Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




OGNJEN SPAHIĆ

Ognjen Spahić rođen je 1977. godine u Podgorici. Objavio je knjigu priča «Sve to», roman «Hansenova djeca», za koji je dobio nagradu «Meša Selimović». Radi kao novinar redakcije za kulturu u dnevnom listu «Vijesti»



Nakon odjeće od teksta


Novi red, znak uzvika, dvije tačke, upitnik, zarez, opet novi red, kurziv, veliko slovo: osjećaš kako se sve na tvom tijelu čita. Kako tijelo biva pročitano postajući dijelom tih znaka, a oni ujedno postaju tvoje tijelo, posuto značenjima, rekla je.

Ana sjedi sa dva prijatelja, pije viski i guli narandžu. To radi polutupim nožem pa se sočno voće obilato cijedi niz gole ruke, do lakata. Nije uspjela da razdvoji kriške i grize je - uz prigušeno kikotanje - kao jabuku, neobraćajući pažnju na potoke mirisnog soka. Kad je olizala prste pogledala je u jednog, onda u drugog prijatelja, i svi su nastavili sa smijehom. Vjerovao sam da će čekati sama i dok prilazim stolu, dok mi Ana maše, nehotice razmišljam o tome kako sam ga našao mrtvog u kuhinji, na podu, sa narandžom ruci, poluotvorenih kapaka, prostrtog između zamrzivača i stare plinske peći. Srce, rekao je doktor. Jednostavno se raspuklo od visokog pritiska. A narandža i danas stoji na polici kraj njegove slike. Osušena i laka. Gospođa koja nedjeljom sprema moj stan, potrudila se da je baci u korpu za otpatke i potom je, sa ostalim smećem, saspe u kontejner. To se dogodilo u ranim jutarnjim satima. Na dnu je bilo svega nekoliko gomilica truleži među kojima sam lako prepoznao usahli, još uvijek jarko obojeni plod. Zadržao je prirodni kolorit i otiske samrtničkog grčenja prstiju. Prilazim stolu, kaže da su joj ruke umazane i ljepljive. Pruža nadlanicu i ljubi me u obraz. Mirišeš na narandže, kažem. Miriše i na viski, na jeftini puder i duvanski dim, ali rekao sam da miriše na to voće i da lijepo izgleda sa kosom vezanom u rep. Hvala, kaže pokazujući prijatelje koji uparvo ustaju i odlaze došaptavajući se. Nije bitno, rekla je. Predstaviću ti ih sljedeći put. Ako ih ikad sretnemo, rekla je i briznula u smijeh. Naručio sam kafu, a ona još jedan viski. Ustala je da opere ruke. Vraća se ozbiljna i pročišćena. Nakon nekoliko minuta ćutnje pita da li ima podočnjake i da li se mnogo promijenila otkako smo se posljednji put vidjeli. Nije, kažem. Neznatno se ugoila. Ali to joj pristaje. Prošli put je bila neprirodno mršava. Vitka, dodaje ona. Ne, bila si pretjerano mršava, kažem. Dok smo zajedno sadili drvo narandže na njegovom grobu nosila je tanku svilenu haljinu koja je isticala obrise tijela, linije kostiju. Očekivao sam da će plakati, da će uspomene dozvati njegov lik: siluetu koja u polumraku trpezarije sporo lista novine, bujnu, prerano sijedu kosu, blago povijene obrve i hrapavi glas. No samo je rekla da je vruće, da želi vode, i to su bile jedine riječi na groblju. Možda ga nije voljela ljubavlju kojom se voli otac iako je spolja sve izgledalo tako. Sjedi mu u krilu čupkajući grudvice vune sa džempera. Odlaze u šetnje i posjećuju pozorišta. Ponudu da idemo zajedno, najčešće sam odbijao: stari želi da je u cjelosti zadobije i što bolje upozna, mislio sam. Kad su se on i majka razveli imao sam šest godina. Otišla je sa izvjesnim Vladimirom. Ponavljao sam to ime šapatom - noću ispod pokrivača - svaki put zadojen još jednom dozom