Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


       Zahvaljujemo se gospodinu Vujici Ognjenoviću koji je omogućio da se odlomci njegove knjige nađu na stranicama Montenegrine.

 

 

Vujica Ognjenović
POLJUBI ZMIJU, ANĐELE
(odlomci)

 

 

 

Vujica Ognjenović
Vujica Ognjenović


Bilješka o autoru:

       Vujica Ognjenović je objavio sljedeće knjige eseja iz oblasti religije i filozofije:
»Čekajući Boga«, 1996. »Tragom Božjih tajni«, 1996. »Put i bespuća«, 1998. »Živi svjedok«, 1998. i »Proroci govore«, 2000. u kojoj su data tumačenja biblijskih proročanstava od strane najpoznatijih svjetskih teologa, pogotovo onih proročanstava koja se tiču pošljetka, odnosno: Trećeg svjetskog rata,  Armagedona i Sudnjega dana..
Knjigu priča: »Taj drugi svijet«, 1999.
Romane: »Znak anđela« 1999. »Pukova mreža« 2002.  »Pustinjsku ružu« 2005. »Dar podzemlja« 2007.
Knjigu intervjua »Cervantesova djeca« 2007. i »Scripta manent, verba volant« 2009.

Završio je Stomatološki fakultet, živi u Herceg Novom i bavi se publicistikom i književnom kritikom.


Naslovna strana knjige "Poljubi zmiju, anđele"

Impresum knjige "Poljubi zmiju, anđele"

 

PROLOG

Doba u kome su  pirovali zlodusi i vampiri već se zahuhtavalo i sve uzimalo pod svoje. Vrtačama izrovanim granatama i tenkovima stalno je lebdio odvratni miris  baruta i paljevina.  Tragovi vukova koljača postajali su sve  dublji, neprekročiviji. U ljudima je stanovala do tada nepoznata avet, jaka i vješta u potiranju  dobrote u čovjeku. Besciljno su tumarali, prazni, bez emocija,    ličili  su na sasušene zmijske košuljice. Bilo je sve teže prepoznati sebe kao čovjeka, kao biće sposobno da radi, stvara, napreduje. Na mahove nijesam znao da  li sam  pri pameti, da li sam onoj tankoj niti koja čovjeka sa savršenim Umom neba veže, rekao zbogom. A znam, dobro znam da me upravo taj savršeni Razum  odmakao od grotla u kome je već potajno krčkao objed smrti za stotine nedužnih duša. Bilo je teško spasiti se pakla koji je pripreman u sjenci crkvenog  oltara sa likom Isusa Hrista na sebi. A tek kako onda prepoznati lažnu pobožnost ulickane gospode, licemjerje crkvenjaka, podlost njihovih besjeda? Mnogi su ljudi, do tada bezazleni i dobrodušni,  naivni i lakovjerni, išli na balove svojih sveznajućih gospodara, iako je prezir njihovih mudrovanja, njihovih  obreda pljački i silovanja, paljenja i klanja, bio najrazumniji čin koji je čovjek   mogao da uradi.

Još sam pod okupacijom slika iz tog doba  presitog laži i podvala, Doba u kome  je od svega drugog bilo najteže biti čovjek. Moral je uvijek bio jeftina i   kvarljiva roba, ali tada najviše. S njim je manipulisalo i mlado i staro a pogotovo oni kojima su ljudi  puno vjerovali. Zato su pojedini crkvenjaci  i   političari, u duetu, imali dobru lovinu u mutnom.

Dakle, to se vrijeme po svemu razlikovalo od vremena mog djetinjstva. Od vremena  iz kojeg  često  izmamim pokoji odsjaj    onih zimskih večeri  kada se moja porodica okupljala da bismo svi zajedno proučavali Bibliju. Možda su zbog toga komunisti u moj  dosije upisali one  tri famozne  riječi: Pobožan. Roditelji pobožni. U doba   titoizma pobožnost je bila mana koja se nije lako praštala. Čovjek sa žigom pobožnosti   nije bio poželjan za rad u državnim službama, pogotovo ne u rukovodećim, pa su zato ispred mene   postavljane neznalice i  ulizice svake vrste. Njima je davana sva ovozemaljska i sila i podrška da  bi što jačim stiskom upravljale državom i vukle je svojim suludim trasama. Međutim, smrću Tita umrla je i naša zajednička  domovina. Na žalost, domovina je umrla, ali ne i oni koji su je vodili. A vodili su je tako naopako da su je na kraju sami dotukli, sramno i ponizno. Ti su se promoteri bezbožništva, kao mačke sa devet života, i nakon pada države,  snašli; zaposjeli su crkvene oltare i porte manastira ispred kojih su besjedili     krivonauku i mržnju prema svakom ko nije mislio kao oni. Napadali  su i Kom-partiju koja ih je do svog posljednjeg daha uzdizala iznad svih njihovih stvarnih vrijednosti. Sa svojih revera vatreno su pobacali petokrake kao da su gubom  zaražene, a o vratove okačili glomazne krstove, iste onakve na kakve su do koji dan ranije iz sve snage pljuvali. U tome su prednjačili bivši Titovi generali, akademici, partijski aktivisti i razni poslušnici prohujalog režima. Dirljivim govorima o značaju svoje nacije, o  vođama iz ko zna kojih buna i bitaka, do bola su rasplakivali svoje sunarodnike i mamili iz njih patriotcke emocije koje su oni vješto zloupotrebljavali i  usmjeravali prema svojim zlim zamislima. Neočekivano lako gradili su      svrsishodniji identitet i svoj i svojih  pristalica, stvarali novo lice svoje obezglavljene države, njeno novo utrojstvo, a da nijesu znali kad su više lagali: da li u vremenu kad su se pod  trobojkom zaklinjali Titu i partiji, ili tada kada su po toj istoj zastavi gazili. Da bi od naroda što prije dobili oprost za svoja ranija bludničenja s petokrakom, sveštenstvo im je bilo najčešće društvo. “Prečasne” sluge neba, dirnuti njihovom naklonošću i pažnjom, skakutale su uz njih poput nestašne kozladi oko grma podmlađenog bršljana. Na trenutak čovjek bi pomislio da je   i Bog na  strani tih bivših komunista jer su za vrijeme Tita uživali sve privilegije koje je čovjek mogao da zamisli, a kada je komunizam pao, kada je većina nas  naivnika pomislilo da će pasti i oni, dogodilo se upravo to. Dogodilo se još veće uspinjanje, još veće ovjekovječenje njihove moći. U tome im je zdušno pomagalo sveštenstvo, jer je i ono imalo razloga za to. Ti duhovni pastiri u novoj vlasti su imali čvrst oslonac na zemlji, kao što ga je već “imalo” na nebesima. Tako je njihovo tajno šovinističko djelovanje  sada moglo da bude javno, čak  i nagrađivano, jer je i novoj vlasti   odgovaralo. Ona je uz pomoć tih “božjih” slugu dobijala uporište u zabluđenom narodu što im je bilo i potrebno za plan brzog obnavljanja srednjovjekovnog modela države. Za novi pakao, za nova mučenja i ubistva u ime Boga i vjere. Za ostvarenje tih ideala   egzekutorima su obećavana i zemaljska i nebeska priznanja.  Time su ovi “nebeski poslanici” podsjećali na starca Sinana iz legende po kojoj je Vladimir Bartol napisao svoj roman “Alamut”. Po toj legendi je veliki ratnik Hasan, negdje u 10. vijeku predvodeći islamiste, ogranak islama koga nijesu trpjeli ni šiiti ni suniti,  u Persiji gdje su inače živjeli, podigao jedno veliko utvrđenje zvano Alamut. Kasnije su islamisti podigli još sedamdesetak sličnih utvrđenja u kojima su se koliko toliko osjećali sigurnim. Međutim, starac Sinan je podigao još jedno specijalno utvrđenje u kome se nalazio skriveni rajski vrt. U njemu nije bilo samo predivnog drveća u cvatu, opojnog mirisa razgranatih ruža, potoka i cvrkuta ptica, već i puno predivnih djevojaka. Starac bi jednog po jednog  mladića nakon teške i iscrpljujuće vojne obuke, opijao hašišom pa bi ga tako uspavanog odnosio u taj vrt gdje bi nakon buđenja neko vrijeme do mile volje bludničio sa izabranicama svoga srca. Ti su se mladi ratnici u tom Sinanovom vrtu osjećali zaista kao u raju. Nakon izvjesnog vremena ponovo bi ga opio i vratio ostalim vojnicima gdje bi se ovaj budio sa uvjerenjem da mu je Bog u nekoj samo njemu znanoj viziji nakratko pokazao raj i život u njemu o kojem je ko zna koliko puta ranije čitao u ismailitskim vjerskim knjigama. Starac je to radio samo zato da bi ti zavedeni momci sa radošću ubijali i klali svoje vjerske neprijatelje pri čemu ni jednog trenutka ne bi marili za svoj život. Kako bi i marili kad su bili ubijeđeni da se samo preko smrti u ime vjere, može proći kroz nevidljive kapije obećanog raja čije je blagodeti u “viziji” već iskusio. 

To gacanje po talogu zabluda, krive istorije, religije i već znane etike uskogrudog nacionalizma, vlast je činilo življom, njihov suludi naum ispravnijim, a bankovne račune pojedinaca debljim.

Bilo  je to vrijeme prljavo, mutno poput ustajalog pojilišta, zagađeno nemoralom svake vrste. Zato i nije  čudno to što je ispod njegovog skuta stalno sijevao krvav mač bez korica.  Neko je praiskonsko zlo oživljavalo u njemu.  

………………………………………………………………………………………………

 

 

Ratovi su se vodili u skoro svim krajevima svijeta,  na Bliskom Istoku, u Čečeniji, Africi… Govorilo se da dolazi Sudnji Dan. O tome se komentarisalo u kafani, prodavnici, na ulici. Svi su se pribojavali nečeg strašnog a opet, neizbježnog. Ja sam bio obeznanjen do te mjere da sam povremeno padao u ravnodušnost prema svemu pa i prema smrti. Zapravo,  smrt mi je postajala  sve prirodnija i neophodnija.  Ali, i tome je došao kraj. Jedne, ni po čemu neobične, noći dogodilo se nešto što je iz temelja promijenilo i moju ličnost i moj život. U toj sam noći usnio san koji je cio moj život promijenio iz temelja. A san je bio slikovit, jasan, impresivan. Dogodio se, negdje ispred same zore u nekom maglovljenju, zapravo u takvom stanju za koje ne bih mogao tvrditi da je bio zaista san.   Kao, u podrumu naše stare kuće, kuće u kojoj sam se rodio i dugo potom živio sa roditeljima i sestrama, stojim ja i tek što shvatih da je to već dugo vremena napuštena i skoro neuseljiva kuća, dođe moj pokojni otac, bljedunjav i maloživ, kao da je na samom izdisaju. Sjede na njegov kofer, isti onakav kakv mi je ostao u sjećanju, pogleda  u mene a onda upita:

“Je li, sine, zašto ti napušti sve ovo? Napušti i kuću i imanje… a ja sam se cio život borio da ga održim.  I moj otac, i moj đed... A ti…?! Gdje si ti u svemu tome?! Zanemario si i ovaj kofer. Nakon moje smrti nijesi čak ni  pokušao da ga otvoriš.”

Otac nakon ovog monologa isčeznu, a ja se malo oprisebih jer nijesam bio sasvim siguran da li sam zaista spavao. Ali, sve isto, taj me susret sa ocem još više slomi, dokrajči me. Počeh se prisjećati i onog starog kofera napravljenog od orahovine koga je otac svojevremeno u vojsku nosio. Njegov sadržaj nikad nijesam vidio do kraja. Mislim da to nikom osim ocu nije ni bilo moguće jer ga je uvijek držao zaključanog a ključ nosio u đžepu. Kako su godine prolazile, ja sam se u svakom pogledu sve više udaljavao i od sela, i od te stare kuće i od svega onog što je bilo u njoj.

Ustajući uključih televizor. Spiker je na prvom kanalu  govorio  o pogibiji   jednog visokog oficira ruske armije u Čečeniji. O miniranju vojnog skladišta u Avganistanu, o pogibiji dvadesetak nedužnih civila u Jerusalimu. Smoren tim užasima ugasih televizor i uključih radio. Međutim, ni taj aparat nije bio ni malo blaži. I iz njega su  izlijetale vijesti kao pomamljene ose  spremne na ujede. Takva je bila i vijest o bombašu-samoubici koji je, negdje u Izraelu, poslao u smrt pun autobus djece. 

Desetak minuta slušao sam o raznim zalima i ubistvima. Da li slučajno ili ne, sva su se događala uglavnom na teritoriji Armagedona ili u njegovoj blizini. Na onom dijelu Bliskog istoka koga Biblija pominje kao mjesto na kome će se odigrati posljednja bitka velikih sila. Bitka između Hrista i Sotone, između dobra i zla. Za Armagedon sam čuo još kao dječak. Otac je znao da priča o njemu tako puno kao da se radilo o nekoj poljani na našem katunu na kojoj je kao mladić napasao ovce. Kasnije sam iz nekih knjiga, više se i ne sjećam kojih, saznao da riječ Armagedon potiče od drevnog imena doline Megiddo, gdje su se odvijale mnoge krvave bitke  i u vremenu prije Hrista. Lyman Abbott, u svom rječniku religioznog znanja, kaže:

“Ovo ime odnosi se na veliko područje centralnog dijela Palestine, koje se prostire od  Sredozemnog mora do Jordana, odvajajući planinske lance Karmila i Samarije od onih u Galileji...”

Neki stručnjaci kažu da dolina Megido ima veliki geostrateški značaj na području Palestine, Sirije i susjednih zemalja i pri tom naglašavaju njegov vojno-strateški značaj i pogodnost za ratovanje. Ali Armagedon (Har-Magedon - mjesto “boja za veliki dan Boga Svedržitelja”), ima i duhovni značaj, prije svega onaj kojim se namjerava ukazati na užasni i posljednji okršaj između Hrista i Sotone, između dobra i zla neposredno pred Strašni Sud.     

 

***

Sa istoka je nečujno izranjalo jutro, vedro, julsko. Uz opori miris sasušene trave vozio sam se prema svome selu i razmišljao o užasima i razaranjima koja su se tih dana događala. Zaista, sve je ukazivalo na dolazak Trećeg svjetskog rata, na potpuno stradanje ljudske populacije. Zbog toga sam čak i žurio. Htio sam da što  prije uzmem đedove spise i da ih u dahu iščitam. Mislio sam da ću pomoću njih saznati i ono što ni jedan čovjek na svijetu do tada nije znao.

Oko podne u vidokrug mi upadoše brežuljci iznad moje kuće. Na malom  proplanku nedaleko od nje čamila je krošnja stare kruške nasađena na nakrivljeno stablo  kao poderano platno na dršku starog kišobrana. Za nju su me vezale uspomene iz djetinjstva, pa sam godinama kasnije dok sam bio daleko od svog zavičaja često razmišljao upravo o tom drvetu isto kao što čovjek razmišlja o nekom dragom srodniku ili starom prijatelju. Pogledom sam kružio po okolnim brdima, visovima, padinama i sve je to iz mene mamilo sjećanja na doba kada sam se po njima verao čuvajući koze zajedno sa mojim ocem. Uske prelaze preko stijena i po više puta zaredom sam gledao polako kao na usporenom filmu. Time  sam se vraćao u svoju ranjivu prošlost, ali i odlagao ulazak u roditeljski dom. Kada su mi roditelji umrli sestre i ja smo se razišli, svako je otišao na svoju stranu pa u toku posljednje tri decenije niko nije ni prespavao u njoj, ako izuzmem duhove za koje sam bio uvjeren  da tu  borave.

Iako je to bila moja kuća, kuća u kojoj sam se rodio, kojoj sam nekad žurio i rado dolazio, ovaj me put, na njenom pragu, uhvati podmukla strepnja. Zurio sam u polutamu hodnika kao u prozor vlastite prošlosti od koje sam se plašio, jer u njoj nijesam vidio ništa drugo osim hladne izmagline   i dijela moga bića, nedodirljivog i do tada meni nepoznatog. Sa njim su pristizale  blijede  slike minulog vremena i primoravale me na potpunu potčinjenost sebi. Dugo sam stajao ukrućen, zbunjen, a onda, kao da ulazim u portu svetilišta, prekročih prag. Sve je mirisalo na ustajali vazduh, na buđ, vlagu. Pauci, kao da su radili po učinku, bili su ispleli tako jedre mreže da sam ih ispred sebe morao cijepati poput natrule tkanine. 

Na kraju uđoh u podrum, ta mi je prostorija djelovala najtužnije, najbeživotnije. U njemu je bio težak, mrtvunjavi polumrak, a u  uglu nasuprot vrata -očev  kofer,  predmet koji mi je iz minuta u minut sve brže mamio sjećanja  nabijena tako jakom energijom da bi i najtvrdokoniju dušu razorila. Pogotovo je takvo bilo sjećanje na otvaranje očevog kofera. U tim prilikama otac bi ga  brzo otvorio, a potom, čim bi nešto uzeo ili stavio u njega, još brže zatvorio. Govorio je kako njegov sadržaj ne smije da vidi niko do njega, jer u njemu čuva čak i neke  svete stvari.  Nijesam tada shvatao šta to tačno znači, na kakve  stvari misli, mada sam bio siguran da  ima na umu još nešto osim zapisa koje mu je dao njegov stric Obrad. Za te zapise čuo sam mnogo ranije, čuo sam da mu je taj suvonjavi i mudri starac  nakon što je oslijepio od višedecenijskog rada u kovačnici dao na čuvanje poveći svežanj nekih važnih papira, spisa svojih snova i ko zna čega još.  Kasnije sam saznao da je otac jedno vrijeme u tom koferu čuvao i neku relikviju, veoma, veoma staru relikviju koju je jedan naš daleki predak, donio iz Kotora. Do nje je držao kao do nečeg svetog pa ju je jednoga dana zajedno sa još drugim isto tako važnim stvarima odnio u brijeg iznad sela i zakopao u pećini.   Na samrti mi je kazao i u kojoj pećini, ali mi je istovremeno i zaprijetio da je ne smijem dirati sve dok mi ne bude rečeno da to uradim. U protivnom, navukao bih na sebe prokletstvo, Božji gnjev, a toga sam se zaista plašio. 

Na poklopcu kofera bio je nekoliko milimetara debeo sloj prašiine i buđi pa je do detalja bilježio svaki dodir sa njim. Brava koju je đed  nekad davno napravio u svojoj kovačnici još je dobro obavljala zadatak i   popuštila je  tek nakon brutalnog naleta čekića na nju.  Morao sam tako jer pojma nijesam imao gdje bi mogao da bude ključ. Ispod očevog džamadana koga je oblačio samo u svečanim prilikama, stajao je i jedan platneni zamotuljak. Radoznalo sam ga odmotavao iako nijesam očekivao da ću u njemu naći nešto posebno važno. I zaista, unutra je bila crnogorska kapa, na prvi pogled sasvim obična, onakva kakve je otac nosio svaki dan. U unutrašnju stranu nje bio je utisnut ispresavijani papir na kome je krupnim slovima pisalo: 

“Dragi Radovane.”

Teško sam shvatao da u rukama držim pismo koga je svojom rukom pisao moj stric Simeun, ali, stvarnost je bila neporeciva, jasna, jer je u potpisu stajalo  - “tvoj Simeun.”

Kao dječaku otac mi je pričao o tome mojem stricu, junaku, kolosu od čovjeka, velikom 212 centimetra, snagatoru, nepopravljivom ženskarošu. U selu se o njemu pričalo kao o neustrašivom komiti i lovcu na divljač. A sada sam se, sasvim neočekivano, suočio sa nečim što je pripadalo upravo njemu, čovjeku čije sam nazore i hrabrost cijenio iznad svega. Čovjeku koga je na najbrutalniji način upotpunosti skršila diktatura Karađorđevićevog režima. Nesvjesno sam stiskao stričevo pismo, vrtio se, teško je bilo  razmišljati  na uobičajen način bilo o čemu. Na kraju priđoh vratima, to su bila jedina vrata kroz koja se  iz podruma moglo izaći na dan, u tom trenutku prepun zgusnute tmine, dan pritisnut bezimenom  tjeskobom od koje je čovjek jedva disao.  

“Evo, Gospava mi donese torbu sa hljebom i malo sira, pa pošto se ona mora odmah vratiti požurih da ti napišem nekoliko riječi”,  stajalo je dalje u pismu.   

“Prije svega, dragi brate, moram ti reći da se ponosim tobom. Ponosim, jer, iako ti je tek dvanaest   godina, pokazao si se pravim junakom. Gospava mi je rekla da su te žandari hapsili i držali zatvorenog na Goranskom. Kaže da ti je gledala i rane na cjevanicama i čelu od njihovih bajoneta. Da su te tukli i mučili kako bi im odao moje skrovište. Znam kako to oni rade. Znam na što sve nagone čovjeka da bi iz njega dokučili što im treba. I mene su hapsili i ko zna kako bih prošao da im nijesam pobjegao. Ali, brate, nijesam znao da i sa djecom postupaju tako. A ništa im nijesmo skrivili. Možda smo im krivi jedino to što smo Crnogorci  i što smo živi.

Ovu kapu što mi je otac kupio prošlog ljeta u Nikšiću, ti je uzmi. Nosi je kad porasteš. Do tada će i ovo njihovo proći kao što su i sva druga zla prolazila. Doći će dan kada ćemo i mi Crnogorci moći nositi svoje grbove  i pjevati svoje pjesme umjesto tuđih. 

I Gospavu, kaže, još boli lice. Još joj je veliki otok na jagodici što joj je slomi onaj žandar prošle godine.  Znam da sa ovim odmetništvom zadajem grdne nevolje svima vama, ali, nije mi dato da biram. Mogu samo da bježim od njih, ili da stanem pod njihov barjak, a kako bih to mogao, brate?!”

O ovim dogođajima koje je stric Simeun pominjao u pismu znao sam dosta iz priča moga oca. Znao sam i to da srbijanska vlast nije dozvoljavala da se nosi crnogorska nacionalna nošnja u izvornom obliku. Posebno se zabranjivalo nošenje crnogorske kape sa državnim grbom, jer je aneksija Crne Gore Srbiji podrazumijevala istovremeno i poništenje crnogorske države i svih njenih obilježja, pa je zato i na kapama umjesto crnogorskog morao biti srbijanski grb. Otac mi je pričao da su žandari žestoko kažnjavali prekršioce njihovih naredbi pa je on nosio crnogorsku kapu, ali bez ičijeg grba jer crnogorski nije smio, a srbijanski nije htio. Katkad bi umjesto toga simbola imao samo inicijale svoga imena i prezimena.

Okupiran ovim detaljom požurih da vidim stričevu kapu,  i zaista, na njoj je bio veliki crnogorski grb izvezen pozlaćenim koncem. Bio sam obradovan tim neočekivanim pronalaskom, ali i tužan što moj stric  vitez, moj  uzor, nije među živima.

U koferu su bile  i poreske priznanice,  potvrde, ali i jedan  poveći koverat na kome je krupnim slovima pisalo - Simeun. Pomisao da se sav njegov sadržaj   odnosi na strica Simeuna ispostavila se tačnom. Na samom početku bio je poziv od nadležne žandarmerijske stanice na Goranskom kojim su ga žandari pozivali da se hitno preda jer će ga u protivnom smatrati odmetnikom što je značilo da će u tom slučaju imati pravo da ga ubiju, a njegovu imovinu konfiskuju zarad opšteg dobra naroda. A kojega naroda, pitao sam se jer sam znao da  sigurno nije crnogorskog. Žandarmerija  je i tom prilikom prijetila smrću cijeloj porodici, plijenjenjem, paljenjem...

Razmišljajući  o tim događajima sjetih se nekih tekstova poznate Engleskinje Rebeke Vest čiji se takoreći cio život poklopio sa dvadesetim vijekom. Ona je, ne samo kao veliki pisac, putopisac, već i kao dobar poznavalac društvenih i političkih zbivanja na Balkanu, značajan dio svoga rada posvetila bivšoj Jugoslaviji, koju je obišla uoči Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “Crno jagnje i sivi soko” napisala je da su Crnogorci ratovali mnogo duže i više nego drugi balkanski narodi, duže nego Srbi, na primjer. Tamo se kaže da su Crnogorci nakon oslobođenja od Turaka ratovali sa Albancima, potom sa Austrijancima, a na kraju i sa Srbima zbog silom nametnutog načina prisajedinjavanja Crne Gore Srbiji odnosno Jugoslaviji. Ovaj je rat Rebeka Vest opisala kao posebno interersantan, jer ga je Crna Gora vodila protiv Srbije punih 12 godina nakon gubljenja svoje nezavisnosti. I moj stric Simeun je bio jedan od tih ratnika, junaka koji se nije mirio sa gubljenjem slobode svoje države bez obzira ko joj je tu slobodu oduzimao, da li brat ili nebrat.

Ispod pregrade na lijevoj strani kofera bio je  upakovan poveći svežanj papira. Kad sam  ga oslobodio kanapa kojim je bio vezan, čvršće i surovije nego što se vežu sužnji u tamnici, shvatih da su to zapisi snova moga đeda, zapravo zapisi njegovih susreta sa nekim čudnim čovjekom, starcom, svecom koji mu je kazivao šta će se u koje vrijeme događati. Tu su se nalazila i objašnjenja Danilovog proročanstva a posebno objašnjenja kipa iz sna cara Navuhodonosora.

