Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Novak KILIBARDA:
SPECIFIČNOST NJEGOŠEVOG ANTIISLAMIZMA

 


Prof dr Novak Kilibarda

 

Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja

Poetski genij spas od ideološkog bezdana

Po prirodi stvari, svaki narod koji u moćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao uličenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i oslobađanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom. Te pisce reprezentuju, na evropskijem prostorima Torkvato Taso (1544-1595) svojijem epom Oslobođeni Jerusalim i Lodoviko Ariosto (1474-1533) svojijem spjevom Bijesni Orlando.
Taso direktno govori o islamskoj osvajačkoj sili, a Ariosto obradom borbe Saracena protiv Karla Velikoga aludira na ondašnji prodor Turaka u Evropu. S jugoslovenskijeh prostora, kojijem nijesu upravljali Turci, najglasovitiji su pisci s antiturskim i antiislamskim raspoloženjem dva Ivana – Gundulić (1589-1638.) u epu Osman i Mažuranić (1814-1890) u spjevu Smrt smail-age Čengića.
A etnički tereni na tlu Evrope, kojih su se prihvatili Turci, kao i prostori Afrike i Azije koje su osvojile Osmanlije, nemaju glasovitijeg antiturskog i antiislamskog pjesnika od crnogorskoga vladike i gospodara Petra II Petrovića Njegoša (1813-1851). Riječju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je Njegošev dramski spjev Gorski vijenac.
Njegošev antiislamizam, koga on identifikuje s antiturstvom, ima dvije specifičnosti. Prva se ogleda u činjenici što je Njegoš u svojemu književnom radu polazio s ideološko-političke platforme državnika čiji je osnovni cilj da crnogorski narod cjelovito opredijeli za oslobodilačku borbu protiv Osmanske imperije kojoj je Crna Gora de jure pripadala sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Druga specifičnost Njegoševa antiislamizma ispoljava se u činjenici da je tvorca Gorskoga vijenca samo pjesnička genijalnost spasila od potapanja njegova književnog djela u ideološko-političke bezdane koji su progutali mnoge književnike osrednjijeh stvaralačkih mogućnosti.
Pjesnici koje sam spomenuo – Ariosto, Taso, Gundulić i Mažuranić, bili su oprezni u svome antiislamizmu, jer ih je opominjala činjenica da se islam, koji se utemeljio po Hidžri 622. godine iskazao i u duhovnoj produkciji. Posebno u poeziji, arhitekturi i filozofiji, pa su sav svoj negativni odnos prema toj monoteističkoj vjeri, Muhamedovu islamu, usmjerili na njegove vojno-osvajačke i izrabljivačke aplikacije. Razumije se, Petar II Petrović, čovjek od značajnog intelektualnog iskustva, znao je za duhovne profile islama koji se ne mogu zapostavljati, ali, kao što sam to već naglasio u svojim ranijim radovima, Njegoš je, rukovođen oslobodilačkom borbom crnogorskog naroda, svaki svoj pogled na islam identifikovao s turskom osvajačkom silom koja je pokorila mnoge zemlje i narode.
Različitost dvaju antiislamskijeh stavova može se prikladno sagledati ako se porede Njegošev Gorski vijenac i Mažuranićev spjev Smrt smail-age Čengića.
Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hrišćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi su antiturski, ali sasvim različito. Upravo različito onoliko koliko se realizovao odnos prema Osmanskoj imperiji država kojima su pripadali Njegoš i Mažuranić. Vladika Rade svojijem antiislamizmom i antiturstvom pripremao je svoj narod za krvave bojeve koji su predstojali Crnoj Gori kao pretpostavka da dođe do državnog smirenja, a Mažuranić je gledao na Tursko carstvo kao na bolesnika s Bosfora od kojega državi kojoj on pripada već ne prijeti nikakva opasnost. Koliko je Njegoš u Gorskom vijencu ukazivao na osmansku osvajačku silu kao produkat islama, toliko se Mažuranić okrenuo turskijem izrabljivačkim gestovima koji su se iskazivali kao lokalni delikti vlasti u agoniji jednoga prestarjeloga carstva. To se konkretno može prikazati analizom književnijeh postupaka u Gorskome vijencu i u Smrti smail-age Čengića.
Alter ego pisca, odnosno iskazivači njegove subjektivne ideje, jesu likovi Vladike Danila i Igumana Stefana u Gorskom vijencu. Formiranje svoje odluke da se krene u istragu islamizovanog crnogorskoga življa Vladika motiviše sljedećim svojijem stavom:

Luna i krst – dva strašna sinvola,
njihovo je na grobnice carstvo:
sljedovat im rijekom krvavom
u lađici teška stradanija.
To je biti jedno ili drugo!

