|
|
|
|
Nikola M. Lopičić
ZAGREB 2006.
NA PAZARU Još je izdaleka Mrgud čuo veliku vrevu na bravljem pazaru. Blejanje ovaca i rika govedi, zajedno sa žagorom ljudi, bučala mu je u ušima nateklim od hladnoće. Koščati planinac je prije zore krenuo u grad. Njegov kamenjar je daleko, kuća zabita u planinskoj visoravni, sama, ostavljena i bez puta. Vo je bio izdržljiv, jak seljački vo, čiji je korak pošao za plugom. Nije hranjen da čeka sjekiru među rogove ali eto, došao je taj čas, došao iznenada. Htio ne htio, Mrgud je morao o tome misliti. I to ne zbog toga što je sjedio sam na slami okraj vola na bravljem pazaru, čekajući kupca, nego više zbog toga što ga je spopala nevolja koju do sijedih kosa još nije doživio. Ono što je okrenulo njegovom srećom bilo je jače od njega, oštrije od njegova handžara kojim je on nekada letio na Turčina, jače i od tuge za sinovima koji su poginuli jedan poslije drugoga, naizred kako su rođeni, kao da im je tako sudbina zapisala. Jer, Bože moj, tako se promijenilo u Mrgudovoj duši da mu je sada najveća briga bila hoće li prodati vola kojega je dotjerao na Pazar, ili ne. Treba da ga proda, zato je poranio iz planine, a ne može da ga proda, žali ga... Teško će on više ikada imati vola, a zemlja bez drugoga oranja zalud sjeme u sebe prima. Mislio je nešto na proljeće da učini, da malo okrene imanjem. Došlo je da ga pod stare dane proširuje. Danas mu zato ništa ne smeta. Rat ga ne diže sa imanja. Turčina nigdje u Crnoj Gori, i može Mrgud da se savija oko zemlje kao zmija oko trna. Dok je Mrgud mislio tako, svijet je vrvio oko njega. Navalili kupci. Gledaju janjad, volovima rogove, podižu koze na noge, pogađaju se glasno... A on gleda u svu tu šarenu gomilu i čuje kako blizu njegovih ušiju vo polako gricka sijeno... Zaklonio ga je Mrgud plećima, da se pola njega ne vidi. Prosto mu ne očekuje kupca. Blizu njega seljak istreštio oči, pa preklinje kasapa: - Uzmi, čoče, pa daj što hoćeš! A kasap i ne mari, ide svojim poslom... - Ne valja to tako... Započeo je Mrgud priču sa seljakom. Ljebom je sve to hranjeno... - Nužda mi je, nužda... odgovara zlovoljno seljak. Povisok, crn, seljak zaćuta poslije ovih riječi... leže na balu sijena i, kao da mu je lakše uzdahnu... - Nužda...- upade Mrgud... a kome nije nužda?... Osijedio sam, a ovakvu još nijesam imao. Dotjera' sam vola, prodaje mi se i ne prodaje. 'Oće li pusto proljeće, je li već počeo list. Doma mi je pusto. Žena stara, a dijete, za nesreću, malo... Tri sam ukopa', a dočeka' ovo dijete u sedamdesetoj godini... Rodilo se krivo u nogama, kao da je Bog dao prikazu... Ali velim ženi za razgovor, hajde neka živi... I kud će nesreća? Tri dana dijete ne zna za sebe... Gledam ga kako se muči kao crv, pa mislim: još mi je i to trebalo?... - Treba ga čuvati da se muška svijeća ne pretuli- odvraća Mrgudu seljak, ispravljajući se s bale sijena... - Muška svijeća... tako bi trebalo, tako. Ali eto... jedva Mrgud dopunjuje razgovor. Kad bi vidio da seljak ne gleda na kupca, Mrgud bi mu pričao neprekidno... I to bi počeo izdaleka: od vremna kad su mu sinovi bili živi... Pričao bi mu, a ne da ga rastuži, nego bi htio da mu kaže kako je ovaj bol iznad sviju drugih. - Tri mi je sina- produži Mrgud- ubio rat. Ja sam ih ukopa'... kad sam posljednjega spustio u grob, viknuo sam što sam grlatije mogao: «Hvala vi djeco!»... A onda se nije mislilo o imanju. Raznosile ga kiše, krali nadničari, runilo se svaki čas, a ja na njega gledao kao na psa iza vrata. Sad je druga... Kidaš li od njega, kidaš od mene... Do svojih sijedih kosa Mrgud je mnogo propatio. Godine ratova, pustoši, usamljenog brdskog života, sve je to minulo u nepovrat. A živjelo se po ovoj staroj da od puške zaklopi oči muška glava. Tuga za sinovima godinama je ostala njegova briga. Žena je pokazivala plačem, krijući se da je Mrgud ne vidi. A koščati gorštak u tihom ćutanju, nije govorio nikada ništa o njima. Ukoliko je više vremena odmicalo, u njegovoj kući postajalo je sve drukčije. Trebalo se saviti oko malog imanja što je ostalo u kamenju. I on se predao svom snagom da ga održi. Sve mu je jasnije bilo da će biti najteže ako ostane bez njega. Osobito kad se Gospod smilovao, i Mrgud pod stare dane dočekao novorođenče na rukama. Zna Bog koliko je kome uzeo,- govorio je Mrgud u sebi. Sad je trebalo, vučjom željom, prionuti na imanje, raditi ga... Mrgud je neprestano vikao: «Ženo, sami ćemo»... Kosili su, prekopavali, vrhli, sijali i za sve to vrijeme dijete raslo i odrastalo nekako sakato u nogama... Kako je god moglo sakato dijete moralo se vrzati po planini i čuvati stoku po kiši i vjetru. Dok je Mrgudi pred očima lebdio cio njegov prošli život, i on bio potpuno utonuo u njega, pred seljakom je stajao trgovac i gledao naizred stoku. Do Mrgudovih ušiju dopirale su riječi: - Ma, Bogom te kumim, kupi, pa što daš... - To nije za nož,- cjenkao se trgovac. - Oni su iz pitomine, čovječe božji, ne griješi se... A kad trgovac ostavi stoku i uhvati Mrgudova vola za rogove, Mrgud osjeti kako drhtavica prođe cijelim njegovim tijelom. Za čas se sve sprazni pred njegovim očima, i on se nađe uspravljen kao svijeća pred trbušastim crvenim čovječuljkom, koji je ispitivački gledao vola, ne podižući oči na Mrguda. - Na božju vjeru, kupiće ga... sijevalo je Mrgudu. I nije znao treba li da se veseli ili ne... U jedan mah trgovac podiže glavu: - Pogodićemo se, seljače, vodi ga... Poslušno kao dijete, Mrgud odriješi uže i pođe za kupcem. Kroz buku na pazaru, uzvike i pogađanja, išao je Mrgud kroz narod, koji se tiskao oko njega, pravo za malim čovječuljkom... Išao je pravo, nekako prazan i potišten... Nije mislio ništa. U glavi mu je bučala vreva sa pazara, a pred očima, kao u polutami, pokazivala se mala kuća u kamenjaru. Kupac se nije obazirao na njega, vodio ga je pravo kroz narod, bez ijedne riječi. A kad su došli na ulicu, kupac se zaustavi: sačeka Mrguda i tiho mu šapne na uho: - Ruku na srce, vo nije za klanje... Mrgud pogleda u zemlju. A onda, kao da mu sve potamni pred očima, ljutito reče: - Pa čovječe božji, što kupuješ kad nije za klanje? Kupac kao da ne htjede više da govori. Produži mirno dalje s njim, pa opet dodade: - Star je... a i mnogo je radio... - Radio... nego što misliš?- odvrati Mrgud.- Radi koliko i ja. - To je seljački vo. Pošao za plugom. Oporo je njegovo meso. - A ko te ćera da ga kupiš?- upade Mrgud. - Ah, što me ćera da ga kupim, a tebe da ga prodaješ? - Nijesu to iste muke... odgovori Mrgud.- Meni dijete boluje, pa ga treba prenijeti u grad. A seljaku je i voda skupa u gradu, znaš što je bolijest, ljekovi. Da se nije na to došlo, ne bih ga ja prodavao. Taj mi vo vrijedi po imanja. Začas su Mrgud i kupac sjeli u maloj kavani. Kupac je uz rakiju hvatao pogodbu. - Slušaj... derao se trgovac... da daš ruku!... - Da ne dam... odvraćao je Mrgud... Više mu vrijedi jedna noga u brazdu... - Da polovimo... navaljivao je kupac iskolačenih očiju od pića. Kupac je vadio olovku, činio predračun. Znojio se da mu objasni kako mu mnogo nudi... Mrgud je bio hladan... Kad su se pogodili za cijenu, Mrgud je ostao sam u kavani. Čekao je da kupac donese novac. Nalakćen, sam, razmišljao je Mrgud opet o svemu što je preživio i što preživljava. Dotada mu se činilo uvijek da je on tup za sva ta osjećanja. A sada, ona su bila jača od njega. I bilo mu je čudno kako se sada u njima više lomi nego ikada prije. Negda je on mirno polagao sinove u grob, bez suza u oku, gotovo bez tuge u duši, a sada, sada je sve drugačije. Činilo mu se da je ovaj trenutak, kada se on sada oslobađa vola i ostavlja imanje, lomi od njega jači od svih nesreća koje je prije preživio. I kao da ga uopšte nije mogao preživjeti. Nekad je koščati i nagli gorštak, sad skromni i mirni seljak Mrgud, osjećao kako u njemu živi nešto drugo. U godinama krvi i borbe on nije ni mislio na imanje, gotovo ni na što, išao je mirno u rat, krvavio se s Turcima, ubijao bez žalosti, gledao smrti u oči, saranjivao sinove- i sve to kao da je bilo lakše od ovoga. U jednom trenutku zaboravio je da je ikad iko njegov živio. - U bagatelu sam ga dao... vrzlo mu se u glavi.