Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




U izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb, izašla je knjiga pripovijetki književnika Nikole M. Lopičića.  Knjiga je predstavljena u Crnogorskom domu u Zagrebu.

Nikola M. Lopičić 

MOJA ZEMLJA
pripovijetke  

 

ZAGREB 2006.






PREDGOVOR

 

«...O, miriše zemlja, miriše, ima miris duše seljakove

i srce velike njegove nevolje...»

Nikola M. Lopićić-Moja zemlja-

 

 

Trifun Đukić, Batrić Marjanović, Marko Rakočević, Marko Vujačić, Marko Kavaja, Dušan Đurović, Risto Ratković, Dušan Baranin, Radosav Ljumović, Savo Dragojević, Mirko Banjević, Vukajlo Kukalj, Đorđe Lopičić, Radovan Zogović, Đuza Radović, Vladimir Milić, Dušan Grbović, Sait Orahovac, Janko Đonović, Mihailo Vuković, Milan Šaranović, Vladimir Mijušković, Puniša Perović, Stefan Mitrović, Branko Drašković, Mihailo Gazivoda, Milan Vukićević, Miraš Kićović, Nikola Banašević, Radosav Medenica, Risto Kovijanić, Vido Latković, Risto Dragićević, Vukoman Džaković, Jevto Milović, Milan Rakočević, Radovan Lalić, Niko S. Martinović i Nikola M. Lopičić (1), pripadaju generaciji crnogorskih književnika između dva svjetska rata. Većina njih je, na žalost, široj javnosti, u Crnoj Gori, nepoznata, a od strane struke zanemaraena.

To bogatstvo, nikada sistematizirano i na taj način predstavljeno javnosti Crne Gre (i šire) bljesne u individualnom, imenom i knjigom, više zaslugom pojedinaca i udruženja, a manje institucija čiji je to posao.

Knjiga pripovijetki Nikole Lopičića «Moja zemlja» je i nastala kao rezultat želje izdavača da se barem dio stvaralaštva ovog vrsnog pripovijedača Crne Gore i crnogorskog sela, (locirano uz Cetinje i bližu okolicu) iz vremenu sudbinskog i suštinskog prelamanja, lomljenja tradicionalnog u Crnoj Gori i moralnog u čovjeku, predstavi književnoj i široj javnosti u Republici Hrvatskoj.

Sama činjenica da je Nikola Lopičić proveo u Splitu pet godina, kao profesor u SPLITSKOJ KLASIČNOJ GIMNAZIJI, daje dodatni značaj ovoj našoj želji.

Zbirka «Moja zemlja» sadrži osam pripovijetki iz prve Lopičićeve knjige «Seljaci» objavljene 1939. godine, o kojoj Ivo Andrić u svojoj recenziji kaže:

«Retko je kada naslov jedne knjige u tolikoj meri odgovarao sadržini kao u ovom slučaju. Sve ove pripovetke govore isključivo o seljacima i seoskom životu. I to seljacima jednog specifičnog, usko omeđenog kraja Crne Gore. Dva osnovna instinkta: glad i ljubav jedine su teme g. Lopičićevog pričanja. Sedam pripovijedaka samo su sedam monotonih varijanti te iste teme. Međutim, ta jednoličnost nije nehotična nego voljna i ne ide na štetu književne vrednosti zbirke. Ona celom delu daje ono što se u slikarstvu zove ton.»(2);

Nagradu, Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti, predložen od Isidore Sekulić i Veljka Petrovića, za svoju prvu zbirku pripovijetki, Nikola Lopičić nije dobio. Revoltirana time, Isidora Sekulić, 8. 3. 1941. godine piše:

«Dragi Gospodine.

Vaša odlična knjiga nije dobila nagradu. Ja imam dužnost prema Vama. Referat o knjizi imala sam, uz jednog člana Akademije i ja da podnesem. Moj referet je bio pozitivan, sa oduševljenjem. Nisam kriva za ishod stvari. Od svoje strane čestitam Vam i radujem se Vašem daru, pravoj čistoj umjetnosti.

S poštovanjem i pozdrav,

Isidora Sekulić»(3)

 

Ostalih deset pripovijetki su iz zbirki «Na kamenu» (2002.) i Domaće ognjište» (2002.).

«Junaci Lopičićeve proze traju i troše svoj život u neravnopravnoj borbi sa sterilnim kršom... Oni nikad ne mogu da naplate svoj trud, a dužni su svakome i svačemu».(4)

 

Ove pripovijetke su priča o čovjeku u vječitoj borbi za svoju egzstenciju i u moralnom i u materijalnom smislu. One su priča o siromaštvu, koje kod čitatelja izaziva bol u doslovnom smislu riječi, ali i priča o skrivenoj blagosti i ljubavi, koja na trenutak prekrije svu prethodnu surovost, pa i onu u «Sinovljevoj duši».

 

One su priča o MOJOJ ZEMLJI ispričane jezikom MOJE ZEMLJE.

 

 

Danilo Ivezić

 

 (1) Slobodan Kalezić «Crnogorski književnici u književnoj kritici» V knjiga, Biblioteka- Posebna izdanja-Univerzitet Crne Gore, Podgorica 2002.

(2) Glasnik SKZ, god. XXII, br. 54-55, str. 29-30, 1939. god.

(3) Original pisma nalazi se u Centralnoj biblioteci na Cetinju

(4) V. Milić «Lopičić tvorac jedinstvene književne antropologije», iz knjige S. Kalezić «Crnogorska književnost u književnoj kritici» knjiga V, str.383.





SADRŽAJ

 

MAŠANOV ZLOČIN

NA ORANJU

RADOST I ŽALOST SELJAKA MATANA

IMANJE

DJEVOJKA

DOMAĆE OGNJIŠTE

JOŠANA

LELEK

POP LUKINA GLAVA

SELJACI

MRGUDOVA NEVJESTA

KOLIJEVKA

RUŽA

NA PAZARU

STRIČANOVA MOLITVA

SINOVLJEVA DUŠA

MOJA ZEMLJA
 

Janko Đonović: Marginalije o životu i djelu Nikole Lopičića  

Ivo Andrić: Nikola Lopičić: Seljaci (pripovetke)- recenzija 

Isidora Sekulić: Iz hartije u fioci  

Bilješke o piscu



MAŠANOV ZLOČIN
 

Tek što se razdani u prostranom manastirskom dvorištu, Mašan, čuvar manastirske šume, uze kosijer u ruke i pođe u planinu. Kao i toliko puta prije i sada se Mašan peo uz crni nagib planine, kračući s kamena na kamen, dok mu je jutro, puno svijetle rose, silazilo s planine lagano u susret. On nije išao putem, koji se ispod vlažne sjenke sve više širio i u svitanju izgledao kao da raste iz šume, već preko oštrog stijenja jedino prohodnog za koze. Ali su i drvarice kao koze. Nema mjesta u šumi kuda oni ne mogu proći i kuda se, onako s bremenom drva na leđima, ne mogu provući da Mašanu zature trag. Upravo je dvadest godina kako ih on goni. A njih je iz godine u godinu sve više u planini. Otkako je u manastiru manje naroda, više ga je u planini, kao da tu dolazi da se Bogu moli. Što je Bog dao sela uokolo, raštrkanih kuća i koliba, koliko je ženskih duša u njima, sve se to priprema za zimu, kradući drva iz planine. Uzalud Mašanova trka po planini, prijetnja, strah koji uliva, uzalud neprestane igumanove besjede da krasti iz planine znači krasti iz crkve, narod nosi pa nosi.

A, eto, šumu je posijao sam svetitelj. Donio sjeme u kapi i rasijao ga po vjetru da niknu grabovine, dubovi, papratina, ljeskovina, trave i bilje, da jednoga proljeća nenadano ustane planina i sine zelena pod nebom.

Visoko prema nebu planina pokaza Mašanu oštru kosu na kojoj se u ranom danu svijetljelo gusto žbunje. A onda, neposredno pred Mašanom, sinula pod suncem sitna kržljava trava, tačkasta mahovina cijela dubina šume, sva ustreptala od zlatnog preliva svjetlosti i rose, kao da je ranjeni ovan kroz nju protrčao. Mašan uđe mirno u dubinu šume, pravo do velike zelene žablje lokve, gdje je on uvijek želio da otpočine. Grane su visile mirno, skoro bez vjetra, bez šuma, kao i toliko jutara prije. Ta jednostavna tišina, u kojoj je on samo osjećao kako velika stabla dišu pod teškim jutarnjim snom, kao da mu je govorila: da nijedno drvo u šumi nije ranjeno. On sjede do bare, nasloni se na panj i zagleda gore. Ali, najedanput, razgorači oči. Ovoga jutra vidje što nikad prije. Kroz red hrastova vidio se široki krug neba, plav, narastao, pukao kroz šumu. On se trže kao oparen i zagleda u dubinu šume. Bilo je jasno: prozor je lupeška sjekira otvorila...

- Sad su i na stare rastove udarili- reče Mašan i brzo se uvuče kroz granje da traži mjesto gdje je deblo otkinuto. Kidao je granje, gnječio nogama žbunje, sjekao okolo kosijerom, bacao mahovinu u paprat, tražio jednako uznemiren i bijesan.

– A, o'đe su i muške ruke pomagale!... primijeti Mašan kad otvori na zemlji bijelo široko dno hrastovog drveta, na kome je bila navaljena paprat i balega. Stade iznad njega i zamisli se. U tren već je vidio pred očima kako seljaci vuku deblo, drvarice skubu za granje i podmeću ispod, da drvo dignu sa zemlje i svežu ga užetima. I to mu je nekako ličilo na pogreb čovjeka koga je znao do juče zdrava zdravcijata, pa ga odjednom nestalo, kao da ga podzemna sila ukrala. Dvadeset godina čuvati planinu, znati za taj hrast, i odjednom da ga nestane, kao da ga vihor iščupao i odnio ne zna se kuda, bilo je za Mašana dovoljno teško da još i ne pomisli na daviju u manastiru. Za koliko se zima spremao manastir drvima, ali nikome nije na um padalo da tako stari hrast posiječe!

- Da su bar udarili na drugi!... reče Mašan za sebe zlovoljno i sjede pravo na mjesto otsječenog stabla. Već je znao kako će to odjeknuti u manastiru. Iguman će napraviti daviju kao da je Mašan vola slomio.

Mašanu bi bilo lakše da se mogao osvetiti. Ali je cijela šuma spavala mirna, tiha. U njoj nigdje božjeg daha, žive duše. Kad bi Mašan imao nešto glasine, pa da se digne na najveći vrh planine i vikne da ga svijeh sedam sela uokolo čuju: «Osvetiće to Mašan!» bilo bi mu lakše. A ovako nije znao ni kako će ni šta će.

Trag ljudske noge, ni drveta kuda su ga provukli, nigdje nije Mašan mogao naći. To je govorilo da su drvo odnijeli domaći, iz blizine, vješti, koji poznaju planinu. Zbog toga Mašan pođe najbližemu selu.

Pod njim, u jutarnjoj magli koju je vjetar raznosio, vidjelo se selo. Prosute kuće bijelile su se u kamenjaru. A putem, ispred planine, ranio je narod iz sela. Put je sav bio pritisnut seljacima, stokom, magarcima natovarenim za gradski Pazar. Zguren, kao kakva crna ptičurina, sjedio je Mašan na kamenu i gledao u narod koji je prolazio. U svakome je vidio lupeža. Svako je za njega vukao hrast. A da im sada to reče, svi bi na njega osuli daviju, klele ga žene do dna puta, snebivajući se kako to može Mašan i pomisliti...

Gledao je Mašan kako se kao crna zmija putem vlači svijet i nestaje tamo na dnu, gdje visoko, sasvim jasno u zraku, gladak kao dan, sija kameni manastirski krst.

- Sad se svi pred njim krste,- gunđao je Mašan na kamenu,- a da mogu polupežali bi sve u manastiru. Ni ulje u kanđela ne bi ostavili!

- Pazarlije,- viknu on na seljake,- kad ćete drva prodavati?

- Kad prizimi, Mašane!- odvraćali su mu seljaci s puta.

- I to iz svete gore?... dovikivao im je Mašan.

- Iz svete!... odvraćali su mu oni što su mogli grlatije.

- Nekada,- sinu Mašanu kroz glavu,- iguman je govorio da će sam svetitelj kazniti lupeže. Okrenuti im glavu i pete naopako. Ali otada se oni godinama griju, a svetitelj i ne mari za planinu. Samo što se iguman tanji kao štap, snebiva od čuda da se krade, i viče na sve po manastiru.

Mašan se od muke diže sa kamena.

Išao je on mirno po putu, svjestan i ubijeđen da gazi onim istim putem, kuda su maločas prošli lupeži. Kao i oni, zastane Mašan pred manastirom i zagleda se u krst. Ali se ne prekrsti.

- Neka, vala, danas i svetitelj i iguman zna da se samo lupeži ovudijek krste!

Puzao se nekako teško uz strmi put kao da je drvo srušeno u šumi palo na njega. Vrata od manastirskog dvorišta bila su širom otvorena. Cijelo dvorište zujalo je od kokodakanja živine kojoj je iguman sipao žito iz velikog suda.

Već po tome kako Mašan uđe, iguman vidje da se nešto dogodilo.

- Pričaj!- viknu mu on i izvrnu sud da živinu rastjera.

- A što da pričam,- odgovori Mašan, nego me vješaj za šljivu. Posjekli su 'rast.

- 'Rast!- uzviknu iguman začuđeno.

- I to onaj najstariji, do lokve...

Iguman prevrnu očima.

- Posje'će je oni cijelu, dok je ti tako paziš... odvrati i pođe preko dvorišta.

Mašan uđe u manastirski prigradak i baci uže i kosijer u kraj. Do ognjišta, na odru, ležao je govedar Filip, pokriven do brade. Mašan ga i ne pogleda, nego dođe zidu i diže sa police mali vagan mlijeka. Iskapi ga do dna.

- Da ga prije poločem,- reče on kao da govori za sebe- jer jer će mi od danas sve kroz nos proći što izijem.

- A što?- zapita govedar.

- Posjekli su 'rast... odgovori Mašan zlovoljno i sjede do ognja.

- Da Bog da je cijelu ogulili... reče Filip, mičući glavom u odru.

- A 'oće ne boj se...

Opružen, na odru, govedar Filip se teglio, kriveći lice od bolova. Mašan ga nije ni gledao. Kupeći suvad da razgori jače vatru, on jedva zapita govedara:

- A što je tebe?

- Probio me vjetar,- odgovori Filip.

- Pa, jadan ne bio, peci se pri ognju, ne lezi tun...

Filip se diže, ogrnu kožuhom i sjede leđima okrenut vatri, da ih pripeče.

- E da će me sad ko protrljati... jadao se Filip, namještajući se sasvim blizu vatre, da su mu pete bile u pepelu.

- E, šta ćemo, kad žena nemamo, pa da ti koju vještu trljačicu dovedem da te povrati... odvrati Mašan i izađe iz prigrađe.

Po dvorištu je kupio suvad, slagao tako, neprestano gunđajući:

- A neka bilo koga u'vatim od lupeža, platiće mi dobro jučerašnju daviju u manastiru!

Kupeći suvad, Mašan pogleda preko zida na gladak manastirski put, koji je koso padao, pun bijeloga šljunka, do ispod širokog kruga drveća. Primijeti da neko ide putem. Jedna je seljanka tjerala magare i dva seljaka vodili nekoga pod ruke. On se zagleda u došljake. Primijeti da je došljak u sredini vezan. Trzao je on glavom, zastajkivao, da su ga seljaci jedva mogli vući uzbrdicom.

- Za ime Boga, što je ono?- zapita se Mašan i onako sa naramkom drva izleće pri vratima od dvorišta.

- E, vi dolje,- viknu on,- kuđ ćete?...

- U manastir!... ču on grlatog seljaka koji je vukao vezanoga.

Mašan baci drva i utrča pravo kod igumana.

