Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Ljubomir M. Mudreša
NEKA MI SUDE
(izbor iz zbirke)

 


Ljubomir Mudreša


Bilješka o piscu:

       Ljubomir М. Mudreša rođen je 1940. godine u Bokovu - Cetinje. Završio je Pravni fakultet. Kao stalni, spoljni saradnik, komentator i urednik radio je u Redakcijama: „Večernjim novostima", „Borbi", „Studio B", RTV Makedonije, RTV Crne Gore, „Svetu" - sarađivao je pod pseudonimom u „Monitoru", svojim imenom u „Monteni fah", „Pobjedi", Radio - Monteni, „Publici", „Doklei", „Lučindanu" i drugim.

       Do sada - objavio je devet knjiga poezije: „Suza" - KZ „Svjetlost", Sarajevo (1970.g.), „U drugom životu" - „Obod", Cetinje (1995. g.), „Cetinjski kolopleti" - Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (1997. g.), „Sjaj stare krune", takođe, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (1998. g.), „Zapis na kamenu" - Kulturno - prosvjetna zajednica Podgorica (2000. g.), „Obala ognjišta" - JIP Izdavački centar, Cetinje (2002. g.), „Kameni prijesto", takođe, JIP Izdavački centar Cetinje, „Svjetlost beskraja" - Crnogorski kulturni forum, Cetinje (2005. g.) i „Dostignuto" - Crnogorski kulturni forum, Cetinje (2007.g.).

       Član je: Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Crnogorskog PEN - Centra, Međunarodne asocijacije slobodnih reportera i Društva crnogorskih novinara.

       Živi i radi u Podgorici.

 




RECENZIJA


LJUBOMIR MUDREŠA „Neka mi sude"

Novi rukopis stihova „Neka mi sude" Ljubomira Mudreše otvara nove poetske prostore lirskog sazvježđa, koji su proizašli iz slobodnijeg lirskog iskaza, nego u njegovih, do sada objavljenih, devet knjiga poezije.

Rukopis je koheziona cjelina, izrasla na bogatstvu jezika, misaonosti i metafora.

Mudrešin lirski stih je oblik, zvuk, i čini ga viši red značenja. To usmjerenje pjesničkog duha, lirska istančanost, protkanaje dubokim misaonim i duhovnim osjećanjima.

Ovaj pjesnički rukopis, kao i svako pjesničko stvaralaštvo, postavlja vječna pitanja: smisla i besmisla, dobra i zla, života i smrti, pita ali ne nudi odgovore na našu životnu prolaznost ali u tome odiše lirskim stihom jakih boja, koji potvrduje ljepotu jezičkog izraza. Mudrešina poetika snažno je protkana motivima Crne Gore, odnosno Crnogorskog naroda. Rukopis „Neka mi sude" čine dva ciklusa pjesama - „Snoviđenje" i „Prepisano iz života", što zajedno predstavlja estetski vrijednu cjelinu koju treba svakako predstaviti kulturnoj i čitalačkoj javnosti.

Cetinje, februara 2008.godine Književnik, književni kritičar,
prevodilac i skulptor,
SRETEN VUJOVIĆ
Potpredjsednik Crnogorskog
PEN Centra.

 

RECENZIJA

LJUBOMIR MUDREŠA „Neka mi sude"

Najnoviji rukopis knjige poezije "Neka mi sude" književnika Ljubomira Mudreše vidno je prepoznatljiva individualnim pjesničkim vibracijama, podkanim čarima jezičke igre, metafora i slobodnijim, ali vrlo čulnim, misaonim izrazima.

Težeći razumljivom stilu poeta, Mudreša piše stihove koji su lako čitljivi i takode se lako pamte. Njegovi izrazi su precizni, kratki a u istoj ravni snažni i prožeti vezanosti za Crnu Goru.

Očigledno da Mudrešino bogatstvo jezičkog izraza, prepoznatljivo u filozofskom razmišljanju o vječnim pitanjima: života i njegovog nestanka, dobra i zla i zatvorenog Kruga života; kolijevke, ognjišta i groba je dalo pečat da u tom kolopletu jezika istakne one tonove i njihove vidne i neograničene glasovne modulacije te da, zatim, skladno i veoma sugestivno izrazi svoja pjesnička razmišljanja. U ovom rukopisu Ljubomir Mudreša je uspio da u okvirima viših estetskih vrijednosti književnosti najavi svoju desetu knjigu poezije.