- Kučka je napipala da mi je muka, a hoće da ponese vola... I tupo, gledajući ispred sebe, ćutao je kao zaleđen. I kao da niko ne postoji do on, sam za sebe, nervozno je kretao glavom: - Lomim imanje, dajem za ništa, sijem muku... I kao zanijet u mislima čekao je da dođe kupac... Svoj nemir nije mogao da razumije. Izgledalo mu je kao da je crv u njegovoj duši, pa grize. I u jedan mah Mrgud se diže, pođe pravo na ulicu, odriješi vola od drveta i vodeći ga za sobom zagazi pravo gradskom ulicom. Išao je mirno, nekako utučen i poguren... Velike sjenke kuća i drveća padale su na ulicu. Vlažna i meka tama polako se primicala oko njega. On naglo užurba korakom. - Hajde!... viknu na vola... Reći ću ženi,- progunđa tiho za sebe,- da nijesam mogao prodati vola. A onda se plašljivo okrenu da ne trči trgovac za njim, i bojažljivo poče da miče ukočenim nogama da bi ga duboki mrak zatekao u planini. STRIČANOVA MOLITVA Dočekao sam noć uz ognjište gdje je stričan Stevan, izvaljen u stolovaču, grijao se pri ognju i gdje su se djeca, poludremljiva, uspavljivala pričom o vjetru i velikim nepogodama što ih on čini. Plašljivo su žmirkali mališani zagledani u očeve velike opanke, koji su mokri dimili pri ognju. Gore je uzlijetao visok, modar jezik ognja i prekidao se napola. A ispod slamnjare je cičalo. - Tu je uzduhač,- govorio je stričan.- Gleda jesu li djeca zaspala. Mališani su se plašili, jer to što je cičalo oko kuće i u samoj kući zavijalo je kao vuk. Otvorili su oči i gledaliu stričana. - Okrilatilo je noćas, okrilatilo!- govorio je Stevan,- poznajem ga po glasu. Kad gođ zavija ovako oko kuće traži nekako da se uvuče u kuću. Čuće mu se rika kao volu. Na spavenje, djeco! Jedno je već spavalo sasvim spokojno i mirno babi pri kuđelji, glavom u skutu. Drugo je još otvaralo oči, naročito kad oštar plamen ognja naleti iz drveta, pa zapucketa gore ispod šljemena. Na stričanovim brcima polako se taložio pepeo. On je micao brkom, zagledan u mene. - E, kad sam ja ratovao, dijete. Crne noći. Kiša i nepogoda, a mi prolazimo vodu do pasa. A mi idemo. E, te noći... Ja sam bio naslonio glavu na ruku i gledao stričana pravo u oči. Šta da mu kažem za ovu priču, što se Stevan raspričao ovako uz oganj o ratu i kiši? Gledao sam mu u debele crte na licu već pune peruta. Stevan kao da me razumio. On naglo podiže oči gore i zagleda se u grede. Igrala je crna sjenka kao slijepi miš. To se na vrhu velikih veriga ljuljaju obješene masne miješnice. Stričan trguje svinjama. - Jedna godine,- priča Stevan,- bješe stegla selo glad. A ja kravu na Pazar. Niko ni da je pogleda. Vala ćeš se prodavati!- podviknem od jada. I ja nju povedem opet u selo. Potkinem joj rogove i pričekam da se omlade. A ono nikli rokčići. I nađe se bestija da je uzme ka' jalovicu. Ružna je noć. Kiša i vjetar. Baba je već prestala s kudeljom, a i djeca su pospala. - Baba,- prodrije se Stevan,- baba, ne zijevaj! Ona otvori oči i brzo prođe rukom preko lica. Žmuravo, krmeljivo lice u borama i godinama, sitno i zgrčeno, sinu nekom staračkom tugom. - Hajde, baba, neka ta đeca idu u odar! Ali, mi ćemo ostati. - A ovce,- upade Stevan,- znaš kako sam ovce prodao? Nije bio gori dan nego što je sada noć. A one se zbile. Prosto za uru omršavile. Vidim nema ništa od pazara. A ja odmah dovedem čovjeka i rečem mu da ih tobož on prodaje. Pa ovako kako mi je Bog dao, gnjacaj kroz Pazar ka' da ja kupujem. Vidim vrti se jedan oko ovaca. Primaknem se i ja. Gledamo ih. Piplje on stoku, pipljem i ja. U jedan mah tresnem ovcu iz ruke, pa njemu pravo u brk: «Hajde da ih prepolovimo, ruku daj!» Snebiva se čovjek, a ja navalio. I njemu teško da bude slabiji od mene, ka misli čovjek: znam i ja što činim, nijesam našao paru na put! Uzmemo ih. A kad treba da ih podijelimo, podviknem mu da on dijeli. Neće čovjek nego da ih dijelim. A ja znam dobro kakve su mi ovce. Uzmem i odvojim one njbolje pa s čovjekom pravo na rakiju. Neka pije kad je bestija. Gledam izviše srtičana kako na drvenoj visokoj polici rasute mrve hljeba glođe miš. Bolje i miš nego djeca, mislio sam u sebi. Kumašin je tamo podigao, napravio nekakvu policu da ne bi niko mogao dohvatiti hljeb do on. Štaviše, i onda kad bi se djeca podigla na stočić. Tišina i stričana zamara. A meni se baš ne priča. I dok ćutimo tako, Stevan se diže, otvara vrata, pogleda u noć, brzo zalupi vratima, navali kamen i sjede pri ognju. - Nema ga,- promrmlja ljutito,- nema...a, naučen je on da mu sve povlađuje. Momak od dvadeset godina ne može stoku da čuva! A kako bi četom upravlja? I to kad uspe kiša od pušaka, a on da zna đe mu je svaki vojnik. - Doći će, stričane,- odvratim mu kroz zube.- Noć je, kiša, pa se stoka uzmuva u gori i ne zna kud ide. - More, ludo je to. Brav ti je čeljade, gdje da izgubi! Ma svoje ne bi izgubio. Vidiš li ga kakav je, ni crno ispod nokta ne bi da. Iz bukovog drveta diže se modri jezik ognja, šišti u zraku i obasjava slamenjaru. A ja tačno kao da vidim u plamenu: on, najamnik, trči kroz planinu, vabi kozu, preskače preko stijene, a kiša oko njega pljušti i grom udara. Pasji je to život! Čovjek zarobio čovjeka, pa ga za komadić hljeba šalje ako će u pakao. U planini zakiši odjedanput. Samo neka se vjetar digne. Crni oblak se odmah javi nad selom, pa onda kiša, grom i sto čuda. Najamnik mora naći kozu. Bez nje on više ne okusi stričanova hljeba. A stričan je takav: ne da ni slamku s krova! Svačije su ruke nečiste. Zna on kako se teče i kako raskući kuća. Koliko ih je sam raskućio, mučeći se cijelog života da prigradi oko imanja i da više ima. Računica je prosta; najamnik se ne smije držati bez koze, pa ako će i u jamu! I na kakvu dobru dušu da stričan misli. Od toga je već stradao kad je jednom povjerovao čovjeku da će mu vratiti dobit ako ne čine ništa pismeno. Od tada svaka vatra peče... Zamalo Stevan se opet diže. Vrata tresnuše. Još momka nema. Ali bar da će koza doći? - Stričane,- pitam ga tiho,- preboli ti noćas tu kozu, da zovemo momka iz planine. On ćuti. Na čelu mu stoji crna vena, kao čvor. Gleda u opanke. Znam, sad je isjerao momka iz kuće da mu traži kozu u planini. I to u ovakvu noć. - E, dijete, dijete,- poče Stevan tihim glasom.- U selu je bio jedan pametan čovjek. Od njega se nijesam nikad razdvajao. Više ga nema. Bješe kao brijeg. To je pokojni pop Jovan. Nema više takvih popova. Bješe strog, crnji nego panj, ali mu riječi bjehu melem. Vazda je govorio: «Tuđoj mački ni miša iz kuće ne daj. Danas će miša, sjutra će kobasicu, a prekosjutra slaninu!»- Neka mi danas izgubi kozu, sjutra će prodati vola. Pa će reći: «kad mogu izgubiti kozu, mogu i vola». Ne, ne. I ne dam. Ako ne ubiješ skakavca čim ga nađeš u žito, ne nadaj se vršidbi. - E, stričane, stričane... Ti ne misliš mnogo o duši, i vjeruješ da će ti je Bog premjeriti. - Čovjek griješi i još koliko. I moli se Bogu. I Bog mu prašta grijehove i pomaže. A ko se gođ moli Bogu pravi i iz duše, tome Bog i pomaže. To je pop Jovan naša' zapisano u stare knjige. Napolju je bila strašna noć. Sve se treslo. Lila je kiša kao iz kabla. Momka još uvijek nema. Još neprestano mi igra pred očima veliki plameni jezik iz bukova drveta. I u njemu ista slika. Ne mislim na stričana i njegovog popa, gledam netremice u tu sliku. Stričan se davi zaduhom i kašlje. U jedan mah, čuše se udari vrata. - Otvaraj!- viknu neko glasno. Naletje čovjek. Nosio je fenjer. Mokar, bos, sav ulijepljen blatom, stade pri vratima. Stričan ga oštro premjeri: - Koza, đavolji sine, koza đe je? On poče da se grči. Trzao se sav od umora. Mokri gunjić, koji je bio prispeo, dimio se na njemu. Ispala gola ramena stršila su gore, zalijepljena, blatnjava. Voda je curila preko tereta. Izgledalo je kao da je svu kišu unio. Stričan odriješi: - Jesam li ti rekao da ne dolaziš bez koze. Znaš da hoću sve da ih imam. Jesam li ti reka'? On jedva procijedi, uvijajući ramenima: - Nema je, nigdje je nema. Bio sa i u pećini. Voda se nadigla! - Pa što misliš da te držim u kuću bez koze, da mi tako siješ muku, ja da te hranim. Reci mi, obraza ti, što misliš? Momak poče gotovo da muca: - Ovako zla noć. Svu sam planinu pretražio. Nigdje je nema. - A tako mi muku čuvaš,- podviknu stričan.- Bez koze ne dolazi u kuću. Momak se šćućuri uz zid i poče užurbano da diše. Bosonog, kaljav, pun vode, koja mu se cijedila preko stopala dalje, stajao je on pokorno. - Jesi li bio u mlin?- zapita ga Stevan. - Nijesam!- odvrati momak. - Pođi tamo. Da nije pošla za kupinama. Momak upade: - Velika je voda do mlina! - Do mlina! Iznenadi se Stevan. - Nadošla je jaža!... Stevan uzdahnu: - A ti starac pa se bojiš da te voda ne ponese. Viđi da nije kroz prozor uskočila u mlin. Tamo je i list. Momak podiže fenjer... Pritegnu jače gunjić i pokorno, kao dijete, otvori vrata. Kuda će sada, mislio sam, kroz ovu noć! Lilo je neprestano. Jak planinski vjetar kao da je bučao negdje u viru. Čulo se jako zujanje, i to negdje ispod otegnuto, monotono. - Ah,- reče stričan,- zle noći. Biće negdje topca. Priđem krevetu da se izvalim. Jak bljesk munje napravi krivulju u prozoru. Čeljad su spavala. Počeo sam da se preturam preko krevata. Misao me mučila: da je ovaj momak prodavao krave kao Stevan, drukče bi mu se danas okrenulo. A Stevan- godinama priča kako više momka pazi nego sebe. Dobra i blaga duša. Vjetar je nadolazio. Čuo sam ozbiljan i dubok glas: - Ko to noćas zvoni kroz moju kuću, zazvonilo mu na mrtvačku! To Stevan vjeruje da je vještica, ili kakav nečist duh. Prislonim uho uz zid. Čulo se opet. Znao sam za te stare priče koje Stevan tako često priča i u koje vjeruje, to mi ni najmanje nije bilo tajanstveno, bilo mi je smiješno. Najedanput vjetar široko lupnu vratima. Čuo se jak prigušeni šum vode. Kroz zid sam čuo kako stričan šapuće. Prisluškivao sampažljivo. - Bože i sveti Nikola, ako je to voda, ustavi je da mi mlin ne nagrdi, da mi siromaštinu ne raznese! Bože i sveti Nikola!