|
|
|
   |
Čedo Vuković TIM LAVLJE SRCE
VEČERAS JE NA REDU PRIČA O TOME Da ne zaboravim, spomenuću odmah: čika-Munja vam je postao veoma zagrijan ljubitelj fudbala. A navijač? Ne pitajte! Prosto nije znao za koga i protiv koga bi navijao. Pa ipak bi se grlato razvikao čim vidi da se šutira lopta. Iako su ga unuci otkrili na onoj utakmici, on je i dalje nastojao da pred njima govori s omalovažavanjem o fudbalu. Možda zato da bi ga ostavili na miru — da se ne šale na njegov račun. Ali za protekla dva-tri dana od prve utakmice, on je krijući čak i od Zeljka, odlazio na utakmice beznačajnih timova koji deru lopte i kopačke izvan fudbalskih liga. Tamo je upadao u gužve, prepirao se sa mladićima i djecom, tvrdio za igrače koje je prvi put vidio da su „obični loptoderi" ili da su „rođeni za kikseve". Zbog izjava jednom je bio zapao u dosta kritičnu situaciju i jedva je uspio da umakne ispod razmahanih štapova i kišobrana. Tada ga je ipak dostigla i pogodila u šešir nekakva trula jabuka, na sreću — dosta sitna. Njegova nagla opijenost fudbalom nagonila ga je da zastane pored dječaka koji satima dašću za kakvom probušenom gumenjačom. Stao bi tako ukraj poljančeta ili ulice gdje ima manje saobraćaja i osmatrao vrlo zanimljive nezvanične mečeve. Ostao bi miran minut-dva, pa bi se odmah umiješao i preuzeo ulogu sudije, sve dok ga djeca ne bi otjerala povicima. Prosto — smetao im je, bio nepokretan, mnogo je sjeckao igru, bio spreman da igrača povuče za uši, i šta sve ne! No, ostavimo to. Željko i čika-Munja opet se nađoše da nastave svoje razgovore o sastavu tima. Na redu je bio bekovski par. Čika-Munja je ćuteći stajao ispred table sa koje ga je gledala kengurova slika. Vidjelo se da u sebi odobrava izbor golmana i da je, što se toga tiče, potpuno zadovoljan. Dječak je očekivao da dreser, kao stariji, prvi povede riječ o timu. Bio je ošamućen zbog slabe ocjene koju je toga dana dobio iz matematike. Nadao se da će mu razgovor sa starcem pomoći da to zaboravi. Tako i bi. — Dakle, sokole moj, hoćemo li da udarimo po
bekovima? Po bekovima, nego šta! Pazi, uzdam se mnogo Dječak očeknu, kao — zamisli se malko. Nije htio da ostavi utisak brzopletog mališana. Željko prsnu u glasan smijeh. — Ja... ovaj... nijesam htio... Ja... — A znaš li ti ko su oni, ej? Medvjed — Ursus arktos, a
ja ga zovem Gegula! Pa slončina ona, onaj kolos, grdosija,
a meni ga je milije zvati na svoj način. Komarac! A znaš li
ti da je on težak oko četiri hiljade kilograma? E-hej, sokole
moj! Ček, ček, šta ti ono promuca? Tromi i tako nešto... Ko
te tome nauči, kukala ti majka? Znaš li da on može konja
da stigne i da ga obori udarom svoje šape? Nego šta! A je li
to tvojoj čupavoj glavici poznato da je slon brza životinja?
