7.

MlKONJA I ODO SU SE PAZARNOG DANA NADALI daće kupiti šiljež ispod cijene. Dvije šljive na dvije obale rijeke bile su njihove mesarnice. Pijesak u hladu šljiva, natapan krvlju, postajao je kafeno blijed, a između kamičaka virjeli su čuperci ovčje i teleće dlake. Glas bi se brzo pronio kroz Pridvor da su Mikonja i Odo kupili stoku za klanje i radoznali bi prilazili.

Činovništvo iz načelstva, suda, invalidi, poštari, učitelji, penzioneri, trgovci, gostioničari, poslužitelji, kovači, mlinari, popovi, žandarmi i finansi, predstavljali su kupovnu snagu Pridvora, pa su Mikonja i Odo uvijek pravili spiskove kupaca, otimali se oko sigurnijih platiša. Svaki je izradio svoju taktiku: nekada je bila dovoljna mala grješka pri izboru mesa pa da jedna od žena prestane kupovati od jednog od njih, a drugi je odmah dobijao kupca. Mikonja je znao bolje da hvali i kad je donosio slabije meso. Drugi su, opet, voljeli Odovu strogost, meso je donosio u kuću s nekom tragičnom ozbiljnošću i značajnim klimanjem glave, uz nekoliko naglašenih riječi.

Radoznaliji građani, a možda i oni željniji mesa, uporno bi stojali, opuštenih ramena, malo nagnuti naprijed, i gledali kako Odo vješto skida kožu s jagnjeta. Perko se nije pridruživao grupi koja se načetila i udisala laku izmaglicu što se podizala pri odvajanju kože od mesa: sjedio je, malo izmaknut, na parapetu, u jednom ulegnuću, preko kojega je u jutarnjim satima padala šjenka vrbe. Odo nije druge zapažao, već kad bi rnu zatrebalo, rekao bi, ne podižući pogled niti pominjući ime:

- Nu, pridrži ovu nogu! - Perko je znao da njemu govori, prilazio je i zatezao lubinu. On je imao i privilegiju da čuva meso da ga paščad i mačke ne dodirnu, dok je Odo išao po kućama i raznosio komade, a volio je, familijarno se unoseći u Odove probleme, da priča ko je od građana toga jutra naručio bolji dio. Dok je to
govorio, osjećao je ukus svakoga dijela, i to kao varenog, iako ih je rijetko kušao, osim od slabine, te je, sigurno zbog toga, volio da opipa pod dlanom srebrnastu opnicu koja se hvatala na tek odrto meso.

Sa druge strane Rijeke stojali su Mikonjini gledaoci. On je češće klao jer su mu kupci bili gostioničari Ananije, Kićan i Radonja, koji su gotovili jela za finanse, činovnike, penzionere i putnike, kad bi ih vozač pruge trijumfalno uveo, hodajući raskoračeno kao da je podmetnut, kako su govorile žene. Na ručak su dolazila redovno i dva rano penzionisana učitelja Ziran i Obrad, koji su po kazni prognani u Pridvor jer su se neđe tamo počeli miješati u politiku, što je od doušnika ocijenjeno kao opasno za državu i kralja. Kad je za to saznao Odo, nasmijao se:

- Koliko ih ja mogu viđeti, ta je država jadna kad se preplašila njihove moći. Ali neka ih, više dvoje usta
za ovo meso.

Za privremeno boravište neko im je izabrao Pridvor, vjerovatno čuvši da je to mjesto sa najužim vidicima. Prognani učitelji, iako se prije nijesu poznavali, u prvom razgovoru se zbližiše, pa su zajedno odlazili na ručak u Ananijevu kafanu. Samo je prvih petnaestak dana Obrad dolazio sam i tada gledao jedino u pjat pred sobom. To je bilo onijeh dana kada je Ziran ležao u zatvoru jer se usudio da Šćepanu, pisaru sreskog načelstva, povišenijem glasom reče, dok mu je za kafanskijem stolom svojom tvrdom pisarsko-policijskom rukom pružao kalendar „Vardar", agitujući kao i kod ostalih Pridvorana, da ga kupi:

- Miči, gospodine Šćepane, ispred mene taj nepismeni šovinistički bunjak, mitomaniju i slavopojke crnorukaškim ubicama! Ali ti i ne znaš da je tako, niti možeš znati, sve dok zunzaraš od kafane do kafane, škrabaš prijave, hapsiš, misleći da spašavaš svijetlu budućnost, a ne znaš da je to nakaza. Shvati, velike sile lakše naprave po svojemu ukusu novu državu, nego što pridvorski šivac Zele skroji suknene gaće.

U Pridvoru se svaki put nagađalo koliko će brava zaklati Odo i Mikonja. Naročito je to bilo zanimljivo pred dolazak kralja Aleksandra, sa pratnjom, koji je pošao da obiđe oblasti „srećno uvećanog" kraljevstva. Prije no što je kralj dojahao na bijesnome konju, zapošjeli su cijeli kraj bataljoni vojske i policije. Počelo se šaptati da će izbiti rat i da će bitka biti baš neđe oko Pridvora, ali se nije znalo ko će napasti. Neki su mislili da za sve te naoružane legije treba Mikonja i Odo da obezbijede meso. Međutim, brzo su shvatili da vojsku prati komora, da im nije potrebna pridvorska ovčetina.

- Dobro je što su zapošjeli sve klance i staze, te se ni zmija ne može provući, a kamo li komita. Kralj, kralj dolazi, ljudi božiji, nije to ovan.

Mikonjina i Odova procjena o klanju bila je prećerana, tako da je ostalo nepojedeno desetak pečenih jagnjadi.

Joko, poznatiji kao „pjesničko jadilo", trčkarao je oko napomađenih ljudi iz uže kraljeve pratnje, zapisivao imena onih što su kralju pristupali, bilježio sve riječi koje je hvatao svojim ogromnim dlakavim ušima. Plašio se da mu ne izmaknu zdravice, patetične kraljeve riječi o herojstvu „ljudi ovoga kraja" i o „veličanstvenom siromaštvu koje ih krasi", da bi sročio što istinitiju pjesmu. Želio je da se svi prepoznaju kad gusle, koje jedva čekaju njegove riječi i grlo prodrto nikotinom, počnu „nizati red po red". Činilo mu se da već čuje pohvale:

„Jeste, Joko je mešter nad mešterima, sve je uhvatio i vjerno sročio, usta mu se zlatila, ne zaboravi ništa i nikoga".

Svi oni koji su se istakli u progonima komita, u dostavama, prisluškivanju, mučkom ubijanju i paljevinama, nestrpljivo su očekivali kraljev dolazak jer su bili uvjereni da on zna zasluge svakoga ponaosob, a kako ne bi u to bili ubijeđeni kad im je svima uputio pohvale za vjernost, a nekima je i orden stigao, po njegovom ukazu. Brzojavima su javljane njihove zasluge.

Milivoju, komandiru kontrakomitskog voda, širile su se grudi od nekog razarajućeg ponosa: mislio je da svi u nj gledaju kad je prvi dojahao u Prodoli pred kralja i požurio Zekana da se ko drugi ne ugura naprijed. Skoro se bio ubijedio da kralj prati njega, a ne on kralja. Podbadao je Zekana da se izravnja s kraljem. Kralj se povremeno osvrtao, kokotovim trzanjem glave, pogledujući povjesmo pratnje. Izgledao je kao misionar u tek otkrivenom divljem kraju. Smetali su Milivoju svi ti što se blizu kralja vrzmaju: činovnici, policijski agenti, gardisti u civilu.

- Što se uvijaju oko njegovog veličanstva, - mislio je, - pa se više ne zna ko je osobito povjerljiv. Viđi Joka, avetinje jedne, i on donio džamadan, ušjajao se, da se pokaže kralju. Traži inspiraciju, rđa jedna. Što ću ga
izmrškati kad sve ovo prođe. A kako pridvorsko činovništvo blene, kao da do sad nijesu nikad viđeli kralja!
Što se ne ugledaju na mene: dostojanstveno jašem i samo ponekad poglednem u njega, i to zbog Zekana, da ne prestigne kraljevog konja, a što se tiče mene, mogao bih ovako jašati do nevidboga a da se ne okrenem. Treba umjeti pokazati kralju ko smo mi i što smo.

Tada Milivoje viđe kako poručnik Živojin Simić, najmoćnija osoba u Pridvoru već sedam godina, prićera konja do pisara Šćepana i kroz stisnute zube zašišta:

- Pošto ovo prođe porazgovaraću s tobom što si dozvolio da se taj tranjavi narod posakriva po šumama,
te ne izađe pored puta da kliče svome kralju. Šćepanu zadrhta brada, nabrekli ponos mu splasnu i naglo se smanji na konju. Živojin Simić je bio naredio žandarmima da u rano jutro išćeraju iz kuća narod i postroje ga uz put, ali su dockan počeli kundacima udarati u vrata: čak i starci i bolesni bili su umakli u okrajke i omare, te je tako propala slika srdačnosti i veličanstvenosti; poručnik Simić je jurio ispred kolone i provjeravao je li bezbijedan prolaz. Kad naiđe ispred kuće Mala Martaša, zateče ga da popravlja ogradu. Živojin mu se unese u lice:

- Ko si ti?

- Malo Martaš

- Stanišin brat! Pa ko tebe drži na slobodi kad njegovo veličanstvo ovuda prolazi?! Sunce te ne smije grijati zajedno s kraljem.

- Grij se ti, poručniče, tvoja je sad vlast.

- Zar tako! - vrisnuo je poručnik Živojin i u očima mu sinu zlo svijetlo, ali se, pošto je kralj pristizao, zadovolji da Mala ošine korbačem. Na prvi udar pritrčaše nekolika vojnika i kundacima uguraše Mala u kuću.
Tada kralj tuda prođe, zvijernu kroz cviker i produži kao da to ne vidi. Poručnik Živojin je pomislio: „Sjutra
će ova kuća da gori!" Zapalio bi je on i sad, ali je znao da ne smije mijenjati sliku o uspostavljenom miru. Zivojin Simić produži da obezbjeđuje kraljev prolazak, razmišljajući o Staniši Martašu: „Hoće on da uredi svijet, osmjelio se da kaže da je njegovo veličanstvo brana koja priječi napredak. A sigurno i u njegovom bratu Malu tinja želja da mijenja ovaj sveti red stvari. A kralj je poveo ovoliko ministara i generala jer svoju ljubav ne može sam da rasije na poslušne i krotke".

Živojinu Simiću se pričinjavalo da njegove misli kralj čita i prati njegove pokrete, pa je htio da iskoristi svaki minut, da mu pokaže kako za nj vrši službu, da mu je on prokrčio put kroz Crnu Goru, trijebio komitske čete.

Malo Martaš je ostao ležeći na neravnom pločniku portika svoje kuće, đe su ga vojnici gurnuli. Na licu mu se skorijevala krv. Za to vrijeme njegov brat Staniša šjedio je na štici, naslonjenoj na trupine, u pridvorskom zatvoru, pored učitelja Zirana. Tek što je bio pušten iz zatvora u Zenici, pa mu ovaj nastavak torture nije bio neobičan.

Načelniku Luki Paporu učinje se da je već premnogo kočoperenja Živojina Simića u kraljevom vidokrugu, pa prigna konja do njega i kroz zube sasvim tiho reče:

- Smiri se, nijesi jedini ovđe, mladiću.

Živojin naglo preblijeđe, grlo mu se suzi i hitro pogleda široko i mirno lice načelnikovo iz koga je izlazio taj glas. Ošjeti da je kraj zadovoljstvu u tome, tako žuđenom, danu pa mu sve postade tamno.

Kralj je gledao visoko, u bjeličasti oblačak što se pojavio iznad Strmoga Vrha, pokušavajući da izbježe da mu u vidno polje uđu obgorjele listre kamenijeh zidina što su još odisale na garež. Poručnik Živojin Simić, ušutkan tihim Paporovim glasom, baš je tada htio da priđe kralju i da mu kaže da su to njegove ruke i njegova četa zapalili, da su to bile kuće ljutih odmetnika od ove kraljeve srećne države bratskog troimenog naroda, ali nije više smio ništa izustiti. A to je bila jedina prava prilika da lično kralj čuje šta je on sve učinio za novu otadžbinu koju je pravio ugarkom. Htio je da kralju malo pjesnički kaže da su omari i nebo još čađavi od sagorjelih kuća, da mu pokaže đe je dnevi i noći provodio u zašjedama i đe su sve rasuti plitki grobovi komitski, da mu objasni da ovi ljudi samo pod batinama, ili mrtvi, pristaju da im ime i korijen nestane. Smislio je da kaže opravdanje, da je i Bizmark krvlju stvarao i širio državu, što je odnekud bio čuo. Htio je da naglasi i svoj izum, bačanje poznatijih komita u jame, da im se trag ne zna, da ne bi ko prozvao kakvu dolinu ili glavicu na kojoj su ginuli, po imenu nekoga od njih, kako je ovđe običaj. Nije on dao ni lisicama da se poigraju bijelim kostima, a kamo li da se oko njih narod okuplja.

Nekolika puta pozivao je Luka i popa Mirona, objašnjavao mu da se i on mora pridružiti žandarmskoj ruci, da utiče i smiruje ovaj uzburkani narod koji koristi i sahrane kako bi iskazao zluradost u odnosu na novu vlast. Načelnik je pomišljao da bi pop Miron mogao u ovom trenutku poslužiti bolje od poručnika Živojina, da bi njegova riječ mogla, makar na kratko, umiriti Pridvorane.

- Ti, Mirone, šjediš skrštenih ruku, gledaš kako se ovaj narod roguši i slušaš kako blebeće o nekoj pravdi
i jednakosti, a ne preduzimaš ništa da uneseš malo mira pred kraljev dolazak.

- Samo ti reci, gospodine načelniče, koga treba da smirim - i pop Miron položi na sto svoje runjave i krupne šake, a živnu mu lice obraslo u čečar crnih kovrdžavih dlaka. Često je vrijeme provodio u kafani, pa je nekoliko puta i u tučama sudjelovao. Zbog toga je pozivan kod mitropolita na Cetinje, koji ga je opominjao:

- Ne tako, pope Mirone, ti si dužan da blagom pastirskom riječju urazumljuješ narod, da mu mekšaš narav, da ga obraćaš pravijem sentom, a ne da ga nogetaš.

Miron je slušao mitropolita i razmišljao kako i on tuče popove, a da sad njega uči blagosti.

Od Mirona je načelnik tražio da pokaže koliko je i nacionalan, što je značilo - koliko je orijentisan za novu državu. Zborio mu je da je došla prava prilika da to i djelom potvrdi. Međutim, pop Miron je svojim glomaznim i dlakavim likom i basom izazivao drhtavicu u ljudima i ostavljao utisak da će svakoga časa skočiti put nekoga, da ga ščepa za grudi i probači kroz vrata. Pa i kad je pjevao u crkvi, to je ličilo kao da pritajenoj pastvi naređuje da vjeruje u boga.

- Vidiš, Mirone, ekonomska kriza je svijet obuhvatila, - nastavio je zabrinuto načelnik, - haraju glad i nestašica, iako ti svakog dana oglođeš po košet suvoga mesa i pojedeš po kilo skorupa. A sad nam, u ovom teškom času, dolazi kralj. Razumiješ li šta hoću da kažem: mir, potpuni mir mi treba. Objasni ovome narodu da je to privremeno, da se strpi, da se ne komeša i da se čuva od buntovnika i drugog ološa. Pripremi ih na kraljev dolazak, obećaj im da će odmah sve poći na bolje, kao bolesniku kad mu vatruština umine. Onaj gagričavi poručnik Živojin sa četom ne patiše, ubija, pali, ali ništa nije učinio. Zlo nije dotukao. Moramo sad pokušati da popuštamo. I na taj način se otpor može ubijati.

Miron je slušao načelnika i zaključio da je ovo momenat kada mu mora pomoći, ali nije znao šta da priča narodu, bio je svjestan da nije vičan političkom jeziku: „Na mene će se slomiti kola, sve će jade na me prebačiti načelnik ako se što dogodi dok bude tu kralj. Dok se ja opravdam, ode mi brada". Tada se prišjeti da ima knjigu u kojoj su odgovori na sve probleme i vječna pitanja. Lukavo se osmjehnu, kao da je htio reći načelniku da je našao rješenje. Kad je prvi put čitao tu knjigu besjeda zgadio se i oturio je, uz riječi: „Ludog vladike Nikolaja, pravo je mlinsko čeketalo. Vjeruje li on u ovo što piše". A sad se, eto, šjeti toga vladike kao jedinog spasa: „Sad će, izgleda, trebati one zamotane misli vladičine, moram ih prilagoditi za ovu priliku". Odlučio je da jednu propovijed nauči napamet. Narod će biti pritisnut nerazumljivim riječima, a načelnik neće moći dostaviti mitropolitu da je pop Miron mučao u tako sudbonosnom momentu. Učinje mu se da za ovu priliku najbolje odgovara bešjeda o ekonomskoj krizi. Odjednom je bio zahvalan vladici što je napisao tako zbrkane misli: „Ti si moj spasilac, tvoja misao je dovoljno nakrivljena da će, kad ja ove odlomke izgrmim mojom glasinom, svi ošjetiti vrtoglavicu". I tada pop Miron pritisnu na grudi knjigu koja je odavno služila kao podmetač za kotao kad ga popadija skida sa šporeta.

