GROB KRAJ ČESME

Lišće je nepomično, ptice su se pritajile, i vode, i sve. Usamljeni u ponoru tišine naši glasovi se neprirodno propinju, sustižu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi. Zgledasmo se: možda nas neko prisluškuje, i zaćutasmo. Ovo drveće nije prijatelj; štiti nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od naših očiju ono što nam se u potaji sprema. Imali smo i prije, među ljudima, neke takve što se prave da su s nama, što slušaju i dostavljaju sve što čuju. Sve je onda bilo podmuklo i utišano: jesen, zima, oskudica, boj pred Moskvom i na Pljevljima. U vazduhu se osjećalo: oštre noževe da nam deru kože. Ponekad smo ih hvatali dok oštre, a oni su se zaklinjali očima, i djecom svojom i obrazima, da ne oštre noževe za naše kože nego tek onako - da budu oštri kad zatreba. Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo.

Uvukli su nam se i u čete, negdje su se i u štabove ušunjali, da nam ubijaju komandante i komesare iza leđa. Posmicali smo neke sitne štetočine tu i tamo, a to je bilo kao da slamom gasiš vatru. Mladi smo bili, sanjari s kapama od vučje kože, srdžba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo. Da zaplašimo podmuklog protivnika, objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovića i "nastaviće se" iz broja u broj. Meni se to dopadalo u početku, dopadalo mi se i do kraja: junački, bez skrivanja, otvorena borba i čist račun!... Ali poslije mi se smučilo. Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u čestare zidanih kuća i ulica pod zaštitom mitraljeza. Sad mi je jasno u čemu je greška - htjeli smo s malo mnogo da postignemo. Da smo više smicali a manje objavljivali - drukčije bi bilo. Ovako - stvar se preokrenula: već pola godine oni nas smiču, to se nastavlja i nastavlja, a sve mučki. Oni, vidiš, ne boluju od poštenja i nijesu ludi da, kao mi, objavljuju.

"Koga si našao u kolibi", pitam Ivana.

"Nikog - prazna."

"Imao si sreće bar tu."

"I začudio sam se tome."

"Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko."

"Ne, jer odmah bi se sjetili da smo to mi."

"Bolje je što nijesi, poštenje nas skupo košta."

"Jeste, luksuz je, ponekad se ne isplati."

"Ne ponekad, nego nikad."

Vasilj ćutke zabacuje glavu u sjenku. Istutnjala je iz njega crvenkasta čorbuljina s drobljenjem, sad je blijed i izmučen. Obuću mi je isprskao i po čakširama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem. Sad ne mogu, umoran sam, strašno smo se izmučili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati. Odvezali smo mu najzad ruke, on opipa nažuljena mjesta i prekorno nas pogleda. Nije on bio toliko lud, samo ga nijesmo razumjeli. Htio je da nam kaže nešto, ali sad je zaboravio šta. Nije velika šteta što je zaboravio, neke značajne misli i otkrića s ovih strana se ne očekuju. Ponekad ga ponovo uhvati grč, prevrće očima i stresa glavom, pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje: negdje nas je sretao, nečim smo ga namučili nejasno mu je sve, od umora spušta kapke. Grčevi su kraći, rijetki, - vratio se s Nevrat-brda.

"Kako su ti zmije", pita ga Ivan. "Miruju li?"

"Miruju", promrmlja.

"Dobro si nas namučio."

"I vi mene."

"Možeš li ustati da krenemo? Dugo smo ovdje, treba da se ide."

"Probaću", reče.

"Ovo mjesto nije zgodno, blizu puta"...

"Sad je svako mjesto blizu puta."

Pošli smo stranom, ali njemu se pričinjava da mu je desna noga kraća - stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnotežu. Uzalud mu objašnjavamo da nije kraća, i sam vidi, nikako ne stiže da pravilno korača. Najteža mu je glava, kaže - boli ga i pada, mora rukom da je pridržava. Unutra su mu se pokidali neki klikeri, nešto kao kuglični ležaji, igraju mu pod potiljkom. Ponekad zastane i uzdahne i nogom snažno udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti. Uzbrdicom pođe brže i sjeti se: to je ono što mu nedostaje od početka. Šuma se rijedi u visini, već joj naziremo kraj i go vis nad njom, ali on svejedno grabi gore - čini mu se da samo visinski vazduh i vjetar može da ga izliječi. Zadržasmo ga na goletiji - nema se kud dalje, ako nećemo da nas opaze straže. Dadoh mu grumen smole da miriše - kad se nema drugog može i to da pomogne.

"Baš je ovaj Niko baksuz", reče Ivan.

"Misliš li da ga i sad ostavimo?"

"Ne, nego biraj: ili ćeš sam za njega ići, ili da se s Vasiljem vratiš u Pustaru."

"Sam ću ići, dosta mi je Pustare."

"Bolje bi bilo da ja idem."

"Zašto bolje?"

"Zavešće te zla pamet u katun, a tamo čekaju."

"Ne brini za to, sve ću okolo naokolo."

Obećao sam mu tako samo da ga skinem s vrata; inače, baš ne volim da zaobilazim, čak mislim da to ničemu ne služi i da je više opasnosti što se duže okoliša. Jedva sam se strpio do okuke, dok mu se izgubim s očiju, a onda nađoh prijeki put. Sam idem i sam za sebe odgovaram, a zato mogu da idem kud ja hoću. Neprijatelj je biće koje misli, čeka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema - jedina je mogućnost da ga prevarim ako pođem tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da pođem. Tako, sve u suprotnostima, u zbrci kroz koju sreća pomaže ili izdaje čovjeka koji se u nju pouzda. Ščepalo me nekakvo ludo veselje od toga što mogu da kušam sreću a da me to skoro ništa ne košta - može samo života da me košta, ali život nije moja stvar. I onda je to veselje od samoće, od slobode - mogu da pustim korak po volji i da preskačem jaruge po volji, a nema niko da mi zamjeri.

Jedan potok osta žuboreći iza mene. Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trčim. Ako izdrže noge, pomislih, stići ću još za dana u katun Jablan, u Veljkovu republiku. Zgodno bi bilo da kod česme sačekam suton kad Maga dođe da zahvati vode za konak. Više bih volio da to bude suton, nego danju - da ne gleda koliko zakrpa imam na čakširama. Poznaće me odmah po glasu, po bradi, i sjetiće se i reći će da nije znala ko sam... Ona pomama što me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru, pojavi se odnekud opet. Mislio sam da više nikad neće, i da me ne može vezati za neko drugo biće, a eto kako je čovjek i sam sebi vjeroloman!.. Sjećanje me i ožalosti i prekori. Tješim se i opravdavam samo time što ta ljubav, ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav, nije došla iz mene, iz srca što se kaže, nego iz puste želje očiju.

Ostalo je u meni neko biće djetinjasto - bandoglavo je, i razumu nepokorno, i mnogo mi je jada zadalo, ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu ugađam. Živi pretežno od očiju i za oči i hoće da ima neku svjetlost, makar privremenu i varljivu, ono što djeca zovu "sjajka", pred sobom. Slučjno ju je našlo u toj djevojci (a gdje bi drugo nego u djevojci?) i ne traži ništa od nje, ni od mene, ni od svijeta, nego samo da je vidi s vremena na vrijeme. To nije mnogo i nikom neće škoditi. Drugi dobijaju čitavu djevojku, s kosom, s tajnom, pa im niko ništa ne zamjeri. Bogami ima takvih, možda ih i sad ima, što im stvarna djevojka padne šaka - mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu, da je vode u žbunje, da joj ljube usta i sve, a to su obični ćućuzi i mekiši i pričala što se hvale i što djevojke tako "načete" ostave zbog miraza ili zbog veza - ala ćemo ih istrijebiti kad jednom dođe ono naše!...

Sunce je počelo nekako prebrzo da se spušta. Utrkujem se s njime i još ne gubim nadu... Dok brdima idem, čini mi se da ću stići; kad se uvalim u dolinu, uplašim se da se iz nje neću izvući. Ispružile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale, između njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio. U suton sam se još pomalo nadao, nadao sam se da će smrkavanje duže potrajati, ali šuma se kao iz inata razgranala i proširila da me što duže zadrži. Noć uhvati i zgusnu se - ne vidi se gdje je česma, samo se čuje kako pljušti i ruga mu se što sam zakasnio. U katunu svijetle vatre i ćafkaju psi. Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno. Gledao sam zvijezde neko vrijeme, a onda me ponovo uhvati žurba: zašto da je odmah ne vidim, što baš meni da bude sve uskraćeno?...

Prišao sam do velike kolibe, virim: jedna druga žena, sama, struže karlice i isplakuje ih toplom vodom. One djevojke nema. Možda sam je izmislio. Pođoh do šume, pa zastadoh: ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elastičnim konopcem koji me unazad vuče. Krenem tri koraka, pa se vratim još četiri unazad. Opet sam stigao do kolibe, kroz lavež i bubnjanje u ušima, i zakucah.

"Dobro veče", rekoh stegnuta srca. "Bila je ovdje jedna djevojka - tvoja sestra, čini mi se."

"Jeste, Maga", i žena nabra vjeđe. "Pa šta hoćeš?"

"Tako je, Maga. Treba nešto da je pitam."

"Kako da je pitaš kad je u zatvoru?"

"Ona u zatvoru? A zašto?"

"Zašto ni đavo ne može znati šta vi činite od naroda. Zatvarate, smičete, pljačkate - šta ste vi to naumili?"

Gleda me u bradu i želi, čini mi se, da mi pljune u nju. šta ću sad? Ne nudi me da sjednem, a baš su mi se noge podsjekle. Drži nož u ruci - stjeraće me kao vašljivu lopužu prije nego joj kažem ko sam. Stojim suvišan i nespretan, pomičem se prema vratima i već sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskočila tuđ prag. Ova žena je njena sestra; ako je i Maga ovako odlučna - nije čudo što su je zatvorili. Ova je starija, a sasvim joj je slična - da nije crne marame na glavi, teško bi ih bilo raspoznati. Koliba mi je postala tijesna, vazduh zagušljiv od mirisa mlijeka, žene, hijeba - sve stvari kojih sam lišen. Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i miriše, zato sam zbunjen.

"Treba mi Maga", ponovih, "htio sam nešto važno da je pitam."

"Nema je, eto, vidiš da nije ovdje!"

"Ja sam i prije dolazio ovdje"...

"Mnozina su dolazili, svakojaki."

"Ne ovdje, nego kod česme, i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Plećovićem."

"Pa?"

"Pa bih htio opet Veljka da nađem. Sam, ovako, neću moći da ga nađem, a potrebno je da ga nađem, jer ja sam isto partizan, Tajović iz Međe, Lado. Možda si čula za Lada. A bradu nosim samo onako, da ih prevarim."

Istresao sam tako, prvom prilikom, sve o sebi. Sad sam kao go. Samo brada je ostala - obrijaću je čim dođem do britve, da skratim objašnjenje. Najgore je glas kojim sam to kazao: gladan, mek i neubjedljiv, s plašljivim prizvukom unutra. Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne može vjerovati. To je prokletstvo prirode da gladan čovjek uvijek mora govoriti glasom koji lažljiv izgleda. Žena se mijenja u licu i čudno me gleda. Možda se čudi što se ne stidim, jer to je već isprobano: odavno se četnici šunjaju, prerušuju i predstavljaju se našim imenima, mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili. Oči su joj se zamaglile, zadimile, očekujem kad će otuda plamen da sine. Usta joj se iskriviše kao da će da vrisne, a onda čuh:

"Veljko ti je, jadan brate, poginuo! Zar ne znate?"

To mi zajauka u ušima i udari me kao malj po glavi.

"Ne može biti", viknuh na nju i kroz zube: "Kad poginuo?"

"Veljka su zakopali prije nedjelju dana."

"Ovdje negdje?"

"Eno mu ga grob kraj česme."

Stresoh glavom da ublažim bol i promrmljah: "Tako?"

"Tako, eto, ne traži ga više. I nemoj nikom da vjeruješ, ni rodbini, ni prijatelju, izdaće to, sad je izdajstvo u modu ušlo."

Spustih se na stolicu, noge ne mogu da me drže. Htio si da čuješ nešto novo, kažem sebi i pitam se: je li ti dosta novosti?... Prije nedjelju dana je to bilo, a ja sam baš tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje dođem. Da sam tu bio, možda bi to drukčije bilo. Veljko je tada sam sjedio kod potočića, i sunčo se, i čitao neku knjigu, a odozgo je naišao čovjek i vidio ga kako sjedi kod potočića na ivici šume. Vidio ga je i nije mu kazao ništa, samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem pošao da dovede vojsku. Znao je tačno gdje je vojska, mora da je i prije bio u dosluhu zbog para, ima taj para a nikad mu nije dosta to što ima. Nije bilo nikog da Veljku kaže da se skloni: Magu su već bili uhapsili, i neke druge na koje se oslanjao; on sam ih je opazio kad je već za sve kasno bilo. Nije imao vremena ni da ustane, samo je pušku podigao kad su ga plotunom prikovali.

"Zna li se ko ga je to izdao", upitah.

"Zna se, a što je bolje?"

"Bolje je - da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv."

"Misliš li da će on stradati?"

"Nego šta? Sve se plaća."

"A oni kažu da se vi sad ne svetite."

"Kako ko, ima nas svakojakih."

"Uzalud je to. Ne plaća se sijedom glavom onakva mladost."

"Znači: to je neki sijedi lupež... Daj mi čašu vode!"

Pružila mi je čašu mlijeka umjesto vode. Gusto je mlijeko, neće niz grlo da mi prođe. Vratih joj ga, uzeh vodu - ona bolje hladi i smiruje. Popio sam i drugu čašu, sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo. Sjetih se onih naših novina "nastaviće se" i pomislih bez uzbuđenja - nastavlja se. Ne znam ko je sad na redu: Niko, ili ja, ili Jakša, ako već nije nastradao. Prvo samci stradaju, pa će tek kasnije oni u grupama. Uvijek nas ima manje nego što mislimo. Život se zbio kao knjiga pri kraju - unutra je sve napisano, nema nikakvih nastavaka, i sve su sudbine riješene, ali to se ne zna dok se ne dočita. Učini mi se da negdje postoji takva knjiga, a njoj su imena i prošlih i budućih; čovjek u njoj čita dokle mu je određeno, poslije dolaze i čitaju i odlaze neki drugi. Dođe mi tijesno u toj knjizi, u toj koži pod krovom gdje sjenke crno kolo vode - bez zbogom izađoh u pomrčinu punu šuma i pećina.