- Ma kakav vezan čojek?- pitao se iguman u čudu, stavljajući krst oko vrata.

- Svezan i vode ga... odvrati Mašan.

- Puštaj,- reče iguman,- čeljad u manastir, ali magarca ne.

Već su seljaci čekali na ulazu od dvorišta, ne usuđujući se da uđu.

- Ulazite svi,- viknu Mašan,- ali magarca vežite.

Sitna žena tiho se saže, prebaci uže preko kamena i sveza magarca. A onda poče da rastovaruje: svijeće, ulje, pršutu i pogaču. Prihvatajući sve to u ruke, Mašan samo odmahnu glavom:

- Vodite bolesnoga!

Vezani je jedva koračao kroz dvorište, idući nesigurno, kao preplašen. Ukočenim očima gledao je ispred sebe, pravo na visoki manastirski krst, koji je bio sav u suncu.

- Bože, pomozi!- reče žena i pade koljenima na sred dvorišta, krsteći se i ljubeći zemlju.

Mašan to u žurbi i ne primijeti. Brzo unese sve u prigradak i viknu na govedara:

- Diži se, dolazi manitac!...

- Kakav manitac!... odvrati Filip i diže se iskraj ognja.

- Viđećeš kad dođe,- reče Mašan.- Brzo na noge... Znaš da ih treba dočekati!

Na ulazu iguman pričeka seljake. Žena priđe igumanovoj ruci, poljubi je i prekrsti se. Iguman ne dade da mu ostali pristupaju ruci.

- Jeste li od daleko?... zapita ih.

- Dva konaka,- odvrati žena.

- Polako uvedite bolesnoga,- reče im iguman, čineći im mjesto za prolaz.

Mašan priđe vezanome i uvede ga u prigradak.

Svi se namjestiše kojekako u blizini ognja. Vezani ostade uz zid, zagledan i zinuo.

- A što mu je bilo?- zapita iguman, stojeći pri vratima.

- A ko će znati,- odgovori žena. – Prije neđelju je bio zdrav čitav, a onda pomanitao. Polomi sve po kući. Traži đecu da kolje.

- Kakvu đecu da kolje?- zapita govedar sa kreveta.

- Jadi ga znali,- odvrati žena. – sad se, eto, primirio. Ma ga isto držimo svezanog.

Iguman pređe rukom preko brade i zagleda se u ludaka. On je stojao mirno, nepomičnih očiju, stisnutih koljena.

- A ne znate od čega mu je to bilo? Ima li kakvih grehova?

- Ono, oče, sve je Božja prikaza, ništa bez grijeha ne dolazi- odvrati jedan od seljaka.- A mi, pravo reći, za njegove grehove ne znamo.

- Svetitelj je,- odvrati iguman- pomagao u puno takvih slučajeva. Ali ima i kad nije. Slava mu i milost, ima i neoprostivih grehova. Mi pamtimo da je strašnih ludaka dolazilo, pa se sjutradan ujutro ljube s narodom i mole za oproštenje. Zdravi idu doma. A bilo je, kao što rekoh, kome nije pomagalo...

- Nego,- dodade Filip,- prosto luđi pođu doma.

- E,- uzdahnu seljanka,- ja sam se vazda Bogu molila i po crkvama hodila, pa dako mi sada pomogne.

- Ti si mu žena?... zapita iguman.

- Jesam, a ovo su mi braća,- odgovori ona pokazujući na seljake.

- A da nije kome krv dužan?- zapita iguman.

- Za to, vala, stojimo,- odgovoriše braća.- Nikome. Mrava ne bi zgazio. Osim u ratove. A to se ne može brojiti.

Iguman samo slegnu ramenima.

- Mi ćemo ga noćas uvesti kod svetitelja,- odgovori on,- a vi ujutro možete doći. Pa, ako Bog da, da ga vodite zdravoga.

- Može mi Bog pomoći?- odvraćala je seljanka, krsteći se.

- Kako je ovaj svijet pobožan,- doda Mašan, zagledan u seljanku koja se krstila.- A iz sela oko nas, da sve pomanita, ne bi došli u manastir.

- Da Bog oprosti,- nastavi seljanka,- smijali su mi se i tamo mnogi kad su čuli da ga vodim kod svetitelja. Ma ja za to ne marim.

- Svijet se pokvario,- reče iguman,- pa Bog daje prikazanja.

- Što ćeš,- odvraćao je Filip- dijete, nema u njega dvije pedi, pa se iskrivi: nema Boga! A da ko sve ovo drži!...

Iguman odmahnu rukom.

- Sad znate kad da dođete,- obrati se seljacima.

- Ujutro?

- Ujutro, ujutro,- dovrši iguman i pođe u manastir.

Seljanka se diže, uze zavežljaj. Ustadoše i seljaci.

- Valja ni tražiti konak, progunđaše oni kao da pitaju.- I Mašan i govedar se učiniše da ne čuju. Govedar još iz kraja i odgovori:

- Pa ujutro ne zovite s praga, nego uljegnite pravo.

Mrak je padao na manastir. Na visokom nebu nicala je jedna po jedna zvijezda. Večernje je bilo otsluženo. Ali je ludak još uvijek ostao u prigratku. Govedar je nosio svijeću u prigradak, držeći je po strani da obasja put kaluđeru Savi, koji danima ne napušta ćeliju. Htio je i on da večera i vidi ludaka.

Mašan je bio već naložio oganj i digao kotao sa veriga. Trebalo je da postavi večeru. Ludaka je dobro zavezao užetom za teško bure, da se nije mogao maći...

Kad u prigradak uđe kaluđer Sava, ludak se trže i bespomoćno zajuka.

- Miruj,- reče mu mirno Mašan iz prikrajka, spremajući večeru.- Miruj da te ja ne izliječim...

- A što ste ga za bačvu vezali?- reče kaluđer kad priđe ludaku.

- A ko će strahovati od njega danas cio dan?- odvarti Mašan.

Sava je promatrao ludaka. Govedar mu je pomagao svijećom. Kaluđer ga dugo gledao. A onda odmahnu glavom:

- Kakva sve prikazanja neće Bog dati na grešnoj zemlji!

Ludak je stajo iskolačenih očiju, napola isplaženog jezika. Nije se mogao, tvrdo vezan, ni pomaknuti. Samo je petama udarao u bačvu.

- A mi,- reče Mašan,- pristavili da što založimo. Donijeli su seljaci danas. Pa iguman veli da ga odavno želja na mladi raštan i pršutu.

- A što ćemo sa manicem?- zapita Sava sijedajući do ognja.

- Iguman je reka' da prenoći kod svetitelja.

- Ja se bojim, težak je to ludak.

- Svezaćemo mu i noge i ruke.

Mašan stavi sto i iznese vagan. Miris mladog kupusa za čas ispuni prigradak. Izručiše sve u tanjire. Postaviše. Govedar se diže da prošapti molitvu, na koju se i Sava prekrsti.

Jeli su. U prigratku je gorela svijeća, dimio se oganj ispod teškog bukovog drveta. Ludak vezan za bačvu, gledao je iskolačenih očiju koje su u mraku sijale bijelom svjetlošću.

- Dajte mi da ijem!- dreknu on da se svi stresoše. Kaluđer se zagleda. Niko nije znao što da reče.

- Pa, vaistinu, ima pravo,- reče govedar,- ovo mu je žena donijela.

- A misliš da će jesti?... primijeti Mašan.

Svi prionuše ponovo za jelo. Počeše razgovor.

- Dajte mi da ijem!- dreknu ponovo ludak.

Kaluđer se uspravi i prekrsti:

- Iziđite anatemenjaci iz ovoga doma!...

- Dajte mi da ijem!- dreknu nanovo ludak.

- Jesti neće,- reče Mašan,- do opoganiti.

- Dajte mlijeka,- odvrati kaluđer.

Govedar mu prinese vagan:

- Zini!...

Ludak zinu, ali i brzo sklopi usta. Mlijeko se proli niz usta, preko čitave odjeće, na ludakove noge.

- Ostavi ga,- reče kaluđer.

- Da prekineš, - odvrati govedar,- i lupi nesrećnika po glavi praznim vaganom.

- Toljaga će mu najbolje đavola išćerat',- upade Mašan.

Žižak je na polici plamtio. Modrosivi plamen jasno je osvjetljavao ludakove iskežene zube. Sijali su mu krupni kutnjaci.

- Dajte mi da ijem!- viknu on nanovo, udarajući nogom u bačvu.

- Bože pomozi!- reče govedar i diže se.

- Vidim ja lijepo,- odvrati kaluđer,- 'oće on raštana i pršute. Nego dajte.

Govedar mu prinese na tanjiru...

- Jeđi, đavoli ti ga izjeli!...

Ludak zabi nos u tanjir i poče halapljivo da jede.

- Gladan čojek,- reče Mašan gledajući ga kako jede.

Tanjir se brzo isprazni.

- Sad miruj,- podviknu mu Mašan iz mračnoga kraja.

Jeli su nanovo. Niko ništa nije pričao...

- Dajte mi da ijem!- viknu nanovo ludak.

- Ovo je težak ludak,- odvrati kaluđer.

Mašan priđe ludaku:

- Znaš li ko je pred tobom?- viknu on na njega.- Znaš li?- Kaluđer se u dnu krstio. Govedar je još stojao i zinuo, s kašikom put usta.

- Lijep, vjere mi,- upade i on,- poslali manica u manastir i s njim pršutu da mu je mi gotovimo i da ga 'ranimo.

Žižak je bio pri kraju. Crveni plam se diže i prekinu u zraku, kao tanak konac. Ostadoše u mraku.

- Čudnih Božjih prikazanja!... prošaputa kaluđer, spremajući se za samicu.

- A čega na svijetu nema?... doda govedar Filip, uzimajući glavnju iz ognja da osvijetli kaluđeru do samice.

Pri svijetloj glavnji bljesnu nanovo ludakovo lice. Ovoga puta nekako oteklo, modrocrveno.

Kaluđer mu se približi. Prevuče rukom preko usta da očisti i podigne brk, pa poče da šapće. Svi su znali da je to molitva da se za noć smiri ludak. I govedar i Mašan se ukočiše. Kaluđer je šaptao tiho, mirnim glasom, kao da sriče. Najedanput ludak istegnu vrat, skupi usta, pa pljunu. Pljuvačka poleće pravo na Savino čelo.

- Ao!- viknu Mašan i podiže stolac iz kraja na ludaka.

- Ne, ne... odvrati Sava.- Đavo pljuje na krst.

- A misli li on noćas cijelu noć tako pljuvati?- viknu Mašan.

Kaluđer ne odgovori ni riječi. Iziđe krsteći se iz prigratka.

Mašan se već sjeti što će s bolesnikom. Donese suknenu čarapu i sveza je ludaku preko usta.

- Sad pljuj!... dobaci mu on, spremajući se da legne...

Jutro u manastiru objavi pijetao. Nastade brzo spremanje. Filip potrča za stoku. Mašan uze kosijer da obiđe planinu. Na izlazu nađe igumana... Mio se, go do pasa...

- Lupeži se na 'vataju po danu,- reče mu iguman, cijedeći vodu sa brade.

Mašan ostade kao zakovan. Znao je da će iguman dugo pamtiti ukradeni hrast.

- A smeo nas je sinoć manitac,- odvrati Mašan.

- Nije manitac, nego ona pršuta i pogača,- reče iguman.- Po nje ste izjeli.

- Davali smo i manicu.

- Manici ne iju. Kome ti to pričaš!

- Izio bi ovaj,- odvrati Mašan,- tri pršute da ih staviš pred njega.

- A vi po'itali da ga na'ranite, je li? Mašan zaćuta.

- 'Ajede, 'ajde,- viknu iguman.- Otpravljaj put planine, ali lupeža da nađeš.

- Gdje da ga nađem?...- mislio je Mašan, penjući se uz planinu. Cijela je planina mirovala. Tih vjetar i žuborenje potoka potmulo je ječalo iz daljine. Ali osim toga ni glasa, ni ptice.- Svi se boje Mašana,- mislio je on za sebe,- samo se drvarice ne boje... Prinudiće oni Mašana da pod stare dane obije tuđe pragove.- U planini, ispod hrastova, Mašan sjede na meku mahovinu. Opra lice u potoku. A onda se opruži i zagleda. Iznad šapastog zelenog lišća, u otsjevu sunca, vidjelo se nebo. Sijalo je u zelenoj svjetlosti. Cijelo to golemo prostranstvo, puno tišine i hladne jutarnje boje, kao da je ležalo nad šumom, poklopilo je kao ogromno stakleno zvono. I u njemu, tako zatvorenom, ni jedne drvarice, nigdje žive duše, samo jedna zelena muva koja igra oko Mašanovog brka. Gdje se sav taj svijet posakrivao?... Lupeži leže u rupama i jamama, a Mašan trpi daviju u manastiru... Bilo mu je teško: dvadeset godina čuva on tu planinu. Ruku na srce i pred Bogom i svetiteljem, žao mu je drveta i kad ga vjetar obali, a ne sjekirom posiječe. Ali mu to niko u manastiru ne vjeruje.- Eto,- mislio je Mašan,- iguman preko knjige s Bogom razgovara. Trebalo bi da zna što misli čovjek. A on Mašanu ne vjeruje. Služeći crkvi i svetitelju Mašan je za ovih dvadeset godina toliko vezanih seljaka doveo u manastir, toliko drvarica premlatio u planini. I sve se to nekako zaboravlja.- Sto dobara se zaboravi pri jednome zlu!

Kad bi nenadana sreća doletjela i Mašan danas uhvatio lupeža, dobro bi mu ga platio. On voli tu šumu, svako drvo u njoj, ali bi ipak danas volio da čuje gdje sjekiru... Udarala u ma koji hrast! Danas bi svezao lupeža i odveo ga pred igumana.- Sudi!- rekao bi mu,- ako 'oćeš da ga za krst od manastira objesimo.

Šuma je mirovala. Samo je potočina preko hrastove kore lijevala. Uvirao je mlaz, kao svijetla tanka zmija, u trulo lišće. Pri suncu drhtao je taj tanki trak, bistar, sjajan. Mašan mu primače usta i žedan se napi. A onda sjede na panj i obadvije ruke stavi iznad uha da osluhne. Daleko negdje potmulo je udaralo. Ali je Mašan razumio svaki šum u planini. To planina vara. Zbog toga se ne podiže i ne pogleda. Ostade još u zelenilu hrastova.

Čuće on ipak doskoro sjekire. Daleko tamo, kroz hrastove, vidio se šumski okrajak. On nije bio u zelenoj boji. Crven, opaljen suncem, on je jasno govorio da se jesen misli penjati na planinu. S njom dođu i gorosječe.

Mašan se diže. Iziđe tamo na liticu i sjede na kamen. Volio je da gleda na put. Neka vidi još jedanput narod koji krade planinu.

Kao i toliko jutara vrio je pod njim ljudski mravinjak. Prolazile su seljanke, seljaci, stoka. Gledao je on netremice u taj svijet, kao da je htio svakome ko prođe da dovikne: kradite dok sam ja tu!... Ali je svijet, pun svojih briga, žurio u grad.

Tada su već iz manastira izvodili ludaka. Prati ga kaluđer i govedar. On je jednako, kao i juče, zurio nesvjesno, razjapljenih usta.

Seljanka je driješila magarca.

- Ah, jadna ja,- govorila je ona zagledana u ludaka.

- Prenoćio je kod sveca, čitali smo nad njim, ali ne pomaže,- objašnjavao joj je mirno Sava.

- Jadna ja, samo što se istroših- odvraćala je na to ona, stavljajući prazni kotar na magarca.

- Može bit' da će poslije ozdravit',- tješio je kaluđer.

- Vidim ja što će ozdravit'- klimala je glavom ona.

Kaluđer uđe u prigradak, gdje je Mašan već sjedio. Gotovo zamišljen stade pred vratima.

