Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Sanja Martinović


Biografija:
Sanja Martinovic je rodjena 1979. godine u Puli. Objavila je zbirku pjesama "Grad u kojem nisam bila" 2004. godine. Poeziju je objavljivala u crnogorskim casopisima za kulturu "Ars" i "Plima", te u "Sarajevskim sveskama". Zivi u Ulcinju i radi kao kolumnista nedjeljnika "Monitor".



1. Golo drveće

Paučine više nije bilo
sve je postalo blještavo čisto

ja znam da će i ova kuća
stara koliko i vasiona
ostati prazna

moji veseli šalovi
vise po golom drveću

zvuk naših koraka
preseliće se al dila
tamo gdje se ne mogu čuti

Na poklonjenje su kao i uvijek
došli samo odabrani



2. Zamak

Čarobne svijeće tog su kasnog popodneva
osvijetlile nam put kroz sive odaje
starog zamka nedaleko od mora.
Izgledalo je kao da se nećemo nikada
vratiti tamo odakle smo otišli.
Jer mislili smo da shvatamo.
I sumrak je imao miris proljeća.
Odaje su izvodile svoj stari performans.
Mi smo ga nazvali lavirintom.
Došle su čudesne ptice stanovnice Mita
i odvele nas kroz kružne otvore zamka.
Pogledali smo sa visoke zgusnute kapi
ono kuda nas je vodila svjetlost.
Vidjeli smo Znak, slovo Tvoga imena.

 

3. Trenutak

U kafani pored mora
ne čuje se muzika.
Ljudi ne razgovaraju.
Igraju karte i ćute.
Čuju se glasovi cvrčaka.
Oni žive.

 

4. Zalazak sunca

Mali primorski grad
koji je od rata našega
prestao biti domovina
izgubljenim brodovima
i izbjeglim mornarima
danas izgleda kao luka
nemuštih i barbarska barka.
Barbari grabe najljepše žene
a one se ne bune.
Upadaju u najbolje kuće
i slike starih skidaju.
Roditelji naši sjećaju se
i mire.
A mi gubimo njih,
stvoritelje naše.
I čekamo suton.

 

5. Svaki dan

Ustali smo i sa nama
nekoliko svakodnevnih riječi.
Popili smo kafu. Nešto jeli.
Otišao si.
Ja sam ležala. Ti si došao.
I sa tobom nekoliko svakodnevnih riječi.
Htjela sam ti reći da
nemam više prijatelja.
I da me to boli.
I da ne znam gdje sam pogriješila.
Ne, odlučila sam da ne otvaram usta.
Lakše je.
Gledali smo neki beznačajni film.
Ti si otišao.
Iako želiš ići jedino samnom.
Koju su donijele rode
sa neke druge planete.
Ja sam ležala. Ti si došao.
I nekoliko svakodnevnih riječi.
Nastavili smo gledati onaj isti film.
Ti si legao pored mene.
I okrenuo mi tvoja velika leđa.
Rekao si da me voliš.
I ja tebe, rekla sam
I okrenula ti leđa.



6. ...

Mogu zapisati
poznate mi istine.
I toga sam već sita.
Iznad glave
ionako stoji giljotina.
A kao da nismo
ništa krivi.
Pokušavam pisati
o svom licemjerstvu.
Koje se i od mene
vraški skriva...

 

7. Molitva pred sutra

Sveštenici sve glasnije izgovaraju svoju molitvu.
Riječi odzvanjaju gradom.
Nekad se zapitam nije li to bubanj
onih koji žele napraviti pjesmu.
Sve se u meni danas miješa.
Tako je bilo i juče.
A novi dan će brzo doći
i jasnoća će umiriti moju dušu.
Pogledala sam u nebo:
savršen krug oko mjeseca
i njegovo neuhvatljivo značenje
najavljivalo je dolazak.
Upijala sam pogledom svjetlost.
Grijeh me slomio u trenu.
Legla sam na hladnu zemlju.

 

8. Tužna strana humanosti

U susjedstvu su se tukli muz i zena
Ja sam bila na svom krevetu
Cula sam vrisak zene
Ipak sam i dalje lezala
Razmisljala sam o nama
i nasem zivotu koji jos nije pronasao smisao
Volim mrak svoje sobe
Sav onaj sjaj spoljasnjeg svijeta
ionako je lazan a sunce nas samo zavarava
Svoju robu stavila sam na krevet
Napravila jednu veliku sarenu loptu
Tebe su zaboljele njihove pesnice
Pa si zvao policiju
Nisi otvorio vrata moje sobe
Drzala sam cvrsto svoju sarenu loptu
Ne dam je nikome
Ionako ce me dozivotno jesti crvi



9. ...

Stvari su ionako krenule unatrag
Ako se pod time podrazumjeva veliko Ništa
onda sam sigurno u pravu
Ako se pod time podrazumjeva ipak Nešto
valjda sam opet u pravu
Svejedno je
meni i tako nije dato da filozofiram
A opet teško mi je ne misliti Ništa
Kako god svakako ću završiti loše

Možda me ipak spasi Ljubav
ne ona čista ljubav prema Uzvišenome
(nažalost još uvijek sam mala da bih mogla voljeti Uzvišeno
ali se mogu moliti kad mi je teško i kad bi me onaj
koga neću imenovati rado ščepao kandžama)

Kažem spasiće me (možda) ona mala
samo moja ljubav prema tebi

Baš je sada zazvonila poruka na mobilnome
to si bio ti
sada bih mogla pomisliti da je Uzvišeni
poslao znak da je ono što sam napisala
u prethodnom stihu Istina
Kako god ja ću vjerovati u to
jer je to nešto dobro

Hvala ti
Uzgred ona velika slova u pjesmi
to nije ništa značajno i ne želim time ništa reći
to se ja samo igram

 

10. ...

Otišli smo vidjeti ljude.
Dobro veče. Lijepo je vidjeti vas.
Rukovanja, poljupci,
osmjesi, rečenice.
I rečenice.
Šunjam se oko vaših tijela.
Slušam rečenice.
Ne primjećujete me.
A nas dvoje smo zajedno došli.
Letim oko starog zdanja.
Kako me ne vidiš?
Ipak, ja sam tvoja – bila.
Odjednom se moje
džinovsko lice
pretvorilo u prah.
Pogledao si u nebo
i pomislio da to
pada snijeg.
Prvi snijeg.

 

11. ...

Bezbroj je kapi
krupne kiše tog dana
palo na moje lice.
Bila sam na praznoj livadi.
Tlo je bilo mokro.
I stvaralo se blato.
Gledala sam u nebo.
(Kao i uvijek)
Grad je želio probiti mi kožu.
Ali ona se nije dala.
Shvatila sam, bolest istorije
svojim me dlakavim rukama
bacila na pustu livadu.
Mene, bez domovine.
Mene, uplašenu koja
nikoga imala nije.
Stala je kiša.
Preživjela sam.
Ali me živo blato povuklo.
U mračnu utrobu zemlje.

 

12. ...

Često sanjam ljude
koje sam ostavila.
Sanjam ih kako
lebde iznad livade,
kako ih srećem iza ugla.
Sanjam sebe kako
mi srce lupa
i kako se stidim.
Stidim se i kad ne sanjam.
Plačem zbog njih.
Molim se za njih.
Svi veliki stihovi
cijede se niz hartiju.
Razvodnjena boja postaju.