MOJA ZEMLJA
pripovijetke  

ZAGREB 2006.

POP - LUKINA GLAVA

Iz planine na pustu cetinjsku ulicu sišao vuk, okrenuo se prema kućama i zavija, zavija. Kako drugačije i reći za strašnu mećavu, koja zviždi i nosi, zatvarajući čeljad u kuće i ne dajući nikome da izađe preko praga!

Nigdje u noći u malom planinskom mjestu nijedne svijeće. Cio život ubila noć, mećava, vjetar. Bijeli planinski vuk trčao ulicom, udara u vrata malih potleušica, tuli svjetlost dahom iz jakih nozdrva, unosi strah u divljinu. Ali u kući Jovana Kuča svjetlost. Ne bi ni nje bilo da konadžija Savo nije uzeo gusle u ruke i dok je napolju zviždalo i klala mećava, glasno pjevao junaštvo popa Luke Jovovića, koji je posjekao u Nikšiću bega Mušovića.

Sjedeći po odrovima, dolje na podu, malog zaplamsalog tagalja, čije je krupno ugljevlje svijetlilo, konadžije su slušale pjesmu bez daha, da li zbog pjesme ili mahnita vuka koji je noćas zavijao, svaki se od njih osjećao da je negdje u ludom klanju sa Turčinom, koga je sjekao, klao i gonio sijevajući sabljom Mušovića, čineći junaštva kao i on, pop Luka Jovović, u pjesmi guslara Sava.

- Junački je, junački učinio!- zagrajaše konadžije skoro svi u isti glas, kad Savo u jedno doba prestade sa guslanjem, objesi gudalo i položi gusle do sebe na zemlju.

- Još je junački poginuo!- odbi se Savo od tagalja i, previjajući rukom preko brka, sav crven i znojav od guslanja, pogleda u konadžije, koji su iz mraka gledali u njega bez kapi sna u očima.

- A znaš li ti kako je poginuo?- diže se Jovan Kuč s odra i, namještajući se do guslara, sjede sasvim uz njega, zagledan u Savov crn i znojav lik, koji su prekrivali brci gusti kao vučji rep.

- Kako ne bi znava, kad sam na to isto mjesto bio!- sagnu se Savo nad tagalj, i, uzimajući na dlan uglijev, stavi ga na duvan, potežući krupno iz svoje lule trešnjeve simsije, koja je kod tagalja dimila kao zapaljena smreka.

Anu pričaj, amanati!- prihvati Ilija Bjeloš, sjedeći na ovčjem kožuhu, sa koga je crn i pečen kao neobični zvijerac buljio, gledajuću u čudnu nepravilnu Savovu glavu, s brazgotinama turskih sabalja po njoj, za sve vrijeme dok je on grlom grmio u konačištu, pjevajući junaštvo popa Luke Jovovića.

- Docna je ura, a cetinjski Pazar rano, ja velim da je bolje da liježemo, ljudi, a vi, eto, kako učinite!- pogleda on na sve ostale konadžije, koji s odrova, s poda, s panjina oko tagalja, zagrajaše na njega:

- Pričaj, Savo, slušaćemo te do zore.

Savo se namšti, sagnu glavu i zamisli. Slušao je trenutak divlju mećavu oko kuće, koja je mlatila i lomila dok se svi oko njega namjestiše, posijedaše, ne mičući ničim, i kao jedne oči i uši umuknuše i zagkedaše.

- Bješe te godine trista hiljada Turaka udarilo na Crnu Goru,- zagraja Savo u jedan mah da nadviče vjetruštinu.- 'Oće od Nikšića da stave pod nož sve što je crnogorsko, staro i mlado. Knjaz Nikola u obraz doša' ka zemlja. Niti ije, niti pije, sjedi pod brijestom, gleda pred sobom i samo što ne kuka. Đe Crna Gora da se brani od tolike sile! Ne da nijednom od Crnogoraca da mu pristupi ruci, pa ni njemu, popu Luki.

- Što je, Gospodaru, te si doša' u obraz ka' da si iz tamnice izaša', a ne iz placa?- gleda u njega pop Luka i ne može se načuditi.

- Što mi nijedan Crnogorac, pope, ne valja ništa!- knjaz njemu brk u brk.

- Kako to, Gospodaru, jesi li u maniti vjetar udario, ne može se to reći za Crnogorce, a čini mi se da nije nevoljatko ni pred tobom!- nakostriješio se pop Luka, steglo ga unutra, pa gleda u knjaza i ne zna 'oće li čudo napravit, ili će oni čas obrnuti pleća da ga više nikad gospodar ne vidi.

- Tako, pope, tako, ne valjaš ni ti ništa!- podigao knjaz glavu i gleda u popa, a oči mu žalosne, pune suza. Velim: da pop nije vidio te suze, 'tio je pravi kastig bit'! Ali se pop uzdrža i, znajući za njegovu muku, pogleda niz sebe, niz jatagan, pa u zemlju.

- Kad valjate, ustavite mi Turke od Nikšića, ustavite!- skoči knjaz iz stolovača i poče da udara popa rukom po ramenu.

- Ustavićemo ih, Gospodaru, ustaviti, vidjećeš, to će učinjet tvoji Crnogorci, a među njima i ja, pop Luka Jovović! – pokloni se pop, pa ka' lud niz pjacu. Tek dođe na Pazar, izvadi kuburu, pa triput metni u nebo: Koje Crnogorac neka gine i brani Crnu Goru! O, Bože sveti, prolomi se vazduh od pušaka, svuđ samo čuješ u nos prah, a sve crnogorsko što pušku može nosit zapni pod Nikšiće.

- Brane li se Turci?- pitaju i primiču se kondžije.

- Brane se da bolje bit' ne može. Tučemo ih olovom, tuku i oni nas. Udarila sila na silu. Ne daju se oni, ne damo se ni mi. Sve crni prh leta po Nikšiće, kao kad navale kod nas oblačine da bače kišu. Udaramo mi, ne patišemo. Na bedemima Nikšića vazdan turski' barjaka, diže ih uvis prah, ali diže i naš. Sreća nejednaka. Cio Nikšić trese se od topova. Zavija pusto zrno ka' evo noćas ova mećava. Zvijuk svakome od nas u uši. Bijemo se, bijemo. Ne puštaju niđe naprijed naši, ne puštaju oni.

- Pogibe li ih dosta, Savo?- ne trepću konadžije.

- Ko ih je brojio, ko mislio na život. Svima nam je da tvrđavu opkolimo. Sokole nas oficijeri. Sokoljenja ne treba. Bijemo se, navaljujemo, brane se, navaljuju.

U jedan mah prestade da puca zrno. Isto ka' kad zagrmi izviše Lovćena. Misliš nebo na zemlju pade, a ono za čas ništa, sve umireno kao da ni grmljelo nije. Slušamo komandu, a ne znamo što smo ni mi ni Turci prestali. Nadamo se da nećemo dugo čekat'! Ladimo puške. Svaki čas nagrće municija. Nose je konji, magarad, žene, djeca. Praha ka' zemlje. Ljepota božja! Najednom ka' sunce iz oblaka, među nas on, Gospodar.

- Što je doša', čoče?- ubuljili oči konadžije i zinuli začuđeni.

- Da se bije. 'Oće, veli, i on da puca. Ne, Gospodaru, za ime velikoga Boga, ne iskopaj Crnu Goru!- navalili svi na njega. – 'Oću,- viče on,- Turci niđe s mjesta nijesu krenuli. Ja ću ih prićerat, kad nećete vi.- Đe ste što ih ne pobijedite, đe je crnogorski barjak na tvrđavu!- viče on što ne još ne tuče.

Kad najednom, pod tvrđavu, vidjesmo svi lijepo očima, čojak u prtenim gaćama i košulji izvukao sablju i viče što mu glas daje: «Đe je sin bega Mušovića, te ni zbog oca glavi prijeti, neka mi iziđe na megdan i sveti oca, ako je u njemu junaka!». Knjaz obrnu oči put tvrđave i ublijeđe u obraze ka' rubina. Svi poznadosmo pod tvrđavom popa Luku. Svaki zinu od čuda i čekanja 'oće li mu Turčin izić' na megdan. Ali u tren zapuca iz tvrđave i pop Luka oni čas pade.

- Aoh, mene dovijeka,- uhvati se knjaz za kosu,- poginu pop Luka!

Mi svi ostadosmo ka' bez duše.

- 'Oćemo li jurišat', Gospodaru!- skoči pred njim komandijer gotovo kao i svaki od nas da pođe uz glavicu, pa što ni sreća da.

- 'Oćeš li grobnicu crnogorsku!- viknu na njega knjaz i, okrećući se prema nama, namršti se:

- Sokolovi opkolite tvrđavu!

- A vi?- pitaju očima konadžije.

- Ka zrno iz puške. Polećesmo niz krše. Udriše topovi, puške, zamuti se sve od praha. Probijamo oko tvrđave, opkoljavamo, koljemo se, bijemo. Idemo naprijed. Pucamo i siječemo. Ne prihvaćamo ni mrtve ni ranjene. Što ostane za nama, naše je. Idemo naprijed. Probijamo tursku vojsku. Zovemo jedan drugoga. Ko je živ, oziva se; čiji glas ne čujemo, mrtav je. Poprimakli se bogami, tvrđavi. Probili Turske obruče, opkolili. Biju se Turci iz tvrđave ne gore nego mi. Ali mi ne posustajemo. Gori tvrđava. Vjerujte Boga, dvije debele smo se ure tukli sa sve četiri strane. Kad najednom, viđesmo kad pomače vjetar prah, na nju bijela krpa više od ijednog barjaka. Takvoga veselja i takve sreće nije još niko vidio u jednu vojsku. Đe je ko bio jedan do drugoga vata se, lgrli i jubi.

- Nije šala,- viknuše konadžije,- osvojili Nikšić.

- Osvojili, bogami, junački osvojili!- zapotio se Savo cio u pričanju.

- A što je bilo s popom Lukom?- zapita Jovan Kuč, koji nije za sve vrijeme okom trepnuo.

- Kad Nikšić pade,- spusti Savo glas,- poče i predaja. Na ledinu pred nama bacaju Turci oružje, predaju se. Na ledini cijeli drvljanik pušaka i ledenica. Kad u jedno doba, eto ti i njega. Jusa. Čovjek, visok, krupan, silan, iako mlad, tek pocrnio ispod nosa, o bedri mu sablja. Pred nama na podnos nosi glavu popa Luke. Vidio sam je, ljuđi, ka' što sad vidim ovi oganj,- pokaza Savo rukom na tagalj.- Da ne bješe krvave kose na nju, ćeh reć' da je zaspala. Predade je komandijeru i stade mirno.

- Daj, krvniče, sablju!- viknu komandijer, cio smetnut i omamljen da na bedru Turčina visi sablja popa Luke.

- Ne dam komandijeru!- viknu Juso,- očeva mi je.

- Daj ili ći te posjeć'!- skoči komandijer i potegnu sablju nanjega.

Turčin skoči naprijed i sagnu glavu.

- Sijeci,- viknu,- ali sablju ne dam.

Bog sveti zna što bi bilo da na ledinu ne banu knjaz. Skoči s konja i ulježe među nas. Ne zboreći ni riječi pogleda, do oružja, na podnosu, glava popa Luke, sagnu se i kleknu na zemlju, pa je poljubi u čelo.