Otac mi je pričao da je taj moj đed Obrad kao dječak otišao u Pivski manastir sa svojim tetkom Tomom Radovićem i uz njega učio kovački zanat. Nakon cjelodnevnog rada u kovačnici uveče bi odlazio  u  manastirsku  biblioteku gdje je katkad i osvitao. Čitao je  crkvene knjige, pogotovo proročanstva, a najviše ona koja su govorila o pošljetku. O događajima koja bi trebalo da prethode dolasku Sudnjeg Dana. Tako je osim biblijskih proročanstava čitao i proročanstva Jovana Radojičića, monaha iz tog manastira, u narodu poznatijeg kao – proroka Janjićija,  ali  i drugih znanih i neznanih ljudi. Međutim, i đed je pisao svoja proročanstva, pa je zato svojevremeno imao pun   sanduk spisa te vrste.  Na žalost, dosta je njih zajedno sa kućom izgorelo u toku Drugog svjetskog rata. Za tim papirima je žalilo puno ljudi iz sela jer se vjerovalo da je đed Obrad zaista prorok. Kako i ne bi vjerovali kad je svoje vidovnjačke i proročke moći svakodnevno dokazivao. Kada bi neko u selu štogod  izgubio, zapucao bi pravo kod đeda, a đed bi uvijek, baš uvijek, bio precizan i izgubljeno je bivalo lako pronađeno. Zato je u selu bivalo sve manje krađa jer su se seljani, oni skloniji toj radnji,  plašili  da će ih đed Obrad otkriti. 

I ja sam vjerovao da je đed bio u dosluhu sa nekim tajnim silama koje su ga činile posebnim. Vjerovao sam u njegove spise, u otkrovenje skriveno u  tim požućelim papirima, u njihov tajanstveni znak sposoban da me odvedu ne samo u višedecenijsku prošlost, u djetinjstvo, u topli roditeljski dom, u one  očaravajuće idile dugih zimskih noći, već i u budućnost, u budućnost sve do pošljetka, do tog vječnog svršetka čovječanstva o kome su govorile  mnoge biblijske knjige i njeni proroci. Da, mnogi su proroci govorili o tim događanjima, ali dosta nejasno, neodređeno. U đedove spise bio sam sigurniji. Oni su bili originalni, neprepisivani,  pisani đedovom rukom pa sam mislio da su i objašnjenja data u njima jednostavnija,  konkretnija, decidnija. Dakle, zaista je bilo puno razloga zbog kojih  sam puno očekivao od tog debelog svežnja papira, slučajno preostalih u koferu moga oca.

Sa sjetom i osjećajem blizine nečeg svetog  gledao sam istrbuljena slova pisana teškom rukom kovača, pobožnika i malog proroka. Začudo, bila su toliko  slična slovima kakvim mi je nekad davno, dok sam bio daleko u svijetu, otac pisao. I jedna i druga su mi bila draga. I od jednih i od drugih sam očekivao važne novosti, otkrovenja koja ni na jedan drugi način nijesu mogla stići do mene. Sada sam od ovih đedovih slova očekivao mnogo više, očekivao sam da saznam i ono nesaznavljivo. Ono što ni jedan živi čovjek bez Božje umiješanosti ne može da sazna.

 

.....................................................................................................................................

 

 

Vrijeme je bilo sparno i išlo je na ruku jedino melanholiji  koja me tih dana potajno smarala i vukla u   potpuno potonuće i duha i tijela. Posebno sam  to  jutro, prvo po mom povratku iz sela, doživljavao zamornim i teškim, nabreklim kao hljeb pod sačem, a da nijesam znao zašto. Nijesam imao objašnjenje ni za njegovu uspavanost i  ljenost, za njegovo  sporo buđenje kao da je ono prethodne noći popilo šaku sedativa, a ne ja.  Krišom i kunjavo posmatrao sam  ga kako tromo uvlači svoje bljedunjave pipke kroz prozor da bi iz polutame  bestidno razotkrilo oguljene ivice oskudnog namještaja, radni sto i  očev kofer koga sam odmah po donošenja iz sela očistio mirišljavim antiseptikom i podmladio tamnozelenom bojom sličnoj boji bršljana i zimzeleni. A upravo je taj kofer napravio veliku promjenu u mom raspoloženju i kasnijem životu. Prije susreta sa njim bio sam se poistovjetio sa beznađem, pomirio se sa  jednakošću života i smrti, bio sam sve svoje račune sravnjao sa apsolutnom nulom. Bilo mi je sve jedno šta se oko mene dešava, da li sam dosegao nivo na kom zemlja gubi ravnotežu sa nebm, ili ne. Možda sam i zato bio umislio da život nije vrijedan patnje kroz koju  čovjek prolazi. A prolazi valjda samo zato da bi proživio taj svoj život, ničim zarađeni već nametnuti, ko zna od koga i ko zna zbog čega. A kada čovjek dođe do njegovog kraja, tajnovitog i nejasnog, onda odahne umoran od puta kojim je jezdio, a jezdio je samo zato da bi bilo više jezdača.  Na žalost, da je to tako, shvati tek na horizontu sa koga nema povratka, iza koga postoji samo veliki i neprolazni beskraj, ogromna ravnica pred kojom je nemoćan. Tada shvati da mu zemaljski život nije ni bio potreban, da je i bez njega njegova duša mogla mirno odmarati u tom bezimenom prostoru o kojem ranije nije ništa znao.

Dobro je što kraj života na zemlji, nema alternativu, što je on kod svih ljudi približno jednak. Jednak je kraj, ali nije život, nije ni ono što slijedi nakon tog života. Nije jednak put kojim njegova duše putuje kroz prostor čovjeku sasvim nepoznat i stran. Nepoznat do te mjere da ljudi bez ikakvog pokrića i  odgovornosti  o njemu izmišljaju najraznovrsnije bajke.

Razočaran u sve i u svakoga u posljednje vrijeme gubio sam vjeru u opšte dobro kojemu bi čovjek trebalo da stremi. Da, zaista, bio sam razočaran u sve, pa mi je vjerovanje da taj put može da  vodi samo kroz beskonačno ništavilo koje ne nudi ništa drugo osim potpune praznine, bilo prihvatljivije od svakog drugog vjerovanja. A u praznini, naravno, nije moguće  postojanje ni zla niti bilo kakvog dobra. U praznini, tako sam mislio, nema ničeg drugog osim  tišine, a pošto su mi upravo mir i tišina uvijek bili i  najpotrebniji na neki način bio sam bezbrižan. Zašto onda brinuti o životu u onom drugom svijetu u kome niko nikom ne smeta. Uostalom, ko koga i sa kojim argumentima može uvjeriti da li uopšte ti drugi  svjetovi postoje.

Međutim, po susretu sa đedovim spisima sve se promijenilo. Brzo su me spopale brige, nervoze, ljutnje… Nijesam mogao da formiram zdravu misao, da joj dam odgovarajući smisao, najpovoljniji smjer. U glavi mi se bilo sve zbrkalo, pomiješalo, pogotovo moje vjerovanje u Boga kao izbavitelja i zaštitnika pravde. A kako i ne bi kad sam nakon tolikih zala i stradanja pravih ljudi odavno već počeo da sumnjam u takvu Božju namjeru. Lično sam poznavao puno ljudi čiji su očevi u toku Drugog svjetskog rata svašta radili, klali su i ubijali djecu, žene, palili kuće, pljačkali, a nakon rata su uživali sve počasti od strane i naroda i vlasti.  A kada je tadašnja vlast pala njihovi su potomci, umjesto u pakao, otišli u   očeve kabinete i tronove i na njima ostali sve do danas. Jedina je razlika u tome što su ti potomci danas mnogo jači i bogatiji od svojih očeva i đedova. Na drugoj strani sam poznavao ljude, produhovljene pobožnike, koji   nikad u životu ni mrava zgazili nijesu, a živjeli su i umrli u velikoj patnji i oskudici.  Umjesto da zbog toga, ako ni zbog čega drugog, Bog pogleda njihovu djecu, da njihovoj djeci trasira koliko toliko ugodniji život, dogodilo se sasvim suprotno. I njihova djeca su nastavila tragom bijede i siromaštva kakvim su išli i njihovi pravedni preci. Pogotovo je pogubna sudbina njihove unučadi, ona su danas postala sluge i najamnici prebogatim potomcima onih zlikovaca. Zato kada god počnem da čitam Bibliju, svaki put doživim veliko razočarenje.  Često pomislim kako Biblija nije ni pisana za ljude na zemlji, već ko zna za koga, da li za anđele, ili neke pravedne svjetove na nekim drugim planetama, ili je to samo knjiga ohrabrenja za uboge i siromašne, ne znam ni ja,  jer njena pravila očito ne odgovaraju našoj stvarnosti. Čini mi se da nije moguće stvarno stanje na zemlji dovesti u vezu sa bilo kojim Božjim obećanjem zabilježenim u toj knjizi. Ako Gospod čovjeku zaista želi dobro, zašto onda dozvoljava da ovolika zla muče ljude, pogotovo nevine, bogobojažljive, pravedne, upravo one kojima se u toj knjizi toliko često i črsto obećavaju “zlatna brda a srebrne doline”. Da bi sumnja u sve to bila još veća doprinosi i činjenica da tim pravednicima na zemlji najveće patnje i nevolje zadaju upravo oholi bezbožnici prema kojima, eto, po Bibliji, Bog nije previše naklonjen. Oni bezbožnici kojima Gospod koliko puta zaprijeti žestokim kaznama. A kakvim kaznama, nikako da saznam. Da li su te kazne milioni dolara koje ti bezdušnici imaju na svojim bankovnim računima? Ili možda ogromne palate u kojima ih obslužuje jato razgolićenih ljepotica? Ako jeste, onda bi mnogi siromasi odmah poželjeli da ih njihov prepravedni i premilostivi Bog, po hitnom postupku, najsurovije kazni.

Teško je poštenom čovjeku shvatiti u kakvom izobilju žive ti obezbogovljenici, a još teže prihvatiti   činjenicu da se upravo njima obični ljudi  dodvoravaju i klanjaju. A primorani su da to čine jer je i njima i njihovoj porodici glad već odavno zakucala na vrata. Pa gdje je u tome pravda Svevišnjeg? Gdje je ona osveta koju obeća Gospod? Je li još na snazi onaj biblijski stih da Gospod ne da svoje pravednike? Ili je tačno gledište da se bogovi s ljudima zabavljaju, igraju. A obećanjima ih samo tješe kako bi svoju ulogu siromaška do kraja odigrali dosljednjo scenariju koga  oni sami prave. Možda je  zemlja samo jedan od teatara koga bogovi sa visina gledaju. A bogovi, poput ljudi, najviše vole drame  i  krimiće pa te žanrove najčešće i postavljaju na svoj zemaljski repertoar. Zbog toga sam nestrpljivo čekao novi dan. Htio sam da što prije počnem sa proučavanjem đedovih spisa. I zaista, sa istočne strane neba  dan je stizao trasom koju mu je njegov gospodar ucrtao, ali, meni se činilo da to čini suviše sporo, kao da putuje  raspalom kočijom.

............................................................................................................................................

 
Jedna zraka uskoči kroz prozor i probijajući se kroz pramenove plavičastog dima  iz moje nagorele lule,   začas proguta preostale krpe mraka u koje je soba protekle noći bila zaogrnuta. Očev kofer joj na to odgovori nekim samo njemu svojstvenim, smirujućim, odsjajem sa svoje još nedovoljno osušene farbe. Nakon tog nemuštog dogovora sunčeve zrake sa očevim koferom, ustah, odgegah se do kupatila lijeno i nemoćno, bolesnički i teturavo, više zbog ustaljenih navika, negoli zbog stvarnih potreba; ali, tako je obično i započinjao svaki moj dan, i radni i praznični.

Pola sata kasnije, sjedio sam za radnim stolom i polako vadio papir po papir. Prisjećao sam se očevih priča o tome mome đedu, o njegovoj pobožnosti, o proročkoj sklonosti. Iznenađivala me novostečena staloženost s kojom sam započinjao taj posao. Čudilo me kako to radim s tolikom suptilnošću i smirenošću, a mislio sam da ću se od uzbuđenja tresti kao prut nad vodom.   

....................................................................................................................................

 
Pored mene nikog nije bilo, zapravo, nikoga nijesam vidio, a taj glas je i dalje ponavljao svoj  prijeteći refren. Obeshrabrivao me, vraćao me unazad, u  bespomoćnost, u letargiju u kojoj sam inače  samovao svih posljednjih mjeseci.

Bio sam svjesan potrebe da pomognem sebi, da samoga sebe utješim, da umirim vlastitu savjest, da shvatim da sam u svemu postupio najkorektnije. Da sam i sada postupio ispravno prema sebi i prema snu u kome sam sanjao svoga oca. Ali, stanje moje psihe bilo je izmijenjeno do onog nivoa na kome čovjek ne može imati pravi mir. Stalno me nešto iznutra opominjalo da to nije bilo dovoljno.  Da je potrebno pogledati u još dublju prošlost. Da je neophodno vidjeti sebe i u vremenu   proteklih godina kroz koje su se brzo i brutalno prelamale sudbine mnogih Balkanaca.  To su bile one teške i sumorne godina u kojima su mnogi izopačeni stavovi bili na cijeni. Ili, sam ih to samo ja tako doživljavao, Možda sam samo ja prema njima bio toliko nekorektan. Ako je tako onda sam bio nekorektan i prema sebi i svemu onom što sam doživljavao kao stvarnost. Nekorektan i prema onoj surovijoj istini da se bez novca ništa značajno ne može postići. Ali, kako je  bilo moguće da mislim drugačije. Kako je moguće, na primjer, da čovjek zahvaljuje i Bogu i svojoj sudbini što je puki siromah, što nema ni prebjene pare u džepu, što ne može ni najnormalnije račune da plati. Zar je to moglo da bude po Božjoj volji, zar je naš predobri i premilostivi Gospod želio da ja budem u tako groznoj situaciji.

U toj borbi savjesti sa onim škriputavim glasom u uhu koji me neprestano napadao, kritikovao i vrijeđao, osjećanje poraženosti bilo je najprikladnije.  Ali, đedovi spisi su bili tu, uz mene. Činilo mi sa da oni imaju tajanstvenu moć da me spasu od takvog osjećanja. I zaista, oni su mi pomogli da krajičkom duše     spoznam i sebe i budućnost i svijet. Da razumjem i svoju nerazumnu prošlost, one svoje tvrdoglave odluke da ne popuštim pred izazovom koji se popularno zove – novac. Mislio sam da ću u tim proročanstvima naći opravdanje za svoju neproduktivnu osobinu, ili, neproduktivno poštenje za koje niko nikad nije dobio platu. Za odluke zbog kojih sam i svoju djecu ostavio u  materijalnom, a samim tim i u obrazovnom siromaštvu.  A da bih došao do tog famoznog saveznika, novca, koji u mnogome oplemenjuje i uzdiže i najveću budalu, bilo  je dovoljno da, u određenom trenutku, pristanem uz politiku, ljubimicu aktuelne crkve. 

 

....................................................................................................................


Kao i sve drugo i to se odjednom počelo da mijenja, da dobija drugačiji izgled, drugačiji značaj. Naime,  jedne noći u snu me posjetio  moj pokojni đed i kao onaj koji sve zna šta je bilo i šta će biti, kao onaj koji dobro zna šta bi trebalo da radim i zbog čega, na njemu svojstven način pomože mi da se odlučim.

A to je bilo ovako:

Kao, došao on u moju sobu, sjeo za sto i gleda me, gleda… Nešto smišlja, a onda upita:

“Zašto ćutiš, sine moj?”

Prenuh se, pomislih da bi trebalo da pričam o sebi, da mu objašnjavam na kakvim sam mukama zbog njegovih spisa, ili da ga pitam nešto, nešto o onom o čemu je pisao. U trenutku se zbunih i ne umjeh ni da zucnem, iako sam danima prije toga priželjkivao upravo njegov ili očev dolazak. Osjećao sam to i neophodnim. Đed me za to vrijeme  mirno posmatrao i nešto smišljao. Izgledalo je da  sve moje misli ima na dlanu, i da traži neko rješenje. Na kraju, đed smireno kao i uvijek, progovori:

“Istina koju imaš, sine, nije ti data da bi je kukavički skrivao, već otkrivao. Takve se prilike daju samo izabranima.

“Izabranim?”, nekako mi to poče da laska. ”Zaista izabranim?”

“Da, kao što rekoh. Za objavljivanje istine koju imaš odabran si ti. Po nebeskim mjerama zadovoljio si uslove za to.”

“A koje uslove, đede?”

“Polako sine, pričom čovjek lakše griješi negoli ćutanjem. Mudri ljudi više ćute nego što pričaju. Jedino budale stalno “melju”, jezik im ne stoji. One svojim pilećim mozgom nemaju o čemu ni da misle, ali zato imaju dug jezik i s njim stalno palacaju. Za sada dovoljno je samo to što ti upravo kazah. Ostalo će ti se kasnije samo  reći. Zato, naprijed i ne boj se. Ne boj se jer se takve prilike ljudima pružaju jednom u više hiljada zemaljskih godina. Bog je računao na sve osobine koje ti imaš, sine, zato se bori protiv krivog učenja, protiv laži ma gdje ona bila i bez obzira iz čijih usta izlazila.”

“Kako ću to uraditi, đede? Ubiće me…”

“Ko će te ubiti, sine moj?”, sažaljivo upita đed.

“Oni koji najviše lažu. Oni koji lako lažu, lako i  ubijaju, čak i samo zato da se ne bi doznalo za njihovu laž. Puno je ljudi kojima je skrivanje laži važnije od tuđeg  života. Ja sam za njih travka koju mogu zgaziti kad hoće.”

Dok sam se žalio na strepnju od razotrikavanja laži pojedinih značajnih ljudi, pa i  poznatih crkvenih vođa, đed me meko gledao i lagano klimao glavom, a kada zastadoh, nadoveza se staloženo i  tiho:

“Znam ja to, sine, ali, ne boj se. Od danas je velika vojska nebeska uz tebe. Božji stražari motre na svaki pokret neprijatelja tvojih i neće te dati u njihove ruke. Zato, pričaj o ovome. Pričaj, piši, radi što god hoćeš, jer je došlo doba kada se istina mora objelodanjivati.”

“Ne znam… Ne znam kako da je otkrivam… Otkrivanja su skupa, neka se plaćaju i životima. Osim toga, kome da pričam, ko je zaslužan tolike žrtve? Malo je živih bića iz moje okoline koje bih bez griže savjesti mogao nazvati ljudima. Većina njih jedva čeka povod zbog koga bi me ščepali za gušu. Mrze me, a da ni oni sami ne znaju zbog čega.”

“Znam ja to sine. Znam to ali znam i nešto drugo: nikad do sada nije bilo čovjeka koji je otkrivao Božju istinu, a da nije imao puno dušmana. Ponekad su ti dušmani bivali toliko moćni da su čak i ubijali Božje ljude”, nastavi đed da objašnjava koje mi je i kakve dužnosti Bog odredio.

S tim objašnjenjima me nije ohrabrio. A znam da je govorio istinu. U Bibliji sam čitao o smaknuću sv. Jovana Krstitelja, o kamenovanju pravednog Stevana, o raspeću Isusa Hrista, o mučenjima mnogih pobožnika. Skoro da ni jedan Božji sluga nije zemaljski život okončao prirodnom smrću. Kroz glavu su mi prolijetala prisjećanja da su kroz sva vremena najbrže ginuli upravo najpravedniji ljudi. U tom strahu sjetih se i američkog groblja pravednika koje je po prostoru na kome je smješteno, puno veće od svakog drugog groblja na svijetu. I đed je svoj život na zemlji okončao pod sječivom noža početkom Drugog svjetskog rata..



......................................................................................................................................

 

 

Toga mjeseca svakodnevno sam prelistavao zapise iz očevog kofera. Bio sam uporan u namjeri  da proniknem u tajne o kojima je taj starac pisao. U posljednje vrijeme imao sam i dodatne razloge za to jer su mi njegove posjete u snu stvarale sve veće interesovanje za spoznaju nadolazećeg vremena. Međutim, ni želja da što više saznam i o  relikviji koju je otac čuvao u ostavi, nije jenjavala. A bio sam siguran da đed puno zna  o njoj. Da zna i o svjetovima u kojima odmaraju duše umrlih. Kako bi to bilo lijepo znati  gdje su duše mojih roditelja, pa duše moje braće, sestara, pitao sam se, istina, potajno, jer sam bio svjestan koliko bi to  bilo neobično, apstraktno. Mislio sam da je čovjeku nemoguće znati gdje se odmaraju duše nedužne djece. Gdje su otišle i šta rade duše moja dva brata, Momčila i Vukomana jer su mi iz dana u dan sve više nedostajali. A umrli su tako rano, zatočeni između dvije krajnosti: između okrutne zbilje koja ih je u korijenu satrla, uništila njihove mlade živote, i svojih lepršavih dječačkih snova koje nijesu imali vremena ni da dosanjaju. Momčilo je imao nepunih pet, a Vukoman tek jednu godinu kada su se preselili u neku drugu dimenziju, u neki drugi svijet. Moje sestre, Stanojka i Gojka, umrle su kao predškolska djeca, a Vidosava je imala samo mjesec, dva kada ju je pokosila jaka upala pluća.

Rekoh, gdje su otišle i gdje se odmaraju njihove duše, jer sam iz đedovih priča shvatio da su svi ti  nebeski svjetovi manje više bezazleniji i komforniji, mirniji i bezbrižniji od ovog na zemlji. Čak je i onaj svijet čistilišta nekako relaksiraniji i smisleniji nego ovaj ovdje. Već sam bio počeo vjerovati da je to svijet u kome se duše ubica, lopova i zlotvora svih mogućih vrsta ne kažnjavaju i ne ubijaju, već se na neki način liječe, rehabilituju.    

......................................................................................................................................

 

 
Sine, sve ti ovo pričam da bi znao da se svaka duša, ma gdje ona bila i ma šta radila, od početka prati i da se sve o njoj bilježi. Pogotovo se o njoj sve prati i sve bilježi dok je na zemlji, u toku njenog zemaljskog utjelovljenja, pogotovo od onog prvog utjelovljenja.”

“Đede, šta podrazumijevaš pod tim prvim zemaljskim utjelovljenjem duše?”

“Sine, kada neko biće u nekom nebeskom svijetu puno pogriješi, a to mu je ujedno i  prvo veliko griješenje, onda se njegova duša šalje u tijelo nekog  zemaljskog bića. To je dakle njeno prvo utjelovljenje, njen prvi dolazak u tijelo zemaljskog bića.

Ali, nećemo o tome sada. O tome ćemo razgovarati drugi put. Sada hoću samo da znaš sljedeće: U toku beskonačnog života duše, stalno se odvija  njeno dograđivanje i usavršavanje, njeno prosvetljavanje sve dok se ne približi onom modelu po kojem je stvarana, onom kalupu o kome ti malo prije govorih. Dakle, sve se radi na tome da bi ta duša na kraju mogla da stane u njen kalup koga je Tvorac na Početku za nju stvorio i za nju predvidio. Taj kalup je model po kome bi svaka duša morala da živi. To je ono što bi običan čovjek nazvao -ljudskom sudbinom, odnosno, sudbinom bića, ili sudbinom duše koja to biće oživljuje. Zapamti još i ovo, sine: svaka je duša nesretna sve dok u svojem usavršavanju i prosvetljenju ne dosegne dimenziju svog kalupa. Što je ta razlika veća, veća je i nesreća koja tu dušu tišti. A kada ta duša dosegne tu savršenost, tek onda biva prihvaćena od svog Tvorca kao duša koja je u potpunosti po Njegovoj volji. Ta je duša tek tada istinski srećna i s njom vlada božanski mir i nebeska harmonija. Tek je tada duša  sveta i sposobna da svom Gospodaru služi na pravi način. Na takvo njeno služenje Gospod  uzvraća istom mjerom. Daje joj sve moći i ovlašćenja o kojima je ranije mogla samo da sanja.”

“To mi nekako liči na bajku…?

“Može ti ovo ličiti na što god hoćeš, sine, ali sve je to tako. Već sam ti rekao da je čovjeku na zemlji teško shvatiti, ono što se događa u duhovnim svjetovima pa zato ne bi trebalo da te to brine previše. Na to razumijevanje   niko te i ne obavezuje. Danas su svi ljudi na zemlji nesrećni. Nesrećni su a da ni sami ne znaju zbog čega. A to mora da bude tako. Njihova nesreća potiče od njihove nesavršenosti koje takođe nijesu ni svjesni. To je posve normalno, jer da su savršeni ne bi ni bili na zemlji. Bog ih je protjerao na zemlju upravo zbog te njihove nesavršenosti koja se manifestuje njihovim osjećajem nedostatka sreće, mira  i spokoja. Dakle, na zemlju dolaze samo veliki prijestupnici što istovremeno znači i veliki nesrećnici. Zato je na zemlji sve nesreća do nesreće, sve samo zlo do zla. Nema bića na zemlji da je posve srećno i zadovoljno isto kao što ga nema ni posve savršenog. Možda samo poneka budala misli da mu je sve kako bi trebalo da bude. Ali, o budalama je teško raspravljati, one imaju svoj poseban svijet u kome njihove misli žive.