- ponavljao je nekoliko puta. Vjetar je bio jači. Kiša je pomamno udarala. - Bože i sveti Nikola!- ponavljao je Stevan neprestano. Stevan se Bogu moli. Sio sam na krevet i mislio: u glavi mi je stojala priča o popu Jovanu. Ko se iskreno moli Bogu tome Bog i pomaže, zapisano je u starim knjigama! O, ko se mogao iskrenije moliti Bogu ove noći nego što se molio stričan za svoj mlin? Tek što je gusta trava pronikla na grobu Vukadinove žene i on nazreo sebe u šestogodišnjim crtama svoga djeteta, a Bog traži dušu Vukadinova sina. Gasi se rumen na sinovljevim obraščićima, pokriven je, poljubljen, oči kao mrtve, miran je – umrijeće! Sve u kući kao da kaže da je tako. Očekuje se da kroz mali puknuti prozorčić na zidu izađe njegova duša, biće kao pram magle. Već tri dana je kako nemilosrdna smrt prilazi, već tri dana je kako otac bdije nad krevetom svojega sina i kako mu na gumnu stoji neovršena pšenica. Strahuje Vukadin da noću kiša ne udari pa sve ne uništi. Zato će on danas da ovrše pšenicu; neka sam Bog da da sin još ustraje; a dobra je ta pšenica, najljepša i najbolja u selu, sjutra će je već seljačka magarad odnijeti na vašar i seljaci prodati, a idućeg dana Vukadin može još i ljekara dovesti. A on ima i vodice iz Ostroga i bosioka ispred crkve, pa će nakropiti sina, tada će da buja, kao struk, visok kao trava, stasaće kao livada. Svega će on da ga nakropi, i glavu i nožice i oči. Evo vadi iz prozora malu bočicu vodice, iza ikone uveo struk bosiljka i kropi: «Bujaj, rasti kao grana, srećan budi, ocu na ponos, djevojkama za rumen, jabuko!» I siplje svetu vodu pa se krsti. Sjaju rumene kapljice vode na sinovljevom licu, a sunce se mekotom u njima smije. «Rasti! U snu neka ti se anđeo smije i krilom te gladi, sine, spavaj na njegovom ramenu, ne trebaš ti tako mlad nikome do ocu; kad čovjek previše zla učini- onda treba da umre. Neće da vene vez na dušeku pod glavom, uzalud te želi majka; opora je zemlja, tvrda i nemilosrdna, a ti si dijete, nevinost; rasti, sine!» Sunce će da uhvati dušu Vukadinova sina, jer je provirilo kroz pukotine prozora i pozlatilo sve, sjajno je ono kao rumeno krilo onog anđela što traži dušu nevinog djeteta. Bije to sunce preko crnih brazda Vukadinovih dolina, pa uvija zrakom crne debele linije njegovih razdjela i nosi u zraku visoke isušene koružbine njegove pšenice i oštre bodlje njihovih štitova nad vrelim zrnima. Hum ga je bacio s ramena u prostranu širinu neba, a doline su raspasale zelene pasove da ga dočekaju; topoću bregovi na zlatnim konjima, da ga vežu u ognjena kola. A zemlja dimi. Duboko iz nje raste žalost za visokim suncem i tope se crne brazde zadahnute vrelinom vazduha pod silnom koprenom uzavrele zemlje, O jadna je to zemlja! Kroz napukli prozor opominju Vukadina crne brazde da je zlatno sunčevo ralo potjerao Sijedi Starac preko neba i da se valjaju goleme plase bijelih oblaka zahvaćene visokim vrhovima planina sa novim blagodatom silne kiše. «Spavaj sine, opet tepa Vukadin, sveta je to voda, ona je provrela kroz Isusovo rebro, kada ga je Jevrejin probo. Spavaj sine, krv je to njegova, ona će da ti osvježi dušu i da obraduje oca; spavaj, donijeće ti u snu zlatni raj, pun molitava, otvoriće debelu knjigu za tebe. Vidim ja njene korice pred očima, to su doline tvoga oca što bujaju i mole za zdravlje novoga orača, da oplode silni strukovi, da obrkati nova pšenica i da uzjaše na visoki hum, kao mladi konjanika na silnoga hata! Bog ne ubija mlade duše, jer sveti tron je poklopljen labudovim krilima i on ne želi pod njima onoga koji nije živio. Gladna je zemlja, ona će da uzme tijelo mene starca i masna maslina će da orodi od krvi moje, i iz mojih žila da zatrepti nadgrobna jasika lišćem šapćući: Živio je on!» «Spavaj sine- Bog zna da sam siromah, da bi bio samohran, on zna da bi ostale nuzorane livade; traži on radost jedne nove porodice, kojoj ćeš ti da mučnim znojem hljeb zarađuješ i da svojim mišicama livade uzoreš, pa će da se rastrče, a visoka raž i pšenična polja kazivaće djelo Čudesno Gospoda tvorca u rukama tebe- čovjeka! Ništa ti nećeš razumjeti, ali ćeš se zapitati: kakva je ovo čudesna sila, čija je to mudra sijeda glava iza oblaka? Niko ti na to odgovora neće dati. Drhtaće struk vrelim svojim sokom, kaćun će ti se smijati na proplanku, visibaba će oči obarati, šipak će ti crvenoga leptira poslati, probujaće bostani i silni redovi blitava zeleniće se stisnutim perima, a visoki orah baciće ti ogroman hlad da otreš znoj i da se diveći zapitaš: Ko je ovo?» I Vukadin je otvorio vrata. Šaptala su mu ona nad glavom nešto nerazumljivo, dolje sa njih sletio je neko sa krvavim mačem i približio se je krevetu. Taj nije molio, nije se ničemu nadao, on je bio surov, svet, ali u isto vrijeme blag i uzvišen, imao je velika krila i krvavi mač izvađen sada iz nečije duše, hladan, dželat. Ko je to bio? Pozdravili su Vukadina ispred kuće žuti stogovi, nasmijala mu se crnim okom stara krovinjara, a brzi pad vode kroz ogromni vodenički točak zapjevao mu je žalosno, kao pristegnut i utučen crnim kolom. Mahnule su mu maramom bijele topole, a iz golubinjaka ozgo sa visoke motke, daleko k suncu odletjeli su bijeli golubovi i odnijeli njegove molitve mekim cvrkutom u silnu bistrinu nebeskog pojasa. - Letite! Letite! A oni su opet dolazili. Silazili su na njegova ramena i polako prelazili preko ruke, padali na dlan da zoblju žito. - Letite! Letite, moji blagoslovi! Vukadin je rastao, a golubići su skakali s ramena na rame, ostajali tu, odmarali se, gledali ga. - Letite! Letite! Moji golubići. Bio je kao drvo koje je tu izraslo i na čijem se ramenu, kao u crnim pukotinama, legu golubovi. I šta ga je odvajalo od njega. Duša mislite. O prazna zabludo! Gorostasan je on bio, kao Gospod. Bio je uzvišen, na njega su slijetali golubovi, tu na njegovom ramenu, kao da je gnijezdo imao. I na crnom Vukadinovom ramenu, kao na visokom proljećnom drvetu bijelili su se golubovi. Sve su više slijetali, nijesu se oni njega bojali, zaboravljali su golubnjak, on je bio njihovo sklonište, njihov dom. A Vukadin je osjećao kao da mu se zavukuju tu u dušu, kao da mu je toplo tu, vrlo toplo i širilo mu se srce; sad je bilo ogromno, kao onaj golubinjak, veliko, neizmjerno, zabodeno na koplju, kao on na kocu, predano Gospodu, njima malim golubovima, visoko u nebu pod suncom. - Letite! Letite! Anđeli moji! I oni su dolazili na onaj crni pukli mali kućni prozorčić, padali tu, ostajali, ulazili u sobu i obilazili mu sina. Opet su izlazili, slijetali na njegovo rame i ostajali. Jesu li oni govorili, znaju li oni da govore, osjećaju li oni, šta guču? Oni su odletjeli sa Vukadinova ramena, sa dlana, sa glave, svi su odletjeli, samohrano je ostalo drvo, bez svojih cvjetova, mrtvo je bilo, ali je zato raslo, visoko raslo, srce ga je uspinjalo, nadalo se to suho staro drvo i ta mu je nada činila da je on velik, uzvišen- Gospod! Polako je krenuo Vukadin. Tu su ga kraj gumna čekale nove vršalice, velika ožnjevena pšenica, koju treba da ovrše. Tu ga je čekao rad, a od tog je rada zavisio možda život njegovog sina, on je to znao i stupao. Zamišljao je samo Vukadin kako će da dođe gradski ljekar, da pogleda, sina i da reče: «Dobro je!» Ali to je učinila sveta voda i pravo srce Vukadinovo. Vukadin je svalčio kaput. Ostao je u košulji, sada je bio blijed, kao oni golubovi, ali ne tako mlad, niti onako veseo. Uzeo je vršalicu i zagledao se je. Gore su golubovi. Eno ih na oblacima. Svi su na jednome mjestu. Čije oni rame tamo traže, ko je to tamo, zašto oni lete gore, ko ih tamo zanosi, kome se oni tamo dive. Ima li tamo jedno veliko drvo na koje će oni da padnu, kao na njegovo rame, da tu ostanu, vječito ostanu. Daje li im ko sa dlana tamo u toj beskrajnoj visini, zoblju li oni sa toga dlana. Raste li i on od radosti, kao Vukadin, šalje li i on molitve po njima?! I odista vidi se neko. Između oblaka ide. Veliki orač tjera zlatni plug, on ore, ore, put je tijesan između oblaka za sirotog starca, on teško prodire. «Ko je taj vječiti ratnik?» Golubovi slijeću na Vukadinovo rame i tu ostaju. «Taj je isti kao ja, pomisli Vukadin, nema među nama razlike. Gle, kako mu sija plug! Sunce!» Golubovi slijeću. Golubovi su blagoslovi! Ali oni su bili gore, oni mu mogu kazati zahtijeva li Gospod dušu Vukadinova