Čedo Vuković

NADAM SE DA ĆE VAS RADOVATI AKO ČUJETE
KAKO JE ZAKAZANA PRVA UTAKMICA

U susjednoj zemlji „Lavlje srce" dobi mogućnost da se na miru odmori od prenapornog putovanja i da posveti više vremena osvajanju fudbalske vještine.

Poslije nekoliko dana marljivog i redovnog treniranja kapiten tima Grivaš pride sekretaru i postavi mu otvoreno pitanje:

— Šta misli uprava: dokle ćemo mi ovako da bijemo nogama poljane i deremo lopte?

Željko ne shvati odmah smisao pitanja. On reče:

• Neka se kapiten tima jasnije izrazi.
  Lav se ljutnu:
• Pitam, brajko — kad će utakmica?

Željko mu obeća da će se o tome posavjetovati sa čika- Munjom. Tako i učini. Trener izrazi bojazan:

• Da li je naš tim spreman za okršaj?
• Kao zapeta puška! — odgovori dječak, jer je osjetio da lav sluša njihov razgovor i da će mu biti drago što je sekretar na njegovoj strani.

Riješiše da traže protivnika.

Otpoče raspitivanje po okolini. Ali ne bi tima koji bi bio spreman da se ponese sa „Lavljim srcem". Željko je pozajmljivao novine i čitao ih. Najzad u njima nađe jednu bilješku koja ga toliko oduševi da zagrli čika-Munju i uzviknu:

— Evo protivnika!

Onda prevede treneru malu bilješku iz novina. Tu se govorilo o tome kako je neki trener pasa, pored ostalih vještina, učio pse da igraju fudbal.

Bi odlučeno da ga pozovu preko telefona. Zeljko dobi zadatak da vodi pregovore.

Čim trener pasa saznade o čemu je riječ, uskliknu oduševljeno da je i on tražio protivnika. Bez imalo uzdržljivosti izjavi da će njegov tim sigurno pobijediti. Željko odgovori da je prerano praviti bilo kakva predviđanja i zatraži od trenera pasa uslove za odigravanje utakmice. Složiše se da cjelokupni prihod sa utakmice podijele napola, s tim da domaći tim snosi troškove oko organizovanja utakmice. Željko onda predloži dan kada će se utakmica odigrati i reče da bi on došao sa timom „Lavlje srce" jedan dan ranije. Trener pasa obeća da će obavijestiti javnost o utakmici i da će se pobrinuti o dočeku i smještaju gostujućeg tima.

Željko od radosti zaskaka na jednoj nozi, pa tek onda sve ispriča čika-Munji.

Sazvaše tim i saopštiše igračima da je ugovorena prva utakmica i da svaki budući trening treba shvatiti mnogo ozbiljnije nego one dosadašnje.

Dan po dan približi se vrijeme za odigravanje utakmice.

Željko iz novina saznade da se protivnički tim zove FK „Av-av".

Najzad čika-Munja naredi da se krene na put. Ići će se pješke do prve željezničke stanice, a odatle vozom. Uz put se čika-Munja predomisli. Kaza da imaju prilično malo novaca, a, osim toga, sigurno ih neće ni primiti u vagone. Tako se dogovoriše da, bez obzira na nароrе, nastave pješke sve do mjesta gdje će se odigrati utakmica.

Putovali su lagano, često zastajali da se odmore ili odgovore na pitanja radoznalih ljudi.

Na dan uoči utakmice, oko podne, stigoše do određenog grada. Malo zastadoše da se srede, pa tek onda čika-Munja dade znak da uđu u prvu gradsku ulicu.

Tu počeše iznenađenja. Najprije ispadoše pred njih dva motociklista koji se žurno vratiše natrag — valjda da jave o njihovom dolasku.

Na samom početku jedne široke ulice dočeka ih slavoluk, sav iskićen zelenilom. Okolo stoji mnoštvo naroda, ponajviše djece.

Čika-Munja se začudi:

— Šta će ovo biti?

Željko ne odgovori. Ni on nije očekivao takav doček.

Kad se tim „Lavlje srce" približi, grunu iz sve snage gradska muzika. Dva dječaka u bijelim odijelima istupiše naprijed i predadoše Zeljku i čika-Munji po jedan buket cvijeća. Grupa dječaka viknu s jedne strane slavoluka:

• Za SK „Lavlje srce" triput: Ura! Ura! Ura!
  Druga grupa dječaka sa druge strane odmah prihvati:
• Za FK ,Av-av" triput: Ura! Ura! Ura!

Omaleni vitak čovjek istupi naprijed i predstavi se čika- Munji i Zeljku: to je trener tima pasa.

Veoma uzbuđen dočekom, čika-Munja svečano zahvali treneru pasa, a onda zajedno sa Zeljkom stade mahati okupljenim stanovnicima gostoljubivog grada.

Foto-reporteri su sa svih strana snimali scene sa dočeka. Neki su čak snimali za film, a drugi za televiziju. Onda se oko gostiju uzvi čitav roj novinara. Oni su kao osice dobacivali oštra i brza pitanja i hitro zapisivali čak i ono što nijesu ni čuli ni vidjeli. Jedan od njih pregradi put Željku:

• Šta mislite o ishodu utakmice?
• Pobijediće bolji tim! — izvuče se dječak mudro.
• A ko je za vas bolji tim?
• To ćemo sjutra vidjeti.

Novinari stadoše da se jate oko pojedinih igrača. Tada se čika-Munja umiješa i skrenu pažnju svojim „rođacima" da se ne prave važni i da ne daju nikakve izjave.

Liska, međutim, zauze veoma gracioznu pozu i dopusti da je snimaju više od drugih. Ona čak ispriča kako od nje treba sjutra očekivati najviše golova, jer nju smatraju golgeterom tima. Doduše, ona to spominje samo uzgred i ne želi da se hvali.

Prije nego što krenuše, trener pasa im saopšti da je tim „Lavlje srce" pozvan da u trinaest časova posjeti poglavara grada koji će ih očekivati u sali za svečane prijeme.

Krenuše u slikovitom poretku. Naprijed Željko i čika- Munja. Odmah za njima kengur Skok, pa bekovi Gegula i Komarac, onda half-linija, pa navalni red, a tek na kraju rezervni igrači.

Uz put čika-Munja došapnu Željku:

— Kako ćemo na prijem kod poglavara grada u ovim prljavim odijelima?

Dječak bespomoćno sleže ramenima.

— Moramo kupiti nešto odjeće za ovaj novac koji još imamo — zaključi starac.

Praćeni ogromnom povorkom djece dospješe do hotela u kojem je trebalo da odsjednu.

Na svoje veliko iznenađenje, saznadoše da svaki igrač ima zasebnu sobu. Teta-Jula dobi visoki, udobno namješteni salon, tako da joj Liska stade zavidjeti jer je ona dobila malu sobu.

Članovi uprave na brzinu kupiše odijela i cipele. Tada čika-Munja ustanovi da im je ostalo još vrlo malo novca, za to se ni ručak nije mogao dobiti. Stoga stari trener naredi da se svi odmah pripreme za prijem. Nastade jedno brzo pranje, četkanje, češljanje. Komarac nije mogao da uđe u kadu, pa se samo tuširao surlom. Njemu priđe i teta-Jula i zamoli ga da i nju istušira.

