Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Jevrem Brković
TAJNA PISAĆEG STOLA

 

 


Jevrem Brković

 

       Tri, dugo najznačajnija, crnogorska književnička pisaća stola i danas se nalaze u Beogradu: Zogovićev, Lalićev i Đilasov. Već u Crnoj Gori ima nekoliko i danas, a tek sjutra, nezaobilaznih književničkih pisaćih stolova, veoma bitnih za proučavanje ostavštine crnogorskih pisaca, neophodne za uobličavanje slike o savremenoj crnogorskoj književnosti. Tu su pisaći stolovi (i kompjuteri) akademika Radoslava Rotkovića, Čeda Vukovića, Sretena Perovića, Vojislava Vulanovića, Branka Banjevića, Mladena Lompara, Bora Jovanovića, Ranka Jovovića i Rajka Cerovića, a tek pisaći sto ovoga koji se evo bavi pisaćim stolovima svojih kolega!

       Sadržina pisaćih stolova pisaca u Crnoj Gori preminulih i sahranjenih, jednom će morati ispunjavati police i fijoke valjda uskoro utemeljenog Književnog muzeja Crne Gore, ako mislimo da nauke o književnosti bude. Tu bi se morala naći rukopisna ostavština, lične stvari i kakve tajne bilješke, ako su neki naši pisci, bivši komunisti, bili u stanju da išta od onoga što su znali, a što je potpadalo pod „partijsku“ verbalnu konspirativnost, zapišu i ostave „za poslije“. Već je dosta umrlih crnogorskih pisaca: doduše, među njima nijednog samoubice! Davno sam negdje zapisao da „imamo literaturu prezdravih i dugovjekih pisaca“. Danas dodajem i bez ijednog umobolnika, bez ijednog pomračenog uma na nekoj psihijatrijskoj klinici! Budućim istraživačima književne ostavštine već preminulih pisaca biće, nadati se, veoma zanimljivi pisaći stolovi, ako su u porodici još sačuvani, Vlada Mijuškovića, Mirka Banjevića, Rista Ratkovića, Dušana Đurovića, Janka Đonovića, Aleksandra-Lesa Ivanovića, Mila Boškovića, Sloba Boškovića, Vita Nikolića, dr Svetozara Piletića, Jovana Raonića, Čeda Vulevića, Mila Kralja, Ivana Cekovića, Draga Vujanovića, Vasa Stanišića, Huseina Bašića i Boža Bulatovića.

       U zemlji sa potpunije izgrađenim ili odnjegovanim pijetetom za pisanu umjetničku riječ i pisca, s pijetetom i istraživačkom skromnošću, već bi se davno Centralna biblioteka „Đurđe Crnojević“ zainteresovala što je od rukopisa ostalo u pisaćem stolu onih crnogorskih pisaca što su živjeli i umrli van Crne Gore, najviše u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Zagrebu, Skoplju i Ljubljani. Danas već ne mora biti uzeto kao kriterij njihovo nekadašnje izjašnjavanje kojoj literaturi pripadaju. Crna Gora kao ozbiljna država, sa osjećanjem za kulturološke činjenice na njenom tlu, uspostavlja kriterije koji ravnopravno egzistiraju s nacionalnim.

       Da li se ikada iko iz Centralne biblioteke „Đurađ Crnojević“ zapitao što je u pisaćem stolu crnogorskog pripovjedača Mihaila Ražnatovića ostalo? Da li se ikada iko, s takvim interesovanjem, obratio njegovoj supruzi Lepi, dok je u Beogradu bila živa? Nažalost, nikada se niko nije svojski zainteresovao za jednog izuzetnog crnogorskog pripovjedača i čovjeka, za onoga koji nikada u svojim intervjuima i tekstovima nije ostavio mjesta za pripadnost nekoj drugoj literaturi, osim crnogorskoj. Ipak se nekada neko mora zainteresovati i saznati što je u pisaćem stolu nekada poznatog književnog kritičara Boža Milačića (koji je, poslije Drugog svjetskog rata, živio i umro u Zagrebu) ostalo i kakva je sudbina njegovih rukopisa? Što se, recimo, našlo u pisaćem stolu rijetko uspješnog prevodioca Njegoša na slovenački jezik, dr Milana Rakočevića? Rakočević je veoma uspješno za slovenačke časopise pratio savremenu crnogorsku literaturu. Moraće se jednom, valjda ubrzo, ustanoviti što je s književnom ostavštinom Milosava Bata Kalezića, pasioniranog književnog istraživača i kritičara.

       Kakva je sudbina pisaćeg stola i ostavštine crnogorskog pjesnika Gojka Janjuševića, koloniste iz Ozrinića, koji se kao pisac ostvario u Vojvodini? Janjušević je u Novom Sadu umro i sahranjen, mada je u svojoj poznatoj pjesmi Ogradice (o groblju u Ozrinićima) obećao da će mu tu biti vječni dom! Što je s pisaćim stolom i ostavštinom poznatih Titovih generala, koji su stigli i pisci da budu: Veljka Kovačevića, Vukašina Mićunovića i Nika Jovićevića? Kakva je sudbina beogradskog i hercegnovskog pisaćeg stola nekada poznatog crnogorskog pjesnika Dušana Kostića? U Beogradu ga niko više ne spominje, niti uzima u obzir za izbore i antologije? Trebalo bi, svakako, uz porodičnu saglasnost, zaviriti u fijoke pisaćeg stola prozaiste Đorđa Tripunovića Čočeta, koloniziranog u Vojvodinu. Ne treba prepustiti zaboravu i porodici ni pisaći sto i ostavštinu crnogorskog pjesnika Pavla Popovića, umrlog i sahranjenog u Novom Sadu. Bilo bi normalno da dođe do interesovanja za pisaći sto i rukopise Dragana Nikolića, preminulog u Skoplju.