sina. - Golubići, recite, golubići! Oni su odletjeli. Mole li se oni za njega, kuda će oni, zlatni golubovi? Ali pred Vukadinom je obrana pšenica s visokih zaravni, krupna zrna, pred njim je i njegova vršalica, on je naslonjen na nju, gledajući sunce i golubove, pred njim je i njegova molitva, on je poslao za svoga sina. Što da počne Vukadin, ili da se moli, ili da gleda golubove? I kleknuo je Vukadin, skinuo kapu i svesrdno se molio: «Sijedi oraču, braća smo! Ja orem gvozdenim plugom svoje doline, zadirem u utrobu crne zemlje, podmlađujem je, dajem joj život, što diše iz njenih vrelih žila, ustalasam je uzvišenim plodom, ozelenim ralom bregove, posijem gustu djetelinu, oradujem visoke bregove, obučem ih u zelene dolame. Ti oreš zlatnim plugom, blagosiljaš moj plod, daješ mu život; ja ga stavim i okrijem zemljom; ti mu daješ zeleni struk i slatki plod. Ti si vječan, ja prolazan. Ja zadirem svojim plugom u zemlju, u dušu, u srce; ti sa svojim svuda gdje i ja; vidim li ja tebe ili ti mene na tom putu? Ti daješ suze ili radost, ožalostiš, ili obraduješ, ti tvojim ralom zadireš svuda i u moju zemlju i u moju kuću i u moje ralo. Ti pokrećeš sve tvojim rukama, veliki radniče, ti si veći radnik nego ja, ali si zato tvorac- sačuvaj ga». I Vukadin je opet stavio kapu. On se je svesrdno Bogu molio, on će ga uslišati. Tada uzima svoju vršalicu, postavlja pšenicu, isprekršća je u slapove, uvije, okreće joj glave na zamah udarca i udara. Zvijuče konopac oko uha, reže vazduh i čini: tap! Tap! Dimi pšenica! Diže se velika izvjejina, kao para. Vazduh zlatan. Probija ga znoj. Tresu se zrna. On samo zamahuje i ljulja se od jakog zamaha: - Tap! Tap! Tap! Bije usjeve. Puca vršalica, udara na oba kraja, uzmahuje, dosta će pšenice biti! Najveći će kršnjak na slavi imati, najljepši kolač u crkvu odnijeti. Samo puca i udara, silovito, zategnuto, jako: - Tap! Tap! Tap! I misli Vukadin kako će se svako divnoj pšenici čuditi, veliki će mu novac donijeti, a on će sinu moći kupiti sve što mu treba. I one žute kutije ratluka i onog hitrog atletu što visi u zraku, i onog crnog konja što su prošle godine vidjeli u jednom izlogu, sve što zaželi. Pa će još i ljekara zvati; uz svetu vodicu biće žutih, zelenih i svakakvih ljekova. Sve što sin hoće! Briše znoj, gleda nebo, čini mu se da tamo blista njegova molitva i pita se: «Spava li on, što je s njime? Neka samo ustarje dok sve uredim!» Pa opet, kao sebe tješeći: «Spava! Spava!» Tap! Tap! Kao da gori gumno. Ima on snage, ulijeće mu ona u ramena, izvire iz njih. Ko mu je dao tu snagu! Ona zemlja. Oni debeli crni razdjeli sa kojih je istu pšenicu ubrao. Njemu dao snagu da ih tuče, njima život da se tuku. Život je borba. Sve jedno protiv drugoga. Uzalud njima njihovi štitovi, oštru kosu ima Vukadin, pokastri sve, pa poslije mirišu gomile, suše se, velika pšenica, njihove su duše gore, a razdjeli ogoljeli, čekaju proljeće i nove strukove. Tap! Tap! Udara vršilica. Znoj mu je probio košulju, ali on misli samo na njega- na sina, i istodobno sa njegovim udarima raste mu nada, kao da od njegove snage zavisi život njegovog sina. Sav se je utopio u rad, radost mu je neka tu u silnim graškama znoja, neko prijatno veselje, u oštrom zamahu neko tvrdo uvjerenje, a na masnom debelom konopu pjevaju komadi drveta: Zdrav je, zdrav. Vršilica mu daje hrabrosti, njen sijev mu dolazi do uha, i kada ona mahnito prolomi i probije zrak, on osjeti neku divljačku snagu, kao da je u tom momentu ubio smrt što hoće da mu uzme sina. Sve tako obmanjivanje. Vukadin raste, on je zadovoljan. Kuca vršilica. Znoj. Udari. Sunce. Snaga! Čega ima da se boji, bolji će mu sin biti, bolji, zar mu to ne kazuje njegov rad, žuta pšenica i debelo drvo na vršilici. A otac će da se nasmije sinu i očima će mu govoriti: Rasti,- uzradio sam! Već se zamorio. Diše duboko, ispod kore onoga golubljega drveta teče život, brz, struji ko potok. Vruće je sada to drvo, muči se ono, velikim naporom hoće da zaradi sebi opstanak. I Vukadin nanovo misli o svome sinu. Samo dok on uzradi i proda, smrt neće doći, potplatiće je Vukadin. On se okreće prozoru: prazan! Obilaze li ga golubići? Oni su ga prije obišli i vidjeli da je dobro, pa se vratili, osjeća on to i potpuno vjeruje u njihovu iskrenost. Gdje su oni? Sakriveni ne izlaze. Siroti mali. A što čine tu! Guču. Pjevaju golubići! Uklanja on pretučene strukove i uklanja zrna, sklanja ih u kraj, to će biti dobra slama. Zatim valja nanovo snopove, opet ih ukršća, sve sa nekom radošću, postavlja im glave na udar i zadovoljan je, jer će više danas da uzradi, nego ikada, seljak je on, mora da ima snage, to je za njegov život, od njega se traži rad. Uzmahuje nanovo. Vezao je drvo na oba kraja. Udara pa uzastopice lomi i puca sa oba kraja, duboko on sagiba i uvija pšenicu, gotovo se uvlači, i prebira svako zrno, ništa ne ostavi. Osjeća on kako sa snagom raste zadovoljstvo, brz uspješan posao. Sunce jako, miluje ga i raduje. Sve je pred njim veselo. Igraju mu pred očima crni redovi razdvojenih livada, a njiše se gusta sjenka zasađene topole, pa se mlada uvija i nekako ga o čelu hladi. Hladi ga ta nježna ruka, otpuča mu masnu košulju, pa osvježava duboko čitave prsi, zaobilazi ispod pazuha, preko plećiju, svuda, prijatno je to! I veseli se on. Baca kapu. Viju mu pera od košulje. Udara, jednako udara, snažno sa oba kraja, pa se usukuje, sve tuče, jak je danas: veseli ga ovo sunce; divan dan, život, sve je veselo pred njim, zari ga i on je srećan! A visoki seljački hum uhvatio je oblak ispod sunca, pa ukrio svoju crnu kapu. Razaznaju se crne debele međe zagrađenih Vukadinovih livada, sve pod tim golemim oblakom! One su usukale svoje ogromne žile u mišice ovoga seljaka, zato ga one održavaju i daju mu snage, zadojio ga je mlijekom ovaj veliki seljački hum, on je bio pokriven velikom sjenkom i uljuljkan njegovim hladom, odran velikim svijetlim mlazevoma vode što izbijaju kroz njegov kamen, rumenim krunama stoljetnih jela i zaljuljanim livadama na crnim rukama seljačkog huma. I raste Vukadin tu nasred gumna, veliki je plod, zvijuče vršalica. Zagrijan je vazduh. Goli znoj. I prestao je. Iz njega bije snaga. Nadimaju mu se grudi i teško dišu, ali taj zadah što bije iz njegovoga tijela, isti je kao onaj iz dolina, vruć iz tijela kao iz zemlje, snažan i ognjen. Diše on i gleda gore. Zlatni nebeski sijač napravio je čudesno djelo. Otkrio je svoju livadu, divnu, rumenu, otkinut je tu svaki busen i zasađeno je blagorodno sjeme. Na sredini livade ostavio je svoj zlatni plug. Nema tu razdjela da se odvaja, kao dlan. Što hoće s tim Gospod da kaže? Vukadin je mislio i oči pune divljenja ostajale su mu potpuno otvorene. On ih u ovaj mah nije mogao ni zatvoriti, one su mu tako raširene samo čekale odgovor. Ali sve je ćutalo, samo su golubovi nanovo izletjeli i prhnuli. Gledajući ih kako lete, njemu se činjaše kao da oni isto pitaju i zatražuju. Velika nebeska bistrina sve mu je više i više oči utapala i one su ustajale sve u višoj zabludi. I nehotice Vukadin podiže ruke i skoro plašeći se vlastitoga glasa reče: - Znači, on je za svakoga jednak, izlišne su i suvišne molitve, možda ga čak to i vrijeđa. Sve treba prepustiti njegovoj volji i sve primiti mirno, jer tako on hoće. Na tom beskrajnom polju nema nikome ograđenoga komada livade, sve je to jedno i nad mojom i tuđom njivom, ali mi nijesmo jedno i božja blagodat je podijeljena na zemlji, a ne na nebu. Ne radimo protiv njegove volje i ne plašimo se! Vukašin očisti znoj i uze sito da prečisti pšenicu. On ga napuni i dođe na sred gumna. Tu zastade trenut i poče da se otrza od zlurade misli, kako je Gospod surov i blag. Zatim poče da vrti: čista žuta pšenica ostajala je i on je presipao. Vrtio je dugo i dugo. Sve je oko njega sijalo, sve je gorelo, on je bio sav od dima i onih sitnih koružbina koje su letjele. Sijao je i udarao sitom dlanom o dlan, sve sa više ljubavi, sve sa više radosti. Sav se unio u taj posao i osjećao kako mu čini dobro. Tada je uzeo i počeo da prečišća rukom. Velika magla izvjejine, prašina od zažarenih strukova, dizala se je, padala mu po kosi, brcima, očima, ramenima i po čitavome tijelu. Vruće, vruće, i on je osjećao kao da gori. On nanovo napuni pune grsti i poče da sipa. Veliki ga oblak od koružbina i sitne prašine utučenih strukova opkoli i usijan svega ga zahvati. Tada on podiže sito. Ali od silnoga oblaka potamni pred njim. On udari dlan o dlan i gledajući gore, usrdno, skoro nehotice progovori: - Gospode, čuvaj ga! Sa sred gumna, izviše vršilica, uzdigoše se gore nanovo koružbine, sitne i sjajne, lećahu gore- on ih gledaše kako su divne, kako se uznose nebu i ne sanjajući da zajedno s njima iz uskog malog prozorčića njegove kluće, isto tako sjajna, odlazi i leti duša njegovoga sina.