- Kuđ je svijet okrenuo... I đe će ovo sve? Žali žena što je donijela manastiru, žali. Pa Bog da pomogne! Kako da pomogne?

- Ja se već čudim kako sve ne pomori,- primijeti mirno govedar, stavljajući kotao na verige.

U to, s prvim mrakom, udariše zvona. Sve se uzdrma od zvuka. Kaluđer brzo potrča samici. A Mašan, umoran i ozlojeđen zbog uzaludnog današnjeg skitanja po planini, tiho se podiže sa stoca i promrmlja:

- Bože, pomozi!... Daj da što prije nađem lupeža.

Samo Mašan lupeža za dugo ne mogade naći u planini.

Tako potrajaše dani. Iguman dozna da su i još jedan hrast posjekli.

- Oni se griju, a ti samo iješ!... viknuo je on na Mašana.

Mašan opet osjeti prazninu i tugu. Lupeži jednako kradu, a on im eto ne ulazi u trag. Danima, u tom uzaludnom tumaranju, Mašan dočeka jesen. Jesen odnese papratinu sa manastirskih zidova, ocrveni kamen. Udariše kuće i zatvoriše svetu kuću. Veliki crni oblaci neprestano su se vidjeli na nebu. U manastiru ni jednog ludaka ni bolesnika. Iguman naredi da se kolje kokoš. Za to vrijeme opet poče da se krade iz planine.

Nije ostalo ništa drugo nego da se planina obilazi noću. I to po oluji, kad vjetar krši granje. Mašan je molio, preklinjao svetitelja:...»daj već jednom lupeža, daj, za Boga!»...

Ali u planini, sem grmljavine, ničega. Ogromne potočine bučale su i nosile ispred sebe. Valjale su dubove kore, istrgnute žile, grane.

I u samom manastiru sve nekako potamnje. Zidovi postadoše sivi, crni. Iguman ostade u samici, s brojanicama, nekakvom starom knjigom u rukama i bocom rakije do uzglavlja. Ležao je. Kad bi došao u prigradak, Mašan, ma o čemu se govorilo, prekinuo bi priču i upadao da ga iguman čuje:

- Neka, vala, lupeža uvatim, ne bio ja Mašan ako ga ne oderem ka' jarca i ne dovedem u manastir.

Iguman ili nije slušao ili se pravio.- Niko mi ne vjeruje,- mislio je Mašan,- a meni je najtvrđa kora hljeba u manastiru.

- Da je bar nekoga naći u planini i dovesti igumanu, uvjerio bi se i on da je čuvaš,- odvraćao je Mašanu Filip.

- Daj jednom lupeža, Bože, daj!- molio je Mašan u samoći.

Jedne noći pođe u planinu. Nebo je bilo crno, bez zvijezda. Iz dubine šume ječao je vjetar,- predznak da će oblaci napuniti nebo. Prvo na Mašana prokapa mala kiša. Kroz suvo, spleteno granje, padoše mu kaplje na lice. Pa onda, najednom, linu. Na kamenu, u goloj vodi, Mašan je buljio u mrak. Kad bi sad, mislio je, moglo biti od Mašana stotinu Mašana, pa da se rastrče po šumi, uhvatio bi se lupež. Ali što može Mašan kad je sam? Pa, ipak, trebalo je ići.

Potočine brzo nadođoše. Vrele su ispod Mašana. Ali on ih je gazio, ne mareći za njih. Makar se utopio, tražeći lupeža. Samo kroz kišu i vjetar teško će moći i razaznati šum sjekire, ako negdje udara.

Uspe se na visoku stijenu. Buljio je u mrak gust kao tijesto. Kiša je neprestano lijevala. Najednom sijevnu. Silna kriva pukotina puče i zaplamsa među oblacima. A onda tresnu da sva šuma jeknu.

- Ma je li se, za ime Boga,- mislio je Mašan u sebi,- usudio neko po ovakvom vremenu da krade. – Pođe naprijed preko stijene. Neprestano je buljio u mrak. Najedanput, ču nekakav čudan šum. Odsluhnu. Jak udar sjekire donese mu vjetar. On se podiže na stijenu. Slušajući napeto, odmahnu on u jedan mah glavom. Nije vjerovao da je toliko srećan da uhvati noćas lupeža.

Mašan se tiho uspuža uz kamenje. Išao je u pravcu sjekire. Udar je bio sve jači i jači. Na kraju ga Mašan sasvim razlikova: stari, njemu dobro poznati udar sjekire! Mirno stade iza hrasta. U mraku je jasno čuo: neko udara.

Kiša je lijevala. Vjetar je bio jači. Najedanput bljesnu na nebu. Prema blijesku Mašan dobro mogade razaznati: žena!

Sama pomisao da je zbilja uhvatio lupeža, da ga može dovesti i pokazati svima u manastiru, učini mu da u cijelom tijelu zadrhta. Pritajenog daha, on tiho zaobiđe i stade iza hrasta. Ali u taj tren udar sjekire prestade. Žena diže breme na pleća i sveza uže.

- Kuđ ćeš?- viknu on u jedan mah i skoči.

Ali se žena i ne okrenu, požuri u mrak.

- Pasje druge,- reče Mašan,- zna da je ovđe put.- trže brzo kosijer i skoči za njom.

Kao bez daha, kroz kišu i vjetar, ona je grabila. Skakala je s kamena na kamen kao koza. Mašan je znao: put je vodi do uvale. Ili će u uvalu, ili natrag. On gotovo uspori korak. Ali je žena bježala.

- A nećeš mi noćas umaći!- poviknu on.

Najedanput, Mašan stade. Na cijeloj širini puta žena se nije vidjela, kao da je u zemlju propala.

- A misliš da mi utečeš?- viknu on.

Brzo, kao da ga ko goni, prebaci se on u uvalu.

U uvali ču jauk. Žena je potmulo jaukala. Očigledno bila je pala ne znajući da je uvala. On joj priđe.

- Pa, lupežice,- reče joj on,- uvatismo se!

Ona je gledala otvorenih očiju. Uže joj je bilo sasvim steglo grlo. Samo sada je sve manje i manje jaukala. Mašan kosijerom presiječe uže. Ali žena mrtvo opusti glavu.

- Ko si, progovori!- viknu Mašan.

Ali ne dobi nikakav odgovor. Tada zadignu kožuh preko sebe i ukresa kremen. Vidjelo se: ženino lice i glava bili su unakaženi.

Mašan trže ženu za ruku. Ali ona se i ne pokrenu.

- Aoh!- viknu Mašan i ustuknu korak. A onda joj se ponovo unese u lice. Poče da je trese. Ali žena je bila ukočena, nepomična.

Te noći plašljivo napusti šumu. Ne pođe u manastir. Leže u kolibu kod govedara. Tajnu nije htio nikome da kaže.

Sjutradan i manastir i sva sela uokolo doznaše da se drvarica slomila u planini. Iguman ne progovori ni riječi, samo kaluđer Sava reče:

- Slava mu i milost, svetitelj je počeo da kažnjava!...

Seljaci predveče odniješe mrtvu ženu iz planine. Preniješe je pokraj samog manastira, uz kuknjavu i plač.

Sav taj svijet vidje Mašan iz govedareve kolibe. Punili su oni put. Slomljeno, sakato truplje preniješe oni na drvenim nosilima. Sve što je bilo živo u okolini dođe da vidi. Ali Mašan se ne usudi da izađe. Ostade u slami, osjećajući čudnu hladnoću, zbog koje se pokri kožuhom.

Tada se već bližila zima. Za tu zimu manastir pogodi gorosječe i prodade veliki broj hrastova. Samo, za sve to vrijeme, manastir ostade bez ikakvoga događaja. Jedino se Mašan bio usamio. Nije pričao, neprestano je ćutao zamišljen.

- Što ti je?... navaljivao je na njega govedar.

- Ništa,- odvraćao je on mirno.

I iguman primijeti da se Mašan mijenja. Samo Mašan nije nikome ništa pričao. Bio je zatvoren, nijem. Kao i uvijek odlazio u planinu. Ali je planina za dugo ostala mirna. Poslije pogibije niko se nije usuđivao da dođe u planinu. A iz manastira su se neprestano čule priče: Svetitelj se sada sveti... Čeljade se izgubi kroz planinu i ne zna put... Jednoga dana, dok je govedar spremao u prigratku, Mašan ga zapita sa odra:

- Jesi li ti, Filipe, ubio kad čojka?

- Kakvog čojka, Bog s tobom!- odvraćao je govedar čudeći se.

- Što se čudiš? Reci mi bi li ubio čojka?

- A, eto, kad bi 'tio on mene da ubije.

- To sam 'tio da znam,- odgovori Mašan.

- Ma zašto si 'tio?

- Eto, tako...

Krupni snijeg pade na planinu. Zamalo pobijele sve. I manastir osvanu pod teškim bijelim pokrovom. Preko bijele snježne širine zavijao je vjetar.

- Opet kradu!- doleće jedno jutro iguman Mašanu.

- Nijesu li zaboravili kako se to onoj ženi osvetilo,- odvrati govedar.

Mašan uze kosijer i pođe u planinu. Prokrstari je uzduž i poprijeko, ali ne nađe nikoga.

- Nema nikoga,- reče on igumanu, grijući otekle ruke od hladnoće.

- A ko siječe onda planinu?

Mašan jedva podiže glavu.

- Čim prvog uvatim, ubiću ga.

- Dovedi ti njega ovamo, pa ćemo ga mi ubiti,- dodade iguman kroz smijeh.

Ali se Mašan diže i pogleda oštro u igumana.

- Neću ga dovodit', nego ću ga ja ubit'.

- Vala su više dosaili, pa da ih baš i ubije čovjek. Ali đe ti čojka da ubiješ? Što bi svijet reka?

- Puštite vi njega, oče,- odvrati govedar,- znam ja njega. Evo kolika je ljudina, a kokošku ne bi zakla'.

- Okle ti to znaš?- zapita Mašan.

- Znam.

- Neka znaš da to nije istina,- podviknu Mašan.- Bi' ubio. A ako mi nešto dođe i tebe ću ubit'.

- Bog s tobom!- zinu govedar zabezeknut. Primače se sasvim Mašanu. Pa prvi put primijeti da su Mašanove oči nekako čudno crvene. A onda se tiho odvuče od njega i iskoči na prag, zovući sve u manastir.

- Kakva je to vika?- javi se iguman, koji tek što je izišao.

- Evo neka kaže što zbori,- reče govedar pokazujući na Mašana rukom.

Mašan je sjedio, oborene glave, zagledan u zemlju...

- Mašane, što ti je? Zbilja, nešto čudno izgledaš?- viknu mu iguman.

Ali Mašan nije dizao glave...

- Na moju vjeru, on nije u zdravu svijest,- dodade govedar.

- Muči, ne bijedi čojka,- presječe iguman.- Nego na posa'!...

Bilo je čisto zimsko nebo sa punim mjesecom, kad Mašan pođe u planinu. Nije znao ni sam zašto je pošao nad uvalu, na mjesto gdje je nedavno drvarica izdahnula. Ali tu je sio. Na mjesečini bliještala je tanka ledena kora snijega. A po njoj su igrale nemirne sjenke drveća, drhtavo sivkasto plave, kao nad vodenim ogledalom. Zagledan u taj snijeg, on primijeti trag ljudske noge. Ne dižući se s mjesta, on pogleda okom cijeli trag. Bilo mu je jasno: nečija sjekira je noćas u planini. Naučen već godinama da njuši po takvom tragu, on zaboravi da išta njegovu dušu muči. Pođe preko snijega. Pod mjesečinom bliještao je igličasti snijeg. Sve mu se okolo sijalo kao dan.

- Lijepa noć za lupeža,- prošaputa zastajkujući.

Čuo se tih, uzastopan udar. Siječe negdje sjekira. Mašan pođe u pravcu zvuka. Išao je oprezno, kao i uvijek. Najednom zastade.

- Opet žena! Njemu se u trenutku sva kosa naježi. Ali nije znao od čega to dolazi.

Žena je naricala tiho, uzastopno. Uz tužaljku mirno je sjekla drvo, ne gledajući nikuda. On se približi sasvim do nje. Ali ona nije gledala sa strane. Starome čuvaru nije išlo da je zgrabi krijući kao pas. Htio je da ga vidi. A onda će je već u trku uhvatiti, pa da bi noćas okrilatila! On stade pred nju. Žena otpusti sjekiru i pogleda ga mirno. Nije bježala. Mašanu se zakovaše noge.

- Dobro veče, Mašane,- reče mu ona tihim glasom, bez imalo straha.

- Dobro veče lupežice!- odvrati Mašan.

Ona ga je gledala mirno, pribrano;

- A dobro li me viđe?

- E, Mašan ima svijeću,- reče joj on pokazujući rukom na mjesec.

Mašan je samo čekao da žena krene da bježi, pa da je skopa rukama. Ali ona nije ni pokušala da bježi, stajala je mirno kao da nije kriva.

- Što ne sječeš još?

- Za mene sam noćas dosta posjekla.

Mašan joj pristupi bliže. Ako se samo pokrene, vrelo mu je u duši, kosijerom će je gađati tačno preko vrata. Ali ona ne načini korak ni naprijed ni nazad.

- Ti u krađu, u sveto?...

- U krađu... odvrati žena sasvim mirno.

- A znaš li da ti Mašan može noćas život uzeti?

Žena uzdahnu:

- Misliš da bi mi bilo ža'. Tek da će me Bog naglednut' da se ođen smirim, ka' što se Jela smirila.

- Koja Jela?- zapita Mašan.

- Ona što su je našli slomljenu u planini.

Mašan osjeti da mu tijelo obuzeše žmarci.

- A zašto bi željela?

- Zašto su mi troje đece kod kuće, Mašane, gladni, bosi, bez ognja.

- Pa da se griju iz svete gore, je li?...

- Slava i milost svecu, ali je njima zima.

Žena zaćuta. Mašan je gledao ukočeno. Stajali su bez riječi.

- 'Ajde više! Ili me ubij, ili me vodi u manastir.

Mašan joj se sasvim približi. Zagleda se u cijelu nju. Za tren oka sinu mu kroz glavu: da je cijelu noć noćas tako gleda, da je veže ili bolje ubije. Ali, kao da ne zna što bi od svega izabrao, on joj samo reče:

- Kupi drva, nosi doma!...

Žena mirno sveza balu, podiže na pleća i pođe.

- Fala ti Mašane... reče ona okrećući mu se.

Ali on je stajao, u raskoraku, na snijegu, zagledan, sleđen, bez riječi.

Činilo mu se da mu u cijeloj glavi nešto tutnji, ječi. Jedva se i pokrenu da pođe po snijegu. Išao je i ne znajući kuda ga vodi put. Tek primijeti da je nanovo do uvale. Nenadano mu sinu u glavi da se žena podsmjehnula kada je pomenula Jelu.- Znači ona zna,- pomisli Mašan,- da sam ženu naćera' na uvalu.- I nju je trebalo naćerati na uvalu! Ta ga misao naglo pokrenu. On potrča šumom. Išao je s jednog kraja na drugi. Ali drvarice nigdje nije bilo. Umoran, sjede nasred snijega. Bilo mu je da plače. Ali se za tren diže postiđen nekako toga osjećanja.

Išao je putem za manastir. Sve je u njemu bilo u punom mraku. Svi su spavali. On uđe tiho u prigradak, ali ne nađe govedara koji je spavao u kolibi. Mašan leže. San nikako nije mogao da ga obuzme. Zbog toga se diže. Išao je duž manastirskog zida. U kaluđerovoj samici opazi svijeću. Kaluđer se molio. Tihi šapat molitava čudno je zujao za Mašana. On pruži glavu kroz uzano kameno prozorče. Kaluđer primijeti krvave Mašanove oči.

- Što mi smetaš u molitve?- siknu na njega.

Kaluđer nastavi dalje da se moli.

- Otvaraj!