U Podgorici, februara 2008. godine Književnik i skulptor
JANKO VUJISIĆ





STAZAMA ŽIVOTA

                                                                

ČOVJEK                                   

Što je čovjek, no iskra nebesa,
Što tumara dok se ne ugasi
I uroni u igri svjetova
I odvoji dušu od tijela?

Što je čovjek, no božje stvorenje,
Jer govori i slobodno misli
I što živi a ne zna kada će
Reći zbogom napaćenoj zemlji?

Što je čovjek u trenu vječnosti,
Već čestica beskraja nebesa?
U hodniku zemaljskog vremena,
Život osta zemnoj utrobi.

Što je čovjek, no mukotrp života,
Pod prstenom nebeskog oboda?
Igračka je u nemiru Neba
I tren zraka u izvor Ognjišta.

 

NEKA MI SUDE

Sudite mi što ljubitm - slobodnu
Volju,
I sve što On - stvori,
U Crnoj Gori!
Zemlju
Čudesa, kamenu
Ljepotu,
Iskon
I moj,
Jedini
Dom.
Odsjaj mora,
U spokoju Neba.

Zemlju,
Kada se
Trese
U
Udaru
Groma.
Nemir u igri
Snijega i vjetra.
Nevidenu
Ljepotu!

U
Staništu;
Kolijevka
Ognjišta,
Riječi, mača,
Sloboda,
I slova.
U
Ulištu
Vrelo izvora,
U duhu naroda.

Sudite mi za nemire,
U sutone
I osvite.
Za uzdahe
I prevare,
U poglede.
Iskapane
Suze,
Usve
Srećne
I tužne,
Dane.
Zasve
Rane
Zavijene,
U medalje.

I sve
Tuge
I korote,
Ubrađene,
U
Crninu.
Za mladošću,
Upretenu
U
Vremenu.

Sudite mi u inatu,
U imenu
I vremenu,
U zavisti
I u mržnji,
Na ulici.
U sudnici,
Punoj kletve
I osvete.
Punoj krvi,
Ubijanja,
Bez kajanja
I oprosta.

Sudite mi, bez molitve
I
Tamjana.
Bez pričešća
I
Bez nade.
Bez uzdaha,
U beznađe.
Bez zakletve.
Upresudi
Neka
Bude
Upisana
Sva nepravda.

(..,) Neka sude - strogi suci,
U crnini
I presude.
Neka bude Kažnjavanje,
Samovanje,
Tugovanje,
Bičevanje
I kajanje.

Nek se smiju
Vesele
Se
I pjevaju;
Ulizice,
Kukavice,
Intriganti,
Prevaranti,
Zajebanti,
Poslušnici,
Podrepači,
Klimoglavci,
Nevjernici
I lopovi, (..,)

Sudite mi - sudite,
Prijatelji
I krvnici.
Sudite mi - sudite
U sudnici,
Na ulici,
U kafani.
A presuda
Neka
Bude:
Prikloni
Se,
Sapatniče.

 

ČAPUR

Prkoseći kamenu, posnoj zemlji i bezvodnim oblacima,
Stenje od starosti
I ljudske pakosti,
Čapur grabovi,
Da u posljednjoj igri
Sakrije
Korijene
I svoje sjeme,
I mukotrp života
Pretvori
U ljepotu
I sve pokloni
Čovjeku,
Krvniku,
Kome je dao - sve!

 

MOST NA RIBNICI

U cik zore na obali,
Zablistao u zracima,
Ugnjiježden u ljepoti,
Starost stari u mladosti,
Stari most na Ribnici.

U sutonu na kaldrmi,
Urezani u ogradi,
U poglede sačuvani,
Gnjijezde se uspomene
U zakletve i prstenje.

Voda bistra sve opere:
U uzdahe i ljubavi,
Obećanja i čekanja,
Lažne nade i poljupce,
Sve ostavi na obali!

 

IME NA ČEMPRESU

Padaju iskre okolo ognjišta. U noći bez sna,
Svjetlucaju ispred mog lica. U mislima,
Vrati se vrijeme i sjećanja,
Na jednu mladost, umiranje..,

Okovi gvozdeni, teški, vuku se krvave noge,
Bodljikava žica, urezana na rukama,
Sanja slobodu u okovima.
Gledajući kundak uglađene puške,
Želio je metak u svitanje.

