan Najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Danas je bio veliki dan za mene. Sređeno je da, u svojstvu predstavnika naše opštine, prvi pronesem reanimiranu štafetu kroz slobodarski Virpazar. Prvi nosilac, ih! Ko bi mi bio ravan da je sredina sedamdesetih.

     Generalni konzulat SFRJ iz Tivta, nošen galopirajućom jugonostalgijom, obnovio je divan običaj prolaska štafete kroz crnogorske gradove, sa svom ikonografijom koja je pratila manifestaciju. Pod spomenikom u Virpazaru, štafetu je iz ruku generala Raška Vukosavovića, komandanta prve oslobođene teritorije u okupiranoj Evropi, preuzeo skojevac iz Tivta, da bi mi je na mostu predao. Uzimam onu bronzanu palicu i trčim, trčim, ne znam koja je decenija, godina, ni dan, opet sam Titov pionir, iza mene kordon omladinaca i omladinski sa kapama i maramama, aplauzi i poneka suza đedova i baba iz obližnjih kuća, smijeh mlađih, cvijeće bačeno na put... Bilo je predviđeno da trčim stotinjak metara do prvog restorana, ali kako tu nije bilo nikoga ko bi od mene preuzeo ovu socijalističku relikviju, ja sam kao Forest Gump nastavio da trčim i trčim, sve do magistrale, nekih 500 metara. Tu je čekao kombi sa novom ekipom, a štafeta je pošla put Titograda.

     Naravno da sam bio i na dočeku štafete, uveče u Tivtu. I pored veoma jake bure, skupilo se nekoliko hiljada ljudi, razvijene trobojke sa petokrakom, zastave Saveza komunista i prigodni transparenti, manekenke u pionirskim uniformama, mažoretke, revolucionarne pjesme i koračnice, kozaračko kolo. Folklorna sekcija maksimalno spremna, obučena u nošnje sa prostora SFRJ. Performans se nastavio po dolasku Josipa Broza, odnosno glumca u bijeloj maršalskoj uniformi koji je prepoznatljivim pokretima pozdravljao okupljene. Nakon izvođenja himne "Hej Sloveni", koju nije propratio ni jedan zvižduk, niti zlobna opaska, položena je pionirska zakletva.

     Štafeta je stigla u Tivat oko osam uveče, a uručila ju je sedamnaestogodišnja manekenka. Uslijedila je čestitka za Titov rođendan, pa Maršalov govor pun peckajućih žaoka upućenih sadašnjem političko-ekonomskom trenutku Crne Gore i Srbije, često prekidan aplauzima i spontanim odobravanjem mase.

     Ima u filmu "Ničija zemlja" onaj dijalog o tome ko je počeo rat. Slažući u takulin ružne uspomene iz devedesetih, primijetio sam, majku mu, da sam dosta toga hotimice zaboravio. I kolone naoružanih vojnika kroz Ostros, i podrugljive pjesme ispred katedrale u Gretvi, i šenlučenje na centralnom trgu, i difuznu artiljerijsku vatru u Dubravi, i kamione što prolaze kroz zapaljene Zaprešiće, i plavokosi leš bačen pored puta, i kišu koja je danima natapala šatore, i Rileta koji je kuvao kafu u iskopanoj rupi, i miris rogača i usmrdjelih lignji u napuštenim Majkovima, i sliku djevojke ispred bokora ruža koju sam u košulji držao...

     Kad sam kasno poslije ponoći došao kući, moje djevojčice su spavale. Jelena je rođena poslije Titove smrti i teško mogu da joj dočaram neke stvari, iako nijesam baš neelokventan i nemaštovit. Ali, kako pustim riječima prepričati kafanu Omera Krčika u Starom Baru u koju su me sedamdesetčetvrte, ili pete, šeste, vodili otac i majka da gledamo slet na stadionu JNA; ili kako verbalno skicirati plavu svesku iz poznavanja prirode i društva za drugi osnovne, u koju sam lijepio sliku štafete objavljenu u "Pobjedi" i lik posljednjeg nosioca Milivoja Maričića obučenog u, kristalno se sjećam, bijelu rolku sa debelom kragnom.


četvrtak, 26. maj, Branimir Štulić - "Smiješan osjećaj"

     Meni dopada da svake druge nedjelje čuvam Luciju, jer Jelena radi popodnevnu smjenu, te tako ona i ja izađemo na rivu da "bacamo kamane u moje". Lu najviše voli da šeta ulicom Maršala Tita, starim centrom grada u kome su trotoari toliko široki da četa đaka može marširati, a ne jedan zvrkasti miš od deset i po kila. Stara stabla plave hladovinu, tom se ulicom začas nađeš na korzu, ispod stoljetnih palmi. Drago mi je, naravno da mi je drago, da je Bar izdržao teret vremena i ostavio pravo ime ulice. Pogotovo što sam odrastao u njoj, tako da Lucija sada trči po istim betonskim kockama i skriva se u istom žbunju olijandera kao i njen otac, 30 godina ranije. Ako postoji vrijeme kao opipljiva četvrta dimenzija o čemu govore hiper-moderni fizičari nove generacije, onda ona mora da prepoznaje bar neki vibrirajući trag koji sam ostavio na pločniku ispred "Ateksove" prodavnice i "Borova". Ili ja fantaziram da je tako, biće prije.

     Gradski korzo, od fontane ispred carine do ušća Željeznice, na "pjenu od mora", mjesto je gdje možete sresti onoga ko vam je potreban. Zavodljivo defiluju mjesne ljepotice pokazujući koliko su i kako stasale tokom kišne zime, momci se paunovski šepure odlazeći u teretanu koja je igrom slučaja smještena upravo tu, svježe vjenčani i oni drugi parovi zagrljeno stoje pod grozdovima glicinije iznikle na ogradi dvorca posljednjeg crnogorskog suverena, penzioneri vrte po hiljaditi put vrcave priče iz mladosti, očevi i majke u vidokrugu drže svoj podmladak, pazeći da se ne zalete ka vodi.

     Šetnja korzom je višedecenijski ritual, koji se poremeti samo dolaskom turista, jer se mještani ljeti svjesno povlače u zbjegove, tražeći utočište u skrivenim žalovima i kafićima u kojima su "naši ljudi". Primorci rijetko idu na more u julu i avgustu, čekajuć' da gužva mine pa da se "na ćef izbanjaju", ne razmišljajući hoće li im kora od lubenice pasti na glavu ili će ugaziti u produkte kojima su sun-faktorom nakremane majke častile potonje posjetioce plaže.

     Bolje da ne počinjem još jednu priču o tome kako je izgledala ova pješčana uvala prije zemljotresa i najezde u vidu civilizacije i demokratije 1979. godine. Iovako se ovaj dnevnički zapis odužio, a kopanje po škatuli kolektivnog sjećanja mnogo maštovitije ide u društvu, uz Rašovu ledenu "cruiser-votku" sa ukusom borovnice.