- Fala ti pope!- diže se s ledine, čisteći zemlju s koljena. Stajao je tako komat gledajući glavu. A onda podiže oči i pogleda na Turčina:

- Skini, krvniče, sablju!- viknu mu on.

- Gospodaru,- pokloni se Turčin,- priđe glavu nego sablju?

- A što?

- Ovo mi je očeva sablja, bega Mušovića!

Knjaz je stajao ne zboreći ni jedne riječi, gledajući čas u Turčina, čas u glavu popa Luke, u nas sve. Najednom se okrenu pođe konju i pojaha.

- Ostavite mu je!- viknu s konja.

I vala, Jusu je sablja ostala, niko mu je nije tio tać'.

- I pravo je bilo!- viknuše konadžije, gledajući u Sava.

Savo samo odmahnu glavom i, saginjući se nad tagalj poče prstima da traži po pepelu žar da stavi u simsiju. Ali žar je bio davno izgorio. Vidjeći da ognja nema, on odbi od koljena simsiju, i ne čisteći prste od pepela, poče da suče desni brk:

- Junak je bio Luka, junak!

- Junak!- viknuše konadžije, zagledali i zinuli put Sava.

A on više nije pričao, ćutao je i gledao pred sebe. U vjetrovitoj zimskoj noći, dok je napolju kao vuk zavijala divlja mećava, osjećao je on kao i svi kako je lijepo i strašno biti hrabri pop Luka Jovović.

SELJACI

1  

Na proplanak iziđe magarac natovaren vrećama. Za njim se pokaza mlada ženska glava povezana maramom. Obilno se je jutro širilo vlažno i široko i rosa je utanjala u travu zadišući na rano svitanje i prvu svježinu. Rani se. Za Pazar treba prispjeti vrlo rano dok su trgovci na okupu, dok sunce iskoči i građani se dignu da pazare. Zbog toga Milica gotovo nije ni spavala. Čitave je noći razbijala brigu oko toga kako će brašno proći. Što je sve trebalo učiniti za njihovu kuću otkako im je majka bolesna od nogu, otkako se zavija krpama i previja bokvicu na gole poplate? Pa sva ta težina iz kuće u ovoj nerodnoj godini, gdje zemlja ne bi junačica da golo sjeme izbaci, a kako još struk održi, odavno proganja i muči seljanku. Danas se je riješilo na posljednje: da se istrese sve brašno iz kuće i zajmi ono i dvije kokoši na Pazar. Kokoši su na vrhu samara kao mrtve, podrezanih krila i opružene glave naprijed sa pečenim uhorcima od dažda i suše. Trebalo se riješiti na ovo, jer im je otac ostao davno bez rada. Počeo je kroz selo da probija put i tu je bio zaposlen na gomile kamenja, da onako silovit i snažan rastuca. Rad uskoro prestade, te otac pepeljav baci malj hujkajući u natečene dlanove, zlovoljan i bez priče. Tako se je mračno ćutalo u njihovoj kući već toliko dana. Zaboravili već kako to para i izgleda. Pa samo govore kako su obradatili dinari i kako ne doseže do sela ni jedan nego je i on s njima ove godine zaratio.

Hrana kašom lijepila je crijeva i počele su muke. Svaka guka pada na gladni trbuh kao da kamen proždereš. Svi su počeli da boluju. Najteže je to podnijeti kad majka boluje. Prebijena radom i godinama, savijena, pala je kao klada, dišući duboko. Ni kap vode ne može da proždere, zapečenog grla i pomućenog pogleda traži nešto mrsno, mrsno.

To su nevolje koje su Milicu natjerale da zorom uzme magare i krene u grad. To su nevolje koje je proganjaju preplašenu, zajapurenu, koje joj vežu jezik, da onako unezvijerena zuri izviše samara pravo u desni veliki crveni kokošiji uhor, koji se trese. Pa teško, kao da se noge iz zemlje vade, ide Milica i premišlja što bi se sve moglo za te kokoši kupiti. One su mršave, seljačke kokoši bez žita! Prosto ih je grehota držati. Ali to su jedine kokoši. I ona se prisjeća kako ih je našla na stubama šćućurene, oborenih krila. Ne, to nije žalost daleko da je osjeća, ona nema ni razloga, samo je duboko radoznala što se sve za njih može dobiti. Treba joj masti, one prave debele svinjske masti, što stoji u bačvama bijela kao snijeg sa uvaljenom daskom, načeta u sredini, pravo u izlozima pred oči prolaznika. To joj treba. Koliko kašika masti može vrijediti Šarka! To tek treba vidjeti, možda Šarku neće niko ni uzeti! Odista ona je mršavija od Crnke. Ova je uvijek tjerala Šarku kad im se žito davalo. Uvijek su one bile neprijateljice, ali danas kad su u istom položaju, ručale bi one zajedno bez ikakvog kokodakanja.

Miličine oči plahovito gore, velike i uznemirene. Ona brzo korača, gotovo istodobno sa magarcem, koji teško kasa, putem kosim, nizbrdicom popločanom, duboko usječenom seljačkim opancima. Još je nebo u tamnoj boji jutarnjeg svitanja, samo je krajem crveno kao poždareno. Možda je tamo i suviše ognja, jer crven, mek osjaj čudno prelazi preko trave i odvaja struk od struka. Prve se grane razmiču i polako stresa kap. Njoj bliješti ispred očiju, ali rani, žuri...

- Ćo, malo! Ćo!...

Star je taj magarac. Eto ona već nastala djevojka, prispjela za kuću i udaju, pa je još kao dijete išla s njim na njivu, a on još služi njinu kuću. To je njihovo četvrto čeljade i ona ga ne odvaja od svojih. To je radnik kao i ona, pa su zato izjednačeni. Oni su zajedno u polju, zajedno na njivi, zajedno u pojati, sad zajedno u gradu da traže sreće...

- Ćo, malo! Ćo!...

Već je i posljednja nizbrdica, ali je još daleko Crna Greda. Tu Milicu uhvati neka crna slutnja! Zna ona već koga će tamo zateći: tu su pritajeni ljudi u zelenom obučeni sa puškama, tu je prvo prebiranje. Ali ona ne trguje kotrobanom, duvan ne niče u zemlji, gdje ni klas ne zavija.

Sa jačim svitanjem počele su pristizati gomile seljaka. Počeli su prvi pozdravi. Žuri se uzastopno, hladnoća popušta, magarad kasaju, stružu se kašete o samarima, pucaju prutovi, vodi se tih uzastopan razgovor. Sve je to narod iz sela, žuri se na pijacu, što prije da stignu na Cetinje. Svako izlaže što ima. Ali Milica ih ništa ne sluša, ona gotovo zastajkuje, njen magarac je star, pa ne može tako brzo da ide, a kokoši lupaju krilima na vrhu samara i pomaljaju glave; prva se rumen uvlači u travu i širok svijetao krug zahvata preko livade kao pod kosom prve grmove čije duge nemirne sjenke trče preko puteva. Polovina se neba otkriva, a Milica samo razmišlja:

- Što ću samo da učinim s ovim pismom za Ameriku!- I ona ponavlj za sebe: za Ameriku! Treba da kupim još jednu butelju za gaz! Čekaj, čekaj!... Ćo, malo! Ćo!... Đe bješe ono što je doktor pisa'.- I ona zavuče ruku u njedra, tu osjeti nešto neobično tvrdo. Da, uzao- to je vezan novac. Pismo, apoteka, butilja, duvan... Bliži se već gradu, treba sve znati što ima da posluša. Natovarili su je iz sela poslom za varoš. I samo ko joj je što pružio, rekao joj je: «Možda je ta tabljica jeftinija, butilju uzmi sa zatiskom, za pismo u Ameriku ne zaboravi marke, kazaće ti đe je apoteka»...

Ćo, malo! Ćo! Što ne kračeš?

Milica se gotovo osjećala spokojna. Uzdiglo sunce maglu s grmova, plavičast veo naleže na planine, udoljine modre i duboke, Crna Greda pokazuje vlažne mrke stijene ispucale od vremena. Vrh neobično sjajan, a put širok, raste veliki drum pravo za stari kraljevski grad. I to čidno udara u njenu malu nerazumnu glavu, pa je već gotova da se zbuni. Ali zašto? Već se nešto u dnu nje ne bori, je li zato što se muči, pati kao i ovo magare ispred nje.I ona osjeća momentalno novu snagu i pribere se.

Stoj! Stoj...

Veliki red seljaka ustavljen. Nastalo je prebiranje. Finasisti se uskomešali. I magarad su stala, mašući nervozno glavama.

- Ne trgujemo mi sa duvanom. Nijesmo mi trgovci. Pitaš me što je? Posljednju pršutu izviše ognja nosim da prodam na Cetinje.

Jedan odlunja i zastade da pričeke žene koje dolazahu na red.

- Nećeš ženama zavukivati ruke pod kotule da vidiš što je, ktrole nosim! A to, to su ošvice!- viknu razdraženo žena.

- Oputu ne tiči,- razviče se jedan seljak.- Nijesam mogao u klupka opute sakriti duvan.

Prođoše prva magarad. Finansisti se ustaviše.

- Što je ovo?- reče jedan primičući se Milici.

- Brašno! Sve što doma imamo,- odgovori ona gledajući mu pravo u oči.

On se trgnu i blago nasmija njoj u lice.

- Samo brašno, a više ništa?

Nju momentalno spopade bijes:

- Pa gledajte ako ne vjerujete, što vam ja mogu?

Finansist se nasmija.

- O, nerazumni narode, ne činimo mi to što nam je milo.

On zazvoni cokulama i pusti magare. Kokoši se na vrhu samara ispraviše. Seljanka krenu.

Momentalno pri prvom koraku njoj zamuti galvu ono što je rekao finasist: «Ne činimo to što nam je milo». Ona sasvim nesvjesno sebe zapita: pa ko je taj veliki zlotvor kojega svi slušamo?

2  

Ne osjeti ništa seljanka kad uđe u ulice. Put joj je ovaj već davno poznat. Nikada je bila drvarica, brala iz planine i donosila ovamo, nekada je bila mljekarica, muzla, ranila, donosila i prodavala. Ta duga ulica u kosim sjenama kuća ne plaši ni njeno magare, koje brže korača. Žuri se... Svijeta će biti dosta na Balšića pazaru, petak je dan trgovine, dolaska seljaka, prodvanja, preprodavanja, brzo će kao sićušna kap da se utopi u taj veliki seljački svijet kome ona pripada predodređena životom i sudbinom. Ah, sudbina! Kakva je to sudbina mogla da nju veže za ovog starog mršavog magarca, požutjelog vrata od vezanja. Ko to upravlja sudbinom ove djevojke, ima li te sudbine? Mora li ona zbog nje da pati? Gore je tako prazno da neko odozgo to naređuje, davno se je prestalo u nju vjerovati na našim selima, nju je iskubao novac koji je brzo za njih okrilatio i koji im bježi iz ruku kao ptica koja se ne može uhvatiti. Ne razmišlja ona o toj sudbini, ona razmišlja o tome što treba da učini danas na pazaru, koga sve ima da vidi kakvim su je sve poslovima natovarili da ih izvrši. Najteže je to pismo, njegova je sadržina gorka. Piše se našem seljaku u Americi da mu porodica skapa da mu je mlađe dijete umrlo, da ne mogu odgovarati dugovima, da bi prodali nešto od imanja, ali niko nema da kupi, da će im sada sve proći pošto zašto. Na kraju pitaju čovjeka može li što pomoći. Hoće li pustiti da sve đavolijem targom prođe? Mora li predati ona ono pismo kad cijelim selom zuji da je taj seljak nastradao tamo, da se bori s dušom, da je i tamo zadužen do grla. Još ona ima sitnih dužnosti, ali kako na sve ovo misliti! Gdje će ona ostaviti magarca, hoće li moći do pred veče prodati brašno i posvršavati stvari, noć možeda je uhvati u uvalama prije nego što što stigne doma. Ne, ona ne može o tome da premišlja. Bojažljivo gleda trag seljačkih opanaka u u toplom glibu preko ulice, pa preko njega ulazi na Pazar. Razmazani opanci udaraju stalno preko peta i kroz čarape probija voda, lijepi se blato niz noge, ali ona ide. Za čas nestaje, da se naposljetku sasvim izgubi u ogromnim gomilama seljaka, da s njima zajedno dođe na Pazar.