1. Dan bi hoda imale momačke noge u opancima da pređu sav put od Cetinja do Budve. Teško je prevaliti te kamene staze, izranjavane minama što razbacuju stijene i provode put kroz puki kamen da sastave more s planinom. Veliki je to put, bijel i živ navrnuo preko Brajića i na nekoliko hiljada radnika otimaju se da ga provedu i oburdaju dolje u Primorje. Jutrom na hiljade mina pozdravljaju sunce, hiljade maljeva zvone na kamen i prašljiva magluština s puteva diže se kao bijela primorska para u oblacima i siplje na narod i zelenilo okolo mliječnu prašinu od klaka. Ali uzalud, trava niče kao kvašena i zelene se kućice od lišća i mahovine napravljene radničkim rukama, okićene lovorikom i prigrađene bukovim trupinama što služe kao nasloni na noćne posjednike i ugodne razgovore. Kad se sunce uzdigne izviše planine, pa upali u kamen, tada je po putu velika vrućina i radnici u golim košuljama prizivaju mlade vodarice za kap vode, kao za jedino dobro protiv užasne žege, sunca i zapare. Nanosi put okukama po stotine radnika i svuda su mlade vodarice, a ublovi tamo daleko u gori bliješete i namiguju na djevojke, kao živa bića. Zdrava i svježa voda iz planine kuca i zvoni na izvorima kroz kamenje mlado i titra kao da srce ima. Ali je teško naći te potoke i nevješto se ženska noga uspinje, pa vezane konopima, vodarice kao da vise o zraku, mažu i probijaju, te pune žuta burila, i brzo iskoče na put. A ta topla ljetnja zapara s planine doseže tamo do primorskog rumenila koje je vodi oblacima uzviše Budve, pa je daleka i rumena, kao da su između neba i zemlje novi ublovi sa svježom vazdušastom vodom i pepeljavim velovima primorske magle što se vuče ka Primorju i naliježe na planine. Ali igra put kroz ovu planinu, kao mlado živinče. Ako igra put- igra i vodarica Stanka kao mlado jagnje juče od sise odvojeno. Pritegla se konopima pa nosi na plećima burilo vode, stegao je umor, pa joj graške znoja navrle preko lica. A to lice lijepo i mlado kao sunce, pa bi svaku kap popio s njenoga čela ljepše i slađe, nego tri cice vode što joj zvone o bedrima i nezapušene lijevaju vodu preko mladih stegana, te nadražuju na snagu i zdravlje. Umorna je i dahće, a srce joj kuca ispod samoga grla, gdje su je stegli konopi i upali joj u meso kao trostruki prutovi. Ali je ona sita toga stiskanja ti joj konopi dušu uzeše. Željela je stvarno da što prije ovaj put dopre do mora, te da se svrši rad, da očuva zdravlje i snagu, jer ako to izgubi- đavo onda zaradu ponio. Kada je vide radnici takvu potresu se do same kosti. Ostave maljeve i svi se okupe da im vode da. Zbog lijepe vodarice i put stane. Vidi se da su radnici umorni, jer jedva zijevaju i bijela pjena modra na krajevima kupi im usta crna od prašine. Svaka im modrica na licu zijeva i razmarena na suncu siše znoj što im se cijedi s kapa i pravi put preko obraza kao da su tuda suze prošle. Da su mladi ljudi jedino im oči kažu. Pune objesaka što im daje uspravna mladost divotno otsijeva u očima i izparava s površine tužnu izmaglicu strasti i čežnje. Kad Stanka donese vodu prvo ostavlja cice, skida konope, pa pošto sve ostavi, onda će i burilo. Tada hoće svi da joj pomognu, ali taj posao jedino se mora ostaviti radniku Đurici. Sav gori kad je vidi. I da je samo da vječnost traje skidanje ovoga burila, jer joj driješa uzao ispod grla i razmeće ga ozad iznad iznad pasa, pa rukom prelazi meke ženske obline, a mlada se nakosi da mu je lakše, pa joj pune grudi stoje kao mlad rumen izvor sa koga bi svi pili. Bije zdravlje iz nje kao sa gorskog izvora. I svi se osjećaju osvježeni, a unutra kao zamoreni. A kad navru svi da piju, oni što su digli cice, utrešte oči u nju, a oni što tek piju još jednako gledaju navaljujući na burilo. Tada bi se Đurica našalio, ali onako da niko ne vidi da jednom dušom dišu pa bi je malo nasuo vodom po grudima. Skočila bi kao pomamna. Ispod tanke haljine sva bi joj se snaga uvila, pa bi vrisnula, kao mlada zmija kada se na nju strese vodena kap s jasena. A Đurica još ostane vedrih očiju, pa joj se drago smije u lice. Otima im se ona da ide. Ali stari radnik Rundo još hoće da pije, pa se sagiba pun krvi u očima i mjeri je cijelu do stopala. - Odakle si ti, đevojko, Boga ti!- pita je Rundo. - Ja sam s ovoga puta! Odgovara mu ona i prti burilo. - A imaš li koga, dušo moja? - Imam majku... - A majku... Stari je gleda. - Hoćeš li izdržat s vodom na sav ovaj put, sreće ti? - Hoću, hoću... moram!... - E pa dušo, ruke mi opadoše među ovo kamenje, ali daj Bože, produžio se deset godina. Svi hoće da puknu od smijeha. I dok ona rumeni kao jagoda jedino Đurica zna kako mu je.
2.
Ne može se s njom duže ostati, jer je draža majci nego oči u glavi. Ali kako ne: jedino s njome vidi. Pa kad uveče dođu radnici kod nje, sva sretna da nju gleda s njima i kako uboga i stara ovako sunce od maldosti odgojila. - Stanka! A, Stanka! Dijete moje! Zove je ona. I brzo se vodarica vraća. A na hiljade maljeva zvone u malom planinskom zavijutku nanovo, divlje i silovito i iz zaljubljeničkih ruku. Za malo odazovu mine i podignu iz zemlje velike modre naslage što se rasprsnu kroz jasene kao oblaci. To put niče iz zemlje. Vade ga mine pune kuknjave, pa dodaje planina planini svoje teške dozive. Na svaki kao da udare trista maljeva iz seljačkih ruku. A ima nečega strašnog tu, kao da čeljade plače. To ozdo gore nevolje i plaše vodaricu Stanku, kao mladu košutu. Šareni fitilji mina slični glavama zmija više njih uvale i čekaju Đuričinu ruku da zapali. Okolo paljevina i šušnje pa bi do srca moglo lakše doći. A raskašile bi Đuricu ni prst da mu ostane. Da Bog sačuva! Moli se vodarica Stanka, a zateže je nešto iz dna, kao da ima zato nekakav grijeh primljen. Na kuknjave kamenja stigla je pri prozorčiću od kuće, i drhti kao da će sad po nje otpasti. Gleda što čini zemlja od neba. Sve prašina, sve prašina. I uzdižu mine kamen pri nebu, ne daj Bože da čovjeka tako izdigne. Stara nešto što je svikla, a nešto i gluva ne drhti od mina. Reže sir i guli prstima luk, pa joj suze oči od klapljenja. Grešne su ga ruke sadile, ako ga je njeno dijete natapalo. Ali, dijete, kaže ona Stanki, da znaš gdje ćeš kad radnici dođu. Zli običaj imaš da na oči majčine sjediš na trupovima među toliko momaka, pa zajedno s Đuricom po pola zalažeš. Nosio te je, vele, preko pasa na vodu. Još znadi da inžinijer dolazi. Uvijek kad bi joj pomenula inžinijera Stanka bi zadrhtala. Znala je ona za sve. Ali ga je mrzjela iznad duše. Ćutala je duboko u sebi, kao da je dušu svezala, pa ni sebi glasa nije davala, ali je sve boljelo. - Sjutra se potpisuju liste, nastavlja joj stara, pa čuvaj da te ne vidi inžinijer s Đuricom, jer će nas bez hljeba ostaviti. Još znaš kakav je Đurica otkako je ono čuo, da je inžinijer kod nas spavao. Znaš koliko te je puta pitao gđe i kako. A ja... ne dam se prevariti, ali inžinijer dijete... Bog te blagoslovio... Pa ti znaš, ne kažem ja ništa, Đurica je dobar, pa što Boga da. Stanka je pogleda pravo u oči. - A što Bog da? - Eto, reče majka, prilika je dosta dobra. Mlad je, zdrav, hljeba će imati, nešto ima od imanja, braća su mu u Americi, prilika je, prilika... Stanka se zagleda mirno dolje, pa jedva reče: - Mene je on čekao, majko, da ćemo zajedno u Ameriku. Starica samo odmahnu glavom. - Nije ni tamo zlato, dijete, znaš lijepo što ti je otac zaradio što je tamo bio. Kad si mi ostala na rukama, da te vodim i prosim, pa vjetrovi, sjećaš li se koliko smo se propatili od njegove smrti. Ali eto Bog. Samo treba paziti dobro ovaj zalogaj... Na sve ovo nije mogla ništa da kaže. Boljelo je samo nevjerstvo s tim naduvenim čovjekom trbuha punog lanaca. Bilo je još kad se put dizao, ali eto ništa ne osjeća, pa opet dobro.Više mu se ne bi dala za sve blago ovoga puta. Ali to je bio korak da dođu ovamo. I ona je sebe često korila zbog toga, sama plakala i klela. Međutim to niko nije znao mladost je brektala u naponu snage i preko udova i trbuha polako pela se je nova čežnja za Đuricom i posteljom, a unutra u sebi polako razgrizala kroz trbuh sramota jednoga dana. Sramota! Ona svega nije bila svjesna.
3.