PIJAN OD KRVI

Tri dana su se rojili i rasturali tražeći Mirka Kadušina po gorama. Gledao sam kako izduže vratove da ga zovu, pa im se učini da se odazvao, pa navale u neprohod i škripove gdje misle da se zaglavio. Činilo mi se da se to onaj pakosni đavo poigrava s njima i sa mnom: povede ih prema Gubavču, da me zavara i uspava, zatim ih vrati s druge strane pravo k meni. Dolazilo mi je da izađem iz zaklona i da im kažem gdje će ga naći. Bolje je što sam se pritrpio - juče su ga najzad našli. Smirilo se sve naokolo i mislim da sam ozdravio. Mislim po tome što sam gladan - pojeo bih stare cipele i krivu nogu đavolovu kad bih je nekako dočepao. Tražio bih nešto za jelo, ali nemam snage da krenem - noge su mi popustile i oči me često prevare. Ne ostaje mi ništa drugo nego da čekam dok đavo naiđe kao što je navikao. Mislim da je i sinoć dolazio da me gnjavi: "Propao si, izgubljen si, niko više za tebe ne mari. što da mari, šta si sad ti? Ni borac, ni hajduk, ni žrtva, ništa. Skruži se kao gladna zmija pa polagano crkni!"...

Skružio sam se, koljena i bradu sastavio - tako je manje neprijatno. Vidim, i od zmije može štošta da se nauči. Neke zmije, čuo sam negdje, ujedu same sebe za rep i podmlade se svojim otrovom da duže žive. Trebalo bi i ja tako - ne da se podmladim, nije mi do toga, nego da se nečim zabavim u dokolici i da se bar svojim otrovom pothranim kad već nemam čime drugim. Otrova u meni ima za čitavo pleme zmija, samo ne znam kako da ga iskoristim. Nokte sam izgrizao, prste načeo - ne pomaže. Pređoh zatim na koljena. što da ih štedim kad su, ružna i mršava, opet kroz zakrpe progledala? Zubi su mi se izoštrili, dopiru do kosti i škrguću: što izabra da budeš komunista, kad si znao da je to teško i prokleto? Sam si tu sreću izabrao, niko ti je nije nametnuo - sad trpi i ćuti!... što se nijesi izvadio da pođeš na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, pa s ljudima, da pogineš kao čovjek, a ne ovako?... Sad ćuti, ćuti, samo ćuti!... Zakasnio si da pogineš, doživio si da te nadjačju - čemu se sad boljem nadaš?...

Grizem, a ne boli - obamrlo je. Samo gorki sok iznutra peče po izgriženom kao jod. Najzad mi se i to dosadi. Više bih volio parče mesa s ražnja, ono što opeče dlan i nepca, nego tri dana ovog bljutavog samogledanja. Maštam o jednom takvom parčetu i čudim se: kako sam to bio lud da pravdu i slobodu i ne znam šta stavim iznad njega? Odjednom se sjetih vola. Negdje mi je neko rekao - i to, čini mi se, nije davno bilo - da postoji jedan takav vo koji se odmetnuo iz četničke pljačke i za svoj račun luta sam po planini. Vuci će ga ili ljudi - niko sam ne ostaje u ovoj planini. Kad bi se našao neki pošten đavo, kakvog nema, da tog vola ovamo k meni navede - dušu bih dao za takav obrok. što da ne dušu, čemu da je čuvam?... Duša je samo čulo za druge, briga za druge i plač i lelek što su nejaki, što su bez pameti, što ih je strah, što su gladni i nesrećni na sto načina. šta će meni ta briga za druge sad kad su mi drugi okrenuli leđa?...

Sumnjam da ni đavo, kad bi pokušao, ne bi uspio da navede toga vola ovamo k meni - vo je tvrdoglava životinja, više voli da pase travu po livadama nego da tumara kroz prazne šume. Kako bi bilo da ga sam potražim? Nema mnogo nade. Ako je stvarno postojao neki takav vo - zvjerke i četnici ga ne bi pustili da tako dugo živi. Ali, ako su ga kurjaci savladali, onda ću naći neki ostatak da bacim na žar. Neće mi smetati što je meso načeto tuđim zubima - opraću ga. Može, bogme, i neprano - vatra sve čisti. Čak i da ne čisti, ne bi strašno bilo - zubi moji i zubi kurjački braća su, jedno su, pokreće ih ista vatrena želja iznutra... Ta misao, uporna kao muva, upravo kao roj muva koji se odnekud stalno obnavlja, najzad me podiže na noge. Izujedane one kao da su se stvarno podmladile. Gledam ih: to su mi čeljad, a pustio sam da pomru od gladi. Bile su mi dobra čeljad, brza kad zatreba, i vjerno su mi služila. Ako nađem vola, ili bar pola, skinuću dva parčeta kože da ih obujem kako treba.

Popeo sam se na brdo, gledam - ničeg nema. Ludo je bilo i pomisliti da nečeg ima - potjere bi ga opazile, ili leteće žandarmerije, ili oni što su tražili Mirka. Nema i nema, prodoli su prazni dok oko dopire. Samo se zelene polegli talasi i vjetrom uvaljani vrtlozi trave po nagnojenim livadama oko katuna. Ovdje još nemaju dozvole za kosidbu, a to je zbog mene. Dok me ne smaknu, kazali su im, nema ništa od kosidbe - tako postižu da me mrze, i da komunizam zbog mene mrze, i oni koji to ne bi htjeli. Najzad će me i Taslač omrznuti, ako već dosad nije, i pokajaće se što me nije iskasapio na spavanju. Dođe mi da se opet skružim, pa da čekam i crkavam. Neću, kažem, produžiću - nikad čovjek ne zakasni da izgubi nadu. Čak i bez nade može da se ide korak po korak - hod sam po sebi obećava neki susret. Mogao bi da naiđe usamljen četnik ljetnjim putem, zaustaviću ga da pogledam šta nosi u torbi. Možda će se naći konzerva mesa što ju je za djecu zaštedio - uzeću mu je da ne truje djecu sumnjivom hranom iz konzerve.

Pažljivo sam tražio lutajući gore i dolje, a baš nigdje nema krvavog traga, nikakvog traga, ništa. To me ne čudi. Bog je odavno protiv mene, bar koliko ja protiv njega, a ni đavo me nije shvatio kako treba - zato tako nemam sreće. Nigdje vašljivi četnik da naiđe, ni kiridžija na povratku s puta, ni kaluđer s torbom, ni ciganin - a i njih bih opljačkao. Na Bari ispod Vraganove vode po otiscima se vidi da su prošla neka goveda. Davno su prošla, ima otada bar nedjelju dana - mnoga od njih su već zaklana i kosti su im razbacane. U brdu s one strane vide se proplanci kao jezerca opkoljena šumom. Ugledah ga na jednom od tih proplanaka i prvo pomislih da je varka. Ne znam je li vo ili đavo, crn je, liči na ogorelu krlju koja se polako pomiče. To je neki drugi vo, pomislih; onaj me ne bi tako dugo čekao, ako nema neku zlu namjeru. Ipak može da bude isti: kurjaci su od pucnjave pobjegli tražeći neka mirnija mjesta, a četnici, kad pretražuju šume, ne gledaju šta je po livadama.

Spustio sam se kroz gustu jelovinu do rijeke u dnu prodola. Rijeka je bistra i plitka, pređoh je preko oborenih stabala. Strminom bez puta popeo sam se brže nego što sam mislio da se može - čovjek je ipak neka vrsta ptice, naročito kad zna kud hoće. Povremeno me hvatao strah da će mi vo umaći dok stignem, pa da se samo uzalud mučim, pa da je uvijek tako bilo, pa da bi čudo bilo kad bi se drukčije dogodilo. Najzad vidjeh - nije umakao! To mi zadade suprotan strah: nabasao sam na nešto što izaziva, a nemam snage ni hrabrosti da napadnem. Kako da napadam kad mi je duša u nosu? Najbolje bi bilo da ne pokušavam. Moglo bi biti da je to mamac: čekaju skriveni da se pojavim, pa da zagalame i navale. Poslije bi se dugo hvalili kako su me nadmudrili. To mi je Taslač kazao za toga vola, a ja ne znam je li on s njima u dosluhu; možda i nije u dosluhu, nego su ga prijetnjom prisilili da me tu domami...

Bik me po nečemu opazio - dunu kroz nos, podiže glavu i poče da me traži očima. Spustih se k zemlji, skliznuh niz strminu brže i dalje nego što sam htio. Ne viknu niko, ne puče puška. Nije mamac, rekoh u sebi. Bik odavno živi daleko od ljudi - divalj je već i čula su mu se izoštrila. Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam. Strašno je lijep s vratom do trave, sa širokim čelom pod kovrčicama i sjajnim šiljastim rogovima. Nepravda je do neba da jadno stvorenje, kao ja što sam, iznemoglo i bez nade, može i mora da uništi tu ljepotu i takvu snagu. Sunce je još visoko, rano je da počnem i dobro je što imam razloga da odgađam. Još ima nade da drukčije bude, moglo bi još da se desi da odnekud neka potjera naiđe i spriječi me. Odjednom se sjetih Jevrema Srđića: "Kad nišaniš čovjeka, i kad ga žališ, zamisli da to nije čovjek nego neko prirodno zlo i aždaja koju treba da uništiš"... I ovo je neka aždaja, rekoh u sebi - crn je, sam je, možda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore...

Nanišanih usred čela i spustih dva prsta niže. Podrhtava mi lijeva ruka, ali sad manje. On me opazio i prepoznao kao što čovjek ponekad prepozna smrt koju više ne može izbjeći. Podiže glavu, ne da pobjegne, nego da pokaže svu ljepotu na tom posljednjem snimanju. Ili ima povjerenja u čovjeka, ili hoće da pita zašto. Oči mi se zamutiše od suza, po tome vidim da sam ozbiljno oslabio. Nemam vremena da brišem oči, ni da čekam da stanu suze - ako još samo trenutak pričekam, popustiće mi ruke i volja. Povukoh obarač, zagluši me pucanj. On klimnu glavom - pokloni se suncu. Okrenu se Lelejskoj gori, pa se i njoj pokloni. Učini mi se da im na svoj način kaže: Zbogom, ubiše me!... Pritrčah da mu prekinem grkljan dok još nije izdahnuo; on me pogleda krupnim okom: ti li me ubi!... Ruka mi zasta u pokretu - čini mi se da to nijesam ja, nego se neko drugi, lukav, poslužio mojom rukom i puškom.

Sad je svejedno, rekoh u sebi. Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi - to se više ničim ne može popraviti. Ni bog, ni đavo, ni svemoćni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima, ne bi mogao da popravi to što sam ja za trenutak razorio. Požurih da mu skratim muke i da ućutkam dušu što jauče umjesto da se veseli pobjedi. Krv me zaprsnu po bradi, pa po očima, pa u travi zaklokota. Ispustih nož da uhvatim pregršt krvi - ušmrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tuđe ili svoje. Krv je topla i ljepljiva, ali nije neprijatna kao što sam zamišljao - nečim podsjeća na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala. Zahvati više, zavapi iz mene, šteta je da se to prosipa! Nađoh limenku, zahvatih njome i napih se. Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka, odjednom mi nadođe snaga i protrese me čudna žurba da nožem param žile i veze i otvaram skrivene izvore, da kidam, bodem i rastržem.

Čini mi se nijesam sam. U meni su oživjeli neki moji neznani preci, mesožderi vični klanju, da me nauče ono što su drugi propustili i da uzgred uživaju. Guraju me, ispravljaju me, kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa, ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba. Buči mi glava od mnoštva glasova, od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica što pretvaraju klanje u silovanje. Kroz buku se nejasno sjećam da sam nekud zabrazdio, bez obzira na opasnost. Glatka i meka koža s dlakom čini mi se da je suknja od somota. Ona je tijesno pripijena uz tijelo - mora se prosjeći ako se hoće da se prodre do tajni i plodnih njiva snage. To je već postalo neophodno, više se ne može odlagati. Svlačim je s groznicom koja raste, a ona dotle, obamrla od protivurječnih želja, čeka i ćuti i ne pomišlja da se brani. Nož je oštar - bez pogreške vodi razrez i ostavlja dvije čipke na njegovim ivicama. Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja šušti i stidljivo se bjelasa.

Odozdo struje topla isparenja života koji već osjeća da se gasi i zato grabi da nekud pređe. Stigao sam do pjene loja, tu zastajem da predahnem. Izgleda kao topli snijeg, blag pri dodiru, a kao vezovi djevojački kad se razgrne: prozirne mreže slične onima što ih sunce jutrom baca u pristranke. Sjećam se kako je Bele Trobrk pri klanjima uvijek nešto vavoljio u ustima, i žvakao i gutao mrdajući brkovima. Sad znam šta je to bilo - krenuo sam njegovim putovima i s velikim zakašnjenjem polažem ispite. Šupljikava pjena loja topi mi se u ustima i miriše na jabuke. Ako ovako produžim, pomislih, i ako poživim - moglo bi se dogoditi da ga stignem i prestignem kao Staljin Ameriku. Onda slegnuh ramenima: nek i to bude, kad bolje ne može!... Bolje je i tako nego da se živ zakopam kao Niko, bolji je Trobrk živ od krvi i od loja nego Lado mrtav od gladi i izgubljen.

