Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Željko Dušanov Vušurović
CETINJSKI DANI DANILA KIŠA -
NEPREKINUTO PRIJATELJSTVO

 

       Danilo Kiš, jedan od najevropskijih pisaca sa prostora bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dio djetinjstva i mladosti preveo je na Cetinju.
Poslije stradanja njegovog oca u II svjetskom ratu, Danilo se sa majkom i sestrom obreo u crnogorskoj prijestonici. Živjeli su kod majčinog brata Rista Dragićevića, poznatog crnogorskog istoričara. O njegovom životu na Cetinju govori Pavle Đonović, književnik i Danilov nerazdvojni prijatelj. Bili su susjedi i ista generacija. Svako jutro su zajedno odlazili u školu. Čak i u jednom kaputu, što je ovjekovječio fotograf beogradske "Politike" 1954. godine. Kako je nastala ta fotografija, govori profesor Pavle Đonović.

       "To je bilo ono vrijeme studeni. Danilo nije imao kaputa, kao ni ja. Moj otac, koji je radio u jednom cetinjskom preduzeću, dobije neku nagradu. Kako mu je ostalo malo para, kaže mi - evo ti za jedan kapot! Ja pođem i vidim jedan kaput, koji su se zvali kubertusi. Bili su sukneni, a topli! Meni je možda trebao najmanji broj, ali ja uzmem najveći koji je bio u radnji. Pita me onaj trgovac - što će ti to? - a ja mu kažem - eto tako, dopada mi se ovaj. Onda ja pravo s njim kod Kiša. Kažem mu: obuci desni rukav, a ja ću lijevi. Obučemo se i zakopčamo.
Rekoh: evo nam sad svakog jutra da idemo do škole (jer smo svakog jutra išli zajedno), da se ne pomijećemo.

       I tako, jednog jutra, šetajući do škole u jednom kaputu, primjeti nas neki novinar beogradske "Politike". Imao je i fotoaparat. I vidi on: iz kaputa vire dvije ruke, dvije glave, a četiri noge, pa napravi snimak.
A kad sam donio kaput doma - otac mi je poludio. Graje on - što će ti ovo, prevelik je za tebe - a ja ćutim, jer je tada bilo neko patrijahalno vaspitanje. Ali, kroz dva dana, moj otac pročita u "Politici" i vidi sliku đe nas dvojica idemo u istom kaputu. Onda me poljubio i čestitao mi što sam to uradio. Bilo mu je milo!"
Danilovo djetinjstvo su pratile mnoge nezgode, a najteže mu je padala teška i opaka majčina bolest. Problem je bio i nedovoljno poznavanje našeg jezika. Znao je skoro sve psovke, koje se u tim danima najlakše i nauče. "Čak je nas nekoliko njegovih drugova naučio i onim najmasnijim mađarskim, koje ni do dana današnjeg nijesmo zaboravili" - kaže profesor Đonović. Međutim, Danilo je brzo svladao jezik i ubrzo dobio vrlodobru ocjenu, a zatim stalnu odličnu.

       Cetinjski gimnazijski dani bili su i dani prvih ljubavi, kaže Pavle Đonović. Nije bio rijedak slučaj da je po nekoliko drugova bilo zaljubljeno u istu drugaricu ili u djevojčice iz nižih odjeljenja.
"A bili smo za to naredni: težina naša nije prelazila 40 kilograma, a po nekim tada školskim zakonima, svakih 15 dana morali smo biti podšišani nularicom, do glave. Ličili smo više na robijaše nego na momčiće. No, ipak to nije smetalo našim drugaricama." - sjetno kaže Đonović. Tih dana, cetinjski gimnazijalci nijesu smjeli biti viđeni poslije 20 časova na ulici ili u bioskopu, jer su mogli sjutradan otići za ispisnicu iz škole.
To su i dani prvih susreta sa literaturom. Tada je Danilo Kiš počeo i da objavljuje u časopisima.

       "Sjećam se, tako, da je jednog dana Kiš nabavio odnekud neki časopis "Polet". Izlazio je u Hrvatskoj, a bio je namijenjen srednjoškolcima. Kaže mi da im pošaljemo nešto, probe radi. I poslasmo im. On četiri pjesme u prozi, a ja tri stihovane. Na našu veliku radost, već u sljedećem broju sve objaviše i poslaše nam po nekoliko primjeraka. Eee, kako smo se samo tada pravili važni."
Đonović je rekao da su se znali i zabavljati. "Naveče bi Danilo iz kuće uzimao jednu staru violinu, koju je sa sobom donio iz Mađarske. Vjerovatno mu je to bilo jedino nasljedstvo i očeva zaostavština. I tada bi išli kod braće Ljuba i Boška Ivaniševića, i sviralo se do u kasne sate. Oni su živjeli u Donjem kraju (selo pored Cetinja, sada dio grada). Kasnije, u povratku, zasvirali bi pod prozorom neke od naših ljepotica i odma pobjegli."