supstancijalne mržnje. Mržnje prema majci, bilo je jasno godinama docnije kad je nazvala, kada sam se javio na telefon i grubo odbio sastanak. Još jedan susret na očevom pogrebu, hladno rukovanje i nelagoda, a onda - zbogom: konačno porinuće u najdublje jame sjećanja, u limbove svijesi, sahrana na groblju emocija. Anu sam upoznao 14. novembra 1984, u podne. Otac je dan ranije predložio da izađemo u šetnju. Poprskao me dezodoransom po kosi i dok smo zaključavali vrata rekao da ćemo ići u "Bulevar". Zašto ne idemo u bioskop ili na picu? - pitam. Izvini, moram da "raspravim neke stvari" sa "izvjesnom gospođom". Neće biti dosadno. Margit ima kćerku približno tvojih godina. Zove se Ana, rekao je. Kroz dvije sedmice Margit Ajgenmaht i mala Ana Ostojić živjele su u našem stanu, u istim zapuštenim sobama punim prašnjavih knjiga i zaboravljenih predmeta. Nije mi bilo jasno zašto je njeno prezime drugačije. Dok se otac i "teta Margi" nisu vjenčali imali smo tri prezimena u kući. Nakon vjenčanja ostala su dva. Anino i naše. Pravi otac, gospodin Ostojić, sudski je zahtijevao da djevojčica zadrži njegovo. Nevidljivi gospodin Ostojić upamćen kao glas sa druge strane slušalice. Kao šaputanje na koje Ana odgovara sa "Zdravo Martine, kako si?"; i dalje: "U redu je... Sve OK. Ne. Nisam dobila tvoje pismo. Da. Znam da me voliš. Obećavam. Poslaću fotografije. Želiš i mamine? Svejedno. Uvijek se slikamo zajedno". Nakon takvog razgovora bila je ćutljiva i neraspoložena. Kucam na vrata sobe pokušavajući da izmamim glas ali otuda dolazi samo prigušeno cviljenje i tiho "skloni se molim te". Izlazila je lica blago otečenog od suza, raščupane kose, i otvarala frižider koji bi podnio pristojne gubitke. Znalo se da Anu ne smijete pitati o ocu. To je intimna agonija kojoj se prepuštala svojski i sračunato. Povremenim depresijama učvršćivala je status "nesretnog djeteta, lišenog očinske ljubavi". Prihvatali smo igru, a mala Ana se trudila da je zadrži u granicama dobrog ukusa. Moja strategija je bila preciznija i mnogo manje začinjena emocijama. Odlučio sam da Margi u pojedinim situacijama jeste moja majka i tako je oslovljavao isključivo van kuće, u restoranu ili tokom nedjeljne šetnje. Među zidovima stana, ona je bila samo "teta Margi". Bjeloputa, mirisna teta Margi koja se nije ustručavala da nakon tuširanja, prema spavaćoj sobi odšeta golih grudi. Sjedim u fotelji, vrata od kupatila se otvore, i teta Margi bosa, na prstima, promakne kraj stola ostavljajući u vazduhu trag kvasne toplote i voćnog sapuna. Vjerovao sam da je najljepša žena na svijetu. Dok Ana nije napunila četrnaest kada smo na terasi krijući popili flašu vina, kada je jezikom olizala moje vinom umazane usne i poljubila me u čelo. Posljednji fragmenti dijelom nametnutog osjećanja ljubavi "brata prema sestri", tonuli su u neodoljivu privlačnost svakodnevno prisutnog tijela, razuzdanog kikotanja i nježnih mirisa Ane Ostojić. U narednih godinu dana obred sa vinom smo reprizirali desetak puta svjesni mogućih posljedica. Jer znao sam: naša iluzija srećne porodice drhti na staklenim nogama površnih razgovora, odglumljenih "pogleda razumijevanja" i zajedničkih šetnji. Znao sam: takvo stanje po pravilu ne može trajati dugo, bar ne duže od naše mogućnosti da ga nasilno zadržimo; stakleni ulomci rasuće se jednog trenutka, uz prasak, i oko naših tijela. Sjajni, jezivo