|
|
|
   |
Čedo Vuković TIM LAVLJE SRCE (I DIO) Bilješka o piscu:
Djela su prevođena na više stranih jezika. Najznačajnija djela su: Vitorog, 1948; Pripovjetke, 1949; Visine, 1952; Svemoćno oko, 1953; Bez redenika, 1955; Tim lavlje srce, 1956; Mrtvo duboko, 1959; Letilica profesora Bistrouma, 1961; Halo nebo, 1963; Poruke, 1963; Razvođe, 1968; Sudilište, 1971; Sinovi sinova, 1979; Na bjelinama vremena, 1986; Rijeka, 1988; Mitski dekameron, 1989; Deveta zora, 1990; Harmonija, 1992; Snovi mikrokozma, 1993; Makarije, 1994; Izabrana djela za djecu I- II, 1994; Sabrana djela I-II, 2000. godine. Priredio je više izdanja: Petar I Petrović: Freske na kamenu, 1966; Nadvremenski glasovi, 1971; Izviriječ, 1973; Petar I Petrović: Poslanice, 1993. godine. Za dopisnog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabran je 24. juna 1977. godine, a za redovnog 22. oktobra 1981. godine. Živi i radi u Budvi i Podgorici.  PRIĐITE DJECO! Što se toliko skanjujete? Slobodno priđite, vi zagrijani navijači fudbalskih timova i obožavaoci neodbranjivih šuteva, topovskih — „u uglić". Nije nam ostalo ništa drugo nego da ove zimske večeri prekraćujemo pričama o lopti za koju se obično govori da je okrugla i o golu koji je „na ćoše". Ovo što ću vam ispričati rodilo se iz navijačke tuge. A kako i ne bi! Danas sam obišao naš stadion. Žalost ga je pogledati. Snijeg napadao рrеко pola metra. Površina mu izvezena psećim tragovima. Baš tada poče snježna vijavica. Negdje oko centra vrti se bijeli vitao. Vjetar daje hiljade i hiljade golova — ubacuje rojeve pahuljica izmedu stativa bez mreže. Iznad tribina uzvile se nekakve vrane, valjda se nadaju da će iščeprkati štogod iz snijega. Kažem vam — žalost jedna! Ne znaš ni gdje je centar, ni gdje bekovska linija. Pokušah u mašti da zamislim sve one majstorske kombinacije koje su se minule jeseni završile šutevima visoko preko gola. Ali vijavica sve pomuti i pokvari. I osjetih da mi zazeboše noge i uši. Gledaj nevolje, rekoh, mogao bi čovjek ovdje još i kijavicu navući. I pobjegoh pretužan. A sad me evo medu vama i htio bih da vam nešto ispričam o fudbalu, i da to pričanje traje sve do nove sezone. Ali bojim se da mi neće doteći mašte. Potrudiću se da ovim pričama ublažim vašu navijačku tugu. Ako me budete slušali, biće to zadovoljstvo i za mene i daće mi snage da nekako preživim ovo prazno vrijeme do prve sudijine pištaljke na proljeće. KAKO SE DJEČAK ŽELJKO Željko vam je bio najzagrižljiviji navijač svog tima. Sebe je smatrao za rijetkog znalca fudbalske nauke. I vjerujte, kad bi tako poznavao neki od školskih predmeta, profesor tog predmeta bi se počesto morao zastidjeti pred svojim đakom. Željko je znao u kojem je minutu i kojom nogom postignut gol na utakmicama odigranim još davno, prije njegovog rođenja. O sastavima svih svjetskih timova i da ne govorimo! Ali naiđu vremena teška za nas navijače. Vremena