       Ne treba prepustiti zaboravu, porodici i nekrološkim prisjećanjima, ni ostavštinu crnogorskih književnika, koji su živjeli, stvarali i umrli u Sarajevu: Stevana Bulajića, Ljubomira Cvijetića i braću Idrizoviće. U Sarajevu su otišli iz života i crnogorski pisci: divni lirik Velimir-Veljo Milošević i tradicijski bard Sait Orahovac. O njihovim se pisaćim stolovima i ostavštini i u Crnoj Gori jednom mora nešto znati!
Što uraditi, kako prići sudbini nesrećne crnogorske pjesnikinje Darinke Jevrić, ostvarene u ondašnjoj Prištini? Darinka Jevrić se dugo, čitavu jednu mladost, osjećala kćerkom Crne Gore i crnogorskom pjesnikinjom, uostalom to joj je bila i rodna gruda. Nažalost, Darinka Jevrić se predala, prepustila se kosovskoj mitologiji i žestokim valovima Miloševićevog kosovskog, srbijanskog, vojvođanskog i crnogorskog populizma. Bili su to vali što su krajem prošlog stoljeća zapljusnuli, i to žestoko i krvavo, mapu Jugoslavije u raspadanju: posebno Bosnu, Hrvatsku i Kosovo, gdje je došlo i do surovih ratova i etničkog čišćenja, čijim se protagonistima danas u Hagu sudi. Nesrećna Darinka Jevrić je pokušala da pliva na Miloševićevim populističko-ratnim valovima, bez pojasa za spasavanje, tako da je ostala i bez Crne Gore, i bez Kosova! Od tuge i kajanja pjesnikinja je u kobnoj osami presvisla: kažu da joj je humka na nekom periferijskom beogradskom groblju i da tu humku niko više ne posjećuje, da je čak i na Zadušnicama bez stručka cvijeta!

2.

       Toliko knjiga: sabrana djela u trideset tomova! I poslije sabranih djela nastaju djela: Traktat o suboti (poezija), romani Ljubavnik Duklje i Skotna Vučica. Mora se reći da je roman Ljubavnik Duklje roman okrvavljen krvlju moga mladog prijatelja i vozača Srđe Vojičića! Ubistvo, odnosno atentat na mene, naručili su Oni što su se prepoznali u poglavlju romana: PISMO KARLA BALESTRE ŠKODRE ROĐAKU ANTONIJU SEOČU, POSLIJE PRVOG SUSRETA U RIMU. Ja sam slučajno preživio, Srđa je slučajno ubijen! Nije bio ukalkulisan u atentat kao žrtva: pokušao je da mi pomogne i to je platio glavom!
Danas evo desetak (starih i novih) rukopisa na mome pisaćem stolu – i u pomoćnim ostavama za rukopise koji, valjda, neće gorjeti i zbog kojih, nadam se, neće niko više ginuti, ni autor. Tih desetak sređenih rukopisa je ono što sa moga stola, i u pomoćnim ladicama, mogu u jednom ovakvom tekstu da prijavim, prije svega mojim sinovima, i zainteresovanim istraživačima, sadašnjim i budućim. Moram reći da baš u mojem velikom pisaćem stolu, u posebnim ladicama, postoji desetak notesa – kvaderna i četiri velike sveske platnenih korica: u tim je sveskama i kvadernima pohranjeno sve ono, a toga je već poprilično, što čini veliku riznicu mojih tajnih dnevnika, zapisivanih nekoliko decenija, a taj se posao nastavlja sve do onog sudnjeg dana, koji još nije na vidiku. No, ko zna!
Misli se da rukopisi ne gore, mada je dosta rukopisa, i to velikih autora, prvo i jedino „izdanje“, smrtno i posmrtno, imalo u plamenu kamina, običnog starog šporeta ili „kraljice peći“. Vjerujem da u boljim crnogorskim seljačkim kućama nema ognjišta gdje je u plamen, žar ili razgorjeli oganj, otišao vredniji rukopis od kakvog spiska sitnih dugova i dužnika. Nekada su se u otmjenijim seoskim kućama važni papiri više i sigurnije čuvali, nego u prigradskim i gradskim stanovima, kućicama, prikljevušama. Odnos prema papiru, hartijama, slučajno zatečenoj knjizi u škrinji ili skancijerni, imao je nešto od porodične kultnosti prema rijetkim stvarima, ukoliko je u porodicama bilo pismenog, ili nepismenog, ali mudrog čovjeka, koji je čuvao papire za opismenjeno potomstvo.

Ipak,
Rukopisi gore!
Nestaju!
Zagube se!
Uništavaju ih!