Zadovoljan svojom mudrošću, Miron povuče dim cigarete glomaznim mehanizmom pluća, a onda ga poče ispuštati na nos i usta, te dugo ostade iza bjeličastog oblaka. Volio je on te trenutke samoće u duvanskom dimu, činilo mu se da ne dodiruje zemlju; pokušavao je da smisli način kako da okupi ljude: „Ovaj narod, - razmišljao je, - rijetko dolazi u crkvu, uvijek ima izgovore. I ja treba da djelujem blagom riječju, kako reče načelnik. Kako da djelujem kad oni ne vjeruju u moju propovijed; čak i blentavi Miladin reče mi jednom da je duša kao prdalo: pune vjetar i sve raznese, pa idi, ako ti treba, traži je i skupljaj. Ni na pričest ih ne možeš okupiti, a do kraljeva dolaska i nema prilike da ih pričešćujem. U tome ih ne mogu prevariti, jer dobro znadu kada im „obalavljenu kašičicu", kako oni vele, prinosim njihovim ustima. U kavani ne može čovjek govoriti bešjedu: piće, škljocanje duvanskih kutija. A piće ljude ohrabri, pa mi može neko reći da umuknem. Onda bi mi provrela krv. Mogao bih možda, kao neki stranački kandidat, da odem na pazar i kratko izdeklamujem. Dok im prođe zaprepašćenje, biće sve gotovo.

Tek što je sebe počeo uvjeravati da je smislio za ovu priliku „duhovni povodac", kako je nazivao besjede, zamišljajući ih kao oglave kojima priteže ljude, - u ušima mu zabrujaše glasovi: „Pušti Mirone bjelosvjetske trbonje, neće njima faliti zobnice. Vidimo da si se zabrinuo za njihovu sudbinu. Kad si tako boleć, pričaj drugijema o nama, da se pouče i ne upušte sebe da dođu na naše grane". Vidio je Miron isušene usne ogorčenih ljudi.

I opet, zamišljen, jako povuče duvanski dim. Kod mitropolita je stojala posljednja tužba zbog tuče, pa nije bilo odlaganja: mora nečim pokazati privrženost načelniku, ne bi li zaslužio njegovu podršku. A bilo se pročulo i da prilikom nekoliko služba u crkvi nije pomenuo ime njegovog veličanstva. Ako i to doluta do mitropolita koji je isticao da je njegov učinak pri nasilnom ukidanju crnogorske crkve više doprinio stvaranju nove države nego sva lukavstva Pašićeva, - onda će morati da se oprosti od mantije.

Popadiji Mileniji, koja nije naučila da ga vidi zabrinuta, na njene upitne poglede reče da je dobio politički zadatak:

- Pravi politički zadatak, - ponovio je začuđenoj ženi koja je do sad znala sve što mu se događalo, koga je smatrao protivnikom, a čije je mišljenje cijenio. Obukao je najnoviju mantiju, stao pred veliko ogledalo u spavaćoj sobi i dugo češljao gustu bradu češljem od slonove kosti, koji je kupio u Dubrovniku. Zaželio je da bude lijep. Odnekud mu se učinjelo da je to važno, da će mu ljudi više vjerovati. Šjede na stolovaču i uze knjigu da uči bešjedu.

Pokušavajući da u sebi ponovi tekst, neko tužno prišjećanje, davno uvenulo, zagrebe ga po srcu: izbiše kao iza okuke, školski dani, dok je učio na Orlovom kršu, ispod mauzoleja vladike Danila. Prolazile su pored njega stasite žene, ne zna više ko su, pozaboravljao je i njihove likove, samo su ostale u sjećanju njine oči jer ih je najviše bio upio. Zapravo u sjećanju su ostale oči jedne jedine žene, koje mu se priviđaju u časovima osame, svake godine sve češće. Tada je dospijevao u nemisleće stanje, postajao svijestan želje da se rastvori i pomiješa sa tijem očima, kao što se miješaju voda i vino. Milenija je znala šta za nj znači taj kratki momenat slabosti, to nostalgično rastvaranje, pa se bojala da se tada pomjeri, da nešto ne lupi napolju, da ga ne prekine jer bi onda bio dugo zlovoljan. Poslije toga po nekoliko dana bi držao lijevu obrvu podignutu, pa, kako ga je to vraćanje prošlosti prolazilo, obrva bi se spuštala na svoje mjesto. I tek bi tada popadija počela da slobodno š njim vlada. U petak, deset dana pred kraljev dolazak, pop Miron je rano ustao. Popadija Milenija se već bila privikla na njegove probe, na oblačenje nove mantije, češljanje brade, stajanje ispred ogledala i deklamovanje, pa je mislila da će i toga jutra sve ponoviti, svući se i leći da se odmori. Međutim, on zagalami na nju da ne čama sa doručkom. Nafetala mu je pršute i izvadila skorupa pa je dugo krijepio političkim brigama potištenu dušu. Opet je iščešljao bradu, zategao mantiju i uputio se na pazar. Kako se primicao, žagor mu je sve više razbijao pažnju, a baš tada je želio da se još jednom presliša, da mu jezik ne zapinje.

Lakše mu bi kad viđe da narod već sluša govor neukaznog pisara Sirna, koji je odnekud bio dobio programsku knjižicu radikalske stranke, pa je odlučio da se svojevoljno uključi u propagandu. Rasrdiše se neki nedužni slušaoci na Sima, i čuše se povici:

- Bježi, Simo, ne prdlaj!

Pop Miron, koji je do tada stojao blizu njega, potpuno iskreno upita:

- Što se mučiš, Simo!

I to začudi prisutne jer su bili navikli da pop Miron blagosilja sve što učvršćuje vlast. Obično je ponavljao da ovaj narod najvišu korist čini državi što ne da lancima da rđaju: „Rđe, ne daju rđi na lance". A sad se naruga pisaru Simu, kao da im iz duše izvadi riječ.

Miron se primače gomili pijeska s koje sađe Simo, pope se i kašljucnu kao da proba glasne žice. Prisutni se zgledaše: otkud sad da govori Miron, i to na pazarištu. Nekako je svečan, ljepši nego ikad, u crkvi se, uz one svijeće i ne vidi sva njegova ljepota kao što je sad na suncu bljesnuo. Ušječe se tišina u pazarište i opet zašumje Rijeka.

- Draga moja braćo, - poče Miron, - vi i sami ošjećate kako se neko nezadovoljstvo kupi oko vas i u vama, gorčina se hvata kao zeleni zmijski otrov. A to je zbog nemaštine koja se uvukla u vaše domove. No, vi
pokušavate da za to nađete krivce u novoj vlasti. Pogotovo to čine sinovi nekih od vas po fakultetima. Oni se
koriste opštijem teškoćama u svijetu da opanjkaju našu krunu i kraljevsku vladu. Braćo, ne nasijedajte tijem
mladalačkijem zanosima! Ovu sadašnju bijedu treba smatrati kao božiji sud. Kad se kaže da je to od božijeg
suda, onda se zna pravi uzrok zbog čega je nevolja pala na naše glave.

- Nije na tvoju glavu, pope Mirone, - dobaci neko s pazarišta.

- Nevolje upućuje bog, - produži Miron kao da nije čuo dobacivanje. - A drugi vele da je to kriza, pa se
ne zna ni ko je uputio, ni zbog čega, ni na koga. A ova bijeda je kao pomori, gušjenice, poplave, prosijedi, kazna za neposlušne. Bog je ovu nevolju puštio da bi ljude probudio, osvijestio i u svoje krilo vratio. I bog je
udario po bankama, po novcu, ispreturao je mjenjačke astale po svijetu, uzmutio sve, kao nekad u hramu jerusalimskom. To čini da zbuni nevjernike i zastraši.

- Dosta više, pope! - uzviknu Staniša Martaš. - Ovaj pretili bešjednik vas obmanjuje. Nekima od vas
sinove pretucaju žandarmi, gaze ih konjima.

Čuše se povici:

- Umuči, pope!

- Narode, - nastavio je Staniša, - ovaj pop odavno blagosilja zločine! - Vidio je kako se tri žandarma probijaju kroz narod, ali je produžio da govori ne pokušavajući da se skloni. Želio je da ugrabi kazati još nešto. - Uključio se sad da nam i on malo pamet pomuti. A taj njin kralj ne dolazi što se zaželio da omiriše naš znoj, već da bi vidio da li smo dovoljno orobljeni, koliko je u nama dotučen otpor, da li je njegova vojska uspjela istrijebiti komite, koje su oglasili razbojnicima.

Pri posljednjim riječima žandarmi su ga već vukli, udarali ga kundakom u pleća.

8.

ŠTAMPA JE PISALA DA SU LJUDI U SVOJIM ČAĐAVIM KUĆAMA, koje su kao „igračke stojale" pored puteva kuda je kralj prolazio, najednom postali srećni od pojave njihovih svjetlosti, kralja i kraljice, te su povadili iz škrinja stara čohana odijela, zlatom izvezena, toke koje su opet zablistale na prsima, zarđale jatagane i levore. Moglo se pročitati da kralja kroz Crnu Goru srijeću najvjerniji podanici, iznose mu na podnos so i hljeb, pa se u Pridvoru počelo govoriti da će se kralj na putu do njih toliko najesti da neće moći okusiti njihov hljeb i so koje će mu podnijeti pop Miron. Kraljev auto je prolazio kroz trijumfalne kapije. Bršljan i borovina iz okoline pošječeni su i dovezeni u Pridvor. Okićeni su prozori, balkoni, krovovi, podignuti slavoluci. Jedan novinar je napisao da su Pridvorani, zajedno s policijom i vojskom, tri dana prije kraljeva dolaska dovlačili zeleno granje, skivali slavoluke, čistili ulice, bijelili klakom plotove.

Na ulazu u Pridvor, pred trijumfalnim vratima, kralja je dočekala grupa ljudi kojima je bila plaćena putbina, obučenih u svečana crnogorska odijela, a među njima je bilo najviše kontrakomita. Naprijed je stojao načelnik Luka i pop Miron koji je držao najljepši podnos koji se mogao naći u mjestu, i na njemu so i hljeb. Načelnik je bio zabrinut da li je doček dovoljno uzvišen, da li ima koliko treba uparađenih ljudi. Kao predsjedniku odbora za doček činilo mu se da; je došao sudnji dan, pa je u Pridvoru zaveo vanredno stanje: trebalo je osigurati puteve, tribinu podići, listu zvanica sastaviti, pozdravni govor napisati i naučiti dostojanstveno čitati.

Javio se i problem zatvora jer je od vlasti iz vremena Kraljevine Crne Gore naslijeđena samo jedna soba za tu namjenu, pa su nove vlasti cijelu kuću u kojoj se soba nalazila u zatvor pretvorile, ali je sad i to bilo malo. Trebalo je preko stotinu ljudi pohapsiti i pod stražom držati dok kralj prođe. Neke majke i sestre poginulih komita trebalo je u posebnu prostoriju smjestiti. Tada je načelnik prvi put došao do zaključka da ima mnogo nepotrebnog naroda u njegovom srezu. Pošto nije uspio za sve dokazane i potencijalne neprijatelje i moguće atentatore naći prostora u olovnici, morao je sam izvršiti selekciju, odabrati najsumnjivije i smjestiti ih u magacin trgovca Radovića koji su i austriske vlasti od nužde bile pretvorile u zatvor.

Kad je dobio povjerljivi brzojav da će kralj proći kroz Pridvor, izgledao je načelnik samome sebi mnogo važniji, kao da ga je kralj svojim dolaskom uveličavao i potvrđivao njegov načelnički položaj. Nadao se da će neki pomisliti da se o svemu tajno dogovara s dvorom. Ali, kad su sve novine objavile kraljevu maršrutu, vijest iz povjerljivog brzojava izgubi onu draž.

Za načelnika je nastupio dramatičan momenat i kada je trebalo napisati pozdravnu parolu na trijumfalnim vratima. Skoro svi članovi odbora za doček imali su spremljenu po svoju verziju, ali se niko nije s tuđom slagao. Kad je komešanje dostiglo vrhunac, načelnik je ošjetio umor, izbuljio zelene oči, podigao mesnatu ruku i viknuo:

- Nema kad kralj zastajati i vaše pjevanije čitati! Pozdrav mora biti napisan samo u nekoliko riječi.

U uži izbor odmah su ušle četiri parole: „Dobro- došao, najljepši kralju koga smo imali", „Dobrodošao, kralju velike kraljevine!", „Sunce naše, diko naša, sjajna kruno naša" i „Živio naš seljački kralj". Onu što je govorila o ljepoti kralja, odbači načelnik kao besmislenu; onu o veličini kraljevine takođe prekriži jer je, kako reče, kraljev posao da razmišlja da li mu je zemlja dovoljno prostrana ili je treba još proširivati na neku stranu. Onu o suncu i diki ne prihvati zbog tugaljivog tona, tako da ostade parola o „seljačkom kralju" koja mu se dopala jer je odgovarala pridvorskome srezu u kome je najviše bilo seljaka.

Mnogo karte potrošio je načelnik Luka sastavljajući i precrtavajući pozdravni govor. Drugijem se nije povjeravao da mu pomogu, samo je ženi, koja je svakoga dana svirala na pijaninu Betovenovu „Za Elizu", ponavljao:

- Prekini Milice, čuj ovo!

Ona bi prste uplijetala u kovrdže kose i slušala novu verziju jednoličnog ditiramba. Padale su po njezinoj nježnoj glavi obezličene riječi, nakostriješene kao suvomeđa.

- Riječi su tu, ali unesi malo duše - insistirala bi nemilosrdno.

Jednostavno je to primijetiti, pomišljao je Luka, ali doći do te duše, do spoja koji rađa osjećanje, razriješiti taj čvor, tu je prestajala njegova imaginacija. Činilo mu se da je to govor njegova života. Dovoljno je bilo da mu Milica kaže da zvuči mlako i neuvjerljivo i već bi bucao sročenu verziju i smrknuta lica počinjao novu.

Po Pridvoru se čulo da on sprema veliki govor u kome će smjelo iznijeti sve teškoće i potrebe ovoga kraja, dostojno iskoristiti kraljev dolazak da se jednom zauviјек riješe svi teški problemi, da prestanu paljevine i teror, da počne otvaranje rudnika i izgradnja bolnice.

Toga sunčanog dana, pred kralja, ministre, ešarpama isprekrštane generale i neke važne osobe pod cilindrima, načelnik Luka izađe zbunjen. Dok je u njemu sve ključalo kao u pregrijanom kotlu, raširio je vlažnijem i hladnijem prstima list karte, najkruće koju je mogao naručiti, i u tišini pridvorskoj, kad je sve osim Rijeke zastalo, karta zapucketa tako odsječno da je Šćepan, pisar načelstva, koji se bio zablenuo u kraljev cviker, streknuo i naglo se okrenuo, pomislivši da je neko iz daljine opalio iz pištolja. Lukini pokreti bili su umorni i svečano spori, kao da će da čita nekrolog ili pristupnu bešjedu, lice mu je bilo blijedo, zategnuto i službeno veselo:

- Vaše veličanstvo, - odbi se od Kožje Stijene suvi glas načelnikov, - srećan sam što mi je pala u dio nenadmašna sreća, da u ime naroda ovoga kraja izrazim dobrodošlicu i blagodarnost na vašoj posjeti. Nadamo se da ćete se odlično osjećati među nama i da ćete se upoznati sa svim tegobama ovoga kraja. Narod će biti srećan što ćete se lično uvjeriti u njegovu nacionalnu snagu, naraslu u vjekovnoj borbi za narodno ujedinjenje. Zato narod ovoga kraja, u nepokolebljivoj podaničkoj vjernosti i ljubavi, pozdravlja vaše veličanstvo sa iskrenom dobrodošlicom i podnosi vam svoju najtopliju zahvalnost za vašu visoku kraljevsku posjetu. Narode, kralj vas toliko voli da će i jednu kuću za sebe među vama podići, da bi među vas mogao doći ako mu zaprijeti opasnost jer svi ljudi koji dobro čine imaju oblake neprijatelja, pa će kad bude trebalo, doći da ga vaša mišica zakrili.