Sine, moram ti reći još i ovo”, kao da se đed u posljednjem trenu prisjeti. “ti nijesi ni svjestan koliko si  po ovom pitanju privilegovan. Privilegovan si jer ti o ovome priča tvoj bliski predak i to predak koji  sve vas tako puno voli.  Neka te ne čudi što to tako kažem, jer duše umrlih nakon svog odvajanja od tijela u kome su bile, mogu puno da vole, mogu da budu privržene onom čemu su bile privržene nekad ranije. Ja bih lično volio da mi vjeruješ što ti pričam jer bi uz to vjerovanje lakše shvatio razlike svijeta iz koga dolazim od ovog zemaljskog, a zbog toga sam ovaj put najviše i došao.  Uostalom, zar nijesi htio da ti pričam upravo o tome?”

“Jesam đede i nemaš pojma koliko me to raduje. Kako me  ne bi radovalo kada me oduvijek najviše interesovalo baš to. Oduvijek me interesovalo u koji to svijet odlaze duše umrlih ljudi. Da li se vraćaju u isti onaj svijet iz koga su prethodno došle kako bi oživjele neki fetus unutar majčine utrobe na zemlji, ili u neki drugi.”

“Sine, dobro si rekao. Riječ je o dolaženju i o odlaženju duša, a ne o mrtvim ljudima kao što poneko misli, jer,  mrtvi nikud ne idu, oni ne mogu nikud ići. Da bi umrli mogli ići onda bi leš sam odšetao do svoga groba i legao u kovčeg koga bi, vjerovatno, prije toga lično on odabrao i pripremio za svoju sahranu.
Ipak, sine, znam da ti u vezi s tim ima puno i nejasnog i neshvatljivog pa ću ti zato dati molo bolje  razjašnjenje:

Kada čovjek umre, ne umire sve ono što ga je sačinjavalo. A sačinjavao ga je zemaljski i nebeski dio. Zato, činom imiranja, umire samo njegov zemni dio, umire njegovo tijelo koje i jeste sagrađeno od zemlje.

................................................................................................................................

 

Dakle, sine, poslat sam iz svijeta  za koga ni ja dok sam bio u tjelu nijesam znao. Nijesam znao ni da postoji. O njemu mi niko nikad ranije nije ni pričao, a i da je pričao siguran sam da mu ništa ne bih vjerovao.  Zapravo, teško je čovjeku shvatiti svjetove ljudskih duša. Svjetove s kojima se  duše susreću s druge  strane  groba. Ali groba samo tijela s kojim je bila sjedinjena i sa kojim je činila to čudesno biće zvano – čovjek.”

....................................................................................................................................

 

“Đede, gdje se nalaze ti svjetovi? Jesu li   pod zemljom? Ja sam slušao priče o svijetu mrtvih koji je smješten negdje u nekakvom Adu, negdje u samoj utrobi zemlje, gdje li.”

Đed se blago osmjehnu i kao nehotično sagnu glavu. Rijetki pramenovi  bijele kose natkriše mu čelo, ali brzo nakon toga naglo se ispravi i zabacujući jedan poduži pramen preko glave, priupita:

“Pod zemljom… a?” Potom uzdahnu pa još jedanput kao za sebe ponovi: “Pod zemljom… Da, da… I ja sam čuo da  ima neki svijet i pod zemljom, zapravo, u središtu zemlje gdje li. I, mislim da se ne zove Ad već nekako drugačije... Možda Agarta, ili nešto slično tome. Ali to nije svijet mrtvih bića već živih, bića sličnih ljudima. Oni su potomci Titana, divova. Oni su ogromni, preko 4 metra veliki. Žive i preko 1000 godina. Stigli su sa jedne veoma, veoma udaljene planete. Kod njih su utočište našli i neki naši Zemljani  nakon jedne velike kataklizme koja se dogodila na površini zemlje. Mnogi su ljudi u toku duge istorije čovječanstva odlazili u taj unutrašnji svijet, ali nijesu svi stigli do  njegovog središta. Mnogima to nije bilo dozvoljeno već su novi život započinjala  u šupljinama kojih  je zemljina kora prebogata.  U tom unutrašnjem svijetu vladaju potomci Titana, te stare i napredne civilizacije, ali su veoma pravedni i prema onim koji nijesu Titani.  Upravo se sjetih da mi je moj anđeo pričao da na unutrašnjem licu zemljine kore postoje velika naselja veliki i veličanstveni gradovi. Slušao sam i o blagotvornom zračenju njihovog unutrašnjeg sunca koje je zapravo jezgro planete,  ali  tamo nikad nijesam bio. To je svijet živih bića, živih i u materijalnom smislu. Nije svijet duša o kome stalno pokušavam da ti štogod kažem.

Na kraju krajeva, sine, ja i ne znam pravi razlog zbog koga bi morao postojati neki svijet za mrtvace. Mrtvi su mrtvi i tu je tačka. Umrlo tijelo brzo se raspada, razgrađuje i na kraju postaje zemlja od koje je i stvoreno. Istina, od te zemlje stvorene od mrtvog tijela, može da se stvori neko novo biće, neka nova  biljka, ali to nije ono prethodno tijelo. Međutim, ja o tome svijetu mrtvih u zemlji zaista  ne znam ništa. Kažem ti da u njemu nikad nijesam bio, ali sam bio u više svjetova u svemiru. Ne samo u svjetovima duhovnih bića već i u svjetovima materijalnih stvorenja o kojima čovjek takođe skoro ništa ne zna. Ne zna iako tamo žive bića koja mogu biti za ljudsko oko i vidljiva i opipljiva. Bića u čijim tijelima materija kao njihov sastavni dio apsolutno dominira. To su dakle svjetovi koje materija oblikuje i daje im njihovu punu  osobenost i prepoznatljivost. O tim svjetovima, sine, ja znam prilično  dosta. Na primjer, znam i to da bića iz tih svjetova često posjećuju planetu zemlju. Da na planeti zemlji imaju svoja tajna skloništa, boravišta… Ne znam čemu im služe, ali znam da ih imaju i da sarađuju sa nekim zemljanima.”

“Đede, ako misliš da te štogod razumijem onda moraš biti jasniji. Kako to: ‘u više svjetova’? Kakvih svjetova? Ja sam mislio da ih nema nego dva: pakao pod zemljom i raj na nebu, gdje li? Mislio sam da čovjek kad umre mora otići u jedan od njih. Da mora otići ili gore, ili dolje, nikud dalje. Mislio sam da je u jednom od njih apsolutni kraj svakog čovjeka.”

“Pazi, sine, pakao nije samo, kako kažeš, dolje, pod zemljom. On može biti i gore, na nebu, u nekom nebeskom svijetu. To važi i za taj raj. Zato, sine, ništa ne dijeli po principu: gore - dolje. Uostalom, ne postoji ni raj ni pakao, to je izmislio čovjek ne znajući istinu duhovnih svjetova i svjetova izvan ovog na zemlji u kome živi. A kada bih ti kazao da i na zemlji ima još dva svijeta za koje čovjek ne zna, ti bi se iznenadio. Neću ti pričati o njima da te ne bih zbunjivao, jer su ti svjetovi tik uz vas ljude koji sebe smatrate živim. Oni su smješteni u drugim dimenzijama, izvan spektra ljudskih čula i emocija pa ih zato ne registrujete. Zato je pametnija  dioba na: dobro i zlo, a kao što vidiš, oboje mogu biti i gore i dolje. Osim toga, ništa se smrću čovjeka ne završava. Na protiv, s tim se klupko života tek počinje odmotavati.”

“Odmotavati…?” 

“Da. I to ponovo, po ko zna koji put.”

“Pa đede… Znam da ti nikad ne bi govorio o onome za što nijesi potpuno siguran i sasvim ti vjerujem da je to nekako tako… ali…   Možeš li ti meni reći na kakvo  odmotavanje klupka misliš?”

Đed se po prvi put malo iznenadi i zamisli. Plašio sam se da sam ga nečim naljutio i da mi neće reći što zna, ali, na sreću, nijesam bio u pravu. Čim se malo promeškoljio, kao da je bio potreban neki udobniji položaj njegovom nestvarnom tijelu, počeo da objašnjava: 

“Sine, kad se čovjek oslobodi zemaljskog tijela njegov stvarni život tek počinje. Da sam za života na zemlji znao ono što sam kasnije vidio i saznao, drugim bih očima gledao na sve što sam imao. Drgačije bih gledao i na vlastiti život, na njegov kvalitet, smisao.” 

“Kako to - drugim očima, đede?”

“Objašnjenje toga može biti vrlo jednostavno. Prije svega, čovjek bi trebalo da ima na umu veliku istinu da ga zemaljsko tijelo ni u čemu ne uzdiže, već na protiv, ono ga ozemljuje i prizemljuje. Previše ga sputava i ograničava u aktivnostima najbitnijim za njegovo  stvarno postojanje. Za osnovni smisao njegovog dolaska na ovu planetu. Dakle, sine, tijelo ga previše veže za zemlju i za sve ono što po mjerilima tjelesnog života mora da  smatra vrijednim i dragim. Ono ga odvaja od neba i od nebeskog razuma. Od nebeskih moći i duhovnih visina. Tijelo ga primorava da kako tako sebi obezbjeđuje hranu, vodu, obuću, odjeću… A priznaćeš da to nije baš uvijek tako lako pa u nastojanju da sve to postigne često posrće i u najrazličitije grijehove.”

 

...............................................................................................................

 

 Imao sam na umu bezbroj pitanja i jedne noći kada mi se u snu javi, ne iščekah ni da sjede, što je po običaju činio, već ga odmah upitah:

“Zar nije preteško razmišljati o duhovnim svjetovima  neba na tako uzvišen način, a živjeti u tijelu na zemlji, đede? Ti znaš u kakvim uslovima živi čovjek, kakvim je  problemima okružen, a i pored toga od njega se traži bezgrešnost. Traže se duhovne vrijednosti  koje, realno gledano, čovjek ne može dosegnuti.” 

“Znam sine da je to teško. Ali to je teško i zato što je ljudski razum u cjelini na užasno niskom nivou. Iz sličnih razloga je, na primjer, teško pijevcu  shvatiti zašto on ne može da leti, a vrabac, koji je mnogo manji i slabiji  od njega, može. A oboje imaju i krila i perje i kljunove... Pijevac to ne shvata zato što mu njegov kokošiji mozak nije u stanju da razumije stvari presudne za to. E vidiš, ni čovjek svojim zemaljskim razumom ne može da shvati zašto poslije groba može da radi i nemoguće stvari, stvari o kojima u tijelu ne može ni da misli. Razlike u tim sposobnostima i nesposobnostima čovjeka,  postaju shvatljive tek nakon njegove smrti. Nakon njegovog neposrednog susretanja sa bićima iz drugih svjetova. Prije svega iz svjetova u kojima su nastanjena bića sa većom duhovniom prosvećenošću. Tada čovjek potpunije stvara  uvid  u svrsishodnost njegovog života na zemlji.  Moraš, sine, shvatiti da je ljudsko tijelo duši dato po kazni Gospodnjoj. Dato joj je kao teret koga mora da trpi, da bi uz sebe imala tako jakog neprijatelja. Dato joj je da bi se u njemu, kao u nesalomivom oklopu mučila, a ne uživala. Gospodu je sasvim jasno da  duša ne može biti apsolutni pobjednik nad njim, pa zato On  to od nje  i ne traži u nekoj velikoj mjeri. Gospod se u tom pogledu zadovoljava i njenim iskrenim pokajanjem. ”

.....................................................................................................................................

 .
Sva pamet čovjekova nestaje zajedno sa nestankom njegovog tijela. To je i razumljivo, jer je pamet zasnovana na bilješkama koje se hemijskim procesima upisuju u prefinjene strukture nekih njegovih moždanih ćelija koje su opet, šta drugo do materija. Kad čovjekovo tijelo umre, umru i te moždane ćelije, a samim tim nestaje i sve ono što je u njih upisano. Dakle, smrću tijela istovremeno nastaje i smrt njegove pameti. Pamet ni najvećeg naučnika ne ide na nebo. Nebu nije  potrebna ljudska pamet, već duša. Zato na nebo ide samo duša i ono što ona sobom može ponijeti. A duša sobom može ponijeti samo duhovne plodove koji je taj čovjek, u kome je ona bila, ostavio za sobom. Sa dušom dakle odlaze one stvarne, duhovne vrijednosti, ili nevrijednosti, koje je taj čovjek svojom pameću i drugim sposobnostima, uspio da ostvari na zemlji.”

 

........................................................................................................................

 

“Vidiš, sine, čovjek dok je živ ne može da putuje kroz svemir, na primjer, a čim umre to može i to tako brzo i   lako. Može da se u svom duhu povremeno vraća na zemlju pa da za ljudsko oko bude nevidljiv. Može da  kod ljudi stvori iluziju da se pojavio i u svom zemnom tijelu, ali i ne mora. Ljudska duša puno toga može, a da li će  i kako od tih bogodanih mogućnosti ostvariti, zavisi od njenog duhovnog prosvetljenja.”

“Pa, đede… Ti si me toliko zbunio da ja više ne znam jesi li ti sada zaista mrtav ili nijesi. Znam da si jednom umro, otkud sad…? Ili si nekako oživio? Nekako –vaskrsao.

Zapravo, đede, jesi li ti sad u tijelu ili u tom… duhu?”

“Sine, ti mene sada sanjaš. A da bi me sanjao ne moram biti ni u tijelu ni u duhu. Ti si valjda učio da snovi mogu nastajati na razne načine, učio si kakvi sve oni mogu da budu. Međutim, sine, ljudska nauka ne uči o snovima kao produktima duhovnih zbivanja u njegovom duhovnom okruženju. A što se tiče mene, sine, ja sam sada u onom duhovnom stanju u kakvom se svojim potomcima i osobama koje volim mogu da javim  jedino u njihovim snovima. Nikako drugačije. I to je jedino  stanje u kakvom mogu da posjetim nekog. Ovo što sada  gledaš jeste iluzija stečena putem sna, ali je u stvari i mnogo više od puke iluzije o kakvoj uče zemaljski učitelji.

A da li sam živ ili mrtav… Sine, ja sam sada i jedno i drugo. U jednom smislu sam zaista mrtav. Meso i kosti moje već su odavno postali prašina zemaljska, nema ih više. Za ljudske pojmove zaista sam mrtvac. Znam i gdje mi je grob. Ponekad navratim tamo, pogledam onu svoju nadgrobnu ploču i odem, jer me  više ne privlače ničiji grobovi. Sve je to tužno i nesretno, privremeno i veoma bolno. Bolno isto kao što je bolna sva  zemaljska stvarnost koju ni jedan čovjek ne može zaobići. I pravedni Isus Hristos je imao svoj bol, svoju tugu i nevolju, ali imao je i svoj grob. Istina, samo za kratko, ali imao ga je. Zato grobove smatram  nasušnom potrebom čovjeka. Kapijom kroz koju mora proći da bi se vinuo u nebo. To je mjesto na kome čovjek ostavlja svoje tijelo da bi  bez njega mogao otputovati u nebo. To je njegov “ormar” u kome ostavlja svoju zemaljsku odjeću pred odlazak u više svjetove.  Drugačije to ne bi mogao. S tijelom se kroz nebeski beskraj ne može ići.

Tako je i sa mnom bilo, sine. Tijelo sam ostavio dolje pored seoske crkve i dušom krenuo na put u nebesa. Zato sam sada za nebeske pojmove živ. Živ i valjano služim svijetu u koji sam preseljen.  A to, da li sam u tijelu ili u duhu… Opet ti kažem, sine, ja sam sada samo tvoj san koga si želio da imaš, ali, priznaćeš, važan san. Kada se probudiš bićeš spremniji da  razumiješ smisao duhovnog života na zemlji. Bićeš spremniji da razumiješ patnje kroz koje Božje sluge prolaze u toku svojih zemaljskih života. U cjelini gledano, sine, bićeš po mjerilima neba mnogo vrijedniji čovjek, imaćeš valjanije motive da stremiš pravim vrijednostima. Imaćeš bolji osjećaj za božanski život duše.”

“Dakle, ti si ipak još živ, zapravo, živa je tvoja duša, je li tako, đede?”

“Da, apsolutno tako. Moja duša je živa jer da nije živa ne bih tako rado dolazio da razgovaram sa tobom. Istina, ja nemam tijelo pa mi zato nije ni  potrebno ni srce ni krv, ali zato imam dušu kojoj ništa od toga nije potrebno. Krv duše je dah njenog Tvorca. Taj dah je njena snaga i njen život. To je i njen razum i njeno srce. Dakle, toliko jednostavno, a tako veliko i moćno.

Svaka duša  dugo pamti zemaljsku bol i nemoć ljudi u čijim je tijelima nekad bila, ali i bol svojih dragih rođaka i prijatelja. Ja pamtim i svoje tijelo koje me toliko namučilo dok je bilo živo. Nikad mu nijesam mogao sasvim ugoditi iako sam se od svega drugog najviše trudio upravo to. Danonoćno sam radio da bih ga obukao, obuo, nahranio, napio, naspavao… A sve to samo zato što mi je bilo žao da ga se oslobodim. To je i prirodno jer mi ga je Bog i dao. Istina, dao mi ga je po kazni, ali to ne može da umanji privrženost čovjeka svome tijelu. Zato sam i ja morao da ga neprestano trpim i nosim, da se neprestano mučim s njim i da na taj način otpagavam neke svoje prethodne grijehove.

Sada kada ga nemam savršeno dobro shvatam blagoslov smrti zemaljskog tijela. Shvatam slobodu ljudske duše u svemiru. Shvatam vrijednosti njenog duhovnog uspinjanja. Nikakvo zemaljsko biće ne može preći ogromne prostore svemira kao što to može duša pravednika.”

“Zašto baš duša pravednika, đede?”

“Zato, sine što duše pravednika mogu raditi skoro isto što i duše anđela. Mogu kada god to požele  da siđu na zemlju, da obilaze one koji su ih voljeli i da im pomažu. Ali isto tako mogu da obilaze i nebeske visine, da uživaju u ljepotama mnogih Božjih svjetova.”

“A đede, da li te duše pravednika posjećuju i one koji su im bili neprijatelji i činila zlo u toku njihovog zemaljskog života? Mogu li one katkad njima napraviti nekakvu osvetu za ono što su oni nekad njima činili?”

“Da sine, ali duše pravednika nikad ne čine osvete. To prepuštaju Gospodu. Osveta je u ruci Gospodnjoj. Pravednik voli sve ljude i žali ih zbog njihove patnje jer je i Isus volio sve ljude, čak i griješnike. Isus je   mrzio jedino   grijeh.”

“A mrzi li Isus Sotonu. Sotona je koliko znam najveći griješnik. Otac svih grijehova, tako se priča u nekim hrišćanskim crkvama?”

“Ne sine. Isus ne mrzi nikoga pa ni Sotonu. Isusu je žao Sotone. Na kraju, pred posljednji okršaj između Hrista i Sotone od koga će zavisiti opstanak ove planete i ljudi na njoj, Isus će da poljubi Sotonu. Isus će da poljubi tu Zmiju. Učiniće to zato da bi pred svim svjetovima svemira pokazao svoju božansku ljubav prema svim bićima svijeta. Učiniće to da bi dokazao da On ne mrzi svoga brata zbog bilo čega pogotovo ne zbog nekakvog prestiža na Nebeskom Dvoru. Ovo kažem zato što se zna da je nakon Sotoninog pada Isus  sjeo na Prijesto odmah uz desnu stranu Oca. Sjeo je na mjesto na kome je ranije sjedio Lucifer.  Isus zapravo nikoga ne mrzi, on mrzi samo grijeh koga Sotona čini. Zato je Isus spreman da se pomiri sa Sotonom,  on je spreman da u cilju pomirenja   ponuditi Luciferu svoje mjesto na Nebeskom Prijestolu pod uslovom da se Sotona pokori njihovom Ocu i Njegovoj vlasti.  To će biti posljednji pokušaj Isusa Hrista da se pomiri sa svojim bratom i da spasi zemlju od potpunog uništenja. Kada to Sotona odbije, Gospod će na nebu izgovoriti ono čuveno: SVRŠI SE!. Od tog momenta počinje stradanje svijeta. Počinju kataklizme kakve nikad prije nijesu bile na zemlji.”

“A može li se desiti da Sotona popusti. Da se Sotona pomiri sa  svojim mlađim bratom Hristom i da se pokori njihovom Ocu? Time bi se izbjegla ona velika stradanja o kojima piše i sv. Jovan Bogoslov u svom “Otkrovenju”.”

“Može se dogoditi i to. Može, Bog je to ostavio kao mogućnost. To je izraz Očeve dobre volje. Izraz njegove ljubavi i želje da se sva griješna biće izbave iz grijeha i da dođu u Njegovo carstvo. Da ta mogućnost ne postoji, Isus ne bi ni pokušavao da se miri sa svojim bratom.  Zato su na nebu  očekivanja podijeljena,  jer mnogi stanovnici neba dobro znaju da je Sotona izuzetno inteligentno stvorenje i da lako može uvidjeti razultat svoje zablude. Ako Sotona odbije  Hristovu nagodbu, na zemlji će nastaće stradanja. I ova varjanta je moguća jer je Sotona toliko osilio da previše vjeruje u svoju silu i u silu moćnih zemaljskih careva koji će na kraju stati na njegovu stranu. A ti carevi svojim oružjem mogu sasvim uništiti zemlju, mogu je razoriti toliko puno da kataklizma upućena sa neba ne bi bila ni potrebna. Ali, tim carevima Gospod neće dati priliku za to. Prije totalnog nuklearnog rata Bog će se umiješati u te sukobe. 

Ali, o ovome sam govorio i svome bratu Vulu, ocu tvoga oca. U mojim spisima ima dovoljno zapisanog o ovome. Pročitaj ih i sve će ti biti jasno. 

Sada sam htio reći još samo to da duše pravednika mogu putovati kroz svemir, kroz sve dimenzije i prostore i kroz sva vremena i to veoma brzo. U jednom trenutku mogu prevaliti ogromne razdaljine.”
“Pa i ti dolaziš kod mene dosta često. Kako ti to dozvoljavaju tvoji nebeski čuvari, đede. Ili si možda na putu da postaneš anđeo?”

“Sine, nemoj tako, anđeli su posebna bića koja rijetko kad prolaze kroz otelovljenja na zemlji. Ona se dobro čuvaju kazni koje bi ih dovele u takvo stanje jer dobro znaju šta je bilo sa njihovom braćom koje je Sotona zaveo i koje je Gospod kaznio. Ja sam sada na putu duhovnog prosvetljenja kako bih dosegao nivo pravednika koji ima poseban status u svijetu duša.   Osim toga, ja ti se sada javljam samo u snu, kao što ti već rekoh. Javljam ti se kao utvara u snovima. Kada dostignem nivo pravednika, onda ću te moći posjećati  i na drugom, energetskom nivou. Tada  ćeš i u budnom stanju moći osjećati moju prisutnost jer ću biti u stanju da posebnom energijom dodirujem tvoje misli, da dodirujem zračenje tvoga mozga i da ga usmjeravam prema objektima koje budem smatrao posebno važnim. Moći ću u velikoj mjeri upravljati tvojim mislima i tvojim ponašenjem. Na žalost, ne očekujem da ću dostići nivo savršenosti na kojem bih te mogao posjećati i u ljudskom tijelu i sjedeti sa tobom i razgovarati otvoreno kao što sam nekad za vrijeme zemaljskog života sjedio i  razgovarao sa tvojim ocem. Koliko znam to je moguće samo   nekim savršenim bićima svemira koja su u svojoj savršenosti daleko iznad čovjeka. Ona su odavno savladali sposobnostima telepatije, vidovitosti, astralnog putovanja… Njihov mentalni, emotivni i duhovni dio se lako odvaja od fizičkog dijela, od  tijela i ogromnom brzinom odlaze i u najudaljenije djelove svemira. Tamo se s lakoćom materijalizuju u bića koja ona žele. Na kraju se mogu ponovo vratiti u svoje tijelo. To je za nas neshvatljivo, ali je za njih najobičnija pojava. Čovjek takvo razdvajanja tijela i ostalog dijela svoga bića doživljava samo jedanput u životu i onda umire jer njegovo tijelo ne može da živi bez onog drugog dijela.  Razlog je jasan: ljudski organizam funkcioniše i opstaje u životu na principu zakona o izmjeni materija.  Čovjek, kao i sva druga zemaljska bića, živi zahvaljujući fizičko-hemijskim procesima u toku kojih se stvaraju neophodne materije za njegov život. Kod  savršenih bića nije tako. Tim bićima nijesu neophodna ni pluća ni srce ni organi za varenje hrane jer energiju potrebnu za svoj život dobijaju bez utroška bilo kog materijala. Ona za sve što im treba koriste kosmičku energiju koja proističe iz centra vasiljene gdje se nalazi prijesto Oca Stvaranja. Zato se moramo zadovoljiti posjetama  samo na energetskom nivou. Tada ću moći da budem u tvojoj blizini, moći ću ti  davati dobre savjete kao što ti ih je nekad davao tvoj otac, a i to je nešto.” 

 

.......................................................................................................................................

 

“Đede, da li duše bogatih ljudi češće ostaju na zemlji, makar na neko vrijeme, nego siromašnih ?”