Ima i takvih rukopisa
Od kojih potomstvo
strahuje!
A tek oni drugi.
Svi drugi!

Živjeti,
Biti pisac:
Izmišljati knjige,
A nigdje ne zapisati
Ono što nije za knjige,
Ali jeste za trezore,
Za strah,
Za bravu sa sedam ključeva!

Budući će živjeti
Da bi jednom pročitali
Ono ispod sedam ključeva što je!

Iz generacije u generaciju piščevih srodnika
Samo će to čekati:
Naći će se ključevi i za tu bravu!

3.

Gogolj je spalio drugu knjigu Mrtvih duša!
Da li to spaljivanje rukopisa ide na Gogoljevu dušu, ili na dušu velikog, nemilosrdnog ruskog kritičara V. G. Bjelinskog? Za dugo jedinog kritičara kojemu je podignut spomenik!
Svakako na dušu Milovana Đilasa ide spaljivanje druge knjige Isidore Sekulić: Njegošu – knjiga duboke odanosti!
Dešavalo se, i dešavaće se, da rukopisi dođu do onih koji ne znaju što je do njih došlo – i, najčešće, završe u kakvoj „furuni“, može i kao jutarnja potpala, propira, gdje se još loži. Ima ih što i na otpadu, sada već deponiji, završe: najčešće kad se kuća preuređuje, posprema, oslobađa dotrajalog pokućstva i starih požutjelih hartija. Što su to stare, požutjele, hartije? Kuća bez starih hartija: bez tapija, ugovora, porodične dokumentaristike, arhive, predačkih uvjerenja, pismenih tragova, svjedodžbi, ukaza, sentencija – nije kuća. Biće da je to prije kakva jazbina, pećina, suvota za uboge i sirote, za one što samo preživljavaju do sudnjeg dana, a o njihovom sudnjem danu ni čitulje u malom provincijskom listiću!
S devetnaestim je stoljećem i porodična kultnost pisca i piščeve porodice izgubila onu građansku patinu uglednih familija, koje pomno njeguju uspomenu na svoga rođaka pisca. I ne samo pisca: već i pismenog i značajnog pretka o kojem se makar do Cetinja čujalo i znalo, dok je Cetinje bilo mjera kakvog-takvog „velikog svijeta“, Grada, Prijestolnice, Dvora, gospode i gospodstva. Moja baba Jana je znala, ako ručak „odocni“, zatraje, da prijekorno kaže: I gospoda na Cetinju je odavno ručala! Bilo je to ono vrijeme dok je na Cetinju zaista bilo gospode i po evropejskim tablicama gospodstva! Gospodstvo je presahlo i tamo gdje ga je u izobilju bilo. Revolucija je grobnica svakog gospodstva, ukoliko se ne radi o genskom, urođenom gospodstvu, kojeg ni revolucije ne mogu potrijet, istražiti, makar u memoriji familija gdje ga je bilo.

Ostavljeno za – poslije

       Doći će jedno crnogorsko vrijeme, valjda je već tu, kada će Crna Gora morati da sazna sve o svojim nesrećnim i poskitanim piscima: gdje su živjeli, gdje su umrli i da li im je išta od rukopisa u pisaćim stolovima ostalo, ako su pisaćih stolova imali. Već mnoge crnogorske pisce, koji su se utrpavali u jednu drugu literaturu, u toj literaturi nemilosrdno zaobilaze, iz te ih literature, jednog po jednog, brišu, omalovažavaju, čak ih kao „došljake“ i „gorštake“ iz literature izbacuju. Nesrećni poskitani crnogorski pisci, ostali su davno bez majke, a sada, evo, i bez maćehe. Kada bi mogli makar kao mrtvi znati da danas postoji jedna literatura i jedna zemlja gdje su vazda dobrodošli, gdje za njih vazda ima mjesta! I za darovito bučnog, estradnog i nesrećnog Aleksandra-Aca Sekulića, velikog beogradskog noćnika, ima u toj zemlji mjesta, razumijevanja, simpatija i poštovanja, u njoj je i ponikao. I za čudesno kontroverznog Buleta – Miodraga Bulatovića – kada ga jednom, a hoće, „ćiliknu“ iz literature za koju je živio, biće mjesta u literaturi zemlje gdje je rođen; gdje je onaj prokleti Rus, bijeli emigrant, Fedor Arhipov, koji mu je bio tetak, ubio njegovog oca: i dječaku Bulu, koji je očevu smrt vidio, napunio oči krvi, straha i zla! Njegova se literatura inače događa u ovoj zemlji i evropskom podzemlju!
Treba se za života najboljeg poznavaoca međuratne lijeve ili socijalne literature, dr Vasilija Kalezića, za njegov pisaći sto zainteresovati, treba već znati što se u tom stolu nalazi, a zna se da se tu nalaze životi, pogotovo potonje godine i dani Radovana Zogovića i Milovana Đilasa. Decenijsko prijateljstvo s Radovanom Zogovićem i Milovanom Đilasom, dvojicom po mnogo čemu, prije svega po životu, sličnih a toliko različitih ljudi, pisaca, komunista, disidenata i Crnogoraca, o kojima je Kalezić dosta objavio, ali mnogo više „za poslije ostavio“, stvorilo je izuzetno dragocjenu arhivu koja bi morala u Crnoj Gori da završi. Mislim da je to i želja još veoma živućeg dr Vasilija Kalezića.