teža nego što su ratovi, poplave i zemljotresi. To su vremena kad naši omiljeni timovi preživljavaju krizu i počnu da gube utakmicu za utakmicom i u stanju je da ih pregazi svaka fudbalska šuša. Tako bi i sa Željkovim timom. Od koga sve taj tim nije poražen! A donedavno je blistao. Centarfor tima bio je nekada nošen na ramenima navijača, a sad mu djeca zvižde toliko da ne čuje sudijinu pištaljku. I na posljednjoj utakmici ne bi bolje. Željkov tim bio je najprije prinuđen da se očajnički brani, zatim da pređe na grubu igru, da mu sudija pošalje dva igrača izvan aut-linije i da se mreža napuni najnesrećnijim golovima koji su ikada natjerivali golmana da se rukama hvata za glavu. Ako bi protivnički igrač, recimo, naumio da baci loptu u aut, ona bi se, zahvaćena efeom, odjednom našla u mreži, iza leđa Željkovog najdražeg golmana. Ako bek Željkovog tima zamahne da odbije loptu u polje, budi siguran da će ona odsjesti u mreži koju bi Željko najradije iskidao na komadiće — autogol! I sve tako — kiksevi, promašaji, mlak start, sporost. Ni babji tim ne bi tako loše zaigrao! Poslije utakmice Željko, utučen, krenu ulicama grada. Bio je teško razočaran u svoj tim. Pred očima su mu plamsale baklje koje su svake nedelje palili navijači protivničkih timova. Znam, reći ćete: ma koliko se neko razočarao u svoj voljeni tim, nikad neće prestati da navija za njega. Tu se, dragi moji, potpuno slažem s vama. Ali Željko je toga dana bio toliko duboko razočaran da je bio blizu one opasne crte iza koje počinje gubljenje navijačke strasti. Vi, koji ovo slušate, ne budite nepravedni prema njemu što je upućivao ljute kletve na adresu svakog pojedinog igrača i što se zaricao da više nikada njegova noga neće kročiti na igralište. On je u tom času ličio na jednog moga prijatelja koji je, u očajanju što mu se tim nagutao golova, razbio svoj radio, zakleo se da više nikad neće slušati prenose utakmica i, odmah zatim, pohitao ka susjedu kroz čiji je prozor dopirao uzbuden spikerov glas. Tako vam je to s nama navijačima. Stoga nas ne treba vrijeđati hvatanjem za riječ, za obećanje i zakletvu. Mi nijesmo vjerni svojoj riječi, već svojem timu. A nas ima mnogo. Svaki tim, pa čak i oni koji golove obilježavaju običnim motkama sa stogova sijena, vodi pod svojim barjakom vojsku navijača. Naravno, u toj navijačkoj vojsci svi nijesmo prosti vojnici. Ima vam i tu činova i starješinstva. Željko je, mislim, bio desetar, jer je vukao za sobom grupicu dječaka i podučavao ih iz istorije fudbala. Ošamućen, bezvoljan, motao se ulicama. U jednom trenutku sudari se sa suvonjavim čičicom i jako ga munu laktom. Ne videći ko je pred njim, Željko skresa: — Pazi ti, čile, kako ideš ulicom! I krenuše dalje. A nije ni opazio da je to bio njegov profesor matematike! Ni sam Željko ne bi znao da objasni kako se i zašto obreo u tramvaju. Tek, kao odnekud iz daljine, do njega doprije