oštri, spremni da povrijede i zadaju bol. Atelje na suprotnom kraju grada u kome Margi provodi najmanje pet sati dnevno - iz koga se posljednjih mjeseci našeg zajedničkog života vraćala temeljito pijana - postao je predmet nesporazuma i svađa. Odlazila je oko šest popodne natovarena slikarskim priborom, a vrijeme povratka je svakodnevno odlagano za još nekoliko minuta. Otac je prati do kola; ja i Ana gledamo odozgo kako ubacuju stvari u gepek i nakon toga stoje pored mašući rukama jedno ka drugom. Ona ulazi i ponovo izlazi, negira prstom, nervozno premeće ključeve iz džepa u džep; otac trlja čelo, uzdiše. Škripa guma, i teta Margi odlazi, a on ide u obližnju kafiteriju gdje uz viski vježba osmijeh sa kojim se kroz desetak minuta pojavljuje u stanu. Ana je dobro razumjela stvari. Pokušava da ga oraspoloži dok pognute glave sjedi u dnevnom boravku podnoseći agoniju rušenja još jedne lične imperije: porodičnog cirkusa u kome on ima ulogu klauna. Prepričavala je školske dogodovštine, beskrajne pripovijesti sa neizbježnom "dobrom drugaricom" koja uvijek napravi "neku glupost" ili "komičnu stvar", skečeve u kojima profesori na predavanja dolaze "otkopčanog šlica" i "ostacima pjene za brijanje" izazivajući salve smijeha kod učenika. Svakog je dana upoznavala "još jednog čovjeka oduševljenog njegovom posljednjom knjigom priča", a "prijateljica sa tečaja španskog" kaže da "nikad nije pročitala tako dirljive pasuse o beznađu savremenog intelektualca". Dok Ana gestikulirala cijelim tijelom, pretvarajući lice u seriju fantastičnih grimasa, otac nijemo širi usta i podiže obrve neuspijevajući da iz sebe iscijedi bar jedan zvučni signal radosti i smijeha. On misli na Margi. Misliće na Margi i narednih godina. Secirao je uspomene kao tijela u raspadanju, pokušavajući da instinktom patologa otkrije stvarni uzrok smrti i truljenja porodice. A znao je mnogo više nego što sam tada mogao pretpostaviti. Gomila neobjavljenih rukopisa sadrži filigranski tačne dijagnoze naših života i komplikovanih relacija. U priči "Djeca" briljantno slika moj i Anin odnos: od nestajanja "dijelom nametnute ljubavi brata prema sestri", do "izmišljenih proslava rođendana" koje su bile nevješto pokriće za večernje izlaske. Odlazili smo u Klub umjetnika, demodirano mjesto na četvrt sata od stana i u plišanom separeu - pod jedva osvijetljenom reprodukcijom Gogenovih "Jahača na plaži" - kontemplirali fatalnu i odglumljenu bezbrižnost. "Kako je vaš cijenjeni otac?" - pitao je Simon, vlasnik kluba, uvijek kad bih dolazio. Dobro, hvala. Mnogo vas pozdravlja, lagao sam. Knjiga priča sa posvetom "lično njemu" je garancija da moje i Anine godine neće predstavljati problem. Bili smo najmla|i u gomili starih narkomana, propalih pisaca, novinara i raznovrsnog polusvijeta koji uz jeftino domaće vino transcedentira propast i gubitnštvo. "Dragom prijatelju za sjećanje na stara vremena", zapisao sam, falsifikujući rukopis, na drugoj stranici jedne od očevih knjiga: dovoljno da gospodin Simon podrhtava od zadovoljstva. Drži je na komodi iznad šanka, katkad je pokazujući gostima. Posljednju sjedjeljku priredili smo tri dana uoči mog odlaska za Ameriku. Tada je pitala - Šta će biti sa njih dvoje? - misleći na oca i Margi. Slegao sam ramenima. To je značilo "ne znam", iako smo oboje naslućivali da isforsirana porodična svekodnevnica ulazi u