Đilas, Lalić, Zogović - kontroverzno nasljeđe

       Kroz stoljeća je, što se pisaca i rukopisa tiče, dosta toga zavisilo od kakvoće države, političara, policajaca, piščevih prijatelja i neprijatelja, piščeve rodbine, a rodbina se, u Crnoj Gori pogotovo, nije znala ponašati kao rodbina – najbliža, bliža, dalja i najdalja – rođaka pisca. Ili nije znala, ili nije htjela, ili nije smjela da prihvati, zna i usvoji vrijednosti njegovog djela, piščev život i sve ono što se iz piščevog opusa može odnositi na njegove rođake, što ih pokazuje u drugačijem svjetlu od onog kojim oni sami sebe osvjetljavaju. Niko u Crnoj Gori 1948. godine nije htio, nije smio, da bude Zogovićev rođak, ni mnogi Zogovići!
Mihaila Lalića su tužili, javno napadali i „bručili“, nijesu mu ni mrtvog oca Petka pošteđeli, tamo neki rođaci, plemenici i Trepčani, što su se u nekom od njegovih djela, u više njih, prepoznali. I mene su 1986. godine u Pobjedi, nakon objavljivanja romana Kamenštaci u časopisu Stvaranje, prozivali neki Seočani (Kamenštaci), bivši pristavi moje kuće, što su prepoznali svoje očeve. Majku Gorku su ljeti, kad bi izašla u Seoca, napadali, uznemiravali je da mi je sve to o njihovim očevima ona ispričala, što nije bila „optužba“ bez osnove! Morao sam im u Pobjedi odgovoriti, podsjetiti ih što sam sve o njihovim očevima prešutao! Umirili su se i nikada se više u mojim romanima nijesu prepoznavali, a mogli su. U jednom mome romanu prepoznao se najopasniji soj urbanih crnogorskih kriminalaca i mafioza!
Po morbidnoj malograđanskoj moralnosti, gdje su „estetsko“ i „umjetničko“ nepoznati pojmovi, gdje se od književnosti traži da je samo nešto zanimljivije prepričana istorija, pisac mora „služiti na čast“ porodici, rodbini, pogotovo režimu, državi, gradu gdje je živio i umro, a tek selu gdje je rođen. Zaboravlja se da su svi naši značajniji i manje značajni pisci, izuzev Lesa Ivanovića i Rista Ratkovića, rođeni u selu, a ima ih i u zaseocima rođenih. U našoj su literaturi prve gradske krštenice ili rodni listovi, oni papiri koje posjeduju nastupajući postmodernisti! Pravo je čudo da su utemeljivači savremene crnogorske književnosti, oni bez dvopolnih književnih odrednica, rođeni na selu, i to, uz samo jedan ili dva izuzetka, u jedva pristojnim seoskim kućicama. To je onaj tip seoske sirotinjske kuće, slamnjače, koji je više „suvota“ nego kuća. U takvim kućicama budući pisac rijetko je mogao da vidi sobu, kamaru, portik ili izdvojenu kužinu: najčešće se u dijelu kuće pozemljuše, ili eventualno u izbi, moglo čuti večanje koza, bleka ovaca, rika jedne ili dvije krave, vo je bio priplodni luksuz i mogao se naći u svom ili dotičnom selu. I kada se takva kuća: kuća suvota, kuća pozemljuša, kuća potleušica, najčešće poslije kakvog rata, napušti, kad se familija „spušti“ u predgrađe ili grad, kuća opusti od neživljenja, od neloženja ognja; kada se krov uruši ili ga susjedi raznesu, ukaže se malo, jedva primijetno, kućište, čije se kamenje, ono što je za zid bolje kuće ili ograde, ubrzo u suvomeđu oko branjevine uziđe. Kada se iz takvih kućica suvote, potleušica i pozemljuša, „spušte“ u predgrađe ili grad, djeci sa začetim djetinjstvom na selu, dugo će se, ispred zore pričinjati, buditi ih rika krave i glasno, dugo, kravlje pištanje u baležištu!

4.

       Do Radovana Zogovića, Mihaila Lalića i Milovana Đilasa mi nijesmo imali pisca sa radnim stolom, sa pisaćim, u čijim bi se ladicama ili fiokama, mogla naći vrijedna književna zaostavština. U ta tri poratna pisaća stola, i danas kod nasljednika dvojice velikih pisaca (i jednog robijaša, revolucionara, komuniste, ideologa, pobunjenog intelektualca antidogmate, kroz čitav život uzgrednog beletriste) postoji književna zaostavština o kojoj nasljednici valjano brinu. Ne znam u Lalićevom slučaju da li! U Zogovićevom stolu ostalo je nekoliko, da se zna, vrijednih rukopisa – i oni su već u rukama ozbiljnih istraživača književne zaostavštine ovoga pisca.
Milovan Đilas, bio je i ostao mučenik i maneken revolucionarnog komunističkog mijenjanja svijeta, i nikad baš preglasni barjaktar, bez zadrške, posve antikomunističke, antistaljinističke i antibrozovske epohe! Ipak, je on ideolog koji je hrabro i javno popljuvao ono što je bilo najneljudskije u ideologiji čiji je ideolog bio. U svojoj dozlaboga kontroverznoj biografiji, možda najkontroverznijoj u jugoslovenskom komunističkom pokretu, Milovan Đilas ima i nekoliko osobnih estradnih nišanjenja i opaljivanja iz revolvera u pogrešne ljudske mete.

