Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 


 

Šeki Musić
HRONIKA JEDNOG HAUSTORA

 

Šeki Musić
Šeki Musić

 

    Šeki Musić, rodjen u Bijelom Polju, inžinjer i dipl ekonomista. Živi u Baru i Beogradu. Objavljene su mu dvije knjige - Neradni dan i Glupost je vječna...

 

 

HRONIKA JEDNOG HAUSTORA

    Skoro me put nanese u Sarajevo. Nekako noge same, po davnašnjoj inerciji, pođoše kroz ulicu Ferhadija. Željna duša onih starih mirisa, zvukova, po kojima Sarajevo i u snu znam. Vrijeme je iza mene, curi, razvodnjava se...neki stari ljudi se zaboravljaju-valjda to sa godinama ide. Mnogo toga osatvljam za sobom, ali Sarajevo nikada.

   Najmilije mi je nekako, sam sa sobom da tumaram poznatim i dragim mi ulicama. Kaldrma Baščaršijska mi korake odavno zna, izlozi u nekdašnjoj ulici Vase Miskina mi lik pamte, doduše bez sijedih, ali znam da me prepoznaju. Osjećaju oni dobro da sam u duši onaj dječak, samo obučen u odijelo zrelog gospodina. Klupe me u parku znaju, samo ne ljudi....Neka, ne smeta mi. Volim moje slobodne korake po dragim mi ulicama... Ne priznajem pojam kilometar, daljina...Vječni oganj gori kao i prije, a meni milo u duši. Zanešen u mislima, odmjerenim, skoro lijenjim koracima mjerio sam put do Kamernog, možda uhvatim neku predstavu, jer koja je na tim daskama izvedena-vrijedi. Skoro krajem oka, refleksivno sam opazio poznato čehre. Ma sve ne mogu da vjerujem!!!

    Zadržah se ja. Pogledi nam se sretoše, pa niko ne popušta. Na to će on meni: “Jesi li to ti,  Musiću?!“
Začudih se, ali ipak se pribrah i pitah ga: “Odakle me znaš?!“
„Ja sam Husko, iz Korita“, sjetih se ja odmah, pa ga priupitah: “Šta tu radiš?“
On će meni tako jednostavno: “Ja ovdje živim.“
Pa ustade, kroz jedan hodnik, uvede me u jedno udubljene- haustor. Tamo bijaše nekakav stari dušek, ko zna od kada izbačen i iz čije kuće. Ali mora da ga je neko iz obližnjih zgrada sneo do kontejnera, i nije Husku mnogo muke bilo da ga donese i da se skući. Bijahu i nekakva ćebad, istog porijekla; bunda- stara, stražarska, ja bih se zakleo da je još iz doba poslije Njemačke okupacije. Ima tu i nešto garderobe, ali mi je zapalo za oko, u svom tom pokućstvu haustora, dvije knjige. Bihorci-Ćamila Sijarića i Stare i Nove pjesme Vita Nikolića.

     Bi mi neki čudan, nesvakidašnji osjećaj. Tog trena, te dvije knjige su mi imale vrijednost veću od Jermitraža i Luvra zajedno.
Dodade mi jednu hoklicu, tronožac-domaćinski, u kuću sam mu ušao. Ponudi me cigaretom i poče da priča.

     „Ne znam, Musiću, znaš li da sam završio srednju Poljoprivrednu školu i upisao Poljoprivredni fakultet, zaposlio se u Moravac u zadruzi. Sve mi je dobro išlo.

      Jedno jutro sidjoh u čaršiju u Bijelo Polje, da kupim soli, šećera, gasa malo i još nekih namirnica. Kad Šejtan hoće, on hoće! Pogriješim ulaz u radnju, pa umjesto za gas ja udjem tamo dje se prodaje štof na metar. Sreto se pogledom sa Mejrom. Lijepa djevojka, sa anduliranom kosom – gradjanka. Mnogo smo se zaljubili i voljeli. Poslije nekog vremena smo se i uzeli. Skućili smo, fala Bogu, za one prilike-dobro i dobili ćerku Vezirku. Ona sad ima troje djece. Nijesam ih nikad vidio jer sam im majci ubio majku.
Evo, ovo Musiću, nijesam nikom pričao. Vidim ti radoznalost u očima, što sam ja ovdje na ulici.

     Poslaše mene službeno u Srbiju, da dotjeram neku stoku za Zadrugu. Ja tehničar, moram da idem. Opet onaj Šejtan, nemogade stoka da se dotjera odmah. Ja se vratim ranije s puta, stignem kući. Da udjem u kuću, ne mogu, zaključano. Velim, Mejra negdje najvjerovatnije, u komšiluku kafeniše. Jednom žicom, kao i prije, podignem kvačicu od prozora, udjem i u mojoj sobi, u mom krevetu zateknem Mejru, sa meni nekim nepoznatim čovjekom, stenje li stenje.

     Sjedoh, sačekah da završe. Kad su me ugledali ukočiše se. Tajac. Pretrnuli oboje, a ja velim njemu: “Hajde ti, moj rodo , gubi se odavde što prije.“
     Čovjek preblijedio, izgubljen krenu prema vratima go. Ja mu rekoh da pokupi stvari i da mi  se miče što prije s očiju. Da ne ide go, da se ne bruka po selu.

     Ostasmo Mejra i ja sami.
     Muk neki..teški...
     Mejri strah čujem, al ponosna, ni riječi iz nje..
     Da je makar išta rekla....
     Kad Šejtan hoće, Mejra ćuti a meni u predsoblju, naslonjen kosijer što bijljušim drva sa njim.
     Što bi-ne znam...
     Dohvatim onaj kosijer i sve po njoj ko drva da biljušim.
     Za kratko vrijeme je ispijehnula.
     Mrtva.

     Sjedio sam tu, čekao da milicija dodje, jer su javili iz Mesne kancelarije. Odveli su me.
Sudjenje.
Pita me sudija: kajem li se?
Ma šta imaš bolan sudija, i ti i ja, od toga kajem li se sad?!
Irzečena mi je smrtna kazna. Mirno sam čekao izvršenje-i treba.
Dobio sam kasnije rešenje na dvades godina robije.
Dobro sam se ponašao kao zatvorenik, niko nije smio da me dira, a i iz Uprave su bili dobri prema meni, jer sam poštovao pravila.
Što zbog ponašanja, a i bile su neke amnestije, odležao sam šesanest godina.

Lupi teška zatvorska kapija za mnom.

Sloboda, a ja ne znam šta ću sa njom.
Vratih se tamo gdje sam je izgubio.
Sve pusto, zaraslo, zapušteno...
Dadoše mi seljani nešto crkavice.
Lomio sam se da li da vidim Vezirku...amanet je učinila da neće da me čuje ni vidi.
Okrenu me put ovamo. Ne znam je li put ili opet onaj Šejtan. Meni je lijepo ovdje. Dobri su ljudi. Daju mi da pojedem, popričaju sa mnom...Ovaj prolaz je moj. Malo je zimi teško, ali naviko sam... „
Nijesam zano šta da kažem. Zatečen je preblaga riječ. Samo sam ga pito na kraju: „Husko, mogu li ja ovo da napišem?“
„Možeš. Ali samo ovako kako sam ti ja rekao.“