najmračnije hodnike nerješivog lavirinta. Margi je provodila noći u ateljeu pripremajući "veliku izložbu". Nije se javljala na telefon, a otac je pod svaku cijenu želio da to bude tumačeno kao "posvećenost radu". Tih dana, cio naš zajednički život se mogao smjestiti među znake navoda. Jer nismo bili porodica, već citat porodice. Simulacija pred kojom zatvaramo oči i nos, u strahu da će se kisjeli zadasi raspadanja uvući pod kožu i da ćemo ih osjećati još godinama kasnije. To je vjerujem ubilo oca i sirotu Margi: prerezala je vene i skočila sa trećeg sprata, kroz prozor ateljea. Na podu je, kao oporuka, stajalo malo ulje na dasci. "No name (no game)" - piše uz desni rub slike. U gornjem lijevom uglu vazdušasta glava djeteta lebdi nad crnom lokvom; umjesto odraza dječijeg lica, izviruje jeziva vučija njuška sa crvenim očima pod vodom. Desno, kraj tog prizora, naslikala je hiperrealistični tv ekran koji emituje jasne figure četvoro ljudi leđima okrenutih gledaocu. A oni, opet, radoznalo proviruju kroz usjeke na teškim draperijama koje su oslikane vijugavim i gusto zbijenim redovima nečitljivog teksta. Šta je sve to trebalo da znači? Odgonetanje ne vodi nikuda i nigdje. Margi je bila škrta na riječima i sigurno ne bi umjela obrazložiti doista podivljale vizije. Slika je docnije poslata Ani. Zaključala ju je u plakaru memljivog podruma trospratnice u kojoj danas živi. "Nadam se da je konačno satrula", kaže, dok konobar servira još jednu porciju alkohola. Nervozno upliće prste, gleda u plafon poluzatvorenih očiju i misli o nama, pretpostavljam. O svima nama. Sjećanja se otimaju žamoru ljudi koji se, kako noć odmiče, gomilaju oko stolova, za šankom. Znojava tijela se mehanički njišu uz ritam tehnološkog zvuka i pritišću nas. Ali ne možemo ustati dok Anina pripovijest ne bude kazana. Zato smo danas ovdje. Nagovijestila je priču. Rekla je doslovno tako: Priču. Čekam da progovori, da savlada prostor naše udaljenosti: pejzaž ispunjen već obezličenim emocijama. Prošle zime, kaže i zastaje. Prošle zime sam kupila haljinu. Prvi put, kaže. Znaš da ne volim haljine. Nespretna sam u njima, rekla je, pokušavajući da nadglasa muziku. Ali ovo je bila doista lijepa haljina. Drugačija. Vidim je u izlogu i bez probanja odlučujem da je kupim. Zašto? Ne mogu reći. Jednostavno sam znala da to treba uraditi i da ću se u njoj osjećati ženstveno. Shvataš? Da, rekoh iako ni izdaleka nisam razumio o čemu govori. Kao da na početku cijeloj priči želi odjenuti haljinu besmisla. Pamuk devedeset odsto, rekla je. Nosim isključivo pamučnu odjeću. Ali u tekstil, da se ne bi razvukao, moraju staviti najmanje deset odsto vještačkih vlakana, kaže i otpija viski. Kad sam pet godina unatrag saopštio da ću ostati u Americi - kad sam rekao da škola dobro ide i da ću tamo upisati fakultet - jecala je dugo nad telefonskom slušalicom umalo promijenivši moje odluke. Margi je "otišla" narednog ljeta, a otac dvije godine poslije, petnaest dana nakon što sam doputovao u namjeri da ovdje provedem ferije. Vidjeli smo se dva puta. Jednom večerali zajedno u Klubu gdje je Simon histerično oblijetao sto uzbuđen očevim pristvom. Još jednom u stanu. Pušimo u dnevnom boravku, razgovaramo o glupostima. Treći put pričaćemo o svemu, pomenuću Margi i Anu koja mu se više ne javlja, pomislio sam. Nijem kao zemlja, ležao je na kuhinjskom podu sa narandžom u