Tek onda krenuše.

U ogromnoj sali za prijem dočeka ih sijed starčić u crnom odijelu, s bijelom krutom košuljom. On se pokloni i ljubazno zamoli goste da se osjećaju i u ovoj sali i u njegovom gradu kao da su kod svoje kuće.

Igrače tima „Lavlje srce" naročito zbuniše ogledala koja sa svih strana umnožiše njihove likove, te im je izgledalo da se u ogromnoj dvorani nalaze čitavi čopori zvjerova. Iznenadena, teta-Jula pruži svoj dugi vrat iznad glave samog poglavara da bi onjušila ogledalo i ispitala kakva je to žirafa u njenoj blizini.

Gledajuć oko sebe, slon Komarac se neoprezno pokliznu na uglačanom podu i koliko je težak svali se. Nastade zabuna i graja. Ali Komarac opet hitro ustade na noge i klimanjem glave zahvali se poglavarevoj posluzi koja bijaše pritrčaia da mu pomogne.

Čika-Munja i Željko uputiše se sa domaćinom k jednom stoliću. Тrеnеr se obrati ljubazno starcu.

• Želite li da vam predstavim našeg kapitena, lava?
  Starčić se ušeprtlji:
• Da, ovaj... ne... Znate, vrlo rado bih, ali...
  Čika-Munja opazi da će poglavar biti mnogo srećniji ako je što dalje od njegovih opasnih „rođaka".

Članovi uprave i domaćin biše posluženi čašicama likera, a igrači ostadoše da stoje. Domaćin pohita sa izvinjenjem:

— Znate, nijesam znao čime bih ponudio ovako rijetke goste. Stoga ću svima pokloniti po jedan album našeg
grada.

Podijeliše slike. Oprostiše se. Poglavar obeća da će doći na utakmicu i reče kako je njegovom gradu ukazana osobita čast posjetom tima kao što je „Lavlje srce".

Igrači se uputiše na igralište da bi održali lak kondicioni trening i upoznali se sa terenom na kojem će igrati.

Odmah poslije treninga svi se stadoše uglas tužiti da su gladni. Dok su bili u planini i po šumama, snalazili su se sami, a ovo je grad.

• Šta ćemo? — zabrinu se čika-Munja.
• Da večeramo u hotelu — predloži Željko.
• A novac?

— Daće nam na kredit. Sjutra ćemo imati novaca od utakmice.

Trener se složi s mišljenjem sekretara.

Uveče, igrači „Lavljeg srca" zauzeše mjesta za stolovima u velikom restoranu. Čika-Munja dozvoli igračima da sami naručuju šta ko želi da večera, samo ih zamoli da budu uzdržljivi, kako bi mogli bolje spavati i odmoriti se za predstojeću utakmicu.

Nekoliko kelnera u bijelim bluzama razletiše se oko stolova i stadoše nuditi neobične goste.

Lav naruči jednu pečenu ovcu, a tigar Saponja — teleći but. Liska zamoli da joj donesu obarenu gusku i kompot od šljiva.

Kad se kelner upitno nakloni pred Komarcem, ovaj kaza:

— Molim, jednu vrećicu s pet kilograma pšenice, dvije vekne bijeloga hljeba i, kao salatu, jedno naručje sijena!

Kelner zbunjeno sleže ramenima i otrča. Medvjed Gegula stade nabrajati kelneru:

— Najprije donesite teglu meda, svejedno da li će biti od lipovog ili bagremovog cvijeta... Zatim dajte činijicu jagoda.
Ako nađete svježih gljiva, i one bi mi prijale...

Gorila Češko zatraži:

— Meni dajte kobasice sa hljebom i maslacem. Ako imate i malo prokuhanog pirinča, i krompira... I, podosta
svakojakog voća, ja nijesam probirač!

Zec zamrda svojim dugim ušima prema kelneru.

— Vi sigurno očekujete da ću naručiti svježeg kupusa.
Varate se! Nego, ako vam se desilo, donesite mi jednu nepečenu jagnjeću džigericu i porciju švargle... Mnogo sam ih se zaželio, znate!

Tako svako naruči ono što mu najviše prija. Na kraju večere čika-Munja ustade sa čašom u ruci:

• Ovu čašu pijem za buduće fudbalske uspjehe „Lavljeg srca"!
• Ura! — riknu lav Grivaš.
• Urra! — prihvatiše ostali igrači i od siline njihovih glasova zveknuše prazne čaše na stolovima.

Radoznali gosti razbjegoše se iz restorana.

NE MOGU DA VAM NEISPRIČAM NEŠTO

O ONOME ŠTO SE DOGODILO
NA DAN UTAKMICE — IZJUTRA

Sjutradan poslije dolaska tima „Lavlje srce" u grad, nastade gužva kakvu niko nije mogao predvidjeti.

Oko čega? — pitaćete.

Suvišno pitanje. Oko čega bi drugog mogla nastati gužva ako ne oko ulaznica za stadion.

Za nekoliko prethodnih dana bilo je rasprodato gotovo dvije trećine ulaznica. Ali pošto su građani, a naročito dječaci, vidjeli igrače „Lavljeg srca", nije u gradu bilo živa stvora koji nije osjetio želju i potrebu da vidi utakmicu.

Ogromne gomile ljudi sjatiše se oko šaltera gdje su se prodavale preostale ulaznice.

Da ne bi došlo do težih izgreda, umiješa se služba reda na konjima. Oko ugroženih mjesta stadoše da krstare konjanici u uniformama, neki sa isukanim sabljama, a neki snabdjeveni bombicama sa suzavcem.

Nepregledne gomile ljudi i djece jedva se svrstaše u redove, koji su ponegdje zalazili čak u petu ulicu od mjesta gdje su se prodavale ulaznice. Onima koji su stajali dalje bilo je unaprijed jasno da će se ulaznice prodati prije nego što oni dođu na red. Pa ipak su ostajali na svojim mjestima i nestrpljivo tiskali one ispred sebe, podržavani neshvadjivom nadom da će — možda, i ipak, i čudom kakvim — doći do dragocjenog papirića koji omogućava ulazak na stadion.

— Dao bih svoju mjesečnu platu samo da vidim one žestoke fiidbalere! — sa žaljenjem govori jedan mladi
trgovački pomoćnik.

• A ja bih prežalio ovo odijelo sa sebe! — dodaje drugi.
• Ljudi, pristao bih da provedem godinu dana na robiji, samo mi recite da ću po podne ući na stadion!

Takve i slične razgovore slušao je Zeljko koji bješe krenuo da se malo prošeta i da razgleda grad.

To ga učini ponosnim. Nije šala: njegov tim je izazvao interesovanje kakvo se ne pamti u ovom gradu.

On opazi — saobraćaj bješe gotovo sasvim obustavljen, јеr su ljudi koji upravljaju tim mnogobrojnim gradskim vozilima htjeli da se nekakao dočepaju ulaznica.