Njegova zemlja nije za njega
Imala cijenu veću od njegova života.
Toj zemlji krvavoj dao je sve štoje imao.
Mladost prosu ime, što je na čempresu ostalo.

 

PISMO OCU

Viđam Vas, oče, često u snu,
Uvijek kada se ne nadam.
I, ako u trenu,
Ostanete sa mnom,
Meni
Se čini
Da smo još jedan
Život zajedno - bili!
Zatim odete,
A
Da
Vas ne zagrlim!

Iako nikada nijeste
Govorili,
Osjećam i dalje
Brigu
Koju
Ste nadamnom imali.
Sigurni
Budite da znam,
Da čitam,
Vaš pogled strogi
Sa kojim ste
Me
Umjesto batina šibali.
(Riječi ste uvijek štedjeli.)

Smjenjuju
Se ljudi u kodu
Vremena.
Od Vaših ideala
Jedino je vaskrsla
Stara
Država.
(Sve ostalo nije zapisala
Istorija.)

Čuvam Vaše
Slike,
I umrlicu. I, sve
Uspomene.
U mislima
Ostalo je mjesta
Za lijepe
I tužne
Dane.

Idem istim putem,
I ulicom
Starom.
Čekam,
Jutra budan.
Sve ostalo je - kopija
Vašega
Života.

Danju sjedim
U staroj stolici.
Oče, stari -još da Vam
Napišem;
Godine su isuviše kratke
U urama,
Kada noći nikako da minu.


P.S.
Oče, stari
Ja,
Sada
Vaš život
Živim.
Ponekad u svojoj
Osami
Pišem
Vam
Pismo, a znam
Da ga nećete - čitati.

 

 

SNOVIĐENJE

 

VLADIMIR I KOSARA

I

KOSARA

Ujednoj zori,
U lijepoj Prespi,
U bijeloj palati,
Carica rodi
Kosaru, Princezu.

Radovaše se
Dinast, vlastela i zazvoniše
Sva manastirska zvona.
(Pjevane su molitve!)
Ugledni diplomati
Laskali su carici
0 princezinoj ljepoti.

Uvrže se mladost u godine rasta,
Ljepota preli vitkost stasa,
Mudrost napoji osjećaj duha.
Izvaja Nebo visinu i stas
I dariva slavuja - glas.
Carevo bogatstvo okiti
Posve novi
Opal u carevoj kruni!

Mnogo godina princeza
Raspiri zavist u pogledima
Dvorskih družbenica.
Muška nesanica
Ugnjijezdi žudnju u srca.
Znalaje ona
Da je miljenica
Majke i oca.

„Moja je ljepota
Dar Boga.
Pogledom dotičem obrise svjetlosti.
Moja duša čista, kao izvorska voda,
Umiva ljepotu mladosti.
U patinji tijela
Teče zemaljsko vrijeme."

„U moru života što
Vječno
Umire i rađa se,
Iskušenje
Je izazov sudbine.
U moći zla
Caruje snaga
I nemoć uništiti je..,"

„U zoru pjevam
I nečujno dozivam
Ljubav.
U radosti
Koju već osjećam,
Čujem
Nečiji bol
I drhtim."

Žudim
Da mladost i ljepotu
Svoju
Darujem
Nekom
Božjem
Robu.
On će ići
Sa mnom
Po zemaljskom
Mukotrpu..,"
Govorilaje mlada
Kosara
Šetajući u suton između dva reda
Breza.

Neboje htjelo da Kosari
Podari
Iskušenja
U životu i ljubavi.


-----------------------------
-----------------------------
-----------------------------


IV

VLADIMIR

Tih godina Duklja
U krvi sva je gorijela.
Palate,
Crkve,
Manastiri i gradske kuće
UDuklji,
Gradini,
Prečistoj Krajini,
Ostrosu,
Medunu,
Ratacu,
Apostolskom Svaču,
(Zvonilo je 365 zvona na 365 crkava!)
Kotoru,
Ulcinju,
Srušeno, popaljeno -je!