Kod posljednjih riječi načelnika Luke grunuše topovi, a zasukta plamen na Perišinom Brijegu, đe je mlinar Jagoš ispunio svoj zadatak - zapalio je kraljev monogram koji je napravljen od bandera dobro natopljenih katranom i prelitih benzinom. Postavljanje tijeh bandera, da bi ukrštene činile monogram, moglo se završiti i tragično, kada se jedan seljak omakao, ali ga je pravo čudo zadržalo na samoj ivici litice.

Ovacije koje su uslijedile, Staniši Martašu i ostalim zatvorenicima su ličile na udare vode u ponoru. Sjeđeli su u tišini kao ljudi koje nevrijeme saćera u opećak ili usamljenu crkvenu kuću, pa šute plašeći se da glasom ne privuku gromove. Tankim karticama uvijali su žuta vlakna lješanskog duvana, a onda povlačili dimove, čekajući da nepogoda prođe.

9.

GLIGORIJE PAPOR SJEDE ZA STO POŠTO JE IZJAVIO saučešće za Stanišom, ali kad se Grupša pribra, cijelo biće mu se pobuni, zagleda se u Gligorijevo lice, crnpurasto, brkato, žućkastih bionjača, hladna i lukava pogleda. „Da li je on kad naslućivao, - pomislio je, - ko ubi, na glibavom raskršću oko kojega čuče kamene kuće, njegovog oca Verda, kontrakomitskog potkazivača?" Te noći su psi zaurlali na pucanj pištolja, a njegov odjek se umrsio u pseći lavež. Kiša je padala onako kako pada u jesen ispod planine, mogla se svakog trenutka pretvoriti u snijeg. Krovovi su šuštali i uspavljivali žene i đecu, a ljudi su se na konferenciji svađali, ustajući sa klupa i škanjeva, natresali se jedan na drugoga, vitlali tojagama, kao da zlo ni odkuda ne dolazi u Pridvor, nego da je samorodno među njima. Stari slojevi znoja su se raskravljivali.

Odavno je Staniša namjeravao da se osveti Verdu za brata Mirka, ali bi se uvijek nešto ispriječilo. Verdo je posljednjih godina živio sam, ušljiv, pa se Staniši činilo da to i nije život: „Neka se svada oko međa, neka zaboravljen dotrajava, da samoga sebe još umrlja, pa ljudi neće ni pridati značaj njegovoj nasilnoj smrti". A njegov sin Gligorije, skitač, bio je stalno upleten u рrоbleme oko žena, mučio se da potvrđuje laž da je diplomirao medicinu. Prestao je dolaziti u Pridvor i kod oca Verda, da ne bi morao odgovarati na zapitkivanja Pridvorana o njegovim studijama. Jedina Verdova veza sa svijetom bila su rijetka pisma njegovog brata Spasa koji je davno ostao da živi u Americi. Te jeseni Verdo je sve slabije izlazio iz kuće, pobolijevao je. Grupši se javi slika kako je Verdo ležao na stolu; ljudi su okolo, oprti rukama na tojage ili koljena, gledali u njegovo neobrijano lice i savijali duvan. Kroz oblačiće duvanskog dima sumnjičavo su se pogledivali, pokušavali da naslute ko ga je ubio. Teško je bilo zaključiti jer je njegova izdaja Martaša ostala samo sumnja zbog dobijanja preduzimačkog posla na probijanju puta, a i mnogima se zamjerio i zlom ih zadužio. Jedino je Rale stojao iznad Verda i namještao jastuk ispod njegove glave; dok je Verdo imao dućan, on mu je na konju dogonio robu i tu su se zbližili.

Sada, u „Gradskoj pivnici", priču se Grupši očev glas, kako mu povjerava šta je bilo one kišne noći; toliko su mu njegove riječi glasno zazvonile u svijesti, da se strese i obazrije: „Godinama sam se borio, - govorio je Staniša, - oko te jadne slobode, razmišljao o njoj kao o najvišem dobru, a postajao sam sve neslobodniji; zbog nje sam se vukao po šumama, bio bušen zrnima, hranio se žućanicom i lobodom, bolovao tifus. Zato je ta moja sloboda obagljila i iznakažena". Misli Grupšine je prekidao namješteno umorni, razvučeni glas Gligorijev koji je šjedio raskročeno i nekako svojinski za kafanskim stolom.

Grupšu je očeva smrt zaustavila, obrnula k sebi, njegovom unutrašnjem svijetu, da razmisli o očevom i svom putu. Čini mu se da do sad ničemu nije tražio uzroke, da nije komparirao događaje, niti je jasno ljude vidio u njima. Sad mu izgleda da u njemu ima dosta od onog dječaka iz Pridvora koji je skakao s kamenijeh polica u Đavolji Vir, odstranjujući strah da ga matica ne povuče u podvodne pećine. Za tren mu se pretopi žagor kafane u jesenji vjetar koji prosukuje oblake.

U kafanskoj smlaki Gligorije je govorio nešto o Staniši. Prisutni nijesu to slušali, međusobno su razgovarali ili se došaptavali.

- Nije to njegov pravi život, - izusti Grupša, - to je ono spoljnje, skoro nevažno. - Od tih njegovih riječi za stolom nastade tajac, kao da su očekivali da Grupša dovrši misao, da kaže što je bitno u Stanišinom životu. Grupša je zašutio i pogled mu je odlutao van kafane.

Tada ukroči u gradsku pivnicu Šako Papor, stric Gligorijev, dostojnstveno gazeći lakovanim crevljama zastor između stolova, kao da je prostrt za njegov doček. Tako je navikao ulaziti u sudnicu dok je bio predšjednik okružnog suda, samozadovoljni dvometraš, uvijek sa šeširom i rukavicama. Pažljivo štucovani brkovi ličili su na centar puščane mete. Major Tonić ga je, kao perspektivnog pripadnika „sigurnog kadra", postavio za sudiju. „Ne troši savjest u ovoj revolucionarnoj situaciji. Kad se dovoljno odmaknemo od ivice provalije, onda možemo pokazivati milosrđe prema onima što prežive", rekao mu je Tonić, gledajući ga sivim vučjim očima. Šako se tada začudio kako taj čovjek govori njegove misli ali ih grubo iskazuje. Naročito su ga začudile riječi da je glupo pokazivati sentiment prema kostima i mišićima nacionalno nesvijesnog svijeta. Do tada nikad nije bio čuo takvo klasiranje ljudi.

Šako mu je odgovorio da se može upućivati u Kerberove dvorove i u blažoj formi, pa će tada vrijeme teže donositi apelacije. Slušajući majora Tonića, javila mu se sumnja da bi ga on tako savjetovao da sudi u njegovoj zemlji: „Kad me određuje za sudiju i uči da tako prijeko sudim, možda želi da me zavadi sa sopstvenim narodom".

- Bitno je da vi radite kao dio instrumenta, a skepsa, varijante ukusa, i tako dalje, kad nijesu u suprotnosti sa interesima mehanizma koji stvaramo, predstavljaju lične osobine koje čovjek nosi kao privatnost, zaključio je razgovor major Tonić i kucnuo potpeticama, što je bio znak da je razgovor završen, da Šako može otići na novu dužnost.

Poslije toga razgovora Šako je pošao ulicom, razmišljajući kakav treba da bude u budućnosti, kako da se ophodi da bi osigurao dostojanstvo, koliko da priča, kakvo držanje da ima na ulici. Odmah je znao da morа što uspravnije i čvršće hodati, gledati neodređeno i strogo; a u kafani da sjedi komotno, kao da je na svojoj baštini. Docnije je razvio svoj stil šjeđenja: polusagnute glave, kao da se bode; kad govori da iskolači oči, kako bi izazvao kod prisutnih dojam da je nadmoćan i da ne dovode u pitanje njegove stavove. Nekolika slobodoumnija Pridvoranina šjetili su se da na nj prenesu srpsku radikalsku kovanicu „kurdžon" koja se odnosila na Jovana Ristića: kir-Džon posprdno je okrenuto u kur-Džon. Dočuo je da ga tako potajno zovu, ali mu to nije diralo sujetu, objašnjavajući sebi da ni „kurdžon" ne može biti svak.

Šako se počeo baviti usmenom tradicijom, pa se vremenom ubijedio da je to prava i jedina istorija, da je on u cjelini zna, pa druge je sažaljivo slušao dok su o svojoj porodici pričali, jedva se uzdržavajući da ih potapše po zatiljku i on produži kazivati njihovu storiju. Posebno je svečano kazivao ko je sve potekao „od pupka" nekog glasovitijeg feudalca, stvarajući veliku gužvu oko početka petnaestog vijeka, jer su mu se nekako sublizno sva plemena istićila, pa je ostavljao sliku da je do tada u Crnoj Gori bila pustoš, da su u njoj, dok nije dolutalo nekoliko potomaka feudalnih vazala, samo zavijale zvijeri, zaludu tekle rijeke, rasle šume i trave, puvali vjetrovi, i ništa više. Prve poznate pisane pomene plemena uzimao je kao njihove krštenice, datum rođenja. Jednoga dana Šako je otišao mnogo dalje, došao je do zaključka da je razgovore o prošlosti najefektnije počinjati od mutnog doseljavanja na Balkan. Izražavao je neku vrstu zahvalnosti bizantiskom caru Mavrikiju što je napravio stratešku ludost i odveo sve garnizone u Aziju, da se brani od Persijanaca: „Tako je, - uzbuđivao se Šako, - stvorio naš dobri Mavrikije pravi vakuum i omogućio našim miroljubivim pretcima da nasele ove balkanske neprohode". Govorio je o nekom svom čudnom stidu što ime Slavena izranja iz mrčave dockan, i to ih pominje neki anonimus Pseudo-Cezarije. A da bi do kraja bilo sve nepodnošljivo ružno, taj anonimus zagrižljivo zapisuje neke strahote, da su naši pretci jeli ženske dojke zbog mlijeka, da su sisavčad razbijali o kamenje, da su bili divlji. Odatle je Šako brzo preskakao i raskomotio bi se u osamnaestom vijeku, ali dokumenta nije volio već se opirao na deseteračku poeziju: prošli bi karavani, zazvečale bi sablje, zalukavile bi oči Mlečana, zaurlala bi prčovitost turska, tugaljivo zavonjao tamjan, puškarnice bi nanišanile na slušaoce, i Šako je svojim staračkim stilom zaustavljao vrijeme. Kad bi vidio da je u slušaocima poništio volju da kažu i neko lično mišljenje, patetično bi završavao: „Neki hoće da nas nagovore da mislimo samo na budućnost".

Grupši se u svijesti izbistri očevo lice i njegovo kazivanje o sudiji Šaku Paporu. Jednog oblačnog jutra doveli su u sudnicu Stanišu; stupio je pred Šaka koji je uspravno šjedio za širokim hrastovim stolom; ispred njega bio je položen njegov crni šešir. Šako je, kao da se ništa nije dogodilo, gledao u balkon sa zelenom ogradom. Na njemu je Marica, žena poštara Vasilija, zalijevala cvijeće. U intervalu između dva mlaza vode, uhvatili su se pogledima. Staniša je stojao između žandarma, gledao u Šaka, njegov šešir i rukavice na stolu. Kad mu se učini da je dosta čekao, zatrese lancima tako jako da sa grana lipe, koje su dopirale do prozora sudnice, uzleće, do tada nevidljivo, jato vrabaca. Sudija Šako, sa svečanim mirom na licu i ošjećanjem potpune vlasti, zaškilji put zveketa, pa cinišno tiho upita: „Što zvekećeš, žuriš?"

Dok je lagano posmatrao neobrijano lice Staniše Martaša, razmišljao je o njegovom komitovanju i došao do zaključka da on ima suditi najobičnijem banditu, jer je vjerovao da iza toga čela nije stojala nikakva ideja. Staniša je pokušavao da u zjenicama uparađenog sudije nade iskru oslonca, ali mu se učinjelo da on može svakoga momenta ostaviti njega u lancima i među žandarmima, uzeti šešir i rukavice i popeti se na balkon sa zelenom ogradom, da bjelorukoj poštarevoj ženi pomože zalijevati fikuse. Zato se nije ništa iznenadio kada mu je pročitao presudu da je osuđen na tri godine zatvora, s obrazloženjem da je bio odmetnik i da se borio protiv narodnih interesa. Stojao je Staniša i mislio da li bi uspio skočiti do Šaka, da ga udari lancima kojima je vezan, po širokom mirnom licu. U tom momentu, kao da su pročitali njegove misli, pokrenuše se čuvari i uhvatiše ga pod pazuha.

Tada Staniša ošjeti kako mu se pope glas u grlu i ču sebe: „E, Šako Malinov, ti proglasi svoju korist narodnim interesom, pa ti bi lako osuditi Stanišu Martaša. Nedostojan si da sudiš, ne znaš ti šta je slobodno disanje". Pokretom ruke Šako je dao znak da ga odvedu.

Centralna vlast je tijeh dana dobila vojnu dostavu da je Šako postao ležeran prema krivicama odmetnika i da ga treba premjestiti iz Pridvora, ali ga i nagraditi zato što ih je dosta iz ovoga kraja spremio u lance. Jednoga dana je dobio akt o premještaju i brzo se pročuo datum njegovog odlaska. Toga dana je, prije polaska, prošetao glavnom ulicom, ali su Pridvorani ispred njega omicali, povlačili se kao pred nepogodom. Prvi put je shvatio da se smanjio, krakao je ulicom i ponavljao: Popule meus, quid feci tibi (Narode moj kakvo sam zlo učinio tebi). Građani nijesu razumijevali te zloupotrijebljene riječi Dantea, pa su se dalje razilazili. Šako je bio uvjeren da je postao mučenik za dobro naroda i čudio se njegovoj nezahvalnosti. Dugo je nosio tu neprijatnu sliku iz Pridvora, pa ga od toga nijesu zaliječili ni odlasci u kraljev dvor. Izgleda da se oporavio jedne večeri u pozorištu, dok je šjedio u loži pored kraljeve i gledao kako posjetioci sa svih strana pogleduju na kraljevu i njegovu ložu. Zaključio je da je postigao visok društveni status i da ga prijezir Pridvorana više ne zanima. Zadovoljno je produžio da gleda piruete balerine Nine Kirsanove. Tada je, umjesto o Pridvoru, mislio kako je dobrodošla revolucija u Rusiji, čiji su vjetrovi donijeli na tu scenu i ovu balerinu: „Ko zna kad bi se balet zavrtio na ovim guslarskim prostorima da Nina ne dođe za generalom Vrangelom".

U sarajevskom kazamatu Staniša se branio da mu se misao ne svede na obroke, kiblu i izbjegavanje čuvarevih udaraca. Za to vrijeme je sudija Šako postao viši sudski inspektor u ministarstvu pravde. Od kada se oženio Jekom, kćerkom bogatog Cincarina Katule, sve češće je mijenjao bijele rukavice i odijelo. Ta ga je ženidba dovela i u kraljev salon za kartanje: dok je još stojao u crkvi na vjenčanju, ispred mršavog popa, njegov poznanik, pjesnik i diplomata Alek, da bi se još jednom dodvorio kralju, otrčao je u dvor s radosnom viješću da je kćer jedinica nedavno upokojenog Katule postala žena slavoljubivog Šaka koji se može iskoristiti kao transmisija da iz tvrde Katuline kase prijeđu hiljadarke u kraljeve ruke. Već poslije dvije neđelje kralj je naredio da se Šaku Paporu, kao vrsnom stručnjaku, uputi na redigovanje dopuna pravilnika četničkog udruženja „Petar Mrkonjić". Kad je Šako povratio dopunjeni pravilnik, iz zahvalnosti za dalekovide ideje, pozvan je u dvor i ukazana mu je čast da s kraljem odigra partiju karata. Šako je bio zbunjen jer je dobio tu partiju, pa mu je kraljevska ruka izbrojila deset hiljada dinara.

Pri ustajanju od kartaškog stola, kralj je izrazio divljenje njegovoj virtuoznoj igri. Od tada je bio često pozivan, a i sam se mogao najaviti, da uđe u kraljev salon. On je bio ponosan zbog toga šutke postignutog sporazuma: za ugled i sreću što može uživati u blizini kraljevoj, Šako je podešavao da gubi partije karata. Tijem putem, više nego zaslugom što je napunio tamnicu komitima, iz pridvorskog sreza, uspio je da kratko šjedi na jednom besportfeljskom ministarskom mjestu. U to vrijeme je odnekud saznao, i često ponavljao Hesiodove riječi: „Luda je koji hoće nasuprot jačemu stati". Na primjedbu zašto se odvojio od koncepcija iz mladosti koje su ličile na socijalističke, odgovorao je poslovično: „Znate, i Garibaldi nije vidio boljeg izlaza, pa je ustupio vlast monarhistima. Vrčio sam se i ja kad sam vidio da koncepcije republikanaca ne daju nikakvu nadu".