Željka najviše iznenadi ovo: cijena ulaznica u preprodaji bješe dostigla nevjerovatne razmjere. On zastade kraj jedne grupe mladića koji su se oko toga prepirali. Jedan od njih tvrdio je da je neki okorjeli navijač maločas dao svoja kola i konja za dvije ulaznice. Drugi mu ne povjerovaše. Onda se umiješa jedan već ćelav čovjek koji reče da to nije ništa pri ovakvim slučajevima: jedan građanin pedesetih godina prodao je grobnicu svojih predaka da bi mogao gledati utakmicu. Za jednog dječaka ispriča da je u dječija kolica potrpao sve haljine i cipele svoje majke i, vozeći ulicama tu svoju „prodavaonicu", uzvikivao: „Sve ovo dajem za jednu ulaznicu!"

Dok je Željko bio u šetnji, pred hotel u kojem su odsjeli igrači stigoše dva čovjeka sa prosijedim brkovima, malo pogureni. Jedan je imao na prsima foto-aparat o kaišu.

Oni se predstaviše portiru kao novinari i zamoliše ga neka pozove Lisku na „jedan mali razgovor za štampu".

Obradovana ovim pozivom, Liska se na brzinu dotjera i pohita niz stepenice.

Vrteći repom, ona se pokloni „novinarima".

• Ja sam Liska, lijeva polutka tima „Lavlje srce".
  Oba čovjeka se pokloniše. Onaj sa foto-aparatom reče:
• Milo nam je. Znamo vas već.

Onda joj ćuteći dadoše znak da sa njima pođe u jednu pokrajnu sobicu na povjerljiv razgovor.

Tamo onaj bez foto-aparata skide svoje lažne brkove i reče.

— Šalje nas k vama upravnik Zoološkog vrta...

Liska lako uzdrhta, ali se savlada i pokuša da ostane mirna kao da to nju ni najmanje ne uzbuđuje.

• A... otkud vi ovdje? — upita ona.
• Znate, prebacismo se i mi preko granice. A upravnik je ostao da traži pasoš i vizu.

Čovjek sa foto-aparatom nastavi:

— Upravnik se uzda u vas da ćete mu pomoći da uhvati bjegunce. On vam obećava sve što budete zaželjeli.

Dok su je oba čovjeka nagovarala, Liska stade premišljati u sebi: odista, što da se ona drži čika-Munje i onog zelenog dječaka? Oni su cijeli tim uvukli u jednu sumnjivu avanturu. Danas ili sjutra, biće uhvaćeni. I šta onda? Kakva ih svirepa kazna očekuje za sve što su počinili! Nije li bolje opravdati svoju krivicu pred upravnikom, biti s njim u vezi. Ne, ipak je ovako ljepše! Ako tim bude uhvaćen, sve će opet strpati u Vrt. Pa čak i Lisku, bez obzira na usluge koje ona može napraviti upravniku prilikom gonjenja i hvatanja cijelog tima. Pa, šta da učini? Sinu joj pomisao: biće najbolje ako ona pokaže dobru volju da pomogne upravniku, a da mu, u stvari, tek malo pomogne u hvatanju.

Ona stoga obeća maskiranim goniocima da će raditi za njih i upravnika, da će ih redovno obavještavati o kretanju „Lavljeg srca" pod uslovom da bude oslobođena od svake kazne i da joj se u Vrtu, kasnije, daje bolja hrana.

Poslije toga Liska se vrati u sobu. Poče nešto da je kopka: kako bi bilo da kaže čika-Munji da su ih opet pronašli oni ljudi koji su ih našli u šumi? Ali kako da mu kaže kad je obećala da će biti njihov pomagač? Najbolje je ako sve prećuti. Čika-Munja neće ni znati da su im gonioci za petama. Odlično su maskirani.

Do njenog nosa, kroz otvoren prozor, doprije zamaman miris. Ako je nos ne vara — to je zaklana plovka.

Lija otvori vrata i lagano, oprezno, korak po коrак, uputi se po mirisu pravo u hotelsko dvorište iza kuhinje, zastade da pogleda. Oho, krasan plijen! Na klupici blizu kuhinjskih vrata žuti se i pomalo isparava tek očerupana plovka. Liska ne bi bila Liska ako bi ostala ravnodušna na takvo izazivanje. Praveći se da je sasvim nezainteresovana, ona prođe pored kuhinjskih vrata i pogleda unutra. Jedna debela žena, opasana bijelom keceljom, posluje oko mnoštva šerpi po šporetu. Kraj nje se podbočio brkat čovjek sa visokom kuvarskom kapom na glavi. Razgovaraju o nečemu. Ona oslušnu. Gle, i oni pričaju o popodnevnoj utakmici. Liska zaključi da ih treba pustiti neka se na miru izrazgovaraju, a ona će naći za sebe malo korisnije zanimanje. Dok treneš, patrljak plovkinog vrata nade se među njenim vilicama. Onda Liska hitro otrča pravo u svoju sobu i nije se pojavljivala sve dok čika-Munja ne pozva igrače da se spreme za izlazak u grad.

Za to vrijeme Zeljko je na ugovorenom mjestu očekivao čika-Munju sa timom. Niko na njega nije obraćao pažnju: pošto je bio u novom odijelu, građani nijesu mogli pretpostaviti da bi to mogao biti onaj dječak koji je juče koračao na čelu tima „Lavlje srce".

Iznenada, on ugleda dva čovjeka s prosijedim brcima kako za velike раrе nude ulaznice. Zagleda ih malo bolje: ni sam ne zna po čemu, ali — nekako mu se čine poznati. Praveći se nevješt, priđe im sa strane i stade iza leda onih koji su se sakupljali oko preprodavaca. Kakve samo brkove imaju! Posluša. Ne, ne vara se — čuo je negdje taj glas. Pogleda izbliza: onaj sa foto-aparatom ima ogrebotinu ispod oka. Željko protrnu od pomisli:

„Je li mogućno da su to ona dva napadača iz šume?"

Nije više bilo sumnje u to. Maskirali su se. Ali on ih već razlikuje. Ovaj sa foto-aparatom bio je onda u kačketu, a onaj drugi je imao sivi šešir s velikim obodom!

To otkriće zbuni Željka. Otkud oni tu? Kako su dospjeli za njima? Čudno. Nevjerovatno.

Medutim, preprodavci mu se brzo izgubiše iz vida, odoše nekud za svojim poslovima.

Dječak ispriča čika-Munji sve što je vidio.

— Eto — poče da jadikuje starac. — Ni ovdje nam ne daju mir! Nigdje mira od njih!

Zajednički potražiše izlaz. Kako da se izvuku?

Poslije dužeg razmišljanja i prepirke, složiše se da postupe ovako: svima će govoriti kako tim ostaje u gradu još dan-dva, a otputovaće još večeras.

— Ala će biti iznenađeni kad sjutradan dodu pred hotel i stanu se raspitivati za nas! — usklikne Zeljko.

— Ostavimo sad to, imamo još pune ruke posla do početka utakmice! — kaza poslovno čika-Munja.

Oba prijatelja potpuno se predadoše pripremama za utakmicu koja treba da odluči dalju sudbinu tima „Lavlje srce".