Petak je u punoj nevolji seljačkog naroda dan obilnosti, prodaje, vike, otimanja- poreza, ogromne zvonjave, koja jednako sa suncem što se penje daje svakome nekakav čudan izgled, gotovo praznički. Milica ga kao takvog osjeća pa baš zbog toga plašljivo uzmiče. Guraju se laktovima, narod razmiče gomile, donosi se luk, jabuke, krompir, kupus, sve to prolazi u velikom šarenom uzlu munjevito pokraj njenih očiju. Jedva može da prođe, ni ruka ne može da probije te uske dodire. Pronose se krošnje, nategli se ljudi pod bremenima, pa im se iskolačile oči da puknu od naprezanja, sjaje kao premazane, pune krvi, žurbe i hitrine. Gomile se razmiču. Vri kao u zatvorenoj košnici. Stotine povezanih seljačkih glava. Prenose se kafe, viče se na svaku stranu. Kako gomila nalijeće širok pas naroda odmota desnu pozadinu, pa odmah sve rascvjeta jabukama, pomorandžama, smokvama, velikim suvim vjenčevima luka što se ljulja obješen u nekakvim izlozima, napravljenim na brzu ruku, preko noći za ovaj dan. Pa kad se spuči gomila negdje kroz njenu pukotinu vidi se u kacama, sve jedna do druge, kao snijeg bijeli sir. Mazi se tu na suncu. I bliješte kace od žutog drveta zadišući na topao sok. Kroz glibuštinu gnjacaju noge i brz razgovor trgovačkog cjenkanja kadikad naleti kao otrovan talas, da se najedanput otegne u sasvim razovjetan glas: «Ostavi! Moje je to! Ne kradi mi muku!»... Zatim u polustišanom dahu otegne iznenadno:

Porez!... Porez!... Mjeru!... Mjeru...

I sve se tako ljulja. Magarad se izvode. Preko snažnih seljčkih bedara, izvaljuje se u džakove brašno. Preprodavanja, dozivanje, neprestani urnebes od gomile, pa kadikad sa starih brjestova nestašno sleti kakva grančica i dugo nije nad glavama naroda uzdržana od njihovog dana, dok zapara i sunce spuče sve jače krug i u ogromnoj vrućini gori svako tijelo zadahnuto božjim ognjem.

Gdje da sjedne?... Vri pazarni dan!

Miličin magarac polako promoli glavu. I kokoši na vrhu samara slećeše mu na sami vrat. Ona ih diže, prebaci preko ruke pa unezvijereno počne tražiti mjesto. Njeno oko ne sagleda nikako prazno mjesto. Okrenu se šest puta okolo. Odjedanput zagleda pravo preko ramena. Tri velika vela krajičkom zavijena skrenuše joj pažnju. Tri piljarice poludremljive, kunjale su tako slatko uspavane ovim neprestanim žuborom razgovora, kao žuborom potoka. Pred njima je bilo ulje, nekakavi natruli šipkovi, sir i dvije tri jabuke. Onu prvu mirno dotače za rame.

- Ako bi se zbile,- reče Milica,- i ja bih imala mjesta kod vas.

Milica primijeti kako se na nju okrenula dva čudna mala djetinja oka dječaka koji je bio na stočiću između obadvije piljarice, naslonjen glavom na majčinom ramenu. Žena je pogleda zijevajući, pokrenu malo stočić i spremi se na odgovor, ali je novi zijev prekide.

- Veliki je pazarni dan,- reče joj Milica,- kuđ ovako rano dospije ovoliko naroda!- U isti mah dijete iskoristi priču, zabode prst u sir i poče da ga pose. Piljarica primijeti:

- Ostavi to, đavoli ti ga izjeli, jesmo li ga iznijeli da prodajemo!- Dijete se međutim brzo stište stiskajući stidno koljena i opet se zagleda u sir. Piljarica prođe rukom preko lica i odgovori:

- Kad đavo hoće. Kad je mnogo naroda nema velike prodaje. Svaka vjeruje da će naći negdje drugo jefninije. I ona nanovo zijevnu kao već sasvim pomirena da se preda snu.

Milica ne odgovori, rastovari magarca, priveza krpu jače, pa se zagleda niz dugi red. U taj mah pogled joj se ustavi na bolandžara, koji je ispet iznad svega naroda mjerio. Svi su bili navalili na njega, branio se kao da su ga ose napale:

- Ne mogu! Ne mogu da dospijem! Polako ljudi! Silu ću upotrijebiti! Pustite!...

Tada joj nenadano proleće kroz glavu da mora plaćati mjeru. To joj pokvari sav dosadašnji račun. Ona savi ruke u skut i poče nanovo računanje: mast, metar postave, hljeb... Ah, ne može se uzeti toliko hljeba!... Apoteka! Što znam koliko će biti ljekovi. Brašno neću dati manje četiri... četiri! I ona nesvjesno mehanički ponavljaše što ima da učini, koliko da potroši, koliko da donese. Račun joj ne izlazaše čist. Ona poče ponovo, trepereći silno i zagledana naprijed.

Vreva, neprestana vreva. Mjerenja, uvaljivanja sijena, rasprodaja, nejedanput neka očajna krivnjava. Svi se redom uzdigoše, samo se starice ne pokrenuše. Milica se takođe ne pokrenu. Neko se je drao kao da su mu kožu gulili.

- Nijesam! Nijesam!... Šta je to?... Ne udaraj!

Dva žandarma provedoše dijete vukući da za uši. Ono je skakalo od zemlje, podižući noge kao da leti. Naduvano, crveno, dralo se je kao novorođenče. Narod usklobuča. Ispod svega okotrljaše se jabuke, nasta momentalno razilaženje. Čulo se je kako puca kaiš.

- To je moje dijete, ne krade ono! Ne ubijte!...

Oglasi se tihi plač neke žene koja je išla za gomilom.

- Pjana! Marš! Pjana!...

Počeše da je skubu sa svake strane. Odjedanput nje prosto nestade, dernjava se je sve manje, i manje čula. Milica je imala neprestano oči okrenute tamo gdje se je vidjela gomila čija joj je dernjava još u ušima odzvanjala, kad ču sasvim grub, muški glas:

- Je li ovo tvoj konj, nerazumna glavo?

Ona se okrenu, uspravi i pogleda pred sobom čovjeka opasana kaišom.

- Moj je, ko ga je odvezao?

- A ko je tebi rekao da vežeš konja za lipu. Znaš li ti zašto je opština sadila ove lipe, je li zbog toga da se magarad vežu?

Ona ga odmjeri od glave do pete.

- Pa što je više, za ime Boga, je li magare odvezano, nije ništa učinilo?

- Ništa!- dreknu čovjek.- Baš ništa! Pogledaj!- on je okrenu za rame.- Gledaj ono drvo!

Odista kako dugo nije jelo magare je načelo zubima veliko drvo i široka rana na drvetu bješe bijela kao tijelo.

- Što ćemo sad, a? Ja sam na ovoj liniji! Hoću li ja plaćati globu za ovo, ili ti?

Ona uzdrhta cijelim tijelom.

Globu! Kakvu globu?

- Vala smo više siti i tih vaših globa,- odazva se žena do nje, koja je neprestano kunjala.

- Kojih?- odvrati čovjek.- Ja vršim dužnost, mene to može službe koštati, ja djecu imam! Ne činim ja to što hoću, i kokot ima nad glavom kokota.

- Pa koji je to kokot,- dreknu Milica,- te vam svima drži kljun u zube! Ja ne znam, ali ja nijesam kriva! Šta ja znam šta je magare učinilo. Niko mi nije rekao đe da ga svežem, ja sam ga svezala đe mi je izgledalo najbolje.- Ona se zagleda njemu pravo u oči koje su se unezvijerene plamenom prevrtale.

Odjedanput nečija ruka zahvati njeno brašno na dlan, polako ga raširi cijelom širinom dlana i primiče nosu. Omirisa mirno, pa pogleda seljanku.

- Zadiše na petar!

Milica je promjeri. Bila je neka gradska gospođa.

- Gospođo nije, ono se je sušilo, ali to nije nikakav zadah, to miriše, gledajte kako je žuto. Ono je iz najpitomijeg mjesta Crne Gore.

Gospođa je brzo prođe. Milica ostade još u prepirci. Najedanput poče ispred nje da se rastura gomila. Što je tuda prolazilo, kome svako čini put? Vidjeli su se bijeli bileti kako lete kao zastave. Najedanput mali zdepasti čovjek ustavi se pred njenim redom.

- Babe! Babe! Bilete! Bilete! Jeste li platile porezu?- Žene se brzo trgoše i počeše da vade. Nastade novo prepiranje.

- Ali našto, da ti platim porez na deset smokava i jedne, čarape, je li? A garantuješ li mi da ću ih prodati, čovječe božji,- odazva se jedna.

- Mir! Mir!- kao iz bubnja iskoči iz malog čovjeka.- Ja ništa ne garantujem, ja samo pišem. Platiti! Platiti!

Nastade dugo pipanje kroz njedra. Kraj od rupca se razmota i poreza se isplati. Mali biletić se pažljivo opet stavi, smokve se malo pourediše, a žena uzdiže čarape.

- Dobre vunene suknene čarape!- zavika ona. Zatim odahnu, zagleda se ispred sebe, pa skrsti ruke tužno u skut.

- To je primorka,- došaptavaše jedna,- ona viče kad prod, kod nas se ne viče.

- Zalud se viče! Vikalo se ne vikalosve jedno, prodavalo se ne prodavalo se sve jedno. Uvijek zlo,- reče jedna plaćajući listu.

I Milica izmiri svoj dio kao sve u njenom redu.

Veliku toplinu naložilo sunce. Od naroda udara silna hapa, oštri zadaci na sir, na vedre pomorandže, na oputu, na hljeb i ribu- sve to guši kao stisnuto i rasprska otvorenim vašarskim zadahom, da sve dobije njegovu vonju.

Prodaje se, na svakoj strani se prodaje. Beskrajna pogađanja zuje na usnama. Čudno cenjkanje, kupuju, prodaju i samo broje, broje... Sve vri u žagoru. I potmulo osjeća se kao da se voda voda izlijeva! Izlijeva, tiho izlijeva i roni. Široki, topli talasi nadiru! Kuda oni nose nšega seljaka?

3

I sunce se bješe jače izdiglo iznad pazara, a narod se razredio. Bilo je vrijeme ručku i seljački je narod pohitao. Sve su pekare napunjene seljacima. Na velikim jednolikim stolovima stoje šareni zavežljaji, više njih klimaju izmorene mršave glave udubljenih zjenica. Ruča se hljeba i luka. Sve je u žurbi jer treba što prije ručak završiti da bi se ranije grabilo kućama.