5.

       Da li je u Đilasovom pisaćem stolu nađeno više književne ili publicističke, političko-esejističke i memoarsko-dnevničke ostavštine? To može znati samo Đilasov sin Aleksa, eventualno i poznati književni istraživač dr Vasilije Kalezić, čovjek koji je decenijama bio prijatelj s Radovanom Zogovićem i Milovanom Đilasom: posjećivao ih, pisao o njima, bio čak i izvjesna spona između Miroslava Krleže i njih – više između Krleže i Đilasa; Zogović je poslije svega, s Krležom izravno kontaktirao. Čini mi se da ni Đilas ni Zogović Vasiliju Kaleziću nijesu bezrezervno vjerovali. Bilo je neosnovane sumnje da im je podmetnut, zna se i od koga! I jednom i drugom, Zogoviću pogotovo, smetalo je Kalezićevo druženje s Dobricom Ćosićem i odlazak u Veliku Drenovu, Ćosićevo rodno selo!
Pretpostavljam da je u Đilasovom pisaćem stolu pronađeno najmanje beletrističkih tekstova: Đilas je, ipak, bio uzgredni beletrist, iako je kao takav počeo, bio zapažen i spadao u one Crnogorce što prvo Terazijama uspravno progaze i od kojih se mnogo očekuje. Beograd danas gotovo halapljivo prisvaja Đilasovu političku publicistiku, pogotovo Knjigu o Titu i Memoare, dok se za Novu klasu i Razgovore sa Staljinom više gotovo niko ne zanima. To je već odavno Đilasova ispričana priča. Oko Đilasove beletristike: knjige priča, jednog romana, autobiografske knjige Besudna zemlja (svakako najbolje Đilasove knjige), studije o Njegošu, iako je Đilas Njegoša, kao i sebe, pokajnički u srpstvo svrstao, ne bi li se oprao za ono što je 1946. godine objavio knjigu o crnogorskom nacionalnom pitanju. Na žalost, Milovan Đilas sve to čini slijedeći Matiju Bećkovića, onoga Matiju što ga je, u Podbišću i mrtvog, nad porodičnom grobnicom posrbljavao uz dvanaest srpskih popova, uglavnom dovedenih iz Beograda! Književnik Rajko Cerović se i danas zgražava nad takvom sahranom Milovana Đilasa, pogotovo nad Bećkovićevim protokolom i govorom „nad otvorenim grobom tužni zbore“.
Tužna je životna, umiruća, ukopna i posmrtna sudba Milovana Đilasa! I za ubicu sa ideološkim, komunističkim, predznakom, i za opričanog osnivača Pasjeg groblja u Kolašinu 1941. godine, i za ideologa crnogorskog ultraljevičarstva i Druge faze revolucije u Crnoj Gori, i za ideologa povlačenja Josipa Broza iz Užica, i za oporučno od Cane Babović (najveće srpske komunistkinje) optuženog za „gubljenje mladih glava u Prijepolju“, to jest za likvidaciju, navodno, sedamdeset i pet srpskih mladića, zbog odbijanja da izađu iz Srbije i krenu sa Štabom u Crnu Goru ili Bosnu, najvjerovatnije u Rudo, nešto kasnije u Foču! Istorijska istina je da je Đilas iz Prijepolja, nekoliko stotina srpskih partizana, vratio u Srbiju da se kao ilegalci bore! Sve kontroverza do kontroverze. Tadašnji ga obrazovani mladi komunisti vide kao Sen-Žista iz Francuske revolucije, a ima ih što ga doživljavaju i kao Buharina, ne pretpostavljajući Đidovu političku smrt poput Buharinove – i političke i fizičke, ne bar do pobjede Svjetske revolucije! O njegovom „renegatstvu“, „izdaji“, „revizionizmu“, „pobuni“, „antidogmatizmu“ ni tada se, ni mnogo kasnije, pa ni kada je izabran za prvog predsjednika Skupštine FNRJ (prije Moše Pijade), izvan Politbiroa nije razmišljalo, a ni u Politbirou do prvih Bevcovih (Kardeljevih) potihih naputaka da se „s drugom Đidom nešto dešava“. Dugo je Josip Broz sve sumnje, podozrenja, zavisti, ogovaranja, prigovore na „demagoško narodnjaštvo“, intelektualne izlete i flertovanja s piscima nadrealistima, maskiranim u marksističkoj odori, odbijao, dugo je „druga Đida“ držao za intelektualno i ideološki najjaču ličnost Politbiroa, što je Milovan Đilas i bio. Postojalo je nešto i u kontroverznoj ličnosti Milovana Đilasa što je Josip Broz lično i s velikim simpatijama uvažavao, imao respekt, katkad se i divio Đidovoj ideološkoj spremnosti, intelektu i polemičkom daA, pogotovo u obračunu sa Staljinom. I Đilas se do ushićenja divio instinktivnoj revolucionarnosti i praktikumu Josipa Broza.