Е, ZA VEČERAS IMAMO NAROČITU POSLASTICU!
ČUJTE PRIČU O PRVOJ UTAKMICI

Već oko podne rijeke navijača krenuše prema stadionu, iako je do početka utakmice još puna tri sata. A to je vrijeme najteže za navijače. Neki od njih zauzmu svoja mjesta i drže ispred sebe raširene novine — kao da čitaju. U stvari, oni tada u sebi prave najrazličitije kombinacije o utakmici koja predstoji. Drugi, opet, satima bulje u spisak iz kojeg se vidi sastav timova i raspored igrača. Oni se tada sigurno jedu u sebi što tim nije sastavljen drukčije. Ima nekih koji od golog nestrpljenja neprekidno nešto žvaću—ili sendviče ili pogačice

• bez obzira na to što su tek maloprije ručali! Pušači tamane cigaretu za cigaretom, a nepušači ih posmatraju i zavide im što imaju bar neko zanimanje. A ima i ovakvih čudaka koji
• da utucaju vrijeme — stave sebi ogledalce na koljeno pa strpljivo broje dlake u obrvama.

Stadion se prepuni još prije početka utakmice.

Prilazeći stadionu, Zeljko opazi jednog prosijedog brkatog čovjeka, bez kaputa, sa šarenim naramenicama, kako trči oko stadiona, sav brekće, oznojen, umoran.

— Zašto ovaj čovek trči? — upita Zeljko jednog mladića iz mase radoznalih koji su posmatrali „trkača".

Mladić objasni:

utakmici luduje, skače po igralištu, ujeda koga stigne, lomi šta mu do ruke dođe. Stoga, vidite, trči prije utakmice, dobro se izludira i preznoji, pa onda, mrtav umoran, uđe u stadion, klone i ne pomiče se s mjesta za vrijeme igre. Samo, kažu, ima običaj da skida cipele i njima gađa sudiju.

U svlačionici Željko i čika-Munja dadoše posljednja uputstva svojim igračima. Glavno je — ne biti zbunjen od protivnika, nametnuti mu svoj način igre.

Onda primiše obavještenje da je vrijeme za izlazak na teren, jer posmatrači su već izdržavali krajnje nestrpljenje.

Tačno u petnaest časova muzika grmnu nekakav marš.

Oba tima, u dva uporedna lanca, istrčaše na teren prema centru, tu se razdvojiše i poređaše prema tribinama.

Izlazak timova na teren publika pozdravi talasima povika i zviždanja, tako da se nije moglo razabrati da li se više zviždi iz oduševljenja ili protiv gostiju (koji sada, na terenu prestaju biti gosti, јеr su — protivnici).

Igrači „Lavljeg srca" imaju dresove sa uspravnim zelenim prugama. Na grudima se nalazi okrugli amblem: lavlja glava sa velikom grivom.

FK ,Av-av" pojavi se u dresovima sa znakom kobasice na grudima.

Željko sa čika-Munjom stade kod aut-linije. On odmah opazi da su igrači njegovog tima, po rastu, veoma neujednačeni, da ih ima koji visinom prilično nadmašuju protivnike.

Lav se isprsi na centru.

• Za domaće triput...
• Zdravo! Zdravo! Zdravo! — riknuše igrači „Lavljeg srca.

Kapiten tima pasa nije htio da zaostane za gostima pa i on lanu što može jače:

— Za goste triput...

— Av! Av! Av! — prihvati složno tim pasa.
Iziđoše sudije u crnim dresovima.

Foto-reporteri su snimali timove, onda pojedine igrače, pa oba tima zajedno, pa sudije kako se rukuju s kapitenima.

Oba tima se rasporediše. Sudija pogleda na ručni sat i, u najvećoj mogućoj tišini medu tolikim Ijudstvom, dade znak za početak igre.

Početni udarac izvede gostujući tim. Grivaš dodade loptu Liski, ova je odmah prebaci Vitorogu koji je, praćen protivničkim halfom, stušti prema golu. Ali on nije spretno poveo loptu i, tik ispred njegovih nogu, ugrabi mu je protivnički bek. On je odmah lukavo dodade drugom beku, a ovaj iz trka posluži svoju polutku koja se između Gegule i Komarca majstorski provuče i jurnu s loptom pravo k mreži. Publika zaurla, pa zamuknu. Na nekoliko metara od gola juri pas sa loptom, a izmedu njega i mreže raširio se kengur Skok. Sta li će biti? Svi ustaju na noge, sav stadion se ustremi prema golmanu i igraču. Polutka iz tima pasa potkači loptu desnom šapom prema lijevom gornjem uglu. Tada golman Skok pokaza koliko vrijedi: on se baci u širokom luku i ubrzo posmatrači vidješe samo kako se sklupča s loptom.

— Bravo, Skok! — uzviknu Zeljko.

Navijači domaćeg tima najprije zapljeskaše, oduševljeni lijepim prodorom svoje polutke i paradom golmana Skoka, a onda stadoše da izražavaju žaljenje što nije postignut gol. Jedna grupa pasa-navijača divlje zalaja. Odmah zatim njihovo razaočaranje nade oduška u otegnutom skičanju.

Čika-Munja doviknu svom kapitenu:

— Grivašu, smiri se! Pribrano! Opomeni igrače da paze svoja mjesta!

Opet domaći tim izvodi pritisak na gol gostiju, ali odbrana „Lavljeg srca" bila je na visini. Gegula i Komarac su sa čudesnom žilavošću odbijali smišljene pokušaje tima pasa.

„Samo da ne primimo gol u prvom poluvremenu!" — zabrinuto pomisli Zeljko. — „Da li će naši izdržati pola sata?"

Ujedno, on opazi da tim pasa igra osjetno smišljeno s manje uzbuđenja. Takvoj igri SK „Lavlje srce" je suprotstavio svoju požrtvovanost i raznovrsne sposobnosti svakog pojedinog igrača. Svi u timu pasa igrali su smišljeno, ali nijesu imali izvrsne pojedince koji bi se isticali bilo snagom, bilo neobičnom brzinom, ili preimućstvima koja pruža uzrast.

Svaka visoka lopta u sredini igrališta bila je uhvaćena glavom teta-Jule. Ona se vrlo dobro postavljala i odbijala lopte u pravcu svojih suigrača.

Željkovo lice se najednom ozari nadom. O, gledaj, kako oni znaju da zaigraju, kako samo vezu s loptom. Komarac dodade loptu Šaponji, ovaj je prebaci slobodnom Češku (taj Češko je uvijek slobodan kad ima loptu!). On veoma vješto predribla jednog, pa drugog protivničkog igrača i ubaci loptu u slobodan prostor ispred Grivaša. Grivaš prihvati loptu, ponese je korak-dva i dade for Liski. Liska ispolji želju da se istakne: ona pređe protivničkog halfa, pređe i beka i, ne osvrćući se na svoje saigrače, pokuša da sama izvede podvig. Medutim, odlični bek iz tima pasa sa strane joj presječe put i odbi loptu. Tada, neočekivano za sve koji su gledali ovaj prizor, Liska se opruži po travi koliko je duga. Ostade nepomična. Svako bi rекао da je teško faulirana u protivničkom bekovskom prostoru. Sudija zaustavi igru i dosudi jedanaesterac u korist „Lavljeg srca". Sva publika stade da negoduje, da zviždi, urliče i laje, da baca na sudiju kamenice, mućkove i šta sve ne. Iako nije vjerovao da je Liska odista povrijedena, čika-Munja utrča u igralište, pride joj i pokuša da je ispravi na noge. Ona mu namignu i šapnu:

— Nije mi ništa.