Među jednolikim glavama vidi se i Miličina glava, vidi se i ruka kako mirno razređuje hljeb i polako čopli prinoseći ustima. Još vrvi od poslova, još se ne snalazi da sračuna što je sve učinila. Preopterećena je bila mnogim poslovima, a ovamo je nekako zastrašena došla. Ah, Bože moj, misli ona, prinoseći hljeb ustima, koliko koštaše ovi ljekovi. Nikada ih doplatiti. A ako još ništa ne pomognu ima da se dom iskopa! Jednako se saginje i brzo zalaže, leteći pogledom okolo. Mnogo je glava za tim stolom, oni se svi poznaju i razgovor je zajednički. Tu je i jedan seljak iz njenog sela, jedan što je već toliko godina po svijetu, zalaže kao vuk. Rame do ramena, čuje se tih razgovor.

- Zalud li dolazih Bog me ubio! Ništa ne prodadoh. Donijela sam čarape. Vjeruješ li da sam ih djedu s nogu izula, niko ni da ih pogleda. Eto ništa bolje samo što sam sebe i magare izmučila.- Milica se nagnu da joj vidi čarape. Suknene čarape, oprane, ali već pošle za nogom, na vrhovima žute od nokata.

- Đavola si mogla i zaraditi na to,- reče joj Milica naginjući glavu da joj čuje odgovor.

- Znam da nijesam,- odgovori seljanka,- ali eto kod nas se želi para kao čeljade.- Čim odgovori ona stavi čarape u zavežljaj i izvadi ošvice.

- Ni njih nijesam prodala,- reče ona polutužno.- Spremila sam ih na dar starijoj udatoj sestri.- I ona se zagleda ispred sebe. U to ih prekide odvažan ženski glas.

- Kako priča, gotova je da zaplače, kako bi ti bilo da ti je kao mene, sve prodadoh i doma ni centa ne nosim. Reci mi na kakvu sam dobit što sam jutros na Cetinje ranila? Pa eto živim. Znaju mi ta pleća kako mi je!

Svi pogledaše ženu, zajapurenu, debelih ispucalih obraza sa crnom vezanom krpom oko glave kao strašilo. Svi su je poznavali, to je Ive iz Župe. Ta otkako se je rodila ne zna da sjedne. Sedamdesetu je dočekala ovako vječito u radu. I sad je tovare svim mogućim poslovima, ona sve vrši, vična gradu kao samoj sebi.

- Dva puta sam,- uzviknu ona,- porez platila. Stavila sam listu u njedra, pa onako kako mi je Bog da vazda u posao, a iako imam sedamdeset godina, udarila na mene staru pot, kao da sam vodom posuta. Opet oni sa biletima skoči na mene: «Baba, bilet, nijesi ti ništa platila!» Ja vadim, ali bilet izblijedio kao opran. Izblijeđeni potpisi, vele, ne zna se ni što je. Kakvi potpisi, siknuh, oči vam izblijeđele! I nije bilo druge no ponovo da plaćam.

- A ja, odazva se Milica iz kraja,- platila globu za magarca što je malo zubom za lipu zagrizao. Je li to ikad bilo?

- Nije lakše ni s mojim magarcem bilo,- odgovori žena.- Platila sam da se pridrži dok prodam. Svezali su ga tobož. Kad sam došla nema nigdje magarca! Gdje je magarac? Ali se je odriješio i prošao preko sve pjace. Već nikad da ga nađem poslije toga, ali je odveden u opštinu. Držali su me tamo dva dobra sata i na mene već svaku daviju: «Kako je to magare moglo proći kroz glavnu ulicu!» Ali mi ne daju ni jezika odvezati. I tu njegovu štetu lijepo sam na dlan zakrpila.

- Što se tiče, mene,- odazva se seljak iz kraja,- ja ništa ne plaćam. Danas mi je bila banka. Traže da im sve podmirim. Nemam toliko odgovaram, pričekajte. Ne možemo čekati. Onda činite što hoćete! To ti je sva moja priča bila. Dvoje mi čeljadi umiru u kući, ja sam sve zbog toga zaboravio. Ali eto neka nose. Drugo ne mogu od našega seljaka ni učiniti do da mu dušu uzmu. Pošto- zašto sve će mi proći. Danas bi mi sve imanje prošlo za deset dinara- odgovori seljak sliježući ramenima.

Odmah se pojavi novi glas, rapav, težek, ali neobično visok:

- Ovako se više ne može! Vola sam danas prodao da interes platim. Na proljeće nemam vola da orem, ako se sam neću upregnuti.

Poslije priča svi zaćutaše, samo se čulo tiho smijanje jednoga seljaka u kraju. To je Marko, seljak što je pola svijeta prošao, svi njegovu riječ slušaju, ali on rado ne priča. On samo zalaže i sluša što ko kaže, gotov da mu kao nožem hitro svaku prereže. Do njega se čuje tih plač. U pozadini se vidi kako dvije ruke driješe jedan veliki zavežljaj i vade. Vidjela se crnogorska kapa sa svitnom deravijom. Zatim se pojavi brzo lice žene, tužno, utučeno i bolno, bila je mlada kao kapla. Ona gotovo šapatom dodade:

- Pokajanje će biti ove subote. Došla sam da mu kupim kapu i uzmem sliku.- I ona izvadi iz njedara sliku. Svi se naviše i počeše pitanja:

- A je li, nesrećna drugo, đe je poginuo?

- U Kanadi,- odgovori ona.

Poče slika da prelazi iz ruke u ruke. Svi je gledali upinjući se očima u nju:

- Ah, kako krasan momak!

Ona poče da jeca, ali se brzo uzdrža. Promiješa rukama u skut i brzo obrisa suze s jagodica.

- Kada je poginuo?- zapitaše.

- Sad će četiri neđelje!- odgovori ona još suzna.

- Koga ima od čeljadi?- zapitaše radoznalo.

- Ostalo je dvoje đece na ništa bez ništa.

- Ti si mu žena!

- Jesam!...

Na mah je zavladala potpuno druga atmosfera, gotovo bolna, niko u taj mah nije osjetio kakav revolt. Svako je teško disao. Baba Ive prenese, zbog kratkovidnosti, sliku pred same oči, pa sva uzdrhta:

- Ah, jadni naši ljudi, kako ginete. Koliko ih je proždrla ta prokleta Amerika, ah, jadni naši ljudi!

I ona bi gotova da proplače.

- Uzmite joj sliku,- viknuše,- hoće da plače.

Baba predade sliku.

- Ne plačem ja,- reče Ive,- nego sva protrnem. A mene ne treba slika da me srce zaboli, imam ja njegovu sliku vazda pred očima. Dvojicu sam mojih tamo ukopala.

Slika poče da oblijeće iz ruke u ruku. Navališe pitanja:

- A imate li kakvoga imanja?

- Imali smo, ali je sve to prošlo za dug kad je pasoš vadio.

- A, nije moga' ništa odužiti,- zapitaše začuđeno.

- Kad? Tek što je za zli čas njegov stiga'!

Čim dođe do Milice slika, ona ga poznade. On je jednom zidao s njenim ocem među. Sjeća se ona da mu je tamo ručak donosila. Poznade ga i sasvim dobro viđe pred očima kako je onako sagnut, blatnjav, zalijepljen, radio čučeći i kako je ona često, kad bi došla, vodila s njim razgovor. Ah, tada joj je izgledao pravi radnik!

Ona prikri sve uzbuđenje, zadrhta duboko unutra, ali se pribra i predade sliku. Nečije starčke ruke primiše sliku:

- Šta ćeš,- odgovori žena,- Božja volja!

Na to se začu oštar seljački glas iz kraja. To je bio Marko. Sav revoltiran on je govorio:

- Kakva Božja volja! Čija je to volja da on pogine! Je li Božja volja nad cijelim narodom? Upravlja li Bog zemljom, je li Bog napisao da taj čovjek pogine? Đe je on to napisao? Nije on poginuo ni zbog Boga, ni zbog đece, ni zbog sebe, on je radio i poginuo za drugoga. Znam ja to, ja sam od deset godina išao kroz svijet da radim.Nijesam ni krao, ni pljačkao ni pio, ali danas nemam ništa. Zašto nemam? Zašto nijesam radio za sebe nego za drugoga. Mi svijesti nemamo. Mi istinu krijemo, krijemo je Bogom, ikonom i kanđelom. Ti ne bi ni sanjala da je on poginuo za čovjeka koji je negdje tamo u Kanadi vozi sa svojom đecom u otvorenom automobilu. Tu svoju đecu on je obukao zato, jer je tvoju i stotinu drugih ostavio na goloj ulici. Znam ja za istinu, ona mene ulazi u glavu,- reče seljak tresući sav.- U mojoj kući nema ikona, nema kanđela, ja sam davno prestao vjerovati u Božju volju. Je li nas, život jednako ispekao! Jesu li nas u tom ognju Bog ili ljudi vrćeli na ražanj. Znam ja za istinu. Zato kod mene nema suza, ja sam godinama na zlo nadimljen i suh sam za suzu kao najsuvlje drvo. A ova žena, plače, plače. Nije potrebno plakati, svijest uzmi u glavu. Ne drži Bog svijet u rukama kao pop pogaču.

I seljak prereza munjevito očima svu gomilu.

Svi ostadoše mirni. Milica u čitavom tijelu osjeti drhtavicu, a iznemogla sedamdesetogodišnja baba, diže se i reče:

- Bog, molila sam mu se, danas se više ne molim. Danas se ja više nikome ne molim.- Njoj zadrhtaše usta.

Milica se pomalo pomače sa svoga mjesta i osjeti nešto teško u duši, da i ona kaže, ali zadrhta od toga. Zaveza sve što je kupila i rastrije ostatak novca, preko dlana. Pogleda, nije ostalo ništa... ništa... Njoj se sve zamuti kroz glavu. Pa gdje je, gdje je to prošlo? Poče gotovo da se ljulja, zavuče nervozno ruku u njedra, pa vrteći glavom, nadvisi svu priču:

- Ah, kako je to, i posljednje iz kuće iznosi, prodaj, a doma ništa... ništa...

Još se je čula duga priča među seljacima, rasprava čudna, uzvici, iznenađenja zbog računa, negodovanja, pa onda spremanja. U taj mah neko nakloni preko vrata, stavi ruku na čelo i pogleda gore:

- Hajdemo! Evo mrče...

Sunce je bilo daleko od zalaska, ali za njih je to već bilo dockan.

Nastade brzo spremanje i svi izađoše. Bučna i široka ulica napuni se naroda. Svi se izgubiše u opštoj gužvi i više se ne mogahu razlikovati. Tu više nije bilo ni Milice, ni Ive, ni Anđe, ni Marka, tu je bila sve jedna duša, seljački narod.

U daljini kroz oblake prašine ne razlikovaše se više ništa. Oni sa svojim magarcima i nevoljama zađoše širokim putem iza grada. I put ih je iznosio sve gore i gore. Među njima se je vodio živ razgovor i priča nije prestajala.

Pođoše... Prodadoše sve što imaše iz kuće, jer je trebalo domu para. Pođoše, a da za njih dinar i dalje ostade bradat, s velikom, svetačkom bradom do pasa...

- Ćo, malo! Ćo!... vikahu neprestano.- Što brže ne idete, sada ste rastovareni! Ćo, malo! Ćo!... vikahu grabeći u oblaku daleko na dnu vidika.