Kaluđer nije otvarao. Mašan pogleda niza zid. Odlomi prvi kamen koji je strčio i baci ga kroz prozor. Kamen se raspršta o zid. Ali Mašan ne vidje više kaluđerove glave na prozoru. Samo se ugasi svijeća.

Tada ostavi kaluđera i pođe duž zida. Najedanput zastade.- Treba da kažem igumanu da sam ubio ženu!- zamuti mu se u glavi. Ali do igumanove sobe nije bilo lako doći. Teška gvozdena vrata zatvarala su ulaz. On opet pođe u prigradak.

U zoru, kad dođoše svi iz manastira da nađu Mašana, on nije bio više tu. Kaluđer je bio sve ispričao, što mu se dogodilo.

- Ma može bit' da ti se pričinjelo!- govorio mu je iguman.- Đe da te gađa kamenom?

- Izviše glave mi je udarilo!- odvraćao je kaluđer.

Iguman se zamisli:

- Lijepo s njim, jer ako je manitac sve će nas potući u manastiru.

Pred veče, toga dana, dunu jak vjetar. Lomio je i kršio granje. Šuma je izgledala da jauče. Te noći dođe Mašan u manastir.

- A koliko te čekamo?- reče iguman, tek što ga vidje,- nijesmo ćeli bez tebe da večeramo.

- Ne, vala, ni jedno- govorio je govedar, sijedajući u kraj, podalje od Mašana.

- Nijesam moga' doć',- odvrati on sasvim pribrano.- Bio sam u planinu.

- Ma ostavi sad tu planinu,- reče mu iguman,- nema više lupeža.

- Ima, ima,- reče Mašan sasvim mirno.

- Ma nije sad do lupeža,- odvrati iguman,- stavljajte večeru.

Mašan otrije krv sa kica.

- Napala me,- produži on,- napala, pa udri na mene. Da me stuče.

- Ko?... zapita govedar.

- Ona žena...

- Koja žena?... zapita iguman.

- A tobož ne znaš? Ona što su je mrtvu našli.

- Pa kako mrtva da te napane?... izbulji iguman oči.

- Digla se... Pa veli da sam je ja ubio. A ja njoj: ja sam trča' za tobom, a ti si sama pala. A ona jednu pa jednu. Udri u mene rukama. Ostala je tamo. Zadigla je sjekiru i siječe svu planinu.

Iguman i kaluđer iziđoše.

- Lud je,- reče iguman,- što ćemo sada?

- Sad će glas puknut' da je ubio ženu!- odmahnu kaluđer.

- Bruka za manastir!

Te noći šuma nanovo zajauka divljim glasom. Oštro je kroz nju lomio vjetar, kidao i nosio grane. Potmuli mlaz vode bio je u zemlju kao teški konjski topot. Čitava se planina tresla. Mašanu se činilo da je sva oživjela. Sve što je bilo drveća dalo se te noći za mašana u bezumni trk. Sam, u planini, on je stajao s kosijerom u ruci da dočeka čudnog konjanika, čiji je topot bio oko njega. Ali ga Mašan ne dočeka. I sam se dade u trk, nadvukujući glasom divlju riku vjetra.

Za čitavu tu noć čuli su se njegovi koraci manastirskim dvorištem. Ali nigdje u ćelijama nije gorela svijeća. Vjetar je neprestano zavijao i uz kišu nosio sve što se našlo u dvorištu, vitlajući njime u zrak. Ni vjetar ni kiša ne prestadoše cijele noći. Tek sjutradan, poslije jake tuče, sinu nad manastirom čisto nebo. Govedar tada nađe Mašana kod ognja, koji je sam bio zapalio. Zalijepljen, blatnjav, krvav, sjedio je Mašan na panju, držeći kosijer ispred sebe. Govedar se ne usudi da uđe. Potrča igumanu.

- Za ime Božje, što da činimo, kako manica bare da svežemo?- vajkao se iguman.

- Da bi iko mogao s njim na lijepe, da mu otmemo kosjerinu iz ruke,- odvraćao je kaluđer.

Ali se niko nije usuđivao.

Oganj se već gasio pred Mašanom, dok je on onako nepokretan, kao zaleđen, sjedio i gledao izbuljenih očiju.

Svi dođoše naizred do vrata od prigratka da vide je li bar kosijer ostavio. Ali on je jednako ćutao, zagledan u zemlju, s kosijerom u ruci.

- Da udarimo u zvona,- govorio je govedar,- da dotrči narod i veže čojka.

- Kakva zvona!... viknu iguman...- Đe ti je glava?

Kaluđer i iguman se povukoše na stranu. Niko nije znao što da kaže.

- Bruka će puknut',- reče iguman,- kakvu svijet ne pamti. Cio svijet će reć' da bijemo narod u planinu.

- Da mu je bar iz glave išćerati da je ženu ubio, može bit' bi se primirio,- govorio je Sava.

Iguman se samo podlakti i stište za bradu. Ipak se moralo nešto činiti. Riješiše da ga vežu. I to da mu govedar baci uže iza leđa, dok Sava i iguman budu s njim razgovarali.

Drhteći u snazi govedar je držao uže i gledao u igumana i Savu, ne slušajući ništa što pričaju. A oni su govorili naizred, polako, pribrano.

- Mašane, jadan nebio, prekrsti se... Ti si toliko godina u manastiru, znaš da te svetac čuva.

Ali mašan nije dizao očiju iz pepela.

- Nego upamti,- govorio mu je tiho kaluđer,- ti si toj ženi kriv za smrt taman ka' koji od nas. Znaš li, zaboga, da je sama pala?

- Sama,- odgovori Mašan i podiže glavu.

Ohrabren, kaluđer nastavi:

- I ti joj nijesi kriv. Ne misli o njoj, ostavi je. Mrtva je, ukopana, zemlja neka je ije. A grijeh neka tamo ispašta što je u sveto krala.

- Isto joj velim,- odgovori Mašan gotovo mirno. Ali pasja druga ima sedam života. Dolazi. Bije se. Prijeti. 'Oće da kolje.

- Ostavi je ti što će da kolje,- upade iguman,- imamo mi više noževa...

- Evo ga,- reče im Mašan i pokaza kosijer.- Neka mi samo noćas dođe! Kaluđer i iguman se zagledaše:

- Svršeno je,- reče iguman.

Ipak se taj dan Mašan primiri. Pa i noću se ne čuše njegovi koraci.

- Može Bog pomoć',- govorio je iguman,- da bruka ne puca u narod.

Ali ga sjutradan nađoše gdje lomi sve stvari. Bacao je sve što se nalazilo u prigratku. Iguman se snebi od čuda.

- Užad!- doviknu on govedaru.

- Bogomi, ja mu se ne primičem,- odvraćao je Filip.

- Brže, momke zovi!... viknu iguman.

Momci doniješe užad. Ali se bilo teško Mašanu primaći. Tek kad se on saže da razbije zid od prigratka, baciše oni na njega užad. Četiri momka stegnuše ga i svezaše za bačvu.

- Sad smo te složili,- reče iguman, gledajući Mašana zakovanog za bačvu,- da bar noćas mirno spavamo. Pa ćemo ti tek sjutra naći mjesto da se tučeš sa ženom!...

Mrak pade s neba, kad govedar uđe u prigradak. Zapali oganj. Kao nekada ranije ludakovo lice, osvijetli plamen i Mašanove izbuljene oči. Govedar sjede za sto i iznese mlijeko. Srkao je mirno. A najedanput se sjeti: može li Mašan da pljuje. Istom onom čarapom kojom je nekad Mašan vezao usta ludaku, sveza ih i Mašanu Filip.

Po večernju svi siđoše u prigradak da ponovo vide Mašana.

- Sjutra ću ga,- izjavi iguman,- poslati u Sarajevo.

Filip iziđe iz prigratka u staju. Valjajući slamu pod stokom, udarajući je, onako u poslu, on više nije ni mislio na Mašana. Svezan je, bezopasan, sjutra će u Sarajevo. Što o njemu da misli? Tek po izlasku iz staje, kad se govedar zagleda u vedro zimsko nebo, prepunjeno sitnim plamenom, za čas ga dirnu Mašanov slučaj... Ali se iz toga trgnu:

- Koji će đavo sjutra pješačiti preko sela da traži novog čuvara!...




NA ORANJU  

Vinova loza se uspe uz kameni zid Mijatove kuće. I lasta zacvrkuta na vrhu slamenoga krova. Ovo je treće proljeće koje Ilinka, mlada seljanka, dočekuje bez muža. Pošao je Mijat u daleki svijet, ostavio ženu, imanje i dijete. Sad je sve u Ilinkinim rukama. A ona, u neprestanoj brizi i tuzi, sama, misli na muža, na njegovo milovanje, na dolinu, proljeće i buduću žetvu. I već je treće proljeće kako nezaštićena, daleko od muža, mora da drži imanje, hrani dijete i živi kao ukleta. Zemlja hoće muško oranje. Ali kao da Mijat, tamo daleko u svijetu, o tome i ne misli. Tri godine straha, patnji, očekivanja, naborale su još uvijek mlado Ilinkino lice, pogurile leđa i sledile duboko negdje na dnu očiju tugu za svojim čovjekom i njegovom snagom.

Kao jedina utjeha ostalo joj je dijete. I baš joj je drago što je muško, i što će likom biti pravcati Mijat. Prošle godine mislila je da će Mijat doći da vidi sina. Danima i noćima priželjkivala je prijatnu radost da joj dolazi odmjena, prava muška snaga, koju će imanje osjetiti prvoga dana, i kada će ona, oslobođena te brige, dočekati u dugim jesenjim danima muško milovanje i razgovor. Ali cijele godine nikako da se vrata od slamenjare otvore i da na prag stupi on, Mijat, snažan kao hrast. Probolovala je cijelu tu godinu, savila se kao drvo, i pusta jesen nekako joj ispraznila dušu.

Pa ni sada joj nije bolje, kada je proljeće, eto, zacvrkutalo na vrhu slamenjare. Blijeda, gotovo prozračnih ruku, posadila se do prozora i rukom jedva prebira neočešljanu vunu u skutu. Bolovala je od ženske tuge i slabosti. I to sada, kad bi baš trebalo da bude snažna, da kao vuk potrči kroz dolinu, preore i posije. Nije mogla ni da pogleda na dolinu, zemlju koja joj je zarobila mladost i dušu, i osudila da vene tako pri prozoru i sagorijeva kao svijeća. Kako da je voli kada je zbog nje i Mijat pošao u svijet, daleko u Ameriku, da otuda pomogne imanje i održi ga! A što je učinio? Za tri godine nije joj poslao ni volove da kupi! Pa neka Ilinka ima i snage i odvažnosti da preore i posije, gdje su joj volovi da krene ralo? Da nije pošao, mislila je u sebi, drukčije bi bilo. Našao bi Mijat volove. Ovako ostavio je nju samu i još više opustio imanje.

Sada, kad se zemlja nadigla, kada se misli na oranje i brazda željno čeka da primi sjeme u njedra, izgledalo je da ga zemlja isto tako treba kao i ona. Pa njega, ipak, nema. I neka se se sjeme zakameni u zemlji, kao i njena tuga u dubini očiju! Jer Ilinka može Mijata imati samo u snovima. Kada u novoj radosti, poslije dugog nespokojstva, sanja da je on, Mijat, došao, legao do nje, prebacio ruku preko njene glave, dok ona osjeća kako je po licu diraju crne muške malje. Od svega joj samo ujutru vlažno u vrh obraza.

Ko zna koliko bi Ilinka tako stajala pri prozoru da je iz misli nije trgao muški glas. Bio je to on, Mašut, najbolji prijatelj Mijatov.

- Nevjesta, neko ti je dub posjeka'!... javio se on u kući, s velikim drvetom preko ramena.

I kada Mašut baci drvo pred nju i trže je od čudnih snova koji joj lome snagu i piju dušu, njoj se negdje, sasvim nejasno zamuti u dnu duše: da je Mijat ovdje niko ne bi sa sjekirom pošao u njenu šumu. A ovako teško ga i njoj i imanju bez njega!

Ona se bez riječi odbi od drveta i sjede u kraj. Bila se sva pokupila na stocu da je seljaku izgledalo da bi je sad mogao imati svu u šaci kao pticu. Znao je Mašut da je to zbog samoće, ženske nemoći da muški podvikne, zaštiti svoje. Sjede i sam u kraj, nemoćno opusti ruke niz sebe zagledan u veliko polutrulo drvo na sredini kuće. Kada bi to bilo njegovo drvo, on bi već znao što bi radio. A ovako sjedio je mlitav, zagledan u deblo, kao u mrtvaca za koga ne zna jeli mu rod ili nije. U istini, on je slučajno i naišao na drvo. Bio je još zorom u planini da vidi međe oko imanja, kojima je brižljivo ogradio šumu i još ih prošle jeseni ocrvenio papratinom. Htio je poslije zime da pogleda na dubove i grabovu šumu gdje zimska nevremena polome drveće, odnesu međe, naprave zbrku i pomute ljude. A njegovo imanje graniči s Mijatovim, pa nije htio nijedan međaš da pređe u tuđe, i da se misli da ga je on, Mašut, tek što je Mijat pošao u svijet, gurnuo nogom i uzeo od šume. Tako je okom preletio Mijatov zabran i naišao na oboren dub. Sve je govorilo da je posiječen usred zime i da su se lupeži dobro ogrijali. Nije ni sam znao što će s njim, a onda ga je u jedan mah digao i donio Ilinki, neka ona sama sudi.

S Mijatom je bio uvijek dobro. I sam mu je Mijat, pred odlazak u svijet, rekao da mu pogleda katkad imanje. U početku je to činio s voljom, ali kako ga je vrijeme odvojilo od Mijata, a briga zadavala posla, to je prenebregao da misli o imanju od kojeg ne može imati nikakve koristi osim štete i svađe. A i sama mu se žena činila neradnom, bolešljivom, nejakom, kao pustom. I dok je ona ćutala na stocu, mirna, sleđena, bez riječi, preživljavajući još jednu nevolju u nizu dugih patnji, kojima je protkan njen život, njemu je gorelo u duši zbog te njene utučenosti.- Da mi je žena, mislio je u sebi, prevrnuo bih ja njoj jezik toljagom!

- Pa što ćemo sad?... zapitao je on poslije dugog ćutanja, da iz mramora čuje više riječ.

- Što?... odvrati Ilinka jedva čujno... Na koga smijem prstom uperit da mi je dub posjeka'! Davno je imanje đevo u ruke uzeo, a on ni da dođe, da bar dijete vidi.

- Ne može se to tako dolazit'- odvrati mašut.- Čojek se zadužio, a neće na imanje bez pare. Što ne razmisliš? Vi žene uvijek udarate u stranu?...

- Zadužio!- odvrati ona.- Pa bar da nešto posla da volove za oranje imam. Kako ću orati?

- O, mnogo vi žene mislite na imanje!- odvrati on zlovoljno.- Proljeće prispjelo, a tebe nema da vidiš goru i ciljeve. Trebalo je da pogledaš tek što je jug počeo da nosi snijeg.

-Ako se ja ne mučim oko njega,- odvrati ona,- niko se ne muči.- Raskube me imanje i dijete i krava. Ti ne znaš kako je ovako samovati...

Mašut zaćuta. Nije htio više da govori o tome. I što on da misli o njenoj tuzi i nevolji! Znao je: ženi treba muž. A on joj, baš zbog toga, ništa ne bi pomogao oko imanja da nema dijete.

- Pa je li pisa'... zapita je Mašut.

Žena se diže, priđe zidu, i iza starog napuklog ogledala izvadi pismo. I nesvjesno je uhvati drhtavica kada na plavom, tvrdom kovertu vidje ispisana krupna nepravilna slova.

- To je zadnje?... upita Mašut primajući ga u ruke.

Nije nijedno poslije njega dolazilo... odvrati žena zlovoljno.

Seljak poče grubim rukama da pretura pismo i vadi ispisanu hartiju. Previ je široko preko koljena i poče da prevrće.