Još od dana kad je postao predsjednik suda, u porodici njegovog brata Marka pominjan je samo sa „On", i tada bi svi ukućani imali drugi glas, nekako svečan. Najljepša soba na istočnoj strani kuće uvijek je stojala zaključana, čekala je Šaka, ako dođe. A on je rijetko dolazio, i to samo po nekoliko dana. Pričalo se o njegovom bogatstvu, da mu svakoga jutra osviću pod glavom hiljadarke. Naročito su mu njegove veze s kraljem podigle ugled.

Čim bi se pronio glas da je Šako stigao u Pridvor, činilo se da i u zraku nastaju promjene, da je dan izgledao važniji; on je birao da to bude vedro ljetno vrijeme. Neki su napuštali poslove, oblačili svitno odijelo i sa flašama rakije dolazili da ga vide. Oni najbliži već bi pomagali pri izvlačenju iz limuzine poklona, a Šako bi zasio u stolovaču ispod lipe. Pridošli su zagledali njegove podbule obraze, s kojih se širio miris kolonjske vode. Naročito su im bile zanimljive ruke u rukavicama i pitali su se da li igra s kraljem karata golijem rukama. „Znači, kralj često gleda u ovo njegovo ispupčenje na sredini nosa, u te sitne plavičaste vene po jagodicama, a mogao je, kad je već zadimio kod kralja da nas predstavlja, imati malo skladniji nos i manju glavu, a ne koliko burilo", - mislili su neki pa su se trzali jer, -„šta znaš, đavo je to, kao sudija virio je ljudima u lice i skidao s očiju krivice, a sad se birika uz kralja i njegove doušnike". Svake godine Šako je ipak bio zabrinutiji jer je sve manje dolazilo Pridvorana: najprije su izostali federalisti, zatim oni povratnici iz Amerike koje je mrzio zbog hvalisanja da su se odučili, radeći po svijetu, od bizantiske proskineze pred vlašću, a najviše ih je zaključilo da od njega nema šta da se plaše, a koristi inače nijesu ni očekivali ni imali.

Poslije kraljeve pogibije desile su se nagle promjene u Šakovom životu; ostao je bez nadziratelja, u dvoru više nije imao partnera za kartaškim stolom. U kraljevoj okolini bila se nakupila mržnja prema njemu zbog povlašćenosti i dolazaka bez ceremonijala najave, zapravo onog, skoro bi se reklo, nemarnog ustrčavanja uz dvorske skale, onog superiornog ophođenja s dvorskim svijetom, onoga osmijeha što mu je trajno titrao oko punačkih usana i ispod štucovanih brkova. Šako se lagano bio ubijedio da on s kraljem skoro dijeli prijesto, samo mu on svoj dio dostojenstveno ustupa, da ga ne pritješnjuje, a da su im podanici zajednička briga.

U julu 1937. Šako je obukao crno odijelo, na krupnu glavu postavio šešir i odmjerenim korakom pridružio se demonstrantima protivu konkordata koji je potpisao Milan Strojadinović sa Vatikanom. Šako je smatrao da treba stati u isti front sa pravoslavnim popovima kojima su se pridružili i komunisti, čiji je protest bio usmjeren protivu Musolinijevog fašizma. Demonstrirao je samo kao pravoslavac jer nije mogao ugasiti odbojnost prema katolicima. U osnovi tadašnjeg njegovog raspoloženja bilo je i oporo saznanje da ga Stojadinović ne primjećuje i zaobilazi jer je u njemu gledao reprezentativni primjer primitivnog mentaliteta i ambicioznog političkog diletanta koji ne može biti iskorišćen za viši stepen vlasti. Kad se, u najužem krugu, raspravljalo o pridošlim osobama oko dvora, Nikolaj je zauzeo pozu neporecivog i nedodirljivog i kao negativan primjer pomenuo Šaka:

- On, gospodo, i njemu slični, uznošen je iluzijom o važnosti sopstvene ličnosti i interesa, a opšti ciljevi bi mu došli u pamet tek kad bi se našao na visokoj poziciji. To je nosilac iluzije o naslijeđenoj vječnoj vrlini, misli mu sijevaju umišljenim visinama i maglama o vlastitom značaju. On je samo izvršilac grubih poslova, koji mora biti pod stalnom kontrolom.

Šako je bio dosadio okolini svojom širokom i razrađenom ljubaznošću. Išao je raširenih ruku prema uspješnijem poznaniku i gostu, uvježbanih pokreta i osmijeha, zaustavljenog na jednoj granici, kao i doziranim svi jetlom u očima. I glas mu je tada postajao mek i izgledao prisan. Pravio je i malu scenu u gradaciji izraza topline pri susretu sa gostima, izboru stolica, mjesta đe će ko, i nasprama koga, sjesti. Ruke bi raširio polulučno, malo pognutijeh ramena, uvjeravajući gosta da slobodno može sjesti. To je uzvikivao značajnim glasom kao da ga ubjeđuje da šjedište nije minirano, da je sve u najboljem redu, da se gost može opuštiti kao niđe drugo i kao da će tu trajno ostati. Ako je toplo vrijeme, odmah je gostu polušapatom sugerirao da može skinuti kaput, te da ostavi šešir i rukavice. Jednom riječju, srijetanje je uvijek poduže trajalo uz neko polugovorenje, više rzanje, intimno škiljenje očima. I ta, sve gušća, magla dočeka tek bi se počela rijediti nakon prvih čaša pića, postajala je plavičasta, ali je naglo nadolazila i opet ispunjavala sav prostor pri polasku gosta. Ali sada je nešto drukčije razmahivao rukama, uglastije lukove pravio, drukčijim korakom dovodio gosta do izlaznih vrata, pokazivao mu na šešir i rukavice. Gosti su odlazili najčešće zbunjeni, nesigurnih utisaka, jer se teško boriti sa Šakovim vještinama, dobronamjernim poluistinama okićenim čipkastim frazama. Traganje za iskrenošću u tome vrtlogu riječi ne daje siguran rezultat i oduzima dragocjeno vrijeme. On, po ustaljenom maniru, i stoji iznad sebe ili se zagleda s divljenjem u sopstveno lice, sluša zanijeto svoj glas, aplaudira sebi. Gleda sažaljivo na svijet oko sebe zamućenim očima, po kojima nagriženi kapci razvlače tanku sluz. Uvjeren je da su drugi slučajni njegovi pratioci, da ne znadu misliti, da im je potonuće u zaborav sigurna sudbina. I lijepe riječi koje za nekoga izgovori ličile su na milosrđe.

Šako je bio, živjeći u luksuznoj četvrti, u kojoj su biljke raspoređivane i obrezivane, zaboravio kako izgledaju omari i rivalji. Prvih godina se stidio da pomene taj prirodni dekor, kome je bio blizak u Pridvoru, da ne bi otkrivao porijeklo, da ga ne bi novo okruženje gledalo kao pejzana. Tek kad je od nekih iz nove sredine čuo da pričaju da im je đed bio kaldrmdžija ili sakadžija ili abadžija, možda noćni čuvar, momak u dućanu, i tako redom, nije ošjećao toliki teret pri pomenu torova, bunjina, samara, opanaka i obojaka, pridvorskih stupa, mlinova, drndara i šivaca. Ali je tu mimikriju nastavio izbjegavajući prepoznatljive oblike sopstvenog jezika. Ponekad mu se javljala potiskivana želja da prati svitanje iza Borove Glave, prvi sunčani zrak koji se kanjonom probije i bljesne na pridvorskoj Pjaci; ili rani sunčev zalazak iza Jasikovca i tiho smrcanje.

Pošto mu je spriječeno da dolazi u dvor, „kao u svoju kuću", riješio je da se odmori u Pridvoru, da se tamo pribere i smiri. Prvoga dana učinjelo mu se da su iščezli problemi, tragao je za promjenama i učinje mu se da je sve isto, da se nije ništa promijenilo. Idući pored mlinske vodojaže, taj utisak mu potvrdi susret sa starijem Đukanom koji je kao kad je bio mladić pažljivo koračao, zaobilazio kamenčiće da ne bi okrznuo crevlje, koje je nosio još iz doba rata, kada ih je kupio od jednog Vojvođanina, soldata cara Franca. Svi u Pridvoru su znali Đukanove crevlje, kao kuće jedan drugome, pa su skoro postale znamenitost i simbol mjesta. I Šako je poslije toliko vremena prvo pogledao Đukanove crevlje i, umjesto da ga pita za zdravlje, upita ga da li se još drže, je li propuštaju vodu i kako ih njeguje. Prihvatajući to kao normalno, Đukan ispriča sve o njima a o sebi ništa.

Šako je brzo ostavio Đukana; riješio je da izađe u okolinu i potraži Gvozeni izvor; bilo mu je žao kad viđe da je zaglibljen i nasut kamenjem i trulijem lišćem, a okolo da je naraslo trnje i ljeskovina, i mirisi ogušćali. Treći dan je prošao otkad je pročitao u „Slobodnoj misli" Maksimov napad, da je još kao student primio mito i izdao svoga vladara; podilazio ga je led od pomisli da mora odgovoriti pa je riješio da o tome razmišlja kad se vrati u Galjovu ulicu. Ali kad je Maksim počeo njuškati po njegovoj prošlosti i vezama, mogao je doći do podatka da je primao dukate u poslastičarnici u Strmoj ulici, koje mu je slala policija. „Čudno vrijeme je nastalo, - mislio je, - proglašavaju najvišom sramotom uslugu policiji, a na što da se drugo osloni čovjek, kad je sve nesigurno i sumnjivo". Onda, kad je primao dukate, bio je uvjeren da se to neće nikad saznati, a i kad bi se saznalo stekao bi višu čast jer je radio na obaranju jednog „nepotrebnog režima i suvišne dinastije". Ljutio se što se moralne relacije mijenjaju, što postaje nečasno ono što je nekad izgledalo časno: „Da je to bio običan posao, zar bi nam srpski kralj slao zamotuljke dukata i tajne pregovarače. Danas su se neki raznježili prema zbačenom kralju Nikoli i udaraju po nama kao da će on oživjeti i opet vladati". Sve što je tada primio, davno je potrošeno, pretvoreno u dvije kuće, staromodni mobilijar i nekakav nakit. „Maksim, koji me danas napada, zahvatio je još više, pa mu danas žena i kćeri mijenjaju bunde od nerca, luduju po luksuznim banjama, odijevaju se iz londonske modne kuće. I da me on uči poštenju i uskom crnogorskom patriotizmu! Sve ću mu to napisati". Šako je ozbiljno bio uvjeren da je ostao privržen svome narodu jer je svakoga ko bi mu se obratio za neku pomoć zabrinuto pitao za zdravlje, zamislio bi se nad njegovim potrebama, naborao čelo i davao savjete. Nekima ne pomaže savjet, kao Vladimirovom sinu, što stalno traži slobode za druge pa je zato pretucan po zatvorima. „A rekao sam mu da i drugi narodi nemaju na prijetek slobode, neki nemaju ni da je dijele kao naforu, pa su mirni i trpe. Niko se nije pretrgao dajući slobodu svakome. Sloboda je kao primanje u porodični krug. Uostalom, otkud bih znao da mi je dobro, kad bi se uz moju vilu u Mlakoj Uvali širila i Ljujova, čistača pridvorskih ulica, da se i on izležava u čamcu po namreškanoj vodi".

Šakov brat Marko se iščuđavao što je on podigao ljetnikovac i u Španiji, nije se mogao načuditi podizanju kuća u koje se možda samo jednom godišnje svrati, rijetko kao što se oblači svečano odijelo. Kad je saznao koliko je potrošio za te kuće, Marko je preračunao u cijenu volova i tada se još više začudio. Rekao mu je da se mnogo progospodio, da se to prepričava: „Saznali su to i oni što za žalosnu dnevnicu razbijaju kamenje, klečeći pored puta. Jedan od njih, zakrvavljenih očiju od kamene prašine, reče mi da ti zidaš kuće i ideš napomađen, a da ja idem u prodrtoj košulji". Molio ga je da se ne razmeće pred Pridvoranima, jer Papore već nazivaju glođajama. „Pritaji se nekako, - zaokruživao je svoje savjete Marko, - ovđe se ni dvije ne progovore što se jedna ne koturne na tebe".

Kad je Šako iz dvora odgurnut, prvo je bio zbunjen, a onda je mislio da će iskoristiti rascjepe koji su nastali zbog novog talasa borbe za pozicije. Međutim, uvidio je da ga ni jedna od tih struja neće, pa je odlučio da se svima osveti „saradnjom" sa komunistima. Tako je prestao biti dvorski garov, kako je označavan, već je dobio ime „bivši dvorski garov". Novine više nijesu javljale o njegovom kretanju; nije više radio na „zaustavljanju vremena", kako je za nj govoreno, tražio je nove oblike djelovanja koji bi ga opet izvukli iz anonimnosti. I došao je u kontakt sa komunistima, misleći o njima kao o jednom obliku masonerije. Uočio je kako se pomjera žiža okupljanja, a uzbuđivala ga je i pomisao da dođe na tajni sastanak sa nekim vođom komunističke ilegale. „Treba, - mislio je, - pratiti kretanja, uvijek znati azimut, kao što astronomi prate hod zvijezda". Prvu poruku je primio u Podgorici, u kafani „Duklja": trebalo je da se nađe sjutradan na istome mjestu, sa predstavnikom ilegale. Šako prvi put nije mogao spavati od uzbuđenja, obuzeo ga je nemir, nije mogao da se staloži onako kako je umio i izmakne od vjetrova koji stalno puvaju. Neka tugaljivost mu se premještala po grudima, slično onoj večeri kad je imao prvi susret s Apisovim crnorukcem, da dobije zadatak za djelovanje u Crnoj Gori. Možda mu se javljao strah od toga prvog susreta s komunistima; nagađao je o tome kakav će prijedlog za saradnju dobiti, ali je odlučio da prihvati samo ono što bi njemu koristilo.

Sjutradan rano, izbrijan, sa polucilindrom na krupnoj glavi, izašao je iz hotela i prvi put je sebe uhvatio da se obazire kad je iskročio na pločnik. Podgoričke ulice mirovale su i očekivale jači udar sunca; miris mediteranskih četinara je strujao, taj blagi zrak još ga je više uzbuđivao jer mu je trebala neka buka, lomnjava, nešto što bi ga odvuklo od samoga sebe. Na deset minuta prije zakazanog vremena bio je za stolom u uglu, šešir je položio na sto, kao što je činio u sudnici, i preko njega bijele rukavice, kako je bilo dogovoreno, i okrenuo svoje široko lice prema vratima. Po ugovorenom znaku komunistički emisar je trebao, čim ukroči u kafanu, da raširi „Zetu", pogleda je i presavije. U osam sati, na veliko Šakovo iznenađenje, pojavio se na vratima Staniša Martaš, onaj Staniša koji je po njegovoj presudi gnjio u tamnici. Gledao ga je u bunilu kako raširuje i presavija novine i meće ih u desni džep, sve po dogovoru. Prostruja mu kroz svijest: „Eto, Šako, stupaš u ilegalu sa bivšim banditima". Bio ga je probio znoj i pomislio je da sakrije pod sto šešir i rukavice, ali je bilo već dockan: Staniša je sigurnijem korakom išao njegovom stolu.

- Pa zar ovako da se upoznajemo, - prijekorno prošaputa Šako i glas mu se pretrže. Staniša ga je, umjesto odgovora, tvrdo i poslovno pogledao i Šako prepoznade u njegovim očima onu istu koncentraciju koju je imao dok je slušao, u sudnici, presudu koju mu je on, Šako, izricao, pa ga obuze strah. Znali su komunisti da se sa Šakom mora poći tako, da mu se stavi na znanje njegova prošlost, da ne bi, po običaju, pretvarao ljude u stjenice. „Nasamaren sam, oštećen, poslali su mi Stanišu da s njim usklađujem političku akciju. Opominju me i zastrašuju", - mislio je i gledao nenadnog sagovornika. Hladni glas Stanišin sugerirao mu je da sad nema povratka. Zbunjen, čuo je sebe kako Stanišu Martaša oslovljava sa vi.

Tijem susretom u kafani „Duklja" okoristio se docnije: prve dvije godine rata proveo je taktizirajući sa kvislinzima, čak je održao i jedno predavanje o novoj evropskoj civilizaciji. Ali, kad je primijetio kako se pomjera „žiža" okupljanja, spasio je od egzekucije dva poznata intelektualca. Na taj način je pripremio izmirenje računa sa onima koji će kreirati u narednoj fazi društvene i moralne odnose. Da bi dokazao dublje korijene saradnje, Šako se prišjetio onog sastanka u „Duklji" sa Stanišom i ocijenio da to mora iskoristiti: „Moja saradnja s komunistima siježe u 1938, kada sam se dogovarao s uglednim predstavnikom te stranke, Stanišom Martašem o zajedničkim demonstracijama. Pomagao sam i štrajk radnika na pruzi Nikšić - Bileća. To ću ja detaljno objelodaniti u svojim memoarima". Na kraju te izjave, politički komesar kome ju je predao, dopisao je krupnim slovima „Smrt fašizmu, sloboda narodu", potpisao i metnuo pečat brigade. Šako je preneraženo čitao te riječi i tek sad jasno shvatio da je vrijeme donijelo novu političku uzbrdicu, na kojoj mora opstati. Dok je udarao pečat, komesar reče:

- Svak u svakoga pogubi povjetrenje, samom potpisu niko ne vjeruje.