Stari trener bi preneražen. On je ostavi da se previja stojeći na nogama i ode izvan igrališta.

Psi kidisaše na sudiju lajući i skačući jedan preko drugog. Umiješaše se redari, odbiše pse bičevima. Sudiji navukoše mrežast čelični oklop, pod kojim se kretao dosta teško i sporo. Neko povika:

— Gledajte, ljudi — sudija liči na papagaja u kavezu!
Lopta je postavljena na bijelu tačku. Grivaš uze zalet, šut!

Ništa! Nekoliko centimetara iznad stative.

— Milije mi je što nijesmo postigli gol — šapnu čika- Munja Željku. — Jesi li opazio kako Liska izvodi lukave
podvale.

Zeljko je bio ogorčen:

— To joj ne smijemo više dozvoliti!

Nepravedno dosuđen jedanaesterac razdraži igrače domaćeg tima i njegove navijače. Stadion se pretvori u paklenu graju. Domaći igrači stadoše igrati veoma grubo i bezobzirno. Sudija, osjećajući grižu savjesti zbog jedanaesterca, stade da im pomalo gleda kroz prste — bilo je odveć opasno zamjeriti se domaćoj publici!

Krajem prvog poluvremena golman Skok bi povrijeđen u jednom sudaru s protivničkim rundovom. Prednja šapa mu utrnu od bolova, tako da se previjao i stalno prinosio šapu ustima.

Na odmor se ode bez golova. Pola sata igre bez ijednog pogotka u mreži.

Takav ishod igrači ne vole. A o publici da se i ne govori — navijači više od svega vole da igra bude krunisana golovima koji se pamte.

Ostalo je još pola sata igre. Oba tima se u svlačionicama odmaraju i savjetuju kakvu taktiku da primijene u drugom poluvremenu. Željko izrazi mišljenje da treba igrati otvorenu igru — na pobjedu. Veoma je važno da se dobije ova prva utakmica. Čika-Munja, pak, kaza da ne bi trebalo zapostaviti odbrambenu taktiku, jer, kad primiš gol, sviraj poslije u prazne šake! Grivaš se umiješa u diskusiju i podrža Željkovo mišljenje. On dodade:

— Tim pasa je već zamoren. Svi su podobro isplazili jezike. A mi još možemo da potegnemo!

Bi odlučeno: otvorena igra, na pobjedu.

Tada čika-Munja ukori Lisku što se pretvara da je pokošena pred golom. Ona vješto skrenu razgovor na drugu stranu.

• Ne može se ovako! Doturim ja loptu Vitorogu, a on kaže protivniku — izvolite, i pusti mu je!
• Zar ja! — poskoči Vitorog. — Ako se iko satire na terenu, onda sam to ja! Ako se iko žrtvuje, onda sam...
• Pa što ti onako olako otimaju loptu! — sikće Liska.
• Ja bar igram pošteno! — brani se jelen. — Ako se tako ne može, onda — zbogom, fudbalsko polje! Više ga je zaigrati neću!

Vitorog poče da svlači dres sa sebe, zakači ga rogom i rascijepi.

Skočiše svi oko njega, stadoše ga moliti, ubjeđivati. Na jedvite jade on se smiri i pristade da opet navuče dres. Kao da ništa nije bilo, Liska se umiljato privi uz njega i uze iglu i konac da mu okrpi poderotinu.

U drugom poluvremenu morala se izvršiti izmjena u timu. Umjesto Skoka stade na gol njegova ženka Torba. I poče neobična živa igra. Odmah se osjeti da gosti imaju premoć. Oni stadoše da izvode niz napada. U devetom minutu desi se neobičan dogadaj. Lav doturi loptu Trčku. Ovaj, pošto je bio blokiran, brzo vrati loptu Vitorogu. Vitorog ne bi lijen već dade for svome brzom krilu, zekanu. On pojuri za loptom, ali za njim se, ljutitio režući, stušti jedna psina — protivnički bek. Zekan Junački Brk osjeti neodoljivu potrebu da bježi što brže može ispred psa. I on jurnu tako brzo saplićući se o loptu i gurkajući je pred sobom da bek malo zaostade za njim. Pseći golman nije imao vremena ni da trepne, a zekan Junački Brk nađe se s loptom u mreži, gdje mu se zapletoše šape...

Gol za „Lavlje srce"!

Sudija ispod mrežastog oklopa pokaza rukom bijelu tačku na centru.

— Gol! Gol! — vikali su Željko i čika-Munja i poskakivali pored aut-linije, dok je stadion zamro u prevelikoj tuzi.

Kad zekan Junački Brk shvati da je on junak prvog gola, ispravi se i ponosno koračajući na zadnjim nogama krenu prema sredini igrališta.

Poslije jednog neuspjelog napada tima „Av-av", gosti opet dodoše do izražaja.

Petnaesti minut. Teta-Jula odbija glavom loptu prema Češku. Gorila primi loptu i gleda kome će je dobaciti. Uzalud mu Liska maše šapom. Češko se pravi da je ne primjećuje: on zna da je sebična i da može upropastiti pogodnu priliku. Tad gorila ugleda slobodnog Trčka na krilu. Uputi k njemu udarac. Trčko je bio spreman. On pokaza šta mogu njegove noge. Primi loptu i kao munja jurnu prema golu domaćih ne osvrćući se na protivničku odbranu, koja je, obuzeta očajanjem, uzalud pokušavala da mu presječe put.

Kad stiže na sedam-osam metara od gola, Trčko izvede udarac u sam gornji desni ugao. Golman domaćih baci se kasno i beznadno.

Lopta je u mreži. Gol!

Igrači „Lavljeg srca", izuzev Liske, trče prema Trčku i čestitaju mu na odličnoj akciji. Čak i slon Komarac diže prednje noge i pokušava da zagrli noja. Ali ona skromno klima golim vratom i dugim korakom vraća se na svoje mjesto.

Domaći igrači dobiše opomenu od svoga trenera i riješiše da smanje rezultat. Oni izvedoše jedan silovit napad koji unese potpunu pometnju u redove gostiju. Najzad lopta dođe do slobodnog centarfora pasa i ovaj je zahvati volejom. Udarac kakav se rijetko vida. Kengurica skoči i... O, čuda! Svima zastade dah. I sudija, i gledaoci, i igrači oba tima ostadoše zapanjeni: lopte nigdje nije bilo!

Šta je? Kud se djela lopta?

I sama kengurica stade da se osvrće. Najednom se ona dosjeti i objema šapama izvadi loptu iz svoje torbe na trbuhu! Onda je šutnu čak preko centra.

Domaća publika, iako bi imala razloga da tuguje što nije postignut gol, diže buru smijeha, i veselih poklika. Sudija, debeljko jedan bijelih nogu, pade od smijeha i poče da se koprca u oklopu — baš kao da ga to golica. Jedva ga uspraviše na noge.