I desilo se da je Đuričina ruka prešla jednom njena stegna. Na to je još iznutra gorela, a on je proklinjao da ostave put i rabotu, da odu glavom bez strva. Ona je buljila samo očima i vrćela glavom. Đurica je navaljivao: - I niko te je li nikad nije takao? - Ticao, ne niko Đurica! Ali sva drhti kad mu to kaže. I on se je polako mirio, a ona je svakim danom osjećala da joj je teže. Dolazio je često da joj kaže da će se skoro svršiti put. Još petnaest nadnica, govorio je. - Pa kuda? Uplašeno ga je pitala. - Kuda? I on se je čudio. Pa polako vadeći maramicu koja je na kraju bila zavezana, gleda je u oči i razvezuje. - Kod druge majke! Kaže joj on. I vadi prsten. Pri pogledu zlata obojici zasijaše oči. - Zlato! Reče mu ona. - Braća su mi ga iz Amerike poslala, evo ti ga. Tako su se zaručili na putu. Ona je majci sve krila, a kad je inžinjer dolazio skidala ga je s prsta... Upravo desilo se tako da je jednom inžinjer sve ulovio. Došao je iznenada kod njih pun papira i ozbiljnosti. Čim je Stanku ugledao, zapitao je ozbiljno: Ona je treptala. Ona stara strepnja sada se je budila. U jedan mah se je čudila takvom pitanju, ali uskoro bi joj jasno. Ona se je ovom čovjeku podala, to može da je pita, zašto ne. Ali zašto sam mu se podala? Da dobijem službu! I on ima pravo na mene kao na sopstvenu ženu. Za momenat je sve prošlo lijepu Stankinu glavu... I ona zadrhta. - Ne govorite to... ja sam... gospodine... Ona zavuče prst u usta. Zlatna burma zasija joj kroz zube. I inžinjer se cinički nasmija... - Vjerila se... Ona mrdnu čitavim tijelom. - Uzela sam Đuricu... - Ha! Ha! Ha! Nasmija se on, pa ovaj se put plodi... čak i vjeridba... A je li kako je u stomaku, ti si mi se žalila? I on je obujmi rukama preko pleći. Ona se trže kao luda, potrči k prozoru i sva zajapurena, dodade: - Ostavite me!... - Ha, ha, ha,- nasmija se inžinjer, vama je drago da ostavite rad. Evo! I on pokaza papire... Sedamdeset vas dižem. Stanki kao da opadoše noge, ona gotovo sva zamrije i drhteći još, gotovo poče da ga kumi. - Ne, reče mu ona, Bogom vas kumim, učinite Đurici još sedamnaest nadnica, onda ćemo se vjenčati, ne otpustite... Hoćete. – Vi ste inače od mene dobili sve što treba, hoćete... Inžinjer je bio već otvorio vrata... On osječe dostojanstveno glavom i reče: - Onda danas u osam... Razumiješ... Kad su se vrata zatvorila, ona kao da od potresa pade na krevet i poče da plače... Međutim put je neprestano promicao. Već se je vidjelo more. Preko kamenja svježi dah primorskog dana donosio je morsko plavetnilo i čitavi kraj diso je nekom čudnom svjetlošću. Mine i maljevi razbijali su put, iskočio je kao mladi hat na vrh Brajića pred otvorenom pučinom. Ako je put napredovao žalosno su bili oni koji su ga maljevima prebacili. Đurica je bio tužan, jer je Stanka bila bolesna. Svi su nagađali što joj moglo biti. Jedni su govorili da su joj konopi sa ublova ruke prekinuli, drugi da suviše Đuricu voli, ali niko nije znao pravoga uzroka. Međutim njoj se je zdravlje pogoršavalo, obrazi upadali. Išla je još na ublove- daleko put majstora i vraćala se umorna, slomljena. Gdje je nekadašnja ona? Odviše rano zavapio je Đurica. Taj svoj bol krila je ona od svakoga, naročito od majke. Uveče pred lijeganjem otpašivala je veliki pas, pa bi joj trbuh ispadao do zuba. Tu je bilo tvrdo, tu je bila sramota. Ali sve je to bio kriv on. I ona je strahovito od toga patila. Često je Đurica dolazio i kad je god prevukao rukom preko njene kose, ona je strogo dodavala: - Pusti me! Ne moj! Znaš li da zbog toga patim... Tada je i Đuricu morila slutnja. On je samo nagađao što može biti. I jednom joj je otvoreno rekao: - Znam ti voliš inžinjera, a mene radnika prezireš. Tada je ona osjećala da je dirnuo duboko u živac i da ne može da izdrži. - Volim, ti ćeš viđeti koga volim. Dugo se je tako mučila. Inžinjer, čim je doznao stvar, ostavio je put. Ali tada je red došao na drugog. Ona se nije dala prevariti. Ali kako da prizna Đurici da će dijete imati, kako to da pretrpi. Tad joj je izgledalo najbolje da odbije Đuricu, upravo da ga prevari, da ga više ne muči. Jednog dana Đurica opet planu: - Voliš li inžinjera? Ona podiže glavu sva plačna. - Volim, oprosti mi Đuruca što sam te varala. Ja sam mislila da tebe mogu voljeti, ali ne mogu. Je li ti ćeš mi oprostiti. Tad je radnik sav potresen, prevukao rukom preko čela. Sav drhteći rekao joj je: - I ti hoćeš da mi povratiš prsten. - Ne reče ona, ti ćeš mi prsten ostaviti. On gotovo planu: - A, ti bi voljela radnika za zlato, to ne može. Kada je uzeo prsten ostavio je Stanku za vazda. Tako ovu djevojku sa puta život je promašio i ona nigdje nije imala utjehe i veselja. Za nju je bila gora, ublovi jedino utočište. I ona se je krila tamo od radnika plačući. Mnogo je tada mislila o svojoj upropašćenoj mladosti. Ako bi rekla Đurici: «Jest, ja sam se podala inžinijeru što mi je dao rad, jer sam morala skapati!» on bi me uzeo. Ali mi ne bi srećno živjeli, on je Crnogorac, on ne može pretrpjeti, zato je bilo bolje ovako... Sretali je često puta radnici, pa joj govorili: - Što ti bi, naša đevojko? Ona je samo drhtala. Kada je i majka primijetila planula je kao luda: - Sramoto moja,- priznaj! Ona je plakala. - Ko je nesrećo moja? Tada je ona kazala: - Inžinijer još prošle godine kada smo na Zagralje radili. I majka je bila očajna. Među radnicima se je brzo pročula vijest, ali su svi od Đurice krili. Ne znajući što će, đevojka ukraj puta krila se je kao ranjena zvijer. Naposljetku učinilo joj se da treba ovu sramotu da opere. Pošla je daleko put majstora odakle je još kao voljena i nevina vodu donosila. I tu u ublu kao da je sebe nekadašnju ugledala. Oči su se napunile suzama. Brzo kao jagnje preskočila je brvno. I, utopila se. Tri dana su je tražili. Najzad, našavši je radnici su je prenijeli na nosilima. Četiri snažna radnika kleli su onoga koji joj je život upropastio. Na prednjem kraju je bio Đurica. Pokraj nosila majka je pričala sve ono što je mladu djevojku snašlo, da održi komad hljeba u ustima. Među radnicima je nastalo čudno raspoloženje. I u srdžbi maljevi su kovali tu kletvu za zemlju i vezali je za put, koji je skubao planinu ka moru. 1. Hoće li da rodi vinova loza, naprave hlada smokova pera, izraste veliki klas; hoće li da uspe teški zrikavac i zašušti u pšenicu. Pred Mićovom kućom prosu debeli hlad veliko orahovo drvo. Zaljulja se proljeće u zraku i uhvati za rascvetale grane naše kruške, omahnu, pa se zavi u raspupile krošnje, zakikota i pršte joj smijeh u rascvjetale vrhove. Pade gusti hlad s planine. Na humu zarika bik! Osjeti se blagodat zemlje, osjeti je Mića u svojoj duši, osjetiše je i njegovi bivoli što izlaze na brijeg. Miču glavama, udaraju nogom, rep im se zavija za silnom muhom što ih napada, iz nozdrva im sijeva dim. I oru crni seljački volovi. Duž livada pružile se crne brazde, dime, natopljene, pa se prevrtaju. Zapušila tamo para. Ore plug, padaju teške plase zemlje. Svježa je, zdrava je, miriše, ali ubiće je veliki skakvac, kada naiđe, pa povije struk bujale trave što je izrastao. Cvrči, a težak je, kao olovna kap. Struk se pod njim povija. - Biće ga, reče Mića, biće. - Kad zahvati. - Popada težak, pa nikad da se odvoji. - Prošle godine upropasti žito. - Ubi zemlju! I Mića slegnu ramenima. To je bilo možda neko teško predosjećanje da će ih nagrditi skakavac, bojazan za svojim dolinama, strah, koji može samo seljak da ima za svoju zemlju, očajni strah i koliko god izgleda spokojan po Mićovu sleganju ramena, on je baš kod njega najjači- i kad on tako slegne ramenima potrebno je da se ćuti, to znaju mnogi, to zna i njegova sirota žena, koja se diže iz kraja tople brazde i prekinu razgovor, malo uznemirena i bojažljiva. A Mića podiže jarak, gurnu goveda, oštrica se zari, plug se naže, prevrnu se teška plasa, udari para. Govedo riknu. Široka mu se nozdrva rastegnu, pa podboči rogovima. - Usta! - Ojok! - Drž! - Mrko! I seljak masnim širokim rukama potkupi, pa zastade. Svaki mu se mišić napeo, kao gušter, a krupne graške znoja popadaše u vrelu zemlju. O- o- o! Povika Mića- i od ovoga niče hljeb. Govedo riknu, podiže glavu, susta. Odjeknu teško odjeknu, a za ralom na zemlji vrućoj kao topla sredina hljeba, povuče se široka nova brazda. - Umoran, pa ne će da zapne. - Žedan je, more. - A kuda sada? - Ma seljački je ovo vo! I Mića dižući malo prijekoran pogled sa žene, pogleda na Mrka. Krupan je to vo. To je najjači vo u selu, ne bije se on, ali ima glavarstvo. Sav kao od olova. Prosto mu usukani rogovi, ogromna mu trbušina dimi, a na širokom i ravnom čelu velika bijela biljega. Iznad planine ponalijegaše iscijeđeni oblaci, topli i bijeli, kao vuna. Ovo je kao jara i to popodnevna jara, kao miriše vonja. Zemlja diše svježinom. Preko njegove glave ocrnjele široke brazde. Riču volovi. Čuje se kako valja voda; to buče potočine. Živina se tuda lomi. Obrubljeni goli kamen, strm, gola pržina, a rasuli potoci se klobučaju- pusta kladenska voda, svježa, bistra, kao rakija. Sve se upilo pa vri, pa vri i trava- sva struji i humori i Mićovo srce i njegove doline! O, miriše zemlje, miriše, ima miris duše seljakove i srce velike njegove nevolje, kad popodnevno sunce siđe i velika dosada s planine.