- Takvi su vam ljudi, u njih imaju povjerenja samo đeca i naivni, - laknu Šaku što mu ovjeri izjavu.

- Iskusni ste, stručni, sad nam treba što više pametnih i dobronamjernih, samo se morate uključiti u duh
novog poretka. Momenat je odsudan. - Poslije ovih komesarovih riječi potraja tajac, svijetlo u Šakovim očima se mijenjalo, neke varnice su u njima skakale, učini mu se da mu važnost ponovo poraste.

- Mora se uvijek imati nadziratelj. Sad Rusija, Amerika i Engleska preuzimaju inicijativu, pa se mora po
njihovome vjetru ploviti, - poče Šako slobodnije da trasira politički kurs nove vlasti.

- O, druže Šako, ne zamarajte se tuđijem poslovima, - prekide ga komesar. Poslije toga se pričalo u Pridvoru da i ovom prilikom pomogoše Šaku đavoli, te se onako uparađen, s polucilindrom, ali bez bijelih rukavica, svrsta u red stručnjaka za novo zakonodavstvo.

10.

TE VEČERI ŠAKO JE BIO U PROSTRANOJ KANCELARIJI advokata Ivana, razvijao je njemu omiljenu temu o rodoslovlju. Na Ivanovom stolu, pritrpanom izgužvanijem i požućelijem fasciklama, službenim listovima, starim novinama, priborom za kafu, neđe promuklo zazvoni telefon. Ne okrećući se, Ivan ispruži ruku, prokopa između papira i izvuče slušalicu.

- Umro Staniša Martaš, - ponavljao je Ivan nečije riječi.

Na tu vijest javi se Šako, iznenađeno i ukočena lica:

- Zar Staniša da umre, a tako je bio tvrd. - Poslije tih riječi naglo zašuće, nije želio da se vraće na razgovor o genealogijama, iako je o visini uživanja u sopstvenoj priči sam jednom rekao da se, kad sluša sebe, ošjeća kao da je na paradi riječi, koje doživljava kao vojnike jer i one ginu ako se valjano ne upotrijebe.

U Ivanovom advokatskom birou glas o Stanišinoj smrti izazva kratki zastoj u govoru i pokretima i kod prisutnih zasija ledno svijetlo na bionjačama.

- Nećeš, valjda, puštiti Stanišu Martaša da ode bez tvoga govora koji bi mu bio najbolji ispraćaj, - prekidajući tišinu, advokat Ivan okrenu se Šaku.

- Nijesam siguran, možda bi bilo nametljivo, različiti su nam putevi, iako se jednom i dodiruju.

- Umiješ ti sve da premostiš i pomiriš. Staniša te uveo u novi politički poredak; preko njega si prihvaćen za pravnog savjetnika, - do kraja svede Ivan.

Odlazeći iz Ivanove kancelarije, Šako je razmišljao kako da sroči govor ako odluči da bude na ispraćaju Stanišinom, da poravnja sve provalije na njihovim životnim putevima, i došao je do zaključka da se ovom prilikom mora više odvojiti od samoga sebe nego ikad do sad. Pošto je u gradskoj pivnici dugo držao Grupšu za ruku, sio je za sto i njegov duboki glas je poplavio pivnicu, a Grupši se učinilo da čuje plotune koji su one noći zakružali Javorovim Dolom, da vidi Stanišu kako pada, ranjen, u grob koji je iskopao bratu. Viđe ga u lancima ispred Šaka.

Posljednji put se Grupša srio sa Šakom u kafani đe su se bili okupili neki Pridvorani da rasprave prijedlog o prikupljanju priloga za asfaltiranje puta do Pridvora. Zapamtio je Šakovo protivljenje: „Tijem tucanikom išao sam nebrojeno puta. Bačiti danas preko toga bijelog kamena crnu smolu, značilo bi nemati ni mrve smisla za čuvanje tradicije. I naši pjesnici opjevali su to bijelo povjesmo, što im je bio simbol čežnje za rodnijem krajem. A kad se pretvori u crni put, kako će ga u stihove metnuti. Tu više nema metafore na koju smo navikli, već postaje simbol za najtamniji pesimizam. Vi bi, prijatelji moji, uništili najljepšu sliku koja izaziva čežnju za rodnom kućom. A vidite da iz Pridvora svi odlazimo, ostaje nam samo nostalgija i želja da ga ponekad vidimo. Ako se kome vozi crnom smolom, neka ide van, pa neka se voza dok želi. Ono, tamo, mora ostati spomenik onoga što je svak od nas u srcu ponio; to se tamo ne smije ništa mijenjati: neka rijeke teku kako su tekle, niko ih ne smije pregrađivati i okretati na drugu stranu, neka bijeli putevi vijugaju kao što su i do sada", - završio je Šako, izvadio maramicu iz džepa i obrisao lice.

Kad se Grupša pribrao od uzbuđenja, Šakov glas je ispunjavao pivnicu:

- Treba umjeti, - govorio je Šako, - pogađati pravi čas i znati dokle dopire pravo jačega. Nije bitno što će docnije neki Francesco od Paule cijediti narodnu krv iz novca nekog Ludovica XI. Stalno se deklamuju gluposti o izdaji, lažima i tako dalje. Možemo tvrditi da je svaki taj čin relativan, zavisno u čiju korist je usmjeren. Šta za nas znači izdaja Teutinog vojskovođe Demetrija, njegov prijelaz na stranu rimskih legionara? Izgubio čovjek bitku kod Ise i onda pribjegao pobjedniku. Vjerovatno je shvatio da budućnost pripada tim legionima. I zato je dobio na upravu Hvar. A mogao je zaludu poginuti i da ga Teuta proglasi herojem, a možda bi mu i spomenik podignula, koji bi opet legionari porušili. I tako, prijatelji, sve jedno drugo negira.

- Tvoje iskustvo je višestruko, Šako, ali me i zbuniš kad vodiš na neka raskršća slijepih ulica, - prekide njegovu priču bezruki invalid Dabo. Oni koji su uvijek birali da šjedu blizu pogleda Šakova, zbunjeno se zgledaše jer su vjerovali da taj đavo ima u rukama starih i novih konaca koje može potegnuti, a teško se može znati ko se nalazi s druge strane konca. Pomislili su da je lako Dabu reći što misli jer radi u inostranom predstavništvu, pa se kod njega razvio jedan oblik sažaljenja prema onima koji su zatvoreni pod ovim oblacima, ostavljeni ispod posljednje balkanske crte. I njegova žena Anica, saradnik u nekom institutu, često je išla na seminare van zemlje, i preko okeana, pa je ove prostore doživljavala kao prisilno boravište. Dabo je objašnjavao da je njegov otac, dostojanstveni apotekar, nagovijestio okretanje glave od ovih prostora, ulicama je pro lazio samo kad je morao, ali se nije okretao, poznanike je razminjivao, govorio je da tu od nužde živi, da mu je glava uvijek van. Na Dabovu primjedbu Šakovo lice vidljivo posivje i omršavi. Gledao je preko glava Pridvorana koji su se danas okupili oko Grupše:

- Možda si u pravu, sniženijem glasom odgovori Šako, - ali je pogrješno suditi o vremenu koje nijesmo sami doživjeli, jer se uvijek ukriju neke važne činjenice. I iza šarenoga lica događaja koji se odvijaju pred nama, suština se često zagubi. Mi o gusarstvu samo kao o obliku zločina i pljačke govorimo, ali su posljedice bile vjerovatno složenije. Zbog relativnosti svega, mnogi i moj život vide samo kao lukavo usmjeravanu krivulju. Grupši se učini da se Šakov glas svuda usijeca, da plavi grad, iskrivljene kapije i oguljene prozorske kapke, da lebdi iznad posivjelih krovova. Učini mu se da opet govori na Trgu, kao nekad, patetično i varljivo, a da on, Grupša, stoji u mnoštvu i sluša uzvike: „Život damo, Trst ne damo!" Zrak je pun blijede prašine koja pada po kosama i ramenima. U onom sparnom i tjeskobnom danu Šako je uzvikivao plase rečenica sa povisoke tribine, zastrte ćilimom i okićene zastavama: pominjao je neprijateljske ofanzive, krv, zatvaranje prsima bunkera, obnovu, perspektivu, isušenje Skadarskog Jezera. Tada se iznad usijanog Trga digla bolećivo-propagandna pjesma: „Oćemo li, moje zlato na Skadarsko ići blato". Dok su se glasovi nad Trgom miješali i uspinjali, Šako je brisao lice i ispirao grlo smlačenom i zaprašenom vodom.

- Tako je! - iskaču uzvici iz pojedinih dijelova Trga kao eksplozije bomba na pustinjskom pijesku, odbijaju se od glave, zidove i krovove. Ugojeni berberin, koji je imao čast da prije rata stalno brije načelnikov podvoljak, bio je zaspao stojeći, pridržavala ga je tjeskoba, ali kad narod uzburka nova parola i omekša njegova okolina, poklecnu i prenu se, učvrsti koljena i upita šta je bilo.

- Treba viknuti: tako je, - neko mu reče. Berberin se brzo umješini, ispuni se suvijem zrakom, te plećima
i trbuhom odgurnu najbliže:

- Tako je! - snažno viknu. Narod složno prihvati taj uzvik koji probi vreli sač Trga i uzida u Šakov govor
još jedan kamen odobravanja. U novinskom izvještaju pisalo je da je Šakov govor na tome mjestu propraćen snažnim odobravanjem. Grupša je ošjećao sve više obamrlost, pokušavao osloboditi ruke, zarobljene vrućijem tijelima. Znojavi narod je stojao kao u dupku, crvenih očnih kapaka. Najuporniji su se još naprezali, očekujući pauzu u Šakovom govoru, đe bi se mogla ubačiti parola. Beskišno ljeto je sparušilo lišće na lipovim stablima i, blijedožuto, rano je padalo po glavama.
Pred Grupšom vitka đevojka izgubi svijest; pritiješnjena, nije mogla panuti, noge su joj se otkinule ispod koljena i propala je u zagušljivi bunar od ljudskih tijela.
Čuli su se uzvici: sunčanica, malokrvna, vode. Odnijeli su je iz mase, ali su na trgu četiri česme u četiri ugla
bile suve. Neko se šjeti da ispred Šaka ima flaša vode.

11.

KELNERI SU PRIMICALI STOLOVE I SPAJALI, PA JE izgledalo kao da će svakoga momenta početi banket i odjeknuti pjesma gradskom pivnicom. Grupša je za stolom blizu ulaza primao saučešća. Ratko mu priđe lagano, nekako podmuklo, držao je Grupšinu ruku i pričao o Staniši Martašu:

- Moram i ja s tobom u Pridvor, nema druge. Otići na pokajanje Staniši Martašu, to je moralna obaveza. Takav se neće skoro roditi. Svi mi iz njegove generacije odlutasmo po bijelom svijetu, da sebi pribavimo važnost. Razgrađivali smo. On nas je na neki način zamjenjivao i ostao vjeran misli da se pozitivne promjene moraju izvesti iznutra a ne spolja.

Ratko je deset godina pred drugi svjetski rat vedrio, a još više oblačio, po Makedoniji. Dobio je gorušicu boreći se protivu makedonske tvrdoglavosti, zaludu ih je ubjeđivao da nijesu Makedonci, da su dio drugoga naroda, o tome im glasno čitao tekstove Cvijića, Nedeljkovića, pjesme Ilića Mlađeg. Govorio im je, stišanijem glasom, kao u povjerenju: „Ja, kao vaš isljednik, obavezan sam vam prijateljski reći: zar vam nijesmo mi, Crnogorci, dovoljan plemeniti uzor. Žrtvovali smo na oltar jedinstva svoje slavno ime i sad ga više nemamo. To veliko djelo nužno je bilo okončati, počelo je od nekolicine, najsvjesnijih. Ali treba znati da srce ne razmišlja đe krv šalje, a krv se ne koleba o pravcu kretanja. To su prirodne stvari, a moramo se povinovati zakonimа prirode. Neko vas na zlo podjaruje". On pamti da je u to vrijeme postao razdražljiv kad neko pomene da su Samuilo i Marko Kraljević - Makedonci, ili kad neko kaže da je ovaj posljednji bio vazal, bukač i pijanica kome nije bilo važno za koga se bori. Tada bi mu, od žestine otpora, oči zakrvavile: „Ništa vi ne znate, gospodo moja! Marko je bio glavurda, shvatio je da je bolje njemu pravoslavcu podložiti se Istoku". Tražio je da se takve istoriske pojave ne komentarišu, da se ne istražuju, da se pominju kao uzbudljivi detalji, preko kojih bi se zavoljela prošlost: „Za mlade generacije Marko mora ostati Guliver, nesaglediv, razuđen, da ostanu pred njim opijeni, ne smiju mu krajeve naći, jer bi ga odgurnuli. A kad se to tako raširi u udžbenicima, ilustruje crtežima, iskiti maštovitim grbovima, sve se jedno na drugo nasloni i pretvori u citadelu. Tako nakićenu legendu učiće đeca, ponavljati sklopljenih očiju kao u polusnu, a njihovi glasovi će stizati do nepismenijeh".

Nečije oči su motrile i pribirale zasluge isljednika Ratka, pa mu je kraljevska kancelarija četiri puta slala odlikovanja za prsi i za vrat. Jedan kućni prijatelj mu je rekao da je dobro što pošiljaoci ne znadu dokle se prostire njegova odanost jer bi za njegovu korumpiranu glavu ispleli nešto drugo. Ratko se uzbudio kad je to čuo: „Znadu oni koga odlikuju, poznato im je koliko ja u sigurnom kadru značim za ovaj neobrađeni teren. Otkriću ti tajnu, počeo sam raditi spisak svih nas, od učitelja, popova, žandarma, do profesora univerziteta, koji se sekamo sa bugarštinom i makedonštinom. Procvjetaju bašte đe mi dođemo kao baštovani, s bukvarima, epitrahiljima, pendrecima. Nema spontanog razvoja i preobražaja, emocije su glupost. Sumpreš mora da radi". Jednom student Zdravko htjede, dok ga je isljeđivao, da mu uvuče sumnju, upitavši ga da li će potrajati država na takvim temeljima. Nakon deset dana doveden je opet pred isljednika Ratka: uhvaćen je na Crnogorskom Primorju, u Čanju, de je čekao brod da ilegalno otputuje u Španiju i da se pridruži republikanskoj vojsci. Ratku je bilo došapnuto da je, pred odlazak u Španiju, Zdravko rekao da će potražiti Šakov ljetnjikovac i zapaliti. Žandarmima se pridružio i Ratko, tukao ga je ponavljajući: „Jadi moji domaći, i žao mi te i još neodoljivo želim slomiti svaku tvoju kost. Pošao si da mijenjaš svijet! Ne zna svijet kako da se uredi dok ne dođe Zdravko, sin učitelja Stevana. A otac bi ti uvijek ostao u Pridvoru, da ga nije ova država u mostarskom internatu hranila i školovala. Govori, jesi li rekao da ideš u Španiju da zapališ ljetnjikovac Šaka Papora u Benekasinu? A on ga je podigao po savjetu diplomate Aleka, koji mu je kazao da se tako može uklanjati, kad mu je tijesno, s divljeg Balkana, na kome barbarstvo traje otkad su sodomisane rimske palače, hramovi i terme. Alek mu je i poznatog arhitektu našao pa ludo jedna, nije Šako podigao savardak, pušaru, slamaru, već je to zdanje od kamena, mermera, bakra. Tu nema šta da gori, kukavče".

Ratko je, kad se okrenuo od umornog Grupše, išao od stola do stola, ali je vidio da su to lica bez dobrodošlice. Skruža se za stolom, đe su šjeđela tri nepoznata mladića koji su produžili svoj razgovor.

U gradskoj pivnici, ispunjenoj ljudima i dimom, uđe slikar Mrdak, noseći pod rukom fasciklu. Grupša je stojao i slušao Mrdakove riječi:

- Nastala je pometnja u mojoj duši kad sam čuo za Stanišinu smrt. Ovo je tvoj otac, - izvadi crtež iz fascikle i pokaza ga Grupši. - Zbog šutljivosti, izgledala mu je duša neprozirna. Crtao sam ga u proljeće na Žabljaku, pred odstupanje za Bosnu. Nikad do sad ne nađoh vremena da ga predam Staniši. A i on nikad da izađe iz Pridvora!