Dvadeset i drugi minut. Liska ima loptu. Ona pokušava sama da se probije. Ali odbrana pasa ljutito kidiše prema njoj. Da bi se oslobodila nemilih sudara s psima, Liska proturi loptu prema Grivašu. Grivaš poskoči u mjestu i kratko zareža — vidjelo se da je riješen da postigne nešto ili sve da satre. Protivnički bekovi mudro podviše repove i sasvim mlako, pokušaše da ga zadrže. Ali Grivaš se probi. Na domaku gola okinu. Lopta okrznu golmanove šape i zatrese mrežu treći put.

— Gol! Goool! — stade da urla publika koja, ponesena dobrom igrom „Lavljeg srca", zaboravi da navija za domaći tim.

Tako „Lavlje srce" na svojoj prvoj utakmici odnese prvu pobjedu od tri prema nula.

Gosti napustiše teren kao slavljenici.


ŠTAMISLITE

KAKVE NOVE AVANTURE OČEKUJU
TIM „LAVLJE SRCE"

Nemojte se mnogo truditi da nagađate, jer ćemo to svi mi uskoro da čujemo.

Noć je. Voz hukće po nevidljivim šinama, pod nebom prošaranim oblacima. Lokomotiva rasipa oko sebe gustu grivu varnica. Niz osvijetljenih vagona podsjeća na ulicu koju je neka neobjašnjiva sila pokrenula i vuče je u neznane, mrakom zastrte daljine.

U kupeima druge klase nalaze se nesvakidašnji putnici. To iznenadi brkatog konduktera koji sa svojom lampom i naočarima bješe krenuo da pregleda putne karte.

Kod prvog kupea druge klase on zastade da dobro protrlja oči. Zar da vjeruje onome što vidi? Eno, na sjedištu se razbaškario jelen s ogromnim rogovima (otkud tu jelen, do davola!). Lav! Je li ono odista noj? Gle, i lisica! Prekrstila nogu рrеко noge kao jedna od onih dama koje rado puše. Tu je i zekan — zabacio uši pa se smješka nečemu, mrdnu gubicom te mu dlačice prosto trepere. Kondukter je, inače, strastveni lovac, pa pomisli da mu se to sve možda samo privida. Ali ne, s tim putnicima je jedan čiča s hrpom novina na krilu. Kondukter se pokoleba prvi put u svojih trideset godina službe: da li da se usudi i zatraži karte od ovih opasnih putnika? Neka ih sada — pomiri se on u sebi — pa će ih obići nešto kasnije. I krenu dalje.

U susjednom kupeu sličan slika. Tu je krupni kengur sa svojom ženkom koja mu već dremucka na ramenu. Do njih je grdna medvjedina. Na sjedištu prema njima raširili se tigar i gorila, a između njih dječak čita novine. Pazi, zabavljaju se, davo da ih odnese! Gorila pokuša da dokuči kako se otvara prozor. Onda mu pažnju osvaja ugrađena pepeljara koja se izvlači. Ej, šta je on naumio, šeret jedan životinjski?

— Ne! Ne! — povika kondukter.
Ali sve je bilo kasno.

Kao da je zauzdan, iznenadnim trzajem unazad, voz se zaustavi, uz siloviti potres vagona i lupanje odbojnika. U mnogim vagonima putnicima popadaše stvari s mreža iznad glave. Lokomotiva ljutito pisnu.

Kondukter zalupa na prozorče kupea i stade prijetiti gorili pesnicama i dovikivati:

— Kočnica je to, nesrećo! Ne vuci, ej!

Nastade kratka uzbuna. Kondukter otrča nekud, valjda da objasni vozovođi šta je vidio.

Poslije tog voz krenu. Kondukter više ne svrati u vagon koji ga je neprijatno podsjećao na opasne susrete sa zvjerovima u sumi.

Medutim, čika-Munja izide iz kupea i pozva Željka k sebi.

— Deder, sinko. Protumači mi šta piše pokraj ovih slika sa utakmice.

Željko raširi novine ispred sebe i poče da prevodi pojedine naslove, podnaslove i nadnaslove i rečenice iz članka. Čuvši to, dodoše i igrači iz drugog kupea i svi se okupiše da čuju mišljenje o svom prvom fudbalskom podvigu.

Zeljko stade da niže: „Igra kakvu dosad nije vidio svijet..." „Osnovne odlike fudbala — brzina, snaga i vještina — dovedene do vrhunca...", „Lavlje srce" — tim neograničenih mogućnosti."

• Aha, čujete li! — upade Liska. — Sad će sigurno biti nešto o mojoj igri!
• Ne smetaj! — obrecnu se na nju Grivaš.

Željko nastavi: „Izgleda da su ljudi postigli u fiidbalu svoju najvišu tačku. Nove stranice u istoriji fudbala ispisaće životinje..." „Da li je dosad na zelenom polju viđeno brže krilo od noja Trčka?"... „Ima li na svijetu golmana koji bi najteže šuteve odbranio s onakvom lakoćom kao golman Skok i njegova kengurica?..." „Nove zvijezde zablistale su na fiidbalskom polju..."

— To misle na mene! — šapnu Liska i munu Vitoroga.
Dugo su se zabavljali razgledajući snimke sa utakmice i šaleći se međusobno.

— Glavno je — postali smo slavni! — reče Željko.
Čika-Munja zadovoljno mahnu glavom:

— E rođo moj, ništa nam slava ne bi valjala da ne
zaradismo dosta novaca. Sad možemo kud nam drago...

Malo zatim Željkove oči zadržaše se na jednom stupcu novina. Ruka mu zadrhta.

— Čika-Munjo, slušaj šta ovdje piše: „Pobjegli iz Zoološkog vrta da bi se proslavili na zelenom polju... Junaci
koji su bili spremni da čak i svoje živote žrtvuju za fudbal..."
Kako ti se ovo dopada, čika-Munjo?

Trener potegnu iz lule:

— He, šta bi ti novinari da nije nas... Piskaraju!

Malo zatim voz se zaustavi na nekoj stanici i čika-Munja se prisjeti:

— Odoh, časkom, da vidim šta nam rade teta-Jula i Komarac.

Trener iziđe iz voza i uputi se peronom sve do jednog velikog otkrivenog vagona. Tu su slon i žirafa.

— Како је, teta-Julo, како?
Žirafa isteže vrat:

— Pa... Vjetar nas bije i — već sam uhvatila malo prehlade. Kijam li, kijam.

— A Komarac?

Umjesto njega odgovri teta-Jula:

• Krasan saputnik. Toliko je dobar i pažljiv prema meni da me u putu stalno zaklanja od vjetra... I govori mi da sam bila najbolja na terenu.
• To ti se on udvara! — našali se čika-Munja pa pohita da u restoraciji naruči jedan čaj sa rumom za teta-Julu.

Izjutra se voz zaustavi kraj jednog grada u zelenilu, na obali rijeke.

Igrači tima „Lavlje srce" sidoše na peron i uputiše se prema omanjem hotelu koji je bio telegramom rezerviran za njih.

Čika-Munja posavjetova igrače da se svi najprije dobro odmore, pa će napraviti izlet u okolinu i tamo trenirati.

Medutim, plan se malo poremeti.

Nemir unese zebra, koja pritrča čika-Munji i javi mu da ga traži nekakav nepoznat čovjek.

Čika-Munja praćen radoznalim Zeljkom, siđe niz stepenice u prostran hol ispred portirnice.