Glavu sam mu otkinuo i odstranio da me ne gleda. Zgulio sam mu potrbušje i skratio noge do koljena. Lijevom rukom potkupljam kožu; desnom, palcem i pesnicom, gulim dalje. Stigao sam već do kičme, a to je ono najbolje za obuću - treba lagano i po mogućstvu bez noža, šteta bi bilo da se rani. Ruke su mi masne i nadebljale kao da sam na njih navukao tamne hirurške rukavice - sporo klize, i nož mi se zatupio. Odozdo me vrijeđa trava po ranjavim koljenima. Umoran sam, prošla je groznica, polako se trijeznim i pitam: šta ja to radim?... Zagnjurio sam se u mesarstvo i, pijan od krvi, zaboravljam narogušeni svijet što me vreba. Mogli su mi se prišunjati iza leđa. Možda mi već stoje iza leđa, i gledaju, i smiju se kako sam lud... Jednim skokom unazad odbacih se da ih iznenadim, drugim stigoh do ivice šume. Čudim se što niko ne viknu i ne opali; gledam - nema nikog, samo drveće maše.

Ostalo je još malo sunca na visovima - smanjuju se zlatne krpe, gase im se crvene šare. Iz doline raste noć, uskoro će i iz neba da pokulja. Zapalio sam cigaretu da se smirim i razmislim. Ima ih svuda u zasjedama i sigurno su čuli pucanj. Mogli su da me vide izdaleka i da misle da sam neki od njihovih i da se privuku da dobiju parče. Imali su dosta vremena da priđu, mora da su negdje blizu. Treba da odvojim čerek mesa, pa da bježim dok sam čitav. Ajde, kažem, a ne mičem se. U meni je nastala promjena koja mi ne da da postupim kako treba. Postao sam vlasnik mesa, ne mogu tek tako da se odvojim od njega - braniću ga kao svaki vlasnik - pucaću, režaću, ne dam! Naoštrih nož na kamenu i produžih posao. Od kože sam napravio dugu trubu - ona nadzvučnim glasom trubi o krvi, smrti i svojini. Napunio sam torbu loja i crvenih listova mesa. Ako mi se knjige omaste i okrvave, nije šteta; baciću ih i onako, šta će mi knjige? Dosta sam se namučio dok sam udove odvajao i na leđima nosio u šumu. Ne mogu da ih ostavim na zemlji, nesigurno je i u zemlji - sve lopovski svijet nanjuši.

Našao sam zgodnu jelu - sve mi je dronjke iscijepala i kožu mi je izranjavala dok sam se peo i spuštao iznoseći komad po komad do vrha. Preselih tako crnog bika gore gdje će vjetar da ga ljulja i sunce suši. Granama sam ga ogradio da ga brane od gavranova i pogleda. Najzad sjedoh da odahnem. Od umora više ni glad ni radost ne osjećam, samo nejasno i nespokojno zadovoljstvo što sam gazda. Na livadi je ostalo truplo da se bijeli i crveni mameći poglede izdaleka. Krivo mi je i to što će da propada, odvukoh ga u šumu - bar da se ne gleda. Jednom pomislih da kažem Taslaču gdje će naći dobar obrok mesa, zatim to odbih: ne čini dobro ako ne moraš i ako nećeš da ti se zlom vrati!... Još se nije smrklo, crni se glava na livadi. Dotle sam je zaobilazio i sklanjao se kao krivac, pri polasku prikupih hrabrost da se suočim s njome: "Evo, glavo, tu sam, stojim i gledam te! Otkinuo sam te, moralo se tako, jer ovo je Lelejska gora gdje bez krvi ne može da se živi. Da ja to nijesam učinio, našao bi se drugi da te otkine - taj drugi bi bio gori od mene, jer svi su oni gori od mene. Zbogom, glavo!"

I pođoh. Ponio sam kožu - ona se kao živa razmotava i otima s ludom željom da opet bude ono što je bila. Ništa zato - prikupljam je. Sjutra ću je razapeti da se suši. Razapeću je kod pećina, daleko od mesa - ako jedno nađu, da mi bar drugo ostane. U dolini kraj rijeke osjetih glad. Naložih vatru - sad sve smijem. Sjenke naokolo mašu suknjama i igraju, ja se na njih ne osvrćem. Zašiljio sam smrekovu granu, narezah meso u tanke listove, svaki listić posebno sam osolio - neću više da štedim so, ni meso, ni ništa. Okrećem ražanj nad plamenom i slušam kako voda šumi. Takve večere, sočne i slane, nema niko u Evropi, ni Gering, ni Musolini - nek idu zbogom!... Možda samo Bele Trobrk, ako je ukrao nečije tele na moj račun. Ali sad, kad sam ga stigao, kad smo dvojica, dva lopova - mnogo je to. Jedan treba da se gubi - on ili ja. Ugasih vatru, zaspah na istom mjestu - svu noć žednim i sanjam vodu.

KAZNA ZA NEDJELA BOJA MUMLA

Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka. Zajedno s krvlju, oni su prešli u moju krv i u meni se naselili. Kod mene su izazvali izvjesne promjene, ali su se pri tom i sami promijenili. Njihova osnovna osobina da privlače metalne predmete - metke, noževe i slične stvari - neočekivano se preobrazila u snagu koja privlači plodove. Počeo sam s krompirom po strmim okrajcima sela, pa, da se vlasi ne sjete, sišao u voćnjake oko ceste. Ima jabuka petrovača što mirišu na dječaštvo i ranih šljiva "piskavica" što opadaju čim se tresnu, stasala je boranija u povrtnjacima župnih sela, svud se nađe luka i paprika, za promjenu dobro dođe i neka tikva - sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva. Mjesečine mi ne smetaju, u pomrčini nađem i što ne tražim - ne znam je li to njuh ili sreća, tek često natrapam na vršu s ribama da obogatim ishranu.

Nešto me ipak zabrinjava: zinula je iz mene ala, nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem. Malo spavam, knjige ne otvaram, nemam vremena ni da razmišljam o bilo čemu što nije jelo ili način da se do njega dođe. Jednom sam ipak pokušao, rekoh sam sebi da je to krađa. Nije krađa nego kazna, odgovori mi oštar glas iznutra, kažnjavam ih što su protiv. Na tome se završi taj razgovor, a i bolje je što se završio - bolja je sloga nego cijepanje. Razapeo sam volujsku kožu u litici, osušila se - biće obuće. Silazim s brda kao pobjednik, onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena. Mjesečina je, put se bjelasa ispred mene. Konji, vezani na livadama, stanu i čekaju da ih potapšem. Kraj Grivića gumna stoji nečije žito u krstinama - glad je prošla, inače ga ne bi tako ostavljali. Odlučih da pri povratku izvučem nešto zrnevlja. Prolazeći preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na našu livadu - nije mi zbog trave u našoj livadi, ne može joj to pomoći, ali će bar naljutiti starog lisca.

U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male žabe, od ovog proljeća, skaču iz trave u jaz. Htio sam da svratim na razvalinu stare kuće Tajovića, u putu se predomislih - što da se rastužim bez potrebe. Stigoh do Laza i do ljetnjikovca; kucnuh u prozor, Iva otvori:

"Dobro je što si došao", reče, "nabavila sam brašna."

"Jesi li dosta nabavila?"

"Ima sad, ne gladuje se."

"Prođe zla godina, Ive!"

"Prođe, dabogda se ni dušmanima ne vratila!"

"A ja sam, evo donio loja. Treba da pojačaš ishranu Malome, da raste dijete."

"Pa raste on to koliko može."

"Treba brzo, da požuri - još ne znamo šta nas čeka."

"Dako jednom i dobro dođe, dosta se zla izgrmjelo."

Pitam je za Trobrka - on se opet izbezobrazio. Još dvaput su dolazili da pretresu kuću i žbunje, Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine, a poslije je uobrazio da me nema i da može kako hoće. Pušta joj krave u livade i kokoši u kukuruz, hrani svinje našim šljivama, ne da joj na njivu da izađe a da joj nečim ne zagorča. Čim je opazi, počne da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on može da izmisli. Zasmijava komšije time, oni ga podstiču da produži. Već su i djeca počela da pamte i ponavljaju šta on kaže - to im je sad jedina škola i učitelj... Slušam je, ćutim i mučim se. Otkad postoje Tajovići, to je prvi put da dozvole da im neko čeljad zlostavlja. To striko Luka, da nije u zatvoru, ne bi dozvolio da ostane nekažnjeno. Ni Migo, da je živ, ne bi to otrpio bez osvete. A ja da trpim?... Kako? Zašto? Slušajući Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju, pustio bi čovjek da ga jašu, a ja ne dam da me jašu!...

Iva me gleda raširenim očima i žali me:

"Jadan, Lado, kako to izgledaš!"

"Zašto? Ja baš mislim da dobro izgledam. Treba dobro, jer hrana mi je bolja nego ikad."

"Sve se na tebi iscijepalo."

"Dosta je i trajalo."

"Krpila bih, ne žalim ruke, nego nemam čime. Nema više ni zakrpa, ogoljesmo."

"I ne treba, dosta mi je zakrpa. Ukrašću negdje ili opljačkati da se obučem."

Suze su joj bile pošle, kroz suze se osmjehnula: "Još to ti fali: ti da kradeš!"

"Misliš li da ne mogu?"

"Možeš, nego - ne valja to. Ne pristoji ti, bruka bi bila."

"Bruka je i da me žale, i da go idem. Sve je bruka što ja učinim, a oni kradu i pljačkaju i kožu bi mi ukrali i prodali kad bi mogli. što samo ja moram pošten da budem i go da idem?"

Odjednom mi sinu pred očima: odavno vlada moda krađe, a ja to tek sad primjećujem! Prosto sam bio van događaja, van naroda, zanesen drugim, a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim. Kao što postoje mjesta prokletstva, tako postoje i vremena krađe - ko to ne shvati, protiv struje se bori, uzalud se bori i svi mu se smiju. Neko mu se ćutke smije, a neko glasno - što je lud. Krađa i nije tako strašna kao što se priča o njoj, ona je samo premještanje stvari ili stavljanje u upotrebu nečeg što je bilo van nje. Gadna je samo kad uhvate, ali ako me ne uhvate - smatraće se da je Trobrk ukrao. To bi moglo na dobro da se okrene: majstor lopovluka, kao što je on, ne može ni da nastrada osim u rijetkim slučjevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi. Ako ništa drugo, on će se bar začuditi ko je to mogao da učini bez njegovog odobrenja. Probaću time da ga opomenem, dako se zamisli. A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene - smrde na znoj i mrtve vaške, smradom će me otkriti negdje da me smakne zasjeda.

U sjenci šljive pojeo sam parče hljeba s mesom na loju isprženim. Popio sam času mlijeka, razgovarao sa Ivom o raznim stvarima, a misao o krađi je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila. Nevidljiva je, ali ja je osjećam - čuči u sjenci kao neko treći, vreba trenutak kad razgovor zapne i šapuće mi: Smisli gdje ćeš!... Ne znam gdje ću, nezgodno mi je kud god krenem, Gdje ima nešto da se uzme, tamo čuvaju i ne daju; samo sirotinja nema čuvara, a nju neću da diram. Ako pokušam kod Nastića - komšiluk je blizu i jedan starac izbjeglica što nikad ne spava; ne bi se ni isplatilo ići kod njih, jer Nastići su prazna hvala - nose na sebi sve što valja. Drukčije je kod braće Vukolića, bili su intedantski podoficiri - nakrali su, prodavali su, ostalo im je neprodatog, ali zato drže psa. Pas danju spava; ako ne spava, podmitiću ga mesom kao što su stari lupeži radili - ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira što ni smrde ni mirišu, nijesu mi ništa na žao učinili.

Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla - otkad pamtim, njemu se nikad ništa nije ukralo, a to je već nepravda. Ono kad smo skupljali žito za vojsku, podrugnuo mi se Bojo: "Za koju to tražiš vojsku?" - Za našu vojsku, partizane. - "Ima sad jedna druga naša vojska, za nju ja dajem, ne mogu za dvije da dajem"... I nije mi ništa dao, treba sad zato da ga kaznim!...

"Gdje je ljetos stoka Boja Mumla", upitah Ivu.

"Na Dumači. Nije smio u planinu, boji se pljačke."

"Snahe s djecom su mu kod stoke, kao vazda?"

"To im se zna."

"A on tumara oko kuće, pazi šljive da kud ne odu."

"On i sin, kad ne pođu na skupnice. što pitaš to za njega, Lado?"

"Uželio sam ga se, odavno nijesam čuo da mumla."

Zađe mjesec. Spuštam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati - žilavo se izvlačio da drugi plati i nekog šofera je natjerao da mu konja Arapa plati. Boja bi najbolje zaboljelo da mu se nešto ukrade: živ bi se pojeo što nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tužakajući ga svakoj vlasti... Stadoh kod rijeke: kud ću k planini, kad od nje sve bježi, čak i voda? Vazda sam u njoj, gladna je i prazna - nema ništa da se ukrade. Kako bi bilo da zadanim u selu? Dan je dug, dako se od dosade nešto pametno izmisli. I zašto da ne ostanem? Gledaću malo šta se radi. U tom paklu, gdje oni žive svakog dana, izdržaću taj jedan dan... Zavukao sam se u ljeskovinu i šipurake gdje samo koze dolaze, zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskočilo. Probudilo me dozivanje, vidjeh kako stari Čuš hramljući žuri putem kao da bježi. Kad on tako žuri, zna se: umro je neko u devetom selu, biće rakije...

Za Čušem naiđoše Utržani u gomili. Zovu Vukoliće, i djelovođu i Kačrandu. Trobrka ne zovu - sam će on doći, ako nije negdje u krađi. Pozvaše i Boja Mumla ispred kuće, on se odazva iz voćnjaka.

"Ajde na kuferenciju da idemo!"

"Ahan haun kakan kuge! Odudun dadon dudu!"

"Mora se, naređenje je, ne bismo ni mi od volje."

"Ugangun gagangaun babun, babun!..."

"Šta kaže ono?"

"Djavo bi ga znao. Hoćeš li, Bojo, ili nećeš?"

"Odmah će, samo kaput da obuče",objasni Bojov sin.