Pred Grupšom sa crteža zaiskriše Stanišine oči, zagledane u neku daljinu. Nije se Staniši lako bilo sastati s Mrdakom, drugo je bilo onda, u ratu, to je bilo po nuždi sastajanje. Posljednju deceniju živio je kao u polusnu, najviše vremena je provodio na studijskim putovanjima po evropskim i američkim centrima. U atelje je dolazio zamišljen, poslije deset sati; ugljenom bi skicirao uvijek isti crtež: dvije zubate mase koje nasrću jedna na drugu. Stojao bi jedno vrijeme, ponešto šjenčio i docrtavao. Onda bi prekrstio ruke, uzagao se i kroz trepavice dugo zagledao svoje novo djelo. Naglo je prekidao tok inspiracije i doradu crteža. Izvježbanim pokretima postavljao je armaturu od žica i nanosio blato. Idući oko figure šaputao je: „Približio sam se sublimaciji ideje; sad je sudar masa dramatičan". Broj sličnih figura se povećavao; ostavljao ih je po policama, a neke po podu ateljea, pa su izazivale asocijaciju na pingvinsku skupinu u sniježnoj pustinji Antarktika. Samo je Mrdaku bilo jasno da ti varijeteti nose značajan umjetnički doživljaj, da čine razvojni put ka univerzalnom „neobliku". I on je insistirao na postojanju krupnih razlika, ponavljajući da treba živjeti među ovim radovima, pa se onda mogu viđeti suštinske razlike među njima. U posljednje vrijeme prenosio je i na platna, sa debelim nanosima boja, isti motiv, jer je htio da okuša da li se slikarskom tehnikom može uspješnije približiti dnu zamisli.

Pored toga istrajnog traženja adekvatne forme da bi dosegao suštinu čovjekovog bitka, kako je objašnjavao u čestim intervjuima, uspio je i četiri puta da se oženi, ali je sada živio sam. Imao je humanu naviku da pri raspuštanju braka ostavlja ženama stan. Povlačio se u hotel ili je spavao u ateljeu, dok ne bi obezbijedio novi stan. Svoj ugled ratnog crtača divizijskih novina izgledalo je da on sam ne koristi, već da ga uticajni krugovi žele stalno imati na spisku za svečane prijeme, proslave, komemoracije. Od gradonačelnika je dobio prostor za galeriju u dijelu tvrđave. Sam je dao nacrt za uređenje enterijera i postavku, kao i za mjedenu ploču koju je postavio pored ulaznih vrata, sa natpisom „Galerija akademika Mrdaka". Pitanje prijatelja da li u bivšoj tvrđavi osigurava radove od suda vremena, doživio je kao cinizam: „Moji radovi se brane i bez tvrđave, ali sam ih želio unijeti u prostor koji ima patinu i koji je vrijeme iskušalo". Grupša se prvi put srio sa Mrdakom kod starog Hristodula, pisca koji je poznat po golicavom naslovu jedne nečitane knjige koja je dugo stojala u knjižarskim izlozima. Hristodul je pribavljao poštovanje mirnim licem i stišanim glasom. Povremeno je okupljao „intelektualni krug" u kome se razgovaralo o zbivanjima u kulturi. Tada je bila aktuelna izložba skulptura Henri Mura koja je svojim formama šokirala estetska shvatanja nekih od Hristodulovih gostiju, čemu se i on pridružio, prvo pokazavši širinu za sve nove pokrete, da bi mu sud o Murovim skulpturama bio uvjerljiviji. Da bi se okupljeni oslobodili sumorne ozbiljnosti, jedan od prisutnih pjesnika, zanešen mekoćom ruke svoje sagovornice, riješi da izrecituje svoju najmiliju pjesmu, baladicnog tona. Ljeporuka žena, ushićena, zapljeska brzo i zapaljivo, pa i drugi prihvatiše, iako su vodili međusobne razgovore i nijesu pažljivo slušali. To je pokrenulo neke iz drijemeža i življe pružiše ruke ka čašama. Jedan kritičar protrlja čelo mršavim neurotičnim prstima i reče da se mnogi pjesnici u metaforama dave. Hristodul je dodao da košmar u literaturu unose netalentovani smetenjaci koji svoju nemoć proglašavaju novim pokretom.

Pored akademika Mrdaka šjedio je Lazar koji je već s prvom knjigom uskočio u školske programe. Pričao je

- Mrdakovoj galeriji, o njegovoj slikarsko-vajarskoj vještini: „Mora stvaralac da se izdvoji od mnoštva koje se
mota oko njega. Tako se može vladati ljudskim voljama izraziti kao autoritet. Kad sam bio, na primjer, u Indiji
moraš kazati da si s Balkana i Slaven, drugo ne znaju ništa: sva naša prdnjava, ratovi, bogomolje, sve naše veličine za njih ne egzistiraju. Zato u ovom vremenu je nužno svoditi sve na prepoznatljive simbole. Balkan treba da bude zahvalan tebi i meni jer ćemo postati njegova oznaka, a drugi treba da nas podrže jer će se intelektualni interes sa nas dijelom prenositi i na njih". Ostali gosti su šućeli jer su znali da je Lazar podržavan i planiran kao državni pisac, da mu je partijski vrh odredio mentora da bi došao do svog stila i vještine pisanja. Samo je Mrdak htio slikovitije dopuniti Lazarevu globalnu sliku, primjerom da je on u ratu iskusio da prva linija ne može uspjeti bez jake pozadine, završivši uzvikom: „Pozadinaca nam treba što više, odlučnih i intelektualno snažnih".

Tada je Grupša pomislio reći da su oni proždrljivi Minosi, da o svojoj veličini bolećivo sude, da će se Lazareve knjige, pošto nestane politički kurs i ruka koja ga drži, još malo povlačiti po školskim programima. Grupša se tada primirio i šutio, misao mu je odlutala na planinu iznad Pridvora koja je disala svojim borovim šumama, travnim uvalama i pećinama, đe je zastajao pred sunčanim mrežama ispod stabala. Prenuo se od tih misli i napuštio Hristodula i njegov intelektualni krug. Sad, u gradskoj pivnici, događaj iz Hristodulovog salona probi mu se u svijesti, donese ga Mrdak svojim prisustvom.

12.

GRUPŠI JE PRIŠAO ONISKI I PROĆELAVI JOKAN, ženevski ekspert Ujedinjenih naroda, zagledao se u umornog i blijedog Grupšu i uskliknuo:

- Pa, ja bih vas poznao po ocu, vrijednom Staniši. Iako sam sad u Ženevi, ne zaboravljam moje Pridvorane i prošlost.

Jokan je dospio u Ženevu preko jedne torte njegove žene Pave. Toga značajnog dana Pava je od stanodavke Helene zakupila prostrani salon, sa klavirom i lovačkim trofejima iz Sibira koje je Aljoša, muž Helenin, donio bježeći s vojskom generala Vrangela. Od poslastičara je Pava naručila torte i kolače, ali ne serijske već sa trimalhionskim nadjevima. Kad je počeo prijem Pava se pokazala kao izuzetna domaćica, eterizirala se, osmjehivala, ženama je hvalila rize i kose. Po salonu se vijugalo njeno tijelo u dugoj ružičastoj haljini, dubokog dekoltea. Užarene oči muških gostiju pratili su njene pokrete. Pava je spretno i pronicljivo prilazila ženama, ali je centar njene pažnje bila gospođa Aron, žena profesora harvardskog univerziteta; taj bračni par je bio došao na ljetovanje kod Pavine rođake Silvije. Zbog toga para je i zakazala prijem. Pava je pohvalila dugi žuti šal gospođe Aron koja je njoj pohvalila tortu. Tada se Pava odmah snašla: „Ah, gospođo Aron, kad vam se dopala, biće mi zadovoljstvo da jednu napravim specijalno za vas". I već iduće neđelje izdiktirala je poslastičaru isti recept. Tako se to prijateljstvo utemeljilo na torti, iz toga je nikla i naučna saradnja: gospodin Aron je pozvao Jokana da u Americi održi nekolika predavanja o perspektivama nerazvijenih zemalja. To je bio početak Jokanova uspona, dok nije angažovan od Ujedinjenih naroda da radi kao ekspert. Od tada je u zemlju dolazio vrlo rijetko, sjećanje na Pridvor sve je više blijedelo, pa i na ratno vrijeme, kada je u pridvorskoj četi bio vojnik.

Sadašnji dolazak u zemlju eksperta Jokana desio se slučajno u vrijeme Stanišine smrti. Došao je u gradsku pivnicu jer je znao da se u njoj okupljaju i dalje Pridvorani, i zatekao ih oko Grupše, predstavio se i kazao da je od Staniše dobio petokraku koja je bila napravljena od talijanske limenke za pamidoru:

- Ne znam da li se zagubila, a čuvao sam je u škrabiji od pisaćeg stola sve do odlaska u Ženevu.

Grupši je bila smanjena pažnja i nije slušao dalju Jokanovu priču, gledao je kako se otvaraju njegova usta i svjetlucaju zlatni zubi. Jokanov glas nije dopirao do njegove svijesti i pomislio je da on naprazno otvara usta.

Prišao je Grupši da mu izjavi saučešće i Đuro, penzionisani profesor istorije, koga su zvali mešter za relativizaciju. Razbijenog pogleda i žučnih pokreta, raspršene duge sijede kose, izgledao je kao da je tek ustao iz kreveta. Govorio je Grupši o davno započetom, nedovršenom, članku u kome je namjeravao da „složi" činjenice o Stanišinom životu, ali da je uvijek zastajao jer nije uspio prikupiti sve'što mu treba da bi stvorio pravu sliku. Đurova porodica naslijedila je neku vrstu ugleda od deda Jakova koji ga je bio stekao jer je imao veliki džepni sat. Kupio ga je u Grčkoj, đe je radio na kopanju Korintskog kanala. Kad je susjedima bila рrеša, slali su dijete da Jakova upita koja je ura. On bi se tada raskročio, dugo vadio sat iz došivenog džepa s unutrašnje strane džamadana, pribrao bore oko očiju i pažljivo pritiskao otponac na poklopcu. Pošto skoči poklopac i pojave se zlatni brojevi i skazaljke, rekao bi otegnutim glasom: „E dijete, pozdravi oca, sad je kvarat do podne".

Đuro je obnavljao znanje iz istorije samo iz onih slizaka od školskih udžbenika. I kad bi se razgovaralo o značaju ličnosti u istoriji, uvijek je rastezao istu priču koju je neđe pročitao, o Mongolskom kanu Batuu koji je osvajao i ubijao u trinaestom stoljeću. Batu je lomio narode, osvojio je i Rusiju, šjekao je sve što mu je ličilo na buduću opasnost. Toga svirepog čovjeka njegovi Mongoli nazivali su Dobri kan. Napuštio je Đuro Crnu Goru pošto je kraljevskom ministarstvu prosvjete uputio molbu, u kojoj se požalio na tjeskobu i dramatično završio: „Eto, zbog ovoga, kao i zbog drugih, jačih razloga koje ovđe ne navodim, već mi se dojadilo službovati ma đe u Crnoj Gori. Ako je za korist, dosta je bilo u skučenoj Crnoj Gori, odakle imam samo mučnih utisaka". Ministar je, kako je docnije saznao profesor Đuro od sekretara, ironično kašljucnuo i svome pomoćniku rekao: „Daj ovoga neđe što dalje frljakni. Smučila mu se njegova Crna Gora pa čovjeku treba pomoći. Nađi mu zabitiju zabit od te na koju kuka, da bi što prije i lakše zaboravio dosadašnje muke". Poslije male pauze, procijedio je ministrov pomoćnik: „Pošto je siguran kadar, nacionalan, ja bih ga u Makedoniju, u Berovo. Tako će produžiti da prima dodatak za južne krajeve, pa će ga žena manje bockati što je napuštio Crnu Goru".
Od tada se Đuro potucao, kako je sam govorio, od mjesta do mjesta, sve do 1941, kada se vratio staroj kamenoj kući, utrkujući se s okupatorskom vojskom da prije stigne. Svojima je rekao da je došao da bi zlo, kad mora, doživio na svome pragu, ali mu rođak Petar, kao u šali, dižući zdravicu dobrodošlice, odgovori: „Ljudi, znam ja Đura, zlo za njim ide, a poneko i iz njega izađe".

13.

GRUPŠI JE STEGAO RUKU RISTAN, IZRAZIO ŽALJENJE ZA STANIŠOM, u kome nije bilo patetičnih riječi. Ristan je, dok je bio u Pridvoru, imao jednu sobu u prizemlju, koja mu je služila i kao kužina, pa je zato često mirisala na crni luk i krtolu. Ispod prozora stajao je metalni krevet na mesinganim nogama, a iza uzglavnice držao je nekolika pruta koja je ođeljao i uglačao za udicu. Plehana furuna zgurila se u uglu, a kašet za cukar služio mu je umjesto stola, za šerpu, tiganj i nekolika limena pjata. Najviše vremena Ristan je provodio nagnut nad virovima, pokušavajući da nadmudri riblji instinkt. U kafani je uvijek tražio sto u prikrajku želeći da se nekako smanji, da bude neprisutniji. To je bilo uzaludno jer bi ubrzo neko od Pridvorana prišao i sio za njegov sto. I počela bi skoro ista peckava pitanja, postavljana sa nekom rustikalnom teatralnom intonacijom: „Što glasa za opoziciju?"

Nosio je u grudima mučninu od tijeh ironičnih pitanja i samo je razmišljao da li će toga dana za njegov sto prije šjesti Mikonja ili Odo. Čakmu se javljalo i čudno osjećanje kojega se stidio, strah da neće niko prići. Naročito su mu njih dvojica postali neophodni, simpatisao ih je na nerazumljiv način, a istovremeno se pitao zbog čega oni to ne mogu da s njim ljudski zbore.

Ristan je u grudima zadržao onu hladnjikavu skupljenost pred nasrtajima, koju je stekao prvijeh dana kad je prerano penzionisan, pod optužbom da je uključen u subverzivnu djelatnost, pa je prognan u Pridvor. Odmah se saznalo da je došao po kazni, pa zato nijesu mogli obuzdati osionost neki Pridvorani. Saznanje da je nemoćan, oturen, izazivalo ih je da mu tako prilaze. Ristan je vjerovao da će se oni jednoga dana upitomiti, postati prisniji. „Tuda se praznoglavo motaju Mikonja i Odo, - mislio je, - ne prišjedu da razmisle o sebi i drugima, već gordo besmisliče".

Pored žutijeh vršaja Ristan se sjećao njih dvojice, gledao je upregnute konje kako kasaju pod bičem, a uže se odvija od stožera i putanja im se povećava, pa se konji ponadaju da će odjezditi daleko, u polje; ali se uže, ubrzo, počne privijati, krugovi se smanjivati, dok prvi od njih ne udari trbuhom u stožer. Pomišljao je da im pokaže da su i oni u vršaju, da o sebi i drugima malo znadu. Primjedbe koje je uspijevao reći oni nijesu nikad vezivali za njegovo promišljanje, već su govorili da je on to pokupio u drugim sredinama. Nijesu prihvatali ni njegovu primjedbu da opozicioni list koji čitaju subvencionira dobrim dijelom policijska kasa preko ruke doturnice privatnog pošjednika Ratkića. Kadabi srijedom izašao novi broj toga lista, Mikonja bi ga raširio ispred Ristana, iako je znao da ga on ne želi ni pogledati. Vrijeđala ga je ta Mikonjina mala predstava.

Jednog ljetnjeg dana Ristan se bio smirio duboko u kanjonu, pored Ivanovog vira, nad kojim su se rojile mušice, privučene vodenom strujom, i gledao kako se na površini vode mijenjaju boje kamena i neba, zelenila šume i tamnosivih stijena, a u viru se žare zlataste i crvenkaste tačkice na ledima pastrmka. Hladovina što lebdi iznad vode i u najtoplijem danu, ispunjavala ga je neodređenom prijatnošću. Pred njim su iskakale na površinu vitke ribe, hvatale insekte, zaobilazeći njegov mamac. Na čudan način se radovao što ne nalijeću na njegovu udicu: „Neka skaču, neka se igraju po viru", šaputao je.

Nekolika puta je pomislio da bi dobro bilo ako bi današnji dan prošao ovako tiho, da ne naluta neki pridvorski vikač. Sunčani zraci su ostali još gore, na vrhovima kanjona, više ne dodirujući zelenilo vode koja je hučala na tijesnim ždulima. Tada začu riječi:

- Kundakaši ti, Ristane, obiše sobu i sve ispreturaše. - Prepoznade Mikonjin glas i bi mu začudo kad u
njemu ošjeti nepoznatu toplinu. Ipak, ostade miran i, ne okrećući se, odgovori:

- Neka ih, neka rove, ni kamen neće naći. - U sebi je mislio da je policija na nečijem tragu i da je u zabludi da se zamka sužava u njegovom stanu.