- Pa, znaš li što piše, je li ti ga ko čita'?

Žena nasloni glavu na ruke i tupo se zagleda u seljaka.

- 'Oće da ide u drugo mjesto. Veli da tamo očekuje bolji rad... reče mu ona tako kao da od njega očekuje odgovor.

- Radnici su naši ljudi,- odvrati Mašut,- idu za 'ljebom.

- Osijeđeću ja dok vidim taj 'ljeb iz Amerike,- odvrati ona i diže se od nekog bola i muke sa stoca. Samu me ostavio tri godine, da se otimam. Što već ne dolazi da održi ovo što imamao, nego se skita po svijetu? Njemu se sve može, čovjek je, a ja... i ona gotovo zamuca. Pritisnu je ona vječita ženska tuga, koja muči žene u planini, da ne mogu sve reći i da ono što ih mlade najviše muči, ostaje skriveno, duboko u duši ukopano, njeno, i za svakoga drugoga tuđe i daleko. Ko razumije njen bol i tugu? I to trogodišnje mučenje, taj bol i čežnja, u stalnim brigama i mukama, presijeca po njenom životu jače nego išta drugo. I kako je na kraju ovako zarobljenu i mrtvu boli što kroz nju nikad ne može da progovori njeno ženstvo, već ga se mora odricati kao nečega što nije njeno nego tuđe, strano. A on možda tamo u svijetu ima ženu, gladi je po kosi, drži na koljenu, dok je rođenu zarobio, napravio od nje pustoš, raskubao je imanjem i brigama i kao tuđeg najamnika bacio na dolinu bez milosti i zaštite.

Kad bi bila njegova žena, Mašut bi je već znao umiriti. Ženu neradnicu mrzio je iznad svega. Eto, čovjek je pošao u svijet da se muči oko žene i imanja i Bog zna kako mu je tamo, a ona sto đavola na njega. Bio je načisto da je Mijat pogriješio. Seljak treba da otvori oči kad se ženi. Šta će mu žena kao mače, treba on vuka na imanju.

- Dosta ženo, nego nosi tu trupinu iz kuće i spremi ralo za oranje. Ja ću ti zorom doći s volovima.

Zahvalnost zasja iz Ilinkinih očiju. Ali Mašut nije to ni vidio. Mislio je samo što će čovjeku tako kržljava žena, mala, kao ptica. A već na putu bilo mu je jasno: mnogo priča, malo radi. Za tri godine proći će joj imanje kao potok. A čovjek kad se vrati, neka sam lomi glavu s kim se okućio.

Ono od čega je Ilinka uvijek patila sama u kući obuzimalo je sada, kada je Mašut ostavio. Uvijek u sumrak mučila je jače pustoš. I sama sebi teška, opet je sjela do prozora i uzela vunu u skut. Ta pusta Mašutova zlovolja, nemir za svojim čovjekom, budila je nakako čudno, kao da je samu sebe pitala: šta u ljudima ima osim snage? Svi su ćutljivi, ukopani, crni, nerazgovorni i svima im žene smetaju. A ona bi htjela da nikome ne smeta. I kad bi je nešto život mogao pustiti na miru, pa da se prazna i pusta sva istopi pri prozoru kao zapaljena tanka voštanica.

Vlažni sumrak rastao je iz grmlja, polako se peo u vazduh, a Ilinka je osjećala da je bole oči. Dijete je već plakalo u krpama na krevetu, a ona nije imala snage ni da mu priđe. Više je voljela da pronađe ralo za sjutrašnje oranje. Jedva ga je u konobi našla ispod vlažnog sijena i kravljih balega. Mirno ga iščistila i bacila pri međi da ga zorom uhvati sunce i isuši.

Za dugo nije mogla da spava. U posljednje vrijeme uvijek joj je san bio nemiran i kratak. A kada je već i on, nekako ispred zore došao, sanjala je da je zabasala u neprohodnu šumu, da trči od drveta do drveta, ali da ne zna da nađe put. Negdje, usred mračne šume, lupnulo drvo u čuo se snažan udar sjekire. U stvari, to je pijetao lupnuo krilom i preletio kroz prozor, izviše kreveta. Bila je već zora. I u krevetu njene bose noge grijalo je sunce...

Spremala se što je brže mogla. A pohitala jače kada su u vrata odzvonili udari i čuo Mašutov glas:

- Nevjesta, ne zaboravi tikvu za vodu...

Pred kućom na nju je već čekao Mašut s volovima.

Kroz selo, strmim putem, išla je malo po strani, iza Mašuta, kako uvijek idu s ljudima žene u planini. Svijetlo rijetko žbunje okolo gorjelo je na suncu. I pred Ilinkinim očima, iza volova, bjelasala se Mašutova košulja. Išao je mirno, bez riječi, tako je i Mijat išao poslednji put, mrk, ćutljiv i zamišljen. Samo je tada bila jesen i Mijat je pošao daleko u svijet. Toga kišnog dana nije joj govorio ni riječi. Jedino joj je na rastanku stegnuo ruku i zagledao joj u oči.- Čuvaj mi obraz,- proslovio joj je i žalosno pogledao. Otada pa već tri godine, ona ga nije vidjela. I ovo je već treće proljeće kako ide na oranje bez njega.

Na dolini Mašut je već uprezao volove u plug. Prva brazda lagano se otvarala na svježoj zemlji. Tu za plugom, iza Mašuta, Ilinka je išla bosa brazdom.

- Hajde!... Hajde!... uzmahivao je Mašut prutom, držeći plug za ručicu. I pognut tako iznad njega čistio je katkada znoj sa čela. Košulja se brzo punila znojem. I naduvena, mokra od znoja, igrala na Mašutovim leđima kao mjehur.

Išli su ravno brazdom i s kraja doline brzo uhvatili drugu.

- Bez počivala, da uhvatimo novu brazdu,- reče joj Mašut.

Oboje uhvatiše za ručice pluga. Svježa zamlja, puna dima, otvarala se lako ispod rala.

Kad uhvatiše treću, Mašut ocijedi znoj sa čela.

- Hajde, junačice, do ubla... Napuni tikvu vode.

A on sam sjede u travu.

Ilinka brzo dođe s tikvom vode i spusti se do njega. Mašut podiže tikvu i nategnu da pije. Nekada, u ovako toplim danima, dok je Ilinka sjedila s Mijatom u travi, i on je pio iz iste tikve. Samo je ona tada slobodnije sjedila tu i tiho prelazila rikom preko njegove.

Ilinki plašljivo skliznu pogled na široka Mašutova ramena; dizala su se polako dok je on žedno gutao vodu. Osjeti kako joj kroz bosu nogu prostruji toplina od zemlje. Mašut je čistio još uvijek znoj, i odahnuo glasno, muzastopno. Ilinka pogleda sa strane ne njegov snažni, crni, vrat. I kao da je baš ta snaga privukla neodoljivo njemu, njoj se nejasno i mutno javi: što bi rekao ako sjednem bliže?

Volovi su čupkali travu. Okolo je zujalo. Probuđena zemlja disala, pušila se pred njima, kao prijesan hljeb. U daljini je treptalo od sunca, a okolo krupna, trava, granje- sve se to grčilo.

- Meka je zemlja... odvrati Mašut i pogleda na nju. Ona jedva izdrža pogled i tiho saže glavu. Htjela je da mu kaže da zemlja mora biti meka kada je planina vlažna, ali ne reče ništa, obori pogled u travu i zagleda se dolje.

Seljaku su bile natekle žile na vratu. I odatle, niz košulju, cijedio se znoj.

- Zapotio si se, Mašute,- odvrati ona jedva čujno,- može glavobolja.

Mašut samo odmahnu rukom.

- Ne sluša,- zamuti se njoj, ali se ne usudi riječ da reče. Osta kao skamenjena.

Izorana zemlja stajala je pred njima crna i masna, i lagano se iz nje isparavalo, kao iz kotla. Sjenka sa planine polako je rasla nad njom. I malo po malo se izduži. Samo u daljini, gdje je ubao, u plavičastom zraku, igrao je svijetao sunčev sjaj.

- Čisti ralo,- reče Mašut Ilinki,- da idemo.

Ona jedva izvuče ralo iz zemlje. Nije marila da ga čisti, ali seljaku ništa nije mogla reći. Ćutljiv je, mrk, strog- i ko zna što misli, vrzlo joj se po pameti.

S istim strahom s kojim je došla, vratila se natrag. Bila je mrtva, ubijena. Ni jednu seljakovu misao nije mogla da pozna. Ukoliko mu se približila i pogledala u oči, vidjela je da su stroge, mutne, krvave.

Nespokojna tuga lomila joj je snagu. I tek sjutradan mogla je da se umiri. Samo, pred odlazak u planinu, slučajno joj pogled skrenu na Mijatovu sliku na zidu. Tu je ona sliku uljepšala grubim, drvenim okvirom i zakitila planinskim cvijećem. Odatle je on gleda mrtav tri godine. I nova drhtavica prožma joj tijelo. Gledala je razgročenih očiju, kao da je htjela da reče: Svi ste tako jednaki, mrki, i što u vama ima osim snage?...

U planini nije bila mirnija. Pustila je kravu da skita kuda hoće. A već sjutradan, iako joj je bilo hladnije u duši, jedva je mogla da spremi koš i da misli o sijanju.

Za sijanje je trebalo da dođe Mašut. I Ilinku je ozbiljna misao mučila: pa on ne bi dolazio i pomagao kad kradomne bi nešto mislio? Samo joj to nikad ne kažu njegove oči. I ona se strašno bojala da se ne vara.

Proljeće je uveliko pristizalo. Zeleni val šume bacio se iznad sela i legao do u doline. A odatle, ujutru, zabrujao u zraku žamor zemlje i trave. Izgledalo je Ilinki kao da je jato ptica uletjelo u kuću.

Znala je da je sada najbolje vrijeme za sijanje. Sada je s više strahova očekivala Mašuta. Samo joj je izgledalo da on neće doći u kuću mrk i ćutljiv. Već je unaprijed smišljala što će mu reći. I to je za nju bila nova radost.

- Nevjesta,- razbio je sve te lijepe snove grub muški glas,- uzmi u koš sjeme!

S natovarenim košem na leđima išla je kao i prije za njim. On je bio zadigao ralo na ramena i mirno tjerao volove. Nijedne riječi nije joj rekao do doline, a tamo ona je već usipala žito u dugačku suknenu čarapu iz koje je trebalo da sije brazdu.

Kad je ralo udarilo i počelo da preorava već uzoranu zemlju, brazda se lako plastila kao po hljebu. Širok, uspravljen, seljak je mirno gazio.- Mašute,- vrelo je Ilinki iz duše,- stani, željna sam muškog razgovora.- Ali kako je to mogla reći, dok je on išao tup kao drvo pred njom! Polako, preko dlana, ona je sipala iz suknenjače sjeme u brazdu i samo pokatkad mogla da digne oko i pogleda ma Mašutova široka ramena i vlažan vrat.

Noge su joj sve više tonule u zemlju. I toplina odatle obuzimala joj je tijelo. Kao da je oko nje, iz brazda, iz sjemena koje baca, iz žbunova okolo, iz svega što vidi, hitao nekakav čudan oganj koji pali i žeže. Ona se prelamala u brazdi i osjećala da samo on, krupna Mašutova ramena, mogu da je oslobode toga. Ali ta ramena su se kretala mirno, ravnomjerno i jednako. I ponekad samo okrenula bi se:

- Siplji brže!...

Zamalo, pa joj je u ruci visila prazna čarapa. Prišla je slomljena košu. Drhtavom rukom punila i opet, jednako, kao i volovi pred Mašutom ugazila, iza seljaka, u brazdu.

- Brže, ali po manje sipli- viknuo je Mašut,- uzmahujući prutom na volove.

Dok je tako sipala sjeme Ilinka je mutno buljila u zemlju. Pred njom, u brazdi, čim sjeme pane zgrči se i prevrne. Zemlja će roditi.

- Mašute,- zazva ga ona tiho,- 'oćemo li vode?

- Da istjeramo uz brazdu, pa onda... odvrati seljak.

Kad su došli na kraj brazde, ona prvi put otvoreno pogleda seljaka u oči, da nešto iz njih sazna. Ali one su bile crne kao i zemlja pred njim. Nekakva čudna jeza prozma njena ramena. Brzo pređe preko oranja i nadvi se nad ubao. U vodi učini joj se lice crno kao maločas Mašutove oči. Zahvati vode i trkom proleće preko doline da donese seljaku. On je sjedio u travi i brisao čelo...

- Umorio si volove... poče Ilinka malo izdaleka.

On samo odmahnu rukom.

- A je li,- najedanput ga zapita ona kao da neće,- zbori li ti što žena što mi pomažeš?

- Što da mi zbori?- pogleda je Mašut neodređeno.

- A, eto, cijelo selo na nas zijeva... reče mu ona tiho, približavajući se sasvim uz njega.

Seljak odbi glavom i pogleda oštro.

- A mene, vala, što pričaju nije stalo... reče Ilinka i poče zbunjeno da šara rukom kroz travu.

- Selo svašta priča... odvrati seljak i ne usudi se da pogleda ženu u oči.

Nova, slatka jeza uzdrhta u Ilinkinom tijelu. I ona osjeti da je nekakav čudan, mio zamor obuzima. Htjela je i sama da nešto reče, ali se preplaši da je drhtav glas ne oda. Tiho podiže oči iz trave i poče njima užurbano da trepće. Tada se mirno opruži i dodirnu Mašutovo koljeno. I prvi put, poslije toliko vremena, ona osjeti koliko je sladak ovaj dodir. Opet pogleda u Mašutove oči. Učini joj se da igraju kao žeravica.

On nije odmicao, sjedio je mirno. Istina, nije razumio ženu, ali je razumio sebe. Znao je da je na tuđem imanju, i kao što to imanje pripada drugom, tako i ona, Ilinka, pripada drugome. On nema pravo ni na jedno ni na drugo. U stvari Mašut je bio jedan od onih seljaka koji, robujući imanju, robuju i svemu onome što je kroz dugi niz godina u naravi čovjeka stvorio taj odijeljeni planinski život, ograđene doline i međe, male slamene kuće i uski trnoviti putevi, kojima se zna čiji ih opanak gazi. I mislio je: naši ljudi idu u svijet, muče se, a mi, ako baš nećemo pomoći, možemo čuvati čas i obraz njihovih žena.

Ćutali su oboje tako u travi.

Zamalo, pa su se opet našli u brazdi. Sad se već pred Ilinkinim očima mračilo. Da su Mašutove oči promijenile boju za nju je bila nova tuga, koja ženu dovodi u iskušenje. I nju, za tren poče da muči: da li da se preda ili ne?... Prut je pljuštao po volovima. A žito iz Ilinkine ruke jedva je padalo. Ona poče kratko, zamorno da diše. Dolje, pod plugom, crna brazda koju su ostavili činila joj se čas siva, čas plavkasta, a sjeme nije ni vidjela.

Teški zadah muškog znoja donese joj vjetar pravo u lice.

Bilo je sad mučno ići, pravo u brazdu, da se stopalom ne nagazi sjeme. I, kao da je nešto njoj nepoznato, skriveno izašlo iz zemlje koju siju, pa namah svladalo njenu snagu i počelo kao mrtvu da je vodi i gura naprijed prema Mašutu, ona uhitri korakom i stade kao ukopana. Htjela je da ga zove, ali nije imala snage. Nešto je guralo da ga skube, da ga hvata za ramena.