Članovima uprave „Lavljeg srca" pride mlad, rumen čovjek, s urednim razdjeljkom u kosi. On se pokloni i reče da dolazi k njima iz redakcije mjesnog lista.

• Kakve nam vijesti donosite? — upita čika-Munja, zabrinut da se nije desilo nešto loše, što bi omelo napredovanje tima.
• U našoj redakciji primili smo jutros jedan radiogram upućen vama...

• Odakle? — javi se Zeljko.
  Novinar se osmjehnu:
• Cak s dalekog sjevera!

Trener i sekretar tima zagledaše se u čudu. Poslije kraće stanke, trener upita:

— Vi se ne šalite?
Mladi čovjek raširi ruke:

— Što bih se šalio? Radiogram je upućen upravi tima „Lavlje srce" gdje god se bude nalazila... Pošto smo imali sreću da se zaustavite u našem gradu, meni je pala u dio čast da vam predam ovaj radiogram. Izvolite!

Čika-Munja primi papirić, razgleda ga letimično pa ga predade Željku:

— Pročitaj, sinko, naglas da svi čujemo šta nam to poručuju iz daleke sjeverne zemlje!

Željko se nakašlja, pa stade čitati:

FK „Santa leda"

od jedanaest delija —

bijelih medvjeda,

poziva na megdan

„Lavlje srce" — tim šareni,

s parolom:

poraz — vama,

pobjeda — meni!

Bila je označena i adresa grada u kojem boravi tim „Santa leda" i poručeno je upravi „Lavljeg srca" da se, takode radiogramom, javi radi zaključenja ugovora o utakmici.

Željko zavitla hartijom i stade skakati s noge na nogu:

• Ura! Pročuli smo se!
• Svi su nam putevi otvoreni! — pridruži mu se čika- Munja.

I igrači se uznemiriše. Stadoše izvirivati iz svojih soba i raspitivati se šta se to desilo. Izmedu njih brzo prostruja vijest da su dobili poziv sa dalekog sjevera. Tako se oduševljenje proširi i na igrače.

Mladi novinar pokuša da iskoristi trenutke ushićenja da izvuče što više podataka za zanimljiv članak koji mu se već vrzmao po glavi. Čak je smislio i naslov koji bi prodrmao čitaoce kao udar struje: „Lavlje srce" zablistaće svijetu sa dalekog sjevera kao — polarna svjetlost (nimalo mu nije smetalo što je ljeto, doba kad se polarna svjetlost ne javlja!). Poslije kraćeg razgovora sa čika-Munjom i Željkom, on se uputi od igrača do igrača moleći ih da kažu šta misle o predstojećoj turneji. Lav odgovori kratko:

• Pobijedićemo.
  Teta-Jula zabrinuto izjavi:
• Trebaće mi poveće krzno, tamo je studeno.
  Zekan Junački Brk:

— Bojim se da tamo na sjeveru nema čak ni kupusa...
A što se utakmice tiče, pitajte Gegulu — to su mu bijeli rođaci!

Gegula pred novinarima sleže ramenima:

— Mislim da nas očekuje veoma teška utakmica. Znate već kakvi smo mi — medvjedi, makar bili i bijeli. No, lopta je okrugla kao moja glava, pa se nadam dobru...

Pošto novinar ode, čika-Munja i Željko poslaše igrače na odmor, a oni otpočeše dogovor. Pred njima je teško pitanje: kako se brzo prebaciti na sjever i brzo se otud vratiti, jer igračima neće prijati klima?

Dalje, sve će novine danima trubiti o njihovom putovanju i predstojećoj utakmici, a time će se koristiti upravnik i ona dva opaka čovjeka. Biće obaviješteni o kretanju tima „Lavlje srce" i moći će da preduzmu potjeru. Da li će tim biti u stanju da im umakne.

Uprava se zamisli duboko i teško. Odista, šta da se radi? Kako da se prihvati poziv FK „Sante leda"? Zar se mora odbiti tako primamljiva ponuda?

Najednom Zeljko upita:

— Imamo li mnogo novaca?

• Dovoljno. A što pitaš?
• Pa, mislim nešto, kako bi bilo... ovaj... kako bi bilo da kupimo — avion?

Cika-Munja se trže. Jedva izusti:

— Avion! Kako se odmah ne sjetismo!

Bi odlučeno da se kupi avion — nešto za gotov novac, nešto na kredit.

Članovi uprave pohitaše da svoju odluku sprovedu u djelo.

NEĆU VAS IZNENADITI AKO VAM
VEČERAS ISPRIČAM

KAKO TIM „LAVLJE SRCE" PUTUJE AVIONOM

Samo, kupovanje aviona nije bilo nimalo lako ni jednostavno.

Evo zašto. Prije svega, trebalo je srediti novčane stvari. A onda — postavi se pitanje, koliki to treba da bude avion da bi se u njemu mogli voziti slon Komarac i žirafa teta-Jula?

Odlučiše da avion, u najmanju ruku, mora biti veliki tromotorac, prostran, snažan — za daleke letove. I kupiše takav aparat.

Treneru FK „Santa leda" javiše o danu i času dolaska, pa se svim silama baciše na vježbanje.

I Željko i čika-Munja sa zadovoljstvom uočiše da njihovi ljubimci naglo napreduju, igraju s više lakoće i znanja, čak uče i pojedine varke i kombinacije koje moraju zbuniti čak i najiskusnije protivnike.

Malo-pomalo, dode dan za odlazak na daleki sjever.

Čika-Munja dade naredenje da se otpočne s pakovanjem stvari i drugim pripremama za polazak.

Neposredno uoči odlaska na aerodrom, neki od igrača počeše da se „pripremaju" na svoj način.

Prvi se javi zekan Junački Brk. On reče:

— Pravo da kažem, taj avion je đavolska stvar. Ko zna šta će biti s nama pošto poletimo.

Pridruži mu se i jelen Vitorog:

— Ako se meni nešto desi, šta bi bez mene moje srne?

I gorila Ceško pokaza da strahuje od letenja. Ali on to učini malo vještije:

— Znate, malo nam je neobično zato što se prvi put vozimo avionom.

Zabrinuše se. Povede se razgovor o tome da bi im dobrodošlo neko sredstvo za ohrabrenje. Šta bi im bilo najpogodnije? Poslije kraćeg razmišljanja, javi se gorila Češko:

• Mislim da će biti najbolje ako uzmemo pomalo ruma.
  Zekan se strese:
• To je prejako za mene. Da uzmem liker, a?

Od ovog razgovora do čašice ne bi dalek put. Ubrzo se tri druga pošteno nakitiše. Gorila Češko stade da poskakuje, da se hvališe kako mu po snazi nema premca nadaleko. Jelen Vitorog se nekako rastuži i — potekoše mu suze. Kaza da žali što ide daleko od svojih dragih šuma sa srnama. A zekan Junački Brk postade najednom tako smion da se svi začudiše. On se na aerodromu kretao sasvim slobodno, malo poigravajući u hodu, pocupkujući šapama, ali nije ispoljio ni mrvicu straha kao što su drugi očekivali.

Željko pogleda zekana začudeno, pa se našali:

— Zaista, imao je pravo čika-Munja kad te nazvao Junački Brk!

Zekan se isprsi:

— Naš sekretar kao da strahuje od aviona više nego ja!
Igrači koji su bili u blizini stadoše da se smiju.