Obukao je kabanicu, izađe zajedno sa sinom. Osvrnu se na kuću da vidi hoće li ostati na mjestu kad on pođe. Mene to uvjeri da nikog kod kuće ne ostavlja i da ga to zabrinjava. Pođe, pa se opet okrenu, kao da u daleki svijet odlazi. Zgodno je što su im nametnuli te skupnice, ništa ga drugo ne bi od kuće odvojilo. Taslač misli da su skupnice - i on ih zove "kuferencije" - izmislili oficiri: vježbaju se u govorničkoj vještini koja će im biti potrebna kad budu državu uređivali, a za to je potrebno da ih neko sluša i podržava. Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam. Tamo su podijeljeni na dvije strane - jedna čašćava, galami, nadgornjava se, obećava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova; ona druga pije rakiju, sluša i ne sluša, i sve odobrava. Handžiji to ide u korist, a ni ja nemam ništa protiv - ostalo je selo poluprazno, mogu kud hoću i šta hoću.

Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire. Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stiješnjen živicama - pun je lokava, papaka, rogova i ugnjilih crijeva. Pregurao sam preko toga, stigoh do Mumlove kuće. Provirih ispod mosta - nema nikog putem gore ni dolje. Sve je po starom: šumi česma, miriše kamilica, gledaju me šljive, iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke - ne vjeruju da sam zato došao. Čuje se i kako pčele oko jabuke zuje i čude se. Nakašljah se i pričekah da neko otvori vrata - čini mi se da se već dugo hodnikom približava i sam sa sobom razgovara, a nema ga. Pritiskoh kvaku, vrata su zaključna i kucanje uzalud odzvanja u praznini. Jedna zakašnjela grupa naiđe putem, sklonih se iza ćoška da me ne opaze. Prođoše, ne osvrću se - kad bi vuk znao kakvo je selo, sve bi poklao... Siđoh do izbe - otvorena je, prazna, miriše na prevrelo đubre, u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom.

Jasle me podsjetiše na Mumlovog konja Arapa, uspomene me zavedoše u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana. Kuća je tih dana dovršavana. Kad je prvi zemljotres udario, majstor Bošnjo, musliman, od straha se uhvatio za direk; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kuću, od jada je zaurlao: "Šta radiš to, Bošnjo, Bošnjo, ubio te bog!" Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Bošnjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe. Potražih taj kapak i nađoh ga. Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida. Popeo sam se daskom do gore, gurnuh kapak rukama i glavom. Paučina sa starom prašinom zaslijepi me za trenutak. Uspravih se da prođem kroz to i da uhvatim malo daha. Pogledah - oko mene je polumračna soba s daskama na prozorima, a na klupi sjedi Caga, Bojova žena, i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede. Bio sam sasvim zaboravio na nju. Ima skoro godinu dana otkad se čulo da je sišla s uma, otada se o njoj više ništa nije čulo - kao da je nekako potajno umrla.

"Šta radiš to, Cago", upitah stojeći u otvoru.

"Vidiš šta radim - predem pređu. Ovo ću Djukanu za fanjelu, da ne nazebe."

"Kako predeš bez preslice i štiljege?"

"Kako mogu, tako predem. Sve su mi sakrili i zaključli, i mene su zaključali. Misle da sam Turkinja. Iznijeli su glas da sam se poturčila, ne daju mi ni čašu rakije. Daj mi ti, ako imaš!"

"Nemam, potražiću. Djukan ti je umro, Cago, ne treba mu fanjela."

"Laže Bojo, pogani Mumlo, ništa ja njemu ne vjerujem. Dobar je moj Djukan, znam ja gdje je Djukan - zimuje s ovcama u Sutivanu, namuči se."

"Ima li ti ko drugi kod kuće?"

"Nema Boja, odmaglio je za ženama. Njemu je glavno da utovari velike mošnje u dimije, pa da poleti. Sve bi ženama dao, cigankama, kurvama, rospijama, glavu bi dao i kuću bi rasturio da nije mene"...

Naokolo stoje četvrtasti drveni sanduci sa šarama, pod naslagama dušeka i ponjava. U nekom od tih sanduka treba da bude ono što ja tražim. Kad sam već tu, ne bi valjalo da se vratim praznih ruku. Ako se ova luda usprotivi, ućutkaću je pesnicom. Mirna je još, ne gleda ili ne shvata šta radim, samo melje o nevoljama. Ne čudim se što je šenula, šenulo bi i magare od neprestanog tvrdičluka, gazdovanja i mumlanja. Otvorio sam sanduk pun platna sa smežuranim jabukama - zamirisa. Nađoh gomilu muških košulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu. U drugom sanduku natrapah na črape, pa na čakšire od crnog sukna sasvim nove - ščepao sam ih kao da se s nekim otimam. Počelo je da liči na san i na besklasno društvo - ima svega, uzmi šta ti treba... Na čiviluku visi nošen muški kaput, uzeh i njega. Caga zaćuta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha. Uplaših se da joj se razum ne vrati od šoka, pa rekoh: "Ovo ću ja da odnesem Djukanu, i pozdraviću ga."

"Jesi li ti iz Sutivana?"

"Ne, nego iz Lelejske gore."

"Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore, crn, crn, bez brkova, fini. Imaše velike nokte, a gaće mu raskopčne, sve mu se vidi kako visi. Je li ti on svojta?"

"Ne, samo ortak."

"Lijep ti je ortak, baš mi se dopada."

"Mogu mu reći da opet dođe kad ti se dopada."

"Baš mu reci. I nek donese ono što ima, što mlatara mlat, mlat! Pocrkale smo od smijeha gledajući ga - žene proklete, nikad im toga nije dosta."

Smuči mi se, krenuh da pobjegnem. Stigao sam do vrata i zapanjih se: zaključana! Svijest mi mrče, mozak stade, ostalo je samo pitanje - kako ne čuh kad me zaključaše?... Zazuja mi u ušima od zlih glasova, glava mi je od njih uzbučla kao košnica pred rojenje. Prozori su zakovani, dok ih otvorim i odbijem daske - biće kasno. Ovo me đavo natentao da me u krađi uhvate!... Biće svašta, biće bruke! Ne pomaže mi ako bacim to što sam uzeo, ne bi pomoglo ni da ništa nijesam dirnuo. Drmnuh vrata. Zatrese se kuća, a kučka-brava ne popušta. Čekaj, rekoh, nećemo na snagu!... To bik snagom navaljuje, a čovjek treba drukčije, lukavo, lukavije i od đavola kad đavo pokuša da mu podvali. Okrenuh se da nađem nešto čime bih vrata razvalio, tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam došao. Priđoh do otvora i nagnuh se, nešto strmoglavce pade u pomrčinu.

Možda je bila samo sjenka, ali meni se učini da je đavo - poigrao se malo sa mnom, bježi da mu se ne osvetim. Pođoh za njim. Smetaju mi torba i puška, postala je tijesna rupa, sužava se da me zadrži. Caga i dalje prede i priča: našli su pedeset tovara žita i zastalo im se dosta starog, a poslije je navalila ala i vrana i svaki đavo da uzima - šekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama, i bradonje i svaki đavo... Zatvorih kapak iznad glave da je ne slušam i spustih dasku gdje je bila - da se ništa ne pozna. Izađoh na sunce, u tišini, s bradom i puškom ispred sebe. Pravo u oči gledam svijet: nije to krađa nego kazna, odsad ću sve da kažnjavam!... Svijet me gleda kao i prije - baš ga briga! Zuje pčele oko jabuke, šumi česma, miriše kamilica. U daljini se čuje vodopad kako bije smanjenom snagom, lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i živica.

LET OSTRVLJEN I BEZ PRAVCA

Od svih mjesta naokolo sad je Gubavče najmirnije. Lovci i njuškala ga zaobilaze, berači drveća za obruče radije idu u druge šume. Izgleda da i patroldžije hvata jeza pri pomisli da je tu nađen mrtav čovjek u čađavim čakširama. Ljudima je to urođeno, ili su zbog nečeg naopako stvoreni - nadaju se prije vremena, uplaše se tek poslije nesreće. Čak i meni se u početku pričinjavalo da su u Gubavču sjenke crne i zloslutne, da su iz njega pobjegle i ptice, pa da neutješna duša ginjenika tumara i tuži oko potoka. Ipak sam se navikao, više ne vodim računa o dušama. Kupam se u potoku, baš me briga, možda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane. Pri tom slušam kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s leđa na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da teče van korita. Gledam sebe nepoznatog, prskam se, kričim - divota!

Na laktovima i koljenima koža mi je preplanula; na drugim mjestima, gdje su je zakrpe zaklanjale, ostala je bijela. Dugo sam ležao tako šaren i sunčo se između dva mravinjaka hvatajući razne mrave da ih zavadim. Najzad se manuh ćorava posla - mravi nijesu ludi kao ljudi. Obukao sam čistu košulju, osjetih miris na jabuke i naježih se od uživanja. Jedna gola žena prođe mi kroz misli i pobježe preko proplanka, druga podiže suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu. Ne znam jesu li došle iz mojih želja, ili su to daleki odbljesci, zalutali, stvarnih žene koje postoje i svlače se pred ogledalima - tek bludne slike počeše odjednom da se roje kao nekad. Golicaju me i muče me - čas su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha, čas kupačice na plažama ili djevojke iz cirkusa. Požurio sam da ih otklonim oblačeći nove čakšire, pa sukneni džamadan Boja Mumla, pa čarape.

Dronjci koje sam skinuo zagledaše se u mene očima svojih rupa. Ne plaču, ne mogu, samo me kore za nevjerstvo. Stojim, gledam ih i pitam se: šta ću s njima? Ako ih ostavim tu gdje leže, ličiće na svlak ružne zmije. Ne mogu niz vodu da ih bacim - zagadiće je; ne valja u zemlju da ih zakopam - odvući će i mene za sobom; ne treba rukom da ih dirnem - odmah bi mi prešle vaške iz njih. Našao sam račvastu granu, napravio od nje kuku, zakačio sam ih i dovukao do pećine, a pri tom sam zamišljao da to vučem i ponižavam čitavu prošlost obzira i osjećanja, sklanjanja s puta, dobročinstava i strahovanja, sve demodirane sklonosti za žrtve i odricanja koje se jednim imenom zovu poštenje i ponekad mogu da izazovu sažaljenje za onoga koji se u njih pouzdava. Stao sam na prag pećine i pokretom punim mržnje hitnuh taj prokleti zavežljaj vašaka dolje, tvorovima i đavolima, da od njega prave legla.

Toplo mi je i nelagodno u novom suknu, nigdje rupe da se odahne, ali osjećam da sasvim pristojno izgledam. Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam, skoro mi je žao što nema nikog da to vidi i potvrdi. Pođoh do Pojila, jedinog ogledala, da se bar sam sebi divim. Pojilo je šumsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna čija zidina bila. Jedna smrča, kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi, pala je glavačke u jezero i tako ostala. Mostim oblim stablom i svaki čas zastajem gledajući lik u vodi. Nekakav drugi čovjek, stasit, oštar, korača po stablu s one strane. Da nije brade, ne bih vjerovao da sam to ja, a baš mi brada smeta. Odavno sam namjeravao da je skinem, samo iz lijenosti sam odlagao. Naoštrih nož, sjedoh na stablo - stružem dlaku i mrštim se od bola dok se za nožem otkriva bijela koža i jedno novo lice koje mi se skoro sviđa.

Suncem obasjana ruševina odslikava se u vodi kao živo i prijateljski raspoloženo biće. Oči su joj zelene, od tisovog grmlja sa svjetlucavim lišćem, gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svraćao. Jele su sakrile oči ispod visokih kapa, ali me smrče gledaju okcima, kovrčma i plavetnilom između kovrča, i svaka posebno želi da mi se nečim svidi. Ispod svega je vedro nebo - prikralo se odozdo, vodom, da njegova duboka ljepota ne izostane. Čini mi se da sam mu potreban, njemu i šumi i ruševini i nesigurnoj ravnoteži što u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki čas može da se izgubi. Ne znam šta me tu podsjeti na Magu, pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu, te osjetih čudnu pomamu da ih što prije vidim. Kao da gori, kao da treba da se gasi - zaboravih jezerce i sve oko njega. U suton sam stigao do katuna, u prvi mrak otvorih vrata.

"Oho", reče Neda kad me poznala. "Mnogo si se promijenio, drugi čovjek."

"Isti čovjek, samo brade nema."

"Ljepše ti stoji bez brade."

"To mi je i Maga rekla."

"Kad ti je to rekla?"

"Onda, davno. Rekla mi je da zbog brade neće da se uda za mene."

"Vidjela sam odmah da ti se Maga sviđa."

"Njena sestra mi se više sviđa."

Rekao sam to tek tako, a onda vidjeh da je istina. Jer šta će meni Maga? Ona je djevojče koje još ne zna šta hoće, lijepo nešto i sasvim djetinjasto, nemoguće, slično Vidri i leptirima. Ludo bi bilo pokušavati da se obnovi nešto što ni onda nije moglo da započne. Ali njena sestra Neda, ova ovdje, druga je stvar - ona zna šta je žena i šta čovjek i ne očekuje ništa više od onoga što može da bude. Gledamo se, a to je kao da smo se zakačili očima. Pustili su Magu iz zatvora, kaže ona da promijeni razgovor, u selu je, ne daju joj da dođe u planinu. Za mene je tako bolje, pomislih. Sjedim na stolici, gledam vatru. Nemam vašaka, ne plašim se da ću ostaviti trag iza sebe, a svejedno mi je neugodno. Ne znam od čega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje - idi, gubi se, nije ovo mjesto za tebe...

"Kako bi bilo da izađemo na livadu?"

"Zar ti je malo livada", upita ona.

"Plašim se da neko ne naiđe. Može tvoj svekar da naiđe."

"On samo danju nailazi: čuva kožu."

"Od koga je čuva?"

"Od svakoga, nikome on ne vjeruje."

"I ja skoro. Ljepše je napolju, na livadi, ajmo tamo."

"Naviko si na širinu", reče ona i otvori vrata.