Sa ono
Malo
Vojske i nejači
Što ispod mača
Uteče,
Knez Vladimir okupi
Na brdu iznad Veljeg blata,
U blizini
Ostrosa.
Molitvu poče:
„O, oče
Petre,
Što prerano
Na Nebo Ode.
Ostavi me
U sred tame
I samoće..."

„Moje nade
Ne lažu
Smrt me ubiti neće!
Sve naše u Duklji
Gori
I krvavi.
Kako da živim u državi
Kada i vjetar u njoj
Je u lancima?
Bože,
Uzmi mene
I
Poštedi
Temelje
Zemlje
Čija kruna
Stoji na mojoj
Mladoj
Glavi,"
Govori
U jadu
Knjaz Duklje, Vladimir.

„Ne mogu sili
Na zemlji
Odoljeti.
Tvorac mi dade
Snagu, da spasem vojnike
I čeljad Duklje.
Svoj život darujem Samuilu
Krvniku..."
Vladimir kaza vlasteli
U molitvi
Od koje se tresahu
Vojnici i kameni prijesto u
Duklji.

„Evo me, care,
Predajem ti se za spas razorene,
Iskrvavljene i spaljene
Duklje.
Moje tijelo okuj u tvoje
Okove
I baci me u tamnice.
Tvoj sam samotnjak. U patnji
Ne žalim život dati.
Ostaće krst - časni
Tebi
I
Carstvu,
Za kaznu i kajanje..,"
Kazivaše Vladimir Samuilu u Prespi,
Silazeći
U
Ledenu
Tamnicu.


-----------------------------
-----------------------------
-----------------------------


VI.

KOSARA VLADIMIRU

„Kneže dukljanski Vladimire, odaću
ti moju
Veliku
I skrivenu
Tajnu",
Rekla je prinzeza
Kosara
Jednog dana
Kada
Je u kazamat, krijući, sišla
Sama
I okovanog videla
Vladimira.

U tihoj molitvi,
U svojoj sobi,
Te noći
Kosara govori:
„Našla sam mir i ljubav u
Tvom liku
I spoznala viziju
Smrti i vaskrsenja - u tvom glasu.
U mom žalu
I očaju,
Što gori
U tišini,

I molitvi
Tvorcu
Tražila sam da podari
Sreću u ljubavi.
Mi smo to zaslužili
U fluidu spoznaje, bez dodira.
U požudi božjeg nakana,
Bez očjeg pogleda.
Osjetila sam to, Vladimire,
U molitvi..,"

„ U tvom samovanju
I robiji
Videla sam očaj u
Tvojim očima,
Tvom prkosu,
Tiraniji,
Lancima
U okovima.
U tvom bolu,
Samovanju
I mučenju..,"

„Slušala sam tvoju
Zakletvu
Tvorcu
I svojoj Duklji,
Staroj kraljevskoj kruni
Tvojih predaka..,"

„ Videla sam,
U zlatnom krstu,
Znak Neba
(Što te grli na izmučenom vratu..,)"

„Noćima sam u
Snu
Krila
Naše
Nestvarne
Sastanke.
Naše
Neviđene
Poglede.
Bila sam srećna
U maštanje.
Osjećala sam treptaje
U grijehe
Zabranjenog voća..,"

„Nesebično sam davala
Obećanja
Vjernosti
U vječnoj
Ljubavi
Iako sam znala
Daje naša
Sudbina
Omeđena
U volji
Mog oca
Samuila..,"

„Nadu sam tražila
U sili Neba
I molila
Da molitva usliši
I tamnicu osvijetli
Tvojom slobodom..,"
„Caru ocu sam, poneki put u molbi,
Govorila
Kakva
Je to carevina
Kada živim u velikoj tuzi.
Ima li u tebi,
Veliki
Care,
Oče,
Sažaljenja
I milosti,
U tvojoj carskoj kruni?"

Te noći
Kosara
Se dugo molila.
Čekala je zoru
Na prozoru
Odaje
I u plaču
Gledala
Mjesec na putu
Zalaska.
U bolu,
Još je rekla:

»U ratovima,
Možda se zemlja
Nova
Dobija.
Možda i slava
Da se ima.
Može sve to i da sija,
Ali ne može
Duh da se ubije."
„Nikada ne može
Tuđe
Da bude
Svoje..,"

„O, Vladimire,
Kneže
Drevne
Duklje,
Moja nada, za našu ljubav, ne umire"
Plakala
Je
Kosara
Na carskom dvoru,
U zlatom otočenoj
Đevojačkoj sobi,
U Prespi.