ruci. Odvukao sam ga do fotelje, izvukao rumeni plod i u ruke stavio otvoreno izdanje "Odiseje" u kožnom povezu. Nakon formalnog dolaska hitne pomoći i policije u novinama su osvanuli spektakularno patetični naslovi, a in memoriami listom počinjali raznoraznim citatima Homera. "Kad jutro rano ružoprsta osvane Zora,/ drugove na zbor pozovem i svima prozborim ovo:/'Jedni sad ostajte ovdje, o dragi drugovi moji,/ a ja sa svojom lađom u društvu svojih drugara/ idem da razgledam kraj i vidim kakvi su ljudi/ jesu li obijesni oni i divlji, bez ikakve pravde,/ ili vole goste i bozima odaju li poštu'". Efekat je postignut. O "dostojanstvenoj" smrti, pristojnom umiranju, govorio je i za života, a u kratkim prozama nije dopuštao da se likovi pred zadnju uru barem nakašlju. "Otišao je kako treba", kaže Ana. Mislim da je to rekla zbog Margi; gospođe Ajgenmaht, koja je smrt pretvorila u neviđenu svinjariju. Detalje su uspjeli sakriti i Ana nije precizno znala šta se dogodilo. No kovčeg je u kapeli bio zatvoren: situacija pretpostavljam unosi sumnju jer po tom receptu serviraju samo unakažena tijela. Nije imala pojma da su njenu majku kupili po betonu. I da ste na bijeloj fasadi - s obzirom na vene pokidane prije skakanja i bjesomučno mlataranje ruku tokom pada - mogli uočiti sitne mrlje od krvi. Ali Ana Ostojić i dalje priča o haljini. Tankom i nježnom platnu, body dezenu modne kuće "Evidence" na kome su otisnute aplikacije tekstova lokalnog izdanja dnevne štampe. Moda sredine osamdesetih opet postaje aktuelna, kaže. Dopao mi se štos sa tekstom, rekla je. Naprimjer: sjediš, blizu, recimo, neke osobe, veoma blizu, recimo. Tekstovi su svuda po tvom tijelu, kaže. Na grudima, ramenu, na bokovima. I on posmatra tvoje zaobljene tekstualne pejzaže, recimo, i počinje da čita. I puštaš ga da to radi; on prelazi sa reda na red, sa slova na slovo prebirajući očima po tankim crnim prugama odštampanih simbola, rekla je. Novi red, znak uzvika, dvije tačke, upitnik, zarez, opet novi red, kurziv, veliko slovo: osjećaš kako se sve na tvom tijelu čita. Kako tijelo biva pročitano postajući dijelom tih znaka, a oni ujedno postaju tvoje tijelo, posuto značenjima, rekla je. Da, kažem. Uzbudljivo. Ali moram vikati da bi se čuo. Oči su natopljene kiselim dimom kanabisa sa susjednog stola dok Ana, zavaljena u stolici, ramenima prati taktove muzike. Nakon mašine za veš..., kaže. Zastaje i ponavlja jače. Kad sam je oprala prvi put, nakon peglanja, sjela sam da čitam. Čitati haljinu... ! - uzvikuje i smije se. Traži konobaru da donese još viskija. Pitam da li je to mudro, znam da ne podnosi velike količine pića. Bilo nekad malecki, kaže puštajući da joj zadnje kapi sa dna sporo klize u usta. Čitala sam odozdo. Od donjeg ruba prema kragni. Raznorazni tekstovi. Mnogo dosadnih stvari. Idiotski naslovi posvuda. Epidemija pridjeva. Nekoliko stilskih incidenata i štamparskih greški, kaže. Pored ulaznih vrata, njena dva prijatelja. Odmahuje rukom, objašnjava da je malo sačekaju. Nezainteresovano sliježu ramenima i držeći se za ruke odlaze ka šanku. Jedan podvriskuje jer ga travestit duge crvene kose uporno štipka za dupe. Ali njemu ne smeta. Glumi ljutitost i onda šaljivo prijeti prstom. Ana vidi šta se događa, kaže da je "Crveni OK". Znaju se od ranije. Ovo je bezazleno začikivanje, kaže. Nastavlja priču o haljini, govori brže i sada