Vjetar se igrao njegovom košuljom. Jednim krajičkom ona se bila podigla i ostavila otkriveno golo tijelo. Miris zemlje, tijela i trave zrijevao je u vazduhu. I sočan, opojan, dolazio do Ilinke, upijao se u njeno tijelo, u svaku žilu, svaki zglob. Činilo joj sed da se tu, u njoj samoj, miješa s krvlju i vri kao voda u loncu. Probuđena, gazeći po mokroj zemlji kao po tijestu, ona je osjećala da gori i da ne može izdržati. Čudna, nepoznata snaga, koja je nenadano obuhvatila, bila je u trenu jača od svega onoga što je nju umirivalo godinama. I dok se ona opirala, znajući kuda je neodoljiva sila nosi, ova je sve više vladala njome, obuzimala je, umrtvljivala je. I kao da će da se oslobodi nje, Ilinka tiho podigne ruku, pruži je naprijed, prema seljaku. Pred očima joj zamagli. Nenadani, čudni mrak, naglo pade pred njom, ovlaži joj sljepoočnice. Nesvjesno, kao da joj nešto ponijelo ruku, uhvati seljaka oko pasa. A onda stisnu, obisnu mu se oko tijela, sićušna kao ptica, i poče, vrlih očiju, zažarenih obraza, da ga zove.

Seljak se trže, kao da ga iz brazde zmija obavi i stegnu oko pasa. Ustuknu korak natrag i zagleda se uznevijereno u ženu. Nije mogao da se snađe. Izmaknu svom snagom da se žena odbi i pade koljenima u brazdu. I tu, na zemlji, ona široko otvori oči i prevrnu njima kao jarebica kad je uhvate pod koš. Mašut, u jednom momentu razumijevajući sve, ugazi čvršće u brazdu i rukom, u kojoj je držao prut i malo prije udarao volove, zamahnu i udari po ženi svom snagom, a trup tone u zemlju. Preplašena, ponižena, ona se očajna zagleda u seljaka.

- Pasja krv!... odvrati on i preskoči iz brazde u brazdu da zaobiđe ralo.

Odriješi oba vola i ne obzirući se zagazi s njoma preko oranja.

Za trenutak u Ilinkinoj glavi bilo je sve mutno. Ništa nije vidjela. Ali kada je čudna neodoljiva sila, koja je obuzela i vladala njome, ostavi, kao da se vrati opet u zemlju, ona pojmi u trenutku poniženja, svu strahotu i užas i sve ono što dolazi s njim. Brzo se uspravi na noge i baci okom preko doline. Tamo, na dnu oranja, vidio se Mašut s volovima.

Ne znajući ni sama kako, ona potrča širinom oranja da ga stigne, ne da mu se sveti, nego da mu govori... govori...

Kao kokoš, koja uplašeno bježi s tuđeg, trčala je ona preko oranja, zaduvana, mrtva, umorna.

Volovi su već silazili s doline pravo na put. I za njima, iz visokog drača, pojavi se Mašutova glava. Ali on i ne pogleda na dolinu.

Ilinka je jedva vadila bose noge iz oranja i trčala preko brazda. Bijela, razvezana krpa, lepršala joj je na glavi, spremna da odleti.

Najedanput, trčeći, Ilinka zastade. Bila je upravo do ubla, iz koga je maloprije donosila vodu. Modroplava voda zasja joj pred očima. Ne čekajući ni trenutka, i sama ne znajući ni zašto ni kako, ona snažno zavi bijelu krpu oko glave i skoči u ubao.

On o svemu nije mnogo mislio. Bilo mu je samo drago da je bio toliko jak da spasi ženinu čast. I on je zbog toga, gotovo zadovoljan, mirno navodio volove na prijeki put, i ne sluteći da sada, na vrhu plavkasto- sive vode ubla, prska poslednji vodeni klobuk.



RADOST I ŽALOST SELJAKA MATANA

 Volovi su skubili drveni plug, koji je kao riblji kostur stršio iz zemlje. Zemljina kora bila je tvrda, ispucala od suše. Oštrica je kidala zemlju gotovo s vrha, bacajući okolo suve plase bez dima.- Bez vlage nema sijanja, mislio je seljak, tjerajući volove.

Pravo k njemu, bosa, išla je debeloglava žena preko oranja.

- Daj ključ, Marane, Ivana traži 'ljeba. Koleži s praga da joj ne dam da ije!

- Đavoli joj ga izjeli, ne bi joj dnevno pogača bila; je li jednom ručala?- izvadi Matan ključ iza pasa i baci ga ženi na oranje.

Plug je teško prevrtao zemlju, zadirući svaki čas u žile i kamenje. Volovi su se natezali da izvuku oštricu, koja se ukopavala, izbacujući jedva zemlju koja se teško dizala i po površini padala, ispod oštrice, kao suvi prah.

Matan zastade i promiješa rukom zemlju ispod rala, zahvativši na dlan da je bolje oproba. A kad mu se ona obruni ispod prsta, suva i topla kao pepeo, one je baci, trzajući naglo glavu k nebu. Cijelo je nebo gorelo u ognju, sipajući vatru koja je sve nosila u blijesku.

- Gori ka' ognjište, a domaće zlo traži vazda komadinu 'ljeba u ruke!- ljutnu se Matan, upirući u drvene ručice, koje su stršale kao mrtve ukočene ruke, okamenjene da se pokrenu.

I neprestano, dok je stupao za volovima, u glavi mu se mutilo:

- Ni smrt nije prema svakom jednaka. Umiru mladi i zeleni, a baba Ivana preskočila devedesetu, nadživjela sina, Matanova oca. Nadživjeće Matana, unuka, cijelo selo!

Nekada, kad mu je otac umro i baba Ivana ostala na rukama, moglo se s babom. Bila je dobra, poslušna i od pomoći. Do dugo čuvala koze, vrzla se s njima po stijenju, pažljiva da ih nahrani, pomuze, nijednu da slomi, kao prava uzor čobanica. Sjekla za njih list, donosila ga i spremala, držala najbolje koze u selu. Ali se uskoro počela da mijenja. Naročito otkako se Matan oženio i ona sasvim priješla preko devedesete. Tako se odvojila od posla, ostajući da gunjđa, kune i ije. Obnevidjela je za svaki posluh. Ali je Matan znao da za pogaču vidi dobro. Pronašla bi je da je na vrh kućnog sljemena iznesu! Zbog toga je Matan hljeb zaključavao, noseći ključ sa sobom.

Samo ni to nije pomoglo. Ivana je tražila hljeb, zapomažući s praga da je selo čuje. Tu sramotu nije joj mogao oprostiti ni Matan, ni žena mu.

- Napuniće dvjesta godina!- mislio je Matan o Ivani za plugom, dok je ralo otvaralo na zemlji suvu jamu. Crna kriva brazda jedva se pomicala iza pluga. Volovi su bili zapeli, drhteći trbusima, ukopanih nogu, bez volje za rad.

- Naprijed, Mrko!... Hajte, crkotine!... uzmahivao je Matan, dok su se oni pušili u brazdi, okupani u crnom znoju, koji im je lijevao s leđa. Matan ih očisti travom i zastade. Znao je da je uzaludno oranje. Odriješi oba vola i baci mrzovoljan pogled na planinu suvu, bez oblaka. A onda prevrnu plug, zabaci ga na ramena i potjera volove.

Baba Ivana je sjedjela na međi. Otkrivenih plećiju prema suncu, liječila reumatizam. Savijena kao crno klupko pređe, gledala je staračkim pustim pogledom, držeći u rukama komadinu hljeba.

Matan zatvori konobu, ostavi ralo i sjede na panj. Gledajući Ivanu iz duše mu je kopao nespokojni glas: Čemu će staro čeljade? Nizašto nije do da leži i ije. Da joj ujutro prineseš pogaču, uveče ne bi našao pred njom ni mrve. Pa sad radi i muči se oko imanja i nje. Trpi dva zla!

Neka se zavrti jednom ta kamenica pa trešti mene ili Ivanu u čelo!... diže se Matan od muke sa panja.

Jer, na kraju, iako je u pitanju bila Ivana, Matan vodi mnogu brigu. Zašto je planina bez oblaka i zemlja suva kao pepeo? Otkud da je sve tako pusto u kući? Dosadna muva zujala mu je oko ušiju, svinjče je groktalo ispod duda, a plug- prevrnut čeka da se zemlja nadoji. Sva zemlja vri i to sad kad je proljeće i treba uzorati. Sjeme ne može da živi bez vlage, a ni seljak bez roda. I dok se svako smelo u kući dokle će suša, baba Ivana traži hljeba i sira.

- Ne damo!... treštalo je Martinu u duši!... Nego umri, lipši od gladi, nije šteta!...

Pa i volovi su mu pod nadnicom. Seljak broji dane kad ih je dao. A to što je suša- ostavi, ne ratuj s đavolom, plati volove kao da si uzeo momke.

I odjedanput kao da se u dnu Matanove duše prevrnu, on pristupi Ivani do međe i zaviknu joj na samo uvo:

- Baba Ivana, umrijećeš... Snijeva sam te da si skočila u grob. I pokrov ti je gotov, samo da dođe pop da te pričesti!

Suša na dolini bila je isto tako pusta i crna kao i baba Ivana na međi. Danima planina nije vukla oblak. Stajala je crna, suva, kao avet koja prijeti. Matan je mrzio. Nije mogao da gleda na nju, osjećajući je kao čeljade, koje ga progoni i muči, a on mu se ne može osvetiti. Ipak, nenadano, planina ga prevari. Navuče željeni oblak. Tiha kiša orosi. Vjetar je raznese dolinom. Mlazovi udariše po zemlji, otskačući od suve kore, kao da udaraju po zategnutoj koži na dobošu. Zemlja se žedno napoji.

Matan izvede volove.

- Ženo,- viknu seljak,- uzmi- uzmi motiku!

Za nevolju, da Ivana ne ostane u kući sama, jednako dovikujući čeljad za hljeb, baciše je u koš, natovariše na magarca i dođoše u dolinu. Sva u košu, ona se nije ni vidjela. Samo su joj iznad pruća mlatarale osušene ruke.

- Uspravite me, uspravite!- vikala je Ivana. Trucka me magarac.

- Kukaj iz koša!... grabio je Matan.

Na dolini Ivana zatraži da je počinu pod jabuku. Noseći je na rukama, seljak je opusti kao suvu balu pruća.

- Ivana,- reče joj Matan vreći glavom,- volovi su na nadnicu. Vrijeme prolazi. Puštaj da radimo, vidiš da smo kišu jedva dočekali.

Kad pane kiša u vrijeme koje se očekuje, onda ne treba strahovati za plod. I doista, zemlja ubrzo izbaci zelena pera kukuruza. Matan je znao što sad treba. Nježno će okopati zemlju oko mladog kukuruza i nagrepsti gomilicu oko svakog struka.

Jednog dana vraćajući se poslije okopavanja, Matan primijeti da ga na pragu čeka žena. Tek što joj pristupi, zastade malo začuđen.

- Što je?- zapita iznenađeno.

- Ivana umire!- reče žena dišući užurbano.

Matan skide budak. U prvi mah nije mogao da pojmi.

- Umire?

- Umire... Umire... ponovi žena.

Matan odgurnu vrata nogom. Stade trenutak, ne znajući ni sam šta će, a onda ispusti budak iz ruke i pristupi Ivani. Žena je već bila upalila svijeću. Ivana je disala kratko, otvorenih ustiju, kao pijetao. To je iznenada, vrzlo se Matanu po glavi. Ivana je disala sve kraće. Taman oblak tuge zamrači Matanovo čelo.

- Ivana, 'oćeš li popa?

Ona je disala sve kraće.

- 'Oćeš li popa?- vikao je Matan, željan da joj čuje glas.

Tijelo se kočilo. Tu, pred njegovim očima, ona je postepeno umirala. Matana je nešto iz duše skublo i stezalo. Očekivao je da iz crnih, otvorenih ustiju, izleti glas.

- Da se pričestiš, Ivana, pričestiš?

Žena, koja je stajala na dnu Ivaninih nogu sa svijećom u ruci, zaobiđe i nakloni uvo nad njenim otvorenim ustima. A onda joj opipa čelo.

- Vidiš li da se oladila?- reče žena, zagledana u Matana.

Matan zaćuta. A onda odvoji oči od Ivane i pogleda kroz uzano prozorče. Vidjela se planina, crna i vlažna. Bio je potpuno ravnodušan da će udariti kiša.

- Dobro je, Matane, što si se naiša' da te ne boli da nije umrla na tvoje oči... opomenu ga žena, pristupajući mu kao da ga budi iz sna.

Matana čudno ubode riječ. Obrve mu se sretoše. On se ubulji u majčine mrevene oči.

- Spremaj sve!- reče mrko ženi i priđe zidu.

Žena odiže Ivaninu glavu i poče da popravlja jastuk. Matan je vidio kako ženina ruka drhti i kako ta glava, laka kao orahova ljuska, stresa se na ženinom dlanu, koji je ona držala nad jastukom, dok je drugom rukom pažljivo ravnila. A kad žena ispusti Ivaninu glavu i ona mrtvo pade, ulupivši jastuk, Matan uzdahnu.

- Ničija ne gori do zore!... zavrće glavom, primičući se krevetu.

Poslije Ivanine smrti kao da nije bilo teško okrenuti imanje. Kad se seljak oslobodi jednog zla, onda postane vuk, radi divlje, bez predaha. Kukuruz je rastao. Malo, zeleno, more, brzo se, prelilo rujem zrijevanja. Matan je jednako grabio u planinu da spremi list za koze. Kuća je bila komotnija, a i koze su mogle mirno brstiti i trčkarati stazama. Matan kao da je imao dvostruku snagu. Topli dah s livada strujao je vazduhom. Sunce je peklo i pržilo. Primicalo se vrijeme da se kukuruz obere i odnese na gumno. Žena je već čistila gumno, spremajući sve za vršidbu. U jedan mah Matan donese debelo uže, i na oba kraja sveza dva velika komada drveta. A onda zamaha kroz zrak da oproba mlatilo.

Sjutradan bio je već na dolini zajedno sa ženom. Do mraka povaljaše sav kukuruz. A pošto ga već preniješe i oljuštiše, ostaviše ga na gumnu da pričeka sunce.

U te dane žena osjeti neku malaksalost.- Sad moram i od tebe da se oprostim, mislio je Matan, uzmahujući maltilom. A na gumnu već je zlokobna misao kopala: nije ništa drugo, nego se izvukla da ja ovršem. Svako će na gotovo. Bio je u goloj košulji s mlatilom u rukama. Žeđ ga stezala.- Ni vode mu se ne donosi, mislio je neprestano. Okolo suvi kamenjar, pun pepeljavog pelina, pojačavao mu žeđ.

Komadi drveta na užetu zviždali su kao kamenice oko njegovih ušiju. Kukuruz je bio potpuno prispio za vršidbu. Zrno se odvajalo kao da se klas u ruci kruni. Božja blagodat, mislio je seljak, okupan u znoju.

Ali tek što susta od rada, pogleda na kuću, usamljenu u kamenjaru, podalje od gumna. Za veliko čudo, primijeti kako žene svaki čas ulijeću i izlijeću iz nje.

- Hm!!... promrmlja za sebe. Što je to? Kakve mi to žene ulaze i izlaze iz kuće, kao čele u ulište. Nije grom udario!... Oblak mu je s planine prijetio. Sad već nije želio ovog mračnog gosta, jer kukuruz ne smije dočekati kišu.

U jedan mah ču glas:

- Matane! Matane!...

Uvijek neraspoložen kad mu se prekida rad, on baci mlatilo, tresnu nogom i požuri kući. Kad pristupi nijedna mu žena ne reče ni riječi. On uleće u kuću, tamniji od oblaka što mu je prijetio s planine.

U dnu ležala je žena opuštenih ruku, raspletene kose. Lice joj je bilo izmučeno, blijedo. Što je ovo?- mislio je Matan. Žene su ćutale. Niko nije govorio.

- Što ste zamrzle, što ne zborite?- podviknu Matan na žene.

- Rodila je!... jedva mu one odgovoriše.

- E, pa tako recite!... dočeka Matan veselom vikom.

A onda, gotovo čitavim njegovim tijelom prostruji: žena je rodila. Pristupi bliže i zagleda se u dijete, koje se već deralo. Lice mu se namršti,. Bez riječi ustuknu i pogleda ženu:

- Je li ti dobro?