MRGUDOVA NEVJESTA

Pametan je Mrgud bio u mladosti. Nije mu dalo imanje da se oženi. Na malom imanju nema pjesme. A on ga, eto, godinama i godinama ne mogade proširiti, uprkos sve muke i upinjanja da ubogi kutak poraste, a on Mrgud, dočeka nevjestu. Godinama i godinama tjerala ga je uz planinu ta jedna želja. Godinama, u poslu, zastao bi snužden izamislio se. Nebrojeni dragi ženski likovi nicali su mu pokraj crnih panjina, gordi i vitki, kao mladi pšenični strukovi, koji bi u jedan mah ustali oko njega iz kamena i potoka. Samo su ti likovi brzo iščezavali. Okolo, u tijesnom prostoru šume i kamena, gledala umjesto njih kržljava paprat i na perima čvrstog pelina igrao šareni divlji leptir.

Nema Mrgud žene. Pa ni majka ga nije tjerala na ženidbu. Može Ive sama čuvati brave. Vječno uz stranu zvonio za stokom njen glas i okolo, u mlade žbunjiće i rijetku travu, padao kamen iz njenih ruku, koji je bacala za stokom. Jaka je baba Ive. Tamo, na planini, u njenoj ruci igralo malo bijelo vreteno.

Dogod Ive vidi tanki prteni konac, koji se vješto pod palcem vadi iz velikoga runa vune i polako taloži na tanko žuto drvo, ne vodi ona računa luduje li sin za ženom i hoće li je dovesti u kuću. Nevjesta je ona u kući. Ko u selu umije ljepše usiriti sir i mladog poviti u tanki zeleni list raštanje, nego ona, baba Ive? Ko umije uplesti suvi bijel luk u vjenčeve zbijenije i tvrđe od ijedne ženske pletenice, nego opet ona? Za sve baba Ive. Pa opet i za to da sinu, uprkos svoje želje, ne zbori ništa o ženidbi.

U selu, pokraj planine, duž dolina, preko dračave ograde, prolaze godine za godinom u vječnoj jednolikoj slici. Zimi, dok je gladni vuk zavijao na snijegu, Mrgud pravio držaljice i stočiće. U proljeće otkrabljena zemlja pokazivala nasmijani obraz i baba Ive iznosila u mlin. Mučili se i majka i sin.

Za sve to vrijeme Mrgud i ne pomisli da se ženi. Otpravljao je posao uobičajen već godinama i kao uvijek tražio nadnice. Nije se ni obzirao ni mislio na vrijeme koje je prošlo, gledao je na ono što dolazi, vječno na malom imanju, bez vjere da će ono porasti i nade da će se on oženiti. Tako je, na nadnici, kopao u selu bunar. U jami, iznad svoje visine, jedva je mogao da izbaci zemlju, koja je sitna i suva padala sa lopate i zasipala mu oči. Za dugo Mrgud ne prekide rabotu niti osjeti da je lopata teže od njegovih ruku. Tek kada ga uhvati žeđ, baci lopatu i iskoči iz jame. Opruži se na zemlju, poduprijet rukama, sav naklonjen nad lokvom, kojoj se primicao žedan stade da se napije. Ali prije nego dodirnu usnama tihu površinu vode, razgorači Mrgud čudno oči kad primijeti sliku glave u lokvi, vidje da mu je lik izbrazdan i crn i da mu svud po glavi sija u kosi bijela dlaka. Učini mu se da je preko noći ostario. Kao satrven pođe od lokve i zastade nad jamom. Buljio je u jamu, upravo u crnu iskopanu zemlju, koja je stajala na gomili pokraj motike i koju je trebalo izbaciti. Ni sam nije znao zašto ne prilazi poslu, kao ni zbog čega drži prikovane oči na otvorenom širokom grlu jame, koja je pred njim, u kamenitom prostoru, zjapila onom istom hladnom prazninom, koju je on osjećao u sebi.

Toga puta ne htjede opet da uskoči u jamu. Naglo se okrenu od nje i uputi dolinom. Išao je brzo, bez misli i riječi, kao da bježi od jame. Tek kada otvori kućna vrata i vidje da do ognjišta, nad slabim žarom panja, sjedi baba Ive i grije mršave tanke ruke, osjeti da mu same riječi izletješe:

- Ive, ja posijeđeh na tuđu nadnicu!

Ali Ive nije odgovarala. Nije se ni okrenula. Sva crna i sitna sjedila je na kamenu, cijela nad panjinom, opruženih ruku koje su se tresle. Začuđen, Mrgud priđe majci i pogleda je. Učini mu se da prvi put vidi da su joj usta sasvim utčala unutra i da su joj ruke žute kao suvi listovi duvana. Mrgud joj se sav unese u lice. U prvom čuđenju sin i ne uspije da je ponovo vikne, kad primijeti da je vreteno dolje, pod njenim nogama. Bijelo runo odvojilo se s kudjelje, palo. Pri njemu jedan jedini čuperak, jednako bijel i svijetao kao i onaj na Ivinoj glavi, koji je štrčao ispod odvezane krpe. Nikad baba Ive ne bi ugazila na vreteno. Nju je izdalo i ono malo vida što je imala.

Baba Ive više nije ni vidjela ni čula. Ali joj je ostao jezik i neka osobita pribranost. Govorila je šuplje, duboko, jezivo. To je bio glas bez topline, hladan, kao da ne dolazi iz čovječjih grudi. Mrgudu se činilo da on leti iz one iste jame od koje je on nekad pobjegao. Samo Mrgud nije mogao od ovoga glasa bježati. To je glas majke, koja može svakog trenutka da umre i koja, ma koliko bio hladan i težak ostaće mu u srcu kao najtopliji i najbolniji.

Danima se očekivalo u selu da baba Ive umre. Ali ona je polako umirala. Izgledalo je da je smrt štedi, dok Ive ne svrši jedan neodložan posao. Nikako baba nije htjela u grob, dok sinu ne kaže posljednju želju. Na odru, do njenih nogu, sin je očekivao majčine riječi. Na jedvite se jade ona ispravila. Po staroj navici, koja ne ostavlja čeljade ni pred smrt, prije nego je progovorila zatresla je ona rukama. Okrenula prema sinu, sva sijeda, drhtala je Ive posljednjom snagom života:

- Mrgude, dijete moje, ja ću da se oženiš.

Začuđen i iznenađen, Mrgud je držao glavu u šakama:

- Ive, stari sam ja čojak!

Uzdišući, ona je samo pružila ruku preko pokrivača, jedva izgovarajući:

- Mene samo snaha može prekrstiti ruke na prsi.

Nije bilo čekanja. Mrgud ne umire s grijehom na sebi. Zorom ga nestalo s imanja. Tada je Ive dočekala čemu se nije nadala. U njenoj kući je zaigralo i zatreslo svadbeno horo. Njen sin Mrgud doveo joj je nevjestu.

- Srećna sad umirem- jedva su se Ivi odvajale riječi s jezika, dok joj je snaha namještala pod glavom.

- Nećeš ti umrijeti- tješila je nevjesta cijela predana radu oko nje.

Ive nije čula riječi. Ali je osjećala da snaha nešto toplo izgovara. Ona zatraži da je snaha podigne. Uspravljena, tresući se cijelim tijelom, okrenuta, Ive je napinjala oči da vidi to drago stvorenje, koje je tako toplo prionulo uz nju i danima joj se ne odvaja od odra. Ali vid je bio sasvim umro u dubokim očnim dupljama. Ona rukom dade snahi znak da se sasvim primakne njoj. Tražila je rukom snahin oblik i to: od kose, preko uha, uz grlo, niz cio vez ošvica, preko struka, niz cijele noge, do vrha njenih opanaka. Izraste nevjesta pred njom: krupna, lijepa, rumena u obrazima, bijela pod grlom, tanka oko struka, živa i vesela.

To je bila posljednja slika, koju je baba Ive vidjela. Naglo se ukoči na odru i ne diše. Prestravljena nevjesta odmah iskoči da javi Mrgudu na dolinama. Mrgud ostavi posao i pođe sa nevjestom. Išao je bez riječi, ne gledajući u nevjestu, žalostan, crn i namršten. Nevjesta je trčala cijela u suzama, idući nespretno, ne znajući uopšte što da čini. Mrgud nije dizao oka sa zemlje.Vrelo mu je iz suše: sad, nevjesto, prekrsti Ivi ruke, da zbog toga tvoje cio vijek nosim o vratu! Pun bijesa i žalosti, on se prosto bacao putem do kuće, kao da bježi od nevjeste koja je jednako trčala za njim, plašeći se da ne zaostane, nevješta još novome putu i umorna od nesanice.

Uveče, po običaju, selo je čuvalo babu. Ležala je ona na prostranom mjestu, malena, gotovo cijela izgubljena u haljinama, pod svijećom koja je osvjetljavala jednostavan vez na njenoj stračkoj odjeći. Do samih vrata, prava kao svijeća, stajala je nevjesta, ubrađena crnom krpom, spremna na usluge čeljadi, koja je pristizala i namještala se na među, kamenje i panjine ispred kuće. Daleko od nje, gotovo usamljen, sjedio je Mrgud na kamenu, okrenut licem dolinama, odakle je disala vlažna zemlja u punoj svježini proljeća. Niko sa nevjestom i ne progovori. Postiđena, plašeći se čeljadi, ona je obarala plašljivi pogled, osjećajući da je svako mjeri i gleda.

- Nevjesto, donesi ognja,- zovnuše je sa međe.

Sa glavnjom u ruci pristupi ona međi, ne usuđujući se da pogleda. Pripaljujući, svi su razrogačeno gledali u nju. Jovan, stari udovac, na međi sav pod kabanicom, prvi pripali i primijeti:

- Eto je, vala, tanka oko pasa ka' osa.

Svi sa međe poniješe za njom očima. Međutim nevjesta je stajala u vratima, jednako u očekivanju i oborenih očiju.

- Nevjesta, donesi vode,- zovnuše je nanovo.

Opet, ne usuđujući se da pogleda, kružila je ona okolo, nalijevajući u čaše vino, zbunjena i postiđena u posluživanju. Ali je tada svi odmjeriše. Primijetiše da je lijepa i mlada kao kaplja.

Te noći mnogi, koji nijesu dizali s nevjeste očiju, pođoše doma nekako žalosni, ne znajući ni sami zašto. Ali Jovan prvi objavi zašto ide utučen i slomljen.

- Vala, ljudi,- razmaha on kabanicom,- nijesam mislio da ću se s ovoga sjednika žalostan vraćat'. Ali, eto, ne zabolje me baba, nego utuče nevjesta.

Ustavljajući na putu čitavu družinu, on pred svijema otanji ujednom glasom kao da šapti:

- Lijepe li nevjeste. Živo me srce zaboli kad znam da će za dvije godine obabit'. Pusti krš ubija, vala, i ljepotu i snagu.

Pa i po pokajanju selo ostavi oči na nevjestu. Prionu im za srce njena ljepota i ljudskoća. Samo Mrgud nije htio od toga ništa da vidi. Prihvatio je nevjestu o majčinoj želji. I da nije bilo toga, nikad se ona Mrgudu ne bi obrnula u kući. Nije valjda pod starost poludio.