To svoje uvjerenje, da hrišćanska i islamska vjera u totalu isključuju jedna drugu, Vladika Danilo elaborira svojijem viđenjem islama kao istorijske kuge koja proždire države i narode. U gluho doba noći, dok svak spava, on glasno govori samome sebi:

Kugo ljudska, da te bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
Što si svojom zlošću otrovala,
No si otrov adske svoje duše
I na ovaj kamen izbljuvala!

Pjevanje u maniru homerskog sažimanja

A Iguman Stefan, poslije izvještaja s crnogorskijeh plemenskih terena da od islamizovanog življa, poslije krvave Badnje večeri, nije ostalo "oka za svjedoka", no je sve muško i žensko pod nož stavljeno, čini spomen dušama "vitezovah" njegova naroda, blagosiljajući krvavu noć koja je Crnu Goru očistila od nekrsti. Međutim, objektivna ideja Gorskoga vijenca jasno pokazuje da ustanak Crnogoraca protiv svojijeh islamizovanih plemenika i bratstvenika nije bio uslovljen ama baš nijednijem socijalnim elementom, nego isključivo vjerskom netrpeljivošću. To pokazuju sljedeći iskazi Gorskoga vijenca.
Kad se Vladika Danilo dogovorio sa svojijem glavarima da se pozovu na razgovor predstavnici islamizovanoga življa, da bi im se saopštila ponuda da se povrate u pravoslavnu vjeru, i da je taj povratak uslov njihova opstanka u životu i Crnoj Gori, pozvani islamizovani Crnogorci iskazali su se na sljedeće načine.
Skender-aga se čudi otkud kod braće pravoslavaca taj "nesrećni plamen" što je kod njih probudio vjersku mržnju i nepodnošljivost.

Aga veli:

Nijesmo li braća i bez toga!
U bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko
Siplje li se bulah ka srpkinjah?

A Ferhat, začirski kalazbaša, kaže:

Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti,
ka u sahan što se čorbe slažu.
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubavi više ne trebuje.

Na ove izjave prvaka islamizovanijeh Crnogoraca nema ni riječi oponiranja koja bi značila dokaze da je pod tursko-islamskom vlašću nepodnošljivo u Crnoj Gori življeti, da se pravoslavni živalj haračem i različitijem obavezama iscrpljuje, i da turska vlast ne ukazuje nijedan detalj pravde i humanosti kojim je zračila pravoslavna vlast prije no su Osmanlije osvojile Crnu Goru. Dakle, polemički odgovor turske dokaze da u Crnoj Gori vlada bratska plemensko-bratstvenička snošljivost, sintetizovan je u ovijem riječima Kneza Janka. Na prijedlog muslimanskih prvaka da se živi, i plemenski i bratstvenički, u ljubavi koja traje, Knez odgovara:

Bismo, Turci, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav:
grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje.
Oči zbore što im veli srce!

A Vojvoda Batrić je, na prijedlog islamskih prvaka, da se dvovjerska snošljivost održi, odgovorio je bez ikakvijeh dokaza da oni obavezno treba da se vrate u "vjeru prađedovsku".
I savjetuje ih:

No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte,
i šarajte uskrsova jaja,
časno dvoje postah da postite -
za ostalo kako vam je drago.