Konjanik jedva da ga stigne! Slonovi kad krenu u čoporu, Željko je bio pregažen tom poplavom riječi. Spor oko izbora bekova bio je samim tim riješen. Ali čika-Munja se nije dao lako zaustaviti. — Medvjed Gegula i slon Komarac — stubovi odbrane! A ti bi stavio za bekove nekakve šuše, zamorčad, kuniće ili tako nešto! Osloni se ti na mene, sokole moj! Znam ja šta su životinje i šta je fudbal. Pa, sinko, šta veliš na ovo, a? Osjetivši da čika-Munja želi da ovim blagim riječima izgladi malopređašnje razmimoilaženje, Željko požuri da se složi s njim. Osim toga, bio je iznenađen onim što je saznao o medvjedu i slonu i brzo se ubijedio da će oni odista biti solidan bekovski par. U početku se pribojavao da čiča malo ne preteruje, kao juče za kengura. Ali Željko i to odbaci — bio je uvjeren da može pogoditi kad čika-Munja malo
„dosoli." Željko ustade, pa se prisjeti. Čika-Munja donese dvije fotografije i pope se na stolicu. Ubrzo su ispod kengura Skoka visile dvije malo razmaknute fotografije: medvjed Gegula i slon Komarac — budući bekovski par! Odmah poslije razgovora o bekovskom paru kod Željka se poče javljati zavist. I to prema čika-Munji. U početku je to bilo samo malo nezadovoljstvo. Otkud ta zavist? — upitaćete vi. Odmah ću vam reći. Zeljku je bilo žao što je u sastavljanju tima, dosad, čika- Munja imao odlučujuću riječ. On je odabrao i golmana i oba beka. Prema Zeljku se ponaša kao da ima pred sobom običnog đačića, a ne svog prijatelja i saučesnika u neobičnom poduhvatu. Dreser stalno ističe kako je neuporediv poznavalac životinja. U redu. Ali što se pravi kao da ima u malom prstu sva fudbalska pravila! Dječak je slabo spavao naredne noći. Trudio se da smisli nešto čime bi pokazao pred čika-Munjom kako je i on u stanju da nađe valjano rješenje za sastav tima. Cak je zoologiju prelistavao. Sjutradan se uputi k dreseru sa izrazom odlučnosti na licu. I, čim stupi u zavjereničku sobicu, Zeljko bez ikakva uvoda i objašnjenja izgovori prilično glasno: — Za centarhalfa ja bih uzeo — žirafu! Dreser ga iznenadeno pogleda, žmirnu pod gustim obrvama i, naslutivši šta se u Željku zbiva, smjesta odvrati: — Žirafa! Naša draga dugovrata teta-Jula! O, Željko, ti si
me, ti si me...tako si me obradovao da nemam riječi... Naša
teta-Jula da igra centarhalfa? Pa to je genijalno! Slažem se. Željko odgovori smireno sigurnim glasom: Zeljko je bio obradovan što dreser prima njegov predlog. Ali nešto ga u jednom trenu štrecnu — lice mu se uozbilji i pomalo rastuži. Opazivši to, dreser ga upita šta mu je. Dječak izmuca kako je nezgodno da se u jednom timu, koji će se sigurno proslaviti, centarhalf zove teta-Jula. I — može li se nekako izmijeniti to ime? Sve je izreko vrlo obazrivo — da se čiča ne naljuti. A stari je bio dobre volje. — O — reče on — teta-Julino ime je tajna za svakoga osim za nas dvojicu i — nju samu! Prema tome, sinko, nema nikakve bojazni da će neko to saznati i zloupotrebiti... Pravo da ti kažem, to i nije neko ime, to ja njoj samo tepam. I da vidiš, navikla se na to, godi joj. Kad joj kažem teta-Julo, ona istegne vrat, uperi uvis ona dva roščića i osluškuje sa svoje visine od šest metara... Inače, sinko, radujem se zbog nje, jer ona mnogo voli društvo: da vidiš samo kako je privlače zebre, nojevi, antilope. A i trkač je dobar, prosudi po ovome: njeno mladunče — deset sati poslije rođenja — već trči! I to kako trči sokole moj! A mi, kad smo bili bebe, trebalo je da prođe godina dana dok stariji počnu da nas podstiču da „tojimo", pa nas stavljaju u dubak, pa nas natjeraju da kročimo korak- dva mameći nas slatkišima, pa nam pružaju palac da se držimo. Vidiš, kakve smo slabotinje. A žirafino mladunče odmah — hop! — u trku i skakanje. Obojica za tren utonuše u razmišljanje o čudnim osobinama i sposobnostima životinja koje u mnogo čemu daleko nadmašuju čovjeka ostajući mu ipak podređene zbog njegovih umnih moći, njegove usavršenosti, napretka u nauci, tehnici... Čika-Munja prvi prekide tišinu: — Hm. Pa, da vidiš, moglo bi, moglo... Tigar? Može!