Idem po travi, tišina je, čini mi se čujem kako diše, a nemir i želja i sto đavola, sve nesložnih, igra mi ispod kože. Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti što je pošla sa mnom, a plašim se: rano je, ružno je, pobjeći će čim opazi kako su mi proždrljive ove oči... Od straha da će mi opaziti đavolji trag u očima dugo ne smijem ni da je pogledam. Vrat mi se povremeno izdužuje i glava mi stiže iznad njezina uva, zatim se prestrašeno vraća u staro ležište sasvim neugodno. Sjeli smo zasebno jedno od drugog, a to je baš rđav početak - čovjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i više ne može da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti. Ne znam po čemu, ali čini mi se da se ni ona ne osjeća dobro tamo gdje je. Čekaj, kažem, nemoj da uobražavaš! I ne žuri, još sve može da se preokrene... Tako, stišavajući sebe, nemam vremena da počnem razgovor s njome.

"Nabavio si novo odijelo", reče ona. "Jesu li ti ga tvoji od kuće doturili."

"Ne, nego sam ga uzeo nekom, upravo ukrao."

"Šališ se."

"Ne šalim, baš sam ga ukrao. I riješio sam da odsad kradem, pljačkam i otimam sve što mi zatreba."

"Baš sve", podsmjehnu se ona.

"Šta mogu, kad drukčije ne daju."

"Ne mogu to da vjerujem - komunista, pa da krade"...

"Komunisti smo kad smo zajedno, a sam čovjek ne može ni da bude komunista. Mora prvo da nekako, od nečeg, živi, jer od samih dobrih želja ne može ni dva dana da se živi".

I ispričah joj - jer potrebno je da je nečim zadržim tu u blizini i da se postepeno približavam ili bar nadam - kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam tražio da da prilog za vojsku. Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kući, a ni prosjaku čovjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kući. I njegov sin je bio tu, pa su složno uživali gledajući kako sam zbunjen, i poslije su se hvalili po komšiluku kako su me vješto dočekali. U stvari je to više tvrdičluk nego vještina - navikli su da nikom ništa ne daju i da od svojih usta otkidaju. Mlađeg sina, Djukana, izmučili su - otac teškim radom, a majka slabom hranom. Poslije, kad se razbolio od sušice, pokajala se Gaga i nudila ga da jede, a on je odbijao: "Ne ide to u mrtva usta, Gage! što me nijesi branila onda kad je trebalo, Gage? Sve si pod ključem držala, Gage, pa drž' i dalje!"... Namjerno je to govorio pred drugima - da se osveti.

"Tako je stalno u životu", rekoh. "Čovjeku daju ono što želi tek kad mu više ne treba."

"Jeste, često je to."

"Mi smo htjeli da tu nešto popravimo, da ubrzamo to davanje, a teško ide."

"Ima li kakve nade za vas?"

"Ima - pobijedićemo. Samo ne znam hoće li to neko od nas dočekati."

"Dočekaće neko, ostaće neko."

Ako i ostane, pomislih, to više nećemo biti mi što smo bili. Ja već nijesam onaj Lado - njegove ostatke s dronjcima prošlosti gurnuo sam u Gubavčevu pećinu, da ne izlazi, da mi više ne smeta prekorima i prigovorima. I drugi će tako, svi koji su sami ostali, pa i oni koji nijesu sami. Zamijeniće nas drugi, s više smisla za stvarni život, pa i kad se sve ispobjeđuje - biće opet jagme i gužve i zavisti s podvalama... Da prekinem o tome, iznenada ispružih glavu i poljubih je. Ona se trže. Htjela je da izmakne, ali ja sam to rukama predvidio - zadržah je. Ona pokuša da sakrije lice - desno, pa lijevo, pa u njedra - ali kad joj ni to ne pođe za rukom, usne joj odjednom nabubriše i dođoše mi u susret, napadački, i ja se za trenutak zbunih od promjene. Umalo sam je ispustio, a ona se već bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno.

"Dosta je", promuca plačnim glasom.

"Nije", zarežah, "nikad mi neće biti dosta."

"Dosta, dosta."

"Neću dosta!... Hoću sve!"

"Kakav si! Ti bi baš sve učinio, kad bi ti se pustilo."

"Jeste - sve bih, sve ću, moram!"

Nema zida koji ne bih provalio. Ni straha, ni kazne, ni pomisli da me zadrži na toj ivici - dotle je došlo. Vikaće, kaže i otima se. Pa neka viče, ako je luda, baš me briga. Sve to drugo biće poslije, u neko drugo vrijeme. Pomrijećemo najposlije, ali sad je sad, a samo je ono važno. Dvije krupne ribe izbiše iz mraka i sakriše se, znam gdje se kriju, ne dam im daleko, ali one stalno bježe. Brze su, jake, varaju me, pribijaju se jedna uz drugu da se duže odupiru. Svejedno, uzalud im je. Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo, uporno, pomaže mi dok ih lovim. Umorile su se, stigao sam ih - više ne osjećam zemlju ispod sebe, samo krila. Nema svijeta, onog što je bio sa zabranama i borbama - umjesto njega je nešto gdje se lebdi na krilima: let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim žarkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme, u buduće, da prenesu moj živi lik iz ove kože u neku drogu za ljeta, za jeseni i praznike kad ničeg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo.

Odjednom se uplaših da sam je ugušio. Ne diše, ne miče se, nepokretna, sa zatvorenim očima i otpuštena iznenada. Ispustih joj glavu od straha, ona dopola potonu u travu. Mora da sam je povrijedio onom ludačkom naglošću bez mjere, dok još nijesam ni znao šta činim, a sad ne znam kako da joj pomognem. Nene ribe bjelasaju se kao mrtve, ne bježe kad ih dodirujem, ne pokušavaju da se sakriju. Poljubih je da je oživim, ona se od toga sasvim ugasi. šta ću sad? Dođe mi da jauknem i da zovem nekog u pomoć, ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu.

"Boli li te mnogo", upitah je.

"Ne, ne boli", osmjehnu se.

Nijesam joj vjerovao: "Mogu li nekako da ti pomognem?"

"Možeš: miruj!"

"Kako mogu da mirujem kad ti je zlo?"

"Nije mi zlo. Dobro mi je, smiri se sad!"

Ispružih se kraj nje, malaksao, da budemo sasvim blizu, da nam se disanja i snovi miješaju u to malo odmora pijanog od njene kose. Onda je odjednom krenula da pođe bez riječi, ali to bi neodlučno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije - čas ja, čas ona - htjeli i imali čudeći se bludnoj žeđi koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane. U tišini se čula česma preko livade i pas je lajao prema nama, no mi smo ubrzo zaboravljali sve što se čuje i ne čuje. Jedan kamen se otkotrljao u pećinama s one strane doline, meni se učini da sam ga ja, u letu, nogom zakačio i otkotrljao. Kreskali su meteori i munje suše - mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni. Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje će moj sin možda otkriti ili pomoći da se otkriju, a mi smo se milovali po kosama i smješkali se bez riječi i čudili se kako se sve to desi iznenada.

Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali, a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje. Po hodu sam to osjećao, upravo po teturanju - mek i prošut i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spotičem se bez prepreka. Stanem, pa se uozbiljim, a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim. Pomalo me stid od toga, pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno. Osmjehujem se i žbunju i drveću i pjetlovima u katunu - tako, brate, svak svoj posao!... Iznad pećine stade oblačak crven od sunca koje će tek izači - namignuh mu prijateljski, jer sad znam šta sam i više nijesam ono što sam bio. Više nijesam neznalica, upoznao sam ženu, eto, a to je baš prijatno otkriće i korijen svih otkrića, čak i njihovog imena. Poslije toga nek bude šta bude, nijesam baš sasvim uzalud živio.

STARA IGRA JAČI-TLAČI

Šuma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova. Nije velika korist od toga što čovjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve što se van nje događa. Meni je potrebno da nevidljiv, vidim, zato se vrzmam po okrajcima, pored livada i puteva, gdje je između drveća ostalo dosta odškrinutih vrata i prozora. Zavjese su od grana i žbunja, između njih može da se vidi gore i dolje - da se vidi kud prolaze i da se čuje šta govore kad misle da ih niko ne sluša. U blizini se uvijek nađe neki kamen zgodan da se nasloni puška. Bolje je kad ima naokolo panjeva što sjede ili čuče iza kamenja, što liče na ljude i na đavole - od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da gađa. Našao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka: čobani su mu ložili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav - korijen mu je ostao moćan i raskrečen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje.

Jedan mukli podzemni šum, kao da se ogromna zmija izvlači odozdo i razmotava, probudi me i natjera da pogledam šta se događa. Prvo što vidjeh: ogoreli panj se ljulja. Iskrivio se, izbočio, stenje i s mukom izvlači iz zemlje jednu od svojih žila, gornju. Izvukao ju je, otresao je, zagledao se u njenu razgranatu kandžu. Poče da se naginje na drugu stranu, s licem iskrivljenim od napora, i tom tek oslobođenom kandžom uze da grebe zemlju. Grebe, stenje. Zemlja je vlažna odmah ispod kore, izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke žile - on se na to ne osvrće. Tako otkopa i drugu ruku, osakaćenu i utrnulu - pogleda je, opipa je, poče da je trlja grudvom zemlje. Po tome kako se zemljom liječi pomislih da je neko od starih: iz godine Kariman-pašine, ili Bušatline, ili Arslan-pašine - prikrio se tu dok prođe ofanziva i prespavao više nego što je želio...

Ili je to, ili je Jakov Izdvojenik - vampiri se da se osveti. Imaće dugo da se sveti - što su mu kroz plot davali hranu, što su ga kamenjem gonili iz sela, što su tutkali pse i djecu da ga gone i puštali mačku da mu liže ranu kad više nije imao snage da se brani. Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvuče, ali ruka mi ostaje nepomična i volja mi je omrtvljena željom da vidim šta će biti. Ima još vremena, kažem u sebi, noge još nije raskopao, nije ni počeo da ih raskopava - čekaću to.

"Čudiš li se", upita on šupljim glasom koji mi je odnekud poznat.

"Ne nimalo", rekoh. "Čemu da se čudim?"

"Onako. Ti si umoran, čini mi se."

"Nijesam se naspavao."

"Neće biti samo to."

"Pusti sad to, vidiš da mi se spava!"

"Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari."

"Kojih stvari?"

On ne odgovori i više se ne osvrnu na mene. Zaboravio me, zaposli se - grebe i raskopava zemlju ispod sebe. Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa, gdje stigne, bez pravca i cilja, ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena. Lice mu se iskrivilo, bradu je na grudi oslonio, koluta očima i osluškuje podzemni šum izvlačenja. Izvuče lijevu nogu, izuvijanu i zemljavu, izravna neke suvišne zglobove kao zgužvane pantalone, uzdahnu pa izvuče i desnu. Ta desna noga mu je znatno kraća, zato on ramlje. Bos je, sakri tabane da ih ne vidim. Ne bi trebalo da ih krije - to što je bez obuće označva ga kao pripadnika sirotinje i protivnika viših klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom. Podvi noge, sjede po turski i iskezi se prema meni. Na glavi mu je pocijepana kapa, kroz nju se probijaju oštre sijede dlake, iznad čela se nazire krastava čvoruga - zalomljen stari rog ili začetak novog.

Gledam ga i stalno nešto novo otkrivam. Igle i naprstka nema, ali po svemu liči na terziju ili na nekakvu zanatlijsku čučlicu što se stidi siromaštva i na sto načina vrda da se iz njega iskobelja. Sjetih se da sam ga vidio u Gubavču i osvrnuh se da vidim ima li koji leš naokolo. Ne, ne čuju se muve i ne smrdi. U međuvremenu on se podmladio. Izrasla mu je crna brada sasvim slična onoj što sam je ja nosio. Za trenutak mi se učini da ju je skupio na Pojilu, tamo gdje sam je juče obrijao - dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vraški vješto nalijepio. On se tome nasmija i reče:

"Malena je tica lastavica, al umori konja i junaka."

"Koja ti je to lastavica?"

"Ona što si je svunoć gonio."

Više neću da ga pitam. Vidim da mu je nešto krivo, nekud cilja, a meni danas nije do svađe. Umoran sam i sve me boli, nijesam znao kako to može da slomi snagu.

"Šta je? Nije ti do razgovora."

"Nije", rekoh.

"Sad si grogi."

"I meni se čini."

"Takvi ste vi ljudi. Prvo huka-buka, nigdje kraja, nikad dosta, pa poslije ništa i najzad ništa."

Odjednom se pretvori u pijanog Kačrandu na nekoj slavi. Pjevaju djevojke "Oj, je l' ti žao što se rastajemo", razvlače "Rastajemo, a ne sastajemo", i kunu "Bog ubio ko nas rastavio, kroz kosti mu trava pronicala", a Kačranda oblizuje usne, sve do rane gdje su mu otfikarili izraštaj na koži, i grdi one što neće da piju: nek ne piju kad su ludi, i kad su blesave kukavice, on će, svejedno, za sve njih spremiti mrtvačke sanduke od čamovine i pratiće ih jednog za drugim do groba, do ništa; napiće se, kao uvijek, na njihovim grobovima, i otpjevaće im svoju liturgiju: "Rakijice, Rako ja te volim jako. Ja ću tebe Rako, u trbuh ovako, a ti mene, moja Rako, u potok polako"... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku ožalio, ima vremena da spremi sanduke i za ove što su preostali. Stići će, možda, da i za mene napravi sanduk - zakivaće ga s uživanjem, jer on mrzi komuniste od početka.

Otvorih oči - veselje se stiša. Stigao sam kasno, stišalo se davno, sve su popili i razišli se. One djevojke što su pjevale, razudale su se i djecu podigle. Umjesto Kačrande čuči kraj kamena njegov prijatelj po rakiji Djavo s bradom i gleda me.

"Daleko si zabrazdio", reče najzad. "Zanosiš se u uspomene i gluposti, a zaboravljaš svoje brige."

"To je zato što neću brige."

"Nećeš, je li? Au, majstora... A htio bi da paktira s nečistim silama."

"Da ti nijesi moja savjest prerušena u đavola?"

"Ne, nego mi je zanat takav"...

"Da se pretvaraš u ono što nijesi?"