Posmrtne sudbine Zogovića i Lalića

       Biće da Zogović, koji za života, ili u dijelu života, nije bio okružen njemu naklonjenim ljudima, osim najuže porodice i svega nekoliko povremenih prijatelja, u posmrtnom književnom životu, može se reći, ima znatno više sreće. Crnogorska književna kritika se njime sve više bavi, izašla su mu i sabrana djela, nedavno se u DANU pojavio izbor iz njegove poezije! U Prištini se pojavilo i trojezično (albansko-crnogorsko-englesko) izdanje Došljaka. Mihailo Lalić, koji je za života i kod izdavača, i kod čitalaca, i kod književne kritike, i kod politike i političara, i kod žirija za najznačajnije jugoslovenske nagrade, stajao izuzetno dobro: u posmrtnom književnom životu, kod izdavača, čitalaca i kritike, za njegovo djelo i život, nažalost, ne postoji čak ni prosječno interesovanje, pa ni u Crnoj Gori, izuzev školske lektire: u Srbiji, Lalića već ni u lektiri nema! Ni njega ni Miodraga Bulatovića!

Ranković bio korektniji od Đidovih Crnogoraca

       Đilas je mislio da se dogmatski komunistički led kojem, kad bi se materijalizovao, ni ledolomac imena „Lenjina“ tada ne bi ništa mogao, može razbiti onim njegovim veoma hrabrim, visprenim, izuzetno nadahnutim, inspirativnim tekstovima objavljivanim u, do tada rigidnoj i sklerotičnoj Vlahovićevoj „Borbi“. (Zogović je već pet punih godina bio u kućnom pritvoru, u dvosobnom stanu u Cvijićevim paviljonima i s Vlahovićevom „Borbom“ nije mogao imati nikakve veze). Đilas je mislio, ponadao se, zanio se trenutnim uspjesima njegovih, danas bi kazali „kolumni“, kod nižeg, višeg, srednjeg, pa u jednom dijelu i najvišeg partijskog kadra. Đilas se zanio i više se nije mogao ustaviti: u njemu je inače bilo dosta zanesenjačkog i to je, možda, ono najljepše u njemu, pa i kada „u ime revolucije“ ubija, kako je znao da kaže! Ubijanje u ime Revolucije je tek zanesenjaštvo, doduše krvavo!
Odjednom je došlo do upaničenosti u osnovnim partijskim ćelijama i do većine u Politbirou, zapravo do svih osim samog Đilasa, da će se Đidovi tekstovi (kolumne) pretvoriti u moćni eksploziv razaranja dogmatskog, granitnog, bića jugoslovenskog komunizma! Upaničenost je zahvatila milionsko partijsko članstvo, činilo se da će se čitava piramida jedne revolucije, revolucionarnog režima, već okoštale birokratske vlasti, i svih komunističkih vrijednosti, srušiti, da će i vođe Revolucije i tvorce komunističkog pokreta baciti u koridu pobunjenog građanstva, gdje bi ih dokrajčili dželati poput onih što su taj „sveti posao svake revolucije i kontrarevolucije“ u preuzimanju vlasti obavljali i uspješno obavili!
Drugovi su drugu Đilasu vratili plenumom! A na Plenumu: Moša Pijade pamfletski, cicvarićki, zagrižljivo, osvetnički, što će tek nakon totalnog Đilasovog pada biti izabran za predsjednika Skupštine FNRJ. Pijade tu na Plenumu pravi mangupsku inverziju: od čuvenog Đilasovog naslova iz Nove misli, odakle je sve i počelo – „Anatomija jednog morala“, drug Moša, inače već od Josipa Broza nazvan, interno, „komunistički Cicvarić“, inverzira i svoj obračun naslovljava „Moral jedne anatomije“! Nastavlja mrzovoljni Boris Ziherl: najveći slovenački i jugoslovenski teoretičar marksizma; on sve Đidove ideje iz “Borbinih” kolumni, kao i malograđansku destruktivnost teksta iz Nove misli, podvodi pod oštru marksističku analizu, ukazuje na decenijsku Đidovu „improvizaciju marksizma“. Ziherlova analiza je hladna, oštra, „marksistički“ argumentovana, ali ne privatna i vulgarno pamfletska, kao Mošina! Bevc, a to je tada bio drug Kardelj, ili drug Edo, ide na Đilasa drsko, staljinistički optužujuće; provokatorski ga proziva i citira razgovore koje su privatno vodili, o kojima je Josip Broz odmah sve znao i nije Kardelju dao zadatak da nastavi provocirati „druga Đida“! Ređaju se drugovi – nasrću na druga, kako to samo komunisti znaju i počešće rade, bilo plenumski, bilo politbirovski. Andrić bi tiho rekao „Grozni ste vi komunisti jedan prema drugom“.
Na tom Đilasovom plenumu, na „revizionistu“, „renegata“, „zapadnjaka“, „bevanovca“, „antimarksistu“, „dešperatera“, „izdajnika revolucije, Partije i socijalizma“ išli su đonom: Edvard Kardelj, Petar Stambolić, Jakov Blažević, Moma Marković, Lazar Koliševski, Miha Marinko, Fadilj Hodža, Blažo Jovanović, Svetozar Vukmanović Tempo, najpoznatiji „đonaš“ među partijskim „đonašima“, Moša Pijade, Veljko Vlahović... Bilo je i onih koji su „morali“ da progovore kako im se ne bi prilijepila tada najopasnija etiketa „đilasovca“: Peko Dapčević, Mitra Mitrović (Đilas) i Vladimir Dedijer. Govorilo se da je generala Dapčevića, i dalje najslavnijeg Titovog generala, i glumicu Milenu Vrsajkov, vjenčao Milovan Đilas. Slučaj to dvoje supružnika (generala i glumice) i odnos partijske vrhuške, već kaste, prema njima, pogotovo Tempove supruge i Tempa, Đilasu je poslužio kao inspirativno polazište za moralističko-društveni esej Anatomije jednog morala, objavljen u posljednjem broju časopisa Nova misao, čiji su urednici i pokretači bili Đilas, Krleža, Bogdanović, Bora Drenovac...