Nađoše se ispred džinovskog tromotorca. Vrata su bila otvorena. Do njih su vodile stepenice.

Čika-Munja ude prvi da bi unutra rasporedio igrače.

— Najprije neka ulaze ovi manji!

Zekan se osvrnu oko sebe:

— Zar baš ja moram biti kolovođa?

Nije bilo druge. On bi prinuđen da se popne prvi. Unutra mu čika-Munja pokaza jedno od zadnjih mjesta — u repu aviona. Onda uđe ris, divokoza, zebra, lisica, tigar...

Zekan stade da pjevuši u sebi neke stihove o kupusnom listu i peršunu.

Dođe red na teta-Julu. Pomogoše joj da se uspne uz stepenice i da se, pognuta vrata, nekako smjesti u prednjem dijelu avionskog trupa.

Šta da se radi sa slonom Komarcem? Kako ga ubaciti u avion, uz one uzane stepenice? Neko se dosjeti da će biti dobro ako se stepenice uklone i umjesto njih upotrijebi velika dizalica.

Tako i učiniše. Debelim kaiševima omotaše Komarca. Stadoše da se okreću točkovi ogromne mašine i Komarac bi dignut uvis. Dizalica ga prinese do samog otvora na trupu aviona. Onda ga, sa strane, dugim motkama uguraše unutra.

— Dobro je! — viknu čika-Munja.

Pohitaše da ga oslobode iz kaiševa. Provedoše ga naprijed, tamo gdje je trup najširi, i ponudiše mu jedno prostrano sjedište.

• Hvala — reče on — mogu ja i da stojim.
• Ne — ljubazno ga stade ubjeđivati mlada djevojka u plavom kostimu — treba da sjednete. Predstoji nam dug put. Onda, putnici se moraju vezati kožnim kaiševima!

Komarac se pokaza kao vrlo poslušan putnik. On klimnu surlom u znak saglasnosti i zauze mjesto.

Članovi posade prođoše izmedu sjedišta i uputiše se u kabinu koja je sasvim naprijed, u kljunu aviona.

Zekan Junački Brk strese se i došapnu Liski, koja je sjela uz njega:

— Kako sam loše sreće, sve se bojim da ću se od straha otrijezniti!

Liska stade naglas da se smije i reče da će svima ispričati šta joj je zekan kazao. Siromah zec se uplaši da čika-Munja ne dozna za one čašice likera, pa je stade moliti da ćuti. Ona pristane, ali pod jednim uslovom:

— Neću im pričati ako obećaš da ćeš mi ubuduće praviti sitnije usluge, kad budem od tebe tražila.

Zekan nemade kud, već pristade.

Zabrujaše motori. Sve jače. Avion se pokrenu na dugačkoj pravoj pisti za uzlijetanje.

Željko sjede blizu zekana i Liske i stade se s njima šaliti da bi i sam zabašurio svoje uzbudenje zbog vožnje u avionu.

Cika-Munja ode k prednjim sjedištima. Približi se velikom slonovom uvu i viknu:

— Sta misli Komarac — sad smo sile, imamo avion?
Moćna krila, a?

Trener samo što ne zaplaka od radosti! Evo šta je doživio pod stare dane: može da leti po svijetu zajedno sa svojim omiljenim „rođacima". Ovim zvjerovima koji su čamili u Zoološkom vrtu on može da pruži slobodan i zabavan život, s mnogo promjena i novih doživljaja, za koje će mu oni biti veoma zahvalni.

— Polazimo! — doviknu Željko.

On onda krenu sa djevojkom u plavom kostimu da joj pomogne u vezivanju putnika kaiševima. Ta plavokosa djevojka je domaćica u avionu. Ona se brine o tome da se putnici ugodnije osjećaju.

Avion jurnu po zemlji. Sad, sad će! Eno, odlijepio se od zemlje i diže se postepeno uvis.

• Mi letimo! Letimo! — zatapša šapama Češko.
• Letimo! — zakriješta noj Trčko i pruži vrat da kroz prozore vidi je li avion već visoko.

I kengur Skok pogleda kroz prozorče.

• Gle kako su kuće malene!
  Grivaš se nagnu:
• Oho vidiš neke ovčice, ali su sitne gotovo kao mravi!
  Zainteresova se i Liska:

— Na žalost, s ove visine se ne može vidjeti ni najkrupnija kokica!

Jelenu Vitorogu samo podrhtava gubica. On se čak i ne usuđuje da pogleda dolje.

Iznenada Komarac se uznemiri. Stade da se bacaka nogama, da vida surlom.

— Što je to? Mir! — povika domaćica aviona.
Tromotorac se stade gegati sa krila na krilo.

Čika Munja se stište na sjedištu i zatvori oči. Željkovo čelo se osu znojem. Pred njegovim očima njihala u se golema krila.

— Umiri ga! — viknu domaćica.

Čika-Munja, u očajanju, stade moliti Komarca da prestane sa mahnitanjem jer će se avion srušiti. Ali Komarac je udarao glavom u trup aviona i silovito trubio od straha.

Tada se podiže gorila Češko. On sasvim pribrano uze od domaćice čašu vode, pride Komarcu i pokloni se ispred njega:

— Izvolite kockicu šećera i čašu vode!

Komarac izbulji oči, pa se sav opusti. Pruži surlu. Primi šećer. Onda prihvati surlom čašu i sasu vodu sebi u usta.

I smiri se.

Ispod njih se brzo mijenja izgled terena. Preorana ravnica prošarana njivama, ogradama i drumovima. Zatim brdovit kraj, obasut seocima, vijugastim putevima i zelenim buketima voćnjaka. Planine. Kao sleđeni kameniti visovi.

Željko sve to netremice posmatra. Doviknu čika-Munji:

— Kako vam se dopada?

— Nikad bolje!

Nailazi domaćica aviona i nudi putnike bombonama, bananama i raznim drugim voćem. Putnici se služe, i to koliko više mogu — objema šapama. To odobrovolji čak i Komarca.

Poslije duge vožnje naiđoše na snijeg. Bilo ga je ovdje, ondje... Ubrzo snježni pokrivač prekri sav vidik. Svima se odmah učini da je i u avionu postalo hladnije. On postepeno stade da se spušta. Je li to već cilj njihovog putovanja? Avion je sve niže i niže. Ustremi se pravo k jednoj ravnoj snježnoj površini. Putnici sa olakšanjem odahnuše kad točkovi zaparaše snijeg.

Ćika-Munja i Željko pohitaše prema izlazu. Otvoriše se vrata, stepenice su prinesene. Sa vrha tih stepenica Željko ugleda u blizini poveće naselje sa kućama od leda. On to pokaza čika-Munji. Ovaj mu mirno odgovori:

— Sinko, uhvatili smo se u kolo — moramo igrati do kraja.

Pritrča im krupan, zdepast čovjek u dugoj bundi, u šubari, s bradom i brkovima, sav u krznu i dlakav izuzev golih zjenica i nosa (ne, i na nosu je imao dlake!).

— Kakvo je ovo čudovište! — šapnu čika-Munja i pohita da se pozdravi s tim čovjekom koji ne bješe niko drugi do trener i šef FK „Santa leda"!