On klimnu glavom. Sve dotle mi se činilo da je to san, ili neka igra slična snu. Začudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna duša, ni voda ni vino, jedan od onih što ošljare i skitaraju tamo vamo: oj tutkalo, svijetli obraze, podrž vodu dok majstori odu!... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer, ne baš izrično nego da se može naslutiti, a ima podataka i kod Maas-a i drugih, gdje se nešto jasnije nazire zamjena, koja je u stvari podmetanje. Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovač i Prometeja. Mora da je sveštenstvo odigralo važnu ulogu u izvođenju te zamjene; može se pretpostaviti da je i klasna država potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani još od robovlasničkih vremena. Crnomanjasti tipovi s istoka, hrome skitnice, bose, s deformisanim tabanima, i vašarski mađioničri vješti u prerušavanju samo su potpomogli da se kleveta učvrsti.

"Ti smatraš da sam prevarant", reče.

" Po čemu to?"

"Čitam ti u očima. Kad je tako, neću da razgovaram!"

"Veće štete ne bilo!"

On se stvarno naljuti - gunđa i žurno ubacuje, u zemlju kao u vreću, one svoje izuvijane pipke, dronjke i krakove. Začas je sve zakopao. Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su čobani vatru ložili. Dođe mi krivo što su me oči odale. Samo sam još njega imao, a sad sam sam pred vremenom. Vrijeme je gavran za mene - šunja mi se iza leđa, zavlači se između mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na četvoro. Posvađa me sa mnom samim, ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen. Bolje bi mi bilo i s nečistom silom, i s đavolom, nego da se stalno gledam oči u oči s tom prazninom što se vrijeme zove. Kad bi ono čudo iz panja htjelo još jednom da se javi - pustio bih ga da laje šta hoće, samo da mi skrati vrijeme. Možda ono nije odvratno kao što mi se učinilo. Ako jeste - šta se može? Mora nešto da se trpi... On kao da negdje pročita šta mislim - vrati se i zareža:

"Ti si lopov vulgaris, a to je gore nego prevarant."

"Zavisi s koje se tačke gleda."

"Sa svake tačke. Obična lopuža što kraducka prnje i žene i šta stigne. Čak i čarape."

"Neko mi je pomogao da kraduckam. Ti, čini mi se."

"Moja je stvar da te u to uvučem i ocrnim, da nemaš kud da se vratiš."

"Eto si me uvukao, što se sad buniš?"

"Treba da se odupireš, zašto si čovjek!...

"Dosadilo mi je da nosim dronjke."

"Šta ćeš reći drugovima kad te budu pitali?"

Zna sve, to mi se ne svida. Zna gdje boli, tamo bocka i milosti nema. Milost ja ne tražim, nek ide u božju mater s njome! Nije važno šta ću im reći, nek idu zbogom! Prvo treba da se nađem s njima, a dotle ima da proteče dosta vode bistre i mutne. Ako baš navale s pitanjima - reći ću im da me nevolja, upravo đavo naučio da se snađem. Poslušao sam ga, što da ne - kad ovdje triput više vrijedi lupež koji je dobro obučen nego tri poštena komunista u dronjcima... Ne bude li im dosta to, sve ću iz vreće da istresem. Znao sam i ja gdje je bolje, i osjećao sam gdje gori pod nogama, zato sam htio da pođem na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, gdje se vodi čista borba - vojska s vojskom i bomba na bunker - ali oni mi nijesu dali da tamo pođem. Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini, tu gdje su seljačko-čobansko-lopovski običji da se krpi, a čovjek mora da ih primi ako hoće da još živi. Nijesam htio kao Niko, pa da me proglase za kukavicu; ni kao Jakov Izdvojenik, pa da mi kroz plot daju hranu. Ovako sam izabrao, jer ovo je Lelejska gora, ne može u njoj od poštenja da se živi...

"Ni dolje ne može", osmjehnu se on. "Nigdje."

"Pa šta onda?"

"Ništa. Mislio si da može, a ne može."

"Moći će jednom."

"Kad pirinač rodi u Lelejskoj gori."

"Rodiće kad mu pripremimo teren."

"Ne budali! Ne bi se zvala Lelejska da život oko nje nije lelek."

"Bio je lelek"...

"A sad zar nije? I po čemu misliš da neće biti? Jalova ti je nada u promjene, jer ništa se ne mijenja da postane nešto drugo nego ono isto što je bilo. Krug, razumiješ - udalji se da so vrati u nihil novi sub sole. Postoje zakoni klima i struja, sve krugovi, zna se gdje koja cvjećka raste i kakve plodove ima da donese. One mičurinske zavrzlame s ukrštanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu. I Dnjeprostroj - sami su ga minirali. Jedino se još Rusi odupiru, a jabuke i kalemljene višnje i cvjetni kolhozni vrtovi otišli su u maglu i prašinu. Pa i tamo gdje raste pirinač - misliš li da su ljudi siti?... Ni govora! Jadni su i kržljavi su, gladniji su i prljaviji od ovih ovdje. Ne bulji oči i ne čudi se, to je prosto: veliki gazda im uzme to što je rodilo, preveze ga brodovima, hrani njime policajce, štrajkbrehere, oficire, liberale, doušnike i kurvice, jer to su njegovi, jer on kupuje duše angro, a ne jednu po jednu kao što tvoj primitivni mozak zamišlja. Je li ti sad jasna slika?"

"Nije mi jasno šta postiže time."

"Da se poštuju pravila igre. Neki je zovu "Mačke i miša", drugi skraćeno "Jači-tlači", ali nije važno kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage. Na vrhu su proždrljivi, što se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, predsjednici i poslovođe svakojake. Ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su poštene budale što argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene, te tako i oni imaju čime da se zabave. Sviđa li ti se taj raspored?"

"Ne, ako se ne preokrene."

"Kako da se preokrene? Pa da miševi gone mačke? Ti si lud!"

To su mi i drugi rekli. Ponekad to i sam pomišljam jer često ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan. I sad tako: bio bi san, smirio bih se, ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi, ili sjećanje na nekoga, ili zamršena muka mozganja o pravu čovjeka da se nada. Ima nešto ispod toga, ne može biti da nema ništa, jer odakle bi se onda obnavljala nada? To mi liči na one što su maštali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajući. Pokazivalo se najzad da su bili u pravu: po tome se vidi da je u toj mašti bilo zrnce mogućnosti koje ih je stalno izazivalo da još jednom pokušaju. Zar nije jedno takvo zrnce iza naše nade o pravdi?...

"Nije", reče on, "nema ga. Drugo je kad se nešto mašta s ugledanjem na prirodu, a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje."

"Krenuli smo i stići ćemo."

"Na tom putu ste dosad postigli samo da brže tamanite jedni druge."

"To je samo privremeno. Proći će to."

"Jesi li siguran da neće doći nešto gore?"

"Gore ne može, nema kud, mora bolje."

"Nikad se ne zna šta je iza okuke."

Čuo sam nešto i o tome: neki su došli do okuke i pogledali su šta je s one strane; nijesu se vratili, znači da nije ništa strašno. Mogao bih to da mu kažem, ali zašto? On je kao Kačranda zapeo da neće. Umoran sam i glava me boli od tih stvari. Ne bi trebalo ni da mislim o njima - daleko su i ništavno je ono što ja za njih mogu da učinim. Najgore je što nemam šta da činim, isključen sam iz činjenja - samo da sjedim i da čekam, a od čekanja se vrijeme nadima kao od kvasca. I on se najzad umorio i smirio. Pogledah ga - opet je panj sa žilama u zemlji. Zemlja se na suncu osušila, ne poznaje se što je grebena i raskopavana. Kora mu je oguljena i ogorela, jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja liči na kukast nos - od toga izgleda da se kezi i uživa što je ostao pri svome. Kundakom udarih ogorelu kvrgu, ona se zdrobi u prašinu i prosu se po zemlji. Htio sam time da izbrišem podsmijeh: on se, naprotiv, raširi i ustali.

Okrenuh se prema šumi - ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi. Pogledah livadu ustalasanu - ona me mami da me izda. Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim, po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo. Uspravih se s puškom ispred sebe - tako jedino smirujem stvari kad pokušaju da se pobune. Drveće zastade gdje se zadesilo, samo neka stabla pohodom zahuktana počeše da se okreću oko sebe. Livada se uprepodobi i tišina leže na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svršilo. Za sada se svršilo, ali drugi put ne znam kako ću izaći na kraj s nemuštim stvarima što se naglo izmiješaju i u čoporu k meni krenu.

KRVAVE RUKE

Ne vučem ništa teško, nije mi hladno noću i ne muči me vrućina danju, nijesam gladan ni bolestan. Trebalo bi da mi je dobro, a nije - jedna mukla muka, povremeno i sve češće, nailazi da me davi. Nikad nije ista, pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov, nego vazda drukčija mješavina raznih stanja koja se glože oko prvjenstva. Nekad prevlada griža što ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane čini sve što može. Počnem da maštam šta da činim, pa me usred maštanja uhvati strah: napraviću više štete nego koristi. Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo -- ne valja činiti ni nečiniti. Ako sam u šumi - to je skrivanje, ako izađem - nepažnja i izazivanje; ako ubijem nekog gada - daću povod da naše poubijaju, ako se pustim da poginem - propjevaće ona strana. Od toga me obuzima tuga i čama i zle misli: najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod, gdje me ni gavran neće naći, i sam sebi učinim kraj...

Kad to prođe - zamijeni ga čudno veselje u kojem mi dođe da kličem i skačem od puste sreće što je prošlo. Prošlo je, živ sam, tu sam, nastavljam Vuka Brajotića u promijenjenim uslovima, i one rijetke tu i tamo što ne padoše i ne izdadoše u Arslan-pašinoj godini, i komuniste što sve mogu da izdrže pa i samoću. Nije potrebno da prljam ruke ubijajući neke rđe s one strane - zbunjuje ih i ubija već samo to što sam još živ. Pa i kad ne budem, kad me ubiju iz zasjede kao Janka Šarca li Boža Vešova - ovo što je bilo, što prolazi, ne može se ničim uništiti. Nije važno što nema guslara i što me neće opjevati; kao sigurno se može uzeti da je to već unaprijed učinjeno - samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomiješana po sličnosti u nesrećama. Ne može mi ništa ni nesreća, ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i đavolima.

Između te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me prošle pomame. Zabrinjava me što primjećujem da ovih dana ta zdrava stanja sve kraće traju. Ne znam je li to od klime, ili je prosto od samoće, tek na neki način je poremećena ravnoteža koja je postojala između mene i stvarnog svijeta. Pošto ne mogu da odredim od čega je poremećaj, ne znam ni kako ću ga popraviti. U trenucima ushićenja jedva se uzdržavam da ne skočim na stijene - zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama, ali tim uzdržavanjem samo ubrzavam ono suprotno osjećanje koje će me najzad navesti da ispalim metak u čelo i sve skratim. Jasno mi je: treba da nađem neki oslonac. U prirodi ga nema, već bih ga našao da ga ima - samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja, a ja treba na čovjeka.

Sjetio sam se Jakše i pošao da ga tražim - da vidim na šta se on oslanja. Nadao sam se da ću imati više sreće nego prije, dozivao sam ga, vatre ložio, dim da se vidi ostavljao - sve uzalud. Mora da se nekud odselio - ili je u ushićenju skočio s litice ili metkom kroz glavu skratio čamu. U hodu mi je ipak bilo lakše - nekad malo nade, nekad znaci opasnosti skretali su mi pažnju da druge stvari i san je noću dolazio od umora sladak kao med. Pri povratku preko šančeva, na livadama obasjanim mjesečinom, sjetih se one ovce s jagnjetom i zažalih što sam je Taslaču poklonio. Kad bi mi sad došla jedna takva ovca, rekoh u sebi, više je ne bih nikom poklonio. Spustih se na zemlju, pored nekog žbunja, s ludom nadom da će se pojaviti. Čekam, čekam - što da se ne pojavi? Ima ih na stotine, gube se svakog dana, a meni treba samo jedna... Umjesto nje, iz sjenke se podiže račvasto i tamno biće.

"Nema ovce", reče šupljim glasom, "možeš da je ne čekaš."

"Vidim i ja da je nema."

"I da je ima, više ti ne bi prišla."

"Zašto misliš da mi ne bi prišla?"

"Krvave su ti ruke."

"Oprao sam ih, ništa se ne poznaje. Evo, pogledaj!"

"Ne pomaže to, i dah ti smrdi na meso."

Smrdi, vjerovatno, kao dah vuka ili mesara, a ovca je blagorodno stvorenje - ne trpi smrad. On to zna, jer ni njegov dah ne miriše - došao je da mi time dosađuje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom. Ne znam po čemu se upravlja kad me traži, tek - nađe me vrlo često, naročito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju. Možda me čak i ne traži, nego ga ja sa sobom nosim i težinu mu osjetim samo kad se umorim. Obučen je u ružne dronjke, gore od onih što sam ih bacio u Gubavčevu pećinu, i u bradi mu svjetlucaju gnjide. Ljulja se između dvije grane s licem nad lišćem blistavim od mjesečine, i izgleda mlađi nego ranije. Sijedo mu je samo iznad ušiju, po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene.

Popravio se posljednih dana, mora da se prihranio ostacima one strvine u šumi.

"Onaj bik", reče kao da mi pogađa misli, "bio je moj."

"Je li? A ja sam mislio da je moj."

"Došao je u moj prostor, sam je došao."

"To još ne znači da je tvoj."

"Nego šta? Pasao je moju travu i pio vodu. Ko ovamo dođe i samo vazduh udahne, moj je."

"I ja sam tu, a nijesam tvoj."

"Polako, postepeno, ima vremena - bićeš i ti moj."

"Nasljednik, možda - ako te nekud odnese neki đavo crnji od tebe."