Ćutljiv i mrk, vječno oko dolina, vodio je on s nevjestom ozbiljan razgovor, kratak i odrešit, raspoložen samo za suvu priču. Nevjesta je brižno čuvala stoku i donosila drva iz planine. Na njen ženski posao Mrgud nije oka obraćao. Očekivao je šta će za te dane proljeće učiniti na dolinama. A ono je navalilo jakom zelenim valom. Izvuklo struk, osulo rumen niz lozu, dalo vlage i svježine zemlji. Mrgud dočeka ovu veselu igru nasmijanog brka.

- Veseo si mladoženja,- trgnu ga jednom u toj radosti Jovan i sam vedar da proljeće obećava godinu.

- Ka' svaki mladoženja!- dočeka Mrgud preko srca i priđe ogradi. Znao je na što će Jovan okrenuti ovakav razgovor. A to nije htio. Ako se oženio, bila je to majčina želja. I on je do ograde nekako to objašnjavao, namršten, zagledan u dlan sa koga je palcem strugao zemlju, ne dižući očiju, kao da se pravda.

- Ne velim čoče, da to nije majčina želja, ali ti isto umije da izabereš čeljade,- prekinu mu Jovan priču, odlazeći nasmijana lica.

Pa što na kraju Mrgud i da vodi računa o tome što Jovan priča? Svako zna da nije on, star čovjek, oženio se što mu je nevjesta popila svijest. Istina nevjesta je mlada i zdrava i on, vala, nikad nije vidio da ženi bolje stoji breme na leđima. Samo što se sve to njega tiče. Oženio se što je to bila majčina želja!... Niz cijelu dolinu neprestano je on ovako gunđao, čupajući mladu travu između usjeva, sav savijen nad njenim plodom kao da s njim razgovara.

I kao tolike večeri pošao je i on i sada, po obavljenom poslu, putem doma. Samo se začudi kad primijeti da je ranije došao nego ikad prije. I ne samo to, nego i cijelim putem nije bio teži na opanku, nego da mu je, vala, dvadeset godina.

KOLIJEVKA

Kad usjev u kamenjaru dočeka prvo okopavanje, seljaku Jovanu rodilo se peto dijete. Vijest mu doniješe njegova djeca, koja, po nagovoru starijih, otrčaše na dolinu i prekinuše ocu posao. Bacajući motiku, Jovan se uspravi u brazdi kržljavog kukuruza i predade potpuno milovanju djece, koja mu se objesiše o vrat i popeše na ramena. S tako dragim teretom zaobiđe brazdu i odmahnu ramenima, da djeca u veselju popadaše u travu.

- Vala, kad vi je tako mio brat, trčite sad svi da jašete magarca,- pusti on djecu ispred sebe, preskačući preko ograde na put.

Ali tek što djeca odletješe širokim putem iza međa, Jovanu se nabra čelo. To dijete nije smjelo da se rodi. Gdje, na kraju, u najgore doba godine da ga dočeka, kad je do roda daleko i on na mršavoj nadnici, iza sitnog nasipa kamena, koji se do prve nedjelje mora izdužiti u dužini čovječjeg rasta? Znao je da se zbog toga djeteta već jednom svađao sa ženom prijeteći joj da se ono ne smije pojavti na svijet. I sama se žena s tim mirila i već dvaput, zbog toga, nosila puni skut krompira starici Anđi, vještoj da ženu oslobodi poroda. Ali što je mogla Anđe, šta žena, Mare, kad je dijete htjelo, kao u inat, pošto- poto na svijet.

- Dajte mi ga u ruke, kad je takva junačina,- odobrovolji se Jovan, kad u kuću viđe da Anđe kupa dijete u vaganu, dok se ono praćalo sitno i glatko kao riba.

Za trenutak čitavo Jovanovo lice se razvedri, kad dijete, umotano u grubu tkaninu, bespomoćno i nježno, zakrešta u njegovim šakama. On ga postavi na odar, pokraj majke koja je tu ležala i zagleda u njegove sitne prstiće, male oči, u cijelu tu majušnu ribu, koja treba da skoči na noge i postane čitav čovjek.

- Znaš i sam da nijesam ćela, iako mi je sad mio ka' oči u glavu,- okrenu se Mare od zida ipreko kožuka opruži blijedu ruku, privukujući dijete.

Ne odgovarajući ni riječi, Jovan se odbi od kreveta i otvori širom vrata. Vedri sunčani sjaj nagrnu preko praga, poigra s plamenom na ognjištu i zastade na zidu, gdje je visio stari koš, bez ijednog zrna žita. Okrenut leđima, Jovan nije ni gledao u njega, kao ni u dijete. S praga mu se otimao pogled u modar, dubok kamenjar, koji je, kao istrugano dno kotla, strčio pun izlokane zemlje i slabog sakatog usjeva.

Nekada, kad se Jovan rodio, u ovakvoj prilici, njegov je otac s ovog istog praga oglasio selu rođenje triput ledenikom u nebo. U istom položaju, kao i nekada njegov otac, ali bez kolana za pasom i bez pomisli da puca, Jovan je zurio u prazan kamenjar, sa nejasnom čudnom riječju, koja mu je živa, kao vreli gutljaj rakije, igrala na vrhu jezika i koja bi sada, samo da je može uhvatiti i reći, pukla sa toga kućnog praga isto onako snažno, kao nekad očev ledenjak.

Umjesto svega on se okrenu i zadrža pogled na djetetu, koje je bilo cijelo na opuštenim majčinim grudima, mirno kao janje, uspavano na prvom mlijeku.

- Ostavite ova vrata, neka ve sunce grije... skoči on s praga i priđe ljeskovom plotu, gdje su na vlažnom mjestu ležale koze, očekujući list.

- Roguše, rodio vi se čobanin,- podignu Jovan veliki plast lista i baci na koze, koje naglo skočiše, uvlačeći bijele glave u gustiš pera, da su im samo povrh treperili sitni vrhovi ušiju.

- Za ime Boga, sve li je ovo gladno!- pogleda Jovan na koze, naslonjen na plot. Kao zreli osinjak vrlo je pred njegovim očima: sad treba pop, krštenje, bogomi rakije i vina!... Zaobiđe ispod plota i uđe u konobu.

Jasle su bile prazne. Rijetki čuperci sijena strčali su iz njih, kao kržljava trava iz zida. Odlomljeno drvo visilo je pri kamenu, bez ikakve podloge da ne pane. Pod njim izvaljena zemlja u otpacima, zalijepljena, puna žute boje, izvrćena u širini kao jama, jasno je pokazivala gdje je nakada ležao vo.

- Ako sad tun ne ležiš, jedno je dijete još doma!- odbi Jovan veliku dasku od zida i okrenu je u rukama. Gledao je, ne znajući zašto je izvukao. I, postavljajući je na koljeno, pritisnu je lijevom rukom dok desnom šakom poče pažljivo da kreće preko nje, mjereći je u cijeloj širini. Pošto je izmjeri, baci je ukraj i zagleda se tupo u čuperke slame u zidu. U trenutku tišine on ču kako gore plače dijete. Zastade, osluškujući, plač, kao da ga neko zove i trza od posla.

- Mare, jesu li djeca doma?- viknu iz konobe.

- Zaboga, đe si se tiska?- mahnu pred vratima Anđe rukom, čudeći se što nije gore.

Bez riječi on se izvuče iz konobe i uđe u kuću. Ispod velikog koša dohvati drugu dasku, ne mareći što se koš o klinu zaljulja i tresnu stranom da olijepljena nečist popada po kući. Zabavljena oko djeteta, žena nije ni gledala u njega. Tek kad vidje da on preko kuće iznese veliku dasku, ona pogleda začuđeno:

- Što činiš?

Ali joj Jovan, žureći u konobu, i ne odgovori. Bilo mu je jasno: Za posao nema čekanja. Sastavi obije daske i poče nanovo da mjeri. Za trenutak dovedoše djeca magarca u konobu i zastadoše začuđena na vratima.

- Jedno neka traži korać, a vi drugi povadite sve čavle iz zida,- prekinu on čuđenje djeci, dajući im posao.

Brza djeca za čas donesoše ocu pune ruke svakakvijeh čavli.

- Tako, sokolovi, a sad kod brata. Gledajte ga lijepo i viđite kako ćemo mu ime dat'.

Dijete je spavalo na majčinim grudima. Mare nije dala ni da se glasno progovori, da se ne bi probudilo. Djeca su razgovarala šapatom. Nije se ništa čulo sem šaptavih riječi i ognjišta, koje je, kroz nabacano drveće, pucalo u cerovim panjevima.

- Puca klas!... zadirkivala su djeca jedno drugo, mučno sjedeći oko ognjišta, kad im je zabranjena priča.

- Daleko je do klasa,- prevrćala je okom Mare, gledajući na djecu.

- Mi ćemo danas jest' leba s peći?- gledali su oni na majku.

Mare, koja je znala da u kući nema ni truna brašna, a ne još hljeba iz grada, obori oči na dijete i uzdahnu. Držeći u ruci, nad vaganom u koji je strugala, sitan krompir, Anđe zastade u poslu i viknu na djecu:

- Izlazite!

Oni je predstravljeni pogledaše.

- 'Ajte, blago moje, da nema đe žućčenice, u međe da svarimo noćas,- opomenu ih majka.

Tek što djeca iziđoše, Anđe zapali svijeću i objesi o klin. Tada prvi put čuše kako u konobi Jovan tuče i lomi. Daska je pucala i krivi čavli škripali.

- Što ono čini?- sjede Anđe na odar.

- Jadi ga znali, vidiš, pomamio se đe sam rodila,- uzdahnu Mare.

- E, moje dijete, niko se djetetu ne raduje ka' majka... tresla je glavom Anđe.

- Vidim da mu dijete nije milo. Jesam li ćela, jesam li? Nijesam mogla ništa, jače je od mene... I milo mi je... motala je Mare jedva riječi, zagledana u dijete, kao da se njemu pravda.

- Čuvaj ga, čuvaj ga!... prigušenim šapatom govorila je Anđe, naginjući se nad njom.

Dolje se čulo kako puca daska. Bilo je jasno da je Jovan lomio nogom. Treska odjeknu u kući. Preplašena, Mare se uzdiže na krevet i odbi dijete. Gledala je iskolačenih očiju, osjećajući drhtavicu u ramenima. Lagano pruće, koje je odvajalo konobu, podrhtavalo je u širini, ispod odra, lako uznemireno trkom magarca, koji se dolje ritao, kao da se brani.

- Tuče magarca, ka' da je on kriv što sam rodila- pokrivala je Mare dijete kožuhom.

- Đavoli mu na put stali, otrovan li je,- diže se Anđe i nadvi nad kotao.

U jedan mah obje čuše da Jovan ide iz konobe. On zalupi vratima tako jako da one, preplašene, gotovo prestadoše da dišu.

Uđe bez riječi i ispriječi se, noseći nešto rogato pod pazuhom. Učini im se crn, namršten, strašan. Tek kad pristupi bliže, primijetiše da je njegov lik sasvim običan, miran. On sjede na odar i pokaza napravu. Bila je to prava mala dječja kolijevka. Postavi je na zemlju i pogleda nasmijano u ženu.

- Neka đetić vidi postelju, đe si ga sakrila?- zavuče on milo ruku da ga potraži ispod kožuha.

RUŽA

- Ne daj Ružu pošto- zašto, 'ćeri, pa ako ćeš je doveče vratit' doma!- jedva je mogla da vikne Staka, kada je Ruža ušla u kamenitu ulicu i, idući sporo, raskrečeno, niz oblo uglibljeno kamenje, uzvila koščate mršave bokove, zaklanjajući se iza gusta i trnovita šiblja divljeg šipka.