“Ne, sine. Nije tako. Nemaju sve duše bogatih ljudi istu sudbinu. Grijeh moraš da odvojiš od bogatstva. Bogatsvo je, kažem, samo jedan od faktora rizika za veliki grijeh, ali nije i sami grijeh. Kada govorimo o dušama koje se, neke više, neke manje, zadržavaju na zemlji, onda moramo pomenuti i ljude koji su u toku svog zemaljskog života bili zli ljudi, koji su bili zlobni ljudi, bili kriminalci raznih profila i kalibara.  Duše takvih ljudi ne žele da odu na nebo ne zbog njihove vezanosti za zemaljske ljepote i zamaljska blagostanja, koliko zbog nekih dugih, daleko gorih i griješnijih razloga. Prema dušama takvih ljudi vodiči su dosta strožiji.  Vodiči duša  su prema njima posebno obazrivi i oprezni jer one znaju da začas skrenu sa puta trasiranog za takve slučajeve. One su u tim situacija preplašene i uznemirene pa su njihove rekcije neprirodne i neočekivane.”

“A kud ti vodiči odvode takve duše, đede?”

“Za njih postoji   jedna specijalna zona u kojoj se podvrgavaju tretmanima nekog  vida  duhovnog oporavka i očišćenja. U nekim religijama se ta zona zove čistilište duša. Interesantna je činjenica da se toga čistilišta duše skoro svih zlikovaca puno plaše.  Njihova zlu okrenuta narav ne dozvoljava im da shvate stvarnu potrebu promjena na sebi, one smatraju da su kao takve najbolje i da se ni u čemu ne bi trebalo da mijenjaju.  Na zemlji bi ta vrsta čistilišta najbolje mogla da se porede  sa nekim vaspitno-popravnim domovima ili sa psihijatrijskim bolnicama.

U toj zoni oporavka i očišćenja   duše katkad ostaju duži period. Tu se one čiste od naklonosti zlu i nepravdi kojima su bile zaražene, kao što se bolesno ljudsko tijelo u bolnicama liječi od bolesti kojima su napadnute. Taj je proces     za njih najčešće stresan, čak i vrlo bolan, ali je uvijek neophodan i neizbježan. Ne treba  prećutati istinu  da su ove duše   neugodno društvo drugim, normalnim, dušama. Sličnu narav imaju i  one neiskusne duše, duše koje su na  nižem nivou razvoja i prosvetljenja, pa im zato Gospod ne dozvoljava da se kreću kuda one žele. Pogotovo im ne dozvoljava da se  miješaju sa dušama pravednika.  Pravednicima je bilo dosta   nepravdi i zala koja su im na zemlji činili ljudi sa tim i takvim dušama,  pa ih Gospod u nebeskom životu maksimalno štiti od susreta sa njima.  Zlim dušama nije mjesto među dušama bića koja su na zemlji čeznuli za mirnim i bogougodnim životom.

Neke duše nikad ne dožive željeni oparavak i one zauvijek ostaju   u  oporavilištima gdje im nije baš najugodnije. Neke se opet i oporave nakon čega im se dozvoli da idu među normalne  duše zarad daljeg prosvećenja i duhovnog napredovanja. Ima i duša koje se neoporavljene vraćaju na zemlju u neko zemaljsko biće koje se muči. To biće živi u oskudicana svih vrsta, radi naporno, obolijeva od teških bolesti... Dobrodušne osobe koje žive u njihovom vremenu pokušavaju da im pomognu, da im olakšaju život, ali tim osobama niko u cjelosti ne može pomoći, one su i poslate na zemlju da se muče. To je   dio plana koji im je nebo odredilo.

Osobe u koje su takve duše useljene lako se upuštaju u zločine najgore vrste. One kradu, lažu, otimaju, ubijaju, jer su i poslate da rade takva djela. Da, upravo tako, poslate su i da ubijaju.“

“Zar i pravednike?!”, upadoh.

“Ne, sine. Takve osobe nijesu u mogućnosti ni da priđu pravedniku.”

“Kako to, đede”

“Tako što na zemlji nema pravednika,  pravednici i ne dolaze na zemlju. Rekao sam ti već, bezgrešne duše Gospod ne šalje u ljudska tijela na zemlji. Šalje ih  u savršenija bića i u dimenzije savršenijih  svjetova koje zemaljska bića ne poznaju. Ko nema  na sebi grijeha, ovamo ne dolazi, to ti je nadam se već jasno”.

“Pa koga onda ubijaju?”

“Ubijaju one osobe koje po Božjim mjerilima zaslužuju da budu ubijenje. Da kroz taj vid patnje budu kažnjene za svoje ranije prijestupe.”

“Znači li to da i Gospod primjenjuje smrtnu kaznu?!”

“Znači, zašto ne bi značilo.  Kome je Gospod dao život ima pravo i da mu ga uzme. A on dobro zna kome ga uzima. Uzima duše osoba koje su nekad  ubijale druge ljude. To je ona Gospodnja osveta koju pominje Biblija. To je značenje biblijskog stiha u kome se kaže da je osveta u ruci Gospodnjoj. Zbog te istine i Mojsije je rekao: zub za zub, oko za oko… Ko mačem siječe od mača gine… Ta ginjenja ne moraju biti izvršena odmah. Nekad mogu biti odložena ko zna koliko, čak i stotine godina, ali ipak  ta duša   mora doći u zemaljski život da bi bilo ubijeno tijelo u koje je useljena. Gospod ništa ne zaboravlja pa ni osvetu. 

“Ali đede, zar je riječ o toj osveti i onda kada strada neka mlada, dobra i napredna osoba. Onda kada pogine u ratu, u saobraćaju, u tuči…?!”

“Znam šta hoćeš da pitaš sine.  Ljudi žale takvu osobu jer su ubijeđeni da je bila  prava i zdrava, nedužna i na svome mjestu.   Da je izgubila život bez ikakve krivice na sebi, i slično, te da je Gospod nepravedan što je to dozvolio. Ali nije tako. Ništa što se događa nije slučajno. Zato ti ponovo kažem: neke se duše vraćaju na zemlju samo zato da bi tijela u koja su nastanjena bila ubijena, a neke samo zato da bi ubile. Da bi izvršile to ubistvo, odnosno tu osvetu Gospodnju. Takva je sudbina kažnjenika i sudbina ove planete zločinaca.

Dakle, sine, sve se odvija po programu neba. Niko nigdje ne dolazi niti kud ide bez nekog razloga i plana koga mora da ispuni. Na ovu planetu se dolazi jedino po kazni, jer nema onih koje Gospod šalje u zemaljski život kao nagradu za duhovne vrline.”

 

……………………………………….............................................................

 

Dok je đed govorio ja sam postepeno shvatao da zemaljski život nikome nije nagrada već kazna. Da zemljom kruže uglavnom griješnici, da su oni stalno na nekakvom putu  od neba do zemlje i od zemlje prema nebu. Shvatio sam i svoj status u svemu tome, ali nikako nijesam mogao da dokučim  zadatak po kome je moja duša utjelovljenja u moje tijelo. Šta bi to trebalo da ja uradim? Ta me nepoznanica sve više plašila, jer nikad ne bih pristao da budem ubica, a ubijeni još manje. Više bih volio da kroz ovaj život prođem tih i neprimijećen, to mi se  činilo najboljom varijantom. Odjednom poče da mi se sviđa život u osam, u manastirima, u nekim religioznim ili humanitarnim institucijama odvojenim od svega i svakoga.

 

............................................................................................................................

 

Sine, ne zaboravljaj na  ono o čemu sam ti već pričao. Ljudi su za neke nebeske narode na vrlo niskom stepenu razvoja, pa su prema čovjeku većinom  blagonakloni. Zato ljudima daju  lakša “gradiva” jer znaju dokle dosežu ljudske mogućnosti. Ali, to što je dato mora se do kraja poštovati.  Isto onako kako ih poštuju i napredna svemirska bića. Da, zaista. Svemirske civilizacije se bez pogovora drže svakog slova Božjih odredbi. One po tim odredbama normalno žive i u svemu dobro funkcionišu. U protivnom, ako bi neko od njih napravio neki manji prijestup, ne bi ga prevođenjem u drugu dimenziju slao u zemaljski fetus, već bi ga iz svoje savršene države preselili na Griješnicu, planetu za popravljanje lakših grešnika.”

“To je   neka planeta slična zemlji?”, začuđeno upitah.

“To je planeta  kažnjenika kao što je i zemlja i jedino su po tome slične jedna drugoj. Istina, na nju se šalju lakši prestupnici jer gore nema Sotone sa njegovim demonima. Na njoj ne živi niko drugi osim bića koja se nijesu upotpunosti pridržavala Božjih odredbi. Bića koja s malim popravljanjem mogu da se vrate na svoju matičnu planetu. Ona ne podliježu ponovnom rađanju, traumatičnim  prolaskom kroz fetuse novih bića i tome slično. Ne, ona se samo u svom obličju i pod svojim imenom dosele na Griješnicu, na njoj ostaju sve dok se uz posebne programe i tretmane ne poprave, a onda se vraćaju tamo odakle su došli.”

“I koliko traje to njihovo popravljanje, to očišćenje od grehova?”

“Zavisi od težine njihovog prijestupa. Ta planeta  je za  nebeska bića ono što je za ljude - zatvor. I svrha  im je po mnogo čemu slična.” 

“Kažeš da je zemlja u svemu najgora. Zašto baš ona predstavlja  tamnicu za svemirska bića,  goru i od te Griješnice?”

Mislio sam da će me đed ispraviti i reći da sam pretjerao, da zemlju ne bi trebalo smatrati toliko “crnom”, međutim, on  neočekivano diže pogled i zagledan u tavanicu iznad moje glave,  potvrdi:

“Da, sine.  Dobro si rekao. Zemlja jeste crna, i najcrnja. Ona je i robijašnica i mrtvačnica. To bi čovjek bolje shvatio kada bi   prije svog života na zemlji, prvo vidio te nebeske svjetove i kada bi mu se nakon rođenja zadržalo sjećanje na ono što je vidio gore. Odnosno, kada rođenjem čovjek ne bi gubio sjećanje na svoju pradomovinu na Nebu. U tom slučaju bi možda živio pobožnijim životom. Ali, to mu nije dato. Bog hoće da čovjek prvo vjeruje pa da vidi, a ne da prvo vidi pa da vjeruje. U ovom drugom slučaju, čovjek bi dobijao spasenje iz sopstvenog straha od kazne, ili zbog želje za udobnijim životom u nekom drugom svijetu a ne iz ljubavi prema živptu, prema svijetu u cjelini pa i prema Svevišnjem Bogu lično.  

Zemlja je  faktički jedno veliko, nepregledno groblje. Ali, moralo je da   bude tako. Zapravo,  Bog je na samom početku predvidio njenu takvu sudbinu”.

“Pa ako je Bog predvidio da bude tako, onda  čovjeku nije ostavljena mogućnost da bilo što promijeni u tome smislu.  Samim tim ispada da čovjek i nije krivac za zla koja se dešavaju na zemlji”, zajedljivo  prokomentarisah, jer se đedovo tumačenje grijeha na zemlji podudaralo sa onim o čemu sam ja već danima razmišljao a da nijesam imao kuraži da  ikom otvoreno kažem do kakvoga sam zaključka došao.
Čuvši đed šta ga upitah malo se namršti i tako mi dopušti da vidim one tanke bore kao tanke vijugave zmije na njegovom čelu. 

“Ne, ne sine. Nemoj brzo donositi takve zaključke. Kada o tome govorimo moramo biti veoma obazrivi iz više razloga. Jedan od tih razloga je i taj što se na zemlju svakodnevno doprema veliki broj    kažnjenika sa raznih djelova svemira i to kažnjenika najteže vrste. Zato je na zemlji svakog dana sve više i više ljudi jer je ljudsko tijelo najbolji okov u koji se duše tih nebeskih kažnjenika mogu okovati a da im se pri tom ostavi mogućnost ispoljavanja nekih svojih intelektualnih i duhovnih vrijednost  čije su tragove, istina veoma blijede i tanke, sobom donijele. S druge strane   to  povećanje  kažnjenih bića dovedenih na zemlju sve više postaje veliki problem nebeskih svjetova. Zato je i odgovornost stanovnika  zemlje za grijehove u kojima ovdje žive važna tema  kojom se bavi cio svemir.

Sine, nikom na nebu ne odgovara situacija u kojoj se našlo stanovništvo  zemlje. Nikom drugom do Sotoni jer se ono naglo  umnožava na štetu bezgrešnih bića na nebu.

No, ovo je daleko složenije pitanje nego što izgleda na prvi pogled. Kad se o ovom razgovara moramo imati u vidu i neke druge istine. Prije svega one koje se tiču Božje namjere da Adamov rod ide ispravnijim putem od onog kojim je pošao i da  kao manje griješna bića nasele zemlju. Međutim, otpočetka je  krenulo naopako. Na zemlji je brzo nastao haos koji je rješavan opštim kataklizmama, ali, sine, molim te ne moj me tjerati da ti o tome sada pričam. O svemu tome sam u svojim spisima pisao. Pročitaj ih ponovo i mnogo čega će ti biti jasnije. Osim toga,  već ti rekoh da sam poslat da ti kažem nešto drugo.”

“Znam, đede, ali možeš li mi reci  još nešto o tome, molim te”, postah uporan iako sam imao na umu da mi đed neće reći sve što zna.

“Pa sine, biće  dovoljno ako ti i ovaj put samo ponovim da je na zemlji osim čovjeka nastanjen i Sotona sa svojim demonima. Da tom Sotoninom nastanjenju ovdje, nije kriv čovjek jer ga čovjek nije ni doveo. Ovamo ga je poslao Bog jer zemlja nije bila ni predviđena za život bezgrešnih bića. Na sličan način je na zemlju dospio i čovjek. I čovjek je na zemlji nastanjen tek nakon njegovog pada u grijeh. Ti znaš, sine, da je Bog čovjeka stvorio u jednom sasvim drugom okruženju,  koga biblijski pisci nazivaju Edenom, Rajskim vrtom.”

“Đede, da li se onda i ljudi mogu smatrati đavolima. U Prvoj Knjizi Mojsijevoj kaže se da je Adam sa Evom bio u raju, ali se takođe kaže da je tamo (u tom istom raju) bio prisutan i đavo koji je kušao Evu i naveo je da pogriješi.”

“Sine, ni pisac tog štiva nije tačno znao gdje je taj Eden. On je znao kakv je taj Edenski vrt, on ga je gledao svojim očima jer ga je Gospod u duhu bio odveo tamo da ga vidi i u duhu ga je, u nepojmljivo kratkom vremenu, ponovo vratio na zemlju. Tako je prorok bio ubijeđen da je to bilo negdje tu, blizu njega, negdje na zemlji. A nije. To je bilo na jednoj posebnom mjestu u utrobi zemlje To je mjesto zaista bilo slično predjelima kakvim razni pisci, slikari i drugi umjetnici zamišljaju raj. Njega nebeska bića zovu pupkom ove planete. Vjerovatno ga zovu tako, zato što ni jedno drugo mjesto nije kao što je ono. U tom vrtu ima puno različitih predjela koja su međusobno odvojeni a u kojima Gospod stvara razna bića. Tu ih odgaja sve dok ona ne stasaju. Kada stasaju onda Gospod procjenjuje njihove stvarne vrijednost i sposobnosti života među bezgrešnim svjetovima. Tu ih na neki način testira i od rezultata toga testa odvodi ih na neku od planeta.

Pošto se čovjek nakon njegovog oživljavanja pokazao u cjelosti lošim i sklonim podvalama i lažima, Stvoritelj ga je uklonio odatle i nastanio na površini zemlje, a prolaz koji je dijelio Eden sa ovim svijetom, zatvorio kako se Adam ne bi ponovo vratio unutra.  Tako su zabilježili i biblijski pisci. Postoji posebna nebeska služba koja ta bića razvode na razne planete svemira i tamo ih po želji Nebeskog Oca, ostavlja da se snalaze kako znaju i umiju. Kad koja bića odvode i zašto, ja ne znam. Vjerovatno da Gospod ima neki program za to. Čovjek je došao iz Edenskog vrta, iz neke njegove džinovske laboratorije iz koje je,    nakon  nekog neuspjelog testa njegovog karaktera, njegove inteligencije i savršenosti uma, preseljen na zemlju da se muči do kraja života. To je onaj njegov  –pad u grijeh. To je njegov pad na ispitu pred stvojim Stvoriteljem.”

Slušao sam đeda i potajno se slagao sa njim. Kako i ne bih kad sam već ranije od nekog slušao kako je Edemski vrt smješten u Agarti, kraljevstvu nastanjenom na  unutrašnjem licu zemlje. Da je njen glavni grad Šambala smješten upravo   u okolini tog blagog  uzvišenja - Edenskog vrta, od koga se razilaze četiri velike rijeke: Eufrat, Gihon, Pison i  Hideken, pa  ga zato i zovu “pupkoim svijeta”. Interesantno je i to što te rijeke razilažeći se od Edena svojim tokovima oslikavaju jedan veliki kukasti krst. Vjerovatno je zbog toga kukasti krst, kako neki podaci govore, važan simbol tog unutrašnbjeg kraljevstva. Hitler je, na primjer, bio uvjeren u to, pa je zbog toga prihvatio prijedlog svoga prijatelja, zubara Fridriha Krona, člana tajnog njemačkjog društva, te je 1920. godine kukasti krst uzeo kao simbol svog nacističkog pokreta.   Mislio je da će mu taj simbol donijeti blagostanje, sreću i napredak, što na santskritskom jeziku (svastika) to i označava. I dok sam se prisjećao velikog kukastog krsta koga i na ovom licu zemlje svojim kanjonima ocrtavaju rijeke:  In-Dunav, Rajna, Rona, Tičino-Po, koje izviru sa jednog relativno malog prostora Alpa, đed, se kao malo nakašlja, da bi me podsjetio na svoje prisustvo, a onda svojim umirujućim tonom nastavi:

“Tada se  čovjek našao oči u oči sa  već prognanim Sotonom. Ali, Sotona se, kao daleko savršenije i moćnije biće, odmah nametnuo  čovjeku kao njegov učitelj, inspirator i vođa. Zato je sav ljudski rod tako brzo posrnuo u grijeh da su se već Adamova djeca počela međusobno da ubijaju iz čiste zavisti i ljubomore. Gospod nije ni očekivao da će čovjek   nakon pada u grijeh živjeti bezgrešnim životom jer sklonost prema stvarnom kvalitetu duhovnog života nije pokazao ni u Edenskom vrtu, gdje je za to imao sve uslove. 

Dakle, i čovjek je na zemlju stigao takođe po kazni kao što je i Sotona. Ljudi i đavoli otpočetka   žive zajedno, dijele isti prostor, iste stvari. Robijaju u istoj robijašnici.

Ipak, sine, ne smijemo smetnuti sa uma da su i ljudi i đavoli Božja bića, iako su i jedni i drugi otpadnici od Njegovog zakona. Nebeski narodi dobro znaju da je to tako. Znaju  što je bilo sa  Sotonom nakon nebeskog građanskog rata i zato niko više od od njih ne želi da dijeli sudbinu ni đavola ni ljudi. Ne želi, ali se to ipak događa, na žalost, sve češće u posljednje vrijeme. Taj čovjekov pad u grijeh nije nikakva nepoznanica za stare nebeske svjetove. Oni znaju da Gospod nakon stvaranja nekog “novog” bića, ili nekog “novog” nebeskog tijela, obavezno testira i to novo biće i to novo tijelo. Neka od njih prođu test, ali neka i ne prođu.   Tako su i neka druga nesavršena bića poslata na  neke druge planete predviđene za njihovo popravljanje ili pak, u onom suprotnjom slučaju, za njihovo uništenje. Neki su od tih svjetova već davno uništeni. A neki će to biti u budućnosti. Svemir je i živ i mrtav. Na jednom kraju njega Gospod stvara nove svjetove, a na drugom uništava postojeće. Gospod je Gospod. On je sveopšti Gospodar i može da radi sve što hoće. Sve što postoji, sve je njegovo.”

“Tako će i zemlja biti uništena…”

“Da sine, rekao sam ti već. Istina, ne sasvim, ali će biti u velikoj mjeri. Biće razoreno sve ovo što je čovjek   sagradio, pa i mnogo više. Lice zemlje će se potpuno izmijeniti kako bi se kasnije na obnovljenoj zemlji mogao nastaniti bolji i duhovno kvalitetniji svijet.”

“Zar će i ljudi biti uništeni?”

“Mnogo ljudi će izginuti. Biće zbrisani kao da nikad nijesu ni postojali. Ali, neki će i preživjeti.”

“A kada će to biti?”

“Uskoro, sine. Baš uskoro. Ali, o tome ćeš više naći u mojim spisima. Znam da si ih već čitao. Zato, sine, pročtaj ih još koji put, pročitaj i piši o tome. Razglasi to neka ljudi znaju šta ih čeka. Posljednje je vrijeme i potrebno je da se što više ljudi pokaje i da  se vrati sa svoga zloga puta. Pravednika je na zemlji  malo."

“Pa đede, zar je moguće da ih bude više, zar ne vidiš kakvim životom žive ti pobožni ljudi, pravednici. Svi su, skoro bez izuizetka, puki siromasi, jedva vežu kraj sa krajem.”

“Znam sine, čovjeku Bog za pobožnost i poštenje ne poklanja zlato i drago kamenje jer ga i ne priprema za zemaljsku vječnost, već nebesku. Zato mu daje duhovnu, a ne materijalnu platu.”

 

……………………………………………………………………………………..

 

Dugo vremene nakon buđenja bio sam pod  utiscima strahota i stradanja na zemlji o kojima mi je đed pričao. Pri tom sam   stalno imao na umu   jedan tekst koga sam čitao u nekom stranom časopisu, a odnosio se upravo na ovo o čemu je đed govorio. U tom časopisu je upravo pisalo kako će 21. decembra, na dan krtkodnevnice na sjevernoj hemisferi planete, doći do iznenadnog iskakanja zemlje sa svoje ustaljene putanje i da će tog trenutka početi kataklizmatična događanja. Pisac toga teksta pominjao je neka objašnjenja naučnika koja su se temeljila na sve očitijem slabljenju magnetnog polja zemlje. U kontekstu toga pominjana je i promjena polova, sjeverni će doći tamo gdje je bio južni pol i obratno. Upravo onako kako je bilo i prije nekih 780 hiljada godina. Iako sam sve to sanjao tih trenutaka sam imao na umu i predviđanja drevnih Maja. Naime, Maje su vjerovale da se život na zemlji odvija u dugotrajnim ciklusima. Da se svaki životni ciklus okončava nekom kataklizmom na zemlji te da će se ovaj životni ciklus u kome mi živimo završiti krajem 2012. godine. Dakle, datuma vrlo bliskog onom koga pominju naučnici. Da sam proročanstvo Maja prihvatao krajnje ozbiljno navodio me još jedan podatak. Naime, Maje su vrijeme računale po Venerinom sistemu računanja vremena pa su se samim tim služile venerinim kalendarom. Po tom kalendaru jedna godina je imala 255 dana. To ne bi bilo ništa čudno da nije jedne druge zagonetke: kako su Maje znale da je Venerina godina 255 dana kada ta godina gledano sa zemlje izgleda mnogo duža, čak punih 284 dana. Objašnjenje je jedino to da su im taj podatak dali vanzemaljci. Da taj podatak Maje nijesu mogle imati bez pomoći bića iz naprednijih i savršenijih svjetova sa kojima su oni, očito, dobro sarađivali. Pa, ako su im rekli koliko na planeti Veneri zaista traje jedna godina, zašto onda ne bih vjerovao i to da su im rekli sve ovo o trajanju i završavanju životnih ciklusa na našoj planeti. Ipak, nijesam htio da pitam đeda bilo što o tome već o  onoj zagađenosti nebeskih svjetova grijehom, jer sam imao na umu da mnoge crkve o tom ništa ne govore.

Đed me prilikom svoje sljedeće posjete u snu, iznenadio svojim znanjem šta mi je proteklih dana bilo u glavi pa je čim me ugledao počeo da objašnjava:

“Sine, nije tačno što pojedine crkve govore da su sva bića na nebu pravedni a svi na zemlji griješni.  Več sam ti rekao da se i u nebeskom narodu  katkad dogodi po neki  krupan prijestup. U tom slučaju Nebeski sud istog trena reaguje ne željeći da se taj grijeh zadržava i širi gore.   I Sotona je   nekad bio visoki činovnik na Božjem Prijestolu, odmah uz najvisočije lice, drugi do Oca, kako se to najviše lice gore oslovljava jer je to lice   glavni Razum i glavni Osnivač i  Pokretač svega što postoji. On je Otac svih svjetova, On je  glavni Zakonodavac i glavni Sudija. On je najjači i on je napravio sve zakone i sva pravila u svemiru i svi se moraju upravljati prema njegovim zamislima i njegovim projektima”.

Pažljivo sam slušao đeda iako sam to o čemu je pričao već ranije čitao u nekim knjigama. Slušao sam ga u nadi da će ubrzo preći i na temu  o Prijestolu Božjem, o timu superinteligentnih  bića koja sjede na nebeskom tronu i sa kojeg upravljaju vasiljenom kroz sva vremena, a o čemu sam uvijek želio da nešto više saznam.  Međutim, đed kao da je znao kakve mi se misli legu u glavi, malo odahnu, a onda  nastavi:
“Sine, ne trudi se da saznaš puno o svemu tome jer   ljudi ne mogu shvatiti svemirska bića. Ima jedna planeta koja je veoma udaljena od zemlje, toliko puno udaljena da  svjetlost sa zemlje ne bi do nje stigla ni za pune tri godine.   Svemirski narodi je zovu Milosnicom jer je cijelo njeno stanovništvo obdareno tolikom milošću i ljubavlju prema drugim bićima da  je Otac nebeski uzima za primjer pravilnog usmjeravanja svog života i svojih osjećanja.   Svi se stanovnici te planete  tri puta u toku dana, okupljaju da bi istovremeno i sa jednoga mjesta usmjerili svoju pozitivnu energiju prema područjima svemira koja su zahvaćena nekom nevoljom.”