On se osmjehnu. Nadživio je, kaže, mnoge koji su se nadali i željeli da ga ovdje naslijede. Jednom je tu bio veliki Kuštrim, sin Rabljena Miomanovića, dlakav, s kosom niz pleći, i brz na zlo. Da se osveti Šemovićima za zulume što ih čine srbljačkoj raji oko Budimlje - zaludio im je sestru Fatu, doveo je na Rabljenušu i pravio djecu s njome nanoseći sram islamu. Kad je Kariman-paša od Ipeka navojštio - to je da njega kazni i zlog kneza Mirčetu Krivog što mu je sestrića, bega Ćorovića, premlatio bukovom batinom: "Eto ti, bego, danka i arač, eto ti sve što ti pripada." Onda se Kuštrim s Fatom sklonio u Djavolju pećinu, tako se ta pećina zvala prije nego se po Kuštrimo prozvala. Uhvatili su ga, posjekli su ga, a Fatu su kamenovali - te se i sad zove Fatina gomila pored Lima. Poslije je došao Jakov Izdvojenik - istjerali su ga, živ se raspadao, od smrada iz njegovih rana vuci su bježali preko Lima. Pa je prošlo koliko je prošlo, pa je došao Niko Doselić, Sajkov sin, s Anjom djevojkom, opet dvoje - uhvatili su ih, kamenovaće ih, jer sve ide u krugovima i ponavlja se. Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika, a ko će to da ponovi?...

"Ti", ugrabih da viknem.

"Ne, nego ti. Počeo si već."

"Ono je bila samo šuga. Izliječio sam je, ne poznaje se ni gdje je bila."

"Ovo sad nije šuga spolja nego iznutra."

Ponekad mi se čini da on sve to što kaže na neki način iz mene izvlači - primisli, brige, strepnje i uspomene već odavno zaboravljene. Dodaje i nešto svoje, o stvarima koje prije nijesam znao - sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije. Nikad prije nijesam čuo da se Kuštrimova pećina zvala Djavolja...

"Nego kako se zvala prije Kuštrima?"

"Ne znam, možda si ti to izmislio."

"Jesam li još nešto izmislio?"

"I zloga kneza Mirčetu Krivog. To je neki tvoj."

"U stvari je tvoj, jer i onda su se dijelili na dvije strane. Knez Milutin je htio da se pokori Kariman paši: odnio bi barač i pašu bi obrlatio da ne traži Fatu i Kuštrima. Zbor se složio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svršilo, ali se tada ispriječio knez Mirčeta i rekao Milutinu: Skidaj glavarske znake sa sebe, kapu i kožuh i mač otpaši, obrij glavu, priveži čalmu, pa idi da ljubiš pašine skutove. To pominje i narodna pjesma: Zbor zboriše dva brata rođena, zbor zboriše dok se umoriše, al se braća složit ne mogoše, jedan oće a drugi ne oće. I pleme se na muke stavilo, zbog Mirčete zloga vojevode - što ne sluša brata mudrijega... Eto, mislio si da su svi guslari na vašoj strani, a nijesu. I s pravom, jer onda je nastala sječ i muka, sablje i roblje, i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama, i Bježanska pećina i Robov laz, a Mirčeta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kožu sačuvao kao ti sad."

"Je li je do kraja sačuvao?"

"Ne do kraja. Poginuo je ispred Plava, blizu mosta - nagnao se na svoj mač kad je ranjen pao s konja."

I to sam negdje nekad čuo. Baš bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to čuo. On, čini mi se, sve to što govori izvlači iz mojih uspomena kad se išlo u pljačke, kad su širili cestu, kad su pjevali Oj djevojko, oj djevojko vareniko vruća, ljeto prođe, ljeto prođe ne udrobih u te... Onda je Marta Pantelina udarila nekog peračem po čelu što se pohvalio da je s njom spavao. U ono vrijeme još nijesam znao po čemu je strašno što je s njom spavao, trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti što su se iz dana u dan sručivale. Komiti su ginuli i izginuli, preostali su se ispredavali, pa su počeli da se vraćaju švapski špijuni, slobodni i zakonom zaštićeni, da pričaju kako su narod spasavali od odmetnika i od švabe. Mislim da je baš jedan od tih što su se odnekud kasno vratili, s cipelama, sa šeširom, s ožiljkom od rane preko čela i nepomičnim okom od stakla, pričo da je Mirčetu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj mač nagnao.

"Sigurno će i tebe nazvati - Lado Zli."

"To nije važno. Zavisi ko."

"Najčudnije je što ti misliš da se tobože za ljude boriš."

"Ne tobože, nego baš za ljude. Za koga, ako ne za njih?"

"A mrze te, i ti njih ništa manje."

"To su tvoji što me mrze i što ja njih."

"Svi su moji, drugih nema. Od zemlje i vode žive, a ne od praznih prič. Više vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra."

"Ima i drugih, samo se ne vide, prikrili su se privremeno."

On se zaljulja od prigušenog smijeha. Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane. Noge svoje, iskrivljene i nejednake, stalno krije iza žbunja. Kako se mjesec diže i osvijetljeni prostor pokreće, premješta se i on svaki čas podešavajući da ne opazim da od njega nema sjenke. Stidi li se on što je nema, il se plaši?... Ako se plaši, to mu je slabost na koju treba da navalim. Samo sjenka nema sjenke, a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara - ne znam čija, možda moja. Bez mene ga ne bi bilo, ili se za njega ne bi znalo, zato me štedi. I bez samoće ga ne bi bilo, zato mu je krivo kad potražim i kad nađem drugo društvo. Vrijeme koje brda razara vodom što iz njihovih utroba izbija, podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparčava na dvoje i na četvoro. Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom mašte stvaram - da mi skrati vrijeme - a sad, kad se ustalila kao neka prokleta mašina što se sama sobom obnavlja, imaću muke dok se od nje oslobodim...

"I nećeš se osloboditi", zareža on.

"Nego šta? Nećeš mi, valjda stalno za petama?"

"Dok si živ. Kako da se oslobodiš?... Kad?"

"Kad nađem društvo."

"Gdje da ga nađeš? Po potocima, u grobovima, rastura se tvoje društvo - jedan na brdu, drugi u dolini. Nije to društvo za druženje, nego za plač."

"Ostaće neko, nikad svi ne izginu."

"Kako su zapeli s jedne i s druge strane, ne bi bilo čudo da baš svi izginu. Oni što ostanu, biće drukčiji da ih ni majka ne prepozna - jedni umorni i zgužvani, krpe od ljudi, drugi divlji i lukaviji od đavola. Biće i trećih: navikli da kradu, kao ti što se navikavaš, ili da grabe gdje šta stignu, pa im se usladilo da grabe, pa od grabeža nemaju vremena da dignu glave. Pa i kad ih dignu, više ne poznaju nekadašnje poznanike ako nemaju neke koristi od njih. Je li to društvo? Otkud društvo i ko će kome da vjeruje - kad ste stoput na vjeru prevareni bili? Čak i nijesu svi pošli u borbu da za druge ginu, ima ih što su u to zaplivali da za sebe žive. I već žive, intendanti i ne znam ko - imaju slanine i čizama i po desetak kaiševa preko grudi"...

"Ima li tebi kraja", viknuh.

"Ne, zašto? šta će mi kraj, kad mi je dobro i ovako?"

"Zar ti niko ništa ne može?"

"Ne ko me mrzi kao ti. Samo moji, oni od kojih se ne čuvam. Ali oni su strašljivi."

"Nijesu baš ni strašljivi kad se okupe u gomilu."

"A ko će ih okupiti?.

To se, eto, i ja pitam. Postarao bih se da ih okupim i možda bih uspio u tome, ali, pošto ne znam kako da ih natutkam na njega, stvar se ne bi riješila. Oni bi prvo na mene navalili, a on bi dotle pobjegao u pećinu da se ruga i meni i njima. Dojadio mi je, ne mogu više da ga trpim. Nije to samo što me truje sumnjama, strepnjom, svačim, i što mi omrazi sve što učinim i ne učinim, nego me stalno podsjeća na đavola što je čovjeka zaoglavio. Prosto mu je stavio neku đavolju vezu oko glave, nešto tanko kao dlaka i nevidljivo, pa ga jahao i mamuzao do beskraja. Čovjek je mislio da ide kud treba, a đavo ga dotle vodio iz pećine u pećinu i iz zla u gore. Mene, doduše, nije zaoglavio, ništa slično nijesam opazio, ali ja ne znam znam li ovo što mi se čini da znam i da gledam, a nema nikog da potvrdi.

"Kad ti spavaš", upitah ga.

"Šta će ti to sad?"

"Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne daš. Odmaraću se kad ti zaspiš, ali ne znam kad će to biti."

"Kad počne kiša. Ne volim kišu, pa se sklonim."

"Ni ja je ne volim, to je jedino u čemu se slažemo."

"Kišu voli ko ore i kopa, a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo.""

"Nezgoda je samo što se ne slažemo šta je dobro."

"Složićemo se, ima vremena."

To on meni prijeti - ima vremena. Znam da ga ima koliko nesreće i praznine, i čini mi se da je ono isto s njima. Lakše je ljudima koji ga rasparčaju na radove i odmore, lakše bi i meni bilo kad bih imao da nešto radim - da obaram drveće, ili ljude, ili žene, ili da lovim zečeve. Pošto mi je sve to uskraćeno, ostaje mi samo da buljim u njegove gladne oči što svaku sreću začas rasprše i nadu u porugu preokrenu. Od tih očiju se brzo ludi - sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao. Dojadila mu je samoća kao kiša, pobjegao je od kiše u vodu, a ja neću. Ustadoh da pođem, a Djavo me pita bježim li to od njega. Bježim, priznadoh - što da krijem kad on to i sam zna. Stići će me opet, kaže; pa nek stigne, šta mu mogu. Spotičem se preko šančeva i ne pazim baš gdje stajem - samo da se prije udaljim. U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i treći izrastao.

OSTA KAPA NA BACANA

Dobro je što nemam sata – svaki čas bih ga potrzao, i sumnjičio, i gurao da brže ide; s druge strane bi me nerviralo što me svojim hodom podsjeća da sve nekud ide i ide dok se samo ja izležavam. Ovako bez griže ležim na proplanku i gledam vedro nebo u visini. Bistro je toliko da žeđ izaziva, s plićacima krajevima, s virovima bez šljunka i dna, a najdublje je iznad mene. Ima nekih zračnih iskara što igraju u nedogledu, ali one nijesu posljednje do kojih se može stići - vazda se otisnem još korak dalje, a taj korak je čitav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mješavine slasti i straha. Mostim tako od ponora do ponora, ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti, dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetlošću. Samo su mi još oči ostale da me odvode sve dalje i dalje - letim, lebdim nad svijetom kao prozračna iskra što igra u nedogledu među ponorima.

Traje to nekad pola sata, možda i više, dok se izigra. Umorim se i otežam; vratim se gdje sam, pa se pitam: što luduješ, Lado, jado, što se ne smiriš?... Da su ti oči triput prodornije nego što su - šta bi tada vidio? Ovaj isti ponor plav od praznine - plavo ništa oko svijeta koje u stvari nije ni plavo, i više ništa. Gledao si ga, nagledao ga se, obnevidio si od gledanja. Sad ga ostavi, jer ti nijesi luckasta letuška što od straha srlja u ništa, nego čovjek i komunista koji još pomalo vjeruje i sanja o stvaranju nečeg boljeg na zemlji. Ne znam ko te tim snom usrećio. Ne možeš mu zamjeriti što je to učinio. Naprotiv treba da mu zahvališ, jer pored svega, kad se razmisli - nema veće sreće od te na svijetu. Nije jedan bio koji te tim zadužio; mnogi su bili, s raznih strana, i stalno su se dopunjavali: stric Tajo kad je negdje dočuo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji, pa doktor Marković kad se odmetnuo, pa Vranović kad je sam kao proklet prolazio...

Tako sam opet zaplivao u prazninu, sad neplavu, među sjenke prohujalih u nepovrat, a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje. Nije baš bjekstvo, branim se u sebi, jer sramota je priznati bjekstvo - nego ja to pokušavam da nekako zaronim u sebe, a to je u prošlost, da tamo nađem nešto za oslonac, ili neki primjer za ugled. Tražim i tražim, a uzalud: svako je nekakvo društvo imao, niko se nije sam otisnuo - samo Vranović se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao. Sam čovjek je nesrećna luda što se kolje sama sa sobom, i bunca, i fantazira. Bez obzira na godine, on brzo postaje stara luda što je sve svoje nadživjela i pogubila - posrće putem i bez puta, reži, plače i pjevuši, nosi pruje i mačuge. Po tome liči na rijeku kad leleče što ne može da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati. Jedino što joj je ostavljeno, to je da se podijeli na dvoje ili na četvoro - da ne pogine sva odjednom, sama bez otpora i krivudanja.

Nezgodno je što čim počnem da razmišljam, brzo čuda naizmišljam i zamrsim se u njima. Siguran sam kad ne mislim, kad samo gledam čvrste stvari naokolo kao što i one mene gledaju. Tu sve stoji na svojim mjestima, kao lani i predlani - čuče stijene, kleče kleke, šiklja jelar i sija sunce. Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim žilicama odmah ispod površine, s oštećenim kristalima i sićušnim ogledalcima - svjetluca kroz travu i oko puta da pojača bijesak avgusta. Od toga mi se pričinjava da su kosti - rebra hajdučka i vojnička, srpska i turska i njemačka i klimenačka što su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore. Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut brašnom od kostiju. Ima i skeleta od drveća što suvo stoji, širi ruke avetinjske i nijemo priča svoje jade. Sad vidim da su ti leševi, što mrtvi sijede i bune se, preci svih vampira i đavola iz šume priča.

Jedna ptičica žute glave, sa žutom mrljom na grudima, dođe iz jelara, zaskakuta, poče da gazi po mojoj torbi i oproba je kljunićem. Vidje da se prevarila, ode dalje pa se vrati da provjeri. Gleda me jednim okom i skače; naglo se okrene da pogleda i onim drugim - iz tog zamaha zaleprša i odleti. Uvjerila se da sam nešto živo, uplašila se od mog pokreta, dohvatila se grane I sve se srećno svršilo. Ipak se nije svršilo: evo je ponovo - skok, skok, i šunja se oko mene. Stigla mi je na domah ruke, čeka samo da se pokrenem pa da nestane. Znam šta čeka, volim tako da je gledam i puštam je da me potcjenjuje. Pošto nije uspjela da izazove desnu ruku, ona prelazi s lijeve strane i vješto veze po ćumpama trave. Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda; pomakoh se da pogledam - ona pobježe glavom bez obzira. Pobjegla je prestravljena, ali joj njen đavo ne da mira - ponovo dođe da me začikava. kljucne dvaput, uspravi glavu, podigne i repić s druge strane, pa se pita što i ja to ne oprobam.