Ona jedva mahnu rukom. Oko Martina se nagomilaše žene.

- Hajte, vrijednice, pomozite bolesnici... reče im on.

A onda se tiho otšunja i stade na prag. Oblak s planine bio je crnji.

- Jači sam od tebe!... zagleda se Matan u njega.

Brzo kao vuk siđe do gumna. Pokrenu ovršeno žito i uzdiže mlatilo. Ali tek što zamahnu i udari po žitu, osjeti kako ga nešto prekla ispod pasa, kao da mu se šiljata oštrica zarinu u meso. On odahnu. Nije smio, tako mlad, da posumnja u svoju snagu. Mlatilo mu je otelo zamah. Ostade za trenutak da udahne vazduha i oslobodi se bola, pa zamhnu jače. Osjeti da ga opet stegnu oko pasa i ujede duboko u tijelu. Udalji se korak i zagleda u žito.

- Ko zna, možda će mi i prije vremena trebat' odmjena,- promrmlja tiho... odmjena, odmjena!... zazuji mu riječ u ušima... Ali ona mi je rodila đevojku. Što će mi đevojka? Đevojka tuđa večera! 'Oću sina, sina... Od njega vazda pomoći!- uzmahnu nanovo Matan maltilom i zavi ga u zraku kao zmiju.

 


IMANJE

I

 Petkom u tri sata popodne gradske je bolnica otvorena. Seljak je prispio tačno u određeno vrijeme. Prošao je preko popločanog hodnika i plašljivo obzirući se gledao dolje, zadubljen u misli. Sunčano posljepodne bliještalo je iza otvorenih prozora. U bolničkim sobama i hodnikom strujao je dnevni sunčani dah natopljen teškim mirisom jodoforma, etera i lizola. Teškim korakom seljak je prošao pored reda kreveta i zaustavio se na dnu.

Blijeda, duboko upalih užagrenih očiju, ženska glava sa kreveta začuđeno se okrenu put njega:

- Za ime Boga, Marko, zašto dođe danas?

On sjede pravo pored nje, skrsti ruke i ne govoreći ni jedne riječi zagleda se pravo u nju.

Ona je kratko disala i, prebacujući duge mršave ruke preko pokrivača, opet ponovi:

- Zašto nijesi dočekao neđelju, nego u radni dan?

Seljak zavuče ruku u džep i izvadi pomorandžu. Mirno poče da je guli, zagledan u njenu žutu koru.

- A ti,- reče on,- ti svaki dan gore?

Ona pokuša malo da se poispravi, pa nemogući pokrenuti nogom, ostade opet u istom položaju, poluzatvorenih očiju.

- Što ti je doktor reka'?... odvrati on, ostavljajući pomorandžu pokraj nje na jastuku...

Ona kratko uzdahnu, pokrenu glavu i bolno se zagleda u seljaka.

- Ne pitaj, Marko,- poče ona,- nego zašto te đavo donosi ovamo u radni dan, znaš li da imanje propada, vidiš vrijeme je bez kiše, možeš da pogledaš oko doline i da je već jednom pregradiš za stoku.

On prebaci nogu preko noge pa se samo osmijehnu.

- Ne smijem da tičem u među; znaš li za Boga, Janica, da je suvomeđa i da bi kuća pala.

- A kakvo će nam biti žito?- upade žena brzo.

- Žita će biti,- odvrati seljak,- ako ga skakavac ne nagrdi.

- A grožđa?- zapita seljanka radoznalo.

- Ni zrna,- reče seljak,- ako ostane ova maća.

Ona zavrće glavom i gotovo ga prijekorno pogleda.

- Znam ja,- reče ona,- nema ništa bez mene, ništa; a ja ti već neću nikad.

Seljak se namršti. Obrve mu se naglo svedoše i utučeno crno seljačko lice kao zemlja dobi čudan i žalostan izraz. To imanje je njegova mora. Može mu biti i radost, ali je i velika rana. Godine svoga života uložio je da ga stekne. I savijen da ga održi, on osjeća kako mu snaga nestaje. Udri, radi, sij i kosi, a opet šta ima? Osjećao je kako od njega sve više i više ima teret, kako je nekako jače i više od njega.

- Stanica je imala zaušnice,- reče seljak,- kao da bi htio da prekine da više misli o imanju.

- Jadno dijete moje,- reče seljanka,- jeste li je liječili?

- Vunom i rakijom- odvarti seljak.

Žena opusti suve bolesničke ruke i pogleda u njega:

- A ja sam se uželjela Stanice. Ćela bih da je vidim. Bolijest se ote, a čeljade svašta misli.

- Bojao sam se za nju,- odvrati seljak,- ali mi je Kristinja Savićeva pomogla da je liječimo, pomogla mi je i na livadu oko luka.

- A kakav je luk?- zapita žena.

- Suša ga mladog ote, ali se glavica zavija.

Ona pokrenu glavom, popravi se i poče kratko da diše. I sasvim nemarno okrenu oči na seljaka i pogleda ga blago.

- Krstinja je dobra i radna, ali vodi ti o tome brigu: niko se oko tuđeg imanja ne savija kao oko svojega.

Seljak zaćuta. Bilo mu je teško odgovoriti, pa kao da se predomisli gotovo ljutito odvrati:

- Ti znaš što je imanje, a jedne ruke su ka' nijedne, Što će sam čovjek da otme? Treba raditi sve vrijeme i dok je lijepo i toplo na dolinu; treba trčati po njoj kao maniti pas. Da držiš struk, da podigneš draču, da oprašiš dolinu, da poškropiš lozu; a mogu li ja to sve sam? I da nije bilo Kristinje Savićeve da te odmijeni dok se ti ne digneš i ne mogneš raditi, bio bih kraj imanja bez imanja. Znaš Bogu fala, kako je nama: ako nijesi vazda pri dolini i samo se sjeme zakameni.

Janica samo prevrnu očima i poče da miče blijede prozračne ruke preko pokrivača. Seljak je gledao ispod oka. I, ne trepereći, pogled mu se zadržao na njenom blijedom bolesnom čelu, gdje je seljačko žutilo potpuno izgubilo svoju boju, pa pravo do ulupljenih obraza, koji su gotovo došli da se sastave.

- A ja,- reče Janica,- već ti visim nogama u grob. Jučer su mi izvadili trn iz noge. Rekli su mi da mi se poštetila krv. I znaš što,- produži ona utučeno,- mene ništa nije ža', samo se bojim da mi se dijete ne poskita, a imanje ne prođe.

- A što su ti rekli doktori?- zapita seljak kao pretrnuo.

- Što su rekli... odvrati ona oštro.- Zlo su mi rekli, Marko, te veliko zlo. Rekli su mi da mi kidaju nogu.

- Nogu?- začuđeno navali seljak- nogu! Što zboriš, Janica?- nagnu se on nad njom.

Ona se samo opruži, pa kao da joj oči zasuziše odgovori:

- Ako je ne otkinem, umrijeću... a ja sam tvrda... ne bojim se ničega. Eto, pa sad reci. Ja ću kako ti zboriš. Ti gledaj kako je bolje. Ja sam tvoja žena, tvoja je volja moja. Ti malo promisli. Nikad ti nijesam rekla: ne tako, Marko. Bilo je po tvojoj volji. Pa ti ni sad neću reći: kidaj mi, ili ne kidaj nogu. Neka bude po tvome, a ti ćeš kako bude najbolje za našu kuću, za ono zašto se mučimo cijeli život.

Žena se na potonje gotovo zagrcnu, ali se brzo trže, zatrepta očima i podiže ruku kao da će da zakloni čelo.

I seljak, koji je stalno vodio brigu o tome da jednom bude načisto s tim da mu je žena za grob ili za kuću, koji je toliko puta, ostavljajući rad, govorio da bi bio najsrećniji da ženu mrtvu zatekne, da se oslobodi brige da zbog njene bolestine robuje imanje, osjeti kako mu se duša otvori i kako navali nekakva velika tuga kao rijeka, i ustavi mu svaku riječ.

- Nije ni to sve zlo,- produži Janica,- nego da mi kidaš nogu treba ti blago, blago. Danas je došlo tako da ne znam bi li podmirio da prodaš livadu, stog i sve ono iza kuće. A ni s tim ti imanje nije ništa, a da ti ne rečem kako je bez toga. A ja, opet, da sve to učiniš, ostajem da se mučim ka' crv, gola trupina, osakaćena za svakakav rad. Pa se i sama pitam: što ću ti takva, što će ti žena sa po života. 'Ljeb ti može i Stanica ugotoviti, a za kakav sam ti ja drugi rad?

Seljak se diže da pribere poslednju snagu. Nije mogao da se održi na nogama. I sami ga potiljak bolio; i onako prostran i crn zavrće nervozno glavom i udari se šakom posred čela, kao da je sve propalo.

- I ja,- produži Janica- već dugo nemam sna. I sama mislim što treba učinjeti, ali ništa, ništa da smislim. Ja sam, pravo reći, još zalud mlada; meni život nije dosadio. Ali znam i to da me ti nijesi uzeo da ti dubim kao dijete, nego da ti očuvam i radim. Zapušteno seljačko imanje nije nikakvo imanje, treba ga očuvati, jer ni mi nijesmo sami. A opet ujednu računam: ako Bog 'oće da me vuče u grob, ti me zalud otimaš. Eto da umrem, da me nema, ostaje ti imanje, livada, stog i sve iza kuće. Još ti reče da ti je Kristinja Savićeva pomagala; ako ona ima čiste ruke, održi. Ja mnogo o tome mislim, ja se po čitave noći Bogu molim, pa što on da! Meni često prođe kroz glavu: što ću sa po života, je li bolje da ne živim?...

Stojeći tu kao ukopan i potpuno savladan ženinom pričom seljak nije znao da li je ovo što doživljuje java ili san. Takvoj nagloj i strašnoj promjeni nije se nadao. Počeo je da trlja oči kao da mu ih je ko pepelom napunio; graške znoja cijedile su mu se preko lica. On naglo, kao pijan, obriše znoj zamazanim suknenim rukavom i jedva mogade reći:

- Umukni više, ženo, Bog te ubio, puštaj čovjeka da mirno diše!...

 

II

 

Kad je seljak došao kući, opet nije znao što da reče. U jedan mah obuzimalo ga je ovakvo osjećanje: neka žena umre, zvaćemo popa, ožaliti je i zakopati. Za čitav dan mogao je ostati smiren s tim osjećanjem, radio je i izgledao potpuno spokojan. Drugoga dana već se sve mijenjalo, obuzimalo ga je drugo osjećanje i to sasvim suprotno.- Ni ženi se ne mre, govorio je nespokojni glas iz duše... a ja, zar ja mogu poželjeti smrt svom vjernom drugu? Šta je mogao da učini seljak? Još rano u zoru uzeo je kosu i pošao u dolinu. Ovu dolinu bilo mu je najteže prodati, jer je triput godišnje kosio. Obišao je rano, pa kad je ugazio u travu, nadvio se nad kosu i počeo da misli:

- Žena je, drug je, od Boga je grehora!

Ali za čas, kosa je zapištala kroz travu i onaj mlad zadah pokošene trave obuzimao ga je i opominjao: prodaj dolinu, baci kosu.

Kad mu je pri jakom sunčanom žaropeku dijete donijelo doručak, našlo ga je kako sjedi u goloj košulji ispod grmena.. Bezazleno dijete je sjelo do oca, počelo da razgrće otkose i traži cvijet. Marko je neprestano razmišljao, gledajući na dijete oštro i ispod oka:

- Ako pustim,- mislio je usebi,- da se ženi odreže noga, i ako dam sve što se za to traži, šta mi onda ostaje? Ostajem sam, ili još gore nego sam, žena bez života, a imanje na mojim leđima. A treba orati, sijati, svaki struk ljuljati rukom, i to ne jedne nego svake godine. Ako pustim da žena umre, imanje ostaje, sve ostaje, samo nje nema.

Istina, on je bio već i navikao bez žene, naročito otkako mu je Kristinja u kuću došla i počela da radi i otima, radna i zdrava kao vuk. On bi s Kristinjom održao imanje, a osim toga ona nema nikoga i dobro bi mu došla da zamjeni ženu. Ali nije bilo sve tako jednostavno. U duši ga je najviše stazalo pri pomisli na dijete. Osjećao je kako je vezan debelim užetom i za ženu i za imanje. Pa ma kako potegao nožem da prekine boljelo ga jednako. Ćuteći tako kraj doline, on se naglo okrenu djetetu i, kao čovjek koji zna što da čini, sasvim mirno zapita:

- Stanice, bi li ti ža' bilo da majka umre?

Dijete, koje je u tom trenutku stavljalo poljski cvijet u kosu, naglo opusti ruke i nekako se preplašeno zagleda u zemlju.

- Ona neće umrijeti- produži Marko više za sebe- ako prodamo sve što imamo... a onda će ti majka ostat' sakata. 'Oćemo li prodat'?

Dijete drzo okrene glavu:

- 'Oćemo...

Marko osjeti kao da ga neko usijanim šiljkom probode ispod samog pasa. «'Oćemo»... zijalo mu je u ušima.- Hajdemo, prodajmo, dajmo sve, dovedimo mrtvu trupinu kući, sjedimo do nje pokraj gomile drača i jedimo korijenje.

On se naglo diže, uze kosu i poče da oštri.

- 'Ajde- oslovi dijete- uzmi vagan i nosi doma.

Dok je Stanica kupila drveno posuđe, Marko se znojio koseći. Najedanput zastane i zagleda se gore. Oštro sunčano koplje bilo ga je u samo čelo. U očima mu se mutilo. I on se zagleda u široko nebesko plavetnilo, odakle je usijano sunce hiljadama kopalja udaralo na dolinu. Marko je bio pobožan seljak, ali on nikada nije razmišljao o veličini mudrog starca iznad sedam nebesa. To je bila za njega prosta priča: ljudi su sitna kržljava bića, Bog upravlja sudbinom svega. I žena mu je rekla da se moli svake noći Bogu. I zagledan tako tupo u nebesa, on nije ni pokušavao da misli o pomoći koju žena očekuje odozgor. I izvan svega toga, on se sad dvoumio: hoće li sakato imanje i sakatu ženu ili će sve imanje, a ženu u grob. I ukoliko ga je više bijes spopadao od tuge da ne može ništa da kaže, on je samoga sebe prekorijavao. Pa što da žalim to imanje, tu navaljenu među, tu dolinu prebijenu nerodicom, taj moj uzaludni vječiti trud, zbog čega da žalim, neka ide sve!... I povukao nervozno kosom kroz travu, zasijecajući oštro, udarajući vrhom u samu zemlju, kao da je htio baš nju da izranjavi, nalazeći da mu ona smeta.

Uveče, kasno, kad se vraćao kući, presrete ga na putu seljak. Išao je brzim koracima prema njemu. Marko ga pričeka još jednako zamišljen.

- Marko,- reče seljak sav zaduvan,- čujem za tebe zlo, 'oće da ti žena umre, je li istina?

Marko nije znao šta da mu odgovori i zagleda ga žalostivo.

- 'Oće da joj kidaju nogu,- procijedi jedva kroz zube.

- Pa?

- Treba kidati od imanja.

Seljak mahnu glavom i poslije kratkog ćutanja odvali:

- Reci mi kako 'oćeš, ali pravo da ti kažem: razmisli, čovječe Božji, što će ti u kuću gola trupina. Đe je put da dolinu oprašiš, đe je s proljeća da se ore, đe je da se voda donosi s ublova, đe je da se žito vrše; hoćeš li sve sam? Imaš li sedam života? Stanica je dijete, a ti ćeš prije izdat' nego te ona odmijeni. A onda, moj Marko, imanje propada, propada, nadnice više nema, a prosjacima niko ne daje. Drugo je da ti imaš imanje, pa da čovjek veli: kidalo se ne kidalo, ne poznaje se. Nego ti jedva i s tim što imaš 'vataš kraj.