kondukterov neumoljivi glas: — Karte, molim! „Karte? Kakve karte?" — trže se Željko. Istog trena bi mu jasno da se ugurao u tramvaj — i to ko zna u koji — bez karte, bez ijednog novčića u džepu. Ne sačekavši da se tramvaj zaustavi na stanici, zbunjeni dječak se otisnu s papučice. Bilo mu je sasvim svejedno što kondukter viče za njim i što ga prolaznici opominju kako je mogao grdno nastradati. Zar — nastradati? Ta on bi više volio da je, kad bi to tako moglo, ruku slomio nego što se svuda izruguju s njegovim timom. Zar nije neko od prolaznika rekao: — Ove naše fiidbalere trebalo bi u turšiju, i onako su se ukiselili! Ljut na sve, pa i na sebe sama, Željko ošinu ulicama ne znajući ni kud ide, ni gdje će stati. Odjednom se nađe pred jednom golemom, starom kapijom koja je zatvarala slijepu uličicu. Pazi, piše: Fabrika kože i obuće. A šta je ono tamo? Liciderska radnja. „Prodajem i narodne fitilje". „Šta ću ja ovdje?" — u čudu se zapita Željko. I krenu natrag. Kući? Ne ide mu se. Da i dalje luta ovako? Ne sluša mu se kako prodavci novina glasno izvikuju da je Zeljkov tim poražen. Ugura se u nekakav red. Đaci idu po dva i dva. Pored njih stara podeblja nastavnica s naočarima. Ide tako Željko, ide, pa mu i to dojadi. Brzim korakom sunu u stranu. Opazi to nastavnica, pa viknu za njim da se vrati. Uzalud. Ona opet viknu. Dječak se i ne okrenu. Onda ona, onako debela, jurnu za njim, pretrča čak i kolovoz, i stiže ga na drugom trotoaru. Zgrabi ga za ruku i okrenu k sebi vičući sva zapjenušena od bijesa: — Ti... nevaljalče jedan, gade mali! Čuješ li kad te zovem! Nevaspitano derle... Ovaj, oprostite... Znate, mislila sam — teško meni kratkovidnoj! — mislila sam da je koji od mojih daka! Prolaznici su se smijali ovoj zabuni. A Željko, inače veoma osjetljiv i častoljubiv dječak, nije se čak ni zacrvenio u licu. Tupo je gledao sebi pred noge i koračao dalje — jednom ulicom, pa drugom, pa uzduž, pa poprijeko. „Ne, ne!" — mislio je. — „Ovako dalje ne ide! Ako se naš tim ne preporodi... Akako će se preporoditi, do vraga! Dobar fudbaler rađa se jednom u deset godina..." Već je umoran i gladan, a ne osjeća ni umor ni glad. Razmišljao je dalje, tražio izlaz: „Kad bi se fudbalerima mogle dati neke... neke injekcije, pa da okrilate, da su brzi, okretni, oštri... E-eh!" Maštajući tako, sve više je gubio nadu da će se njegov tim ikad oporaviti i zablistati kao u onim slavnim danima prije nekoliko godina. Tad mu sinu neobična misao: „I ovaj naš mlaki centarfor! Na tom mjestu trebalo bi da bude lav! Lav, jakako! Lav, a ne mlakonja meke kosti, a ne slabodušna strina koja se previja na zemlji ako je dodirneš ramenom... A krila bi morala biti brza — brza kao lastavice, kao noj, kao vuk..." U smiraj dana, uz gorki osmijeh u kojem je bilo i šale i poruge upućene igračima, Željko zaključi: „Najbolje bi bilo sastaviti jedan fudbalski tim od — životinja!"