“A kako se tako često mogu okupljati na jednom mjestu. Kolika je ona, kako mogu stići…?”

“Eh, moj sinko. Milosnica je deset puta veća od zemlje, ali njenim stanovnicima to ne predstavlja problem za okupljanje.  Ta bića mogu da putuju i kroz prostor i kroz vrijeme brzinom ljudskih misli. Ona se u djeliću sekunde mogu transformisati u nemateriju, mogu se pretvoriti  u svjetlost, u vjetar, u što god hoće. Njihova tijela ne funkcionišu na principima zakona o izmjeni materija kao što funkcionišu zemaljska. Ona ne podliježu zakonima ni fizike ni hemije za koje zna čovjek.  Tijela nekih nebeskih bića funkcionišu faktički kao jedna  ogromna ćelija sposobna na sve moguće transformacije i ona za svoj opstanak  koristi   energiju iz svemira. Na taj način sva su ta bića u najneposrednijem kontaktu sa svojim Stvoriteljem i u najneposrednijoj zavisnosti od Njega. Tu istu energiju oni akumuliraju u sebi i koncentrišu je do najveće gustine kako bi je mogli uputiti prema nekim drugim i veoma udaljenim mjestima, ili prema određenim bićima.

Čovjek je siromašan tom energijom, ako ne i potpuno lišen nje, pa zato o njoj malo zna. Istina, bilo je ljudi kojima je Otac  davao tu svoju energiju pa su uz pomoć nje mogli raditi i ono što je drugima bilo nemoguće.  Postoje i neke zone, ne samo u svemiru već i na zemlji koje su pod direktnim uticajem zračenja ovom energijom iz svemira. Zato se na tim mjestima često dešavaju čudne stvari koje čovjek ne razumije.”
Đed mi je još puno govorio o Prijestolu Višnjega Boga i svjetovima koji su u duhovnom smislu bliski njemu, a ja sam sve više shvatao da je Bog toliko moćna sila, da je Bog nepojmivo moćno biće koje sa svog nebeskog prijestola uz pomoć te svoje sile  pretočene u najinteligentnije forme djelovanja kroz svoje mnogobrojne saradnike, faktički do najsitnijih detalja drži pod kontrolom sav svijet, sav svemir i sve što postoji.  U jednom trenutku, u toku đedovog objašnjavanja suštine Božje moći kojom djeluje na sve stvorene svjetove pa i na zemlju, zamolih ga da mi kaže kako je moguće da tako nepojmljivo veliki broj demona živi na zemlji, a da ih Bog tom svojom silom ne ubije, ili da ne promijeni njihovu narav, odnosno, njihov odnos i prema sebi i prema svijetu, iako mu je sve to moguće.

Đed se nakon toga malo zamisli, a onda omahnu rukom. “Ne, sine...  Bog je već izrekao Sotoni i njegovim pristalicama najstrožiju kaznu i to  na veoma dugo vrijeme. On ih je već prognao   na planetu zemlju i tu moraju ostati sve dok im ta kazna ne istekne. Ta su bića kažnjena i oduzimanjem svetosti i časti koju su prije progona imala. Zbog toga im je zabranjen pristup svetim svjetovima na nebu.”

“Ako im je zabranjen pristup svetim mjestima, otkud đavo u Edenskom vrtu da kuša Evu. I taj događaj se odigrao poslije njegovog progona sa neba. Osim toga, otkud đavo i u nekim crkvama. Đede, mi dobro znamo da su   mnoga zemaljska zla bila prvo isplanirana u crkvenim kuloarima pa tek poslije toga dograđivana u kabinetima zemaljskih gospodara.”

“Znam ja to sine.  Znam ja da   đavoli kucaju i na crkvena vrata, da njihove sluge katkad stoje ispred oltara, ali kad o ovome govorimo  moramo znati na koje crkve mislimo. O kojima je to crkvama riječ jer ono što čovjek smatra svetim, ne mora da smatra i Bog. Ono što čovjek smatra svetim mjestom, ne znači da je to mjesto zaista sveto niti da ga Gospod štiti svojom silom od nečastivog i nesvetog. Ljudi su  umislili da oni svojim molitvama, kandilima i ne znam čime još sve, kada im se god prohtije mogu učiniti nešto svetim, ali i to je zabluda. Nesveto biće kao što je čovjek ne može ni sebe osvetiti, ne može ni sebe učiniti svetim jer to čovjek u svom zemaljskom tijelu ne može biti. Ništa nije sveto, sine, ono što dodiruje čovjek bez obzira u kakvoj odeždi on bio. Ono što je zaista sveto čovjeku nije moguće dodirnuti a da ostane živ. Ono što je zaista sveto čovjek   ne može dodirnuti bilo čim osim dušom. Ako to ipak učini, njegovo zemno tijelo istog trena biva uništeno. A ako  se čovjek klanja nečem što uistinu nije sveto, onda čini ogromni grijeh.
Od vremena Isusa Hrista naovamo Bog je na planeti zemlji uvijek imao po četiri čovjeka dostojna pomena Njegove svetosti. Ni jednog više. Ali ta četiri čovjeka nikad nijesu bila zajedno. Oni su bili raspoređeni na četiri kraja zemaljska i niko za njih nikad nije znao da su to zaista  ti ljudi koje je Gospod odabrao, jer su živjeli povučeno i takoreći potpuno skriveni od svih drugih ljudi što im je i omogućavalo da budu i ostanu u toj mjeri posvećeni Nebu. Njihove komunikacije sa ljudima su bile skoro isključene dok su sa svetim bićima bile intenzivne. Od njih su dobijali i savjete i snagu da opstaju u potpunoj samoći.

Nakon smrti Gospod može dušu pokojnika koja je to zaslužila vratiti na nebo među sveta bića, može je potom useliti  u neko sveto biće. Da. To može. Vidio sam dosta takvih bića  koja službuju Bogu. Ta bića pamte ko su i odakle su došla pa ponekad usmjeravaju svoju energiju prema nekom ili prema nečem na zemlji kako bi ga zaštitila od uticaja zlih sila. Otuda, sine, među ljudima još postoji vjerovanje u pomoć svojih pravednih predaka, vjerovanje u pomoć osoba koje su smatrali svetima još na zemlji. Ali, sine, opet ti kažem: čovjek u svom zemaljskom tijelu ne može biti svet u pravome smislu. On može živjeti dosta pravednim i Bogu ugodnim životom, ali svet ne može da bude. Za tu pokornost Gospodu, Gospod ga može u duhovnom smislu uzvisiti iznad drugih ljudi. Može mu podariti neke moći koje običan čovjek nema. Može mu svojom silom prosvijetliti i oplemeniti razum, može tom vjernom sluzi uraditi još puno toga ali ga ne može učiniti svetim sve dok se njegova duša, što u biti i jeste on, ne odvoji od griješnog i propadljivog zemaljskog tijela.  

A što pitaš, otkud đavo u Edenskom vrtu. Da, bio je đavo u Edenu. Dolazio je on i  na sastanke poglavara nebeskih svjetova, stizao je i pred samo lice Božije, ali sve je to bilo u jednom posebnom vremenu i sa posebnim zadacima. Zapravo, u vremenu u kome se to sve događalo, đavo nije bio ono što je postao kasnije. Čak je u jednom  Momentu Gospod od njega očekivao da će upravo on čovjeku pomoći i da će ga podučavati duhovnim vrlinama. Ali, sve se dogodilo suprotno, Sotona iz dana u dan postaje sve gori. Sve zlobniji i griješniji.”
 
 

……..............................................................................................................................

 

Sotoni će biti oduzeta natprirodna moć i snaga, ali ne i život. Sotona  će nakon toga izgubiti moć transformacije   u druge forme života i u druga stanja, u druga bića pa će ga biti moguće svezati u željezne lance i tako ga svezanog vjekovima držati  u ognju da se pati bez bojazni da će  više ikad ikom  naškoditi.”

“Pa ako Gospod sveže Sotonu u lance i tako svezanog ga baci u oganj, zar neće tu umrijeti?”

“Neće sine. On je duhovno biće i ne podliježe  toj vrsti zakona materije. Njegovo “tijelo” ne gori niti može da bude uništeno onim sredstvima kojima se uništava ljudsko. Bog ga je na samom početku učinio besmrtnim i kao takav će ostati.  U tom ognju će Sotona biti svezan hiljadu godina i nakon toga ponovo će mu se suditi. Možda se nakon toga ipak pokaje. Možda će se nakon tih hiljadugodišnjih patnji pokoriti svome Nebeskom Ocu.”

“Kažeš – Ocu, đede. Kao da je Bog Sotonin Otac?”, priupitah iako sam o tome već dosta znao.

“Jeste, sine, ali nemoj sada o tome. Pročitaj moje zapise pa ćeš i na to pitanje dobiti opširniji odgovor.”

“A đede, kako to da nigdje ni jednoga đavola još ni jedan čovjek nije vidio, a kažeš da ih ima na hiljade hiljada? Gdje su oni, gdje se kriju?”

Đed se malo nasmija, kao da mu je pitanje izgledalo previše djetinjasto, a onda mi uz svoju karakterističnu staloženost i prisebnost poče  da objašnjava:

“Sine”, po običaju, i ovu je rečenicu počeo sa tom riječi. “Kako možeš biti siguran da čovjek nikad ni jednoga nije vidio. Ne, ne. Gledaju njih ljudi često, skoro svakodnevno jer se đavoli ne kriju ni od koga pa ni od ljudi. Međutim, i đavo je bogoliko stvorenje, mnogo bogolikije nego što je čovjek.”

Zanijemih, iznenadih se. Nijesam mogao vjerovati  kako je to moguće. Kako se nešto tako može reći za cara svih đavola. Kako je moguće reći da je ta  prokleta aždaja, taj pobunjenik i prevarant, bogolik. U trenutku mi se učini da je đed pogriješio. “Ma, đede… kako to?”

“Znaš, sine, ovo ti izgleda čudno zato što i pojam bogolikosti ljudi pogrešno tumače”, u dahu objasni on.

“Bogolikost  se ne smije shvatiti bukvalno, jer je to   metafora. Bogolikost je i intelekt i savjest kojom je obdaren ljudski razum. Bogolikost je i prirodna težnja za stvaranjem i usavršavanjem svog okruženja. Ta težnja nije prisutna ni kod jednog drugog bića na zemlji kao što je kod čovjeka. Ona se jednim dijelom ogleda i u   sposobnosti čovjeka da svom snagom ljubi Stvoritelja. Sve je te osobine imao Sotona do njegovog pada u grijeh. Neke osobine je i dalje zadržao a neke je izgubio, djelimično ili potpuno.  Bog je, ali ne samo on već i mnogi narodi širom nebesa, veliki stvaralac. Sjeti se šta piše na samom početku Biblije:

‘Po tom reče Bog:  da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi…’

Bog je to rekao u množini. Božji  sluga koji je zapisao ove riječi je o ovom dogođaju znao mnogo više nego što zna današnji čovjek. Znao je zbog čega je Bog ovdje uptrijebio množinu: ‘…da načinimo čovjeka…’  Upotrijebljena je množina zato što tada Bog nije bio sam.

Kada je na tek stvorenu zemlju doselio Sotonu ova je planeta bila bezoblična masa, mješavina materija svih agregatnih stanja pa samim tim i nenaseljena. Gospod mu je dao upravo nju jer za njegov boravak nije ni morala da bude komfornija obzirom da je Sotona i dalje bio duhovno biće i nije zavisio ni od hrane kakvu čovjek poznaje, ni od vode, vazduha i sl. Potom dolazi Otac stvaranja, Otac savršenstva, Otac istine na čelu jednog velikog tima  zaduženog za stvaranje novih svjetova i novih živih bića. Cilj njihovog dolaska na zemlju bio je njeno naseljavanje živim svijetom onakvim kakvog i mi danas poznajemo, što je podrazumijevalo i njenu pripremu za tu vrsta života.   Biblija izvještava da je u tom cilju Bog odvojio vodu od zemlje, vazduh i nebo takođe, a onda je stvarao živa bića po svojim vrstama. Sve je stvarao Riječju, energijom njegove volje ispoljene kroz Riječ. Riječ je postajala –djelo. Sve, osim čovjeka. Jedino je čovjeka stvorio  djelom ruku svojih. Izvajao ga je u utrobi zemlje od kala zemaljskog i dao mu odgovarajuću formu.

Biblijski pisac nije bio sasvim jasan u tom svom izvještaju o stvaranju čovjeka pa čitalac na osnovu tih redova  ne može pouzdano znati gdje je Bog stvorio čovjeka. Sine, biblijski pisci su se u svojim opisima nekih događaja koje ni oni sami nijesu mogli da razumiju, služili simbolikom, a simbolika je uvijek nudila dvosmislenost, ili višesmislenost, tako da nije razumno da se čovjek pri njenom čitanju drži previše čvrsto samo za jedan stav koga je sebi on, ili neki njegov “tumač” već unaprijed odredio.  Ja sam ti kazao  gdje je stvoren prvi čovjek. Ono njegovo   stvaranje na površini zemlje što tek nagovještava  Biblija je samo metafora njegovog utelovljenja “na licu mjesta”. Istina, njihova tijela nijesu rasla u majčinim utrobama već su bila  sagrađena u laboratoriji Nebeskog Oca, ali i pored toga nijesu bila savršena bića. Druga je situacija sa Sotonom, on je savršeno i moćno biće i njemu je transformacija u druga stvorenja, bila lako izvodljiva.

Oživljavanje čovjeka na zemlji biblijski pisac simbolično opisuje  onim Božjim dahom. Mislim da je to bio u to doba najbolji način da se slikovito  dočara   čin koji se tih trenutaka događao na zemlji jer je taj dah  Gospodnji    bio ne samo metaforičan  već i veoma mističan. Njime se dočarava kako je  Gospod snagom svoje volje i čudesnošću svoga duha prenio na čovjeka dio svoje prirode,   svoga intelekta, svoje intencije stvaranja i usavršavanja života i svijeta oko sebe. Dao mu je razum kakvim može vladati svim životinjama koje je prethodno  stvorio.

Sine, zar vrabac nema mozak, zar ga nema konj, majmun ili slon, na primjer? Naravno da ga sva ta bića imaju, ali ni jedno od tih bića, nekih čak i daleko snažnijih od čovjeka, već hiljadama godina nije svoj život unaprijedilo ni za jednu dlaku. Vrabac još nije uspio da smisli krov iznad svoga gnijezda, majmun je još uvijek majmun i bez grane ni u kavezu ne može da živi. On i danas svoj ležaj pravi od  pruća i granja iako mu je tamo sve obezbijeđeno, od hrane i vode do odgovarajuće temparature. Konja i dalje čovjek jaše i tovari, a slon milenijumima jednako urliče ne uspjevši da za svoje krdo, ili makar za svoje mladunce, osmisli  najobičniji obor, a toliko srušenih stabala ima oko sebe. I toliku snagu posjeduje da bi ga za kratko vrijeme mogao naslagati samo kada bi to znao da uradi.  Ali,    Bog im na početku nije dao   mogućnost napredovanja i tako vjekovima stoje  na početnom nivou.   Sa čovjekom nije takav slučaj, uporedi čovjeka iz vremena dok je lutao šumama i spavao  u pećinama,   sa današnjim, koji raspolaže savršenim komforom i u stanu i na poslu.

Sine, moram ti reći još i ovo, čovjek nije  oduvijek bio ovakav kao što je danas. Prvi ljudi su bili oko sedam metara veliki i imali su građu tijela sposobnu da prežive i po hiljadu i više godina. Kasnijim mijenjanjem uslova života na zemlji,   čovjek je gubio jednu po jednu od svojih i duhovnih i fizičkih kvaliteta.  Gospod mu je  oduzimao  jednu po jednu od njegovih božanskih odlika, mijenjao mu genetsku mogućnost za rast preko dva i po metara i drastično mu smanjio životni vijek..”

“A zašto je to Gospod učinio, đede?”

“Zato sine što čovjek od sedam metara na zemlji ne bi mogao da opstane. Na zemlji ne postoje uslovi za život tako velikih ljudi, džinova. Gospod je morao građu ljudskog organizma da prilagodi prilikama na zemlji. To je bilo svrsishodnije nego da mijenja uslove života. Sličnu sudbinu   doživjela  su i sva druga  bića  čija su tijela bila  izrazito velika.”

“Dakle, Gospod je prilagodio čovjeka zemlji, a nije zemlju čovjeku… Mislio sam da to nije moralo biti tako, mislio sam da Gospod više voli čovjeka nego zemlju, da je zemlju stvorio zbog čovjeka.”

“Sine, zašto si tako mislio? Da je prilagodio zemlju takoj vrsti ogromnih ljudi, onda zemlja ne bi bila ono što je Bog htio da bude. Ne bi bila robijašnica i mrtvačnica za sve živo što je na njoj, već bi bila raj. Bila bi što i Edenu iz koga je čovjek istjeran. Ne.  Čovjek je morao biti promijenjen jer sadašnji uslovi na zemlji ne omogućuju postajanje  nekih ogromnih živih bića. To ne dozvoljava ni sila zemljine teže niti neke magnetne sile koje zrače iz zemlje. Veliki dinosaurusi nijesu izumrli samo zbog nedostatka hrane što ih je u jednom trenutku zadesilo, već i zbog promjena tih sila o kojima sam ti govorio. Ta su se ogromna stvorenja  pod uticajem novonastalih uslova transformisala u bića daleko manje i slabije tjelesne građe. Toj promjeni je podlegao i čovjek.

Ali, neka te ne zbunjuje istina da na jednoj planeti koja se zove Prkosnica postoje bića koja su veoma slična ljudima na zemlji, samo što su ona ogromna. Ona su velika oko sedam metara, dakle, poput prvog čovjeka. Razlika je bila jedino u njiohovom većem intelektu i jačem karakteru pa su test koji su imali nakon njihovog stvaranja ova bića položila. Zato je njihove pretke, jer su i oni imali svoga Adama i svoju Evu, Gospod sa planete Stvaralice premjestio na planetu Prkosnicu, a ne na zemlju.. 

E vidi sine, ta su bića Gospodu poslužila kao model po kome je stvarao i  čovjeka, mada je i njih stvorio po svom obličju. Ta bića znaju za to pa su u jednom periodu bila previše radoznala da vide šta je bilo sa prognanim čovjekom. Da vide planetu zemlju i da bliže spoznaju čovjekov život na njoj. Na izvjestan način, ta su bića ljudski rod doživljavala svojom mlađom braćom jer im je genetika bila srodna. Zapravo, mnogo čega od genetskog materijala Gospod je za stvaranje prvog čovjeka, uzeo od njih. 

Povučena tom radoznalošću ta su bića posjećivala zemlju. Ta su bića boravila među ljudima. Ponekad su i podučavali i savjetovali ljude, bili su veoma dobronamjerni prema ljudskom rodu. Međutim, u toku tih posjeta dogodio se i jedan težak incest na zemlju. Ta su bića počela da opšte sa zemaljskim ženama, da svojim sjemenom oplemenjuju ljudsku vrstu koja je u to doba već bila degenerisana. Nakon toga su se na zemlji počeli da rađaju ogromni ljudi sa nepojmljivo velikom fizičkom snagom i neprirodnom izdržljivošću. Rađala su se bića sa izuzetnim intelektualnim sposobnostima. Ali, na žalost katkad se  događalo i nešto sasvim suprotno i nepoželjno. Bilo je slučajeva da se rodi neki mutant sa raznim oblicima i fizičkih i mentalnih nedostataka. Bilo je, na primjer,  slučajeva da se rodi biće sa ogromnom glavom i sa samo jednim okom. Bilo ih je  i sa ogromnim ušima i isto takvim nosem. Itd,  itd. To je bilo van Božje volje i van Njegovog plana pa je taj naraštaj ljudi uništio, a tim bićima iz svemira  zabranio dalji dolazak na zemlju. I ta su bića bila na neki način kažnjena pa je zato i njihova planeta kasnije nazvana Prijestupnicom.”

Nikad ranije nijesam imao priliku da čujem ovakav redosljed događanja u svemiru i na zemlji. Nikad prije nijesam slušao ni slično tumačenje biblijskih stihova koji zaista govore o nekadašnjem postojanju nekakvih velikih ljudi. Ali, đed nije ni tumačio biblijske stihove. On mi je prenosio ono što je lično vidio negdje na nebu i ono o čemu su mu pričala nebeska bića sa kojima se susretao u ko zna kojim i kakvim svjetovima. U ko zna kojim i kakvim vasiljenim prostorima, ili možda u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, u kojoj se oslikavao ovaj naš zemaljski prostor i ovo naše zemaljsko vrijeme. Ovo, ali i ono drevno. Vrijeme koje je davno već prošlo. Vrijeme koje je kao vjetar prohujalo ovom planetom i sobom odnijelo  svoj tovar. Kao na beskonačnoj   traci   odnijelo ga  daleko odavde kroz svemir. Shvatio sam da se sva naša zemaljska prošlost  i sada nalazi u nekom prostoru, u nekoj, samo savršenim bićima znanoj dimenziji, u nepromijenjenom stanju i obliku u kakvom su odnešena sa zemlje. Zato sam đeda slušao toliko zadivljen da mi je jedva s jezika sklizalo pitanje:

“A kako je Gospod uništio ta bića koja su nastala miješanjem ljudi sa džinovima što su dolazila sa  neba?”

“Ljudi pouzdano znaju samo za Potop, a bilo je tih uništenja i prije Potopa. Ti su veliki ljudi dijelom zaista uništeni a jedan dio je po dopuštenju Gospoda preseljen u unutrašnjost zemlje o čemu sam ti već nešto govorio. Danas oni imaju jednu veliku državu daleko napredniju od  svih ljudskih država zajedno.  Oni znaju za ljude, znaju za svoju vezu sa ljudskim rodom ponekad ih posjećuju, ali samo rijetki ljudi znaju za njih. I, za razliku od ovih zemljana ovdje, oni posjećuju vanzemaljske svjetove. Na jednom dijelu svoje prapostojbine, svoje planete Prijestupnice, oni i danas imaju svoje  kolonije, svoje gradove u koje će se skloniti kada na zemlju dođu ona posljednja zla o kojima i Biblija govori.”

“A koliki su oni, kako danas izgledaju?”

“Izgledaju isto kao i ljudi samo što su mnogo niži od svojih očeva sa Prijestupnice, a mnogo viši od svojih majki zemljanki. U prosjeku su veliki oko četiri metra. Inteligencija im je takođe neuporediva sa ljudskom. Daleko su uznapredovali, a životni vijek im je oko hiljadu godina. Ta bića u školu idu sve do svoje sedamdesete godine. U tom dobu se zapošljavaju i sklapaju brakove, ali njihova intelektualna usavršavanja traju sve do kraja života. Sine, čovjek je na zemlji hendikepiran i samom činjenicom da njegov radni vijek traje suviše kratko i u toku tako kratkog perioda nije u mogućnosti da postigne neki veći napredak. Svaka generacija ljudi potroši više od dvije trećine svog zemaljskog života na spoznavanje onoga što su njegovi prethodnici već bili spoznali tako da čovjek i pod uslovima najvećeg truda, svojom moći može napraviti samo mali, veoma mali korak naprijed. Zato je čovječanstvo tako sporo osvajalo tajune nauke.”

“Ali đede, zar ne znaš da je današnja nauka otišla neshvatljivo daleko?”

“Znam ja to sine, odmakla je daleko za ljudske pojmove. Ali, ni tome nije zaslužan čovjek. Mnogo su zaslužnija bića iz drugih svjetova koja tajno posjećuju zemlju i ponekad daruju ljudski rod sa pokojim zrnom znanja. To darovanje biće najintenzivnije pred samo okončanje ovog životnog ciklusa na zemlji. U to doba  ljudska će nauka napredovati više za tri godine nego što je prije toga napredovala za tri hiljade godina.”

“Pa gdje su ta bića, ne znam da je neko od njih dolazilo, kriju li se ona?”

“Sine, ona se kriju u fizičkom smislu. Međutim, ona su toliko savršena da mogu djelovati i preko ljudskog razuma, preko čovjekovih misli. Ali, nekad se pojavljuju i u vidljivom obliku samo što se to krije. Kriju to ljudi od ljudi, svako od svakoga krije.”

Dok  mi je đed pričao o ovom sjetih se jednog novinskog izvještaja, radilo se o članku u nekim američkim novinama gdje se kaže da mnoge ugledne astronomske opservatorije kriju, pa čak i uništavaju sve dokaze o stvarnom postojanju  NLO. Da vlade mnogih država rade to isto. Takođe se sjetih da se u špijunskoj knjizi “Rozvelov izvještaj” kaže da vlada Sjedinjenih Američkih Država zna mnogo više o  NLO nego što to javno priznaje. U toj knjizi, veoma dobro dokumentovanoj, postoji izvještaj da se 1950. godine dogodio udes jednog NLO negdje u meksičkoj pustinji, da je obližnji rančer požurio da vidi šta se to dogodilo i da je tom prilikom na mjestu  pada NLO vidio i  četiri  čovjekolika bića, od kojih je samo jedan izbjeglo smrt. Vojska je brzo potom intervenisala, opkolila je to područje, a farmera otjerala kući. Sjutri dan mediji su javljali kako je na tom i tom mjestu pao neki meteorološki balon.