- Moglo je, vala, bez ovog!- okrenula se hitro djevojka i, bijesna, ljuta na ćutanje majčino, počela da skube za sobom uže, da bi Ruža, uvaljena nogama u oštri krš, koračala brže za njom, otimajući se rogovima za uže, koje je Đurđa čvrsto vukla za sobom.

Stake je utekla s praga u kuću i, podižući grubu pocijepanu suknju, počela krajičkom da čisti sitne krmeljive oči da on, Jovan, ne vidi suze u njima. Ne okrećuči se, Jovan je stajao do kace pune vode i, sagnut, onako bez suda, pio s kraja drveta, gutajući strasno i dugo kao umorni brav. Kad se napio, predahnuo je, i srčući donjom usnom nakupljene kapljice na brcima, pogleda na ženu:

- Ne mogu se, vala, napit' više nego da sam sinoć izio pršutu.

Uvrćući hitro repove mokre opute na opancima, Stake je sjedila na skrinji, ne odgovarajući mu ni jedne jedine riječi. Znala je i sama da ta žeđ zbog koje je on pio iz kace ne dolazi ni od čega drugoga nego od muke, koja mu je kao suva kruška u grlo upala, što moraju jutros da prodaju kravu, jedinu kravu, njihovu hraniteljku Ružu.

- Ako će iko ćariti od Ružine prodaje, ćariće Đurđa, pošto je za čobanicu jedan brav manje na pašu što i za familiju jedno čeljade manje na vagan!- uzimao je Jovan iz zida alat da čim prije ode na školu, gdje je radio, da bi se što prije izgubio iz kuće.

- Svi smo jednako ćarili, a ja čini mi se najviše!- dosjetila se Stake njegovom hitanju i brzo savijala uže oko ruke, uzimajući i kosijer, da dalje ne raspreda i priča, nego da se i ona izgubi u goru, pošto nije mogla ostati u kući.

- 'Ajd', pa sad tuži Ružu u goru!- zatvarao je Jovan za njom vrata, savijajući alatom žicu koja ih je držala za žut izgrižen kolac, jedva uzidan u crn, pun mahovine i travke, kamen.

Tako ih Ruža oboje istjerala iz kuće. Vukla je ona prljav, uglibljen rep preko velikog kamenja, gazeći umorno i teško preko strme uzbrdice bez trave i zelenila, preko koga je drhtao sjaj jutarnjeg sunca što se sve više dizalo iznad zadimljene vlažne planonske kotline. Skubeći je i idući pred njom, Đurđa je cijelim putem brisala krajičkom svezane šarene marame, na glavi, oči, plašeći se svaki čas da iz kamenja ne naiđu seljaci i seljanke s magarcima, koji u ovo doba rane na cetinjski Pazar, i ne vide je uplakanu. Zbilja, kad su je sreli na Košćelama, gdje je sjedila na kamenu i jela iz skuta hljeb i luk, ona je bila dosta umirena.

- Je li ti ža' tu kravu, đevojko?- pitali su je seljaci Dobrljani, koji su kao i ona jeli na pločama, gledajući na nju kako jede iz skuta i mršavu kravu Ružu, koja je ispod kamenja, pružajući vlažan jezik, slatko grizla rijetku travu.

- Jes' vala, ka' da je, ne bilo primijenjeno čeljade iz kuće.

- A koja je nužda da je tjeraš na Cetinje, mala?

- Dug!- kupila je ona prstima mrve iz skuta i jela pognute glave.

Poslije malog počinka, ona je zategla oputu na obući i, sad nekako čvršća na nogama, nahranjena, uzela ponovo Ružu za uže i krenula. Zamalo izbila je iz kamenja na široku prostranu džadu, gdje je kroz debeli sloj prašine bilo lakše na nogama i njoj i Ruži. Velika džada tekla je između planinskih obronaka, odakle su, iz zamagljenih krševa, koje je sve više obuzimalo sunce, stizali mnogobrojni seljaci s magarcima i stokom brzi za jutarnji cetinjski Pazar. Idući za Đurđom, Ruža je nerazumno buljila u novi lijepi put, osobito svečan ovako ispunjen narodom i pun sunčane svjetlosti koja je treperila iznad golih visova. Đurđa je znala dobro ovaj put, i kako se sve više bližila Crnoj Gredi, odakle će za malo vidjeti Cetinje u kotlini, osjećala je sve jaču žalost da Ruža ide na ovaj put. Kada su se pred Đurđičinim očima ukazale crne stijene vlažnog kamenja, sa čije glatke površine odsijevalo je sunce, kao da je srebrni potok potekao, ona je prestala da vodi Ružu za sobom, zaobišla je istala sasvim do njenog trbuha, osjećajući ponad pasa kako njena Ruža užurbano diše i kako iz nje, iz omlitavljene žute trbušine, izbija toplina kravljeg tijela, koje ulazi u nju i grije je kao negdje na svojoj dolini toplo sunce, kad mu ona obnaži svoje tijelo. Tu je pred njima bila Crna Greda i korak dva Cetinje, veliki bučni bravlji Pazar, nakoji je tako rano pohitala. Držeći ruku na kravi, ona je pustila uže da se vuče dolje, da je gotovo spotače pri koraku, osjećajući sve više pri dolasku na vidik gradu kako su ona, Đurđa čobanica i Ruža krava, nekako jedini tu sami i svoji, blizi kao domaća čeljad, koja su dugo živjela zajedno, vezani istim radom i istom mukom.

Za njima su u koraku toptali mali magarčići kao brzi sitni potočići, vikla se goveda, išao seljački narod i širokom džadom sve više odjekivala vika, kao znak da su pred Cetinjem. Išli su Đurđa i Ruža sve do na domak grada, kada se pred njihovim očima u svijetloj planinskoj kotlini pojavilo Cetinje, razbacano u kamenju, svježe probuđeno u suncu koje je osvjetljavalo njihove prve kuće i granato vlažno gusto drveće.

- 'Ajde, Ružo, 'ajde!- progovorila je kao šapatom Đurđa kravi koja je gledala velikim pitomim očima kao začuđeno čeljade.

Tog dana Đurđičin otac, Jovan, nije ništa bio bolji radnik na školi nego ona prodavačica. S istim osjećanjem, kad se odvojio od žene i pošao na rad, pogledao je visoke kamene zidine kao ono Đurđa Cetinje. Nije to dolazilo zbog toga što on nije bio radnik, nego što mu se ni Ruža ni Đurđa nijesu micale s vida. Još više, što ga je jako pritiskalo i boljelo da se u njegovoj kući došlo do toga da on prodaje jedinu kravu. Da je išta čovječjeg u njemu, Đuru Šakovu, danas on tu kravu ne bi prodao. Jer, zbilja, preturalo se njemu u glavi, ako mu je dao na otkup prošlogodišnje sjeme, njega je, tek što je zemlja dala zeleni list, izio grdni skakavac. Sipalo je toga puta na ceklinske doline kao da je neko vrećama sipao. Uprkos da su gorele drače, palile se krpe, kopala i sipala zemlja, crni krupni namet padao je iz oblaka kao veliki krupni grad, pokrivajući drvo, kamen, dolinu, nenasit i mnogobrojan da izije sve što je pod njim. Tada se obećalo da će se dati žito i narod pomoći u nevolji. Ali je ta pomoć bila za Jovana kao i svaka što je dobio, dali mu koliko bi mu jedan struk na dolini dao. Sad mu se, eto, nije ni na školi radilo, iako je svugdje, gdje je trebalo, molio i preklinjao da ga prime.

Bilo je već sunce sasvim zašlo i iz neba, naglo prekrivena oblakom, padala sitna kiša, kada je on sišao sa zidova škole, uzeo svoj alat i krenuo kući. Sitna kiša, nošena vjetrom, zasipala mu je oči i lice, te je brzo grabio kući, plašeći se da ga pljusak ne zastane. Tamo, potpuno crno nebo nad selom, nije mu davalo da vidi koliko će kiše biti. Pljusak je postajao sve žešći, bio ga za vrat, i u ruke, da nije ni pominjao da sada, dok ovakav traje, ide u kuću. Okrenuo je putem uz mokri uglibljeni kamen i odmah utrčao u han, gledajući kako niz njega teče, prljav od kreča i kamena, potok kiše. Bilo je kao naručeno: u hanu se zaklonio od kiše i on, Đuro.

- Evo sam ti danas, Đuro, poslao Đurđu da prodaje kravu!- skoro je ljutito pogledao na njega, pristupajući banku da popije rakiju.

- Bogomi je zbog mene ne prodaješ nego zbog sebe!- prikrio je Đuro smijehom ljut odgovor.

- Nijesam nego zbog tebe i sve se bojim da mi ono dijete noćas ne ozebe.

- Zeba' sam i ja tijem pločama, pa mi ništa nije bilo!- prišao je Đuro vratima da gleda kišu.

Tek što se kišni potok malo ustavi, krenuli su svi iz hana put kuća. Ulazeći u kuću, Jovan je najednom stao začuđen. Do ognja su sjedile Stake i Đurđa, prema plamenu ognjišta, sva mokra, sušeći se i dimeći ležala je Ruža.

- A nijesi je prodala?- bacio je Jovan ljutito alat u kraj.

- Sad mi je pričala- odgovorila je Stake,- niđe kupca za nju, svi navalili na volove.

- Ne vjerujem, vojske je mnogo, mogla si je prodat'- sio je on do ognja da se mokar osuši.

- A što bi je vodila na Cetinje, nijesam s njom šetala!- podviknula je djevojka.

- Polako, đevojko!... poče on mirno da skida vlažnu obuću kraj ognja.

Nije ostajalo ništa drugo nego da je Stake izvodi drugog pazarnog dana i da se Ruža proda. Raspredajući priču da je stoki cijena porasla, da će Ruža dati više nego je njegov dug, on nije htio nikakva odlaganja.

- Što ćemo je izvodit svakog pazarnog dana ka da je mlada nevjesta!- branila se Stake da je vodi.

- Da je vo, ne bi nikoga molio da je vodi, ali kravu za uzicu neću Cetinjem vodit'!- grajao je on.

- A ti bi je proda', je li?- svađala se Đurđa.

- Muč' tun. Ti je nijesi ni prodavala, ti si sjedjela pokraj nje i plakala!- grajao je on.

Napokon je došao i taj drugi pazarni dan. Žene su bile u kući da se krava ne vodi. Stake je još navaljivala:

- Ja je ne bi prodavala. Neka čeka za pare. Pa ako ih oće brzo, eto mu sud.

- Ja na sud zbog duga neću izlazit, pa da mi je ta Ruža čeljade u kuću!- odbijao je on.

- Biće ti ove zime i čeljade, vidjećeš!- svađala se Stake, spremna da kravu vodi.

Već od prve prodaje, otkad je krava ponovo došla u kuću, Đurđa, koja je Ružu znala još kao malo tele, osjetila je da bi se gotovo uvijek prije lakše rastala sa Ružom nego sada. Za vrijeme izlaska na pašu sad, kad se krava bila vratila, ona je s njom bila nježnija nego ikad. Za nju je krala so iz kuće, brala travu, kupila sijeno i uvijek kad bi došla u konobu, sjela do nje, davajući joj da jede iz ruke. Kad bi krava pojela so i olizala njen dlan, ona bi čistila mokre tragove sa ruke, jer je to bilo kao da njeno, njeno milo čeljade uzima sa njena dlana.