KAKO SE ŽELJKO UPOZNAO SA Ne gubeći ni trena, Željko se uputi k Zoološkom vrtu. Biće pravo ako vam kažem da on tada nije još imao određene namjere. Prosto je pošao prema velikom ograđenom parku u kojem obitavaju životinje. Ali ubrzo se pred njim pojavi prepreka: kapija od debelih čeličnih šipki bila je zatvorena. Željko nije bio od onih dječaka koji odmah ustuknu. On stade ispred kapije, drmnu ogromnu kvaku i pričeka. Niko se ne javi. On jače lupnu kvakom. Iz obližnje kućice zakrešta srdit glas: Na vratima se pojavi sitna glava starca: sijedi kratki brci, ožiljak na vilici, mrka vojnička šapka, natučena do obrva. Željko je znao da nema šale sa čika-Munjom, najvećim prijateljem stanovnika Zoološkog vrta. O tome su starčiću kružile među djecom priče da je veoma opake naravi, da goni dječake koji draže životinje i da ga sve one vole i slušaju. Vele, čika-Munja se prema lavovima ponaša kao da su to slabašna mačad, tigrovi su pred njim pitomi i poslušni, a slonovi ga grle surlama, i bezbroj takvih čuda. Pa ipak Željko ne odstupi od kapije. I starčić pređe prag. Vukući desnu nogu, ukočenu u koljenu, krenu prema kapiji. Po njegovom oklijevanju u hodu vidjelo se da je očekivao dječakov uzmak. Ali dječak se ne pomjeri. Sad ih je dijelila samo čelična kapija. Starčić nadu obraze i sijevnu očima. Htio je time da stavi dječaku do znanja kako nema vremena da se maje s kojekakvom dječurlijom. — Da li bi životinje mogle igrati fudbal? — Fudbal? Luckasti dječak... Hm, fudbal. Zar moji rođaci da igraju loptom? Luckasto, ali nije loše... On se maši rukom u džep kožnih čakšira i izvuče golemi mrki ključ. Okrenu ga u bravi, odškrinu tešku kapiju i, bez riječi, pokretom kažiprsta pozva Željka unutra. „Čudan starac" — mislio je Željko idući za njim. — „Životinje naziva svojim rođacima! Mora da mu u glavi nije sve na mjestu." Uđoše u kućicu. Čiča ponudi svom gostu neku stolicu. Onda sjede prema njemu i odahnu. Vidjelo se da je zamoren dnevnim poslovima. — Sinko moj, jesi li ti sasvim zdrav? Je li ti u glavi sve na mjestu? Ili te je obuzela gorušica? Željko ga pogleda uvrijedeno. — Došao sam da razgovaramo najozbiljnije! U novinama sam čitao da po svijetu ima timova u kojima igraju životinje. Pa, nijesam načisto: može li se to... Čika-Munja požuri da odobrovolji gosta: — Eno de! Odmah se naduriš. Ne valja tako... A i životinje
su ti isto kao djeca. Čim ih ne shvatiš, osjetljive su, natmure
se i — muku poslije mučiš dok ih odobrovoljiš. Jednom,
naš gorila Češko počeo da skače uz mene, hoće da se igra,
lola jedna. A ja, kobajagi, srdit na njega, pa ga odgurnem
i prikričim: „Lezi tamo, Češko, i češi svoju stražnjicu!" On
ti frknu, pa pokunji nos i ode od mene. Morao sam dobrih
petnaest minuta da ga bištem dok se nijesmo pomirili... Starčić, bez razloga, pode svojim klecavim korakom do prozora i opet sjede naspram dječaka. — O čemu ti ono poče, momčiću? — O fudbalu! — podsjeti ga Zeljko, ali ostade u