2.
O biće ga, biće- grožđa, svako zrno kao oko! Da Bog veliki da! Pšenica obogati, neće moći držati struk- svako zrno, kao velika graška znoja. Bog je veliki! Crveni cvijet ima šipak iza naše kuće, procvjetao je i on osmijehom, procvjetao mladošću. - Ovamo! Ovamo! - Ha, ha, ha! Ko mu se ne bi nasmijao. - To je ognjeni zmaj! - Mića! Mića! I pršte smijeh iza potočine, pršte zrelinom, kako prskaju zreli šipkovi, kad ih vino opjani.- To silazi momčadija s pjesmom. U dolinama i rupama, kao da zavija jedan svježi dašak, kao da izbija kroz zemlju, raspupio, razjario, pa diše. – Odjekne, liči na večernji kikot što pokreće grane u baštama. Kakav je to duša? To je uzdah vrele zemlje, to je uzdah Mićovih livada i njihovih humova. Zašto uzdišu, Mićo, tvoje livade? Jer će me kamenjem hraniti, odgovorio bi vam Mića.- Kamenjem ćer ga hraniti?! Ali šta to mirišr, šta to danas očarava Mića? O kako miriše zemlja blagorodna kao topla ruka i divna kao oko Gospodnje. Mićo, koji je uvijek smjerno vodio goveda sa pojila, danas je nemiran. Zaustavlja ga grm, zaustavlja ga oboreni hrast, zaustavlja ga potok što klokoće. Osjeća se kako kao zapaljeni vosak miriše pokošeno sijeno. Sijeno, suho sijeno, zar ono da ima miris rastopljenog voska, kojega je on lijepio i od koga je na zadušnice svijeće pravio. Svakome je Mića upalio svijeću, ali svojim livadama nije. A trava, prosto se zgrčila, pa se upinje sva da pukne od vonje, vri joj zreli sok i drhti u struku. Bože divote! Bože divote! Ne razabiraju se razdjeli, ne znaš gdje su, pokrilo ih silno žito i zrela raž, ali im čuješ miris, znaš da to oni mirišu, taj je miris iznutra, taj je miris iz zemlje, zari jedrinom kao zrela jabuka. I Mića stade. Što se ono razabira iza popova gumna? Oči mu utonule u nešto meko, kao u vinu. To ima miris, zadah, ali zadah zemlje i miris njenog znoja. To su vodnjaci! Vodnjaci! Nabasala zelena voda, pa se prelila. Zbilja, kakvo je selo, mišljaše Mića, on nikada nije vidio ove ljepote, nikada. A gdje je do sada živio Mića? Ovdje! Ovdje se i rodio, ovdje će i umrijeti, ali on nikad nije ni slutio da i ovaj prokleti, odbačeni komad zemlje ima toliku ljepote. Nije on znao kako u večeri prijatno mirišu žita, nije on znao za pravu blagorodnost njegova klasa, za plodnost mučene zemlje! O zemljo! Zemljo! Prema čemu čovjek treba biti više zahvalniji nego prema njoj. O zemljo, dobra, gladna moja zemljo, govorio je tako Mića žaleći je, teško žaleći. To mu je činilo nespokojstvo i navaljivalo teške misli. Naime Mića je znao, kada sve ovo orodi, kada se poberu žita, kada se ovršu na mala gumna, kada ih stegne vodenički kamen; kada orode vinogradi, pobere se grožđe, stavi se u crne bačve, zgnjavi se bosim nogama, da sav taj Božji dar treba ponijeti u grad, platiti carinu, veliku carinu prodati za ništavu paru i doći uveče umoran i znojav od puta sa bijelim gradskim kolačem za ishranu sebe i svoje djece. Ali priroda oko Mića na to nije ni pomišljala. Drhtao je i pucao zreli klas, kao da ga neće kamen tući, osjećao se miris vina i raslo je široko lozovo pero, kao da ga neće noga gnječiti. U kršu je rasla i pucala zrelinom velika smokva, kao da je neće niko brati, a velika crna i debela sjnka sašla je s planine, objesila se i mrtvo pala preko druma, kao nožem preklana. I mirisala je vonja... Zahladilo je.
3.
Zaplamsali, zapalili se, uždili se, pa trepte zrelinom kukuruzi. Mićove se livade razlile u plamenu. Od sunca miriše Božji hjeb! Uske i tijesne staze uspele se i zgrčile. Po negdje na njima gustu sjen baca smokovo drvo. Vru potočine. Trče, nose kamenje. Nabujali su kao vodopadi, zreli i oni, kao žito, pa samo suču. Odakle toliko kiše? To su preostale suze naše zemlje. Zajoka oštrik stranom. Nabasaše junaci, trče, podbočiše glave, ne zaustavljaju se, žedni su. Staranom jeknuše ovnovi, praćnuše, čuješ kako im papci pucaju po goloj zemlji, kao suvo puće. Za njima bjelorune ovce. Tresu se. Stade rika goveda. Zgranuše se junaci. Potrča čeljad. - Drž! - Ne daj! - Ovamo! Ovamo! - Udri! - Nagrdi! Opkoliše čobani. Pobošće se volovi. Vuču. Mića se zadihao, spala mu kapa, košulja mu do pola viri, zakrvavile mu se oči: - Je li to moj vo! - Ko ih naćera? - Nije! Nije! - Za Boga ljudi! - Ma nije ništa! - Ne šalite se! I Mića odahnu, kao da mu se najveći kamen svali sa srca i pade pred noge. Zapjevaše djevojke. Momčadija se miješa. Smijeh. Stariji zapričali. Neki se zagnali, napadaju, ustuču, a žedno govedo zaloka.
4.
- Hajde ovamo! Ovamo! - Ha! Ha! Ha! - Muči jade! - Ko ono bješe s tobom? - Ha! Ha! Ha! I posljednji večernji kihot dotače grane i posljednji oblaci iskočiše s horizonta. Zeleno- rumena svjetlost na nebu. Zrikavci učestaše. Negdje premiru dozivanja. Veče je Zacrnješe se putevi. Mirišu na govedo ukaljano njegovim stopama. Pade gusta sjen s planine. Sve se umrtvi. Zahladi. Janko Đonović: Marginalije o životu i djelu Nikole Lopičića Nikola Lopičić je poznat kao književnik uglavnom po svojim pripovijetkama, objavljivanim prije rata, a posthumno i poslije rata. U njima su prikazani crnogorski seljaci u onom istorijski zanimljivom i prijelomnom periodu između dva rata, kada je njihova epika u klasičnom smislu bila na zalasku. Stara Crna Gora, ona plemenska, deseteračka, obučena u sukno, rasturena i raznizana po brdima, polako je iščezavala i pojavljivala se u novim oblicima života u doticaju sa svijetom i novim vremenima... Ta provjetravanja i promjene u plemenskom životu donosili su pečalbari iz svijeta i školovani ljudi, domoroci, kao i strujanja iz drugih centara i razvijenih sredina. U takvom društveno- kulturnom spletu pojavio se tridesetih godina Nikola Lopičić da svoj zaostali brdski zavičaj na razmeđi dvaju epoha, književno prikaže i opjeva.... ...Nikola Lopičić je već prije rata dao književna djela koja se ne mogu zaobići kada se govori o ovom periodu crnogorske književnosti, ili o tadašnjim značajnim piscima na ovom tlu. Lopičić je bio izvorni talent koji je dublje pronicao u dušu crnogorskog seljaka, kao i šire u sve što je prikazivao, možda dublje nego ijedan drugi crnogorski pisac između dva rata. U pripovijetkama je zgušnjavao uzbudljivu i umjetnički ubjedljivu sliku novijeg razvoja crnogorskog sela. Uočavao je probleme vremena, sukobe staroga i novoga, iščezavanje patrijarhalnih oblika života i probijanje novih, u sudaru sa normama zatvorenih brdskih plemena... ...Lopičićevi pripovijedački tematsko- motivski izvori i kolorit potiču sa relativno malog prostora od svega nekoliko sati pješačkog hoda, iz jedne ili dvije nahije, dakle ni iz sve Crne Gore... ...Nikola Lopičić nije pisac koji je sklon konstruisanju, još manje eksperimetisanju. Nije tražio po svaku cijenu nove izražajne mogućnosti koje bi bile samima sabi cilj, sem ukoliko bi bile potrebne da izraze sadržaj i misao jedne književne koncepcije. Izražajno- formalna strana kod njega je bila dovoljno savremena i slikovita. Pisao je najčešće na osnovu iskustva, doživljaja, duboko osjećajući svoj kraj i njegove ljude. Ako i nije uvijek pisao ono što je vidio, nego što su mu njegovi seljaci pričali, ono je postajalo dio njegovog doživljaj, imaginacije, njegova unutrašnja potreba. U stvari, on je kao pisac preraspoređivao skupljeni materijal, školujući se na primjerima francuske i, unekoliko, ruske pripovijetke. Zato njegova kazivanja djeluju kao istiniti događaj, koje je sam život komponovao, a koje njegovi seljaci pričaju uz vatru za dugih zimskih noći, čije surove štimungeu planinama često oživljava: «Iz planine na pustu cetinjsku ulicu sišao vuk, okrenuo se prema kućama i zavija, zavija. Kako drukčije i reći za strašnu mećavu, koja zviždi i nosi, zatvarajući čeljad u kuće i ne dajući nikome da iziđe preko praga». («Na kamenu», pripovijetke, «Pop Lukina glava».) Nije se bavio istorijskim sižeima, što bi po tradiciji i u jednoj ondašnjoj Crnoj Gori bilo razumljivo. Interesovao ga je savremeni život, svakodnevnica i patnja naroda, ono što se snagom slike i riječi probilo do njegovog osjećanja i svijesti. Možda je izuzetak, kada je u gore citiranoj priči oživio sjećanje konakdžija na junačku smrt popa Luke Jovovića, onako kako je narod doživio i prepričavao, na sjeđama, od usta do usta, što djeluje kao neka narodna pjesma bez gusala. U Lopičićevim pripovijetkama sadržani su, uglavnom, oni najvažniji problemi iz života predratne Crne Gore- motivi gladi, ljubavi, pečalbe, bespravlja, borbe sa surovim ljudskim i prirodnim elementima. Iz toga viđenje grana se sve drugo. Lopičićev zavičaj je tada prolazio kroz mnoga iskušenja, otkinuvši se od svoje vjekovne plemenske države u nadi da će šira zajednica donijeti rješenja mnogih njihovih nevolja. Razočarenja koja su ubrzo nastupila udarila su pečat tom životu i poslužila kao motiv novim, mladim piscima, koji su se pojavljivali u okviru progresivnih težnji svoje i drugih jugoslovenskih sredina. Umjetnička dokumentarnost Lopičićevih pripovijedaka govorila je da se seljački život iscrpljuje u borbi za biološku egzistenciju. Takva Crna Gora je našla u Lopičiću, u najvećem broju motiva, svoga autentičnog tumača- kao da je sebi postavio cilj da ilustruje njene oskudice i bezizlaze. U stvari, dešavalo se obrnuto, piščeva ljubav i duboka doživljenost rodnog kraja postali su umjetnička dokumentacija mnogih narodnih problema u presjeku. I baš zato što je dao te slike života oko sebe spontano, kao istrgnute iz stvarnosti, one posjeduju snagu uvjerljivosti i doprinose sazrijevanju svijesti da taj život treba da se mijenja.... ...Gotovo u svim najboljim Lopičićevim pripovijetkama motivi su vječita nemaština, borba za elementarnu egzistenciju ili sukobi epoha, običaja, shvatanja, oko kojih se, kao oko neke ose, slažu događaji i situacije...