       To je početak njihove mladosti, koja se u pravom smislu nastavlja tek na studijama, u Beogradu. Danilo Kiš je bio prvi student koji je u redovnom roku diplomirao sa desetkom na katedri za svjetsku književnost Filozofskog fakulteta, kaže Pavle Đonović.
"Studentski dani su za nas nov život, nove borbe, nova saznanja i iskustva, početak boemskog života. nastavka gladi, lutanja i pisanja, pohađanja književnih večeri i učešća u njima, saradnje sa mnogim listovima i časopisima, objavljivanje prvih knjiga itd. Pravili smo se pomalo i važni, jer smo bili zapaženi među kolegama, a Boga mi, i među koleginicama."

       I cetinjske kiše su bile jedna od inspiracija za Danila Kiša. To je tada bila sudbina svih nas, kaže profesor Đonović. Vrijeme se uglavnom provodilo u bibliotekama. Kiš i Đonović bi odlazili u gradskoj biblioteci, kao i u velikoj Centralnoj narodnoj biblioteci "Đurđe Crnojević". Tamo su radili pametni ljudi - Ratko Đurović, Niko Simov Martinović i drugi. Dva nerazdvojna prijatelja su posjećivali i staru, muzejsku biblioteku, gdje je radio Danilov ujak, Risto Dragićević. Osim toga, istoričar Dragićević je imao i strašnu kućnu biblioteku. Veliki prijatelji su "upijali" znanje i sve to koristili. "I kad počnu cetinjske kiše, ona čuda, nemaš đe nego nad knjigom. Pod pritiskom naših profesora, jer su vidjeli da smo obdareni, forsirali su nas da nešto stvaramo, da nešto pišemo. Inače, da je sve to objavljivano, što smo tada stvarali i pisali, bilo bi to sasvim drugačije od onog što je do sada objavljeno" - kaže Pavle Đonović.
On je rekao da je Danilo Kiš ponio sa sobom cetinjske kiše.

       "U Cetinju su strašne te kiše jesenje, to je poznato. Na primjer, samo da pređete ulicu, već ste do kostiju okupani i skvašeni. Dočim, mi kad smo bili u Beogradu, tamo ne umije da pada kiša. Tamo ona samo nadaje, u stvari se nešto pizdi. Nema ono ljudski da te okupa. Šćasmo izaći iz kafane, ono Boga mi, pod cugom, ja ga držim ispod ruke i kažem - ajde Kile - tako sam ga zvao - malo brže, vidiš da se skvasismo. Nijesmo imali nikakve kape, a on, kosmuran, samo kaže - nema ovdje cetinjskih kiša. Vidiš, ovo samo pada kiša, Bog se piša, na Danila Kiša. I tako je on tada komentarisao sve te kiše, osim cetinjskih kiša koje je priznavao i koje su mu davale inspiraciju i stvarale ga u tim mladalačkim danima i u svemu tome."

       Poslije studija, Đonović i Kiš ostaju u kontaku. Veliki prijatelji se dopisuju. "U pismima koja sam sačuvao, Kiš me je obaještavao o svemu i svačemu, o prevodilačkom radu, o ljubavi sa Mirom Miočinović, gdje kaže na jednom mjestu u pismu od 24. 03. 1962. godine: "Ne umem još uvek da ti išta pametno kažem. Možda ću se kroz 2 - 3 mjeseca oženiti. Naravno, Mirom; ona je moja neminovnost". U svojim pismima, uvijek je pominjao Novi Sad, kao neku vrstu oduška od beogradske gužve. Takođe je volio vozove i putovanja vozom. "Još za studentskih dana, mnoge smo noći provodili na željezničkoj stanici prateći i dočekujući vozove. Iako je tada uglavnom ćutao, osjećao sam da ga to podsjeća na djetinjstvo i pokojnog oca, koji je bio službenik na željeznici" - kaže Đonović.

       Odlazak za Pariz mu nije lako pao. Ipak je dolazio svake godine na Cetinje. Iako teško obolio, nije se predavao. Uvijek bi uzimao gitaru i pjevao. "Tako je bilo i prilikom njegovog zadnjeg boravka na Cetinju, samo mjesec dana prije nego što će se preseliti u vječnost. Tada je rekao mojoj supruzi - ti si srećna, imaš dva sina. Oćeš da mi daš ovog starijeg da ide sa mnom za Pariz? I da bi tako, i on šćaše danas biti živ. Dočim, u 32. godini života nestade nesrećnim slučajem. A volio ih je kao svoju djecu, jer Danilo nije imao djece."

       Danilo Kiš se, nakon razvoda sa Mirom Miočinović, na katedri gdje je predavao upoznao sa Francuskinjom Paskal. Da je Danilo umro, Pavle Đonović je saznao od njegove djevojke. Ona ga je pazila i njegovala do zadnjeg časa, iako je bila mlada i studentkinja. "Tog dana mi Paskal javi iz Pariza da je Danilo preminuo. Reče mi da se nekoliko zadnjih dana nije mučio od bolova, već da se sve zbilo kao da je zaspao, pa bi čovjek mogao očekivati da se probudi." - sjetno kaže Pavle Đonović, nerazdvojni prijatelj velikog pisca.
Na kraju, Đonović je rekao: "Viđenja su nam se prekinula, ali prijateljstvo ne. Prijateljstvo se ne može prekinuti".