razaznajem tek djelove rečenica. Tekst na lijevoj dojci..., kaže. Riječi se gube i ponovo nadiru u rijetkim zatišjima među dobovanjem zvučnika. Zaustavljam je pokazujući na uši. Shvata da ne čujem, primiče stolicu. Osjećam topao dah govora. Dodiruje svoje grudi, lijevo. Na tom mjestu..., kaže. Tu je pisalo da Margi... Zamisli, moja Margi. Ne mogu da podnesem. To su laži, rekla je i uzela gutljaj. Nisu joj jasne tako surove slučajnosti, nastavila je. Pita se da li je morala ući u prodavnicu odjeće i kupiti baš tu haljinu. Pita: kako je vijest o smrti njene majke dospjela na platno i zašto su objavili sve to. Danima poslije sahrane nije željela da čita novine, kaže. Slutila sam da je bilo svinjarija i da su otkrili još nešto vezano za Margi. Još nešto, ponavlja kuckajući ivicom čaše o sto. Otvara tašnu i nježno razmotava komad platna. Čitaj. Lokalne novine, kaže. Haljina, rekla je. Komad njene haljine. Ponovo maše ka šanku. Novinari, kaže, pokazujući očima na "dva prijatelja". Oni su zakuvali sve. Tražiće da joj otkriju i neke nenapisane detalje. Želi da zna što više. Misli samo o tome. Kako je moguće? - pita se. Došaptavanja rodbine i prijatelja, kaže, šunjala su se kao miševi po ubuđalim ćoškovima podruma. Kao sijenke: nejasne i zastrašujuće. Skrivali su nešto fatalno i mračno. To sam znala, ali nisam mogla pretpostaviti o čemu se radi. Bilo je jasno da govore o mojoj majci, da pominju Margi koja se raspada na goblju; da pričaju o njenom životu iznenađeno podižući obrve. Trebalo je ignorisati sve to. Priče su se stišale i ubrzo je sve bilo kako treba. Sve, kažem, dok nisam kupila haljinu i navukla sebi na tijelo upravo ono od čega sam bježala, rekla je. Muzika se pojačava, i dok pokušavam da još jednom razaznam posljednje redove na platnu, Ana uporno govori i zapitkuje. Da li je tačno? Da li vjeruješ... Bilo bi poražavajuće da je tvoj otac, da je on, da je ovo istina... Grozno... Mislila sam da je obožava... da neizmjerno voli Margi, kaže. Izgledalo je tako, kaže. Ali ja više ne čujem ništa. Njen lijevi članak iznad stopala otkriva modre plihove od uboda iglom. Osjeća moj pogled i ukršta noge, sakriva tragove. Neko bez pitanja dolazi za naš sto i miluje Anino rame, šapuće joj na uvo. Odmahuje kao da je u pitanju dosadni komarac ne obraćajući pažnju na čovjeka. Čini se da je navikla na ove stvari. Ustaje i kaže da mora do WC-a. Neću je čekati, kažem. Bilo je dovoljno za danas. Vidjećemo se kad se sredi, oporavi. Ona uspijeva da konstruiše nekoliko iskrzanih rečenica. Moram... još nešto važno. Razgovarajmo... Nemoj... Sačekaj. Kako hoćeš... ali... - kaže tiho. Ali nije zbunjena i potresena emocijama. To podrhtavaju vene odveć zrele za još jednu dozu žute otopine. Ustaje i hvata me za ruku. Nakon odjeće od teksta..., kaže. Nakon odjeće od teksta..., rekla je i ućutala. Zamolio sam da nastavi, rekao da želim čuti šta ima da kaže. Ali Ana odmahuje i u ritmu muzike kreće prema dnu prostorije. Salo na stražnjici i butinama se giba. Njeno tijelo se goji. Prepoznajem samo davne fragmente elegancije i stila. Danas je obukla potpuno bijelu haljinu. Nakon odjeće od teksta..., pomislio sam na izlasku. Nakon odjeće od teksta - ponovio sam naglas gledajući kao se jedva uspijeva održati na nogama. Gledam kako posrće i tetura, kako nestaje u crvenom polumraku. Mala Ana Ostojić, nakon odjeće od teksta.