Ukratko rečeno, nema u oponirajućijem izjavama ama baš ni jedne jedine riječi koja bi govorila o nepodnošljivosti života pod turskom vlašću, nego sam odgovor usmjeren je vjerskom mržnjom uperenom protiv islama. A kao što sam istakao u svojijem dosadašnjim osvrtima na to pitanje – je li bilo istrage poturica u Crnoj Gori, objektivna ideja Gorskoga vijenca najbolji je dokaz da te istrage, kao krvave Badnje večeri, nije bilo. Nego je Njegoš crnogorsku oslobodilačku borbu protiv turske vlasti, borbu koja je otpočela poslije turskoga poraza pod Bečom 1683. godine, odnosno od trenutka kada je Rusija potražila svoju interesnu sferu u nahijskoj Crnoj Gori, sažeo u temu Istraga poturica. Dakle, sužavanje uslova za komotni opstanak islamizovanog življa u Crnoj Gori, što je otpočelo pod ruskijem uticajem početkom XVIII vijeka, Njegoš je homerski sažeo u jedan konkretni antiislamski i slobodarski događaj. Kao što je Homer svu kritsko-mikensku ekspanziju, koja je značila ovladavanje mediteranskim priobaljem, sažeo u Trojanski rat, tako je Njegoš oslobodilačku nepokornost Crne Gore prema Turskoj sažeo u Istragu poturica. Dakle, svu hrišćansku odiozu prema islamu Njegoš je u Gorskom vijencu sintetizovao u ustanak jednog malog naroda protiv svojijeh žitelja koji su primili islam. Kad bi se dodjeljivale medalje jednome državniku i jednome piscu za maksimalnu antiislamsku odiozu koju su ispoljili, svaki na svoj adekvatni način, državnik Petar II Petrović i pjesnik Njegoš primili bi po jedno odlikovanje. A samo bi medalja pjesnikova imala dragocjenu lentu zato što je autor Gorskoga vijenca svoj antiislamizam uobličio genijalnijem pjesničkim jezikom.
A sada da vidimo kakav je antiislamizam hrišćanina, političara i pjesnika Ivana Mažuranića.

Slikanje istrošenog Osmanskog carstva

Inherentno romantičarskijem, panslavističkim i ilirskijem konotacijama prve polovine XIX vijeka, Ivan Mažuranić uzima za temu svoga spjeva detalj iz izrabljivačke stvarnosti Osmanske imperije, čijemu su se sultanu i devletu izmicale kontrole nad korumpiranijem detaljima vlasti, posebno na udaljenim oblastima kakvi su bili hercegovački i crnogorski prostori. Nebitna je činjenica kakav je stvarno bio realni Smail-aga Čengić, muteselim gatački, jer je njega Mažuranić uzeo kao tipičnog predstavnika tada već dotrajale turske vlasti koja svoje posrnuće kompenzuje besprimjernom surovošću prema raji, iz koje treba iscijediti harač i druge obaveze. Podsticaj Mažuraniću da se opredijeli za takvu tematiku bila je pogibija Smail-age Čengića u Drobnjacima 1840. godine koju je isplanirao crnogorski vladika i gospodar Petar II Petrović. A taj je plan njegov bio motivisan činjenicom što je muteselim Čengić 1836. godine, tokom svoga službeničkog boravka na Grahovu, porazio jednu grupu Crnogoraca, koja je upravo bila svadbena povorka s Njeguša što je na Grahovo došla da povede isprošenicu za Njegoševa bratstvenika. U tom njeguškom porazu poginuo je i Njegošev mlađi brat Joko, što će značiti i lični Njegošev povod da se osveti krajiškom prvaku s hercegovačkoga lipnika, Smail-agi Čengiću. Bojovniku s čuvenijem prezimenom i stambolskom kapidži-baši.
Uzimajući, dakle, tipični događaj za tematiku svoga djela, umjetnički uzvišeni Ivan Mažuranić je filigranski izgradio psihološki portret Smail-age Čengića. Daje ga kao naglašenog agonalca koga razdire strah od mogućnosti da mu spadne boračka slava ako ne uspije da izbije harač iz raje. Mažuranić formira scenu u kojoj guslar Ahmed Bauk uzmamljuje pod čadorom Smail-agu pjesmom o Rizvan-agi koji je kupio harač po Kosovu pa ga ne pokupio. A onda je poslije takvoga neuspjeha pukao "smijeh i sprdnja raji" što je dokazivalo da je Rizvan-aga rđa na kojoj nije ostalo ni traga od junaštva. Lukavome Bauku nije teško bilo raspaliti Smail-agu da čini zvjerstva čim zora sine. A bio je kapidži-baša već napaljen plemenitim savjetom starca Duraka da se nad rajom ne čine zulumi. Kad je taj prijedlog koštao starca Duraka života, i to smrću na vješalima, rastrojeni i agonalno neumjereni Smail-aga se nekontrolisano džilitnuo na svezanu raju. Pa tako rastrojen, umjesto da pogodi rajetina, izbio je džilitom ljutijem oko haračliji Saferu. I pjesnik Mažuranić veli:

Planu aga kano plamen živi!
Sramota je takvome junaku
kupit harač, ne skupit harača,
džilitnut se – ne pogodit cilja,
kamo l slijepit mješte raje Turke,
kamo l da mu zlurad krst se smije.
Planu aga kao plamen živi,
avaj, Bože, šta će od sad biti,
kad već dosad vlasti bjehu krivi!