nedoumici: da li je čiča tako zaboravan ili iz nekog staračkog — Jeste, jeste... Lopta, hm. E-e! Siroti moji rođaci u kavezima. Čame povazdan, dosađuju se, traže bilo kakvu zabavu. Neki su mi majmuni čak i apetit izgubili. Sve od dosade. I govorim ja upravniku, govorim — uši mu probih. A on — obično drvo. Ovamo se koči i prsi što je upravnik, a ne zna, na priliku, kakvu travu vole zebre. I govorim mu ja: daj, čovječe, da pružimo životinjama kakvu razonodu! Skapaše nam od čamotinje. A on — ni opepeliti. „Sve to", veli „staje mnogo novca." Aj, aj, kako ima ljudi studena srca... Više puta su mi suze udarile na oči... Jednom, tako, opazim ja da mi je vuk Vujko žalostan. To me dirnu do srca. Iako je ljuta zvijer, opet — osjeća i on nešto. Zagledam mu se u oči. A one došle pitome, pitome i, hoćeš li vjerovati, ovlažile se. Sigurno, jadnik, čezne za svojim divnim gorama. Obrglih ga ja, a suze mi... E-eh, opet ja... Starost, starost! Kao opčinjen, dječak je slušao čika-Munjine riječi i bio potpuno saglasan s njim, bio je spreman da saosjeća sa životinjama koje je već dobro poznavao, jer je više puta po pola dana proveo u Zoološkom vrtu. Starac opazi da je mališan ushićen njegovim pričama i to ga obradova. I upravo kad je htio da zapodjene novu priču o životinjama, primijeti da se spustio sumrak. Ustade i upali svijetlo. Valjda zbog te promjene, on produži ćutanje i radoznalo poče posmatrati posjetioca koji se skupio na stoličici. „Valjan momčić!" — mislio je. — „Vaspitan. Zna taj da sasluša starijega i da mu se ne upliće u riječi... A gledaj samo kao mu gore one zelenkaste oči. Kao da u njima ima malo mačje prepredenosti!" — O čemu me ti ono pita, a? Na rubu strpljenja zbog tih pitanja, Željko malo osorno odgovori: — O lopti, čile, o loptanju! Starac kao da ne opazi oštriji ton u odgovoru. — O loptanju! He, luckasta, ali dobra zamisao! He, to je najsrećnija, najplemenitija zamisao koju sam čuo za posljednjih trideset godina. Tako mi slonove surle, ti si, momčiću, neobično umna glava! Hodi da te zagrlim! Na Željkovo zaprepašćenje, starac mu priđe i zagrli ga svojim koščatim rukama. Željko je zanijemio i oprezno, da starac ne opazi, pokušavao da izbjegne dodir njegovih bockastih brkova. — Sinko moj. To ti je genijalna misao! Kako ti ono reče:
Mogu li životinje naučiti fudbalsku vještinu? O, pa ti si,
sinko, ipak, u neku ruku, neznalica. Životinje sve mogu! Bojeći se da čiča ne nastavi unedogled svoju bujicu riječi, Željko ga prekide: — A da li bismo mogli pokušati? Čika-Munja ga pogleda prijekorno, kao da kaže: malo voliš da prenagliš, ali nije ti zamjeriti — premlad si! — Au, kakva se napast krije pod tvojom kapom! A
upravnik? Šta ćemo s njim? — Krijući, nego šta! — pojunači se Željko. — Što upravnik mora sve znati! Čika-Munja ustade i oduševljeno povika: — Ovamo ruku, junačino! Zavjera je sklopljena!
SAD ĆU VAM ISPRIČATI KAKO JE ČIKA-MUNJA Sjutradan u isto doba i na istom mjestu, čika Munja i Željko sastadoše se na dogovor. Dječak najprije upita čiču da li je on u stanju da potpuno vlada životinjama. Čika-Munja mu, po običaju, umjesto odgovora ispriča nekoliko pričica iz kojih se vidjelo kolika je bila njegova moć uticaja i na životinje. Onda se, kao uzgred, sjeti i ovog slučaja: — Jednom ti ja uđem u kavez kod tigra Šaponje. Priđem
mu, kao i uvijek, s povjerenjem. Zatražim da ustane i da mi
pruži šapu — često smo se rukovali ili rukošapovali. No,
Šaponja se nešto bio pokunjio, razlijeni se i — ni da mrdne.