Ristan lagano svalja među prstima gučicu hljeba, metnu je pažljivo na udicu i zagleda se u plovak koji bači na sredinu vira i struja ga zanese prema suprotnoj obali. Sunčani zraci su se bili zadržali još samo na vrhovima litice. Hladovina i vlaga zastrujaše kanjonom, a bukovi vode koji su padali sa stijene, jasnije se čuše. Pogled Ristanov postade grozničav, ali se zabavljao oko udice da odagna sumnje.

- Je li treba da ti nešto pomožem, - javi se Mikonja, podiže kamičak i bači ga u vodu. Matica brzo odnese kolutove što iskočiše na površinu i izgubiše se u brzaku.

- Eto, možeš da mi plašiš ribe, - našali se Ristan. Mikonju lecnu njegov glas, prvi put ošjeti nešto tvrdo
u tom čovjeku, i to baš onda kada je riješio da mu prijateljski priđe.

- Za danas je dosta, - produži Ristan i poče da namotava konac, odmjereno kao da ne primjećuje zbunjenost Mikonjinu. I nije pogledao na nj, već se zabavio oko skupljanja pribora i metanja u staru prtenu torbu. „Моrа da su nekome drugome u Pridvoru tajno dolazili glasnici. Policija odmah upire prst na mene, osamljenika. Zalutala je, pa će onaj za kojim traga moći da umakne. Ovđe nije teško provjeriti, svi se zabavljaju kartama, dominama, ispijanjem čokanja i prepričavanjem starih junaštava", završi Ristan razmišljanje i pakovanje stvari. Tek sad se obrati Mikonji, koji je stojao i pratio njegove pokrete, pružajući mu ruku:

- Hvala ti što si došao da mi kažeš, da se ne bih iznenadio kad vidim ispreturane stvari u sobi. Nijesu
imali šta tamo naći, pogriješili su.

- Vidim da si miran, pa mi je milo što su zalutali, - odgovori Mikonja, - opet ćemo se mi srijetati u gostionici.

Pođoše pijeskom koji se mutno bjelasao u prvom sutonu, a onda stazom od rijeke. Ristan zastade, zagleda se ispred sebe, kao da nešto traži.

- Vidiš, Mikonja, ova država od učitelja, popova, trgovaca, čak i seljaka pravi doušnike, pa na taj način hoće sve da drži na uzdi. Te su dostave često proizvod mržnje i prećerane špijunske revnosti.

Jedno vrijeme su išli šutke. Ristan je bio obuzet mislima o klopkama koje okupaciona vlast izmišlja:

- Nijesam ono za špijune slučajno rekao, - odluči da prvi put nešto o sebi ispriča. - Bili su me premjestili
da budem učitelj kod Suve planine, u kraju naseljenom Bugarima. Jedne večeri, u kafani đe sam se hranio, priđe mi neki pukovnik granične jedinice, i kaže mi, zapovijednički i bez uvoda, da ga ubuduće obavještavam
o svemu što se događa u selu, da u najbližu varoš dolazim kod njega jedanput neđeljno, ili češće ako je potrebno, i da mu podnosim izvještaje. Začuđen, pripitam ga је li on to meni naređuje. Kad mi oštro potvrdi, iskosih se, da ja nijesam učio učiteljsku školu da bih bio špijun, već da đecu vaspitavam. „Hoćeš, majku ti tvoju, ili ćeš se vratiti odakle si došao, da tamo svojima pričaš kako si vaspitan i kako vaspitavaš. Ti da odrečeš moju zapovijest" - izbulji pukovnik zelene oči, dok mu je podrhtavalo mesnato lice. „Ne, nego ja tvoju, koja ti je da ti je" - viknuh i okrenuh mu leđa. Seljaci koji su bili za stolovima prestrašeno su pogledali u nas. Napuštio sam kafanu uzrujan razmišljajući šta će sa mnom biti. Samo je tri dana bilo potrebno da mi stigne rješenje o penzionisanju i naređenje da moram otići u rodni kraj.

Kad Ristan završi priču, primicali su se Pridvoru; tada on zastade i zamoli Mikonju da produži i sam uđe u varoš.

- I mi se nijesmo srijetali danas, je li tako - zapita Ristan.

- Da, da, - zamuca Mikonja, začuđen cijelom pričom i načinom rastajanja.

Ristan je zatekao samo pritvorena vrata svoje sobe. Agenti su imali kalauz, nijesu se mučili da ih obijaju. Obišao je gomilu stvari i sio je na gole šušte kreveta; stramac, kušini i lencuni bili su bačeni na pod i isparani nožem. Pokušao je da pribere sumnje i nađe odgovor što je to urađeno.

Šjutri dan, tek što je Ristan bio popio kafu, na njegova dotrajala vrata zakucao je žandarm koji mu je uručio poziv. U policiji isljednik je pitao Ristana kad se posljednji put srio sa Stanišom Martašem, šta zna o njegovom kretanju i s kim se sastaje. „Nije mi poznato Stanišino kretanje, jer ni sam ne idem nikud iz Pridvora. Sa mnom se ne sastaje. Posljednji put sam ga vidio na pjaci, u društvu nekoliko Pridvorana, onoga dana kad se vratio iz zatvora. Dok pratite svaku riječ i korak toga namučenog čovjeka, vi propuštate one koje bi trebali zatvoriti" - ironično opomenu isljednika. Na te Ristanove riječi isljednik stisnu zube, jurnu k njemu i udari ga šakom u vilicu: „Ti si se našao da nas učiš koga da pratimo i provjeravamo! Usuđuješ se da braniš Stanišu, bivšeg odmetnika i neprijatelja države. Progovorićeš ti meni".

Ristan je proveo u zatvoru cijeli avgust; isljednik ga je nekad ispitivao u svojoj kancelariji, a nekad u samici. Uvijek je uza nj bio žandarm koji ga je tukao. Te patnje je doživio zbog dostave jednog Pridvoranina da se sa Stanišom tajno srijeće na obali Rijeke, đe Ristan i ne ide da lovi ribe, već da bi vodio tajne razgovore.

Poslije rata Ristanu je nuđena oficirska karijera, ali se on vratio učiteljskom pozivu. U gradu je, kao samac, dobio „đevojačku" sobu sa zajedničkim kupatilom. Rješenje je našao da poslije podne provodi u biblioteci. Rijetko je dolazio u Pridvor, u kome nije više nalazio ljude koji su tu živjeli dok je on bio prognan. Nestale su i one kafane.

14.

ZARIJA JE PRILAZEĆI GRUPŠI, LIČIO NA NEKU PRAPTICU, iz vrha kukastog nosa rasle su mu dlake koje nijesu sijeđele, a krajevi ušiju bili su mu smežurani i modri. Grupša se prišjeti Stanišina kazivanja o Zarijinoj kandidaturi za poslanika. Toga dana Staniša Martaš je s rođakom svratio u Đolovu kafanu, koju su, malo docnije, ispunili članovi radikalne filijalne stranke. Pregrijani od podaničkog žara prema centralnoj upravi, nadmetali su se u kombinacijama kako da dobiju više glasova u pokrajini Crnoj Gori. Iako je Staniši Martašu bila poznata njihova opijenost izdajom i strah da će postati nepotrebni kada je nestalo crnogorske države, ošjećao je gađenje prema varijantama obmana koje su izvikivali pridvorski radikali. Ostajao je da dopije naručeno piće.

U Đolovoj „Evropi" mrsila su se prepričavanja političkih izjava na predizbornim skupovima, trajalo je ludilo natjecanja ko bolje pamti ili tumači ono što su rekli njihovi protivnici. Iznad stolova izdizao se snažni, reski glas Zarije Motovića. On je donio jednu kutiju jeftinih cingarlina i britvulina, dijelio ih je nekim uniženim i osiromašenim ljudima iz Pridvora i okoline, da bi zadobio njihov glas.

- Kelner, - vikao je - posluži ove ljude, kako smo se dogovorili, treba proslaviti kandidaturu.

Kelner je mucao iznad njegove glave:

- Ako vas, gospodine Zarija, iznevjere ovi radikali i ne dobijete poslaničko mjesto...?

To je ličilo na prijateljsko upozorenje Zariji, u stvari udvorička opomena da bude oprezan. Zarija ga pogleda i dodirnu širokim dlanom po ramenu:

- Dobar si, vidim, razmišljaš i za mene. Ali ne brini, znam ja kako treba ljudima blagostanje obećavati.

Izbezumljen od uskipjele želje da se svakome umili, pa i protivnicima, da bi ih uvjerio u svoje dobre namjere i demokratski duh, Zarija je počeo žaliti za dinastijom Petrović-Njegoš koja ostade i nestade u francuskom zatočeništvu, kao da nije ništa drugo osim zla radila ovome narodu. Dok je to govorio, nije mu ni glas zadrhtao, u licu se nije promijenio iako je bio svjestan da prisutni znadu da je političku karijeru stekao zahvaljujući neumjerenom psovačkom talentu koji je izvježbao pišući kozerije i deseteračke parodije protivu te dinastije.

Nakostriješeni prosijedi brkovi bili su mu uvijek vlažni od kapljica pljuvačke koje su strcale kroz rijetke zube. A sad je povišenim glasom govorio, da bi ga čulo što više ljudi u kafani:

- A mi smo, ljudi, žrtvovali dinastiju, staru i uglednu, svoju individualnost otpisali, klali se na Božić između sebe, za ostvarenje zamišljenog jedinstva. Puštili smo da Biljardu, skromni dvorac naših narodnih vladara, pretvore saveznici u izbu, da konje spraćaju u taj sveti prostor. Eto, dokle smo mi išli u ljubavi i koliko
su naša srca bila otvorena. I đe smo mi sad, bivši kontrakomiti, koji smo začudili okupatorsku vojsku kako
im precizno pomažemo. - Na kraju se začudi kad ču svoj glas i naglo prekide, jer nije vjerovao da može toliko daleko otići od sebe. Ljudi su za stolovima šućeli, kao da su pogledima zborili: „To je Zarija, čas ovako, čas onako, ali može mu biti, prevrtljivost se dobro plaća, a on je uvijek znao odoru mijenjati".

Tišinu koja je nastala kad je Zarija zašutio, iskoristi Novica Bezruki, kojega su tako zvali otkad mu je na Glasincu topovsko đule odnijelo ruku, da ga upita za sudbinu svoje molbe za odobrenje invalide. Kad je išao u Grad, pješke, sa hljebom i sirom u zamrskači, noćivajući pored puteva, da upita je li riješena njegova molba, čuo je odgovor od zlovoljnog i ćelavog činovnika u jednoj kancelariji, da nova država ne može davati invalide svima kljastima i sakatima koji su se zatekli u Crnoj Gori. Zarija, uvijek spreman da odgovori, odlučno reče Novici Bezrukom, ali malo sniženim glasom, da su rješenja na sve molbe već napisana i da samo čekaju potpis ministra koji to odugovlači, ali će on, Zarija, poslije izbora, učinjeti da svi zaslužni naši junaci, bezruki i beznogi, ošjete blagodet nove države. Prisutni su šućeli i žalili Novicu što prinese i pokaza Zariji patrljak od ruke.

- Ja vam dajem tvrdu riječ, - produži Zarija, obraćajući se svima u kafani, - misliću na osakaćene i nemoćne. A i zdrave ću popaziti. Znam ja šta vama treba: između ovih brda tutnjeće pruga, udari točkova u šine
odzvanjaće od Kožje Litice. Onda ćete se šjetiti Zarije.

Ljudi su slušali i pitali se kakva im dobra može donijeti Zarija. Stanišu Martaša sve je više pritiskala tjeskoba od Zarijinih ulagivanja biračima i nije mogao da se više uzdrži:

- Poznato je, gospodine Zarija, da ovaj narod sporo zaboravlja ono što ste pisali o kralju Nikoli, za kojim
sada žalite. A pamte ovi ljudi i tvoju priču o srpskom kralju, da je demokrata koji svraća u kuće običnih građana da popije s njima kafu. Misliš li da sam i ja zaboravio kako si pisao u tvom radikalskom listu da sam
razbojnik i plaćeni ubica, i da me treba loviti kao sva kuzvijer. - Pri posljednjim riječima, Staniša je ustao i sa rođakom napuštio kafanu.

Stari doušnik Vule pazio je sitnim, upalim očima na Zarijin mig da bi otrčao za žandarma, ali ovom prilikom Zarija nije davao signal.

Šjutradan, Zarija je naredio da na biralište dovedu i njegovog starog strica Manojla, nagluva i slijepa, kojega je još Njegoš zapopio. Navukli su mu crnogorsko odijelo, izgužvano od dugog stojanja u škrinji. Teško se prodiralo u zamračeni Manojlov svijet, da bi mu se kazalo što su ga slijepa podizali na konja i vodili u Pridvor. Neđe na sredini puta, kad je po krivinama i strminama prepoznao kamo ga vode, pitao je da nije što obolio i da li ga vode ljekaru. Rođak koji je imao najjači glas uspio je da mu objasni đe ga i zašto vode. Zarija ga je dočekao na ulazu u biralište i viknuo koliko je mogao: „Dobro došao striko". Manojlo je već bio zaboravio šta treba da uradi, ali mu je Zarija pomogao da ne bi njegov glas izgubio.

15.

PRELE JE DOLAZIO U GRADSKU PIVNICU DA BI SAZNAO VIJESTI O PRIDVORU jer godinama nije tamo išao, nosio je neke strahove, plašio se osvete zbog onoga što je činio kao kontrakomita. Pred drugima je to objašnjavao da su mu ljekari preporučili da ne smije ići u visočije predjele, da će mu srce popuštiti. Ranije mu je neko od Pridvorana pokazao Grupšu da je sin Stanišin, ali je izbjegavao da se susretu. Danas mu je prišao, nekako iskosa pružio ruku i prošaptao nekolike riječi koje su trebale biti izraz žaljenja. Često je prepričavana njegova jedna akcija, zbog koje je bio označen kao stručnjak za uniženja.

To mračno jutro nad Crnom Gorom bilo je zastrto debelijem oblacima, studeno. Na putevima su lokve bile prekrivene tankijem skramama leda. Divizijar Andrija je skrenuo na jedva vidljivu stazu koja je vodila između njiva. Riješio je da dio najmanje njive nagnoji i prekopa. Donio je nekoliko kotarica gnoja koje je izručio u donjem dijelu, đe je debelica. Odlučio je da posadi krtolu. Hladni zrak i vonj gnojiva izazivali su sjećanje, neodređeno i neveselo, na davni boravak na selu kod rođaka, kada se bio teško razbolio. Dok je lopatom usitnjavao komade gnojiva, pokušavao je da u šjećanju vrati lica koja su bdjela nad njegovom posteljom. Godio mu je dolazak na njivu i zamrzla tišina. Kuće pridvorske su ostale daleko, zaklonjene omarom i glavicama. Neke su bile zapušćele tokom ratova i okupacija.

Andriji se omili tišina i pomisli da je sad, u ovom trenutku, prvi put na osobit način slobodan, ali mu to nije donosilo zadovoljstvo jer je znao da je samo varljivo zaustavio propeti talas teških misli. Posagnut položaj i uzmahivanje lopatom polako su ga zapotili. Uspravi se na grubu držalicu i zagledavši se u sivkastu liniju puta, viđe kratku kolonu naoružanih ljudi koji su postajali sve prepoznatljiviji, oružje, brci, tvrdi hod, promicali su iza golijeh grana drveća. Vođa kolone iskoči na mrgljin isped Andrije, koji pomisli da li da ih pozdravi ili da produži kopanje. Kontrakomiti su doskakali i zauzimali pozicije oko nepomičnog Andrije. Kad napraviše krug, bez riječi i skidanja pušaka s ramena, njihov komandir Prele, zagledavši se u Andriju, viknu:

- Srećan ti rad! Jesi li namjerio da nešto siješ ili sadiš? Lijepo si isitnio gnojivo i rasporedio, nijesam znao
da ti ide od ruke i taj posao. Ali je šteta da tvoje strateške sposobnosti i znanje iz taktike trošiš na razbačanje balega. Zar ti, jedan od glavnih dvorana, da držiš tu grubu alatku, a te su ruke i ljeti nosile rukavice. Nije za tebe to. Zemlja ti se podijelila, ubija se, pali, a ti se zavaravaš kopanjem njive, kao da do tebe ništa ne dopire. Kažem ti, nije za tebe to. Što me tako šuplje gledaš, rekoh ti - jednoj strani moraš prići. A ja mislim ovoj našoj. Kralj, kome si bio odan, ponizio te: doveo je običnog, trupnog stranog oficira da mu budeš podređen, da on kroji sudbinu i vojske i dinastije i države. Moraš se kralju osvetiti, a ne da roviš po bunjinama i prekopavaš zemlju.

Prele se lagano primicao Andriji, tako da je pri posljednjim riječima mahao rukama ispred njegovog lica.

- Vežite ga, - viknuo je Prele.