Sigurno može. Vidi se da si dobro razmislio. Jer to ti je, Dječak ga prekide. — Nadam se da će tigar Šaponja biti prvoklasan half — ne zna taj za šalu. Doduše, moraćemo da ga naučimo da ne igra pregrubo. Dreser poćuta, promisli, pa naglo reče: — Za drugoga halfa ja bih metnuo vuka... Hm, vuka? Da
li bi moj Vujko bio dobar? Tako se privedoše kraju i razgovori o half-liniji. Bi odlučeno da se na tabli pojave još tri fotografije. Ovog puta tu ceremoniju izvede Željko. Half-linija konačno dobi ovakav sastav: tigar Šaponja — žirafa teta-Jula — gorila Ceško. Kao što i sami vidite, Željko i čika-Munja došli su do najteže tačke — do razgovora o sastavu navale. Tu se, obično, spotiču sve komisije koje se bave sastavljanjem timova. Ali našim prijateljima — dreseru i dječaku ispriječila se druga nevolja — bilo im je otežano sastajanje i dogovaranje. Čika-Munja presrete Željka na kapiji i saopšti mu šapatom da je upravnik nešto saznao o dječakovim posjetama, da mu je to sumnjivo i — čiča pretpostavlja — sigurno će postaviti nekoga ko će njih dvojicu da uhodi. Dječak bi time toliko iznenaden da ne proslovi ni riječi. Tada čiča kaza kako bi najbolje bilo da Željko odšeta do parka i tamo ga pričeka, pa će vidjeti šta i kako da čine. Ubrzo potom sastadoše se u jednom zabačenom kutku parka. Sporazumješe se da razgovor o navali obave tu. Bili su zadovoljni kad utvrdiše da ih niko nije pratio i da će njihove nove odluke ostati u punoj tajnosti. — Dakle, sinko, da počnemo! Tako bi ispisana prva riječ u slavnoj fudbalskoj karijeri lava Grivaša. Onda poteče razgovor o krilima. I dreser i Zeljko ređali su, jedan za drugim, niz imena, ali se nikako ne složiše. Čiča, nastojeći da ne povrijedi Željkovu samouvjerenost kad je riječ o poznavanju fudbala, upita: šta se traži od krilnih igrača. Željko hitro odgovori da je glavna odlika krila — brzina. To podstaknu čika-Munju da u razgovoru uplete i stihove: — Kaže, brzina se traži. Pa što se onda majemo, okolo, što smjesta ne udarimo pravim putem... Ako ćemo sudit po brzini, uzećemo zeca brzoskoka i deliju noja nogatoga! Željko pokuša da izrazi svoju sumnju: — Ali zec je plašljiv... — Моrе, ostavi! Plašljiv! To je naduvano u knjigama.
Ono jeste, pola mu života u bježanju protekne, ali zar i Zeljko nađe u sebi smjelosti da prekine čiču: — Oprosti, a kako ćemo ih rasporediti: ko će biti desno, a ko lijevo krilo? Čiča se začudi: zar to nije svejedno? Pošto mu dječak objasni da se tu uzima u obzir da li igrač bolje udara loptu jednom ili drugom nogom, saglasiše se da zeca odrede na desno, a noja na lijevo krilo. Dođe do kraćeg natezanja kad se poteže razgovor o polutkama. Ponajprije se obojica složiše da desnu polutku igra jelen Vitorog — brz je i okretan; istina, i pored veoma ponosnog držanja, prilično je plašljiv, ali će se to nekako popraviti. Prepirka nastade oko lijeve poludke. Čika-Munja se zalagao da to mjesto bude povjereno lisici, njegovoj Liski, kako je on mazno zove. Međutim, Željko je uporno isticao da bi vuk bio mnogo bolji od lisice, naročito kao navalni igrač. — Ali lisica je lukava, vješta, prepredena! — uzvikivao je čika-Munja. —A vuk je odlučan, hitar, zna da se bori! — nije popuštao Željko, ubijeđen da je u pravu. Riječ po riječ, dođe do neugodne vike i prepirke. Tada Željku sinu spasonosna misao: — Da te pitam, čiko — reče on — ako bi se vuk i lisica borili medusobno — ko bi koga pojeo? Pitanje zbuni i dotuče čika-Munju. — Pa, ovako, sinko... Kako da kažem... Pa, da, vuk bi, mislim, pojeo lisicu... — Eto, vidiš! Vuk je onda bolji za tim! — Dobro, sinko, neka bude. Samo, nemoj ti krivo
pomisliti: nemam ja ništa protiv vuka, protiv mojeg Vujka. Zamisli se Željko. Dječak je želio da se odmah ide dalje, da se porazgovara još o koječemu. On predloži da se uzme u obzir još nekoliko igrača, da se sa njima radi, jer — može se desiti da neko od njih bude bolji nego predviđeni prvotimac. Razgovor o rezervama tekao je prilično glatko. Bi odlučeno da Torba — ženka kengura Skoka — bude rezervni golman, zebra da se vježba za beka, ris za halfa, a divokoza za navalnog igrača. Tako je, sa rezervama, odabrano ukupno šesnaest igrača. I krenuše zajedno šljunkovitom stazom ne govoreći više ni riječ o svojim smjelim zamislima. Željeli su da čuvaju tajnu, jer — ko zna — mogao bi neko prisluškivati. Dođoše do kapije. Tu čika-Munja predloži Željku da se rastanu. Ali dječak je oklijevao. Čiča, bez riječi, prebaci ruku рrеко dječakova ramena i, nastojeći da koračaju što je moguće tiše, uputiše se kućici. Poslije nekoliko minuta Željko i čika-Munja poigravali su od radosti pred tablom, na kojoj su slike prvotimaca bile ovako raspoređene: Skok
|