Ja ne budi lijen, podviknem na njega: „Ustani ljenčugo!" On
otkri zube i zareža. Dok trepneš, sunu k meni. Pomože mi
moja hitrina — bacih se u stranu. Zakači me samo jedan Ko zna dokle bi čika-Munja nizao jednu za drugom svoje avanture da ga Željko ne prekide pitanjem: — Е, ima, ima! Ako se sjećaš: onamo iza prostora za žirafe nalazi se jedna poljana koja je predviđena za proširenje Zoološkog vrta. I to ćemo mi popuniti kad nabavimo još moje rodbine... Ali šta ti je to — kako ono reče tre — tre... — Treniranje. Vježbanje. Tu čika-Munja ustade i lupi se šakom po vratu. — O, lavlje mi grive, mi smo zaboravili ono što je
najvažnije! Pa ja ti, sinko, ništa ne znam o tom fiidbalu. — Pa šta ćemo? Željko se već poboja da se čiča može pokolebati. —Jošte kako! Dolaze tako ponekad djedice pokučeni nad štapom, jedva koračaju u kaljačama, ali — bez fudbala ne mogu... Začuđen Željko pomisli: „Eto, opet jedna prepreka!" A naglas upita: Čika-Munja se pomiri sa tim. Naredne nedjelje po podne koračali su njih dvojica prema stadionu. Sav ukrućen, čika-Munja je s puno važnosti na licu šantucao pored svog malog prijatelja. Na oči je natukao nekakav stari šešir Željkovog oca, a kragnu kaputa zadigao do ušiju. Pažljivo je slušao sve što mu Željko uz put kazuje. A Željko mu je ulivao prva znanja o fudbalskim pravilima i vještini igre. Kazivao mu je o tome koliko je igralište dugačko, a koliko široko. Uz put bi zastali da mu Željko u prašini našara kako se obilježava bekovska linija, kako centar, golmanski prostor. Onda mu je pričao o broju i rasporedu igrača s obje strane, o zadacima golmana, bekova, halfova i navale, zatim o jedanaestercu, korneru, ofsajdu, faulu... — Pa to je čitava strategija! — uzviknu čika-Munja. — Čitava nauka, sinko moj! Samo, kako ću ja zapamtiti te
teške riječi! Kako ti ono reče: opsajd? Nego, sinko, da se mi ne zagubimo u ovoj grdnoj gunguli. — Budite bez brige, čiko. Kad Željko odvede starca do sjedišta na tribini i kad pred njihovim očima puče zatravljena poljana, uokvirena šarenom masom ljudi koji su neprekidno navirali sa svih strana, čika- Munja ga stegne za mišicu i došapne mu: — Znaš, sinko, možeš mi govoriti „ti". Dječak pokroviteljski i dostojanstveno klimnu glavom u znak pristanka. Čim utakmica poče, Željko gotovo potpuno zaboravi svoga „đaka" i zabrinuto je pratio loptu koja se zloslutno motala ispred gola njegovog tima. Čiča ga munu u rebra. Zeljkove nade padoše u vodu. Njegovi opet primiše jedan sasvim „bijedan" gol. I lopta se umiri na centru. Onda se prisjeti da je dužan da svom novom prijatelju objašnjava šta se zbilo na terenu. — Dali su našima jedan šašavi gol, ništavan gol. Sad je lopta na centru. Naš vođa navale dodaće loptu suigraču i naši će početi da navaljuju. U tom Željkovom objašnjenju bio je samo djelić istine. Lopta se ubrzo našla ispred jednog od bijelih. Plavi su opet bili prinuđeni da trče k svom golu i da se očajnički brane. Desno krilo bijelih prevarilo je jednog plavog igrača, zatim još jednog visokog, dugonogog i kao oluja se stuštilo prema golmanu i mreži. Željko opazi kako čika-Munja poskoči s mjesta, diže jednu ruku i povika: — Alal ti vjera, momče! Naprijed sokole! Ošini! — Šta? Kakav sudija! Ne zna taj ništa! Čist gol — mreža samo što se nije pocijepala! Razočaran još jednom u igru