Uveli su ga u praznu izbu Mikonje Talova i privezali uz jasle. Oko vrata su mu metnuli urivak kojim je vezivan Mikonjin vo Galonja, dok ga nije srpska vojska svarila u kazanu. Ispred zanijemljenog Andrije stavili su sijena u jasle, da mu bude hrana. Ostaviše ga sama i zapriječiše prijevornicom vrata izbe.

U mraku Andrija pokuša da se pribere i razmisli o ovom obrtu sudbine. Prvo se zapitao - ko je izdao naređnje onijem nesrećnicima da ga ovako ponize. Slomljen iznutra, svalio se ispred jasala. Prišjećao se svih sukoba koje je doživljavao i pokuša naznačiti čovjeka koji bi bio spreman za ovakvu vrstu osvete. I mnogi su mu likovi iskrsavali, ali mu se misao nije zaustavljala na njima. „Možda je neko osim onih koji mi sad defiluju kroz svijest, neko za koga nijesam ni čuo", pomisli. Ipak se nije šjetio stvarnog naredbodavca, generala Dragutina Milutinovića, komandanta okupacione vojske, koji se pribojavao da će Andrija prići ustanicima, pa je pohitao da njegovim autoritetom razbije ustanike. Nije znao koliko je vremena proveo na pločniku Mikonjine izbe; već se privikao na gusti vonj suvih balega. Zamarao ga je mrak. Misli mu skrenuše na njegovu mladost, kada je volio da se lijepo oblači: preobuka, sumprešana i čista, čekala ga je svako jutro na stočiću; bogato ukrašeno odijelo u ormanu je mirisalo na ljubičicu, a crevlje i čizme, dobro izglačane, na polici u роrtiku. Kad bi se probudio, šjedio bi nekoliko trenutaka na krevetu, pribirao posljednje snove koji su mu blijeđeli i izmicali, pa je nejasne fragmente sklapao u cjelinu. Ustajao je i odlazio u banju, đe ga je čekao kain bistre vode, mirisi sapuna i kremova.

Prele je tek pred noć ušao u izbu kod ožednjelog Andrije koji je šjedio uz jasle i nije podigao glavu da pogleda ko je došao.

- Jesi li se odmorio, Andrija, u ovoj tišini? Znam ja da za velike odluke treba samoća. Zato sam te i smjestio ovde. Sad moraš odlučiti: ili da ostaneš tu svezan ili da objavimo da si s nama, da to što prije čuju zaljubljenici u kralja Nikolu. - I grampavom rukom podiže Andriji glavu, pogleda ga i viđe prijezir u njegovim očima. Naglo ga je odgurnuo na baležavi pločnik. - Vodite ga u komandu, pa nek oni s njim čine šta hoće, - doviknu uzbuđeni Prele svojim pratiocima. U izbu su ušla dva bradata momka, odvezala Andriju od jasala i odvela ga.

Prele je dugo progonio Stanišu Martaša. Kad je saznao da se krije u napuštenoj kući Knezića, opkolio je sa svojom desetinom. On se prvi popeo na stube, lagano, prečku po prečku, noge su mu podrhtavale jer je strah u njemu narastao. Kad se popeo do vrha, pokušao je da u mraku potkrovlja otkrije đe se sakrio Staniša; lagano je podizao glavu i učinje mu se da ga je primijetio iza jedne grede. U tom momentu Staniša ga gurnu pripremljenom ljetvom. Prele se, zajedno s puškom, skotrlja niz stube. Dok je Prele letio, Staniša je odgurnuo zamaskirana vrata na južnom zabatu kuće i iskočio u omar koji je dopirao do ograde. Iznenađeni žandarmi koji su bili raspoređeni okolo nijesu uspjeli da ga ustrijele.

Od toga pada sa stuba Prele se bio okomio na Stanišinu sestru, često je odvodio u zatvor i tukao, prijetio joj da bi iznudio priznanje đe se Staniša krije. Ona je, sve tišim glasom, ponavljala: „Staniša je moj brat. I da znam ne bih kazala jer mi je njegov život draži od moga. Ako ostanem živa i budem mogla, pokušaću da mu pomožem".

16.

GRUPŠA JE ZNAO ĐUZA SAMO IZ STANIŠINE PRIČE. Zajedno su učili osnovnu školu u Pridvoru i bio je zavidljiv što je Staniša bio odličan učenik. Često je nakostriješeni i brkati učitelj udarao prutom Đuza po ošišanoj glavi, zato što nije naučio lekcije. Stao je Đuzo, visok i s naočarima velike dioptrije, gledao u Grupšu i poslije kraće pauze progovorio:

- Znači, umrije Staniša.

Đuzo je završio pravne studije, ali se nije daljim čitanjem opterećivao. Oženio se kćerkom bakalina Todora, zlog i na prijevare spremnog, koji je imao trokatnu kuću na jednom od trgova. Dugo je Đuzo zurio u goblene koje je njegova kratkovrata žena Draga naslijedila od babe. Mislio je da ti gobleni predstavljaju pravu građansku legitimaciju i bogatstvo koje je teško iskazati, ali ga treba čuvati za budućnost: „Kad nam bude najviše nužda", u mislima je ponavljao riječi svoje žene. I on je u podsvijesti želio da dođe taj trenutak, da bi se u nekom komisionu javio kao prodavac; uživao je u toj ulozi, građanina mučenika koji u nevolji tragično djeluje dok nudi goblene velike vrijednosti i porodične uspomene. Čuo je sebe kako govori: „Teško mi se odvojiti od ovako dragih stvari, ali nužda ne pita".

Đuzovo selo Drijen, blizu Pridvora, bilo je malo, tako da se zbog toga ponekad stidio, kolebajući se da nije to ipak zaselak Pridvora. Nakon ženidbe samo se jednom vratio u Drijen, obišao roditelje i neke ostarjele rođake, potražio je nekolike bukve, na kojima je u đetinjstvu urezao svoje ime oštricom britvulina bez korica. Godine su mu prolazile u Gradu, čije su pjace i podrumi bili puni miševa, a po dvorištima se širio sladunjavi smrad nužnika čučavaca. Još kao student bio je uvjeravan da se u tom Gradu jedino može steći uspjeh i moć. I kako je Grad rastao, množila se dvorišta sa česmama na sredini, njegovo selo Drijen mu je postajalo sve sitnije, zaturenije i beznadežnije. U kući njegove žene Drage imao je glomazni telefon, ali nije imao koga pozvati jer nijedan njegov poznanik nije imao telefona, već samo ženini rođaci s kojima nije imao o čemu zboriti. U prvoj deceniji života u Gradu predano se sumprešao prema sredini, koja mu je ogadila sopstveni jezik, prepoznavajući mu preko njega porijeklo. Zato je u njemu, najprije lagano, narastala odbojnost, pa i mržnja prema svome jeziku koji je tako duboko pružio žile u negovom biću. Biskao je po svojim mislima da istruni svaku riječ i glas koji bi slušaoce odvodio do zabačenog Drijena. Kad bi nešto duže morao objašnjavati, napregnuto se prisluškivao da mu se ne omakne koja nepoželjna riječ, oblik ili glas. Tako se uvjeravao da u njemu postoji neki govorni mehanizam koji nije potpuno vezan za njegovu volju. Usmjeravao je pažnju da razori tu jezgru. I taman kad je mislio da je oturio jezik koji je donio iz Drijena, začuo bi od sagovornika podsmješljivu opomenu da sporo napreduje u prilagođavanju:

- Vi ste Crnogorac?

Đuzo je, zaprepašćen, uzvraćao:

- Da, otkud znate?

- Ра, vidi se po jeziku.

Tada bi se preplašio da neće moći uteći od samoga sebe. Prilikom takve jedne opomene sinula mu je pomisao da je jezik veoma sličan korovu, šjetio se svojega oca kako je svakoga proljeća pokušavao iščupati dugačke blijedožute korijene koji su se namnožili u potkutnjici, ali do njihovog kraja, do onoga vrška, nikako nije mogao dospjeti, ni motikom ni palom. Čupanje nije donosilo rezultat: iz ostatka bi šiknuo podmlađeni novi struk korova, jedar i lisnat. „Moram se isprevrtati, izbušiti, prekopati, da dođem do klica jezika koje me iznenade i promlazaju".

Ipak je bio doveo sebe do jedne nove glazure koju je ta sredina prihvatala kao dobar put trajnog odvajanja od duha Drijena. Počeo je uživati u stanju mimikrije, ali kako je starao, nešto se počelo, nekontrolisano, zbivati s njegovim racionalnim ćedilom, kako je nazivao samokontrolu, uočavao je da opet propušta neko drijensko trunje: najedamput bi, zaplašen, čuo svoj glas u kome je bilo segmenata, za koje je mislio da su zamrli, nestali kao otkinuti nokti. Pomislio bi da se nešto sumnjivo, bolesno, događa u njegovom organizmu, da popušta brana koju je strpljivo gradio.

Uznemiravao ga je i njegov fizički izgled, jer kao što osjeka pokaže reljef tla, tako su mu godine izvlačile izbočine na čelu, jagodicama i nosu. U to su ga uvjeravala objašnjenja nekih poznanika: „Dovoljno je da vas čovjek pogleda, vaš izgled priča o vašim korijenima". Dok je bio mlad, odijelima, šeširima, lakovanim crevljama, osavremenjavao je svoj izgled. A taj svoj najstariji, skoro fetusni, sloj, kako je razmišljao, nije volio da nosi ulicama Grada. Iz želje da se prikrije, da bude viđen u nekom više lirskom obliku, ulagao je mnogo vremena za podešavanje kretanja, gestova, intonacije glasa. Te vježbe su mu pomogle da se rijetko sjeća đetinjstva i glavice pored koje se svraće s kolskog puta na stazu koja vodi do Drijena.

Pri polasku u gradsku pivnicu kratko je zastao ispred svoje žene Drage, zagledao se u neravnine njenoga nosa po kome su se rascvjetavale crvenkaste žilice, i glasom krivca izustio da mora poći jer i drugi ugledni Pridvorani idu. Na njemu je bilo crno odijelo, a na glavi šešir širokog oboda. Kada je sio za sto u kafani i poturio šešir, prva slika, nezvana, koja mu se javi u svijesti, bila je učionica u Pridvoru i Staniša kako sjedi u klupi odmah ispred katedre, a njemu, u zadnjem redu, prilazi učitelj i zamahuje prutom.

17.

AKADEMIK MRDAK U JEDNOM TRENUTKU USTADE, uspravi se, nekako uglasto, pogleda po kafani i odluči da progovori:

- Dragi Pridvorani, moram nešto da vam predložim. Treba sahraniti našega Stanišu, a to nije lako učiniti dostojno kako njemu odgovara. Mislim da je pravedno da ga ovđe, na gradskom groblju sahranimo, u aleji istaknutih ljudi našega vremena. Vidite koliko ovđe živi nas Pridvorana, red je da bude i Staniša blizu nas, da budemo bogatiji za njegov grob. Ako ga sahranimo tamo, na pridvorskom groblju, rijetko će ko od nas doći da mu se opet pokloni, tamo će mu grob urastati u trnje i šipražje, zametnuće mu se trag. Pridvorani, vjerujte mi, Staniši je ovđe mjesto, među nama. A ja ću se pobrinuti da bude sahranjen uz muziku koje u Pridvoru nema, i u najljepšem sanduku od orahovine, sa teškim okovima i sa zastavom preko sanduka. Što se tiče govora, o tome ne treba mnogo nagađati. Ko će bolje od Šaka umjeti opisati životnu borbu Stanišinu. Decenijama sam slušao njegove oproštajne govore, jer je ispratio sve značajnije ljude naših gora koji su ovđe umirali, a često je i u Pridvor išao jer su ga svi tražili da procijedi i odmjeri prave riječi. Uostalom, kod nas je jaka tradicija da se angažuju birane tužilice da okite dobre ljude. Znam da ovđe, pri ispraćaju zemljaka, svi koriste njegove formulacije koje su postale stalna mjesta. Šako je uvijek naglašavao da su to sinovi naše krševite zemlje, da je kod njih za života jednako djelovao razum i ljudsko srce, da su sa drugima saosjećali. A ja, pred Grupšom i svima vama, svečano obećavam da ću Staniši Martašu izraditi besplatno spomenik. To neće biti stereotip, žilavi snagonja izdignute pesnice, već najveći umjetnički izraz njegova bića. - završi svoj govor akademik Mrdak, umiljavajući se Šaku kao nekad dok se brinuo o svojoj karijeri.

Pridvorani su se pogledivali, očekujući šta će Grupša reći, ali on je odsutno gledao i šutio.

U kafani su se razgovori mrsili, kafe su ispijane i vazduh se ispunjavao strkotinama pljuvačke. Grupša se zagleda u lice čovjeka koji je šjedio naprama njega, i kroz maglu godina probi mu se šjećanje. Dok je brao u septembru lješnike, tri naoružana čovjeka s kokardama vodila su gologlava i mršava mladića. Prestrašen, Grupša je čučnuo, nije se smio pomjeriti da ne bi neku granu pokrenuo. Svezanog mladića prepoznao je, bio je to student Vojislav. Vidio je kako su se trojica oružnika izmakla dva tri koraka i pucala u nj. Dvojica su odmah zametnula puške i brzo napuštila mjesto zločina. Trećega, koji je zastao iznad mrtvoga Vojislava, prepoznade. Bio je to putar Arso, dolazio je kod Staniše prije rata da mu vrati dug. Putaru Arsu se učinjelo da je Vojislav još živ pa ga je dva puta udario kundakom u čelo. Arso je docnije bačio kokardu i taj period je sam ocjenjivao kao avanturu. Sad Grupša gleda Arsa, penzionera, šjedi za drugim stolom u gradskoj pivnici. Njegove ruke sada su bile položene na sto, mirne. To što je vidio iza lijeske Grupša nikome nije rekao, plašio se da kaže. Docnije je šutio jer je znao da ne bi niko povjerovao da је ugledni i stalni poslanik u skupštini, na ljeskovom proplanku dotucao kundakom studenta Vojislava.

Grupša više nije čuo glasove Pridvorana, vidio je sebe kako ide hodnicima uskotračnog voza, na putu prema Pridvoru. U više kupea prepoznaje Pridvorane koji su pošli na Stanišin pogreb. Pomjeraju se, nude mu mjesto, vuku ga za rukave, primiču mu dlakave ruke do lica, da pokažu prisnost. Neki otvaraju tašne, vade kuvana jaja i komade pite, pružaju mu do usta. Vrti mu se svijest od ljuljanja vagona i hrapavijeh glasova. „Možda ću, mislio je, u Humu, starom raskršću puteva, potražiti spas, okrenuti drugijem putem i ostaviti ove napasnike da bez mene putuju na pridvorsko groblje i prisustvuju sahrani".

Od te misli uzdrhta i naglo se povrati, otrže se od misli koje su ga za trenutak bile odnijele iz gradske pivnice. Nije odmah razumio šta se tu dešava, ali ubrzo shvati da se Pridvorani dogovaraju i da prave spisak članova odbora za prijenos Stanišinih posmrtnih ostataka iz Pridvora u Grad. U tom trenutku je jedan od Pridvorana, koji je bio usplamtio od nadahnuća rječitosti, opet objašnjavao da bi Staniša morao biti sahranjen u aleji zaslužnijeh građana: „Tako će biti blizu nas, da mu posjećujemo grob i na nj polažemo cvijeće. Moramo ga otrgnuti iz one pridvorske pustoši, đe mu poslije pokopa niko od nas ne bi dolazio. A Staniša je nezaobilazni predstavnik jedne teške epohe. Kad nije živ htio da nam se pridruži ovđe, sada ne smijemo propuštiti priliku. Sjetimo se šta je uradila Francuska, kako je svoga Korzikanca Napoleona prenijela sa Svete Helene u Pariz".

Kad je shvatio šta su se Pridvorani dogovorili, Grupšino ublijeđelo lice je naglo pocrvenjelo. On je odlučnijem pogledom priješao preko okupljenih Pridvorana koji su ga bili zanemarili i donosili odluke, ništa ga ne pitajući.

Tada je, ne primjećujući Grupšin teški pogled, počeo izlagati svoju „strategiju" sahranjivanja bivši pukovnik Novo. Bio je zabacio krupnu glavu, priješao rukom preko začešljane riđe kose, i počeo da objašnjava da je svima prisutnima poznato da je on specijalista za sahranjivanje svojih drugova. Objašnjavao je detalje procedure za dobijanje mjesta u aleji zaslužnijeh građana. Pukovnik Novo tada podiže ruku i sniženijem glasom, kao zavjereničkim, reče da on ima dobre veze koje će iskoristiti za Stanišu, pa završi: „Kad vam ja s mojim iskustvom tvrdim - uspjećemo da Sranišu metnemo na lafet, da mu se odsviraju posmrtni marševi i da ga sahranimo na pravome mjesti, u ovome