Sjećanja na ove podatke brzo su mi prolijetala kroz glavu, i da đeda ne bih zapostavio brzo se u razgovor uključih pitanjem:

“Dakle, đede,  sa čovjekom na zemlji ostali su samo đavoli, a sa njima nikad nije bilo lako?”

“Da. Sotona je i dalje glavni stanovnik na zemlji. Jedino je on zajedno sa  čovjekom  ravnopravni žitelj ove planete Kažnjenice, kako neki nebeski narodi zovu ovu planetu, mada je ona možda čak i gora od toga jer ju je Sotona  zaposjeo mnogo prije nego čovjek. Ipak, Bog je to pravo stanovanja na njoj dao i jednom i drugom.”

“A đede, možeš li mi kazati zašto čovjek ne vidi te svoje “sugrađane” demone? Kriju li se oni od čovjeka, što li?”

“E moj sinko, velika je zabluda u tome što čovjek  misli da postoji samo ono što  vidi, a to je mali dio od onoga što stvarno postoji i to u njegovoj neposrednoj blizini. Osim toga, čovjek i ono što vidi ne zna šta vidi, ne zna koga vidi. Čovjek ne zna kako izgleda Sotona, ne zna šta bi trebalo da vidi pa da bude ubijeđen da je to što gleda sam đavo, jer đavo nikad nikom ne pokazuje svoja lična dokumenta. Nikad mu ne stoji prava etiketa na čelu. On je veliki kamuflant, prevarant i lažac.

Vidiš, sine, pošto je Gospod Sotonu obdario složenijim mogućnostima nego što ih ima čovjek, on  može da bude i vidljiv i nevidljiv. Opipljiv i neopipljiv.  Može da se preruši u čovjeka, u leptira, u mačku, u pticu, u komarca…    Može  i da se nastani u čovjeku, u biljci, bilo gdje.  Može da živi  u vazduhu, u vodi u zemlji…  On svuda može da bude ali ipak najradije boravi u čovjeku i to u onom njegovom najsavršenijem dijelu.”
“Misliš na ljudski mozak, đede?”

“Mislim na ljudsku dušu, maštu, ljudske misli. Kada đavo zaposjedne čovjekovu dušu onda mu je na usluzi i njegov  mozak, njegov razum, sav intelekt. Zato Sotona najveća zla na zemlji ostvaruje upravo kroz  čovječji mozak, kroz njegov razum. I otkud ti onda znaš  kad sreteš nekog svoga prijatelja ili poznanika, jesi li sreo baš njega ili njegovog dvojnika, prerušenog demona. A možda si sreo i prijatelja i sotonu, istovremeno, samo što prijatelja vidiš a Sotonu ne vidiš jer se sakrio unutar njega. Unutar njegovih misli, ideja, planova. Isto se dešava i u slučajevima kada Sotona za svog domaćina odabere neku životinju, pticu ili nekog kućnog ljubimca, na primjer.

Dakle, sine, čovjek se stalno susreće sa Sotonom,   sa njegovim vojnicima, njegovim pristalicama, slugama…   Đavoli su brojni, ima ih mnogo više od ljudi, a kada se tome dodaju i  ljudi koji rade za Sotonu, onda je rezultat porazan. Onda je  i susretanje sa tom sortom zlih bića neizbježno. Veliki problem za čovjeka naklonjenom dobru predstavlja i njegova nemogućnost  da  vidi ta bića, ili da raspozna zla, od dobrih bića.”

“Zašto Bog ne pomogne tim ljudima? Zašto im ne daruje moć da ih duhom osjete ako ih već ne mogu očima vidjeti. Ako sam te dobro razumio đede, Sotona pomaže svojim pristalicama?”
Đeda očito naljutiše ova pitanja i u prvi mah pomislih da će odmah otići, da mi neće ni odgovoriti. Ali, đed ne bi bio onaj moj dobri đed kada bi to zaista i učini. Zato prvo malo odahnu kao da se već bio umorio, a onda poče polako i staloženo:

“Sine, prvo ti moram reći da Sotona nikome ne pomaže pa ni svojim pristalicama. Njegova pomoć je veliki privid, to je varka koja čovjeka odvodi u siguran poraz. Odvodi ga na robiju, u ludilo,  u smrt… A kada je riječ o Bogu, o Njegovoj pomoći i zaštiti dobru okrenutih ljudi, stvar je jasna i zato me sve više brine kako jednom ne shvatiš da se sve odvija po planu koji je Bog osmislio. Tim planom je obuhvaćena i ona Njegova pomoć. Da li će nekom pomoći i koliko će mu pomoći zavisi od plana koga ima sa tom osobom. Da li bi ta osoba trebalo da bude spasena, zaštićena, koliko bi trebalo da strada, sve je unaprijed određeno. Ono što moraš imati na umu je istina da Gospod svojim vjernim slugama otvara duhovna čula preko kojih može dosta dobro da parira Sotoni. To je sve što bi trebalo da znaš.  Drugi ljudi, na žalost, nemaju tu sposobnost. Osim toga,  čovjek  je po prirodi nepovjerljivo biće i jedino vjeruje svojim očima. Tjelesnim, naravno, jer duhovnim ne umije ni da gleda. Zbog toga đavole, kao moćna duhovna bića, nije u stanju  da razlikuje  od drugih “normalnih” bića.  A kada bi čovjek znao koliko puta dnevno sretne đavola, ne samo u svojoj kancelariji ili u svojoj kući već i u sred svojih misli, možda bi se i uplašio toga. Na žalost, čovjek se toliko sjedinio sa njim, da više nije u mogućnosti ni da razlikuje šta je čije, šta je đavolje a šta njegovo. 

Čovjek ne shvata Sotoninu savršenost i moć, ne poznaje njegov savršeni nebeski intelekt. Uostalom,  da Sotona nije toliko savršen i moćan ne bi se sa onolikom odlučnosti upuštio u  suprostavljanje i samome Ocu, glavnom predvodniku stvaranja svih svjetova.

Ali, to Sotonino suprostavljanje Ocu, pored nepobitne briljantnosti, istovremeno otkriva i njegovu nesposobnost da svoj budući neuspjeh u tome navrijeme predvidi. Ili, nesposobnost da tu pobunu shvati greškom baziranoj na  bezočnoj želji za vlašću i slavom.

I zapamti, sine: đavo nije ono čime ga ljudi smatraju. On nije rogata nakaza kojom se djeca plaše. On je samo protivnik Boga, odnosno nekih njegovih stavova i opredjeljenja. On je zagovarač jedne drugačije politike i drugačijeg uređenja svijeta nego što je Očev. 

On je i na nebu, dok je bio uz Oca na Prijestolu svih svjetova, umjesto Jedinstva na čijem vrhu stoji Otac Nebeski, i umjesto držanja Riječi koja proističe isključivo od Oca kao jedinog Autoriteta  cijelog Neba, htio nešto što bi današnji čovjek nazvao višepartijskim parlamentarizmom. Ta se Sotonina “demokratija” Ocu nije dopala, ne samo zato što bi njome izgubio svoju apsolutnu vlast nad svim što postoji, već i zato što zna da bi takav poredak u vasiljenoj izazvao anarhiju i raspad jedinstvenog i skladnog funkcionisanje cijelog svemira. To bi istovremeno podrazumijevalo i mogućnost izbijanja međusobnih sukoba na planetarnom nivou, podjele koje bi na kraju dovele do potpunog samouništenja kosmosa. Zato je Gospod, pošto se Sotona nije htio da odrekne svoje namjere, izvršio progon, odnosno odstranjenje i njega i svih  njegovih pristalica, pobunjenika. Na taj način je zaštitio poslušne  djelove nebeskih svjetova od njegovog nazadnog i opasnog uticaja.

Ali, sine. Ne razmišljaj o ovim problemima, ovo ti samo usput kazah. Razmišljaj o tome kako ćeš i kada početi sa otkrivanjem tajni mojih spisa. Onaj kofer je i zbog toga izdržao toliko vrijeme da mu ništa ne bude. Ni crv, ni sipac, ništa nije moglo da napadne drvo od koga je napravljen.  Nemam pravo da ti bilo što naređujem, ali imam pravo da te podsjetim na potrebu da to učiniš što prije. To i Gospod od tebe očekuje jer je do kraja ostalo još vrlo malo vremena”. 

“Do kakvog kraja đede?!”, uplašen upitah.

“Do onog kraja, sine, o kome su govorili skoro svi biblijski proroci pa i sam Isus Hristos. Do kraja ove civilizacije, do velikog Suda”, pribrano kao i do tada  pojasni mi đed.

Nakon ovih đedovih riječi ja sam se probudio. U meni je vladao težak i dubok muk. Svakodnevno sam se borio sam sa sobom. Bila je to borba između dva suprostavljena stava iako su oba pripadala meni. Jedan je bio onaj stari, dugogodišnji, dugo stvarani i dugo ukorijenjivani   a drugi je bio ovaj novi, tek stečeni, ali ipak dobro ugniježdeni, dobro ušuškani, pažljivo smješten  u samom središtu duše.

 

 …………………………………………………….....................................

 

 

“Sine, ne postoji nijedno carstvo da se u toku njegove istorije nije povećavalo, smanjivalo, i na razne načine i u raznim pojmovima mijenjalo. Na  kraju krajeva, to je zajednička osobina svih carstava, ne samo zemaljskih već i onog čovjeku nedodorljivog, nebeskog.  Ti znaš da i   Biblija govori  o vođenju građanskog rata na nebu između Hrista i Sotone u kome je Sotona izgubio bitku. Izgubio je bitku, ali ne i rat jer taj rat između te dvojice rivala još traje i stalno se proširuje. Danas je u njega  uključen cio svijet.     U bici na nebu Sotona nije mogao biti ubijen jer ga je Otac Nebeski, kao svog starijeg sina, kao po rangu svog drugog oficira pod čijom su komandom bili svi njegovi anđeli, već ranije bio obdario velikom moći i besmrtnošću. Zato ga je kao neposlušnika i pobunjenika, koji je htio da u korist sebe i svojih pristalica ugrozi Oca u njegovoj vlasti, otjerao  daleko od svog nebeskog dvora i dozvolio mu da se nastani u ovom, od njega tako udaljenom dijelu vasione, na kome su se kasnije nastanili i ljudi.

Sotona je, dakle, uz punu Božju saglasnost, došao na zemlju sa svom svojom vojskom. I tu je opet iznevjerio svoga Oca. Umjesto da   na zemlji duhovno usmjerava  i uzdiže ljudski rod, da čovjeka podučava stremljenju prema  duhovnim vrijednostima, dogodilo se sasvim suprotno. Bog je kao pravedni i milostivi Gospodar svih svjetova tu  varijantu ostavio kao mogući izbor njegovog sina Lucifera. Zbog toga su  mnoga  svemirska bića bila radosna i iskreno su očekivala i priželjkivala   da se bivši Svjetlonoša  pokaje i da se vrati pod Božju zastavu i da zajedno s njima slavi Gospoda. Na žalost, slijedilo ih je razočarenje.  Lucifer svoju bogodanu moć i silu nije upotrijebio za dobro, već za zlo. Za zlo ne samo sebi već i svim bićima koja postoje a pogotovo onima na zemlji. Dakle, dogodio se suprotan proces: umjesto da se ljudski rod uzdiže i duhovno popravlja nakon pada u grijeh njegovih praroditelja Adama i Eve,  on se srozao na najniže moguće grane i postao glavni destruktivni faktor mira i božanske ljubavi u svijetu.

Kako je vrijeme prolazilo Luciferu je sve više oslačavala uloga  pobunjenika da je iz dana u dan postajao sve žešći i uporniji u svojoj propagandi protiv Nebeskog Oca. Metode za to je često mijenjao, ali su mu namjere  da upotpunosti nadvlada  i svoga brata Isusa, da ga  zbaci sa prijestola njihovog Oca i da ga potčini svojoj sili, ostajale uvijek iste.

Sotona, kao nepopravljivi prevarant i naduvenko   koji ne želi da služi ikom drugom osim svojoj pohlepi i zlobi, kao biće koje svom silom nastoji da omalovaži značaj Suda Višnjega Boga, stalno smišlja metode kojima bi pred svim stanovnicima neba dokazao da je on u pravu. Da je on pravi demokrata, a da su njegov Otac i njegov mlađi brat Isus, drski silnici i despote. 

Dakle sine,  ovo je za sada Sotonina planeta i biće njegova sve  dok Nebeski Otac ne kaže: STOP! Sve dok ne dođe kraj ove jadne ljudske civilizacije na zemlji. Samim tim ljudi su od samog početka  bili izloženi iskušenju jer su još od prvog koraka na ovoj u zlo ogrezloj zemlji bili pod neposrednim uticajem Sotone. Zato Biblija ponekad Sotonu zove i Kušačem, jer stalno isprobava, testira,  ne samo čovjeka već i svoga brata Isusa. Već je do sada bezbroj puta pokušavao da i njega okrene protiv njihovog Oca, ali se Isus nijednom nije dao prevariti.

Kao što vidiš, sine, čovječji grijeh ima veoma mističniju pozadinu nego što bi se na prvi pogled dalo primijetiti. Njegovi uzroci sežu u sfere koje su čovjeku u svakom pogledu nedodirljive, a samim tim i potpuno nepoznate.  Zato ne bi trebalo da uzroke  zala, nevolja i nesreća koje od početka prate ljudski rod   pripisivati samo čovjeku, odnosno čovjekovim slabostima. Uostalom, čovjek nije stvorio Sotonu niti ga je on doveo na zemlju, već je to uradio Onaj koji je stvorio sve što postoji. Čovjek nije stvorio tako pogodne uslove za djelovanje Sotone na zemlji, već je to, opet, uradio Onaj što je sve stvorio. 

Zašto se onda čuditi što je čovjek  pao u grijeh i   pošao za Sotonom kada   je Sotona od samog Početka bio upravo tu, odmah uz čovjeka, bio je čovjekov komšija i čovjekov savjetodavac. Naravno, nebeska bića se tome ne čude. Ona dobro znaju cio redosljed događanja i na nebu i na zemlji i sve im je to potpuno jasno. Zbog toga sva nebeska bića žale palog čovjeka. Žale ga jer ona dobro znaju kako mu je sa Sotonom. Žale čovjeka jer znaju da ga je Otac nastanio na imanju njegovog pobunjenog sina Lucifera. 
I Isus Hristos je to dobro znao pa zato ljudski rod nikad nije javno osudio zbog njegovog grijeha. Zato je Isus Hristos više puta rekao da ne mrzi griješnika, već grijeh. Da. On ljubi svakog čovjeka, (iako je svaki čovjek, neki manje, a neki više, griješan). On želi da  spase svakog čovjeka, svako griješno biće, da ga izbavi iz grijeha, želi da cijelu planetu zemlju  očisti od svakog poroka i zla. 

To je rekao i zbog toga što se Isus osjetio dužnim da to uradi. A kako se ne bi osjetio dužnim kada on,  kao i sva druga nebeska bića, dobro zna da čovjek nije mogao ostati van grijeha samom činjenicom što je nastanjen na planeti njegovog pobunjenog  brata Lucifera.

Isusova nastojanja da se bori za  čovjeka nijesu uzrokovana  samo ljubavlju prema čovjeku, već i ljubavlju prema planeti na kojoj čovjek živi. Isusu je  stalo da i  planeta zemlja bude u sastavu njegovog ogromnog, vasiljesnskog carstva  čije granice u svemiru želi da obnovi. 
 
Sine, ratom  između Hrista i Sotone, između dva brata, između dva Božja sina od kojih je jedan po Očevoj volji, a drugi je protivnik svoga Oca (zbog načina vladanja i upravljanja svjetovima),  nebesko carstvo se osulo i smanjilo upravo za  cijelu planetu zemlju.   I zato se Isus  Hristos bori za čovjeka, za svakog pojedinca, za svaku ljudsku dušu, kako bi zemaljsko stanovništvo na budućim opštezemaljskim “izborima” kada budu održani u vremenu Strašnoga Suda, nadglasali Sotonu i njegove pristalice. Isus se bori da  većina ljudi pođe za njim i da na taj način zemlju pripojili uniji Božjih država. Tom prilikom bi onaj manjinski dio ljudi, dio ljudi koji bi ostao sa Sotonom, bio  žrtvovan, doživio bi sudbinu svoga vođe Sotone. A Sotona, kao Božji sin, kao onaj koji je na početku obdaren velikom moći i besmrtnošču, ne bi mogao biti ubijen. Umjesto toga bio bi lišen mnogih prethodnih moći a potom bi bio svezan u lance i bačen u posebnu vrstu izolacije, tamnice, kako ne bi ni sa kime bio u dodiru.

Nakon svega toga, nakon toga Strašnog suda o kome se među nebeskim svjetovima naveliko priča i  sa posebnom zebnjom iščekuje, ova bi planeta morala da se čisti. To bi čišćenje trajalo punih hiljadu zemaljskih godina. To nije tako puno jer će tada godine brže prolaziti nego što danas prolazi. Za vrijeme čišćenja zemlje i  pravednike će Bog obdariti besmrtnošću, vječnim životom, i preseliće ih  na jednu drugu planetu u svemiru po svemu sličnoj zemlji.  

Zato se, sine moj, Isus i njegovi pomoćnici, anđeli, trude da   što veći dio zemaljskog naroda   dođe   pod barjak. njegovog kraljevstva. Zato već milenijumima traje njegova misija  na zemlji. Zato se svakoga dana  sve više zahuktava ta dugotrajna borba između  ta dva nekadašnja duhovna brata, između ta dva nekadašnja prijatelja i saradnika sa Prijestola Jednoga Oca, jer je  Sud veoma blizu. Nakon toga Suda Isus uzima planetu Zemlju u svoje ruke i sve spašene Zemljane. Ljudima je data slobodna volja, data im je mogućnost da svojim životom odaberu sebi Gospodara: Isusa ili Sotonu, jer čovjek ne može da bude bez jednog od njih, ali ne može ni sa obojicom. Dvojno državljanstvo u ovom slučaju nije moguće.  Na nesreću, i u toj borbi opet najviše stradaju, ko drugi do obični ljudi, jer su u toj borbi jedino oni smrtna i bespomoćna  bića. Bića sa veoma niskom  duhovnom i intelektualnom moći.

Kada Sotona vidi da se neki čovjek okreće Isusu, onda on navali na njega svom svojom žestinom, a kada anđeli Božji vide da je neko u dosluhu sa Pobunjenikom, Sotonom, onda oni na svoj način utiču na toga čovjeka. Opominju ga, nekad sa uspjehom, ali mnogo češće bezuspješno. Dakle, čovjek trpi u oba slučaja.
A zašto Bog ne zaštiti pravednika? Zašto odmah ne kažnjava zločince?

Na ta pitanja ljudi ne znaju prave odgovore. Ali, sine. Bog nije policajac koji idući nebom posmatra ko je što loše učinio da bi istog trenutka ispendrečio prijestupnika.  Ne. Bog ne kažnjava tako. On je Ljubav. On je Pravda. On je stvaraoc. On je darodavac slobodne volje i na čovjeku je da se sam opredijeli na koju će stranu da krene. Na taj način čovjek sam sebi presuđuje. Te će presude Nebeski sud jednoga dana samo pročitati i učiniti ih važećim. Ništa drugo. Prema tome, to neće biti Božji sud, jer Bog neće nikom ni suditi, biće to samo objelodanjivanje onoga što je čovjek u toku svog života radio i svojim radom zaradio.  Time će Otac pred svim starješinama svih svjetova neba, dokazati da on nije despota kakvim ga Sotona želi da predstavi. 

Zato ni Sotonu Otac nije ubio iako je Sotona ubica. Zato ni Isus u kriznim trenucima na krstu, nije  pobio svoje dželate, iako je to mogao da uradi. Nije, jer se zlom ne pobjeđuje zlo.   Ubijanjem se zlo pogoršava, umnožava, postaje još veće u svim dimenzijama”.

 

 

.......................................................................................................................................

 

 

Međutim, tekstom zapisanim skoro pune dvije godine kasnije, na jednom drugom papiru  na kome stoji datum 11. mart 1917. čini mi se da je djelimično dat odgovor i na to pitanje. Smatrajući  najispravnijim, ja ću i taj tekst prepisati doslovice onako kako stoji u originalu:

“Sredina jeseni. Godina 2012. godine. Stojim na nekoj ogromnoj poljani, kraja joj ne vidim. Oko mene masa naroda. Nebrojeno mnoštvo.   Malo koga poznajem. Pored mene  moj pokojni otac. Znam da je već davno umro pa se začudih. Upitah ga odakle on tu. Reče mi da je ustao da vidi… (Ne znadoh šta da vidi.) Da godinama čeka upravo  taj čas. Htjedoh  da ga pitam: koji čas. Šta je čakao, gdje je čekao, ali me on preduhitri pokazujući mi rukom na nekoliko žena pored nas. One o nečem tiho razgovarahu. Među njima poznah i svoju pokojnu majku. Obradovah se. Htjedoh da joj priđem, ali me otac zadrža rukom i reče: ‘Stani, sine. Nije vrijeme za to…’ Zbunih se, ne znadoh zašto nije vrijeme da pozdravim svoju majku. Kao, znao sam da ni nju nijesam godinama vidio. Otac razumje šta mi je u glavi, popušti mi ruku za koju me držaao i pojasni: ‘Sine, znam da ne razumiješ što ti rekoh, ali, razumjećeš. Samo će ti se reći samo pričekaj malo. Sada ne smiješ nikud ići… Ovdje nikom nije dozvoljeno da bilo kud ide sa mjesta na kome se zatekao. Arhanđeli Božji svakom su zabilježili mjesto na kome smije stajati. Tim mjestom je svakom određena i njegova sudbina.’

‘Kakva sudbina’, začudih se. 

‘Vidjećeš’, otac mirno odgovori   krajičkom usana. Ostah zapanjen. Gledao sam ga i ćutao. Ne prođe ni cio minut, otac podiže pogled i pokazjujući prstom  iznad moje glave, reče:

‘Počinje. Evo ga, počinje. Konačno!’

‘Šta počinje, oče?!’

Otac gledajući u nebo uzviknu:

‘Kraj! Počinje kraj, sine! Tačno onako kako sam i očekivao. Božeee, zaista me nijesi prevario’, zagledan u nebo otac podiže obje ruke i poče dozivati Boga.

Uprijeh i ja pogled prema gore. Nebo nadamnom kao da se razlomi. Zapravo, rasprsnu. Raspuče kao ljuska jajeta. Obuze me neviđeni strah.  Uz noge mi je miljela jeza, ispočetka polako, prilazila sve bliže grlu a onda me odjedanput snažno stisnu za gušu kao da je to radila sa nekim velikim kovačkim kliještima. Nije popuštala ni kad počeh da krkljam. Borio sam se za vazduh. Pokušavao sam da nadvladam nevidljive sisaljke koje su mi odvlačile vazduh od usta, ali bezuspješno. Poče da me hvata panika, strah me  sve više uzimao pod svoje.  Htjedoh da zovnem oca u pomoć, ali mi glas zamrije u ogromnom talasu uzdaha. Svako je bio zauzet samim sobom. Dvojica ljudi iz glasa dozivahu nekog Iliju. Jedna žena vrištijaše kao da vukovi s nje meso kidaju.  Otac je i dalje mirno stajao i buljio u nebo. Nevjerovatnom smirenošću još se  molio Bogu, zapravo, lagano je izgovarao riječe  molitve Isusa Hrista zabilježene u Svetom Pismu: ‘Oče naš koji si na nebesima…’ Na mene nije ni obraćao pažnju. Izgledalo je kao da me on ne može ni da čuje ni da vidi. Ne znadoh šta se događa. Nesvjesno počeh zaboravljati na one moje nevolje sa strahom. Pogled ponovo uprijeh prema nebu, prema onom grotlu iznad nas.  Postah svjestan da svi očekuju nešto odozgo. I ja, takođe. I ja sam očekivao neko događanje na nebu, ko bi mogao znati kakvo i koje. Ipak sam se prepuštao isključivo tom čekanju jer sam bio siguran da će nešto biti. Nešto neobično. Strašno, nestvarno. I zaista, odjednom kroz onaj otvor sa neba počeše  padati stijene. Ogromne stijene, velike… Neke su bile velike kao pola kuće. S njima se obrušavaše na hiljade i hiljade sitnijeg kamenja. Čula se strašna lomljava. Grmljavina. Tupi udari. Sva se zemlja tresla kao da je stajala na jelovoj grani. Nastade jeka, prodorna, jaka, jeka koja ne jenjavaše,  od nje se ništa drugo nije čulo. Od nje se više ni ljudi ne čujahu. Nije su se čuli, ali su se dobro vidjeli, vidjelo se ono ogromno mnoštvo naroda što je i dalje stajalo svuda oko mene. Ljudi, žene, djeca…  Svi su izbezumljeno zapomagali, naprosto urlikali kao da su ih aveti grizli.  Ponovo me spopade strah, jeza i ponovo pokušah da bježim, ni sam ne znadoh kud. Ali, otac je još bio tu i on me ponovo ščepa za ruku, ovog puta mnogo jače, drskije.