„Sjutra ću, oče,
Stati pred tvoje lice
I tražiti da mi ispuniš
Jedinu
Želju
I daruješ
Vladimiru
I
Meni
Slobodu.
Tražiću i carski
Blagoslov
Za moj brak sa knezom
Duklje,
Vladimirom.
Tražiću, oče, silni care,
Slobodu
Za moju
Novu
Domovinu
Duklju..,"
Rekla je Kosara
U svitanje tog dana.


-----------------------------
-----------------------------
-----------------------------


IX

SAMUILO

Dugo je trebalo caru
Samuilu
Da saopšti
Kosari
Svoju odluku.
„Dajem ti slobodu
Da odeš u Duklju
Zemlju.
Udaj se za roba Vladimira!
Vraćam mu
Krunu
I neka dosad prosuta krv i spaljena
Zemlja
Duklja
Budu jedina
Cijena
Moga osvajanja..,"

„Nije mi se htjelo
Da moje carstvo
Izađe
Na morske
Obale.
Umjesto toga
Odiva
Naša
Neka bude žena kneza
UDuklji
Zemlji,"
U
Inatu
Kaza car -šćeri.

Znao je Samuilo da šćerka
Kosara
Biće mu pri ruci
Kada mu god treba.
(Odiva
Na prostoru
Balkana
Ima uticaj na muža
Kao da vlada sama.)

I onda kada ljubav prevlada mržnju
Samuilo
Nije krio
Žal da Duklju
Utopi u svoju
Carsku
Krunu.

Danima je šetao
Makedonijom
Zemljom
Ikovao
Planove
O centru
Svoje carevine!
(Mira nije imao,
Ni na kameni prijesto.)

Izlazak na more
Bio je san svih careva
Prije njega.
„Pa je li i
Veliki
Aleksandar Makedonski
Htio da spoji
Istok i Zapad..,"
Tješio je sebe
Samuilo u cvjetne
Drvorede
Prespe.

Tugovao je za gradom Svačom,
Apostolskom
Stolicom
Na Ratcu.
Sanjao je veliki Samuilo
Da svoj carski prijesto
Prenese na obalu
Mora, đe se putevi
Spajaju
U
Viziji
Fluida
Neba
I zemlje.

Htio je da spoji
Istok i zapad na liniji
Rumije
I da izbriše
Granice
Duklje.

„Ognjem
I mačem
Ću osvojiti
Zemlje
I gradove.
Štitom
Ću štititi,
Silom
Održati
Carevinu
Koju želim viđeti
Sve do kraja
Mora,
U daljini"
Sanjao
Je Samuilo.

„Meni pripada
Carevina
Na temeljima
Duklje.
Tim putem maca i ognja
Pošli su davno, prije mene,
Mnogi
Carevi:
Ungara,
Mongola,
Rima..,
I oni su svi
Htjeli
Da sruše
Temelje
Duklje
I međe,
Vuka Manitoga.

Vladimir se dobrovoljno
U lance okovao
Da bi spasao
Svoju
Namučenu
Zemlju..,"
Rekao je car - šćeri
Prateći je na put
U Duklji
Zemlji.


-----------------------------
-----------------------------
-----------------------------


XI

VLADIMIR

Zvona u Duklji
Zemlji
Bijahu bučna.
(Najbučnije ono sa crkve Svete Marije.)
Bijaše dospio glas prvaka
Dukljanske crkve - Ivana:
„Sto Bog sastavi,
Niko da rastavi".

Vladimir kaza Kosari
Na kraju blagoslova:
„Što ne boli - to nije život.
Mi smo naš počeli
Na zemlji,
Tvojoj i mojoj
Duklji,
Đe se sve
Preplijeće
Uvremenu
I odmjeravanju
Neba i zemlje.
U takvoj zemlji
Su upregnuti
Vrijeme i prostor
A mi smo samo
Putnici
U prolazu.

Оn nam kroji
Sudbinu,
Оn piše
Knjige,
On zna
Sve jezike.
U našim životima
Jedino je
Smrt
Istina."