Najzad mi je dosadila, pođoh u jelar iznad puta. Livada sa stijenama osta sama da se sunča. Samo trenutak je bila sama, a onda se pojavi čovjek. Trgoh se od straha - gdje je jedan, biće i drugih. Gotov sam da strugnem, pitam se kud ću - kroz tu zbrku ga svejedno gledam: visok je, pognut, sijede brade, naslanja se kao na štap na dugu pušku talijansku. Sam je još uvijek, a čast mi ne da da od jedne brade bježim. Najbolje je da ga ubijem, rekoh u sebi. Dugo sam se izležavao i plandovao, I puštao da po meni rđa pada - izliječiću se od svega toga kad ga smaknem. Vrijeme je da i ja jednom nešto učinim, a to je sad jedino što mogu da učinim za čovječanstvo. Nije baš teško, lakše ću ga nego zmiju. Pa i pravo je: kakav bih ja to sudija bio da kažnjavam male zmije a ostavljam velike s bradom?... Naslonio sam pušku da ne vrda, vidim mu samo gornji dio kako se propinje na ražnju nišana - de još tri koraka, pa više nećeš nikad, nikud!...

Čovjek kao da je osjetio šta ga čeka, stade i reče:

"Žuta, mala, veselica! Skok, skok, opa-a!"

Opazio me, pomislih, i sišao s uma od straha. Lice mu se iskrivilo u naježen bradati osmijeh, okreće se i skoro kliče:

"Što si fina, što si krasna, aman, aman! Caka-caka, mala, maja! Kljunić repić, okice maje i krilašca - sve ti zdravo i veselo!"

On to s pticom a ne sa smrću razgovara. Stvarno je lud, a ptici se to dopada. Ne bježi kao što je od mene bježala, stalno mu se mota oko nogu i cirikće od radosti.

"Sama bila, pa se zaželjela, žuja maja. Nema ovaca ni jagnjadi, opušćelo ovo ljeto. Nema čobana kao lani, nema s kime da se igra. De, de igraj žujo mala, izigraj se - gledam te ja!... Tako, tako! Hop, cup, tak-tak nožicama, caka-caka, caka-caka, nikad kraja"...

Zaboravio sam pušku i šta sam htio s njome, i sve. Krivo mi je na pticu, skoro sam ljubomoran na nju - jer ona je visinska ptica, moja dakle - nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji.

"A sad dosta, žujo mala", reče on. "Ne mogu, vidiš, umoran sam. Tako, zbogom, tičice mala!"

Po glasu se vidi da je umoran, a po očima da nije veseljak - to mu se samo za trenutak staro srce raznježilo da se zabavi s pticom kao s djetetom. Nikad ga nijesam vidio, a odnekud mi izgleda poznat. Liči na svetog Nikolu iz crkve, možda je prema ikoni bradu dotjerao, ali nije mi po tome poznat nego više kao pojam zrelog i klonulog ljudskog čuda ispredenog od dalekih suprotnosti. Krenuo je, ide pognut i zagledan u prašinu. Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio. Približio se, već prolazi. Oči su mu sklopljene, miče usnama - ide i spava. šta li traži u mojim gudurama, ovako sam, s bradom i talijanskim cipelama?... Cipele sam mu opazio tek kad je prošao, pokajah se što sam ga pustio da tako jeftino prođe. Čekaj, rekoh, nijesam ga još pustio. To što s pticama razgovara ne svjedoči da nije štetočina... Uspravih se i pođoh za njim da ga pitam šta je izgubio i šta traži po mom imanju. Ako se zbuni i počne da vrda - osmudiću mu bradu da me se sjeća!

On je dotle izašao iz jelara na livadu. Umjesto da zađe u veliku šumu, skrenu s puta prema izvoru. Po tome kako je pošao pravo k izvoru, vidim da je tu i prije dolazio. Baci pušku kao teret, kleknu kraj vode da opere ruke. Oprao ih je, okvasi oči i vratne žile, pogleda odbljesak neba u vodi, zatim i nebo - da provjeri je li gore ili dolje. Napio se vode, sjede u travu, odbaci cipele i čarape. Skide kaput, prostrije ga, stavi torbu ispod glave i ispruži se. Osjeti da mu prilazim, pripodiže glavu da vidi ko sam i namršti se. Prvo naiđoh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih:

"Sačuvao si kondure", rekoh, "a moje izgoreše."

"Kako izgoreše?"

"U stražari kod mosta, ono kad su nas prviput napali."

Osmijeh mu zaigra oko usana, od njega se rasprama brada:

"Zar si tako brzo bježao?"

"Brzo, nego kako! Kad se puca, nema šale."

"I od brzine ti se obuća zapalila? E, to dosad nijesam čuo!"

"Nije od brzine", naljutih se. "Ko kaže od brzine? Cipele mi nijesu bile na nogama. Tijesne, pa ih skinuo, pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem. U baraci su izgorele."

Tako - lažem naveliko kao da me đavo uči. Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide. Dovoljno je da se prag pređe, a poslije se jedno na drugo nadoveže i leti se sve dalje da se ne padne i da laža lažu ne stigne. Čak je i zanimljivo, jer stvar se grana, stvara šumu, od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje dođe. Istina je samo da smo u stražari našli dvije puške i nečiju torbu a hljebom i konzervom. Bilo je i nekih dronjaka pod klupama, možda su bile i cipele, možda su baš i izgorele: više nije imalo vremena da se gleda, neko od naših je spolja posuo benzinom i zapalio. Tako lažov i nehotice može da napipa neke istine koje su bile zaboravljene, a zato nije sasvim siguran šta je izmislio a šta ne - to je njegova stvaralačka prednost nad onim što ga sluša i gotovanski prima ili sumnja.

Ovaj još uvijek sumnja i pokušava da me zbuni:

"Uhvatiše li oni onda komandira Šingeljića?"

"Uhvatiše, pa ga pustiše."

"Živog?"

"Živog. Obećao je partizanima da raspusti četu i sve im je obećao što su tražili."

"Ma, meni se čini da je on poginuo."

"Poslije je poginuo, u borbi, na šatoru: ispod brade ga pogodilo, a navrh glave izbilo."

Tu mi je pomogao pramičak istine koji se našao u blizini. Kad drugi put zatreba, može da se ne nađe - a šta ću onda? Propalo bi mi ovo što je dovde uspjelo. Da ne bi došlo dotle, treba stvar što prije da se preokrene - dosta je on mene provjeravao, sad ću ja njega.

"Nek priča šta ko hoće", rekoh, "Talijani su dobri ljudi."

On promrmlja nešto - izgleda da se ne slaže.

"Sasvim su dobri - miruju dolje i daju."

"Ne daju oni što su dobri, nego im drukčije ne može biti."

"Kako ne može? Jesu li nam oni gazde?"

On opet progunđa: osjeća mamac, pa neće da zagrize.

"Zar nijesu?"

"Jesu, kad si zapeo", reče. "Ali ovdje ni za gazde nema sreće. Vidiš li kakva je ova zemlja? Izgleda da je ima, a nema je, nego je to samo obučen kamen. Dolje je kamen, a ispod kamena šuplje - jama, rupa, ponor, potok, svašta - sve što valja i ne valja kroz te rupe dolje propada. Počneš da oreš, a kamen dočeka i slomi ti raonik; baciš sjeme u zemlju, a ona ti ga ukrade. Zato ovdje gazde gube gaće, a kad ih to ne opameti - onda i glave. Koliko sam ja tih gazda zapamtio - svi su otišli. I veliki, proždrljivi Bušatlije davali su ovdje više nego što su odavde uzimali - biće da su zato i propali. Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna sreća, s druge Zlorečica i Pobljenik i Džakovica - krvava livada. A Talijani su htjeli tu da vladaju, a da krvlju ne plaćaju. Kako, de mi kaži! Ko bi ih branio od partizana da nije nas? A zar bi ih mi branili da ne plaćaju?... E, pa nek plaćaju kad moraju, zaista ih zato hvaliti neću!"

Gledamo se kao pokeraši: daleko smo zabrazdili, nazad se ne može.

"Kad tako misliš", upitah ga, "što nosiš bradu?"

"A ti što je ne nosiš kad misliš to što misliš?"

"Nosio sam je do prije neki dan."

"Vidim, odmah sam poznao. A zašto si je obrijao?"

"Smeta mi u poslu, opaze je izdaleka. Ovako mi je lakše."

"Da se privlačiš - dok te negdje ne smažu. A meni je bolje ovako."

"Da se ne vidi šta misliš?"

"Bolje je kad se ne vidi šta se misli, a najbolje je kad se ništa ne misli. Prosto ništa - pustiš da raste šta raste i da sve ide kako ide - nekud ide. I ne uči nikog ništa: svako zna šta treba, a niko ne radi ono što treba nego ono što mu se sviđa."

Čini mi se da se prevario, a nijesam siguran. Prevarila ga je moja brada, sad kad je nema, i otkrio je karte - ako su to prave, ako nema i neke druge u rezervi. Mogao bih i ja moje karte da otkrijem, samo kad bih znao zašto. Sad bi to bilo dosta zamršeno, a dovelo bi samo do toga da se prekine igra. Meni se baš ne isplati da je prekidam - sviđa mi se ova igra: skraćuje vrijeme, vježba živce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao. To je kao u jesen, predveče, kad su prozori otvoreni, kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima: sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu, put se zabijeli tamo gdje ga nema, voćnjak se stvori nad prazninom požnjevenih njiva, rijeka poteče gdje nikad nije tekla. Nekad mi je to bila igra - pokrećem polako prozorska krila, mijenjam odbljeske, premještam kuće, voćke i livade. Možda se još tada začela u meni želja da svijet promijenim, djetinjasta i beznadna, koja me dovde dovela...

"Svejedno", rekoh, "nije trebalo da donosiš bradu ovamo."

"Zašto?"

"Ovdje ima đavola: zaoglave pa uzjašu,"

"Dolje ih ima više, svakojakih. Sve su uzjahali, i sami sebe, pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep. Jednoga zbaciš, a dva uzjašu, pa se još počupaju da vide koji je gori. šta je đavo pri tome zlu? Ništa!"

"Ima ovdje i partizana, a oni smude brade."

"Sad im nije do toga, preče im je da sklone glave."

"Ti ih žališ, čini mi se?"

Ostavio sam mu izlaz - da poreče; on ne pohita, kao što bi drugi, da ga iskoristi. Samo me pogleda sa žaljenjem i blagim prekorom - učini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda. Ne znam je li lud ili se pravi. Možda ima sigurno zaleđe, pa se no plaši, ili je oguglao na prijetnje - zadrijema kad ih čuje. Pogleda me još trenutak, izgubi volju, zatvori oči i okrenu se na drugu stranu.

"I ja ih žalim", popustih uže, pa ga pritegoh: "što su ludi!"

On i to prećuta.

"Mrzi ih svako", nastavih. "Mora da ih mrzi i ko neće, ako neće da mu se kuća zapali. Dronjavi su, šugavi, gladni, sami, i gdje dođu - samo nesreću donesu. Rusi gube, Englezi planduju, a oni se još nečem nadaju. Čemu, kako? Je li se ikad nešto slično čulo?"

"Jeste", promrmlja on kao kroz san. "I bilo je."

"Kad je bilo?"

"Davno", promrmlja sa zatvorenim očima. Izgledalo je da je to sve što zna, ali on s naporom, kao da iz mutnog sna i iz dubokih pećina izvlači, produži sporo i zamršeno: kad je Kara-Mehmed paša s Malesijom pod nož stavio Gornju Leleju - jednima je kuće palio, a drugima glavarstvo davao, da zavadi, da lakše vlada. Sve slomljeno i zavađeno, popaljeno, ojađeno - jedva se našlo desetak ljudi da se odupre. Odmetnuli su se, i s njima Bacan, vojvode Mirčete Krivoga sin, i na glavi mu nekakva kapa. Proglasili su da je to vojvodska kapa, ostatak stare slobode i države, pa je puklo po narodu "Osta kapa na Bacana", a s druge strane je odjeknulo "I poljačko carstvo propade, a lelejska kapa osta." Jedno vrijeme su se vili oko sela, gdje se i sad Kapa zove, i ubijali agalare i ranili pašu iz Gusinja, a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posvađali se između sebe. Jedan se i poturčio, drugoga u zasjedu namamio i ubio, treći je u Lakce pobjegao a četvrti preko Starog Vlaha. Raspadali su se i otpadali, a opet je stara kapa do Kara-DJoka dočekala. Poslije...

Ne doreče, ili ja nijesam čuo. šta poslije? Čekam i čekam a on ćuti, čak i ne diše, nema ga - iskrao se kao sjenka. Učini mi se da je i bio nešto dosta slično sjenki: duh naroda ili plemena što ga je moja mašta stvorila da se zabavi u dokolici. Guslao je bez gusala i pjevušio kao uz gusle: "A u doba vojvode Lakića, i svetoga Petra Petrovića, kad smo turska raja postanuli, nijesmo se Turcim' poklonili, niti smo im ruke poljubili. Za plijen smo plijen uzimali, a za glavu dvije otkidali, i svakoga svoga osvetili"... Pominjao je neka imena i događaje koji su se ponavljali, time me najzad uspavao a tišina me probudila. Podigoh glavu i začudih se: nije nestao! Tu je, spava... Brada mu je puna sunca, glava mu je skliznula s torbe. U torbi mu je komad hljeba i debela knjižurina Životi svetaca, prevod s ruskog od episkopa Nikolaja. Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca, sklopih i vratih knjigu u torbu. Ako starac nekad pogleda to mjesto, pomisliće da ga je đavo dopisao.

Tekst preuzet sa sajta
www.yurope.com