Marku se još više smračilo. Htio je reći: neka sve propada, neka sve ide u zemlju! Ali ga je ipak potajno boljelo i tištilo. Uđe natmuren u kuću. I tako zlovoljan i umoran sjede na stolac. Kristinja je već spremala večeru. Krupna i razvijena seljanka nosila je u rukama pun vagan mlijeka, plašeći se da pogleda u Marka. Ta žena je i nenadano doletjela u njegovu kuću, i to upravo onoga dana kad se Markovoj ženi dogodila nesreća. Ona je prva kazala Marku za zlo, i na zapomaganje priskočila ženi u pomoć da joj trn debeo kao palac izvadi iz bose pete. I već tako, kako se za prve dane našla markovoj ženi upomoć, ostala je i nadalje, pošto su ženu prenijeli u bolnicu. I vična svemu, radna i čista, ostala je sve potrebnija kući. I sasvim svjesna da nema ništa osim svoje ogromne radne snage, ova žena trebalo je svakim svojim postupkom da dokaže svoju ropsku potčinjenost i dobar posao. A to je ono što je Marko tražio. Zato je on često u mislima računao ovako: ako bi Janica umrla, uzeo bih Kristinju, ona bi mi očuvala imanje. I ta je odluka bila određenija ukoliko se više pred njegovim očima lelujao snažan, golemi lik opaljene bose seljanke. Od svega ovoga Kristinja je ponešto naslućivala, ali je čekala što joj slučaj dosudi.

Jednoga dana, kad je Marko došao iz grada, Kristinje je mijesila hljeb. Nagnuta nad naćvama, seljanka je pravila novu pšeničnu pogaču, posipljući tijesto brašnom. Borila se u sebe da li da pita seljaka kako je Janica. Ali se plašila da je pitanje ne oda.

Umoran, otkopčan, Marko je sjedio u stolovaču i skidao opanke. U isto vrijeme došla je bila i Stanica da mu opere noge.

- Je li, Marko,- reče mu Kristinja u jedan mah,- što je s Janicom?

- Zlo,- odgovori Marko.- Navalila je otok, čitava joj je noga buknula kao potočina. Uhvatila joj je već i stegna.

Kristinja ostade zabezeknuta.

- Pa što misliš sad, Marko?

- Ništa,- odvrati on.- Oboje čekamo što će Bog reć'. U razgovoru se mirimo sa svijem što će da dođe, a u duši kako nam je, to mi najbolje znamo... A ona već kao da je i spremna.

- Da umre?- ustuknu Kristinja.

- Još,- odgovori Marko zlovoljno,- traži da se ženim, da uzmem zdravu i radnu ženu, koja će mi čuvat' imanje i dijete. I ja- produži on utučeno- gotovo da je poslušam.

Kristinju prožme neka tiha drhtavica od koje joj i sami podbradak zadrhta. Sasvim skriveno osjeti kako bi najrađe sada Marka obasula riječima. Ali umjesto svega sagnu se da mu skine opanka. I dok je driješila oputu i skidala opanak, drhtavica se poveća; ona osjeti kako ne može ni da stegne rukom. Savladana nekom čudnom tugom i radošću, ona podiže pogled i zagleda se u Marka. Njegov desni brk bio je malo pokrenut i sasvim ispod njega vidio se na grubij i pečenoj seljakovoj usni dobrodušan i mio osmijeh. Njoj zaigra u samim očima i kad se njihov pogled srete, ona osjeti da i jedno i drugo isto misle. Radost da će imati krova toliko ovlada njenom dušom, da se ona sagnu kao da će poljubiti Markov opanak... Ali ipak, ustuknu i zagleda se stidno u zemlju.

Marko se diže iz stolovače i nemarno zatrese glavom:

- Biće- progunđa on- kako Bog 'oće.

- A on je za sirotinju dobar- upade Kristinja.

Te noći Marko je bezbrižno, gotovo mirno spavao.

 

III

 

I dok je Marko prolazio dane sasvim pomiren s onim što

je sad neminovno i smatrao svoju ženu već mrtvom, potajno i duboko nagrizao ga je crv. Postoji toliko mnogo doživljaja, uspomena, zajedničkoh napora i nada koje ga vežu za ženu. Raskinuti te veze tako odjedanput i sasvim mirno da ne zaboli ni malo dušu, bilo je nemoguće. I nenadano ga tada zagrija nova misao: žena umire, neka dođe kući da umre. Navalićemo travama na nogu, možda ćemo joj vratiti život. Pa ipak je i tu oklijevao.

Međutim vrijeme je prolazilo. Već je žito počelo rumeniti na dolini. Pšenični klas visoko iznad plota podigao glavu. Iza kuće polijegao sparušeni luk, krompir sav ušao u zemlju, njegovi izgorjeli okrajci ostavili su samo žutilo. Iza međa naslonila se tikva.

Nikada srećnije i zadovoljnije nije Marko osjetio onaj vreo zadah koji puni sokom zrijevanja. Počela je kod njega tiha radost da će da jede novi kolač od pšeničnog zrna iz svoje doline. Trebalo je da pođe kod žene i da joj reče: Janice, sve zrijeva i ti ne treba da umreš, odnijećemo te na selo, liječićemo te travama, bićeš kraj livade. Sunce i trave izvidaće ti svaku bolest, ne trebaš ništa sa po života, moći ćeš i sama da otmeš ponešto motikom.

Bio je do tihog ushićenja radostan.- Eto,- mislio je,- kako je pod suncem svako zrno dalo dah i sve proklijalo, sve bujno raste, rod će nas održati. Žena će i sama uvidjeti da nema ni lijeka ni sreće bez svoje kuće, tu kraj doline. Prostrijeće joj slamu, Kristinja će joj kuvati trave, vratiće joj se život.

I bilo je nečega prazničkog i čudnog u seljakovoj duši. Grabio je da što prije dotrči i da joj kaže ono što joj je toliko puta govorio: doktori, oni ništa ne znaju, oni samo znaju da režu i da traže novaca. A ti ćeš kod nas, znaš gdje je pravi život, ništa rukom dirnuti nećeš, a smrad te kao ovdje neće gušiti. Što će mu na to odgovoriti žena?... Da li će sve to radosno prihvatiti, ili će kao uvijek odmahnuti glavom?

Te su ga misli takvom žestinom obuzimale, da nije ni osjećao kako juri, i gotovo se začudio kako je brzo stigao u grad pred bolnicu. Kad je došao pred prostranu salu, u kojoj su čekali bolesnici, osjećao je u duši potajnu radost da je imanje sačuvano, i to sad kad sve zrijeva i donosi rod. I nekako čudno, ulazeći u veliku bolničku sobu, počeo je da se okreće okolo gledajući na sav bolesnički svijet koji je tu ležao, kao da im je htio reći: izvadiću ja ženu iz čeljusti ove nemani, i imaću je zdarvu, a da imanje ne dirnem.

Ali najedanput kao da ga ledena kiša probi. Njen krevet je bio prazan, pokrivači ugužvani; a jastuk na kome joj je bila glava, ulupljen. Kao da ga namah obuze vrtoglavica, poče zbunjeno da se okreće, gledajući izbezumljenim očima.

Za momenat priđe mu bolničarka. Stupi tiho na prstima i dade mu znak da iziđe. Tupo i začuđeno gledao je Marko u nju.

- Dobro je da si došao,- izusti ona tihim glasom,- još bi bolje bilo da si juče došao... Ali sad svejedno...

-A što?- jedva se ote njemu s kraja usana...

- Ona je umrla... umrla- odvrati bolničarka.

Oko Marka se okrenu sve. Krv mu pojuri u mozak, kao da ga munja ošinu. Naglo ustuknu korak nazad, i uzdrža se uz zid da ne bi pao.

- Umrla?- procijedi on začuđeno...

- Još jutros u samu zoru... odvrati bolničarka.

Marko se svom težinom nasloni na zid i poče užurbano teško da diše. Osjetio je kako mu se postepeno suši grlo i kako je tu suvišno da kaže i jednu riječ.

- Mi smo istog trenutka,- reče mu bolničarka,- javili na opštinu.

Seljak samo zavrće glavom...

- Pa to prebrzo bi?... upade on jedva čujno.

Bolničarka mu priđe i potapša ga po ranemenu.

- A zar ti nije rekao ljekar da će umrijeti, ako joj ne odrežu nogu?

On se potpuno slomljen odmače od zida. Držao se jedva na nogama. A onda, kao da se sve pred njegovim očima pokrenu, on osjeti kako vri krv u ušima i kako za čas i ona, bolničarka, promijeni svoj lik i kao da se istanji kao sjenka, jedva vidljiva pred njegovim očima. Ramena mu se naglo, gotovo mehanički podigoše, i on ne vidje ništa pred sobom sem bijeli mantil bolničarke, koji je treperio kao pramen magle.

- Možeš da je vidiš,- reče mu bolničarka.

On se plašljivo povuče i držeći se za zid spusti oprezno nogu na stepenice.

- A đe je?- zapita kao da se trza iz misli.

- U mrtvačnici,- odgovori bolničarka.- Ujutro treba da je nosiš, ako ćeš je tamo sahraniti.

Na posljednju riječ njemu kao da bljesnu pred očima. Ledena jeza prođe čitavim njegovim tijelom, i tada, umjesto riječi, osjeti da ga steže u grlu. Čitave su mu se grudi nadimale, a unutra je osjećao kako ga pritisnulo i boli do suza.

Kad dođe pred mrtvačnicu, stade kao ukopan. Bolničarka ga zagleda u oči, i vidjeći da mu je lik nevjerovatno snužden, ona mu gotovo tužno priđe.

- Život je ništa, ništa. Danas ih je troje umrlo.

On nije mogao na to oddgovoriti ni riječi, već samo poče da čisti rukavom znoj sa čela. I sasvim nepouzdano, kao krivac uđe u mrtvačnicu. Troja nosila, krstovi, polupan prozor u dnu, paučina preko zida, mrak i zadah truleži u mrtvačnici- sve ga to uzbudi. On pogleda lješeve. U sredini bila mu je žena. Voštano lice, nos izoštern, usta polu otvorena, zubi žuti i nagnjili, oči uvučene toliko da ih nema, prsti blijedi i tanki. Njega spopade strah.

On polako i sasvim oprezno priđe njenom lješu. I gledajući je u nosilima kako je snuždena i napaćena našla vječiti mir, on ne mogade nikako da se pomiri s tim osjećanjem da je ovo rastanak za uvijek. Njegov se pogled zaustavi na njenoj žutoj umazanoj kosi, koja je onako rasuta štrčala gore pokraj oka i bacala sjenku preko mrtvog, od bola unakaženog lica. I znajući da je taj pramen kose uvijek navikao da tako strši, i da je ostao i sad tako kad nje nema više, on osjeti kako nešto bolno dodirnu njegovu dušu i gotovo ga raznježi.

Hiljade zajedničkih dana bolova i patnje, hiljade raznih slika i svega onoga što ih je u životu sjedinjavalo, kao da uskrsnu u njemu, i kao da sa ogromnom drhtavicom potrese čitavu njegovu snagu. On se saže polako i plašljivo, kao da će da je zove.

Truljenje je bilo već počelo i gorak, kisjeo zadah napuni mu usta. Tada on podiže glavu i prvi put, poslije toliko godina, osjeti da treba da zadrži suze. I stojeći tako, kao prikovan nogama za tle, on nije ni primijetio da ga je bolničarka ostavila samoga. I u momentu ta potpuna samoća, tu u blizini njegove žene, kojoj više ne može ništa da reče, napuni ga nekim čudnim strahom. Umjesto riječi, on poče da se odmiče, pa podižući ruku kao da će od nečega da se spase i držeći još uvijek uperen pogled na opruženom ženskom tijelu, na mrtvim, ukočenim, sklopljenim očima i njenim poluistrunulim zubima što su crni izbijali iz vilice i podigli kao bijelu hartiju tanke i prozračne usne, on tiho procijedi:

- Janica je umrla!... Ona je umrla...- poče mehanički da ponavlja tu misao, kao da se ne može naviknuti na nju.

I tako, odvajajući se sve više od nosila vratima, on prosto prestrašen iskoči napolje, kao da je htio da bježi,,,

Svjetina, koja je vrvjela ulicom, ne odagna njegove misli. Lica koja je sretao gubila su mu se u magli. Izgledalo mu je kao da se sve nekako vrti oko njega. Odjedanput kao da mu mrak pade. I gle, kroz taj mrak bljesnu mu sasvim jasno ponovo misao: imanje! Tada se osjeti do dna slomljen. I kao da silno šarenilo igra pred njegovim očima, a izviše svega toga spuča se crn i veliki oblak, Marko u toj zbrkanoj mješavini vidje jasno: nosila, gruba seljačka nosila, napravljena od grabovine. On ustuknu. Pođe ulicom gotovo posrćući. A onda nanovo obrisa rukavom znoj sa čela. I kao da se u trenutku pribra, poče da se napreže da o svemu misli. Janica je umrla... otrže mu se nesvjesno iz duše... Nikada on nije imao s njom ni jednog srećnog dana... Sad, u trenutku očajanja, vidio je on oštro, nemilosrdno: vezani su za imanje, kao paščad o kolac pred štenarom. A šta na kraju od toga ostaje? Poreze, dugovi, tereti, mržnja, sukobi, nijedan čist i nepomućen trenutak. I koliko god je njegova misao mogla duboko da prodre, on je osjećao strah i žalost zbog svega ovoga što se desilo. Znao je da pred samim sobom može biti jedino miran ako vidi krivca. Ali da li je on krivac, da li je on onako bolovima iznakazio tijelo svoje žene, da li joj je on uzeo život?... Trenutak optužbe nije mogao podnijeti. I nejasno i maglovito javljalo se u njegovoj duši: cijeloga života radio je oko imanja, hranio ga brižljivo kao malog kučića. I gle, kučić je odrastao, postao vuk, osilio, podivljao i skočio svom roditelju za vrat. I jasno uviđajući da je baš to imanje bilo jedini smisao njihovog zajedničkog života, da su oni bili srećniji ukoliko se njihov dlan zemlje širio, on se sada čudio otkuda to imanje da stane kao neprijatelj među njih. I osjećajući se nekako kao prevaren, on je zurio nesvjesno u lica prolaznika, kao da je htio da ih pita: ko je to moj rođeni znoj ustremio na mena?

Cijelim putem su ga proganjale ovakve misli. I nezadovoljan i nespokojan uletio je u kuću mračan kao vuk. I kako nije zatekao nikoga, sio je za sto, savio glavu i počeo da se bori da zadrži suze.

Koliko je ostao tako ni sam nije znao. Tek kad je podigao oči, sunce je bilo na zalasku.

I tu, prema brijegu, sva vesela, trčala je Stanica i, videći otvorena vrata, sasvim srećna da joj je otac tu, naletjela je preko praga kao ptica. Za njom je ušla Kristinja. Ona nije primijetila ni Markove plačne oči, ni njegov krvav lik.

Gotovo bez daha Kristinja poče da vadi iz njedara klasove i ostavlja ih pred njim.

- Marko, ovo je prije vremena, prije,- govorila mu je radosno.

Pa, pošto mu se primače, uze mladi klas, oljušti ga hitro rukom i pokaza mu zrno.

- Gledaj, Marko, svako zrno tvrdo i zdravo ka' konjski zub.

Ali u taj mah pogled im se srete. Ona vidje kako je Marko duboko utučen.

Seljak uze klas, oproba zrno noktom, onda zavitla njim i tresnu o zemlju.

- Marko, šta ti je, Marko?- viknu Krstinja.

- Ništa... odgovori seljak.

Krstinja, duboko negdje u dnu duše osjeti što se moglo dogoditi i, sva drhteći od pomisli da za nju u ovom trenutku sviće, zapiza ga:

- A što je bilo, Marko?

- Umrla je Janica,- reče seljak i odmahnu rukama.