‘Ne! Rekao sam ti da nikud ne mrdaš odavde. Upamti to već jednom.’, nervozno viknu otac.

‘Pa poginuću… Budem li stajao ovdje i čekao, gotov sam. Zar ne vidiš šta se događa. Ko će se živ spasiti od ovog proloma neba. Kamenje pljušti kao da smo pod kamenolomom.  Pada  svuda, još malo pa će i po nama.’, prestrašen zagalamih  iz sve snage neobazirući se na nužno poštovanje oca i primisao da je on već odavno mrtav.

‘Ako ikud mrdneš sa svoga mjesta sigurno ćeš poginuti, ali ako ostaneš tu, možda ćeš i da preživiš’, kratko odbrusi otac i iznenađujuće brzo ponovo posta miran i staložen. Laganim pokretom glaave obazrije se na zbivanja na nebu, a onda poče da mi objašnjava:

‘Sine, ovo je ono o čemu sam ti govorio kad si bio mali. Tada su to bile samo fine i zabavne priče, a sada je priča ustupila mjesto stvarnosti koja, kao što vidiš, nimalo nije zabavna. Nije zabavna ali je presudna za sve ove ljude što vidiš ovdje, presudna je za vaskoliko čovječanstvo. Zato, ne pravi gluposti već se smiri i gledaj šta se događa.’

Otac mi  još jednom stegnu   ruku i nakon što me vrati na  isto mjesto na kome sam prethodno stajao  malo popušti i dodade: 

‘Znam da ti ovo ne razumiješ, sine, ali, ne čudim se tome. Mi koji smo ranije napuštili okove zemaljskih tijela, znamo mnogo više. Anđeli Božji su nas pripremali za ovaj čin i za nas je ovo sve normalnije i prirodnije. Meni je moj anđeo davno rekao da će ovo biti i da se za ovaj dogođaj godinama i godinama pripremala i zemlja i nebo. Rekao mi je da su arhanđeli i anđeli svakom odredili mjesto gdje će ko stajati. Mjesta na kojima stoje bića koja su oni odredili da prežive, biće pošteđena, na njih ništa neće pasti.’

‘Zar u ovoj kiši kamenica…? Kako je to moguće, oče?’

‘Lako, vrlo lako sine. Bogu je sve moguće. Svakom kamenu je zabilježeno mjesto na koje mora pasti. Ni jedan kamen ne može pasti a da mu prethodno nije ucrtana putanja kojom mora padati. Nije to, sine, kao kad iz koša prospeš kukuruz pa se svako zrno razleti na svoju stranu. Ovo je drugačije. Ovo je za cijelo nebo važan dan i zato Gospod lično nadzori svaki detalj. Njegovo oko je nepogrešivo. Zato sine, stoj tu i čekaj.’

‘Pa hoće li mene Bog poštedjeti?’

‘Ne znam, sine. Kako bih to ja znao. Knjiga života  je kod Božjih savršenih bića i oni  su do tančina sve ubilježili. Ovo je dan kada svako mora primiti svoju platu. Svako će da dobije ono što je zaslužio. Ja ne znam kakva plata koga čeka.’

‘Pa što mi onda braniš da bježim kad nijesi siguran da je ovo moje mjesto zaštićeno?’

‘A kud bi ti to pobjegao, nevoljni sine? Znaš li ti da nema mjesta pod ovom kapom nebeskom koje Gospod ne vidi i ne nadzori.  Od njegovog Suda niko ne može pobjeći. Zato, sine, čekaj tu pa šta te snađe. Sada se ništa ne može promijeniti, svi su spiskovi ljudskih djela već zapečaćeni.’

Pomislih da je došao Sudnji Dan i nekako mi postade svejedno šta će se dalje dešavati.  U meni se neočekivano stvori osjećaj ravnodušnosti prema svemu, pa čak i prema svojoj sudbini. Valjda i zato što sam već ranije bio uvjeren da će taj dan velikog Suda Gospodnjeg kad-tad morati da dođe i da će ga malo ko preživjeti. Da će tog Velikog dana izginuti skoro svi ljudi koje sam poznavao, a kada je već tako, zašto bih sebe žalio. Nijesam nalazio nijednog valjanog razloga zbog koga bih smatrao  sebe vrijednijim od nekog od njih.  Zato sam mirno stajao pored oca i posmatrao čas njega a čas nebesa i ona čuda koja stizahu odozgo. U tom trenutku zemlja poče da se još jače trese. Na trenutke tresla se tako jako da sam se jedva održavao u stojećem stavu. Tlo mi je stalno bježalo ispod nogu, izmicalo se čas na jednu, čas na drugu stranu, katkad je i tonulo, naglo se  gubilo, pa opet se isto tako naglo vraćalo gore.  Ljude je hvatala sve veća  panika. Mnogi od njih su ležali na zemlji i vrištali, neki opet pokušavali da nekud trče, valjda da bježe, ali u tome nijesu uspijevali, posrtali su,  potom padali.  To potraja još nekoliko minuta, a onda se  sve smiri. Okolo mnoštvo naroda ležaše na zemlji. Izranjavano. Masakrirano. Majka sa   jednom ženom još stajaše.   I otac, takođe. Osvrnuh se da vidim stoji li još ko. Na žalost, malo nas je bilo na nogama.  S neba je kao kiša padalo sitno kamenje i pri tom  kidalo lišće i grančice sa jedne krošnje jabuke nedaleko od mene. Potom se začu strašna, jaka huka. Pa  lomljava. Pa grmljavina… S neba se prosu rumenkasta svjetlost. Pogledah u  otvor na nebu. Iz njega pokuljaše užarene lopte. Prosipale su se po zemlji nastavljajući da gore kao buktinje. Začas se sve okolo pretvori u plamen, jak, sjajan. Zemlja je gorela. Da, bukvalno gorela. Plamtjela je velikim žutocrvenim plamenom koji se pri vrhu završavao modrobijelim jezicima.  U njoj su nestajale šume, stijene… Sve se topilo i gorelo  kao da je sve bilo sazdano od voska. Okolo još snažnija kuknjava, jauci. Vriska. Zapomaganja. Jedna žena pored mene ležala je sva u krvi. Iznemoglo je dahtala i  dozivala svoga sina Miraša. Glas joj postajao sve tiši i drhtaviji dok u jednom trenutku nije potpuno iščezao. Nestao za uvijek. Žena je sasvim klonula zadržavši slabašan osmjeh na licu kao da se samoj sebi htjela da naruga zbog svoje naivnosti i traženja pomoći u trenucima kad niko nikom nije mogao pomoći. Moja je majka i dalje stajala na svom mjestu. Okrenuta licem nebu na sav se glas molila Bogu.

Nakon kraćeg vremena, umjesto vatre,  s neba poče  da pada voda. I ona je bila vruća. Vatra se ugasi ali se stvori ogroman oblak dima i pare. Gusta magla kuljaše  na sve strane. I vazduh je bio toliko vruć da su neki ljudi lijegali po zemlji da  bi koliko toliko zaštitili oči i lice. To potraja oko pola sata, a onda   dunu vjetar. Iz trenutka u trenutak postojao je sve jači i za čudo –sve hladniji. Nakon pet šest minuta vjetar utoli a onda zemlju pritisnu neka tama gusta kao tijesto. Od nje se  nije vidio ni prst pred okom. Dok se ona još ne bješe sasvim razišla s neba opet poče da pada  kamenje. Ovog puta sa njim su padale i ogromne sante  leda. Tako ogromne da razbijahu sve okolo. Na zemlji nastade  užas kakav nikad nije bio. Vrisak i kuknjava postepeno zamirahu. Imao sam utisak da više nije imao ko da vrišti, da zapomaže, doziva…  Kada i to padanje prestade, zavlada težak, grozničav  muk. Dugačak samrtni muk koga s vremena na vrijeme prekidahu samo rijetki i  tihi jauci, poneko prigušeno stenjanje ili iznemoglo  dozivanja u pomoć. Okolo je bilo veoma malo ljudi koji su se kako tako  mogli smatrati živim. A posebno pitanje bilo je i to kakvim bi se oblikom života mogao smatrati život  sjedinjen sa tolikom patnjom i boli. Jedna žena ležaše u povećoj lokvi krvi. Noga joj je bila otkinuta od trupa. Dozivala je sina ponavljajući jednu jedinu riječ i po deset puta zaredom: ‘Vode, vode, vode…’ Ali uzaludno, nije imao ko da je posluša, sin joj je, mladić dvadesetak godina star, nepomično ležao iza nje. Bio je mrtav, kamen mu bijaše smrskao lobanju.   To je trajalo još neko vrijeme, još neki dio dana, krvavog i nezaboravnog dana kakav se nikad ne zaboravlja, naravno, ako je neko imao priliku da bude na iskušenju toga zaboravljanja, jer ne znam ko bi mogao da  preživi  taj Strašni Dan, Dan Užasa, Dan neviđenih patnji, bola. A onda  se kroz onu tamu i polutamu stvori tunel, uvrnut oko uzdužne ose poput volunjskog roga. Čak se poput roga i sužavao negdje daleko, daleko gore, na nebu, ili možda još dalje.  Tu se odjednom pojavi slaba, tinjava svjetlost blijedožute boje, ne veća od male tačke.  Ali iz minuta u minut svjelost se uvećavala i postepeno gubila  onu prethodnu mrtvunjavu žutinu. Pri tom je postajala  sve sjajnija i jača da je na kraju bila veličine tepsije i ličila na pravu sunčanu svjetlost.

Oko nas je i dalje ležalo puno ljudi.  Oni rijetki što su se kako tako još držali na nogama, s čuđenjem su  oči upirali u nebo. Niko nije znao šta će kroz  onaj otvor pasti, mada smo znali da će sigurno  nešto morati da padne. Tunel se  postepeno širio, postajao veći i sjajniji. Najednom se na njegovom vrhu pojavi neko ogromno tijelo bakarnocevene boje. Polako je izranjalo iz svjetlosti i  približavajući se zemlji postajalo sve jasnije. Kada je prišlo sasvim blizu učini mi se da je aeroplan, ali ne običan već nekakav čudan, ogroman. Imao je široka krila ovalnog oblika i ona su sa svih strana opasivala njegov središnji dio a taj središnji dio bio je  loptastog oblika i nešto tamnije boje. Dok se spuštalo čuo se samo piskavi šum poput otvorene slavine na badnju punom vode.  Koji trenutak kasnije,  pojavi se još jedan aeroplan istog oblika kao i onaj prvi. Potom još  jedan, a onda iz onog otvora na vrhu tunela pokulja na  stotine drugih aeroplana različitih i veličina i oblika te brzo prekriše cijelo nebo iznad nas.”

Ove redove iz đedovih spisa prepisao sam doslovice onako kako su bili zapisani. Da li je ovo bila neka đedova vizija, ili neko đedovo snoviđenje ili predskazanje tajnog posjetioca, ne znam, ali sam na osnovu njih zaključio da je opisivan početak stradanja ove planete, ili  možda sami njegov kraj, Strašni Sud. Ne znam šta je od to dvoje, ali sam bio siguran da nešto ipak jeste. Ovaj dio njegovih spisa sam i po više puta uzastopice čitao, tumačio ga,   čudio se pismenosti  moga đede, kovača koji je imao samo četiri razreda osnovne škole. Naravno, ovdje ne ubrajam njegovo dvadesetogodišnje obrazovanje koje je sticao u Pivskom manastiru.  Govorilo se da je za to vrijeme đed pročitao sve tamošnje knjige, a kažu da ih je bilo zaista puno. Toliko puno da su ih kasnije, nakon 1918. godine,  na desetine konja jedva otjerali u Nikšić, a potom, ko zna kud. Pričalo se da je veći dio manastirske biblioteke okončao negdje u Srbiji.   Datume koje je đed navodio označavali su vrijeme kada će na ovu planetu stizati bića iz svemira.

Razloge njihovih dolazaka đed je objasnio tekstom napisanim pod datumom 12. septembar 1917. godine, a dio koga smatram posebno važnim prepisao sam doslovice onako kako je tamo stojao:

“Tek što legoh, zaspah, a ono, dođe kod mene moj svetac i sjede pored mene”, pisao je đed na jednom povećem papiru odbučenom od nekakvog papirnog džaka. Kao što već znamo, osobu koja  je đedu dolazila u snu i govorila mu šta će kada biti, đed je nekad nazivao svecem, a nekad starcem, mada se, pretpostavljam, uvijek radilo o istoj ličnosti.

“Sjedijaše tako on nekoliko trenutaka, gledaše u mene, a ja  sav uznemiren ne znadijah ni šta bih ga pitao”, pisao je đed. “A činilo mi se da je bio došao upravo da bih ga ja nešta pitao; znao je da mi je sve nejasno i da bih volio sve da znam. Najednom, svetac malo mrdnu glavom. Izgledalo je da se s nečim nemuštim složi, a onda upita:

‘Sine, znaš li ti  šta je to –Pošljedak?’

‘Znam’, odgovorih mu jer sam već kao dječak čitajući manastirske knjige  shvatio da se pošljetkom zove doba neposredno ispred početka Strašnog suda i doba samog uništenja života na zemlji. Svetac se blago osmjehnu, a onda nastavi:

‘Da sine. Znao sam da to znaš, ali ne znaš nešto što je i od toga  važnije. Ne znaš ono što ni jedan živi čovjek na zemlji još ne zna.’

S čuđenjem sam gledao u sveca i kao da mi je mozak stao ništa nijesam umio da ga pitam. Baš ništa. Svetac shvati moju nevolju, meko me pomilova svojim blaženim očima i nastavi:

‘Ne znaš sine kada će se dogoditi ta kataklizma na zemlji, najveća otkako je zemlja postala. Najopasnija i najsmrtonosnija otkako svemir zna za nju. Ne znaš kada će anđeli s kraja na kraj nebesa, razglasiti  Božje riječi: SVRŠI SE! SVRŠI SE! SVRŠI SE!

Sine, i ranije je bilo svakakvih nevolja na zemlji. Bivalo je razarajućih zemljotresa. Bivalo je požara, velikih, ogromnih koji su gutali i gradove i države. Bivalo je velikih potopa. Svaki su  jadi ovu zemlju snalazili, ali nikad nijesu onakvi kakvi će je snaći u tome dobu.  E, vidiš, sada sam došao da ti o tome pričam. Ranije sam ti pominjao neke  datume, ti si ih zapisao, znam, ali oni su samo naznake za nevolje koje će tek da slijede.

Sine, moraš imati na umu da Gospod nije predvidio dolazak tog pošljetka na  iznenadan, neočekivan način. Gospodar svemira upozoravao je čovjeka na to od najranijih dana i to će činiti sve do samoga kraja. Prvo je to radio  preko svojih proroka a u pošljednje doba činiće to i konkretnim događanjima. Ta će se događanja odvijati svuda po svijetu, događaće se i na zemlji i na nebu pa tako u času Velikog Suda niko neće moći reći kako nije znao šta čeka nevaljale ljude. A ta pošljednja upozorenja biće najstrašnija, najbolnija. Ali prije nego što  ona počnu, na zemlji će se dogoditi i nešto što će na prvi mah   izgledati da je dobro. To će  mnoge maloumnike dovesti u zabludu i iskušenje.
  
Trideset sedam godina prije tih zala, ljudsko naučništvo počeće da napreduje kako nikad do tada nije napredovalo. I sam čovjek biće zatečen dostignućima svoga znanja. Narodi širom planete uživaće u sve novijim darovima ljudskih dostignuća.  Mnogi će se čuditi nevjerovatno velikoj  moći čovjeka.   Na žalost, tu vlastitu snagu i moć  ljudski rod  protumačiće više na pogrešan i štetan negoli na tačan i koristan način. Mnoge će to  još  više udaljiti od pravoga puta. Izuzetak će predstavljati samo oni malobrojni kojima je Gospod uvijek bio jedini svetionik  i putokaz kroz život. Jedino će oni shvatiti da su savršena  bića neba umiješala svoje prste u taj čovjekov napredak. Jedino će oni biti svjesni istine da bi čovjek još s kopljem bosonog  jurio za divljači i jeo živo meso da nije tih  bića koja  daruju ljudima  sve što je za njihovo dobro, a prije svega, znanje.  Zato čovjek neće razumjeti ni potrebu da svojim napretkom podrži dobro i pravdu, već  će se okrenuti zlu i njega će iz dana u dan da jača. Naglo gomilanje zla na zemlji rezultiraće i gomilanje neslućenog  haosa i sunovrata, prije svega moralnog,  a potom i svakog drugog. 

Dakle, sine, molim te ovo dobro upamti: taj napredak nauke neće biti baziran na ljudskom umu koliko na volji Nebeskog Oca da pošalje na zemlju svoja superinteligentna i duhovna bića da pomognu ljudima u sveukupnom uspinjanju, i duhovnom i intelektualnom. Razlog toj pomoći je najviše u Božjoj namjeri da što konkretnije pokaže čovjeku mogućnost postojanja inteligentnih bića   na nebesima, ali i na njihovu ogromnu sposobnost da kontrolišu i da nadzire sve što postoji i u svemiru i na zemlji. Takođe, time će čovjeku biti data mogućnost da živi lakše i udobnije, kako na Sudu ne bi tražio opravdanje u neznanju, neobaviještenosti i potpunoj zaostalosti ljudskog roda. Međutim, čovjek će to razumjeti tek kada mu bude prekasno za popravljanje, jer će Sotona u ljudsku pamet, neprestano sve do posljednjeg trenutka,  ugrađivati i svoj  plan, svoj zli projekat u koga će do savršenstva biti uklopljen i čovjeku svojstveni osjećaj nezasluženog ponosa, oholosti i velike moći.

Kada ljudska nauka dostigne vrhunac čovjek će biti toliko zaslijepljen svojom naukom i znanjem da će misliti kako njemu nema niko ravan. Kako je on od kraja do kraja vasiljene jedino inteligentno biće, da je on jedini gospodar zemlje i da iznad nema niko moćniji.

E, sine, tri godine i sedam mjeseci nakon što se to dogodi, počinju velike promjene na zemlji. Tada će se pokrenuti velike sile nebeske. Ispočetka one manje, a kasnije sve veće i češće. To će trajati ukupno  devet godina. Nakon tih godina, na zemlji neće biti života.

Prije toga, Isus će pokušati da urazumi i svoga brata Lucifera. Predočiće mu plan njihovog Oca. Pokazaće mu posljedice zla koje on neprestano čini na zemlji. Lucifer će do detalja biti upoznat i sa njegovim užasnim krajem, ako se ne pokaje, ako se ne vrati svome Ocu.

Pošto Isus  ne mrzi nikoga pa ni svoga brata, on će biti spreman na potpuno izmirenje sa njim. Biće spreman  i da poljubi tog zlotvora, tu opaku zmiju, ako ovaj bude pristao na potpuno pokajanje i izmirenje sa njihovim Ocem. Od toga pokajanja i pomirenja zavisiće sudbina ove planete, zavisiće sav budući život i na nebu i na zemlji. Pouzdano znam, sine, da cijelo Nebo i očekuje i priželjkuje da se to dogodi, da se spriječi velika tragedija ove planete. Mnogi svjetovi neba s nestrpljenjem očekuju momenat kada će znati da li će  anđeo nad anđelima zaista poljubiti zmiju u znak njene pokornosti svijetu svetih bića. Ako se to ne desi,   kataklizma je neizbježna. Na žalost, to je izvjesnije   jer to Lucifer neće htjeti. On je toliko zaslijepljen idejom osvajanja vlasti da pred sobom ne vidi ni jedan drugi cilj. Uvjeren je da to može postići uz pomoć jednog velikog i nadasve moćnog cara na zemlji, da može čitavu zemlju pa čak i neke zvijezde na nebu pokoriti sebi. Da može i Hrista privoljeti da stane pod njegov barjak.

Istina, Sotona nema iluzija da može osvojiti čitav svijet nebeski, ali je uvjeren da će jednoga dana uistinu moći da u potpunosti zagospodari vaskolikom planetom zemljom.  Da će to biti njegova mini-carevina u svemiru, njegov zabran u koga ni jedno sveto biće neće smjeti da dođe. U toj njegovoj državi bilo bi zabranjeno čak i pominjanje imena Gospodnjeg. U njoj bi se slavio samo on i pred njegov bi se oltar morale svakodnevno prinositi ljudske glave kao žrtve svom velikom učitelju i vođi. Zato je ovaj zlotvor u razum ljudi ugradio onaj nerealni osjećaj svemoći čovjeka. Ugradio mu je samovolju i nezajažljivu težnju za surovom vlašću nad slabim i nemoćnim narodom.

Pred sami kraj, Sotona će lično predvoditi rat na zemlji. On će lično, u liku jednog moćnog zemaljskog cara, započeti rat u ovom dijelu kosmosa. On će pokušati da sve zemaljsko okrene u pravcu ostvarenja isključivo njegovog plana, a ne ostvarenju plana njegovog rivala Isusa Hrista. On će povesti onu konačnu i odlučujuću bitku između dobra i zla. 

Takvi ratovi su i ranije  vođeni na nebu, veoma daleko od zemlje. Od davnina je postojalo naroda na nekim planetama diljem nebeskog svoda koji su  poput ovog zemaljskog  pokušavali da se otrgnu od vlasti i nadzora svemogućeg Oca. Postojalo je i onih naroda koji su htjeli da pokore neke druge svjetove u svemiru, ali to Otac nebeski nikad nije dozvoljavao. Svaki je takav rat završio potpunim uništavanjem tih planeta i njihovih stanovnika.

 U tom posljednjem periodu života na zemlji ljudi će pričati o napretku svih vrsta. Razmišljaće o bogatstvu, o novcu, udobnim i prelijepim palatama, a niko od njih neće znati da će brzo potom doživjeti potpuno razočarenje. Niko neće ni pomišljati na vrijeme kada će sve to njihovo bogatsvo biti izgubljeno. Da će od njega ostati samo ruševine, gar, pepeo…

Znam da u svijetu ima puno vjerskih učenja koja govore o ovakvom, neslavnom, kraju ove civilizacije na zemlji, ali niko od njih ne zna tačno kada će taj kraj zaista doći. To nije htio kazati ni sam Isus Hristos svojim apostolima. Rekao je da dan i čas tog posljednjeg dogođaja i njegovog ponovnog dolaska na zemlju,  zna samo Otac njegov koji je na nebesima. U to vrijeme Isus nije mogao sa sigurnošću da to zna jer mu je i ishod njegovog pokušaja pomirenja sa svojim bratom Luciferom bio još neizvjesniji nego što je to danas, skoro dva milenijuma kasnije.

Ali sine, opet ti kažem, ja sam sada došao da ti nešto detaljnije kažem o tom događaju. O toj tajni koju bi svi ljudi tako voljeli da znaju. Međutim, tajna ne bi bila tajna kada bi je svako znao. Tajna je tajna samo dotle dok za nju znaju najviše dva čovjeka na zemlji. Zato sine, ovo što ću sada da ti kažem ne smiješ  nikad nikome reći.’

‘Bio sam uplašen’ pisao je dalje đed. Od nekog nevjerovatno jakog straha jedva sam uspio da saglasno klimnem glavom i da kroz zube istisnem jednu jedinu riječ:

‘Dobro’.

Svetac se nakon toga ponovo osmjehnu i tiho nastavi:

‘Ovo dobro upamti, sine, i pažljivo zapiši, jer to što ti sada napišeš nekad će zlata vrijedjeti. Zato ti tvoji zapisi moraju biti tačni, moraju biti onakvi kakav je i naš razgovor bio. Niti što uvećavaj niti umanjuj. Upakuj ih i zapečati. O njima niti kome što govori, niti ih kome pokazuj jer će doći vrijeme kada će se jednom tvom potomku javiti da ih uzme i da ih  čita. Kada za to dođe vrijeme njemu će se sve reći jer će morati da ih objelodani. Ali, opet ti kažem sine, sve u svoje vrijeme. Ništa ne prenagljuj. Zato piši čitko i razgovijetno. A sada me slušaj dobro.

Tri i po  godine  prije konačnog svršetka, na zemlju će početi da stižu   bića sa neba. Ne mogu ti reći po kojeme će zadatku dolaziti, ali znam da će u to vrijeme  biti često prisutna upravo ovdje, na ovoj planeti. Ova će planeta u to vrijeme  biti centar svih događanja za veliki dio svemira. Pazi dobro,  neka su vanzemaljska bića u svojim  lađama stizala još i u doba stvaranja ove planete. Stizala su u doba Jova, u doba Joila, Mojsija. U doba Jezekije, Jeremije, Ilije. Stizala su odavnina, pa i u doba Isusa Hrista, ali ih nikad nije bilo u tako velikom broju u kakvom će biti tih nekoliko godina prije svršetka.  