Tako ostrašćen Smail-aga priprema sjutrašnji pandemonijum na Gatačkome polju. On razmamljen pod čadorom jedva čeka jutro da počne mučenje raje. Ispod lipe, svetoga slovenskog drveta, sjutrašnji mučitelji zalagali su se mesom lijepijem redom "vuka u planini" i zalijevali se "žeženijem bijesom". Materijal za ognjeve na kojima je trebalo peći raju je pripremljen, vješala tanka su namještena. A raja vapi:

"Hljeba, hljeba, gospodaru
ne vidjesmo davno hljeba!"

Strahom od neuspjeha zgranuti Smail-aga odgovara:

Čekaj, krstu, dokle s neba
noć večeras pane tiha,
pečenja ću mlješte hljeba.
Dotle momci, jer su krsti bosi
potkujte ih, pas im nanu greba!

Sve je spremno za sjutrašnji pandemonijum, ali pjesnik ne zaboravlja da jednijem opisom, koji je uznesene pjesničke snage, simbolično ukaže na mnogovjekovnu sliku Osmanske imperije, odnosno na njezin boračko-bogati sloj u koji se uklapa gatački muteselim i carski kapidži-baša Smail-aga Čengić. I daje pjesnik sljedeći opis noćnjega gatačkoga polja na kome će kad osvane dan početi zvjerska mučenja hrišćanske raje iz koje se izbija carski harač. Evo toga opisa velike pjesničke snage:

Bijeli se čadorje bijelo
na tihotnoj mjesečini -
ka golemi grobovi pod snijegom,
oko kojijeh doba u gluho
zli se dusi vrzu i strašnijem
slikan plaše prolaznika noćna...
Agin čador ine nakrilio,
kao labud ptica bijela
bijele ptice golubove.

Konkretno, u četvrtom pjevanju spjeva Smrt Smail-age Čengića, u Haraču, uzvišenijem pjesničkim slikama i simfonijom književne figuracije koja koristi fonetske mogućnosti jezika, daje se slika istrošenoga Turskog carstva, toga bolesnika na Bosforu koga razjeda korupcija i nemoć sultana i devleta u Stambolu da se barem uslovno održava nervni sistem državnoga zakonodavstva koji je još Sulejman Veličanstveni utemeljio svojijem Kanunima.

Velike razlike između Njegoša i Mažuranića

Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja

Dakle, za razliku od Njegoša koji u Gorskom vijencu ne govori o bilo kakvom izrabljivanju pravoslavnijeh Crnogoraca od strane turske vlasti koncem XVI vijeka, Ivan Mažuranić, obrađujući temu iz sasvijem posrnulog Turskog carstva pruža maestralne slike iskrvavljenog pravoslavnoga roblja i zvjerski oljućenijeh Turaka koji ne prezaju ni od najstrašnijih muka da bi izbili harač iz raje. I može se bez okolišenja reći da su oba pjesnika, koji formalno pripadaju romantičarskom književnom pokretu u Evropi, sasvijem realistički pristupili tematici koju obrađuju. Njegoš opisuje osmansku vlast iz vremena uspona Turske imperije kada ona, usmjerena osvajačkom namjerom, ne zakida prava osvojenijem zemljama, odnosno narodima, nego im čak obezbjeđuje snošljiviji socijalni položaj nego što su ga imali pod domicilnom vlašću prije dolaska Turaka. A Mažuranić opisuje stvarnost posrnulog Osmanskog carstva kada, kako bi rekao pjesnik Višnjić "Sirotinja raja globa davati ne može/ ni trpljeti turskoga zuluma".
Druga velika razlika između dva najelitnija pjesnika koji su do sada stvarali na jeziku kojijem govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani, Njegoša i Mažuranića, je u njihovom odnosu prema islamu. Kao što je već istaknuto, pjesnikov alter-ego u Gorskome vijencu, Vladika Danilo, naziva islam "ljudskom kugom" koja je "plamen svoje adske duše" na silne prostore "izbljuvala", i tvrdi, isti Vladika, da je islamu i hrišćanstvu "na grobnice carstvo", da mogu jedni druge sljedovati samo "rijekom krvavom u lađici teška stradanija". Odnosno da može opstati samo jedna od tijeh dviju monoteističkih vjera. "To je biti jedno ili drugo" kaže i pjesnik i državnik Njegoš.
A Ivan Mažuranić u svome spjevu ne dotiče se ama baš ni- jednom riječju islama. On samo sljedećijem dvostihom, najdiskretnije što se može zamisliti, upućuje na islam kome vjerski pripadaju zlotvori i mučitelji raje. Kad je nastupila noć u kojoj je pripremljeno sjutrašnje krvožedno pozorje mučenja, Mažuranić opisu te noći dodaje sljedeću sliku.