(Glasnik odjeljenja umjetnosti- knjiga 2. Titograd- 1979. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) Ivo Andrić : Nikola Lopičić: Seljaci (pripovetke)- recenzija Ova zbirka pripovijedaka predstavlja, sama po sebi, jedan zanimljiv predmet proučavanja. I to po piscu koji je mlad i nesumnjivo darovit; po načinu pričanja koje je ne toliko originalan koliko savremen, po sižeu koji je u isto vreme i večan i podvrgnut promjenljivim društvenim shvatanjima i ćudima književnih moda. Ali, naš današnji zadatak je određen i ograničen. Dati mišljenje da li su ove pripovetke podesne da budu primljene za izdanje Srpske književne zadruge, i to mišljenje objasniti. Od osam pripovedaka u ovoj zbirci šest je štampano u Srpskom književnom glasniku, a dve su kako izgleda neobjavljene. Pada u oči da su ove dve neobjavljene pripovetke mnogo slabije od ostalih. Prva od njih, vrlo obimna pripovetka «Serdar» tako je slabo zasnovana i ovlaš izdana da odudara od ostalih, naravno svojim slabijim stranama i da po mom mišljenju ne dolazi u obzir za jednu knjigu u Zadruginom izdanju, Ostale pripovetke, pored svih nedostataka o kojima ću odmah kazati što treba, odgovaraju, mislim, književnom merilu Zadruginih izdanja. Retko je kada naslov jedne knjige u tolikoj meri odgovarao sadržini kao u ovom slučaju. Sve ove pripovetke govore isključivo o seljacima i seoskom životu. I to seljacima jednog specifičnog, usko omeđenog kraja Crne Gore. Dva osnovna instinkta: glad i ljubav jedine su teme g. Lopičićevog pričanja. Sedam pripovijedaka samo su sedam monotonih varijanti te iste teme. Međutim, ta jednoličnost nije nehotična nego voljna i ne ide na štetu književne vrednosti zbirke. Ona celom delu daje ono što se u slikarstvu zove ton. Način g. Lopičićevog pričanja je ličan i književan, pomalo krut, ponekad nedovoljno jasan, ali u glavnom zanimljiv i što je glavno istinit i umetnički veran. Grešaka ima, ali one nisu takve da se pisac njih ne bi mogao otresti. One su naročito u jeziku i stilu, i naročito u nedoslednosti piščevoj u rukovanju jezikom i stilom. Kod njega se često boja lokalnog govora njegovih ličnosti meša sa piščevim kazivanjem, i to bez ikakave logike i doslednosti. Sem toga ima izvesnih aljkavosti koje se ne daju ničim objasniti i koje pisac treba svakako da izbaci prije štampanja. Jedna napomena, sve pripovetke imaju jaku socijalnu notu, ali bez suviše podvučene tendencije i bez književnih nedostataka koji su u nas tako često pratili ovu vrstu književnosti. Ukratko: mislim, da bi zbirku g. Lopičića trebalo pripremiti za Savremenik Srpske književne zadruge i u isto vreme zamoliti pisca: 1) da ispravi izvesne omaške i aljkavosti u jeziku, stilu i ortografiji; 2) da pripovetku «Serdar» zameni drugom ili prosto izostavi. Na kraju, molim da ove pripovetke ili, u svakom slučaju dve od njih («Mašanov zločin» i «Jošana») pročita neko od gospode iz Književnog odbora.
(Glasnik SKZ, god. XXII, br. 54-55, str. 29-30, 1939.godine) Isidora Sekulić: IZ HARTIJE U FIOCI Milica Kostić- Selam: Sama pod suncem Nikola Lopičić: Seljaci
Na starom rukopisu stoji crvenom olovkom: Fijoka... A evo kako je bilo. Pod jesen, ne znam više tačno godinu, ali vreme pred Drugi svetski rat, pozvali su me, dopisnika Akademije, da odem, i primim, od knjiga podesnih za nagrade, ono što je književnost i spada u dužnost članova književnika da pročitaju, i da napišu svoje mišljenje koje će se, zatim, u sednici još proveriti. Takav je bio red i običaj. Dve knjige, iste dve knjige, predate su akdemiku Veljku Petroviću i ovde potpisanom dopisniku. Jedno: Milica Kostić, Sama pod suncem- sveska stihova. Drugo, Nikola Lopičić, Pripovetke. Tačno u određeno vreme- kod predsednika Belića nered nije favorizovan, čak ni trpljen- javili su se recenzenti u sednicu i sa svojim hartijama u torbi. E, sad- Rusim teneatis! Sem jedan jedini put u dugom životu, imenovani akademik i dopisnik složili su se da pesnik Panić Supen treba, u svom interesu, da jednu pesmicu iz svoje zbirke zameni drugom, iako je prof. Brana Miljković žestoko stajao za tu pjesmu- imenovani akademik i dopisnik nikad se nisu mogli složiti ni je dva puta dva četiri- a sada, o čuda, doneli su u Akademiju potpuno ista mišljenja o dvema knjigama; a to se moglo samo tako što je u knjigama mladih pisaca bilo vrednosti neoborive. Milica Kostić, nežna, bleda, mlada žena, sa svojom nekom siluštinom, još malo pozitivnija od dva pozitivna. Potpišemo zapisnik, sedničari, predsednik Akademije, akademik, dopisnik, i slava Bogu... Poslije kraćeg vremena opet meni poziv u Akademiju. Što će to biti? Čovjek ponajčešće dobro naslućuje. Što to može biti: ja sam samo dopisnik, dužnost sam odužila, druge kašike u Akademiji nemam...Akuratno.- Znate, ovaj... oni odgora traže, ne, naređuju da se nagrade ne smiju dati ni Milici Kostić ni Lopičiću.- Grom.- Pa to još nikad nije bilo! Mi smo napisali što smo našli, i stojimo, kao književnici, za svoje mišljenje. To je pitanje savesti, skoro i časti. Najzad, i vi ste potpisali, gospodine predsedniče; a vi ste, po svom običaju, saslušali od konca do konca što ćete potpisati.- Da, da, ali, vi ne znate što ja ovde...- Može li se znati što je zamerka, i odmah teška osuda vlastio?- Imali smo da čujemo: Milica je nekako sva drska i razuzdana; napisala je na jednom mestu: da stari Bog sedi tamo gore i ređa pasijans, a ne mari što se u svetu dešava... A Lopičić, on je «klot» komunist. Čuli smi i zaćutali. Causa perorata est. Gotovo je. Akademija dobila opomenu; recezenti dezavuisani, i valjda i podozrivi; a dva književnika- u pakao, ili što bi se sada modernije rekolo , u ništavilo... Isidora Sekulić: Iz domaćih književnosti, knjiga II, Novi Sad 1964. god. Matica srpska
Isidora Sekulić, revoltirana, 8. marta 1941. godine upućuje autoru pismo: «Dragi Gospodine. Vaša odlična knjiga nije dobila nagradu. Ja imam dužnost prema Vama. Referat o knjizi imala sam, uz jednog člana Akademije i ja da podnesem. Moj referet je bio pozitivan, sa oduševljenjem. Nisam kriva za ishod stvari. Od svoje strane čestitam Vam i radujem se Vašem daru, pravoj čistoj umjetnosti. S poštovanjem i pozdrav, Isidora Sekulić (Original pisma nalazi se u Centralnoj biblioteci «Đurađ Crnojević na Cetinju)
Nikola M. Lopičić, rođen u Podgorici 1909. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju, a Filozofski fakultet u Beogradu. Nakon završetka studija, godinu dana, radi kao nastavnik gimnazije u Bijeljini (1934.) Kada je u jesen 1935. odlazio na svoje novo radno mjesto u Split, od Bijeljine do Rače ispratila ga je, doslovce, čitava gimnazija, svi đaci i profesori. U Splitu je boravio od 1935. do 1940. kao profesor Klasične gimnazije, a od 1940. do 1941. u Sarajevu. Uhapšen je 1941. godine na Cetinju i interniran u Albaniju, a kasnije u Italiju. Nakon kapitulacije Italije, zajedno s bratom Blažom, došao je u Zagreb, gdje su 1945. godine uhapšeni i ubijeni u Lepoglavi. Književni opus Nikole Lopičića sastoji se od pripovijetki, pjesama, prikaza, jednog romana i dvije drame. Surađivao je u brojnim časopisima: Mladost, Venac, Književni sever, Slobodna misao, Vijenac, Gajret, Novi čovjek, Misao, Književni polet, Mlada Zeta, Pregled, Srž, Život i rad, Južni pregled, Zapisi, Mlada Bosna, Stožer, Jugoslavenski dnevnik, Srpski književni glasnik. Do sada objavljena djela : Seljaci , pripovijetke, Beograd 1939., Srpska književna zadruga Domaće ognjište , pripovijetke, Beograd 1951., Prosveta Na kamenu , pripovijetke, Cetinje 1953., Narodna knjiga Glad i kamen , pripovijetke, Titograd 1965., Grafički zavod Ne diraj palmu , roman Cetinje 1972., Obod Brazde u kamenu , pripovijetke, Beograd 1976., rad Sabrana djela , pet knjiga, Beograd 2002., Stručna knjiga
|