„Gledam ti, moja ljubo,
Oči.
Vidim,
Ja sam u njima.
A oči
Rađaju ljubav.
Ljubav
Rada ljepotu.
Ljepotu vrjeme ne mijenja,
Ona nema zamjenu."

„U miru
Uvijek nešto kipti.
Možda ću se jedne noći
Nestvarno pojaviti.
(To ćeš jednom viđeti)
Reći ćeš:
U Duklji,
Zemlji
Palmi,
Sunca, mora, čapura,
Breza, bora, krša,
Jezera,
Rijeka, vjetra i snijega,

Ljubavi i mržnje,
Korote,
Krvi, suza, mača i slova,
Hvale,
Osvete
I jada
I meda,
Upretena
Su čudesa!
Ne čudi se,
To je zemlja
Dostignuta..,"

Vladimir još kaza Kosari:
„Donijela si radosti
Meni
I
Duklji,
Ostaćemo
Zajedno
Zauvijek..,"


XII

Prošle su godine
U
Miru,
Cvatu
Roda.

Bi tako i u
Samuilovom carstvu.
Nakon što veliki car Samuilo ode
Neđe
Iztmđu neba i zemlje,
U otimanju njegove
Krune,
Sin mu, Radomir, mrtav pođe
Da s ocem na nebu miruje.

Ojačan silom mržnje,
Vladislav, krvljom okiti
Carski
Prijesto.
I
Sve učini
Da Kosaru
U
Prespi
Namami.

Sa svetim drvenim krstom na grudima
Namami
Dinasta Duklje, kneza
Vladimira,
U Prespi
Na
Njegovo
Posljednje putovanje.


XIII

VLADIMIR PRED ODLAZAK
U
PRESPU


Vladimir, knez Duklje,
Nije znao
Za prevaru.
(Vjerovao je drvenom, svetom krstu,
I riječima Vladislava- cara.)

Pred odlazak u
Tazbinu
Vladimir kaza:
„Umjesto da moj Dukljanski narod pati,
Otići ću ja na dvor carski."
U Prespi
Knez Duklje
Vladimir ode
U svetoj crkvi.
U molitvi Nebu,
U crkvi,
Vladimira na prevaru ubi
Četa
Vojnika.

Krvavi pir krvnika
Okiti zagrljaj smrti.
Vladimiru
Vječnost se ukaza
U vaskrsnuću
Sveca.

Kosari,
Njegovoj
Vjernoj
Ženi,
Vladislav dariva
Sveto
Tijelo
Vladimira.
Kosara ga sahrani
U crkvi Svete Marije
Uprečistoj Krajini.

Čudesa
Se od tada,
Svečevom
Voljom
Vladimira
Kneza,
Dešavaju
U Duklji
I dalje
Do Makedonije, Grčke, Drača..,

Čudesni svetački oreol Vladimira
Bi poštovan od naroda
I svakog ljeta
Na vrhu
Rumije
Nosi se sveti
Krst drveni.


XIV


Pala je suza Kosarina na rumijskom kamenu
I skupila tugu
U bezvodnu
Padinu.
Sve se
Slilo
U ublu
Iskopanom u hiljadu i prvu godinu.

Kosara
Od tada
Poručuje:
„Moje umorno
Tijelo
Neka počiva vječno
Ispod planine
Rumije,
U dveri
Crkve
Svete
Marije.
O bunare, hladna vodo,
Pričaćeš istinu
U vremenu
Kada su
Za Duklju
Ljubav i život
Darivani.

Neka sve
Ostane
U staroj
Dukljanskoj
Kruni..."
Riječi su Kosare
Prije no što ode
U
Sjećanje.

 


TRAŽI ME


Traži me ispod cetinjskih kiša
I rascvjetalih lipa!
Traži me u nesanim zorama
I na licu - dubokim borama.
Traži me u našoj ulici
I na staroj drvenoj klupi.
Traži me u purpurima Lovćena
I u tvojim mislima.

Sanjaj me u noćima,
Čekaj me godinama.
Traži me u drugim ljudima,
Čekaj na usnama.

Traži me na obali mora,
Čekaj u sjenokosu gora.
Traži na mjesto đe me nećeš naći.
Čekat ću te u tvojoj samoći.

Čekat ću te u čaši crnog vina
I u magli kafanskog dima.
Čekat ću te među zvijezdama,
Naći ćeš me u uzdasima.