Dapčevićevo učestvovanje u diskusiji, crnogorskom ijekavicom obojeno, bilo je više bojazan da mladi ljudi pogrešno ne shvate druga Đida, nego njegova osuda. Bivša Đilasova supruga, takođe uzorno kontroverzna Mitra Mitrović, u svom je kraćem govorenju zadržala dostojanstvo nekadašnje Mitre Mitrović-Đilas, našla je granicu između osude i prisjećanja i podsjećanja na velike Đidove zasluge za komunistički pokret i revoluciju. U pauzi Plenuma je Đilasu i prišla, jedina. Nekoliko noćiju poslije Plenuma, kada je već bio raskrinkan i isključen, oko ponoći se, kao nekadašnji ilegalac, prokrao do njenog stana i zazvonio; tiho je upitao: Mogu li ući? Vladimir Dedijer je patetično, ganuto i hrabro potegao četiri prsta na svojoj desnoj ruci, pokazao ih svima i rekao: Ova četiri prsta su Tito, Ranković, Kardelj i Đilas! Vlado je lijevom rukom dotakao, pojedinačno, svoja ispružena četiri prsta i nastavio: Udarac po bilo kojem od ova četiri prsta boli! Moša Pijade je nešto s mjesta dobacio, nešto zajedljivo i kao duhovito: Tito ga je pogledao i rukom mu dao znak da šuti. Čitavo vrijeme plenuma Aleksandar Ranković je samo predsjedavao. Znalo se da su „Marko i Đido“ bili veliki lični i partijski prijatelji, još iz vremena kada je Đilas, privremeno, bio sekretar Pokrajinskog komiteta KP Srbije; da je Marko na sve te Đilasove intelektualističke izlete i bravure, na povremenu svojeglavost i djelimičnu anarhoidnost sa simpatijama gledao i sve mu tolerisao. Znalo se i da su Marko i Đido kumovi: Ranković je vjenčao Đilasa i Štefu, drugu Đilasovu suprugu, inače bivšu ženu Ivana Gošnjaka. Imao se utisak da je organizacioni sekretar Centralnog komiteta i šef jugoslovenske policije ispao moralniji, suzdržaniji, tolerantniji, korektniji od svih Đidovih Crnogoraca, izuzev generala Dapčevića!
Dedijer je na kraju i zaplakao!
Veljko Vlahović je pokajnički i do morbidnosti samokritički ponižavajuće osudio sebe što je mjesecima u ”Borbi” objavljivao Đilasove tekstove. Njegova osuda samoga sebe išla je dotle da je nabrojio sve elemente zbog čega ga Tito i drugovi trebaju osuditi: nebudnost, kao najveći grijeh revolucionara, robovanje Đilasovom autoritetu i, što je najkukavičkije djelovalo, „nečitanje, ili samo ovlašno gledanje Đilasovih tekstova“ iz napadnute serije. Znao je Vlahović, još iz moskovskog vremena, dok je rukovodio Omladinskom internacionalom, kako se drugovi odriču druga, kako ga treba gurnuti da što dublje potone, kako ga moralno i ljudski razobličiti, kako ga intelektualno omalovažiti, marginalcem učiniti!
Iz plenumske hajke, nažalost, nije izostao ni Blažo Jovanović: revnosni titoist, na crnogorski način demagoški uspravljen i isprašen, po narodski prostosrdačan, komotan i prisan, omiljeni predsjednik Crne Gore. Blažo Jovanović je, samo nekoliko mjeseci prije Plenuma, povodom tih istih tekstova, partijskom aktivu Titograda govorio o Đilasu kao „drugom Marksu“. Jedan govor s balkona hotela “Radovče” drug Zetin, a to je „drug Blažo“, završio je poklikom: „Milovan Đilas je najveći Crnogorac svih vremena, i od Njegoša veći!“ Uz svu tu partijsku ekvibrilistiku, Blažo Jovanović je bio častan čovjek: priklanjao se taktičkoj predostrožnosti kako bi ostao u sedlu revolucije i dugo bio kadrovski tretiran kao najviša adresa Crne Gore!
Dedijer je s Plenuma izašao plačući!
I Mitra Mitrović s njim.
Drugo Moša je, i pored Titove diskretne opomene, s mjesta dobacivao!
I drug Đido se na kraju pokajnički drugovima obratio:
„Ne znam što mi je bilo, neki đavo je u mene ušao!“
Uplašili se drugovi tog Đidovog Đavola i osudili ga!
Izbacili iz Partije!
Nešto kasnije ga i na robiju poslali: robijao je, u više navrata, devet godina. Robijao i pisao!
Danas se u Crnoj Gori njegovim životom i djelom pokušavaju baviti neki enormno nekompetentni ljudi, osnivajući nekakav provincijski Odbor za proučavanje ličnosti i djela Milovana Đilasa!
Mislim da ima nekog rezona što sam posvetio toliko prostora Milovanu Đilasu: ovo treba shvatiti kao razmišljanje o progoniocima i progonjenom koji je progonio!