svojih ljubimaca i ljut na čiču što navija za one druge, Željko mu uze šaptati u uvo: — Pričaj ti to drugome! Ha, bijeli, pucaj, okini, raspali! Željko ga je gledao ispod oka, a u njemu je narastala nezadrživa srdžba. Zar on, čika-Munja, da odmah ode u protivnički tabor? Zar on da navija za bijele, Željku uprkos? Ne, nema ništa od takvog prijateljstva! Eno ga, sad vitla šeširom i viče na sudiju što je opomenuo jednog od bijelih. A taj igrač je upravo divljački nasrnuo na plavog centarfora. Ne, ne može to tako, grozni starče! Željko hitro pruži ruku, strže mu šešir i pođe u stranu u želji da bude što dalje od čika-Munje. Ovaj to čak i ne opazi. Već se svadao sa nekim iza sebe, vikao promuklo da je faul, da je korner, daje aut, da je sudija prava ćuskija za fudbal i da ga ni majmun ne bi primio za rođaka. I svi oko njega čudili su se — otkuda tu ovaj sijedi čovjek s ćelom na tjemenu i ožiljkom na vilici. Neki su se ljutili na njega, a neki u šali dobacivali: — Dobar si, čile! Tebe ćemo za sudiju! Raspali čiko! A on se okretao oko sebe, tražio okom svoje pristalice, začikivao one koji mu nijesu bili naklonjeni. Tada se desi ono čega se čika-Munja još prije utakmice potajno bojao. Iz guste mase, sa stajanja izdvoji se jedan glas: — Eno našeg djede! Djeda! Djedaa! Cika Munja pogleda — bila su tamo oba njegova unuka. Mahali su rukama i kao prijetili mu što navija za bijele. Naglo ohlađen time, starac se spusti na sjedište. Osvrnu se. Željka nije bilo kraj njega. Ni šešira nije bilo. Na sreću, sudija odsvira poluvrijeme i čika-Munja se umiješa u masu, čvrsto riješen da se sakrije svojim unucima. JEZIK ME SVRBI, MORAM VAM REĆI Željko se nekoliko puta zaricao da nikada više neće poći kod čika-Munje. Kakav mi je to prijatelj koji je u stanju da iznevjeri čovjeka na fudbalskom stadionu i da navija za protivnički tim! To se ne da podnijeti. „Pa jasno" — razmišljao je Željko. — „Starac je mogao da navija za one fudbalske neznalice samo zato što i sam gotovo ništa ne zna o fudbalu. Da nije tako, zar bi mogao imati srca da se onako raspali protiv plavog tima?" Prošla su dva dana. Željko je prisiljavao sebe da ne misli o čika-Munji i njegovim „rođacima" u Zoološkom vrtu. Ali trećeg dana on ne izdrža. U određeno vrijeme uputi se kapiji iza koje se vidjela čika-Munjina čuvarska kućica. Naumi jednom da se vrati. No, savlada svoju neodlučnost i nekoliko puta lupnu kamenčićem o gvozdenu šipku. Stari nije u kućici, čim se ne javlja. Željko ga je nestrpljivo očekivao. Ubrzo se šljunkovitom stazom začuše čičini gegavi koraci, pa se ukaza i sam stari dreser. On ne pokaza nimalo iznenađenje što vidi dječaka кrај kapije. Mirno priđe i otvori mu da uđe. — Dobro došao, prijatelju! — reče ravnodušno idući po običaju ispred dječaka. — Znao sam da ćeš doći. Nećeš se ti, valjda, naljutiti na svog starog prijaška! Uđoše, pošto se čika-Munja osvrnu da ih ko nije opazio. Željku je godilo što se domaćin ponaša kao da se ama baš ništa među njima nije poremetilo. Time su bila izbjegnuta sva ona neprijatna izvinjenja i uvjeravanja da se onakav nesporazum više nikada „neće dogoditi". Čiča odmah pruži kažiprst prema povećoj crvenoj tabli okačenoj o zid. — Znaš li čemu je bila namenjena ova glomazna tabla? — To je upravnik bio pripremio da ima gdje prikačiti svoja