Danak minu, za njim sumrak stade,
a za njime tiha noćca pade,
nebesa se osuše zvijezdam,
već što zapad mrki pramen ovi.
A krn mjesec po nebu tretpti
tužna svijeća pozorišta tužna!

Krnj mjesec, odnosno mladi mjesec koji je simbol islama, pjesnik pominje kao veoma diskretnu opomenu Muhamedovoj vjeri da se izrabljivačka zvjerstva događaju pod egidom islama. I ni jedne jedine riječi više nema o islamu u Mažuranićevu spjevu Smrt Smail-age Čengića. Čak bi se moglo postaviti i sljedeće pitanje: Kakvu semantiku nudi izraz "tužna svijeća pozorišta tužna?" Zašto simbol islama te neljudske večeri ima atribuciju "tužna zvijezda?" Čini mi se da je najlogičniji odgovor na postavljeno pitanje ovaj: Tužan je simbol islama te večeri zato što se pod njegovom egidom događaju stvari koje se mogu nazvati "tužnijem pozorištem". Vrlo obrazovani Mažuranić znao je da i pored sve džihadske surovosti izvorno značenje Kur'ana ne nudi nikakve preporuke koje bi značile izvođenje zvjerstva kao uslova za širenje Muhamedove vjere. Dakle, Njegošev opširni antiislamski eksplicitet u Gorskom vijencu apsolutno je različit od Mažuranićeve diskrecije prema islamu kao religiji koju njezini epizodični vjernici iznevjeravaju krvomutnjom koju Kur'an ne preporučuje kao sredstvo za utemeljenje Allahu odane religije.
Preporučujući obavezu da se Njegošu ne pristupa apologetski nego studiozno, bez bojazni da će se kritičkijem odnosom prema njemu umanjiti umjetnička genijalnost Gorskoga vijenca, želim da istaknem sljedeću činjenicu.
U prijetećem pismu koje Selim-vezir upućuje Vladici Danilu Njegoš je u pjesničkijem slikama sintetizovao brutalnost osvajačke sile kojoj "zakon leži u topuzu". Upućuje vezir crnogorskoga Vladiku na istinu da "Lažu ljudi što za lafa kažu da se miša i najmanjeg boji". Pita turski moćnik gospodara četvoronahijske Crne Gore, koja ima dlan teritorije i šačicu naroda: "Šta bi bilo odučiti trske/ da ne čine poklon pred orkanom!" Provocira nasilnički vezir crnogorskoga gospodara da mu odgovori na pitanje "Ko potoke može ustaviti da sinjemu moru ne hitaju?" A onda Selim-vezir sažima opšteljudsko vjerovanje u svoju izjavu da "nebo nema bez groma cijenu". I vezir simbolički opominje nepokorne Crnogorce da ih čeka zla sudbina ako se ne poklone padišahu i devletu u Stambolu. I Njegoš tu Vezirovu prijetnju uobličava ovom slikom istine koja se iskazivala kroz svu ljudsku istoriju:

Jaki zubi i tvrd orah slome,
dobra sablja topuz iza vrata -
a kamoli glavu od kupusa.

Umjesto apologetskog nužan kritički pristup

Njegoš je u odgovoru Vladike Danila na prijeteće pismo Selima-vezira odgovarao iz ugla etike, ali i sa napomenom da će biti probitačno turskoj sili ako ne zaboravi na otporne vrline prostorom i etničkijem kvantumom premalene Crne Gore. Opominje ga da
"kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom" i da je "krv ljudska rana naopaka", koja se već odražava u velikijem porazima turske sile, kakva je ona "pred Bečom" đe je "Burak posrnuo". Oslanjajući se jednako na povjerenje u crnogorsko junaštvo i na leonidske asocijacije kroz istoriju, Njegoš povjerava Vladici Danilu dužnost da uputi junačku prijetnju Selimu-veziru. Veli: "Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga ali zube polomi".
Ukratko Njegoš s istom pjesničkom snagom iskazuje stavove dviju kategorija – prijeteće turske sile, i crnogorske spremnosti na odbranu, kao što je istom pjesničkom snagom iskazao i sve vidove tematike koju je obuhvatio Gorski vijenac.
Ali kad se uzme u obzir činjenica da Posveta prahu oca Srbije, pjesnički tekst koji stoji ispred spjeva, nije rutinerska dedikacija nego integralni dio Gorskog vijenca, treba istaći činjenicu da je ta Posveta u gnoseološkom smislu više potvrda stavova koje je iskazao Selim-vezir u prijetećem pismu Vladici Danilu, nego što je potvrda stavova u Vladičinom oponentnom odgovoru turskome silniku. Oslušnimo prve stihove Posvete prahu oca Srbije:

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
Iz kolijevke Belonine i na svijet pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov,
Karađorđe – bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.

A onda se naglašava da "iz grmena velikoga lafu trudno izać nije" i da se "u velikijem narodima geniju gnijezdo vije".
Prema tome, Njegoš smatra Napoleona Bonapartu genijem kome je sudbina povjerila misiju da osvaja zemlje i narode. A zaista, suvišno je naglašavati činjenice, koje znaju i polumaturanti, da je Napoleon (1769-1821) ognjem i mačem, ne pitajući koje su vjere zemlje i narodi koje osvaja, pritisnuo svojijem trupama teritorije koje svojim prostranstvima bezmalo dostižu prostranstva Osmanske imperije. A Cetinjski manastir, koji je podigao Ivan Crnojević 1484. godine, nijesu srušili Turci, kako to pristrasna legenda tvrdi, nego Mlečani. Mletačkijem hrišćanima bilo je važnije 1692. godine da navuku Turke na pogibiju, nego da se sačuva hrišćanski manastir na Cetinju. Kako ističe kritička istorija, rušenje Cetinjskog manastira, najveće crnogorske svetinje i centra političkoga i kulturnog života Crne Gore i Brda bio je težak, neoprostiv i nerazuman akt Mlečana prema svojijem saveznicima Crnogorcima. Ali, Nikolo Makijaveli imao je svoje elitne učenike i prije nego što je saopštio svoju teoriju o političkom moralu.
S najvećijem ponosom Njegoš u istoj Posveti prahu oca Srbije pominje i srpskoga cara Dušana kao čast srpstva. A takođe polumaturanti znaju da moćni srpski car, Dušan Silni, nije vodio računa što su njegovi Srbi primili hrišćanstvo od Vizantije, no je ognjem i mačem osvajao znatne prostore pravoslavne Grčke. Nije Dušan Silni vodio računa što je Vaseljenska crkva bacila prokletstvo na njegovo carstvo, on je snagu svoju isticao u svojoj titulaturi: car Srba, Bugara, Grka, Arbanasa i primorskih strana! Uzmimo samo bitku na Velbuždu u kojoj su Srbi, s kojijema je bio i budući car Dušan, skašili – bugarsko-hrišćansku vojsku. Riječju, najveći osvajači kroz istoriju svijeta ne razlikuju se po svome ratničkom elanu jedan od drugoga. S jednakom krvavom žestinom osvajali su Napolen katoličku Veneciju, Dušan Silni pravoslavnu Grčku i Sulejman Veličanstveni (1494-1566) islamske države i narode. Da nije car Dušan rano umro (1355. g.), još se ne zna prirodno ili od otrova, ne bi Mehmed-el Fatih imao šanse da osvoji vizantijski Carigrad 1453. godine. To bi Dušan Silni uradio. Veliki srpski pjesnik Veljko Petrović sljedećim stihovima opisao je osvajačku želju cara Dušana da Svetu Sofiju u Konstantinopolju obuhvati carskijem rukama kao što rasni momak obujma bujne đevojačke grudi. Kaže pjesnik Petrović:

Oholo pade carska sen na stube,
uljanik plamti sa kamena stola,
a u daljini Sofijino kube
trešti ko dojka prelesna i gola.

Umjesto zaključka. Opaske koje su saopštene u ovom radu nijesu kritika Njegoševe antiislamske književne genijalnosti koju je ostvario u Gorskome vijencu, nego upravo znače sugestiju da Njegošu ne treba pristupati onako kako klerikalci pristupaju Bibliji i Kur'anu. Njegošu treba prilaziti kritički onako kako to već odavno čine narodi s izgrađenom demokratskom sviješću kada pristupaju svojijem velikim stvaraocima. Kakvi su Šekspir, Servantes i Gete, na primjer.

Tekst preuzet iz dnevnog lista Vijesti