Na paši je sjedila do nje. Kad bi Ruža, idući za travom, malo zašla, odmah bi potrčala za njom, sjela i dugo je gledala kako ispod vlažnih grmova kida travu, prosto osjećajući ljubav i toplinu od njenog šumnog čvrstog žvakanja. Kad bi vrijeme bilo da idu sa paše i krava bila nahranjena, prilazila joj je i, kao da je poslije dugo vremena gleda, milovala između rogova, po trbuhu, zavlačeći ruke u njenu žutu kratku dlaku. I gledajući u njene oči, modre, velike, u čijoj dubini je blistalo, ona se ponašala prema njoj kao da to nije Ruža krava, nego Ruža njeno čeljade.

- Eto, nijesam te ćela prodat', nijesam, Ružo moja, ti si naše čeljade, je li?... tepala joj ona, opominjući se svoga dolaska na Pazar i prodaje Ruže.

A tada, na bučnom i divljem bravljem pazaru, kada se našla u redu mnogih koji su prodavali, ona je sjedeći do Ruže, koja je ležala podvinutih nogu i motrila oko sebe, osjetila koliko su njih dvije, zbilja, blizu i šta bi sve značilo za nju njena prodaja. Kad je on, kasap, sav crven u licu, prišao kravi i lupnuo je nogom u trbuh, da se mrcina digne i da je vidi, Đurđa je osjetila da je taj udarac vrijeđa i boli. Ne nalazeći riječi da pred kupcem viče zbog toga udara i govori mu da to nije krava nego Ruža, ona je mjesto svega toga odrzala najkraće: «Idi, prodata je»... A onda to je bila krilatica za sva one daleke i nepoznate ljude koji su dolazili, pitali je, zavlačili u njenu dlaku mesnate crvene prste i grubo pitali za cijenu.

Sada je Đurđi bilo najteže. Bez krave, očekujući majku, ona je u gori tužila za Ružom, zavijajući postupno, polako, ko nevješta narikača koja se sama uči da tuži mrca. Taj dan joj je bio godina. Nikad da sunce zapane, nikad da dođe mrak.

Bio je već dubok i kasni mrak kad se Stake vratila.

- Đavoli ti oba oka izvadili, što mučiš i nas i kravu, kad je ne možemo prodat'!- javila se ona s lupom i grajom u kući, pomodrela sva od zime i dugog puta.

- Ne prodade je ni ti, a?- vikao je Jovan ljutito.

- Ajde ti pa je prodaj!... grijala je Stake ruke na ognju, osjećajući da se krv zaledila u vrhovima prstiju.

- Neću!- odmahnuo je on ljutito...

Dok je Stake pričala o pazaru i muci koju je pretrpjela zbog krave, Jovan je mirno jeo do ognja, zalažući suvu ribu sa salidži i grizući neprekidno žuti suvi komad u ruci. Jeo je i mljaštio, ne govoreći ni riječi i ne slušajući gotovo nimalo Stakinu priču. Kad se najeo, prišao je kaci i počeo da pije.

- Ne prodaje se tako krava!- čistio je on brkove.- S kravom treba šetati od jednog kraja pazara do drugog. Krava mora da se vidi.

- Čisti ti brkove i zapovijedaj... odgovorila je Stake.- Ako se ova naša nije našetala, nije ničija.

- Više, vala, neće... sio je on do ognja i izvadio postavu pocijepana džepa, stresajući na dlan sitne mrve duvana i zastala hljeba, da zavije.- Ja ću je trampit za dug.

- Kravu, Đuru, dat za dug!

- Za dug!... pustio je on gust, siv oblak dima.

Bilo je već kasno u noć i dogorjele glavnje na ognju potpuno pretulile, kada je Đurđa, kroz jako hrkanje Jovanovo čula kako ona, majka, plače. U prvi mah je mislila da to roptanje dolazi od prehlade od puta, ali se ubrzo uvjerila da je plač. Brzo je iskočila iz postelje i potrčala majci, trzajući je i pitajući polako:

- Što je, plačeš li, Stake?...

- Kako da ne plačem, jadna bila, oće bez krave da ne ostavi, a zima, mrazevi, snijeg. Poludio je čojak.

- Oće! Odgovorila je Đurđa... I osjećajući da je sasvim oslobođena majčinm suzama, ona nije krila istinu:- Ja je, bogami Stake, kad sam je izvodila, nijesam prodavala...

- Ni ja, ćeri moja.

- Ni ti?- začudila se Đurđa.

- Ne, nego muči, ne reci, vidiš da je čojak pomamljen...

- Što to šapurate na ovu uru, a?- podigao je najednom Jovan glavu.

- Ništa nego sam se prepala u san- snašla se Đurđa,- pa ću kod Stake da spavam.

- Spavajte, ali ne pričajte. Ima ođen čeljadi koja rade... okrenuo se on na stranu i opet zahrkao.

Ujutro, čim je svanulo, Jovan je uzeo alat i izašao iz kuće. Nije pošao u školu, nego kod njega, Đura. Našao ga je pred kućom gdje se mije.

- Ada, Đuro, ja ne mogah prodat kravu!- sio je na ploču i stavio alat do sebe.

- Da skočim u pomoć, a?- trlja se on ručnikom.

- Kako 'oćeš!...

- Dobro, da ja uzmem Ružu, pa da smo kvit, je li pošteno?

Jovan je ćutao.

- Je li pošteno, što ne zboriš?

- Jes'!- digao je on alat i ljutito krenuo.

- A kad da dođem, stani, čoče, nećeš odocnit na rabotu!- pravio se Đuro nevješt njegovom odlasku.

- Kad 'oćeš!- nije se ni okretao Jovan, žurno odmičući.

Taman što su u kuči bili ručali, kada je on, Đuro, došao.

- Pomaga' vi Bog, čeljadi!- ušao je on i, odbijajući da sjedne na stolicu, sio je na krajičak skrinje, prema vratima.

- Ma što ne sjedneš na stolac, čoče!- vikao je Jovan.

- Domaće sam, čeljade- odbijao je on, kao i svako čašćavanje.

- E, bogami mi je ža' da nećeš ništa!- sio je Jovan do njega.

- Oću nešto, zanago, bez ništa nijesam doša'!...

- Đurđa, izvedi Ružu!... viknu Jovan.

- Ružu da vodiš?- skočila je Stake.- Ostavi, čoče, kakvu Ružu da vodiš, čekaj dok je prodamo, nije ti nužda, nego ti svakog mjeseca hiljadarka osviće pod kušin.

- Ja, vala, sa ženama o tome neću razgovarat', je li ovako, Jovane?- okrenuo je on na šalu.

- Muška riječ se u kući sluša, muška... pogledao je Jovan.- Samo, velim, ako možeš pričekati, bi me zadužio.

- Da mi je do čekanja, dolazio ne bi, ali ti si čoče, dolazio jutros i mi smo se trampili!- pogledao je on oštro.

Đurđa je već bila iz obora izvela kravu i stavila je pred kuću, do praga. Čim je ona pomolila glavu na ulaz vrata, digao se i Đuro i uzeo uže.

- Neka koje poćera!- počeo je on da skube kravu za rogove.

Samo su sva čeljad stajala mirna, kao okamenjena. Đurđa je kroz suze u očima gledala: krava se opire da ide, ali on je skube, skube. Napokon bilo joj je jasno: krava ide za njim i ona je njegova. Sad je ona Đurova Ruža!- prslo je u njoj i ona je udarila u plač.

- Zaludu se mučio, nikad ništa u kuću nema'!- plakala je i Stake.

Jovan, koji je dotle mirno gledao, digao se i stao u vrata. Vidio je kako krava ide mirno i polako za njim, kao da je sama svjesna svega. Kročio je na prag u nedoumici što da radi. Sašao je s praga i napravio dva koraka, zastajući opet. Najednom pošao je živo putem. Ni sam nije znao otkuda se to u njegovoj ruci stvorio komad alata, ali sad nije bio momenat da ga baci na zemlju. Ruža i Đuro bili su daleko poodmakli. On se zatrčao... Kad je Đuro stigao na put, ovaj, videći ga zaduvanog, začuđen je stao:

- Što je?

- Ništa, brate, da mi daš Ružu. Molim te, ovako te molim- skinuo je kapu,- ne mogu bez brava.

- Pa ti mi reče da je vodim, što je sad!

- Što mi je, da mi je, molim te ka' čojka da mi je daš. Platiću ti dug. Čekaj. Pensioner si čojak, možeš...

- Vala vi svijema u selo bode u oči ta moja pensija, ka' da mi je vi dajete!- viknuo je on.

- Nemoj tako... daj mi Ružu. Znaš, zima dolazi, ne mogu bez brava!- prihvatio je rukom za uže.

- Pa ti ćeš da pljuneš na riječ što si reka', ti nijesi čojak!- viknuo je Đuro.- Ne dam kravu...

Jovan je najednom sav pocrvenio kao oganj. Veliki plamen buknuo mu je niz obraze i on je osjetio vreli šumni tok krvi u glavi i ušima.

- E, sve mi možeš reći, ali da nijesam čojak ne možeš. To je sve što imam, Đuro. Ne pljuj mi na moju svetinju, ne pomami mi krv, jer ja znam da sam čojak, znam i pred tobom sam čojak, a ti, ti nijesi čojak i niko tvoj nije bio čojak.

- Ti ćeš, pogani, da se biješ!- skočio je Đuro i svom snagom zamahnuo rukom na njega.

Brz i vješt, Jovan mu je uhvatio šaku i, držeći je kao kliještima, osjetio da uvreda i neimaština rađa u njemu snagu i osvetu... Segao je brzo za alat, čiji mu je držak virio iz njedara, i svom snagom, kao kasapin kad bije vola, udario gvožđem po čelu. Ljudina se odmah prevrnula i iz njegove glave šiknula velika krv.

- Ja ti nijesam čojak, ja!- riknuo je on kao ranjena zvijer,- ja, što si ti, mrcu, što si ti, ništarobo, što si, kaži što si!- vikao je nad njim oborenim i okrvavljenim, koji je pred njim ležao kao drvo ubijeno gromom.

- Ja nijesam čojak, čujte, ljudi, ja nijesam čojak!- skubnuo je on kravu i počeo žurno da ide putem.

- Ništarobo, skitnjo, lažo, lupežu!- siktao je on putem, osjećajući bijes.

Ali uvreda koja je rodila bijes, rodila je i tugu. Do dna srca ga je boljelo da mu je rekao da nije čovjek. Drhtao je na nogama, treslo ga je i skublo, boljelo na srcu i u očima...

- Ja nijesam čojak, Ružo moja, ja nijesam čojak!- okrenuo se on životinji i mirno, tiho uvodio je uz kamen nad obor, gdje su u vratima naglo iskočila čeljad.

- A, doveo si je, doveo... Je li ti je 'tio dat?... navalili su oni, sasvim uvjereni da se on s Đurom pogodio.

- 'Tio ili morao, svejedno, Ruža je vaša, ali ja, ja više nijesam ničiji!... zadrhtao je njegov glas.

- Što je bilo, za ime Boga!- skočili su oni čitajući u njegovim očima nešto što nijesu nikad vidjeli.

Užasnuti, razumijevajući, oni su razrogačeno gledali u njega, nijemi od straha i čuda... Pa i ona, Ruža, njihovo četvrto nesrećno čeljade, izgledalo je upravo da gleda tako.