6.

       Mihailo Lalić je, kao i Zogović, veliki crnogorski pisac, iako se čitavog života osjećao pripadnikom i srpske i crnogorske književnosti, što nije slučaj sa Zogovićem, koji je, nedvojbeno, pripadao samo crnogorskoj književnosti, i to po njegovoj izričitoj iskazanosti, još od 1946. godine. U Srbiji je danas došlo do zvanične rehabilitacije četništva: apsurdno je da se još samo Dobrica Ćosić, mada otac novog, veoma agresivnog, srpskog nacionalizma, osjeća partizanom i daje javni otpor početničenju Srbije. Do djelimične rehabilitacije četništva došlo je i u Crnoj Gori, mada je ta „djelimična rehabilitacija“ kod nas i dalje na margini političkog života i sveukupne društvene stvarnosti, čak i u opštinama gdje su pročetničke partije na vlasti.

7.

       Ipak, dolazi vrijeme, ili nam se samo čini, kultivisanog odnosa i piščeve rodbine, i nekih institucija kulture, prema književnoj zaostavštini, i uopšte prema književnom djelu značajnih crnogorskih pisaca. Takav odnos je već poodavno uspostavljen u literaturama susjednih zemalja. Nažalost, ispada, a tako i jeste, da se za današnji državni i politički vrh režima u osamostaljenoj Crnoj Gori, može reći, što se kulture tiče – boljitka nema! Da boljitka ima, ne bi se moglo zaključiti čak ni uz izrazito optimističku skrupuloznost nas koji smo nesebično učestvovali u stvaranju nove crnogorske države ili, preciznije, povijesnim činjenicama kazano: Pete crnogorske države! Ako ispustimo dukljansko-zetski period crnogorske milenijumske državnosti, sasvim se osnovano može reći da je Prva crnogorska država bila Crna Gora Crnojevića; Druga crnogorska država je Crna Gora Petrovića (sa nezaobilaznih sedam godina civilizacijske i državotvorne vladavine Šćepana Malog). Tih sedam godina bi se mogle nazvati, uz punu istorijsku odgovornost, Trećom crnogorskom državom! Četvrta crnogorska država je Avnojevska Crna Gora, iako članica Jugoslovenske Federacije sa ograničenim suverenitetom. Peta crnogorska država je ona, odnosno OVA, što je uspostavljena Referendumom 21. maja 2006. godine!

P.S.

       Pisaći sto velikog i značajnog pisca, pa i onih manje značajnih, a jednoj literaturi potrebnih, još časom smrti onoga čiji je sto bio, treba čuvati od najbliže rodbine, tajne policije, političara, neznatnih pisaca, površnih novinara i kolekcionara unikatnih rukopisa. Radnom stolu značajnog pisca treba omogućiti pristup poštenom književnom istoričaru i istraživaču.
Pisac koji iza sebe ostavi prazan pisaći sto, čitavog se života lažno predstavljao!

Rehabilitacija četništva gasi interes za Lalića

       Rehabilitacijom četništva u Srbiji gasi se interes za Lalićevo djelo; nema više njegovih čitalaca: pomrli su, a potomstvo im je, uglavnom, prešlo na drugu stranu, na onu koja je u Lalićevim romanima gubitnička i pošteno ocrnjena! Desi se tako da se i tematika velikog pisca, u promijenjenoj društvenoj stvarnosti, okrene protiv pisca, da postane veoma otežavajuća okolnost u pristupu njegovom djelu. To se dogodilo Mihailu Laliću, djelimično i Zogoviću, s tim što angažovanost ili tendencioznost u poeziji, u vremenskom proticanju prođe nešto bolje od proze. Među pisce, koje je isuviše ideologizirana tematika iznevjerila, spada i Oskar Davičo, ali samo kao romanopisac, dok će njegova poezija i dalje biti, i ostati, sami vrh srpske moderne! Društveni, povijesni i politički lomovi na prostoru bivše Jugoslavije, dramatična promjena, uspostava i rehabilitacija kvislinškog dijela novije istorije u svim narodima bivše Jugoslavije, jednostavno je pomela s aktuelne književne, lektirske, izdavačke i čitalačke scene mnoge pisce, prije svega one regionalnog značaja, ali i pisce većeg književnog formata!

Preuzeto iz dnevnih novina "Vijesti", januar 2010.