Ta bića i danas krišom dolaze ovamo, ali se sklanjaju od ljudi. Izbjegavaju direktne susrete sa ljudskim očima. Međutim, sine, kako ti već rekoh, tri i po godine prije Strašnoga suda, ta će bića sve otvorenije dolaziti ovdje. Ljudima će biti uočljivija i zbog tehničkih mogućnosti koje će u to doba imati čovjek. Zato se ta bića neće ni truditi previše da njihovi aeroplani budu neprimijećeni. Jedino što će se svojski truditi biće izbjegavanje da ih čovjek ne napadne. Istina, to im neće biti previše teško uz malo više pažnje i obazrivosti jer će njihova nauka i moć uvijek biti daleko ispred ljudske. Ali, u to vrijeme dogodiće se još jedno čudo: sve što se ta bića budu češće pojavljivala ljudima, toliko će se ljudi više truditi da jedni od drugih kriju te susrete. Ljudi će jedni od drugih skrivati   te sve učestalije pojave bića s neba, iako će biti i običnih ljudi koji će moći da gledaju njihove dolaske, moći će svojim očima da gledaju njihove  moćne aeroplane među kojima će biti i onih ogromnih, velikih kao najveća lađa. Istina, neće se svi ti aeroplani spuštati previše nisko, već će  neke od njih samo kružiti oko zemlje i gledati ljude i ljudske građevine sa bezbjednije udaljenosti.
Najviše tih silazaka na zemlju biće na krajnjem sjevernom i na krajnjem južnom dijelu zemaljske kugle. Istina, ti će dolasci na zemlju ispočetka biti pojedinačni i nešto rjeđi, a onda će biti sve češći i u sve većem broju. Ljudi će slušati o posjetama bića sa neba, ali to nikog  neće   puno iznenađivati. Neće zbog toga što će Bog dozvoliti da se ljudi prije toga upoznaju sa postojanjem drugih svjetova, sa postojanjem života na mnogim drugim planetama širom nebeskog beskraja.  Zato će malo ko  te dolaske svemirskih aeroplana i njihovih putnika  dovoditi u vezu  sa skorašnjim dolaskom Velikog Suda. Većina će Zemljana izmišljati neke druge, krajnje nerealne razloge, neki će čak na sve to gledati kao na nešto posve normalno, kao na susretanje svojih seljana na seoskim sokacima.

Sotona će u to vrijeme biti posebno vrijedan i marljiv pa će kao izvrstan stručnjak za obmane i sabotaže, ući svojim mehanizmima u ljudski razum i svom snagom uticati na svijest  ljudi kako bi im u glavu uvrtio sumnju čak i u postojanje takvih bića na nebu. On će navoditi čovjeka na pomisao kako to sve rade zemljani iz ko zna kojih razloga, a najviše špijunskih, naučnih, vojnih…

Biće slučajeva i direktnih kontakata tih bića sa ljudima. Ljudi će često pokušavati da uhvate neko od tih bića, da im zaplijeni neke aparate, djelove aeroplana… Nekima će to i poći za rukom, ali od toga ni jedan čovjek neće imati velike koristi jer će ljudi koji budu kontaktirali sa tim svemirskim bićima brzo potom naprasno umirati, a da se  neće moći znati pravi uzroci njihove smrti.

Posebnu će pažnju ljudi na sebe privuči jedan veliki aeroplan tih nebeskih stvorenja koji će iznenada sletjeti na jednu veliku planinu i na toj će planini ostati  devet sati. Ljudi će svojim aparatima pratiti njegovo slijetanje i na sve načine bilježiti njegov boravak na zemlji. Ispočetka će stručnjaci misliti da se taj aeroplan  spustio zbog nekakvog kvara na svojim mašinama, pa će požuriti da organizuju što uspješnije zarobljavanje i aeroplana injegove posade. Međutim u trenutku kad budu pomislili da ga već imaju u rukama, aeroplan će sa svojim putnicima u jednom jedinom treptaju oka naglo nestati. Nestaće ispred njihovog nosa, a da niko od njih  neće znati kako se to moglo dogoditi. Neće znati  šta se zaista desilo, kako je nestao, kud je odletio i je li uopšte nekud odletio. Ili su ta bića i sebe i svoj aeroplan nekim čudom u trenu učinili nevidljivim. Nevidljivim ne samo za ljudsko oko, već  i za sve veoma moćne aparate kakve će ljudi u to vrijeme imati.

A, sine, to će se dogoditi tako iz više razloga a najviše zbog toga kako bi svemirsaka bića, po Božjoj preporuci, dala na znanje griješnom čovjeku, da čovjek ipak nije ono što on misli da jeste. Da i “nad popom ima pop”. Da i nad čovjekom ima neko jači, pametniji, moćniji. Namjera tih bića je da urazume nerazmna ljudska bića, ali sve će to biti uzaludno.  Na suprot tome prilikom tih učestalih dolazaka sa neba i neposrednih kontakta nebeskih bića sa zemljanima, dogodiće se i jedan veći sukob. Desiće se borba svemiraca i osiljenih i nerazumnih Zemljana. Tom prilikom će biti zarobljena jedna grupa Zemljana i njihovih aeroplana, ali će se to kriti. Za to će znati samo mali broj ljudi.

Ti će dolasci na zemlju prestati dva mjeseca prije nego što počnu ona najveća zla  koja će  biti tako žestoka da će obilježiti istoriju cijelog svemira i to za sva vremena. Dakle, ti dolasci će predstavljati  svojevrsna upozorenja griješnom čovjeku, ali dobronamjerna, sasvim neškodljiva. Ona druga će biti surovija i opasnija, ali mora biti tako jer čovjek neće reagovati na ona prethodna, daleko blaža. Čovjek je po svojoj prirodi tvrdoglavo biće i jedino ga mogu koliko toliko oprisebiti upravo velike surovosti, nesreće, krvoprolića.
Osim toga, sine, ovim će Gospod   dati  i dobar nagovještaj za  ono što će poslije toga stići. Ti nagovještaji počeće mnogo ranije, počeće više decenija ranije. Tako će već krajem  dvadesetog vijeka taj početak biti obilježen manjim  ratovima jedne velike vojne sile, najveće koja će u tom periodu biti na zemlji, sa nekim drugim, manjim i slabijim državama. Ta će velika sila prvo pokoriti jednu od tih manjih, pa potom, drugu, treću i tako će sa svojim osvajanjima nastaviti dalje. Pri tim ratnim pohodima neće zazirati  od napada i na neke države osrednje jačine sve dok ne  nagazi na žulj jednoj državi u Aziji čiji je narod izuzetno ponosan, hrabar i dostojanstven. Njeni ljudi su odavnina svikli i na ratovanja i na ubijanja, na pogibije i trpljenja svakakvih nevolja tako da će dati žestok otpor onom silnom i bogatom caru koji nije svikao na poraze. I ne samo što će taj narod dati žestok otpor već će i slomiti rogove velikoj vojnoj armadi koja će ga napasti.

Ali, to će biti tako samo u prvom naletu jer će već u drugom  taj car krenuti sa još većom  žestinom. Ipak, ni ovaj put neće uspjeti u svojoj namjeri, umjesto pobjede Prevelika oholost natjeraaće tog  cara na još jedan pokušaj. U ovom napadu  pretrpjeće nepojmljivo  velike gubitke  i u ljudstvu i u oružju. Nakon ovog poraza počeće da se prprema za još silovitiji napad sa naoružanjem kakvo do tada nijedan čovjek nije koristio i od kakvog je svako strepio.  

Ona manja država će u međuvremenu dobiti pojačanje od svojih prijatelja iz cijelog svijetaa, sa četiri kontinenta. Na njenom prostoru  naći će se na desetine miliona elitnih vojnika sa najsavremenijim i najmoćnijim oružjem. Biće to vojska sa izuzetno moćnim i razornim oružjem kojim će onoj velikoj sili zadati težak udarac. Taj će okršaj trajati tri mjeseca a da se neće znati ko je od koga jači.

Nakon tri mjeseca onoj manjoj državi pridružiće se i neke moćne države sa željom da što prije dotuku velikog cara na koga je bio omrznuo znatan dio svijeta.   Međutim, car te velike sile neće odustajati. Udaraće i dalje. Udaraće tolikom silom da će nastati veliki haos na zemlji. Ljudska će krv teći zemljom u potocima, ali ni taj haos neće uništiti svu zemlju. To će biti samo početak uništenja koje će biti diktiran odozgo, sa neba. A kada to uništavanje sa neba počne,  ratovi na zemlji će se polako smanjivati a potom i sasvim prestati.” 

Na ovom mjestu se završavao tekst đedovog zapisa o svom susretu sa njegovim tajnim posjetiocem pa tako nijesam mogao da odgonetnem sa sigurnošću ko bi mogao da bude onaj moćni car, kao ni onaj slabij, izuzetno hrabri i dostojanstveni narod, koji mu se tako žestoko odupro.

Međutim, u jednom drugom zapisu koji je stajao pod datumom  24. decembar, te iste, 1917. godine, đed je bio nešto konkretniji pa se i  tajanstveno klupko počelo   da odmotava.
Dio toga taksta glasi ovako:
 “Ratovaće Amerikanci sa narodom koji je odavno već zaposjeo stari Vavilon. Ali, ne samo sa njima, pa će  taj rat potrajati veoma dugo. Ljudi će u masama ginuti svaki dan. Međutim, to nije ništa posebno ni važno niti strašno u opštem smislu. Ljudi su se u svim vjekovima ubijali, međusobno do istrebljenja. Ali, ovaj put će Persija biti okidač za onaj veliki i posljednji rat na zemlji. Ljudi će ga zvati Treći veliki rat, jer  Prvi već prolazi. Drugi će početi kroz dvadeset i koju godinu. Ali, sve je to mačji kašalj pri onom posljednjem”.

‘Nijesam znao gdje je Persija’, pisao je đed u svojim bilješkama, ‘koja je to tako moćna država da povede rat sa moćnom Amerikom, pa zamolih  starca da mi to malo pojasni:

‘To je veliki prostor na istoku, u nepreglednoj Aziji, sine. Taj prostor danas dijele Arapi i u ratu sa Amerikom  međusobno će sarađivati kao i da nema međudržavnih granica. A jedna od tih država, najveća od svih drugih na tom velikom prostoru, sada je puno siromašna zemlja. Međutim, doći će vrijeme kada će ta država naglo postati veoma bogata i jaka. U njihovoj zemlji Bog je ostavio veliko zlato. Ono je duboko u zemlji i ljudi će ga vaditi odatle u sve većim količinama da će se jednoga dana s njim moći hraniti pola svijeta. U toj će se zemlji desiti još jedno čudo. Kada tom zemljom zavlada jedan car, rastom mali i mršav, ali nevjerovatno hrabar, bistar i odvažan, u kratkom vremenu    napraviće se  toliko oružja da će i Amerika i sav svijet zazirati od nje. I vojska će joj biti neustrašiva. Njeni vojnici će u smrt odlaziti sa pjesmom kao da idu na neko veselje.

Ali, kažem ti, sine, to će biti samo okidač za početak onih najvećih okršaja. Nakon što se budu sudarile te dvije vojske, stvoriće se takav metež u svijetu da više niko neće moći predvidjeti od koga mu veća opasnost prijeti. Svi će se međusobno sudarati i tući, čak i dojučerašnji saveznici. Svuda će se na planeti ratovati. Skočiće narod na narod i klati se ni zbog čega. Po svoj zemlji će nastati opšti haos, a onda će se krajem 2011. godine umiješati i sile svemira. Umiješaće se nebeska vojska jer neće moći gledati sva ta zla na zemlji, a da oni ostanu sasvim mirni.

Tada će ratovi na zemlji oslabiti, ali ne na duže vrijeme. Zatišje će biti samo predah i priprema  za onaj krajnji obračun, za obračun najrazornijim oružjem koje je na zemlji ikad postojalo.”

Ispod ovoga teksta stajalo je još tridesetak izblijedjelih redaka tako da  sam jedva odgonetnuo šta tu zaista piše. Bio je tu i jedan datum, posebno podvučen olovkom sa naznakom da je to datum stradanja velikog dijela evropskog kopna. Zatim jedan drugi datum kao datum potapanja i potpunog nestanka pod vodenom stihijom tri velike države. Iz razumljivih razloga to neću bilježiti u knjizi. Ukratko ću reći samo nešto od toga što je đed na tome mjestu zapisao, šta mu je njegov tajanstveni posjetilac još kazao:

“Od sredine 2011. godine počeće pravi haos na zemlji. Požari će plamtjeti na svim krajevima svijeta i u pepeo pretvarati i kuće i travu i drveće. Istovremeno će u nizijama voda svakodnevno plaviti na hiljade hektara oranice i naseljenih mjesta. Ljudi će graditi splavove i lađe, ali će na njima umirati od žeđi, gladi i omorine kojih neće moći mimoići.

U periodu od samo sedam mjeseci stradaće veliki dio stanovništva na zemlji.”

 U vezi ovih zbivanja na jednom drugom papiru na kome stoji datum od 10 januara 1919. godine, đed opisuje razgovor sa svojim posjetiocem. Jedan dio tog razgovora zabilježen je ovako: 

 “I, sine. Sada me dobro saslušaj. 2010. godine iz svemira će  na zemlju da padne jedna stijena velika kao tvoja kuća. Taj će njen pad označiti početak zala. To će stijena pasti dijelom u jednu veoma duboku vodu, dijelom na neke ogromne komade leda, daleko od svih  ljudi i gradova, pa od tog pada malo će ko  stradati. Mali broj ljudi će znati za taj pad jer ljudi o njemu neće puno pričati. Sotona će nastojati da sve te neobičnosti prođu nezapažene i u tajnosti. Vodeni talas koji će to tijelo napraviti biće visok 20 metara, ali do kopna malo će što od njega doprijeti i malo će kome napraviti štetu. Jedino će neke lađe biti potopljene.

Zemaljski naučnici će nastojati da taj slučaj što više prouče, ali uzaludno. I ono što budu koliko toliko  znali o tome, skrivaće   kako bi ujedno skrili i vlastitu slabost što ih je  taj pad  stijene sa neba zateklo i nespremnim i nesposobnim za bilo kakvu odbranu ili bilo kakvo valjano objašnjenje.

Vojska će takođe iznaći razloge da to prećuti. Ustvari, ni njene starješine neće moći da shvate kako toliko veliku stijenu nijesu mogli da na vrijeme uoče i da mu se, zbog njegovog obrušavanja prema zemlji, suprostave.

Nakon toga će proći malo više od tri mjeseca, iz svemira će pasti još dva takva kamena na različita mjesta na planeti. Ono veće će da padne na jednu  veliku ledenu planinu koja pluta na vodi, a drugo će pasti u vodu najvećeg mora na svijetu.  Udaranje ovih gromada o zemlju neće se moći skriti jer će posljedice biti veće od onog prethodnog. Ova dva tijela će biti toliko užarena da njihovu toplotu nijedan aparat zemaljski neće  moći da izmjeri. Zbog toga će se voda u morima povećati i zagrijati toliko da će mnoge životinje koje žive u  njima pocrkati. U bližem pojasu pocrkaće sva živa bića, a u daljim djelovima ostaće samo najotporniji primjerci.

Poslije ovog uslijediće česta padanja zvijezda. Ispočetka pojedinačna, a onda i masovnija. Na ostrva sjeverno od Kanade u jednoj noći panuće na desetine užarenih lopti.  Neke od njih će pasti u vodu, a neke na kopno. Ovo će se događati i u drugim djelovima svijeta, sve do početka 2011. godine. Od njihove toplote, na zemlji će mnogo leda i snijega biti pretvoreno u vodu. Pa i pored toga ljudima će od svega drugog najviše nedostajati pijaća voda i dobri ljekovi. Od kraja 2010. godine na zemlji nastupiće neobično veliko umiranje životinja.  I zemljotresi će biti svakodnevna pojava. Ruševine velikih kuća davaće sablasnu sliku ove planete. Nastaće glad, ali žeđ će biti još ubitačnija. Mali broj ljudi imaće rezerve hrane i vode. U to doba umiraće se i zbog međusobne borbe za, veoma rijetkim,  parčetom zdrave zemlje. Ljudi će biti slični divljim zvijerima, strvinarima koji se međusobno kolju oko nekog  preostalog komada lešine.

Ali ni ovo nije sve. Prava zla počinju tek krajem decembra 2012. E, sine, tada nastaju pravi jadi. Malo će biti ljudi koji neće biti obuhvaćen neviđenim nevoljama. Zato će Bog neke ljude odmah uzeti sebi. Umrijeće lakom smrću kako bi njihove duše odveo sa zemlje. Neki će zemlju napustiti i na drugi način. Po njih će doći bića iz svemira, uzeće ih u svoje aeroplane i odvesti u svemir da sačekaju kraj zala na zemlji.  Neke će odvesti i u utrobu zemlje, ali ne mnogo. Poslije će ih ponovo vratiti kako bi zajedno sa svojim precima bili na Velikom i zadnjem sudu. Dakle, neće svi ljudi stradati, čovječanstvo neće biti cijelo uništeno, ali će cijelo biti promijenjeno.” 

.................................................................................................................................

“Sine, moj. Ne vjeruj svakom proroku jer ih je vrlo malo od Boga i istine, a mnogo više od laži. Ne vjeruj onima koji suviše plaše svijet, ali ni onima koji  ga puno ohrabruju i predviđaju sjaj i izobilje posljednjeg vremena iako kraj ovom naraštaju zaista mora doći. Sve ima svoj početak, uspon, pad, pa i ljudska populacija. Početak života ljudi na zemlji ni jednom naraštaju   nikad nije bio potpuno jasan što je sasvim prirodno obzirom da Bog nije ni smatrao potrebnim da to čovjek upotpunosti zna.  Što se tiče uspona, napredovanja civilizacije na zemlji, dosta je čovjeku poznat,  jer je uvijek, kroz milenijume, bio uglavnom naporan i spor.

Ali, sine, pad i privremeni nestanak ljudske populacije na zemlji neće biti takav. On će, kao manje više svaki pad, biti brz, munjevit, ali i neizbježno tragičan. Upravo te završnice su u biti uvijek pogubne i bolne pa valjda i zato, na sreću, kratko traju. Tako da svi oni koji pričaju o sreći pošljetka, lažu. Kraj ove civilizacije mora biti iznenadan i za mnoge ljude sasvim neočekivan, upravo onako kako i u Bibliji piše, jer će neposredno pred njegovo dolaženje život na zemlji biti nepodnošljiv. A zašto neočekivan i pored onih prethodnih i upozoravajućih zala koje će Gospod pustiti da haraju zemljom? Pa zato, sine, što je čovjek previše nepovjerljiv prema Bogu. Čovjek mnogo više vjeruje ljudima, ljudskom učenju i Sotoni. To će ga njegovo bezvjerje na kraju skupo koštati.  Ljudi previše očekuju jedni od drugih, od njihovih dostignuća u nauci i moći, od svoga novca i materijalnog bogatstva, a istina je sasvim suprotna.

Posmatrano u optšem smislu čovjek je veoma slab i nemoćan. Čovjek nije u mogućnosti da se odupre prirodi. Pogotovo ne suncu, vodi, potresima. Neki Božji ljudi već su rekli da će se ovo naše sunce za vavijek ugasiti, i to je tačno, ali prije gašenja počeće da se raspada, da rasprskava. Pri tom će u kratkom vremenu sagorjeti i posljednji, nedogorjeli njegovi djelovi pa će se naglo  osloboditi tolika svjetlost i tolika toplotu da će i  zemlja biti spržena. Naravno, i to će prženje ići postepeno. Ispočetka će biti dugotrajne suše. Po ljudima će se javljati razne opekotine, nekad tek primjetljive, ali katkad i one veoma jake i bolne koje će teško zarastati. Ljudi slabijeg zdravlja će čak i umirati od njih. Mnoge će se šume osušiti, trava oslabiti, stoka pokrepati, ljudi izgladniti, vodeni izvori usahnuti. Svuda će zemljom plamtjeti požari. O kakvoj se radosti može govoriti u takvoj situaciji. Nikakvoj, sine. Sve je to laž i izmišljotina. Na zemlji nikad nije bilo niti će ikad biti prave sreće, sve dok se ovo što sada postoji na njoj potpuno ne sprži i nakon toga drugo postavi. Sadašnja trpeza ove planete je zatrovana. Zdrava se ne može postaviti sve dok se ova postojeća ne ukloni  a njen otrov vatrom i ognjem ne sažeže.

Ljudi će pred sami kraj naprečac umirati u takvom broju da će se i sahrane svesti na male i ćutljive povorke od po nekoliko ljudi. Jedva  da  će imati ko spustiti pokojnika u grob. Jecaje ćemo slušati više od bilo čega drugoga. Političari će zaboraviti na svoje govore, biće zauzeti sami sobom, svi će gledati kako da spasu vlastitu kožu. Smišljaće način kako da pobjegnu, nekud. Ranije pripremljeni bunkeri za to biće neupotrijebljivi jer će ih jaki zemljotresi poremetiti.  Svi će nekud bježati a niko neće znati kud i da li će naći utočište tamo gdje su u datom trenutku naumili da pobjegnu.

Planeta će biti u potpunom rasulu. Na jednom njenom kraju haraće neugasivi požari, na drugom nezaustavljive poplave, na trećem kraju ljudi će se gušiti pod ruševinama kuća i planina usljed jakih zemljotresa. U prvim mjesecima tih događanja najbolje će biti ljudima koji se nađu na planinama krajnjeg sjevera. Čak što više neki će od njih pobjeći u zemlju. Na koji način, ne mogu ti sada reći, ali pobjeći će mada u veoma malom broju.

A šta je Bog zaista rekao prorocima to je još uvijek tajna za čovjeka i  to  nije zapisano u Bibliji. Biblija je nepotpuna i mnoga proročanstva nedostaju u njoj. Neka su uništena mnogo prije nego što su odabirane knjige za Bibliju. Neke su iz drugih razloga naknadno oduzimane i skrivane po neredbama tadašnjih careva i sveštenika. Ali sine, neke će od tih skrivenih proročanstava biti pronađena pred sami  kraj ovog naraštaja. Tako je to Gospod predvidio.

Sine, zapamti još i ovo: nijedan biblijski tekst koji nije lako razumljiv čovjek ne treba ni pokušavati da ga razumije. To zbog toga što je Bog sve ono što je mislio da čovjek treba znati, rekao na krajnje jednostavan, razumljiv, jasan i nedvosmislen način. Na način kome ne treba dodatno tumačenje. Ono što nije predviđeno da čovjek razumije u ovom vremenu, neka ga ostavi po strani kako ne bi pogriješio jer je to Bog predvidio za tumačenje u nekom budućem vremenu. U tom datom vremenu i prorokove riječi biće shvatljivije i razumljivije jer će sami dogođaji doprinijeti tome, dogođaji će ići paralelno sa razjašnjivanjem nerazjašnjenog. A događaće se i ono što nijesmo mogli ni sanjati da nešto tako može ikad biti. Ono što niko nikad nije ni rekao ni prorekao.

Ali sine, u Bibliju je uvršteno dosta i  onoga što nije bilo za tu svetu knjigu. Dosta su toga Gospodnje sluge bilježile  pa su tu nehotično uvrštene i neke  njihove vizije koje nijesu date  od Boga već su bile proizvedene pod jakim pritiskom njihove sugestije, jer su i proroci bili samo ljudi. I oni su kao i svi drugi ljudi samo smrtna stvorenja podležna i strahu i gladi i žeđi i grijehu i umiranju. Na žalost, iako su mnogi od  tih Božjih slugu bili svjesni toga, neki i nijesu. Neki od njih bili su u potpunom ubjeđenju da otkrivaju tajne živoga Boga i kao takve su uvrštavane u tu knjigu. Zato se pojedini biblijski tekstovi međusobno katkad i kose pa zato i zbunjuju čitaoca. Toj zbunjenosti svi su pomalo doprinosili, počev od prepisivača pa do prevodioca. Ali, neki biblijski učitelji ne priznaju tu očiglednost već se do besvijesti trude da do tančina rastumače sve što je u Bibliji zapisano. A to je nemoguće uraditi na pravi način. Otuda tolike  zablude, tolika pogrešna učenja. Od toga najviše štete ima običan čovjek, čovjek čija je jedina namjera da na pravi način služi Bogu. Zato ti, sine, ponovo kažem: sve što je od Boga, do krajnosti je jednostavno i lako razumljivo. A upravo je u toj jednostavnosti i sadržana Gospodnja savršenost.    

 

.............................................................................................................................................

 

“Sine, u doba cara Navuhodonosora, kao i prije njega, u Vavilonu je bilo veoma popularno prorokovanje. Zbog toga su se ljudi prosto natjecali u tome. Otvarane su i škole u kojima su se izučavale razne vještine toga “zanata”, mada su se proricanjem   bavili čak i neuki, potpuno nepismeni ljudi. Danilo, za razliku od njih, bio je veoma  učen i bistar mladić, ali proricanjem se nije bavio. Stvari su se preokrenule   tek nakon tumačenja  Navuhodonosorovog sna od kada on, silom prilika, počinje da se bavi tim poslom. Tada zapravo on i  postaje prorok. Tada počinje njegova proročka karijera.  Tada je Danilo odjednom postao slavan iako Vavilonci, kao pagani, nijesu mogli da razumiju njegov odnos sa Bogom. Samim tim njegovo   tumačenje carevog sna nijesu  pripisali Božjoj dobroti i njegovoj namjeri da preko svoga sluge spase desetine nevinih života, već isključivo Danilovoj čudesnoj moći i sposobnosti..  

........................................................................................................................................................

 

    Takođe, niko ne može pouzdano reći da istorija čovječanstva nije  Božjim planom unaprijed predviđena. Ali, takođe niko nema pravo da tvrdi kako su postojeća tumačenja Biblije u cjelini, pogotovo onih djelova koja govore o proročanstvima, sasvim ispravna samo zato što se, na primjer, carstvo Aleksandra Makedonskog poslije njegove smrti nije raskomadalo na veći broj djelova: pet,  šest, ili više, nego na samo četiri. Ili samo zato što nije propalo bez rasparčavanja. 

 

 .....................................................................................................................................