naredenja o kaznama... Da, što se čudiš! On je izricao kazne životinjama zbog njihove neposlušnosti, tvrdoglavosti i uopšte zbog lošeg vladanja. Mnogo sam muke imao dok sam ga ubijedio da je to suvišno — moji rođaci ionako ne znaju da čitaju. A onda — zar je to način, zar je to, da kažemo, vaspitno? Čika-Munja predahnu, kucnu svojim kvrgastim prstom o dasku, pa se opet okrene Željku. —A znaš li, mudri navijaču plavih, zašto sam se potrudio da ovu tešku tablu okačim ovdje? Dječak sleže ramenima. —E, i to ću ti reći. Mi smo kao što znaš, naumili da sastavimo fudbalski tim u Zoološkom vrtu. Kad budemo izabrali igrače, stavićemo njihove fotografije na ovu tablu — nek se zna! Dječak se usprotivi: — Sta? Zar da sastavljamo tim prije nego smo isprobali
kandidate! Vidi se, oprosti, da nemaš pojma o radu komisije
za sastavljanje timova... Oho, nije to baš tako jednostavno! Stari dreser žmirnu očima. Začuše se dugi spori koraci pred samim vratima. — Upravnik! — uzviknu čika-Munja i stade se zbunjeno osvrtati po sobici. Tada opazi jedan stari drveni sanduk u uglu. — Tu se uvuci! — zašišta kraj samog Željkovog uva i Željko se skupi ispod niskog poklopca. Onako zaplašen, jedva se uzdržavao da ne kihne od prašine koja mu se uvlačila u nozdrve. Upravnik je sigurno ušao unutra. Čuje se njegov piskavi glas: — Ko je odlučio da se tabla okači ovdje? — Paaa — oteže dreser — unio sam je da ne kisne napolju. — Ti u svakoj prilici i za sve imaš spremljen izgovor! Dječak spusti poklopac i još se više pritaji. Slušao je kako se taj štrkljasti čovjek i dreser prepiru oko toga što je veterinar izvršio — po mišljenju upravnika — nepotreban pregled pluća bijelom medvjedu, koji se dobro osjećao i čak je bio prestao da se gnjuri u vještačko jezerce. Srećom, upravnik nije bio oran ni za svađu, te brzo svojim krakatim nogama odmagli nekud. — Ode da potraži koju kap konjaka! — reče čiča provlačeći dlanom po zaprašenoj dječakovoj kosi. — Hoćemo li na posao? Dreser, oduševljeno, sjede uz dječaka. Željko se zamisli, poćuta. —Ja, ovaj, mislim... tu treba okretnosti, skokovi, brz refleks. Onako, znaš, da se baci kao mačka... Dječakove obrve iznenađeno se izviše. — Što mi se tu iščuđavaš? Kengura, jakako! Imamo u Vrtu jedan primjerak džinovskog crvenog kengura. Ako nijesi znao, u knjigama ga nazivaju Macropus rufiis, a ja ga, po naški, zovem prosto — Skok! Da vidiš, brajko moj, kakav je to primjerak! Jednom ja uđem kod njega, tu bješe i njegova ženka, zvana Torba. Priđem mu, dakle, počešem ga po vratu i šapnem... Uplašen da čiča opet ne razveze priču o kenguru, Željko ga veoma oprezno prekide: Željko kaza da se slaže — neka kengur brani gol. Ali čiča se nije dao zaustaviti. — Istina Skok nije baš umna glava. Ne bih želio da o njemu kažem ružnu riječ, ali sve mi se čini da je gluplji čak i od magareta. Jednom mu ja pošteno i ljudski objasnih: Skok, takva i takva stvar, a on, zadrta delija, tjera svoje. Opet ja njemu: Skok, prijane moj, poslušaj-de svojeg čiču, a on, tupoglavko... Vješto krijući svoje nestrpljenje, Željko napomenu kako mora da ide kući: treba večeras da dovrši domaći zadatak iz matematike. Čika-Munja izvadi iz stola fotografiju kengurovu, hitro se pope na stolicu i, uz svečane pokrete ruku objesi je uvrh table. — Neka je sa srećom! — kliknu čiča.  |
